Tina Turner - Moja ljubavna priča

First topic message reminder :



“A znate li što kažem ljudima koji me pitaju: ‘Što učinite kad je sve protiv vas?' Ja im kažem: 'Idete naprijed. Samo se ne smijete zaustaviti. Nema veze, ako dobijete jedan udarac, okrenite i drugi obraz. A tuga koju osjećate? Ne možete razmišljati što vam čine sad, ili što su vam učinili u prošlosti. Morate samo ići naprijed.

TINA TURNER
iskreno progovara o svojoj bogatoj karijeri i turbulentnom privatnom životu u ovoj fascinantnoj autobiografiji.

Od ranog djetinjstva u Nutbushu u Tenneseeju, usponu do slave nastupajući s Ikeom Turnerom do veličanstvenog uspjeha od osamdesetih nadalje, Tina bez zadrške preispituje svoju intimnu prošlost - sve poraze i pobjede i sve ostalo između. Dijeli s nama svoja sjećanja na dane na pozornici s najvećim imenima glazbene industrije
Mickom Jeggerom, Keithom Richardsom, Davidom Bowiejem i Beyoncé - i priča nam o neočekivanom susretu s ljubavi svojeg života 1986. i vjenčanjem s njim 27 godina poslije. Kao što Tina kaže: ”Katkad najveća sreća dolazi onda kad smo je spremni cijeniti.”
Suočena s brojnim zdravstvenim problemima i obiteljskim tragedijama posljednjih godina, Tina pripovijeda o svojem nesvakidašnjem životnom putovanju, pronalazeći ljepotu i smisao čak i u najmračnijim trenucima. ”Moja ljubavna priča” uzbudljiva je i inspirativna ispovijest žene koja se usudila prijeći sve prepreke koje su joj se našle na putu. Prožeti Tininom prepoznatljivom empatijom, borbenošću, energijom, srcem i dušom, ovi su memoari očaravajući i dirljivi kao njezini najveći hitovi.

TINA TURNER, rođena kao Anna Mae Bullock, pjevačica je i glumica čija je karijera trajala više od šezdeset godina. Tina je započela glazbenu karijeru s bivšim mužem, Ikeom Turnerom, u sastavu Ike and Tina Revue. Uspjeh je uslijedio nakon nekoliko hirova, uključujući “River Deep - Mountain High” i “Proud Mary” iz 1971.

Razvela se od Ikea Turnera 1978. godine i zatim izgradila samostalnu karijeru, stvorivši mnoštvo hitova, među kojima je i njezin solistički album “Private Dancer” iz 1984. Tina Turner prodala je 200 milijuna albuma i rime oborila rekord u povijesti glazbene industrije. Osvojila je mnogobrojne nagrade, od kojih dvanaest Grammyja, i prodala je više ulaznica od bilo kojeg samostalnog umjetnika u povijesti. Živi sa suprugom Erwinom Bachom u Zürichu u Švicarskoj.
Naslov izvornika MY LOVE STORY

Bila sam mlada, snažna i brzo sam se oporavila, a i željela sam svojem sinu osigurati ugodan život.
Kad nisam pjevala, radila sam kao ispomoć u bolnici kako bih nas uzdržavala, i razmišljala sam o upisu u školu za medicinske sestre. Koga sam to zavaravala? Voljela sam finu odjeću koju mi je Ike kupovao; duge rukavice, blještave naušnice i lijepe haljine. Uživala sam u izlasku na pozornicu, osjećala sam se poput zvijezde. Željela sam pjevati. To je značilo više vremena s Ikeom, više vremena provedenog u njegovoj kući, a onda, i noć kad smo prešli granicu.
Bila je neka zabava u Ikeovoj kući. Ja sam trebala prespavati, a jedan je od momaka nešto komentirao o tome kako će mi poslije doći u sobu. Nisam imala ključanicu na
vratima, pa sam, kako bih se zaštitila, spavala u Ikeovoj sobi. To nije bilo neobično. I prije sam tamo znala provesti nevine noći, samo bih prespavala. Ovog je puta to prešlo u nešto seksualno. To je s Ikeom bilo neizbježno. Mislim da smo oboje bili iznenađeni, da nam je bilo neugodno i da nismo bili sigurni što dalje. Bila sam tako mlada. Što sam ja znala? Budući da je bilo lakše nastaviti s vezom nego pokušati vratiti prijateljstvo koje smo imali prije, upravo smo to i učinili. A onda sam, 1960., otkrila da nosim Ikeovo dijete.
Seks nam je bio čudan, ali to nije bio pravi problem. Kad malo razmislim, shvatim da je moja veza s Ikeom postala prokleta onog dana kad je shvatio da ću mu biti izvor financiranja, njegova zlatna koka. Trebao je snimiti “A Fool in Love”, pjesmu koju je napisao za pjevača Arta Lassitera, dok se nisu zbog nečega posvađali. Studio je bio rezerviran, pa me je pozvao da zamijenim Arta. Ja sam otpjevala pjesmu na svoj način. Ironično, “A bool in Love” govori o priči jedne žene koja se zaljubila u muškarca koji je na neki način zlostavlja. Stihovi pjesme “Znaš da ga voliš, ne možeš razumjeti / Zašto se tako ponaša prema tebi kad je tako dobar čovjek”12, na kraju su bili proročanstvo. Juggy Murray, direktor Sue Recordsa, čuo je moju verziju, oduševio se, platio 25 000 dolara za autorska prava i rekao mu da toj djevojci da glavnu ulogu u svojem nastupu.
Što je Ikeu prošlo kroz glavu kad je čuo taj savjet? Morao je pronaći način da zaštiti svoje interese i tad je počela nevolja.
Kada razmišljam o lkeu nakon toliko godina, pokušavam razumjeti. Što sam starija, i što sam dalje od njega, to ga jasnije vidim. Možete nekoga analizirati kad ste toliko daleko od njega, i upravo to činim. Tražim uzroke njegovog ponašanja i govorim sebi: “Aha, zato je činio to što je činio.”
Kao i kod mene, mnogi su Ikeovi problemi počeli pri rođenju. Došao je iz Clarksdalea, u Mississippiju, ljutit i borben. Kad je bio dječak, gledao je oca kako umire polaganom, bolnom smrću nakon što su ga pretukli bijelci koji su ga htjeli naučiti lekciju jer se spetljao s bjelkinjom. Ike je dugo u sebi držao tu mržnju i nikad je nije zaboravio.
Kad je bio stariji, bilo mu je teško u školi. Djeca su bila jako okrutna prema njemu jer nije bio privlačan. Djevojke bi se nalazile s njim iza škole jer je bio jako zabavan, ali nisu htjele da ih vide zajedno u javnosti. Zbog toga je osjećao još veću ljutnju i mržnju. Uspjeh će biti njegova osveta. “Jednog ću dana imati veliki automobil, i sve žene koje budem htio”, obećao je sam sebi. Učinit će sve da to dobije.
Što sam više vremena provodila s Ikeom i kad sam vidjela kako se ponaša izvan pozornice, bilo mi je jasno da nije redovito išao u školu. Primjećivala sam razliku jer su škole koje sam pohađala imale, inteligentne nastavnike i učenike iz dobrih obitelji. Odlazila sam u školu u drugu četvrt13 (u to sam vrijeme bila siroče - to kažem jer su mi roditelji bili otišli, a ja sam živjela s bakom i djedom ili s Hendersonima), ali bila sam okružena obrazovanim ljudima i bilo je mudro od mene promatrati ih.
Kad bih bila u školi, ne bih ni minute potratila. Pjevala sam u zboru. Igrala sam u košarkaškoj momčadi. Bila sam cheerleaderica. Imala sam nešto što se sviđalo učiteljima. Uvijek su me na neki način uzimali pod svoje. A ako bi mi dali savjet, ja bih ih poslušala.

12 When he’s such a good man” (op. prev.)
13 Zbog programa pozitivne diskriminacije, (op. prev.)

Knjižničarka mi je rekla da uvučem trbuh za bolje držanje i to činim cijeli život. Ravnatelj mi je rekao da od mene očekuje lijepo ponašanje, a ja sam obećala da ga neću razočarati. Željela sam znati kako nešto učiniti još bolje, da mogu napredovati i rasti.
Ike nikad nije imao takvu priliku. Mislim da nije završio osnovnu školu, a čak i kad je znao ono o čemu je pričao, zvučao je neuko, zbog čega je imao komplekse. Velik dio njegovih unutarnjih previranja dolazi iz činjenice da mu je bilo neugodno što nije obrazovan i što nema manira.
No, Ike je bio jako sposoban na drugim područjima: bio je snalažljiv i imao je ogromni glazbeni talent. Zahvaljujući njegovoj čaroliji na gitari i pianinu i silovitoj ambiciji, Ike je dobio veliki automobil, veliku kuću, i sve žene koje je poželio. I dobio je i jednu hit pjesmu. Onda je zapeo, a kad je pomislio da više od toga neće ni dobiti, povratila mu se ljutnja i frustracija.
Kad se činilo da će “A Fool in Love” postati hit, Ikeu je sinula ideja: pretvorio je Kings of Rhythm u Ike and Tina Turner Revue, novi spektakl koji nam je trebao dati priliku da se svidimo široj publici. A u slučaju da spektakl donese rezultate i da postanemo uspješni, Ike me treba kontrolirati, posjedovati, financijski i psihički, da ga nikad ne napustim. Financijski dio lako je ostvario. Ike nije bio pjevač. Želio je biti zvijezda, ali to je jedino sa mnom mogao ostvariti. Zato je rekao sebi: “U redu, promijenit ću joj ime i nazvat ću grupu Ike and Tina Turner Revue. Tako sam dio imena, pa ne može postojati bez mene.” Moje ime rimovalo se sa “Sheenom”, likom kojeg se sjetio iz jedne televizijske serije. A “Turner”, moje novo prezime, podrazumijevalo je da smo u braku što, naravno, nismo bili. Ike je uvijek imao strategiju. Čak je i registrirao žig s imenom “Tina Turner”, pa je ime pripadalo njemu, a ne meni.
Što je u imenu? Sve. Te su me dvije riječi učinile Ikeovim vlasništvom.
Kako bi me psihički kontrolirao, Ike je radio na više polja. Prije nego što je naš odnos postao seksualne prirode, iskorištavao je moju dobrodušnu narav moleći me da mu budem odana. U svojem molećivom stilu, rekao mi je da ga, svaki put kad napiše nekom pjesmu koja postane hit, ta osoba napusti. Ja sam bila zahvalna na svemu što je za mene učinio. Ako ste se sviđali Ikeu, on bi vam dao i svoju zadnju koricu kruha. Zato sam ga uvjerila da sam ja drugačija, da mi može vjerovati, da ga nikad, baš nikad, neću napustiti. Otkad znam za sebe, uvijek sam bila poštena i nikad nisam lagala. Jednostavno sam bila takva. Kad bih nešto rekla, to bih i mislila. Obećanje je bilo obećanje, to je bilo to. Obećanje koje sam dala Ikeu meni je nešto značilo i namjeravala sam ga i održati.
Ike mi nije vjerovao. Zapravo, Ike nije nikome vjerovao. Ako se slučajno predomislim i odlučim pregaziti svoje obećanje, želio se osigurati, pa je pronašao još jedan način da me veže uza se: strah. Kad je predložio tu novu ideju o Ikeu i Tini Turner, tvrdeći da mi treba bolje umjetničko ime, intuicija mi je govorila da ulazim u nešto što neće bici dobro. Nisam tada znala pametnije reagirati. Usudila sam se usprotiviti mu se, rekavši da ne želim mijenjati ime i da nisam sigurna želim li poći na turneju kako je planirao. Najprije me verbalno zlostavljao. Ike je imao gadan jezik, a ja sam tada čula ono najgore. Onda je uzeo drveni kalup za cipele i krenuo prema meni, namjeravajući me naučiti lekciju koju neću tako brzo zaboraviti.
Ike je znao točno što radi. Ako svirate gitaru, onda su vam ruke najvrjedniji alat, pa ne koristite šake kad se borite. On je štitio svoje ruke i koristio kalup za cipele kako bi me udario u glavu. Uvijek u glavu. I stvarno je boljelo. Bila sam toliko šokirana da sam počela plakati. Majka i otac stalno su se svađali, ali nikad nisam vidjela da muškarac tako nasilno tuče ženu. To mi je bilo nešto novo, i još sam pokušavala shvatiti što se događa. Nikad, ali nikad, nisam očekivala ono što je tad uslijedilo. Ike je odložio kalup i naredio mi da legnem na krevet. To je bilo stvarno užasno. U tom sam ga trenutku mrzila. Zadnje što sam htjela činiti jest voditi ljubav, ako to možete tako nazvati. Kad je završio, ležala sam tamo natečene glave, pomislivši: ”Trudna si i nemaš kamo otići. Stvarno si se u nešto gadno uvalila.” Te se noći rodila Tina Turner, a “mala Ann” je zauvijek nestala.
Na prvim nastupima Ikea i Tine Turner, Ike se ponašao poput zvijezde. Ja sam bila Pepeljuga, ropkinja, u pravom smislu te riječi. Grupa se sastojala od mene, Ikea i benda, te “Ikettes”, triju pjevačica koje su mi pjevale prateće vokale. Ostavila sam malenog Craiga s dadiljom u St. Louisu, prekrila svoj trbuh trudničkim pojasom, (bila sam dovoljno mršava da se ništa ne primijeti) i pošla na svoju prvu iscrpljujuću turneju u više gradova.
Ne možete zamisliti kako su izgledali klubovi u kojima smo nastupali na početku karijere, naročito crnački klubovi. Nisu imali prave garderobe. Bile smo sretne kad bi postojala nekakva ostava ili sobičak u kojem bismo se mogle srediti, i obično smo ga morale najprije očistiti. Sjele bismo na svoje male kofere Samsonite, ili na bačvice umjesto na stolce, i izvadile bismo svoja ogledala, nadajući se da ima svjetla, barem gola žarulja, kako bismo se mogle vidjeti dok se šminkamo. Što se tiče zahoda, njih nije bilo. Upotrijebili bismo odrezanu bocu, pa bismo izišli van i bacili je. Kasnije, kad smo dobili gaže u nekima od bjelačkih klubova, uvjeti su bili malo bolji, ali ne mnogo.
Ike je bio toliko škrt da smo sve morali sami. I bio je strog! Kao netko tko je tako nesmotren i rastrošan u privatnom životu, lke je uporno želio kontrolirati sve što ima veze sa spektaklom. Kažnjavao je glazbenike i plesačice za najmanje prekršaje. Poderana čarapa, kašnjenje na probe ili neka prkosna riječ pobudila bi njegov gnjev i kaznio bi prekršitelja kaznom od deset dolara. Jedna se buntovna Ikette požalila da je na kraju Ikeu dugovala više novca nego što je zaradila. Netko me upitao dobivam li ja kazne za kršenje pravila odnosno imam li povlašten položaj. To je bila šala. Nije me kažnjavao jer mi nije plaćao. Samo bih dobila krov nad glavom, hranu i neke lijepe stvari u rijetkim prilikama kad je Ike bio velikodušan.
Zato nikad nisam postala primadona. Živjela sam u vrijeme kad mi nitko ništa nije davao. Moja je filozofija bila da se ne smijem žaliti kad postane teško, ili još teže. Samo treba prihvatiti stanje i nastaviti dalje. Suočiti se s onim što imaš, dobrim ili lošim, i pronaći put do uspjeha.
Ikette i ja uvijek smo pokušavale iskoristiti to najbolje što smo mogle, i dobro smo se zabavljale zajedno. Toliko smo bile na turneji da nam je prijateljstvo bilo jedini život koji smo imale. Bile smo poput sestara. Robbie Montgomery, koja je bila jedna od prvih Iketta i koja je sad najpoznatija kao osnivačica popularnog restorana s južnjačkim jelovnikom Sweetie Pies, posuđivala mi je novac jer je znala da mi Ike nije plaćao. Puno mi je značilo što sam znala da se na nju uvijek mogu osloniti.
Uživala sam plešući s curama, a ponekad mi je to bilo i jedino zadovoljstvo. Stalno smo vježbale, čak i u automobilu dok smo putovali s jednog nastupa na drugi. Jako smo se trudile oko koreografije, izmišljajući korake ili izvodeći korake na svoj način. (Šem, ba, ba, ba, ba, stop, stop, okret! Vi naprijed, ja natrag.) Ne sjećam se kako je nastao Pony, naš prepoznatljivi rad nogu, ali trebao je oponašati ponija dok ga žena jaše. Znate, žena sjedne, a poni čini ono s nogama, skakuće. Nama je Pony bio putujući korak. Njime smo se kretale naprijed-natrag po pozornici, kao što je mnogo kasnije Michael Jackson to isto učinio sa svojim Moonwalkom. Stvarno smo uživale kad bi Ike brzo svirao. Rekle bismo: “Oh, na repertoaru je večeras.” Mislim, trebali ste biti odličan plesač da biste se mogli tako brzo kretati, a nama je bilo zabavno publici pokazivati svoj talent.
Voljele smo i osmišljavati svoj izgled. Pomoću pokušaja i pogrešaka naučile smo nositi kostime koji su naglašavali pokret i privlačili pažnju na naše noge. Što kraće - to bolje. Održavanje frizure na turneji uvijek je bilo problematično, posebno bez prave garderobe. Čak sam i kao dijete imala zamršen odnos sa svojom kosom. Čupala sam pletenice jer mi je kosa bila vunasta i nisam je mogla zauzdati. Kad sam bila starija izravnavala sam je, što je značilo provođenje nekoliko sati u frizerskom salonu, natapanje kose žestokim kemikalijama, dok bi frizerka povlačila kosu kako bi se riješila kovrča. Sve to vrijeme provedeno na tretmanu bilo je uzaludno. S crnačkom kosom, ako pjevate, plešete i znojite se, onda vam, kad dodirnete glavu, kosa poskoči natrag, opet prirodna.
Trebala mi je jedna nezgoda, i to ona koja se pokazala kao neočekivani blagoslov, da me ponuka da nabavim svoju prvu periku.

