Tiho, o tiho govori mi jesen...

Jedan novembar

Studen. Duboka noć.
Izdaleka prozori kuća
svetle.
Svetlost se stazama toči
ko mnogih tihih sreća
vezenih na platnu noći.

Vidim kako je dobro imati noćas svoj kut,
sporo i bez svrhe idem,
gola mi stabla beleže put.
– o dobri ljudi, gorko je meni
kad blješte oči vaših sreća
na moje mrtvo polje,
pa ipak sumnjam i ne znam ni noćas
ni šta je dobro, ni šta li je bolje.

Sam svojim dahom grejem smrzle ruke
i slušam kako vreme neumorno
okreće točak,
večno i sumorno,
svetlost i tamu hiteć da sjedini,
i pređe pokrov, velik i jedini,
za moju sumnju i za vašu veru,
za vašu sreću, kao i za moj bol.
Ivo Andrić

JESENJE POPODNE
Stojećke cigaretu palim. Ne prija mi.
Na stari divan ja se svalim. Dodija mi.
Sjedim nepomično kao ćuk,
čujem čudan zvuk.
To cvili jesen.
To je prva mašina koja pili drva.
Na okno kaplja kiše kapne.
Zasvjetluca, tu i zapne.
Već kapne druga i svjetluca...
To jesen mi na okno kuca."
Cesarić

Jesen je godišnje doba kada nalazimo mir kod kuće, poklanjajući pažnju onome što već imamo.
Nepoznati autor

Osjećam miris jeseni koja pleše na povjetarcu, slatkoću bundeve i šuštanje suhog lišća.
Ann Drake

Septembar,
Skupocena nagnuta čaša
Kojoj ivicu vino kvasi.
Srce bije sve jače, sve dublje,
Krv je nemirna, jer predoseća
Ono što donosi plodna jesen:
Odlazak, nestanak, kraj.
Koračam još kao da idem…
Koračam još kao da idem
nečem u susret, gledam i mislim,
a preda mnom su sve same neminovnosti,
bez izlaza, bez odlaganja.
Kamen koji može samo
Da tone.
Zavesa koja se svega jednom spušta,
a nikad ne diže.
Priča o ptici za koju se zna jedino
Da je odletela.
Života nema, smrt ne dolazi.
Neshvatljiva, duga, nepodnošljivo duga,
Ljudska sudbina.
Ivo Andrić