Bila sam u frizerskom salonu s Ikettama i frizerka mi je predugo ostavila hidrogen na glavi. Moja oštećena kosa počela se lomiti i ispadati, a to je bila katastrofa jer sam te večeri imala nastup! Nisam imala izbora nego sakriti je ispod perike. Perika me spasila, ali svidjelo mi se i kako izgleda, kako se pomiče kad se ja pomičem, kako je ravna i lijepa, i kako zadržava oblik, što god ja radila.
To mi se dogodilo u ranim 1960-ima, kad su perike bile jednostavne, s napuhanom, teškom i ravno odrezanom kosom. Nisam željela izgledati kao da nosim zastor umjetne kose, pa sam naučila prilagoditi ih da izgledaju prirodno. Počela sam tako što sam ih stanjivala na određenim mjestima, što je bio prvi korak u njihovu prilagođavanju. Potom sam uzela iglu i prišila potke, male pramenove kose, stavljajući ih tamo gdje sam smatrala da je potrebno još volumena. Kupila sam visoko kvalitetnu kosu i, s vremenom, pažljivim rezanjem i oblikovanjem moje su perike postale najbolje u industriji. Nosile bismo ih na pozornici, oprale ih i objesile ih nakon nastupa, i idući bi dan bile spremne.
Ike je sve te detalje prepustio meni, ali on je kontrolirao glazbu. Iako sam bila poprilično nova u zabavljačkoj industriji, imala sam vlastite ideje kako iskoristiti svoj glas. Neku sam glazbu željela pjevati, a neku nisam. Na primjer, nikad nisam baš voljela jazz. Odrastala sam uz country western glazbu, a kad sam odrasla, voljela sam slušati sjajne pjevačice poput Faye Adams i LaVern Baker. Posebno sam voljela Bakerin hit “Tweedle Dee” Voljela sam slušati i Mahaliju Jackson i Sister Rosettu Tharpe. Pjevačice gospela stvarno su predivno pjevale! A imale su i dojmljivu osobnost i držanje.
Nisam imala tipičan “ženski” glas, pa su me nadahnjivali i neki pjevači koji su tad bili popularni. Meni je najdraži od svih bio Sam Cooke. Imala sam sreće pogledati njegov
nastup u kazalištu Howard u Washingtonu 1960. Bio je najljepši crnac kojeg sam vidjela, osim Harryja, mojeg prvog dečka u srednjoj školi.
Otišla sam na njegov koncert s jednom od Iketta i dvorana je bila krcata. Sam Cooke stajao je tamo i pjevao. Košulja mu je bila otkopčana, a nosio je prekrasno sašiveno europsko odijelo. Nikad nije stavljao kemikalije na kosu, bila je prirodna. Pjevao je “Darling, you send me”, i bio je tako dobar, apsolutno fantastičan. Bila sam opčinjena. Odjednom sam počela hodati prema pozornici, dok me djevojka s kojom sam došla nije počela povlačiti, govoreći: “Bullock (zvali su me Bullock), ubit ću te! Što to radiš?” Publika je poludjela. Prvi put sam vidjela da neki izvođač ima takav utjecaj na publiku kao što je tad imao Sam Cooke. Jednostavno su se otopili čuvši njegov glas.
Konačno sam dobila priliku da ga upoznam nekoliko godina poslije u hotelu u Miamiju. Svi smo bili na bazenu, a on je došao porazgovarati sa mnom. Iznenadila sam se što me Sam Cooke uopće poznaje. Zapravo, nisam sigurna da je znao tko sam. Možda je samo bio ljubazan. Znate kako neki ljudi mogu vidjeti kad ste tužni? Ja sam tada bila jako tužna, vjerojatno jer je Ike bio grozan prema meni, a sama činjenica da se Sam Cooke potrudio da mi posveti malo pažnje bila mi je nešto posebno. Uskoro nakon toga čula sam da je umro. Ike mi je rekao lošu vijest, da je ubijen. Bila sam tako sretna što smo proveli taj trenutak zajedno, i još uvijek katkad pomislim na njega i njegov predivni glas.
Obožavala sam Raya Charlesa. On je stvarno znao kako prodrmati publiku kad je pjevao “What’d I Say” s Raelettama. Čim bi izišao na pozornicu, ljudi bi poskočili sa sjedala i počeli plesati i skakati. On je imao drugačiju dušu. To nije bila tradicionalna crkvena duša. S njom je došao na ovaj planet. Ray Charles bio je jedinstven.
Mnogo crnih pjevača u to je vrijeme bilo kreativno na svoj način. Otis Redding bio je patnik s pjesmama poput “The Dock of the Bay”. A lames Brown... sjećam se da sam ga vidjela u Appollu. Izišao je sa svojim kratkim oksericama i izveo Mashed Potato14 (koji sam preuzela od njega), a publika je poludjela. Nisam nikad vidjela crnca u svijetlo- zelenoj jakni. Poprilično me zadivio, a i sve druge. Ljudi su ga stvarno obožavali.
Dok sam ja slušala ove glazbene velikane, razvijala sam osjećaj za vlastiti stil, i nije mi se sviđalo kako Ike želi da pjevam. Bila mu je draža izvedba koja je nalikovala propovijedanju, stalno vičući “hej, hej” i zavijajući. Ja sam željela stvarno pjevati, biti izražajnija, melodičnija, ali nije mi dopuštao da se služim svojim glasom onako kako ja želim.
Kad malo razmislim, shvaćam da je uzrok mnogih svađa s Ikeom bilo upravo to što se nisam slagala s time kako je on želio da nastupam. Imali smo ono što bismo nazvali “umjetničkim razilaženjima”. Nisam mu samo mogla doći i reći; “Ne sviđa mi se ova pjesma”, ili “Ne želim je tako otpjevati”, ali on je bio pametan. Čitao je govor mojeg tijela i shvatio bi što mislim, a nije volio da mu se netko suprotstavlja. ”Gospođice Bullock”, rekao bi ljutitim i pokroviteljskim glasom. “Izađi na pozornicu i otpjevaj pjesmu”. Jedne me je večeri čak i pljunuo kad sam se usudila izraziti svoje mišljenje.
Nije bilo mnogo vremena za razmišljanje o tome kakav bi život trebao biti. Ike nam je davao previše posla za to. Raspored nam je bio krcat i iscrpljujući, bila je to beskrajna

14 Mashed Potato - vrsta plesa. (op. prev.)
petlja putovanja, proba i nastupa, s usputnim snimanjima pjesama kojima bismo ispunili svaki slobodni trenutak. Meni je najuzbudljiviji grad bio New York, kad smo nastupili u Appollu u kolovozu 1960. Sjećam se da smo se vozili golemim mostom. Pogledala sam siluetu grada i poviknula: ”New York!” Ah, kakva je ljepota tad bio New York. Čak je i sunce bilo izrazitije žute boje. Nisam znala imena ulica, ali nikad nisam vidjela takve zgrade. Rastezale su se do Boga, visoko, visoko, visoko! Neboderi sa svojim blještavim prozorima, zvuk automobilskih truba, žene u visokim potpeticama, a ne tenisicama kao danas, s maramama i bijelim rukavicama, hot-dogovi s malenih kolica na ulicama, sve je to New York imao. Vidjeti to sve uživo bilo je izvanredno iskustvo, baš poput gledanja filma, i to onog koji nikad neću zaboraviti.
U Apollu smo imali živahnu publiku i odlično društvo. Mladi Flip Wilson nastupao je kao komičar te večeri. Ike je bio nervozan tijekom nastupa jer sam puno plesala, a bila sam u visokom stupnju trudnoće. Pokušao me je zauzdati, govoreći mi: “Bolje da prestaneš s tim i tim”, ali ja sam se okretala i izvodila Pony sve dok nisam rodila u listopadu. Haljine su mi bile dizajnirane tako da prikriju trudnoću, što nije bilo lako jer sam nosila dječaka i trbuh mi je, kako su stare žene govorile, zbog toga bio šiljast. Nosila sam usku, ravnu podsuknju koja je sve obuhvatila, sa širokim slojem šifona da “zakamuflira” trbuh. Bila sam tako mlada da sam imala beskrajnu energiju i izdržljivost. Osjećala sam se odlično tijekom cijele trudnoće.
Ne znam što me je spopalo, je li to bilo uzbuđenje što sam u toj dvorani ili činjenica da je sva pozornost na meni, ali u jednom trenutku tijekom našeg nastupa u Appollu, kad je glazba bila jako brza, skočila sam s pozornice na prostor za orkestar. Zahvaljujući snalažljivom kostimiranju, nisam izgledala kao da sam u osmom mjesecu trudnoće, što bilo dobro. Mislim da bi se ljudi stvarno uznemirili zbog toga! Ali dijete nikad nije bilo u opasnosti. Nije bilo baš toliko visoko, a i ja sam bila jako spretna. Znala sam da ću to moći izvesti.
Na našem povratku kroz zemlju, prošli smo kroz St. Louis da posjetimo Craiga, koji je i dalje živio s dadiljom u Ikeovoj kući. Slomilo mi se srce kad sam ga ugledala. Bio je tako malen, jedva je znao govoriti. Moj je sin samo htio sjediti u mojem krilu i grliti me, ali Ike mu to nije dopuštao. Smatrao je da je zbog toga slabić. Kasnije sam zatekla Craiga u krevetu, u lokvi suza. Uzela sam ga u naručje i pokušala utješiti. Sutradan, nakon što smo otišli, trčao je uokolo i zvao ”Ann”, “Ann”, tražeći me. Zapamtio je majčinu ljubav. Svaki put kad bi ga ostavila, uvijek mu je nedostajala. Nedostajala mu je Ann. I meni je nedostajala Ann, djevojka koja sam bila prije nego što mi je Ike jako zakomplicirao život.

“NE ŽELIM SE SVAĐATI15”



“Moramo se prestati pretvarati Ne mogu živjeti u ovoj laži16”

15 Engl. “I don’t want to fight”; pjesma Tine Turner.
16 Engl. “We must stop pretending, I can't live this life”: stihovi iz Tinine pjesme “I don’t want to fight”.


Naša luda rutina odlazaka na turneju nije ostavljala mjesta za obiteljski život. Skoro sam rodila našeg sina, Ronnieja, dok smo još bili na turneji. Srećom, Ike je primijetio
da ću uskoro roditi i odvezao nas je u bolnicu u Los Angelesu, gdje smo u nekim klubovima imali dogovorene nastupe. Očekivao je da rodim i odmah se vratim na pozornicu. Dva dana nakon što sam postala majka, bila sam na pozornici, pjevala i plesala kao da se ništa nije dogodilo. Bit svega jest: kad nisam pjevala, nije bilo nastupa, a kad nema nastupa nema ni novca.
Kad god se toga sjetim, potpuno se zbunim. Zašto se, zapitam se, Ike nije bolje odnosio prema meni? Zvuči poput jedne od Ikeovih pjesama, ali to je bila istina. Zasigurno nije racionalno razmišljao. Da je bio drag prema meni, da je bio pažljiv i pristojan, ja bih željela ostati. Zar to ne bi imalo smisla? Mogla sam ga voljeti. I jesam na početku. Da smo profesionalnije surađivali, mogao je postići uspjeh koji mu je bio tako važan, poput Mickeya & Sylvije, tada popularnog dueta. Ali Ike je uvijek sebi bio najgori neprijatelj. Uništio bi sve što je dobro, jednostavno si nije mogao pomoći.
Sada shvaćam da je naš zajednički život bio parodija “normalne” ljubavne veze. Naš je odnos obilježavalo zlostavljanje i strah, ne ljubav, čak niti privrženost. Radili smo sve što rade sretni parovi. Dobili smo dijete. Ike nas je preselio u Los Angeles i iznajmio kuću, u kojoj smo živjeli sa svoje dvije obitelji poput obitelji iz serije Brady Bunch; Ike, ja, njegovi sinovi Ike Jr. i Michael i Craig i Ronnie. Ja sam bila “majka” četvorice dječaka u dobi od dvije do četiri godine kad sam imala samo dvadeset tri. A onda smo se 1962. vjenčali na tom depresivnom građanskom obredu u Tijuani.
U L.A.-u smo živjeli u prekrasnoj kući, sa savršenom klimom, plavim nebom i palmama. Ali u Ikeovu svijetu nije postojao mir. Uporno je želio namjestiti tonski studio u dnevnoj sobi, i u rijetkim prilikama kad bismo bili u gradu, cijelu bi noć radio. Ja nisam mogla tako dugo ostajati budna. Zaboga, morali bi me odvesti u bolnicu. Ponekad bi me hladno pogledao i rekao sasvim ozbiljan: “Reci mi, što ti radiš za mene?” Htjela sam odgovoriti: “Sve! Pjevam, kuham, čistim i sve ostalo što trebam činiti. Nisam ništa rekla, u sebi misleći: “Kako ću ovo preživjeti?”
Kod kuće je često bilo ružno, a i odlazak na turneju stvarao nam je probleme. Bili smo na putu više nego kod kuće, što nikad nije bilo dobro za djecu, i zbog toga sam patila. Ike nam je davao toliko posla nakon prve turneje, da smo imali nastupe između dogovorenih nastupa. Glazbenici su obično putovali našim autobusom, dok smo ih mi (Ike, ja i vjerojatno i ljubavnica) pratili u Ikeovu Cadillac Broughamu, koji je imao sef u prtljažniku.
Bilo je divno putovati kad bismo odlazili na egzotična mjesta za koja nisam vjerovala da ću ih ikad vidjeti, poput New Yorka i Londona. Dok sam odrastala, od kuće smo odlazili samo kad bismo otišli posjetiti rodbinu, a većina članova moje obitelji živjela je blizu, pa
nismo baš mnogo putovali. Naš je krug bio tako malen da je otac, kad je majka pobjegla, mogao shvatiti gdje se skriva na temelju toga koga poznaje, suzivši izbor na rodbinu u Chicagu, Detroitu ili St. Louisu, gdje ju je na kraju i pronašao. Međutim, sa spektaklom Ike i Tina Turner imala sam nevjerojatnu priliku vidjeti svijet. Nikad nisam imala vremena biti turistkinja, poći u razgledavanje ili u muzeje, jer nas je Ike previše tjerao na rad. Ali promatrala sam ljude, vidjela kako žive i učila od njih.
Postojao je jedan dio svijeta koji sam rado htjela preskočiti. U 1960-ima bilo nam je jako teško putovati duboko na jug jer je bilo vrlo vjerojatno da ćemo naletjeti na opasne probleme zbog rase. Ne mogu vam reći koliko sam puta slušala sljedeći razgovor. Vozili bismo se kroz Mississippi, na primjer, kad bi policajac bijelac ugledao naša crna lica i signalizirao nam da zaustavimo automobil. “Ej, dečko”, provokativno bi se obratio Jimmyju Thomasu, jednom od naših pjevača koji nam je bio i vozač. “Malo smo brzo vozili, je li?” Jimmy bi odgovorio: “Ne, gospodine, vozio sam dozvoljenom brzinom”, najpristojnije moguće. A onda bi počela igra mačke i miša.
Policajac bi odgovorio: “Ne piše tako na mojem radaru. Mislim da te moram privesti.” To bi bio Jimmyju znak da kaže: “Gospodine, znate, mi smo pjevači i malo kasnimo.
Možemo li se s vama dogovoriti oko ovoga?”
Naravno, došlo je do predaje novca. Policajac je otišao malo bogatiji. A mi smo bili slobodni otići na svoju sljedeću gažu... do sljedećeg puta kad su nas zaustavili. Jednom je Jimmy, majstor u pregovaranju, koji bi svakoga verbalno nadmašio, natjerao mene i Ikea da iziđemo iz automobila i pjevamo, kako bismo uvjerili policiju da stvarno jesmo zabavljači koji idu na nastup.
Kad je Rhonda počela raditi za nas 1964., morali smo biti posebno oprezni na južnjačkim cestama, jer je prizor bjelkinje koja putuje s crnačkim bendom bio jamstvo da ćemo privlačiti pozornost i mržnju. Kad bismo imali bijelca kao vozača autobusa ili gitarista, kao što smo ponekad imali, on i Rhonda sjeli bi zajedno. Jednom, kad nam je trebalo gorivo u nekom naročito neugodnom mjestu, Rhonda je legla na dno automobila, a mi srno preko nje prebacili jakne i deke, tako da je nitko ne vidi kad stanemo na benzinsku crpku.
Voziti se u automobilu bilo je napeto, ali jesti u restoranu, osim ako je bio smješten na crnačkoj strani grada, bilo je poput hodanja kroz minsko polje. Uvijek je postojala mogućnost da se jednostavan obrok pretvori u opasan sukob. Sjećam se kad smo jednom bili u zalogajnici, sjeli smo i naručili hranu, a konobarica je pozvala policiju samo zato što smo bili crnci. Onda je počela vikati, nazvavši me “crnom kujom”. Skočila sam na noge; Ike me je pokušavao zadržati, a ja sam prilično jasno rekla: “Ali ja sam lijepa crna kuja”, zbog čega sam se bolje osjećala. Mnogo puta, nakon kasnonoćnog nastupa, zaobišli bismo problem tako što bismo otišli jesti na Greyhoundov autobusni kolodvor, gdje ne bismo privlačili pozornost. Tamo je bilo sigurnije, ali hrana nije bila baš ukusna.
Kad ne bismo imali usputnu gažu, to jest kad bismo imali vremena za spavanje između nastupa, iznajmili bismo sobe u hotelskim i motelskim lancima, i uvijek smo imali telegrame koji su potvrđivali našu rezervaciju. U ono vrijeme, kad biste se zaustavili pred Holiday Innom, prazne sobe imale su otvorene zastore na prozorima i lampu na sredini,
pa ste stvarno mogli vidjeti koliko je popunjeno. Ali ponekad bismo navečer ušli u hotel koji je izgledao prazno, s rezervacijama u ruci, a oni bi nam rekli da je odjednom “popunjen” i tako bi nas odbili. Istina je bila da nisu željeli da crnci, a pogotovo ne crnački glazbenici, kod njih odsjedaju.
Rhonda, koja je bila borbena mlada žena, nije htjela prihvatiti odbijanja. Ponekad bi nas sama ušla prijaviti u hotel, a mi bismo došli za njom. Naposljetku je zvala nekoga u glavni ured da pita što se događa i da kaže kako nas diskriminiraju u nekim njihovim hotelima. Nakon toga naše su se rezervacije poštovale, ili bi se, zahvaljujući Rhondi, upravitelj hotela našao u ozbiljnim problemima sa šefom.
Nekoliko se puta dogodilo da nam je raspored bio toliko gust da nismo imali gdje stati, pa bismo ostali u automobilu ili autobusu. Ljeti je bilo lijepo spavati vani na travi. Činili smo bilo što kako bismo stigli na sljedeći nastup. Putovanje je postalo način života.
Bilo da smo bili na turneji ili u L.A.-u, gdje je Ike već imao kuću na Olympiad Driveu u četvrti View Park, njegova strategija zasnivala se na tome da me drži pokraj sebe i da se osjećam nevažno. Znao je da, ako me zarobi u maštariji o Ikeu i Tini i moj život svede na uski krug svojih prijatelja, neću upoznati vanjski svijet, niti svoje mjesto u njemu. Godine 1966. prilika da snimim “River Deep, Mountain High” došla mi je u život kad mi je bila najpotrebnija. Ne mogu opisati kako sam se posebno osjećala kad je Phil Spector, legendarni glazbeni producent, nazvao Ikea i rekao da želi surađivati sa mnom. Nisam mnogo znala o njemu, ali zbog same činjenice da netko osim Ikea vjeruje u mene osjećala sam se odlično. Naravno, lkeov je stav najprije bio: “Nema šanse”, dok nije shvatio da je to još jedna prilika da me iskoristi kako bi zaradio novac. Kad sam ja bila u pitanju, uvijek se ponašao poput svodnika. Možda ne poput onog koji radi na ulici, ali nije bio daleko. Ike je Philu rekao nešto poput “najprije plati”, pa je dobio dvadeset tisuća dolara za moj angažman, ali Phil je bio pametan. Nije želio nikakvog Ikea, ni nevolju koja s njim dolazi. Samo je želio Tinu. Phil je inzistirao da dođem sama u njegovu kuću u Hollywoodu, kako bismo mogli početi zajedno raditi na pjesmi.
Bila sam uzbuđena što ću raditi na novoj pjesmi i možda u drugačijem pjevačkom stilu. Rijetko sam tada imala priliku bilo kamo otići sama i odlučila sam maksimalno iskoristiti svoju slobodu. Pomno sam se obukla za tu prigodu. Mislim da sam uvijek znala odabrati odjeću, a ovo je bio dobar trenutak za mene. Mini-suknje i trapez-hlače koje su bile tako popularne tada bile su savršene za moju mršavu figuru. Odjenula sam bijeli sako i bijele hlače, a imala sam dugu, ravnu kosu, zahvaljujući jednoj od mojih odličnih perika.
Philova vila bila je skrivena na Collina Driveu, blizu Sunseta. Pomalo nervozna, jer nisam znala što me očekuje, krenula sam privatnim putem koji je vodio u dvorište s velikom fontanom. Pokucala sam na vrata, ali nitko nije došao. Otvorila sam ih i ušla u zaista veliku prostoriju uređenu u stilu starog Hollywooda, sa spiralnim stubištem i staromodnim, prevelikim europskim namještajem. “Oh, ovo je čudno” pomislila sam u sebi, jer sam i dalje bila sama. Prenuo me je neki glas. Nije bio u pitanju čovjek, kako mi se isprva činilo, nego bea17 koji govori. Kriještao je: “Netko je došao!” To je bilo poput pada u zečju rupu u Alisi u zemlji čudesa, a ja sam bila Alisa.

17 Beo - vrsta čvorka (ptice), (op. prev.)

Pronašla sam stolac, sjela i čekala, stavljajući nogu preko noge, pa je onda mičući, dok je brbljavi beo nastavio razgovarati sam sa sobom. Ja nisam imala nikakav kontakt s Philom, Ike je sve dogovorio. Kad je došao trčkarajući niza stube, shvatila sam da sam ipak viđala ovog čovjeka nalik vilenjaku u klubovima u kojima smo nastupali. Uvijek se skrivao u kutu, sa smiješnom kapom na glavi. Tog dana nije imao kapu, samo neukroćenu krunu kovrčave kose koja je stršala u svim smjerovima i podsjetila me na lude znanstvenike u filmovima strave i užasa koje sam voljela gledati. Bio je odjeven poput dječarca, u majici i trapericama, a njegova bosa stopala bila su iznenađujuće bijela. Ljubazno se predstavio: “Bok, Tina, ja sam Phil Spector”. Zvučao je inteligentno.
Otišli smo do velikog klavira u dnevnoj sobi, gdje je sjeo i počeo svirati “River Deep, Mountain High”, pjesmu koju je pripremio za mene.
Kad mi je dao znak da počnem pjevati, ja sam odmah počela vrištati à la Ike - “When I was a little girl I had a rag doll” - misleći da je to htio čuti. Pokazala sam mu Tinu u punom gasu, glasnu i snažnu, ali Phil me je odmah prekinuo i rekao: “Ne, ne, ne tako, samo melodiju.” Samo melodiju? Pomislila sam: “Ajme, ovo je zaista odlično!” I sad osjećam kako je bilo uzbudljivo što sam dobila dopuštenje da upotrijebim svoj glas na neki novi način. Htjela sam potrčati, skočiti u zrak i povikati ”Jupi!”
Rad s Philom bio je glazbeno obrazovanje. Svaki put kad bih otišla kod njega na probu, govorio bi mi isto, pažljivo skidajući sve tragove i Ikea iz mojeg nastupa. Phil je zamislio neki zvuk. Bio je jako strog po pitanju držanja melodije i rekao mi je da pjevam točno onako kako je on zamislio, bez ikakve improvizacije.
Ta je melodija bila tako nezaboravna, ali čudno je bilo što se, čim bih otišla od Phila, nisam mogla sjetiti ni jednog takta. Znala sam da se Ikeu neće svidjeti i bojala sam se da bi me mogao kazniti batinama kao i obično, pa sam je vjerojatno prisilno izbacila iz glave. Melodija je bila toliko drugačija od svega što sam radila, da je jednostavno nisam mogla zadržati u svom umu... sve do jednog vikenda kad smo se ja i Ike vraćali iz noćnog kluba. Odjednom su mi došle riječi i počela sam pjevati: “And I’ll love you just the way I loved that rag doll”, na Philov način, melodično. Ike je hladno slušao. Kao što sam i mislila, ono što i je čuo nije uopće bio njegov stil.
“Onda, to je to, ha”, rekao je, odmahnuvši rukom. Čak i dok je govorio, znala sam da razmišlja o tome kako bi mogao promijeniti vokal da zvuči više kao “Ike i Tina”, što bi je uništilo. Ali bio je u bezizlaznoj situaciji. Ovo je producirao Phil Spector, od početka do kraja. Ikeu je za to dobro plaćeno i ništa nije mogao učiniti.
Što sam više vremena provodila s Philom, više sam shvaćala da je, u najmanju ruku, neobičan. Učinio je nekoliko stvari koje su mi se učinile potpuno čudne... poput onoga kad je uzeo jabuku iz prljave pepeljare i pojeo je. Nisam mogla shvatiti zašto je to učinio, bila je puna pepela. Odmahnula sam rukom na to, misleći: “Ma, on ima toliko posla u studiju.” Bili smo svi malo ludi od umora, radeći do kasno, pokušavajući izvesti pjesmu kako treba. Ono što tada nisam shvaćala jest da je Phil uvijek luckast.
Dan za danom, nalazili smo se u studiju Gold Star, u kojem je Phil trošio više novca na jednu pjesmu nego što većina producenata potroši na cijeli album. Otpjevala sam prvi stih tisuću puta prije nego što smo prešli na “And it gets stronger every day”, jako se
trudeći da Phil bude zadovoljan. Nisam mogla procijeniti kad sam dobro otpjevala, a kad nisam. Znate, ponekad sam malo naivna. Bilo mi je vruće, bila sam sva znojna, i samo sam mislila na to kako će mi biti ugodnije. “Hoće ti smetati ako skinem košulju?”, upitala sam. Usred snimanja, ne propustivši ni note, skinula sam košulju i nastavila pjevati. Inače, imala sam grudnjak na sebi, ali reakcija u studiju bila je spektakularnija od Ben-Hura. “Tina je skinula košulju!” Mislila sam: “Učinit ću sve što je potrebno da otpjevam tu pjesmu”. Ni sad ne znam što je želio. Ni sad ne znam je li bio zadovoljan. Ali nikad nisam prestala pokušavati.
Još jedan dokaz moje naivnosti bio je “Zvučni zid”. Nisam imala pojma o zidu Phila Spectora. Ike sa mnom nikad nije razgovarao o glazbi. Jednog sam dana ušla u studio i ostala iznenađena kad sam ugledala cijeli orkestar i zbor, da, zbor, pratećih vokala. Bila sam samo djevojka iz Tennesseeja koja je naletjela na Ikea i postala pjevačica. Nikad, ali nikad nisam vidjela ovakvo što, osim u filmu. Phil je rekao: ”U redu, Tina?” Pokušala sam sakriti nervozu. Ušla sam u kabinu i počela pjevati, a tamo sam stajala u središtu Zvučnog zida žičanih instrumenata, rogova, malih bubnjeva. Moj glas bio je jedan od instrumenata.
“River Deep, Mountain High” teška je za pjevanje, i prema Philu, nitko je dosad nije uspio dobro otpjevati, ni Darlene Love ni Ronettes, unatoč njihovim odličnim glasovima. Mislim da je izabrao mene jer većina pjevačica mora pjevati u falsetu kad pjevaju visoke tonove, ja mogu pjevati nekoliko oktava više i suprotstaviti se orkestru, i to svojim prirodnim glasom. Phil me je promatrao u klubovima nekoliko večeri zaredom. Znao je što mogu sa svojim glasom i odlučio je da ću ja biti ta koja će oživjeti njegovu pjesmu. Prije toga pjevala sam na Ikeov način jer sam tako počela i tako su mi pjesme bile producirane, ali uvijek sam znala da mogu više i bolje. Znala sam da postoji nešto drugačije i željela sam to istražiti. Ova mi je pjesma otvorila oči i pokazala i druge mogućnosti. Osjećala sam se oslobođeno, uzbuđeno, spremna za vokalne izazove s novim pjesmama. I dan-danas, nikad nisam nastupila uživo, a da nisam uistinu pjevala. Publika ne bi to trpjela.
“River Deep, Mountain High” trebala je postati hit, ali, začudo, Amerika ju je odbacila. Disk-džokeji bili su zbunjeni kad bi je trebali pustiti. Ako bi ih netko to tražio, rekli bi da nije dovoljno crnačka da bude rhythm-and-blues, niti dovoljno “bjelačka” da bude pop. U Engleskoj je bila sasvim druga priča. Tamo je pjesma bila senzacija. Odmah je došla na prva mjesta ljestvica, i jedna uzbudljiva nova grupa, Rolling Stones, odlučila je da želi da im Ike i Tina Turner budu predgrupa na njihovoj nadolazećoj turneji u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Ako mi je “River Deep, Mountain High” pokazala kako želim Pjevati, onda mi je naše prvo putovanje u Europu pokazalo točno kako želim živjeti. Godine 1966. London je bio centar svemira, mjesto gdje su svi bili ludi za popom i dom modsima18, rokerima, i ulicom Carnaby19. Ponekad sam se osjećala kao da sam u nekoj bajci. Obožavala sam autobuse na dva kata, male crne taksije i lijepe bijele gradske kuće koje su se nizale ulicama. Odsjeli smo u hotelu Norfolk, blizu ulice Cromwell, i svako jutro u 6 budio nas je zvuk konja

18 Modsi - britanska supkulturna skupina, (op. prev.)
19 Ulica Carnaby - popularna ulica u kojoj su smještene trgovine odjećom, (op. prev.)
koji su klopotali na izmjenu straže u Buckinghamskoj palači. Nastup bi tako kasno završio, da je Wimpy’s, engleska verzija McDonald sa, bio jedini otvoreni lokal. Izgledao je nekako živahnije nego naši restorani brze hrane. Čak su i hamburgeri bili privlačniji u Londonu, iako su Britanci, kad smo pokušali naručiti ledeni čaj, mislili da smo ludi. ”Želite vrući čaj i da onda u njega stavimo led? Tipično američki”, rekli su prijezirno.
Za djevojku koja dolazi iz Nutbusha i St. Louisa, to je bilo kao da su me transportirali u drugi svijet. Odmah sam osjetila povezanost s gradom i ljudima, poput ljubavi na prvi pogled. Nisam se željela vratiti u Ameriku. Željela sam ostati! Isto sam osjetila kad sam prvi put ugledala Francusku i Njemačku. Nekako su mi ova daleka mjesta izgledala poput doma, a možda to i jesu bila u nekom prošlom životu. Čvrsto vjerujem u reinkarnaciju.
Svirati u Royal Albert Hallu20 sa Stonesima bilo je i uzbudljivo i zastrašujuće, budući da je dvorana imala preko pet tisuća sjedala i bila potpuno puna jer su svi željeli vidjeti Rolling Stonese. Nikad nismo nastupali pred tako velikom publikom. Ike je provirio kroz zastor i rekao: “Želim da Ike i Tina, samo Ike i Tina, napune ovu dvoranu”, što je zvučalo poput iluzije. Bilo smo malo nervozni, ali nepotrebno. Jako smo se svidjeli publici, a i Stonesima. Zapanjili smo ih svojim plesom. Mick je rekao da smo podigli temperaturu dvorane, stvarno zapalili publiku, i da su imali osjećaj da se moraju više potruditi kako bi nas nadmašili. To je prava suradnja, kada predgrupa i glavna grupa daju izazove jedna drugoj i stvaraju novu energiju.
Kao i obično, “Pepeljuga” je imala sto obveza, pa sam većinu vremena provela iza pozornice Albert Halla, pripremajući se za naš nastup. Kad sam napokon prvi put ugledala Micka Jaggera, on je bio u pripravnosti, a primijetila sam da ima izrazito bijelo lice. Poslije se pojavio u garderobi koju sam dijelila s Ikettama i rekao svojim prepoznatljivim glasom: “Cure, sviđa mi se kako plešete.” Vidjeli smo ga već kako se šepuri sa svojim tamburinom na pozornici, a u to je vrijeme bio malo čudan. Pomislile smo kako je simpatično što mu se sviđa naš ples, pa smo ga povukle k sebi i naučile ga kako se pleše Pony. Mick je brzo uhvatio korake, iako su mu neki bili teški. To ga pak nije spriječilo da pokušava i dalje, pa smo, gledajući kako ih izvodi na svom sljedećem koncertu, pomislile: “To i nije loše. Dakako, nikad nije rekao da smo ga cure i ja naučile njegovim otmjenim novim koracima. I dan-danas Mick rado kaže: “Majka me je naučila plesati. A ja kažem: “U redu. Dobro”. Ali znam pravu istinu.
Dok smo bili u Engleskoj, otišla sam vidovnjakinji, što je obilježilo početak moje cjeloživotne strasti. Uvijek tražim neki savjet. Na kraju tih prvih konzultacija, vidovnjakinja mi je rekla nešto što nikad nisam mislila da ću čuti. Rekla je: “Bit ćeš jedna od najvećih zvijezda. Tvoj će partner pasti, poput lista sa stabla u jesen, ali ti ćeš preživjeti i ostati. Nisam mogla vjerovati da Tina može postojati bez Ikea. Ipak, spremila sam tu pomisao negdje u svojoj glavi i razmišljala o tome kad je bilo teško. A svakim danom bilo je sve teže.
Živjeti s Ikeom bilo je poput hodanja po žici. Morala sam pažljivo hodati, paziti što ću reći ili kako ću ga pogledati. Uvijek je bio na rubu spreman za borbu, kao da je pas: čim ga odvežeš, on bi skočio na bi skočio na sto, samo da se bori. Nisam imala kamo otići niti

20 Royal Albert Hall - koncertna dvorana u Londonu, (op. prev.)
sam imala vlastiti novac, čak ni džeparac od pet dolara. Kad sam željela gotovinu, bila sam primorana kradomice uzeti nekoliko novčanica iz smotuljka koji je Ike držao u novčaniku. Kad bi bio dobre volje, dao bi mi novac da pođem u kupovinu, ali to je bilo tako jer, u njegovoj glavi, kad su drugi ljudi mislili da dobro izgledam, onda je i on dobro izgledao. Na neki izopačeni način, modrice koje mi je zadao, šljiva na oku, razbijena usna ili slomljeno rebro, otekli nos, bile su oznaka, znak vlasništva, način na koji je Ike poručivao: “Ona pripada meni i mogu s njom činiti što god želim.”
Znala sam da je vrijeme da odem, ali nisam znala kako napraviti prvi korak. Kad sam prvi put pokušala pobjeći, očajno sam pogriješila. Nisam imala kamo poći, pa sam sjela na autobus za St. Louis da posjetim mamu. Ikeu nije trebalo dugo da shvati kamo sam se uputila, i stigao me je na autobusnoj stanici na putu i naredio mi da se vratim. To nije dobro prošlo. U svojem najjadnijem stanju uvjerila sam samu sebe da mi je smrt jedini izlaz. I nisam ništa imala protiv toga jer sam smatrala da nema više smisla živjeti takvim životom. Pokušala sam se i ubiti. Zašto sam pukla jednog običnog dana 1968.? Kao prvo, u to su vrijeme u kući živjele tri žene, i Ike je sa svima njima imao seksualne odnose. Sve smo se tri zvale Ann. Takve se stvari ne mogu izmisliti. Morao je samo jedno ime zapamtiti.
Jedna od Anna, Ann Thomas, bila je trudna s njim, što je meni bila dodatna uvreda.

Tako sam se loše osjećala što sam okružena svim tim ženama. Znala sam da su one Ikeove djevojke, svi su znali, ali ništa nisam mogla učiniti. Čak je i Rhonda, naša najveća obožavateljica i vitalni dio Ikea i Tine Turner, imala obveznu aferu s Ikeom, koju je na kraju zažalila. Zaveo je svaku ženu u našem društvu. To je činio. U njegovoj glavi seks je bio moć. Kad bi osvojio neku ženu, smatrao je da je posjeduje.
Ponekad bi njegove djevojke, poput Rhonde, postale moje najbolje prijateljice jer smo, na neki čudni način, obje bile u istoj gabuli. Bile smo ovisne o Ikeu, stalno njemu na raspolaganju, pod njegovom vladavinom, i zlostavljanjem. Poput članica nekog kulta. Kako se one nazivaju? Sestrinske supruge?
Ali zar ja nisam trebala biti prava supruga? S malo boljim položajem od drugih? Bilo je upravo suprotno. Ike se prema meni, zapravo, ponašao gore nego prema svojim djevojkama. Ja sam bila samo pjevačica: netko koga će iskoristiti i pomesti pod tepih. Sve se smanjivalo: moj položaj, moje samopouzdanje, moj svijet. Odrasla sam, postala možda malo introspektivnija, a s mojim nezadovoljstvom došle su i misli o samoubojstvu, pa sam skovala plan. Otišla sam liječniku i rekla mu da imam problema sa spavanjem. Možda sam čak rekla da Ikeu trebaju tablete za spavanje. Bio je to dobar liječnik. Upozorio me da su tablete opasne, da ih ne smijem previše uzeti odjednom. Pretvarala sam se da slušam, pa sam otišla kući i spremila ih, da su pri ruci kad budem smatrala da mi je više dosta svega.
Bez nekog posebnog razloga, upravo je ta večer postala ona u kojoj sam zaključila da mi je dosta. Nisam razmišljala o djeci. Nisam uopće razmišljala. Osjećala sam da moram to učiniti. Odmah nakon večere, popila sam tablete, svih pedeset, što nije lako učiniti. Znala sam da će biti potrebno neko vrijeme dok ne počnu djelovati, zapravo sam računala na to. Kad bih samo uspjela doći do pozornice na prvu pjesmu, Ikeu bi svejedno platili za nastup. Tako nam je stajalo u ugovoru. Ako se razbolim prije nego što nastup počne, to
se smatra otkazivanjem i ne bismo dobili novac. Tako sam dobro bila istrenirana da je i moje samoubojstvo trebalo biti zgodno za Ikea. Uspjela sam doći u klub u kojem smo trebali nastupiti, Apartment, i počela sam se šminkati, boreći se da izgledam normalno.
Ikette su trčale uokolo, namještajući svoje perike i haljine, dakle uobičajena žurba prije nastupa, kad je netko napokon primijetio da nisam dobro. Olovkom za obrve nacrtala sam liniju sebi preko lica i teško sam govorila. Djevojke su u panici otrčale po Rhondu, koja me jednom pogledala i pozvala Ikea da odmah dođe.
Ne sjećam se ničega, ali rekli su mi da su me Rhonda i Ike ubacili u automobil i hitno odvezli u najbližu bolnicu. Ako je neka kriza u tijeku onda želiš Rhondu za volanom. Neustrašiva je i ima čelične živce, koji su joj bili potrebni te večeri jer su me morali voziti u nekoliko bolnica prije nego što su uspjeli pronaći jednu s hitnom pomoći. Rhonda je cijelim putem jurila, ne obazirući se na znak Stop ni crvena svjetla na semaforu, uvjerena da će me izgubiti. U međuvremenu, Ike je sjedio straga, pokušavajući me probuditi. Bio je tako očajan da mi je ugurao prst u grlo, ne bi li me natjerao da povratim. Mogu zamisliti što mu je prolazilo kroz glavu: “Nemoj da umre, nemoj da umre”, misleći na novac koji sam privlačila, što mi nikad neće priznati.
U bolnici Daniel Freeman preuzeli su me liječnici hitne pomoći. Ispumpali su mi želudac, ali nisu me mogli probuditi. I dalje sam bila u nesvijesti. Ike me je upitao: “Mogu li joj se ja obratiti? U tom su trenutku bili voljni sve pokušati. Približio mi se, vjerojatno izvodeći svoju najbolju imitaciju zabrinutog supruga, i počeo govoriti. Moja ga je podsvijest čula. Poznati glas, nešto s čim sam se budila, spavala, živjela, glas mojeg mučitelja, glas iz pakla, kako me nježno proklinje. Naravno, uspio je doprijeti do mene. Odmah mi je srce počelo lupati.
Rekli su: “Nastavite govoriti. Osjećamo puls.”
Sljedeće čega se sjećam jest da sam se probudila i pokušavala shvatiti zašto ležim u bolničkom krevetu. Sestra je ušla i rekla: “Dobar dan, možete li mi reći kako se zovete?”
Zovem se Tina Turner”, rekla sam nerazgovijetno. Opa, znate li pjevati?” upitala me je.
“Da, znam,” rekla sam i počela glasno pjevati “When I was a little girl...”, prvi stih iz “River Deep, Mountain High”. Zanimljivo je da sam čak i u polusvjesnom stanju odlučila da neću pjevati jednu od lkeovih pjesama.
Opet sam zaspala. Sljedećeg sam se dana probudila, okrenula glavu i pogledala ravno u Ikea.
“Dabogda umrla, mater ti jebem”, rekao je.
Najprije sam pomislila: “Nisam se spasila od ovoga. Pogledala sam ga i rekla: “O, ne.” Potom sam okrenula glavu. Znao je da sam popila tablete zbog njega, i to je bilo to. Samo me taj put posjetio i nije se više vraćao. Nije uopće mario. Jedino je za nastup mario. Čim su me otpustili iz bolnice, natjerao me da se vratim na posao. Te sam večeri bila slaba i imala sam užasne grčeve u trbuhu, a ipak sam se morala popeti na pozornicu, pjevati i plesati. Cijeli sam nastup morala odraditi energično i sa smiješkom na licu.
Kad smo završili, Ikette su me držale i pomogle mi da dođem do garderobe. Tamo je stajao Ike, pjeneći se.
“Dabogda umrla, mater ti jebem”, opet je rekao. “Ali ako umreš, dodao je, “znaš što ćeš mi učiniti.”
Nije imalo smisla, govori mi da bi bilo bolje da umrem, ali ako umrem, da će to biti loše za njega. Ali u to vrijeme ništa nije imalo smisla. Ike je bio na ego-tripu “ja, mene, moje”. Uvijek se svijet vrtio oko njega. Uvijek.
Koliko god je to iskustvo bilo grozno i posljedice dugotrajne, nešto sam i naučila. Moj pokušaj samoubojstva nije bio klasični poziv za privlačenje pozornosti, za pomoć. Kad sam popila te tablete, izabrala sam smrt, i iskreno sam je izabrala. Bila sam nesretna kad sam se probudila. Ali nisam to više nikad pokušala jer sam nešto važno shvatila, nešto što mi je promijenilo život. Izašla sam iz tame vjerujući da mi je suđeno da preživim. Da sam s razlogom ovdje.
Tad sam shvatila da postoji samo jedan izlaz iz te noćne more, a taj je vodio kroz vrata.

“DOĆI ĆE PROMJENA”
21


“U nekim sam trenucima
mislila da neću dugo izdržati
Ali sad mislim da mogu
nastaviti dalje22”



21 Engl. “A change is gonna come”; naslov pjesme Sama Cookea. (op. prev.)
22 Engl. “There have been times that I thought I couldn't last for long. But now I think I'm able to carry on”; stihovi pjesme “A change is gonna come”, (op. prev.)


Opisujući moj život, jednom je jedan novinar rekao da su moja iskustva s Ikeom bila “danteovska”. Vjerojatno to tada nisam razumjela, ali sad kad sam pročitala Dantea,
znam na što je mislio. Prošla sam pakao, doslovno. U Božanstvenoj komediji Dante putuje kroz pakao i čistilište prije nego što konačno dođe do raja. Mnogo je poezije unutra, ali osnovno putovanje jest ono od boli do mira, od tame do prosvjetljenja. Ike je živio u svijetu tame i pokušao me je držati sa sobom u zatočeništvu. Dugo mu je to uspijevalo, ali nakon mojeg pokušaja samoubojstva, nešto se promijenilo. Prvih sam se sedam godina braka pitala u što sam se to uvalila, a zadnjih sedam pokušavala sam se iz toga izvući.
Bilo je mnogo razina pakla, a ja sam ih svaki dan doživljavala. Na primjer, Ike nikad nije imao strpljenja za bolest. Godine 1969., nakon još jedne turneje s Rolling Stonesima, bila sam toliko bolesna da sam jedva držala glavu. Morala sam se sama odvesti liječniku, a na moj užas, jedini dostupni automobil bila je Ikeova limuzina. Nisam bila dobra vozačica ni u običnom automobilu, ali još limuzina? Nekako sam uspjela doći do ordinacije, a liječnik me je pogledao i rekao: ”Idete odmah u bolnicu.” Zato sam se morala vratiti za volan tog čuda i odvesti se na hitnu pomoć. Ispostavilo se da imam tuberkulozu. Ike je bio uzrujan. Ne zato što sam bolesna, naravno, nego zato što nisam mogla raditi i što je morao otkazati naše predstojeće nastupe. Rolling Stonesi su mi poslali cvijeće, što je bilo lijepo od njih, ali Ike nije. Bila sam u bolničkom krevetu nekoliko tjedana, polako se oporavljala, a njemu nikad nije palo na pamet da me dođe posjetiti.
Bilo je i gore.
Dok sam se oporavljala, Ike je dobio suludu ideju da preuredi kuću, s katastrofalnim rezultatom. Kad smo se tek uselili u tu kuću na Olympiad Driveu, bila je namještena praktičnim komadima namještaja prethodnih stanara. Ništa uzbudljivo, ali uređenje je bilo jednostavno i ugodno. Onda se Ike uhvatio uređenja kad nisam gledala i pretvorio kuću u hipsterski bordel.
Svi koji me poznaju shvaćaju da mi je jako važno moje okruženje. Moji prijatelji i ja šalimo se da sam zasigurno bila dizajnerica interijera u nekom drugom životu. Želim živjeti u ozračju ljepote i sklada, sa svijećama, cvijećem i klasičnim namještajem. Točno znam kako želim da neka prostorija izgleda, a znam i kako ostvariti tu viziju. Sjećam se da sam, kad sam bila dijete, živjela u prostoriji nimalo većoj od garderobne sobe u kući moje rođakinje u Tennesseeju. Prostor je zimi bio hladan kao led, a ljeti vruć i zagušljiv, ali sam se ipak potrudila ukrasiti ga pristojnim prekrivačem za krevet i predmetima koje sam smatrala blagom, jer sam željela da lijepo izgleda.
Ike mi nikad u braku nije dozvolio da se izrazim. Nakon što sam ga napustila, uredila sam svoje kuće u Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj, i svaka od njih imala je vlastitu ljepotu i osobnost. Smatram da mi je urođen osjećaj za stil i da je on samo odraz
moje osobnosti. Nažalost, Ikeov stil bio je odraz njegove osobnosti. Vulgaran čovjek bez imalo ukusa. I ja sam morala živjeti s tim.
“Gdje je uopće našao tako grozan namještaj?” pitala sam se. Kauči su imali ružne metalne noge koje su izgledale, što je bilo čudno, poput šiljastih penisa. Stolić u dnevnom boravku imao je oblik prevelike gitare, dok je ormarić za televiziju trebao izgledati poput divovskog puža, ili kita, ili nečega drugog. Boje su bile kričave, posvuda je bilo crvenih i zlatnih stvari. Soba je izgledala poput neke prostorije iz Las Vegasa, s ogledalom iznad kreveta i zastorima oko njega. Kuhinja je bila obložena zelenim i bijelim pločicama koje se nisu dale lako očistiti. Bilo je potrebno pola dana da se taj pod oriba, a pogodite tko je to radio? Bob Krasnow, glazbeni producent, došao je u kuću jednog dana i iznenadio se što vidi mene, zvijezdu Ikea i Tine Turner, s maramom oko glave, kako na koljenima ribam. Toliko o glamuroznom životu Tine Turner! Bob je imao uvrnut smisao za humor i nije se bojao povrijediti Ikea. “Mislim, stvarno možeš potrošiti sedamdeset tisuća dolara u kineskom dućanu?” bila je njegova procjena Ikeova upitnog talenta za uređenje doma.
Kad god bih pokušala uljepšati kuću, Ike bi se naljutio. Mislim da je bio tako nesiguran u vezi svog ukusa i izbora (posljedica njegova nedostatka obrazovanja), da bi se istresao na svakoga tko bi mu se suprotstavio. Kad bi primijetio da je nešto drugačije, gotovo bi me zgazio na pod i zahtijevao da sve vratim kako je bilo. Jednog sam dana pokušala promijeniti ručnike u kupaonici, a on se izderao: “Makni te jebene ručnike odavde i vrati one koji su tu prije bili!” To je bilo zbog ručnika. Nisam ni u čemu imala slobodu. U njegovoj glavi ja sam postojala samo kako bih mu ugađala. Dok smo tamo živjeli, sve smo vrijeme to mjesto zvali “kućom”, nikad ga nismo nazivali “domom”. Ali bila je jedini dom koji sam imala.
Uspjeh je trebao sve popraviti. Ike i Tina bili su traženi i nastupali smo po cijelom SAD-u, uključujući i Madison Square Garden. Gostovali smo u popularnim televizijskim emisijama, poput The Smothers Brothers Comedy Hour i emisije Andyja Williamsa. Ali Ike je bio jednako opsjednut kontrolom i nasilan na pozornici kao što je bio i u kući. Tjerao me je da “I’ve Been Loving You Too Long” pjevam na tako jeftin i seksualan način da sam zamrzila tu pjesmu. Bilo mi je neugodno zbog pokreta koje sam morala izvoditi za mikrofonom. Kad bih učinila nešto što on nije želio, na primjer, nešto nevino poput okretanja prema njemu tijekom nastupa, on bi rekao: “Okreni se, mater ti jebem.” Bila sam gotovo u transu, na automatskom pilotu, uvijek misleći: “Ike gleda - bolje je da samo plešeš i pjevaš.”
Prvi put kad sam doživjela ovacije, nisam znala što učiniti. Bili smo u Parizu 1971. Bio je to stvarno dobar koncert i Parižani su poludjeli. Ustajali su na noge sa svojih sjedala, plješćući i dozivajući me. Upitala sam Ikea: “Mogu li se vratiti na pozornicu?” Toliko je bio ljut da sam se morala potruditi da ne napravim nešto zbog čega bih dobila batine. Čekala bih njegov pristanak. Čak i tad sam bila zapanjena zbog pljeska, i tako nenaviknuta na pohvalu, da sam rekla publici: “Stvarno tako mislite?” Bilo je ugodno čuti kako govore: “Da!” Bila sam tako oduševljena što im se sviđam.
Te iste godine “Proud Mary” postala je hit, a s njezinim uspjehom život mi je krenuo nizbrdo. Čula sam pjesmu Johna Fogertyja koju je izvodio Creedence Clearwater Revival i predložila sam mu da mi otpjevamo svoju verziju. Ike i ja neko smo se vrijeme igrali s
njom, kao što smo uvijek činili s novim materijalom, ali nisam znala hoćemo li niti kada ćemo je izvesti na pozornici. Ike je takve odluke čuvao za sebe. jedne večeri, dok smo nastupali u Oaklandu, Ike je počeo svirati početne akorde. Prepoznala sam pjesmu, naravno, ali nisam se bila pripremila. Nisam čak bila ni sigurna znam li sve riječi, pa sam počela govoriti da dobijem malo vremena. “S vremena na vrijeme pomislim da biste od nas željeli čuti nešto lijepo i lagano”, improvizirala sam. ”S vremena na vrijeme” izraz je koji sam stalno koristila. A potom sam dodala: “Ali samo ću vam nešto reći. Znate, mi nikad ne radimo ništa lijepo i lagano. Uvijek to činimo lijepo... i žestoko.” U mojim riječima bilo je malo istine jer smo uvijek sve činili tako brzo. Ike je i dalje svirao, u onda su mi riječi došle i utonula sam u sporu verziju pjesme; I plovimo, plovimo rijekom”. Ljudi su poludjeli.
Kad sam smislila onaj dio koji govorim, bila sam ponosna na sebe poput pijetla. Čim je Ike počeo svirati brzu verziju, jer mi je ples u genima, samo sam nešto izvodila, bilo što, da publika ima što gledati. Ni ne znam što sam taj prvi put izvela. Nakon nastupa, jedna od Iketta rekla je: “Plovimo rijekom. Hajdemo činiti ono što se događa kad ploviš rijekom”, pa smo osmislile koreografiju da odgovara riječima. Proud Mary” se popela na četvrto mjesto na top-ljestvicama i osvojila je Grammy za najbolju R&B grupnu vokalnu izvedbu. Bio je to baš onaj popularni uspjeh koji je Ike priželjkivao, ali s njim su došle i određene posljedice. Novac od pjesme “Proud Mary” omogućio je lkeu da ispuni svoj dugogodišnji san da izgradi vlastiti studio, koji je od kuće bio udaljen samo pet minuta vožnje. Priznajući da je zbog mene konačno dobio svoj studio, nazvao ga je po meni - “Bolic”, što je bila posveta mojem djevojačkom prezimenu, Bullock. Bila je to neobična gesta s njegove strane. Većinu vremena njegov mozak nije prihvaćao činjenicu da je bilo što došlo od mene.
Bolic Sound ispao je Ikeova propast. Dizajnirao je studio tako da bude poput tvrđave, s bravom na svim vratima i nadzornim kamerama zbog kojih je mogao promatrati što se događa u svim prostorijama. Rijetko se nešto dobro tamo događalo, posebice kasno u noći, kad su se Ike i njegovi prijatelji okupljali kako bi se zabavljali. Ike bi nestao u studio i ostao bi pet noći zaredom, svrativši možda nešto pojesti s vremena na vrijeme. Ponekad bi se samo srušio, a njegova tadašnja ljubavnica (jedna ili druga Ann) pomogla bi mi odgurati njegovu stolicu do stubišta, odvući ga uza stube i poleći ga na krevet. Bio je jednostavno izvan funkcije. Spavao bi oko tri dana, dok ne bi postupno došao sebi. Njegova rutina za oporavak nikad se nije mijenjala. Istuširao bi se, obrijao, sredio kosu i nokte (to bih vjerojatno ja odradila), pojeo i slušao najpopularniju radio-postaju da vidi kakva se glazba pušta zbog čega bi postao zavidan i odmah otišao u studio kako bi uzaludno radio na vlastitom hitu. Onda bi taj ciklus počeo ispočetka.

Ponekad bih, nakon ovakvih opijanja, vidjela trag onog Ikea kojeg sam poznavala kad smo se tek upoznali. Rekao bi: “Oprosti, Ann.” Ali, znate, već je toliko štete bilo počinjeno da sam samo mogla reći “u redu”, i sve pustiti. Znala sam da neće dugo žaliti.
Postalo je gore kad je Ike počeo uzimati kokain. Netko mu je rekao da će mu ta droga dati bolju izdržljivost u seksu, kao da je Ikeu Turneru bila potrebna dodatna intervencija na polju seksualnog života. Upuštanje u seksualne odnose bio je praktički njegov stalni posao. Novinarka me jednom upitala što mislim o seksu s Ikeom (što je bilo prilično
drsko pitanje, sada kad se toga sjetim). “Je li veza bila samo seksualne prirode?” htjela je znati. Iskreno sam odgovorila. Stvarno mi se nije sviđalo Ikeovo tijelo, ali priznala sam da je “blagoslovljen”, da se tako izrazim, po pitanju obdarenosti. Je li ga to činilo dobrim ljubavnikom? “Što možete činiti nego ići gore-dolje, ili ustranu, ili što već radite u seksu?” rekla sam joj. Ja sam željela ljubav. Željela sam romansu. Bila bih zadovoljna s običnom pristojnošću i poštovanjem. Seks s Ikeom postao je izraz neprijateljstva, vrsta silovanja, pogotovo kad bi počeo ili završio batinama.
I dan-danas pitam se što se dogodilo s Ikeom. “Je li to zbog djelovanja droge?” zapitala bih se. Ne mogu odgovoriti na to pitanje jer se nikad, baš nikad, nisam drogirala. Baš nikad nisam bila u iskušenju da stavim bilo što u nos. Gledala sam kako Ike i njegovi prijatelji polude od kokaina. Njegova navika stajala je tisuće dolara tjedno i na kraju mu je probušila rupu u nosnici, ostavivši ga u stalnoj boli zbog koje je uzimao još više kokaina. Bio je to začarani krug zloupotrebe droge. A k tome, postao je ovisan o vinjaku od breskve. Ta je kombinacija bila smrtonosna. Ono što je među nama bilo ružno i odvratno prije nego što se počeo drogirati postajalo je gore svakim ušmrkavanjem.
Prolio mi je vruću kavu po licu, zadavši mi opekline trećeg stupnja. Moj mu je nos toliko puta poslužio kao vreća za udaranje, da sam mogla osjetiti okus krvi koja mi je curila niz grlo dok sam pjevala. Slomio mi je čeljust. I nisam se mogla sjetiti kako je to nemati šljivu na oku. Mislio je da pokazuje svoju moć nada mnom. Ali što me je više pokušavao poniziti i slomiti mi duh, to mi je bilo važnije da se stoički držim, da se pretvaram da me ne dira njegovo zlostavljanje, da se ponašam kao da sam iznad toga. Ljudi najbliži nama vidjeli su što se događa, ali nisu ga mogli zaustaviti. Prijateljice poput Rhonde, koja je isto proživjela bol i poniženje u njegovim rukama kad je činio stvari poput povlačenja za kosu, dovoljno ga je dobro poznavala da je shvaćala da će zbog svakog pokušaja da mi pomogne on samo postati nasilniji. Ikeovo ponašanje neslućenom je brzinom poprimalo sablasne razmjere.
To je bilo u ranim 1970-ima, kad se na obiteljsko nasilje nije gledalo kao što se gleda danas. Iako sam se ponekad znala jednostavno pribrati nakon batina i pojaviti se na sljedećem nastupu, onako s modricama, bila sam čest posjetitelj hitne pomoći. Shvatila sam da su šminka, široki osmijeh i nekoliko atraktivnih plesnih pokreta odvraćali pažnju publike s mojih rana. Ako su liječnici i mislili da je neobično što tako često dolazim i što imam toliko “nezgoda”, nisu ništa govorili. Vjerojatno su mislili da su crnci jednostavno takvi, da se tako tuku, naročito supružnici.
Ike me je jednom čak poslao psihoterapeutu. Ah, Ike je bio smiješan. On je mene
poslao psihoterapeutu. Nisam se suzdržavala.
Ispričala sam liječniku o našim problemima; o pjevanju, privatnom životu, teškoćama samohrane majke, kako Ike nije bio dobar otac. Na kraju susreta, psihoterapeut mi je rekao: “Mislim da je vaš suprug osoba s kojom moram porazgovarati.” Vratila sam se u studio i rekla Ikeu da se treba dogovoriti za termin. To se nikad nije dogodilo.
Nadala sam se da će se maknuti od mene, da će naći neku drugu da će jedna od njegovih ljubavnica zauzeti moje mjesto, da ja mogu otići. Ali, iza mojih leđa, Ike me je
nazivao “svojim milijunom dolara”. Tek sam poslije shvatila što to zapravo znači.

Računao je da ću mu ja donijeti novac kojim će plaćati račune, pa me nikad ne namjerava pustiti.
Bili smo jedna od onih obitelji koje su bile sasvim zbrkane, djelomično zato što nam je brak bio obilježen životom glazbenika. Proveli bismo tri mjeseca na putu, potom bismo sljedeća tri mjeseca radili šest ili sedam dana tjedno u okolici L.A-a, u koju je Ike ubrajao i San Francisco, koji je bio gotovo šesto pedeset kilometara udaljen! Nakon tri mjeseca provedena kod kuće, vratili bismo se na turneju i ciklus bi počeo ispočetka. Uvijek je u kući bila domaćica koja se brinula o dečkima dok nas nije bilo; Dukeova supruga, Birdie, Ann Cain, koja je bila jedna od “Anna” koje su postale Ikeove ljubavnice, i druge. Moja sestra Alline živjela je blizu i bila je draga teta koja je pazila na svoje nećake.
To nije bila normalna obitelj. Pokušavala sam ne razmišljati o tome kako Ikeovo ponašanje utječe na našu djecu. Morala sam im biti i majka i otac jer Ike nije bio tip muškarca koji se trudio biti dobar otac. ”Nemam ni pilića ni djeteta. Kad pojedem hamburger, moja je obitelj sita”, znao je reći. To je bio njegov način da kaže kako nije obiteljski čovjek. Uvijek je bio zaključan u studiju, a kad bi se god pojavio u kući, ubrzo bi kaznio djecu.
Naučila sam kako biti majka gledajući Hendersonove, obitelj za koju sam radila u Tennesseeju. Pokazali su mi kako se brinuti o djetetu i kako ga je važno naučiti lijepom ponašanju. Kad sam god bila kod kuće s dečkima, pobrinula bih se da zajedno jedemo za stolom i razgovaramo o tome što se trenutačno događa u njihovim životima. Pisali smo domaće zadaće i gledala sam kako se igraju. Bila sam sretna kad je Rhonda ušla u naše živote jer mi je puno pomagala oko djece. Poslagala bi nas u automobil i odvele bismo ih na izlete, karnevale i druga mjesta gdje bi se mogli zabaviti.
Moji su dečki, koji su tada bili u dobi od jedanaest do trinaest, odrastali, a kad su bili stariji, postojali su trenuci kad im je moj imidž Tine Turner predstavljao problem. Željeli su da im je majka poput drugih majki, a ja sam bila R&B, rock ’n’ roll pjevačica i plesačica, poznata po tome što sam malo vulgarna na pozornici. Željela sam se iskupiti za to time što sam kod kuće bila jako stroga i pristojna. Uporno sam zahtijevala od njih da uvijek budu pristojni, i nikad im nisam dozvoljavala da psuju ili koriste sleng.
Bez obzira na najbolje namjere, djeca upadnu u nevolje, zato i jesu djeca. Ike za to nije imao strpljenja. Kad bi jedan od dječaka nešto skrivio, svi bi se skrili u svoje sobe jer su znali da će on kazniti sve, ne samo krivca. Takav mu je bio mentalitet. Kad su dečki bili stariji, bojala sam se da će se uznemiriti zbog Ikeova drogiranja, nevjera i načina na koji se ponašao prema meni. Ili da će im se takvo opasno ponašanje zločestog dečka svidjeti, kao što bi se moglo svidjeti bilo kojem tinejdžeru. Vidjeli su njegovu svitu, zabave, kričavu odjeću i automobile, sveprisutne hrpe novca. Molila sam se da ne slijede Ikeov primjer drogirajući se, kršeći zakon ili ponašajući se nasilnički i dominantno. Okolnosti im zaista nisu išle u korist.
Zapravo, mislim da je Ike bio pomalo zavidan Craigu, koji mu je bio posinak. Za razliku od Ikea Jr.-a, Michaela i Ronnieja, Craig je bio marljiv u školi. Išlo mu je dobro, maturirao je i ponašanje mu je uvijek bilo uzorno. Iako Ike to nikada ne bi priznao, bio je
ljubomoran na kratku vezu koju sam imala s Craigovim ocem Raymondom. Nisam ni sumnjala da Ike jako pati. Jako je rijetko imao sretne trenutke, a kad jest, svi smo bili tako sretni što je on sretan da smo gotovo klicali, a on bi se smijao. A inače je širio nevolju oko sebe, poput oblaka. Bio je tužan, bez obzira na to koliko mu je dobro išlo u životu. Imao je slavu, uspjeh, divnu obitelj i materijalna dobra koja je jako volio; krzneni kaput, dijamantni sat, najbolju odjeću, sve najbolje od najboljeg. Jednostavno je bio u tami i nikad iz nje nije izišao.
Ja nisam bila jedina prema kojoj se ružno ponašao. Za Ikea su svi bili neprijatelji. Čak bi se i u zračnoj luci popeo preko šaltera i prijetio da će udariti ženu koja prodaje karte jer je možda rekla nešto što mu se nije svidjelo. Bio je u potpunosti izvan kontrole, a njime su vladali demoni protiv kojih ništa nije mogao niti ih je razumio.
Zanemarimo pitanje jesam li bila sretna, jesu li djeca bila sretna ili čak je li Ike bio sretan. Veliki gubitnik u ovoj situaciji bila je njegova glazba. Ike je bio vrijedan i imao je stvarni talent za glazbu, ali nije napredovao. Nije krenuo dalje. Zapeo je u jednom glazbenom stilu, jednom načinu pjevanja, stalno istim pjesmama, otpjevanima na isti način.
Radio bi intenzivno nekoliko dana u komadu, ponekad toliko dugo upirući po jednoj pjesmi da bi sve postalo besmisleno. Odsvirao bi je na tri ili četiri načina, s istom melodijom i obrascem. Nitko u njegovoj pratnji ne bi mu se usudio reći da prestane. Svi su bili previše drogirani kokainom da bi bili pametniji. Zato Ike nije bio na ljestvicama, niti je snimio mnogo hitova. U ovoj se branši moraš razvijati da bi uspio, a Ike to nije znao učiniti.
S druge strane, ja sam potiho upravo to pokušavala... razvijati se.

Nakon mojeg pokušaja samoubojstva, postojale su dvije Tine. Ikeova mu je uvijek Tina koja je govorila i radila sve kako treba. Bila sam vrijedna na pozornici. Iskočila bih iz kreveta usred noći kad bi Ike bio uporan da otrčim do tog šugavog studija, kako bih snimila pjesmu koja je trebala biti snimljena iste minute, ili u suprotnom... Kuhala sam mu juhu, masirala stopala, trpjela njegovo bezrazložno vikanje i primala njegove udarce. Od fizičkog zlostavljanja još mi je bolnije bilo gledati a kako troši naš novac na žene, drogu i sve ostale užitke koji su mu padali na pamet.
Druga Tina postala je jako dobra u prikrivanju svojih najintimnijih misli. Što god da se s Ikeom događalo, pokušavala sam ostati mirna, pribrana, i pomalo odsutna. Možda zvuči nevjerojatno, ali moj uzor tijekom ovog teškog životnog razdoblja, i žena kojoj sam se najviše divila jer je odisala elegancijom i kontrolom u svakoj situaciji, bila je Jacqueline Kennedy Onassis.
Divila sam se obitelji Kennedy, i predsjedniku i prvoj dami, kad sam čula za njih u 1960-ima. Zbog njih sam počela pratiti politiku. Pomno sam promatrala Jackie, proučavajući svaki njezin pokret, i bila sam toliko zadivljena njezinim načinom govora i odijevanja, da sam poželjela biti poput nje. Ne baš poput nje, nego vlastita verzija nje.
Sjećam se da sam čak nosila bisere. Izišla sam i kupila ogrlicu, a svi su govorili: “O, Tina Turner nosi bisernu ogrlicu.” Ne znam jesu li me ismijavali. Ali zašto ja ne bih nosila
bisere? Uskladila sam ogrlicu sa svojom otkačenom odjećom, prilagodivši je tako svom stilu, i jako mi se svidjelo kako je izgledalo.
Moje poštovanje prema Jacqueline Kennedy Onassis bilo je mnogo dublje od divljenja prema njezinu nevjerojatnom osjećaju za stil. Ispod svoje smirene vanjštine, ona je bila nesigurna, neodlučna i osjetljiva. Čitala sam negdje da se srami svojih velikih ruku. Brinula se zbog novca. Borila se za novi početak nakon što je proživjela užasnu tragediju. Mogla sam se sa svim tim poistovjetiti, a njezina sposobnost da nastavi sa životom bila mi je izvor nade i inspiracije.
Jednom sam je upoznala, a taj je trenutak i dalje tako jasan u mojoj glavi, kao da se jučer dogodilo. Spektakl Ikea i Tine Turner baš je bio završio s nastupom negdje, vjerojatno u okolici Bostona, i Ethel Kennedy nas je pozvala da dođemo u Hyannis Port upoznati njezinu djecu. Otišli smo na imanje Kennedyevih, gdje smo plesali i zabavljali se.
Nedugo nakon toga Ike i ja prijavljivali smo se u hotel u New Yorku kad sam ugledala Jackie i jednu stariju gospođu kako iz restorana ulaze u predvorje. Odmah sam pala u nekakvo stanje šoka. Prije nego što sam se snašla, ispustila sam torbe na pod i otrčala ravno k njoj. Inače to nisam radila kad sam bila s Ikeom. Stajala bih na mjestu, poput poslušnog psa, tik uz njega. Ovaj se put nisam mogla suzdržati.
Rekla sam: “Hm... hm... gospođo Kennedy, mislim gospođo Onassis, ja sam Tina Turner i samo sam vas htjela pozdraviti.”
Pogledala me je i svojim specifičnim glasom rekla: “O, dobar dan.” Onda je napravila sićušnu kretnju rukom, koju sam ja, naravno, vidjela i pružila joj svoju ruku.
“Bili ste nedavno u Hyannis Portu s Ethel”, rekla je. Bilo mi je jako drago da je to rekla jer to znači da joj je Ethel ispričala o našem druženju i već je znala nešto o meni.
Jackie je bila jako elegantna, ali žena koja je s njom bila odmjeravala me s vidljivim prijezirom, potičući me da odem. Htjela sam reći: “Ako je ona ljubazna prema meni”, misleći na Jackie, “onda bi i ti, tko god da jesi, trebala biti.” Potom sam se okrenula i ugledala Aristotlea Onassisa kako stoji tamo, i uzbuđeno sam rekla: “O, dobar dan” kao da i njega poznajem. Bože, baš sam bila nervozna, ali i oduševljena što sam u njezinu društvu.
Kad smo se ja i Ike popeli u svoju sobu, i dalje sam drhtala od uzbuđenja.

Upravo sam upoznala svojeg idola, ženu koja sam štovala iznad svih žena. Voljela sam je zbog njezina života, snage, smirenosti i dobrote koju mi je tog dana pokazala. Iako je Ike znao što mislim o Jackie, i što mi ona znači, zamislite što je rekao? Ne, ne mogu vam reći. Previše je sirovo. Kao što možete zamisliti, bilo je seksualne prirode. Tako je bilo s Ikeom, i upravo sam zato uvijek bila jako sretna kad sam bila dalje od njega.
Može zvučati smiješno, ali jedna od mojih najdražih vrsta bijega, i tajno zadovoljstvo, bilo je voziti svoj Jaguar. To sam jako voljela jer sam to mogla raditi sama, što je bila jedna od rijetkih prilika da budem slobodna. Možda mislite: “Tina, kako si sebi mogla priuštiti Jaguar?” Pa, veliki Sammy Davis Jr. kupio mi je moj prvi Jaguar 1970. nakon zajedničkog nastupa u Las Vegasu. Sjećam se da je bio nevjerojatno talentiran, pravi vizionar. Kad smo prvi put surađivali na njegovu varijeteu u kasnim šezdesetima, upoznao nas je s ranom verzijom ”rapa”.

Ne želim tratiti ni sekunde na prazna naklapanja, bacit ćemo se odmah na važna večerašnja zbivanja,
za otvaranje šoua pripremili smo poslasticu samo za vas, I upozoravam vas, nećete moći sjediti na svojim sjedalima, jer to su Ike i Tina Turner, Ike i Tina Turner,
Ike i Tina Turner, i njihov spektakl... samo za vas

Tako nam je bilo lijepo dok smo surađivali sa Sammyjem da smo se vratili u Las Vegas 1970. kako bismo mu se pridružili u jednoj epizodi popularne televizijske emisije The Name of the Game.
Neki u zabavljačkoj industriji izraze svoju zahvalnost slanjem cvijeća, ali Sammy je bio velikodušan čovjek koji je sve činio u velikom stilu. Odvukao je Rhondu sa strane i šapnuo joj da me želi iznenaditi automobilom. Mislim da je on predložio Mercedes, ali Rhonda mu je, blagoslovljena bila, rekla da mi se sviđaju engleski automobili. Hokus- pokus! Poput čarolije, predivni, bijeli Jaguar XJ6 čekao me je pred hotelom. Ikeu nije smetalo jer je znao da mi se Sammy ne nabacuje. Uvijek se prema meni ponašao kao prema cijenjenoj suradnici.
Sammyjev poklon probudio je moju strast prema brzim automobilima. Godine 1973. Ike je odlučio da i meni kupi novi Jaguar XKE V12, kabriolet dvosjed s platnenim krovom. Poslao je Rhondu da kupi automobil, a ja sam ga preuzela. Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam sjela za volan i odvezla se iz autokuće. Stalno sam živjela pod nekakvom kontrolom, pa kad bi samo tračak svjetla i zraka unutra provirio, to je za mene bilo veliko. Bilo je kasno i pomalo maglovito dok sam vozila taj atraktivni srebrni Jaguar Wilshire Boulevardom. Što se mene tiče, dok sam se vozila spuštenih prozora, izgledajući i osjećajući se odlično, na cesti nije bilo nikoga osim mene. I dalje čujem zvuk tog motora, onaj brum kojim je davao znak da je spreman odvesti me kamo god želim poći. To jest, da imam kamo poći. Znala sam da ga nikad neću voziti najvećom brzinom, ali svejedno sam osjetila navalu adrenalina koju osjete ljubitelji automobila. Veselila sam se navečer odlasku iz studija, jer je uvijek bio užitak uvući se u Jaguar i sama se odvesti kući. Bila je to udaljenost od samo pet minuta, ali tih pet minuta pripadalo je samo meni.
Osjetila sam da se lanci s mene podižu kad sam počela više pažnje posvećivati duhu i duši. Ja sam ona koja je vječno u potrazi, i zato su me oduvijek privlačili vidovnjaci i mediji. Smatram da postoji neka viša svjesnost i stremim stanju u kojem zaista mogu razumjeti poruke koje donosi život i obrasce po kojima se odvija. Želim gledati kako mi se život ubrzano prikazuje, kao u filmu, a uistinu dobar vidovnjak može ga tako prikazati. Ne samo zato što predviđaju budućnost (iako sam uvijek u tome uživala, naročito kad bi rekli da ću doživjeti veliki samostalni uspjeh!). Smatram da mi vidovnjaci pomažu i da jasnije razmišljam o svojim odlukama i postupcima.
Kad je život s Ikeom bio u najgoroj fazi, okrenula sam se budizmu kako bih si olakšala teške trenutke. Nekoliko ljudi, uključujući mojeg mlađeg sina, Ronnieja, reklo mi je da bi
mi to moglo pomoći. Mantranje bi, kako su rekli, moglo donijeti promjene u moj život. Sin mi je rekao: ”Majko, možeš imati sve što poželiš.” To je čuo od svojih prijatelja. Nisam očekivala baš takvu vrstu pomoći, ali vrijedilo je pokušati.
Naučila sam nešto više o budizmu Nichiren od jedne od mojih prijateljica, a onda sam ga polako počela i prakticirati, najprije mantrajući u tajnosti, jer sam znala da se Ikeu to neće svidjeti. Odrasla sam izgovarajući Očenaš, pa sam bila otvorena prema ideji mantranja, koje je samo drugi oblik molitve. Zadržala sam Očenaš na početku, potom sam deset do petnaest minuta mantrala “nam-myoho-renge-kyo”. Nisam znala značenje riječi jer ih literatura zapravo nije pojasnila, ali kad sam prelistala knjižicu o budizmu koju mi je prijateljica dala, shvatila sam da se ne trebam brinuti toliko o tome što izgovaram. Samo sam trebala znati da taj zvuk dira nešto u meni, duboko unutra, dovodeći me u drugo duševno stanje.
Mantrajući sam otkrila i odstranila neugodne misli. Počela sam drugačije razmišljati. Sve je postalo lakše. Trebao mi je novi mentalni sklop kako bih se nosila sa svojim užasnim brakom, a moje “prakticiranje vjere”, kako se naziva, pomagalo mi je da iznova programiram svoj mozak, krenem prema svjetlu, donesem ispravne odluke. Što sam više to činila, to sam se snažnijom osjećala.
Netko me je jednom upitao o odnosu između pjevanja i mantranja. Objasnila sam mu da mantranje nije nužno poput pjevanja pjesme. Više je to onaj trenutak kad shvatiš da proizvodiš zvukove iz svoje dubine; svojeg srca, svojeg duha. Svatko u sebi ima pjesmu. To sam s vremenom shvatila. Možete u sebi pronaći to zujanje koje vam može donijeti mir kad ste jako tužni. Baka Georgie uvijek je, primjerice prakticirala to zujanje. Nikad nije zapravo pjevala. Sjedila bi u stolici i samo pjevušila, a ja bih slušala. Nije bilo prave melodije, ali sada znam da je to bio njezin način da dotakne ono posebno mjesto u svojem srcu. Bila je to pjesma njezine duše. Svatko bi trebao pokušati pronaći pjesmu u sebi.
Voljela bih da više ljudi razumije koliko su važne meditacija i molitva i koliko je važno imati duhovnost. Kad kažem “duhovnost”, ljudi se često uplaše. Misle da to podrazumijeva vjeru, crkvu, boga. Imati duhovnost nešto je sasvim drugo. To znači dosegnuti najviši dio sebe. Tijekom cijelog svog života molila sam klasične baptističke molitve, a kad su mi bile potrebne drugačije riječi, prešla sam na budizam. Neovisno o tome, uvijek sam imala duhovnost. Meditacija mi pomaže da ne budem uzrujana. Čini da se s problematičnim situacijama uhvatim u koštac na sasvim drugi način, jer u korijenu mijenja moje razmišljanje.
Da se razumijemo, i dalje se znam uzrujati, ipak sam samo čovjek. Ali mantranje me svaki put smiri.

Kad sam prigrlila budizam, shvatila sam da sam ja, sama, odgovorna za svoj život, i za ono što od njega želim učiniti.
Ako sam i imala nekih sumnji u moć budizma, one su isparile u trenutku kad je Ike tako negativno reagirao na moje mantranje. Naišao je na moj butsudan, maleni ormarić u kojem su stajale svijeće, mirisni štapići, voda, voće i ostali tradicionalni predmeti nužni za meditaciju.
Skrila sam ih u jednu praznu prostoriju. “Vadi to sranje iz moje kuće, naredio mi je. Bez obzira na psovke, vidjela sam da mu nije bilo ugodno pomisliti da imam tajni život, i
to još neki misteriozni. Što se ticalo, budizam je bio oblik vudua, i nije mu se sviđao niti mu je vjerovao. Tipično za njega, bojao se svega što nije razumio. Sviđalo mi se što, za promjenu, imam malo moći nad njim. Vidjela sam da je ovog puta on bio preplašen, bojeći se da ga ne začaram ili učinim nešto smiješno poput toga.
Zaključila sam da mi mantranje možda zaista pomaže kad mi je 1974. ponuđena uloga Acid Queen u filmu Kena Russella o rock-operi Tommy grupe Who. Ike me držao na vrlo kratkoj uzici, pa sam bila uzbuđena kad god bi se ukazala prilika da izađem iz njegove sjene. Bila sam oduševljena. Gluma je bila jedna od mojih ambicija kad sam bila dijete. Došla bih kući nakon filmske projekcije i izvodila bih najdramatičnije scene za bilo kojeg člana obitelji koji je imao dovoljno strpljenja da to pogleda. Posebno sam voljela izvoditi preuveličane scene umiranja.
Uputila sam se u London, gdje se snimao film, uvjerena da ću uskoro postati filmska zvijezda. Jako sam bila ponosna na svoj stil odijevanja, pa sam donijela vlastitu odjeću na set, za slučaj da mi se ne svide kostimi. Hvala Bogu! Trebali ste vidjeti kako su me namjeravali odjenuti. Molila sam ih; “Molim vas. Donijela sam svoju suknju Yvesa Saint Laurenta i modne dodatke.” Kostimografkinja, Russellova supruga Shirley, rekla je da ih mogu odjenuti, iako je osmislila teške cipele na platformu za Acid Queen. Kenu Russellu jako se svidjelo kako izgledam. Sjećam se da je rekao kako nije znao da imam tako gustu kosu, ali da ona pristaje liku.
Bilo je to jedno od onih rijetkih putovanja na koja mi je Ike dopustio da odem sama jer je bio zauzet nečim u L.A.-u. Sve vrijeme koje sam provela u Londonu osjećala sam se poput ptice koja je pobjegla kaveza. Bila sam tako sretna što Ike ni na koji način nije u to uključen što nema niti jedne gitare koju će on svirati. Rekla sam sebi: “Mogu ovo učiniti bez tebe.” Nije mi bilo dopušteno to i izreći, naravno. Ali zbog same činjenice da je postojala potražnja za mnom bez njega, i to drugi put, računajući moje iskustvo s Philom Spectorom na pjesmi ”River Deep, Mountain High”, bila sam zaista sretna.
Sada zvuči ludo kad kažem da nisam znala da Acid Queen ima veze s drogama, ali tad to nisam znala. Toliko o mojem divljem i ludom životu! Ipak, osjećala sam se potpuno ugodno glumiti ovu divljakušu u Tommyju. Zašto ne bih? Tada sam se već šesnaest godina profesionalno bavila pjevanjem, a nastupanje na pozornici i jest vrsta glume. U oba svijeta velika se pozornost pridaje stvaranju imidža, interpretaciji riječi, izražavanju nekog stava. Uživala sam u snimanju filma i nadala sam se da će u budućnosti biti više prilika za glumu.
Dok sam bila u Londonu, moja prijateljica Ann-Margret, koja je glumila u Tommyju, pozvala me da gostujem u njezinom televizijskom specijalu, Ann-Margret Olsson. Prvi put sam upoznala Ann-Margret 1973., kad smo ja i Ike nastupali u hotelu International u Las Vegasu, a ona u Tropicani. Rhonda i ja izmaknule smo Ikeovom budnom oku kako bismo pogledale njezin nastup, a potom smo je posjetile u garderobi. Njezin je suprug Roger Smith otvorio vrata vidno iznenađen što me vidi: “Nećete mi povjerovati”, rekao je, “ali Ann-Margret je vaša velika obožavateljica i ima sve vaše albume.” Onda mi je upravo ondje pokazao hrpu mojih albuma!
Nakon te večeri postale smo dobre prijateljice i odlično se provodile surađujući na skečevima i pjesmama za televizijsku emisiju. Uključivalo je to i energičnu izvedbu hita “Nutbush City Limits”, koji sam napisala o svojem rodnom mjestu. Riječi “crkva”, “tvornica za egreniranje23” bile su mi prirodne. To su bile moje uspomene iz djetinjstva pretočene u glazbu, čak su mi plaćali tantijeme kad je pjesma postala hit, što je meni bilo nevjerojatno jer tada još uvijek nisam imala prihoda od svojeg rada. Taj je ček bio još jedan tračak neovisnosti.
Budući da sam provodila sve više vremena izvan kaveza, mislim da je Ike osjetio da gubi utjecaj. Mantrajući ili radeći na projektu koji nije uključivao njega, ja sam se udaljavala od “Ikea i Tine”.
Vaš partner će pasti, poput lista sa stabla ujesen, predvidjela mi je vidovnjakinja mnogo godina ranije.
Začaranost je nestajala, vrata su se otvarala, a ja sam malenim koracima odlazila od Ikea. Doći će promjena...
Ti maleni koraci pretvorili su se u ogroman skok u srpnju 1976., kad smo došli u Dallas na nastup. Tijekom prijašnjih putovanja u Dallas imali smo rasprodane koncerte u dvoranama Lovall’s i Skylineu u Fort Worthu, pa smo se veselili povratku. Ovaj put putovanje u zrakoplovu bilo je neugodno jer se Ike oporavljao od jednog od svojih petodnevnih kokainskih tuluma i bio je užasno raspoložen. Uporno je želio grliti mene i Ann Thomas tijekom leta. Bilo mi je ponižavajuće biti s njim kad je bio mamuran; osjećala sam se kao da svi zure u nas.
Postalo je još gore kad smo sletjeli. Temperatura je bila oko trideset stupnjeva, bilo je vruće i neugodno, a Ike je uporno htio otvoriti rastopljenu čokoladu i jesti je u automobilu. Pokušao mi je dati komadić, a ja sam ustuknula jer sam na sebi imala bijelo odijelo Yvesa Sainta Laurenta i nisam ga htjela uprljati. Moje odbijanje čokolade bilo je, očito, signal da je vrijeme za svađu.
Počelo je riječima. Iz njegovih su usta uvijek izlazile prostote. Ali ovaj put, kad je rekao: “Jebi se”, i ja sam njemu uzvratila s “jebi se.” Kao da je glas dugo skriven u meni napokon izašao na površinu. To je iznenadilo Ikea, koji se okrenuo jednom od svojih glazbenika i rekao: “Čovječe, ova mi se žena nikad tako nije obratila.”
Onda me počeo udarati i uzeo svoju cipelu da za njega obavi prljavi posao.

Stvarno sam ga šokirala. Kad me udario, ja sam mu uzvratila. Udarac za udarac. Tako sam se dobro osjećala udarajući tog čovjeka koji je toliko dugo bio drzak, vulgaran i nasilan. Jednostavno sam pukla, bila je to posljednja kap koja je prelila čašu. Tukli smo se sve do hotela Statler Hilton.
Kad smo stigli u hotel lice mi je bilo otečeno, a nekoć prekrasno odijelo poprskano krvlju. Privukli smo mnogo pažnje kad smo izišli iz automobila, iako je Ike tvrdio da smo imali “nesreću”. Izgledala sam poput slomljene i ušutkane žene, a to je bilo ono što je Ike želio misliti. Da je pobijedio i ovaj put, baš kao svaki do sad. Istina je bila sasvim drugačija.


23 Egreoiranje - odvajanje pamučnih vlakana od sjemenja, (op. prev.)
U našoj sobi pretvarala sam se da sam ona stara Tina: supruga koja je bila puna razumijevanja i oprosta; ona koja je brinula o Ikeovim potrebama, njegovoj glavobolji, krvavom nosu, umoru i boli. Radila sam sve kao i obično, pripremajući ga za naš prvi nastup te večeri. Naručila sam mu večeru, masirala sljepoočnice i nagovarala ga da malo odspava. On je čuo ono što je želio čuti, a ja sam sve vrijeme razmišljala: ”Što bi se dogodilo da jednostavno uzmem torbu i pobjegnem?”
Pa, upravo sam to i učinila. Čim je Ike zaspao, ja sam uzela kozmetički kovčežić, omotala šalom svoju pulsirajuću glavu i nabacila pelerinu na ramena. Pobjegla sam iz te prostorije i iz tog života.
Možda sam nakratko zaboravila, ali znala sam kako pobjeći od zmija.
Preplavljena adrenalinom otrčala sam do prizemlja, u strahu da ću sresti nekog iz Ikeove pratnje, i provukla se kroz hotelsku kuhinju na jednu uličicu. Vani je bilo mračno, a okoliš nepoznat, pa sam se skrila među kante smeća dok sam smišljala što ću dalje. Nažalost, ulice sa stražnje strane hotela nisu pružale najbolje sklonište preplašenoj bjegunki. Zgrade su bile niske i okružene otvorenim prostorima koji su bili puni trave. Znate što ja mislim? Mislim da je moja volja za životom bila toliko jaka da je postala slijepa za opasnost, jer sam uvjerena da je ta trava, koja mi je na nekim mjestima dosezala do struka, vrvjela životinjama koje nisam mogla vidjeti.
Odlučila sam nastaviti hodati, bojeći se da se Ike ne probudi i uhvati me, kao što je mnogo puta dosad učinio. Nisam zastala nekoliko ulica, dok nisam došla do autoceste Interstate 30, na kojoj sam spazila prenoćište Ramada Inn na drugoj strani. Vjerojatno je postojao sigurniji način za prelazak prometne autoceste, ali nisam poznavala to područje. Onako zbunjenoj, kao najlogičnija ruta izgledalo mi je trčanje niz nasip i preko nekoliko traka jurećih automobila.
Kad sam napravila prvi korak, znala sam da ću, ako preživim, i ovu priču dodati na popis trenutaka u kojima sam izbjegla smrt. Nisam sigurna što je strasnije: zujanje kamiona koji jurcaju pokraj mene ili gromovite vibracije koje sam osjećala po cijelom tijelu dok su prolazili. Jedan je vozač kamiona opalio po svojoj trubi kad je ugledao prestrašenu ženu koja pored njega trči po višetračnoj autocesti. Tada sam shvatila da se brzina stopala ne može uspoređivati s brzinom kamiona na deset kotača. Kad sam stigla do sredine ceste, kamion me gotovo pregazio. Nikad neću znati što me je u tom trenutku spasilo od smrti.
Djevojka sa sela zna kako trčati po poljima i biti vragolasta, ali te sam se noći osjećala kao da me vodi neka viša sila. Nekako sam uspjela prijeći autocestu i popeti se brežuljkom do Ramade, shvativši da su preda mnom još veće prepreke. Ike mi je uvijek prijetio: “Kad odeš, otiđi onako kako si i došla”, što znači bez ičega. Bio je u pravu. Imala sam 36 centi i kreditnu karticu Mobil u džepu, lice mi je bilo pretučeno, a odjeća prljava i umrljana krvlju. I bila sam crnkinja. U Dallasu. Palo mi je na pamet da će me, u ovim okolnostima, svaki razumni vlasnik prenoćišta odbiti.
Došla sam na recepciju i predstavila se upravitelju, objasnivši tko sam i da sam pobjegla od supruga, te da nemam novca. Zaklela sam se da ću mu platiti ako mi da sobu na jednu noć. Palo mi je na pamet da me, u mojem osjetljivom stanju, ovaj stranac može
iskoristiti, čak i silovati. Bila sam previše umorna i otupjela da bih se bojala ili uopće marila. Srećom za mene, upravitelj je imao dobro srce. Odmah me je odveo u apartman na katu i obećao mi da će mi poslati toplu juhu i krekere.
Kad sam zatvorila vrata, pomisao na to što sam upravo učinila tako me je snažno prodrmala da su mi noge počele klecati u koljenima te sam se gotovo onesvijestila. Srce mi je bilo u ušima.
Bila sam prestravljena, ali i uzbuđena.
Nisam samo bježala od Ikea. Bježala sam prema novom životu.

6

“KAD PREBOLIŠ24”


“Došlo je vrijeme da krenem dalje sa svojim životom
I ostavim prošlost za sobom
Mogu sama donositi odluke
Bilo je samo pitanje vremena25”


24 Engl. “When the Heartache is Over”; pjesma Tine Turner.
25 Engl. “Time to move on with my life now; Leaving the past all behind; I can make my own decisions: It was only a matter of time”; stihovi iz pjesme “When the Heartache is over

Kad bih vam rekla da sam se probudila u panici dan nakon svojeg bijega, da nisam vjerovala da ću uspjeti smisliti od čega ću živjeti, kako ću uzdržavati svoju djecu, kako ću preživjeti Ikeov gnjev, kako ću nastaviti sa životom, lagala bih. Možda nisam imala baš sve odgovore, možda nisam imala ni jedan, ali život mi je, moram priznati, bio odličan nakon što sam napustila Ikea. lako nisam imala novca i znala sam da će meni i djeci biti teško, sama činjenica da sam izišla iz tog pakla puno mi je značila. Prvi put u četrnaest godina okusila sam pravu slobodu. Bila sam, naravno, nervozna, ali i znatiželjna. Zanimalo me kako ću se snaći sama. U dobi od trideset sedam godina ja sam
počinjala ispočetka.
Naravno, morala sam se pozabaviti praktičnim stvarima čim sam se vratila u Los Angeies. Ikeov knjigovođa, koji je bio jako ljubazan prema meni, sredio mi je zrakoplovnu kartu iz Dallasa do L.A-a. Odlučila sam da djeca tada još ostanu u kući s Ikeom. Kažem djeca, ali tad su već bili tinejdžeri. Moj sin Craig imao je godina gotovo kao ja kad sam ga rodila i imao je djevojku, Bernadette. Znala sam da će se moja sestra, majka i Ikeova domaćica brinuti za dječake dok se ja budem skrivala i dok ne smislim neku strategiju.
Morala sam se osloniti na prijatelje po pitanju stanovanja, ali nisam mogla živjeti kod nekoga tko poznaje Ikea. Nisam htjela riskirati da me pronađe i natjera na povratak. Zaključila sam da je najsigurnije obratiti se za pomoć mojim prijateljima budistima, njihovim prijateljima i rodbini. To su bili dragi ljudi koji su mi otvorili vrata svojih domova, ali njihov način života bio je pomalo ležeran. Dva sam se mjeseca selila s jednog mjesta na drugo, živeći ponekad u slobodnoj sobi, a ponekad tražeći kutak za sebe u već prenapučenoj prostoriji.
Zahvaljujući vremenu koje sam provela živeći s Hendersonima u svojoj mladosti, bila sam prilično sitničava domaćica. I dan-danas imam jako visoke standarde. Kad sam se našla u ovim, recimo, ”boemskim” okruženjima, moj prvi impuls bio je da samo čistim i čistim. Kad su mi domaćini bili vani ili na poslu, ribala sam njihove kuće od tavana do podruma, sređivala njihove ormare, i rješavala se nepotrebnih stvari i smeća. Tinin posjet značio je da će sve biti čisto i blistavo. To je bio moj način da od kaosa stvorim red, a i da platim svoj smještaj. Možda nisam imala novca, ali mi krpa nije bila strana, a i bilo mi je drago biti korisna. Smatrala sam da je bolje nekome biti sluškinja nego supruga Ikea Turnera.
Čišćenje je bio jedan oblik terapije, a mantranje drugi. Sljedbenici budizma smatraju da je sve moguće. Tijekom ovog teškog razdoblja, potražila sam društvo svojih prijatelja budista jer mi je bilo jako važno boraviti s pozitivnim ljudima. Znala sam da će doprinijeti tomu da se i ja osjećam dobro. “Nam-myoho-renge-kyo”, ponavljala sam, ponekad sat za satom. Redovitim prakticiranjem, mantranje je postalo moja druga priroda, i vidjela sam da stvarno djeluje. Osjetila sam kako se u meni otvaraju vrata koja me povezuju s mojom podsvijesti. Reakcije su mi bile jasne i fokusirane zahvaljujući meditaciji; znala sam to jer moje uobičajene reakcije nisu bile takve. Trebala sam imati hladnu glavu u svakom
trenutku, a mantranje mi je u tome pomoglo. Uvjeriti Ikea da sam zaista i uistinu otišla, i to učiniti tako da me ne ubije, bio mi je najveći izazov.
Kažu da postoji pet razina tugovanja: poricanje, ljutnja, pogodba, depresija i prihvaćanje. Kad se Ike probudio iz sna u Pallasu i shvatio da me nigdje nema, da neće biti nastupa te večeri, niti u doglednoj budućnosti, skakao je između poricanja i ljutnje, s malo dodane oportunističke pogodbe. Vjerojatno je mislio da samo dramatiziram sam nestala nakon naše velike eksplozivne svađe. U svojoj narcisoidnoj glavi on je želio vjerovati da će Tina biti izgubljena bez Ikea Zaključao se u studio, okrenuo svojem najboljem prijatelju kokainu i pokojoj djevojci za utjehu, čekajući da se ponizno vratim s repom među nogama. Rekao je dečkima da već razmišlja poći na jug kako bi pronašao neku drugu “Tinu”, na isti način na koji je pronašao i prvu. U njegovoj glavi tako me je jednostavno bilo zamijeniti.
Kad mu se ja nisam vratila, on je došao k meni. Nekako je Ike shvatio da stanujem kod prijateljice Anne Marie Shorter, pa se pojavio jednog dana sa svojim marionetama. Pozvala sam policiju koja ih je potjerala. Njegov sljedeći pokušaj bio je malo uljudniji: čak je zatražio susret. Pristala sam, ali razmišljajući o tome, odlučila sam da me nije briga ako me istuče ili čak pokuša ubiti. Što god rekao ili napravio, ja se nikad neću vratiti.
Moja je strategija bila izgledati što neprivlačnije. Stavila sam previše šminke, što nikad nije bio moj stil, i namjerno sam odjenula ružnu haljinu. Ike je stigao u Rollsu. Duke je te večeri vozio, kao što je vozio kad smo se otišli vjenčati u Tijuanu, pa bismo mogli reći da smo opet došli na isto. Sjela sam na stražnje sjedište s Ikeom i ljubazno razgovarala, iako sam se osjećala svakako, samo ne ljubazno. Uvijek sam lijepo s njim razgovarala jer sam znala pravila: nemoj reći ništa što bi moglo izazvati svađu.
Kad smo došli u restoran, oboma nam je bilo vidljivo neugodno. Ike je izgledao nervozno, kao da je htio razgovarati, ali nije znao kako da mi se obrati. Mogla sam mu reći što je trebao reći: “Moj je život uništen, ili “Stvarno ću se potruditi biti bolji ako se vratiš”, nešto da me uvjeri da se želi promijeniti. Nije bilo smisla jer njemu te riječi nisu prirodno dolazile. Čak i da je rekao sve što bi bilo za očekivati u toj situaciji, ne bi pomoglo. Znala sam kakav je i da će takav uvijek biti.
Odmah nakon našeg sastanka, Ike je pokušao drugom metodom. Spakirao je svu četvoricu sinova i poslao ih meni, s dovoljno novca za jednu cijelu stanarinu. To je bilo to. Shvatila sam njegov potez kao izazov, kao da govori: “Hajde, pokušaj sama uspjeti. Vidjet ćemo se mi uskoro, i molit ćeš za svoj stari život.” Podsjetila sam se da sam ja djevojka koja voli rizike. Ovaj je bio velik, ali nakon što sam izišla iz Ikeova svijeta i okusila neovisnost, nije bilo šanse da se vratim pod njegovu pasku. Samo mi je trebao plan.
Nazvala sam Rhondu, znajući da ona može bilo što popraviti... pokvareni zvučnik, automobil, život. Uvijek smo bile jedna drugoj podrška, unatoč Ikeovim pokušajima da nas razdvoji. Sitničave ljubomore iz prošlosti bile su nevažne. Zajedno smo prošle mnogo toga, nešto je bilo i bolno, ali sad je bilo vrijeme da mislimo na budućnost. Zamolila sam je da mi bude menadžerica.
Objasnila sam joj da jedva spajam kraj s krajem. Rhonda je bila upoznata s mojom pravnom situacijom. Kad sam napustila Ikea & Tinu Turner, svi naši zakazani koncerti
trebali su biti otkazani. Budući da sam ja bila ta koja je napustila bend i zbog koje su nastupi otkazani, primila sam poziv na sud od strane oštećenih zbog izgubljenih prihoda. Ali nisam imala novca. Nimalo. Morala sam pronaći način da isplatim vjerovnike i uzdržavam obitelj, dok je Ike sve promatrao iz udobnosti naše kuće i nekadašnjeg načina življenja, nadajući se da neću uspjeti. U svojem tipičnom praktičnom, funkcionalnom stilu, Rhonda je krenula u akciju. Na početku je doznala da nitko ne želi riskirati s Tinom bez Ikea. “To je samo pola spektakla”, rekli su joj.
Neće privući publiku.” Bilo nam je jako teško. Budući da nismo imale nikakve mogućnosti, bend, prateće vokale niti kostime, najlakši posao koji smo mogle tražiti bilo je gostovanje u televizijskoj emisiji. Predstavljajući se kao Shannon da Ike ne dozna što je naumila, Rhonda se javljala popularnim emisijama poput Hollywood Squares, Brady Burtch, i Donnie and Marie, kako bi ponudila moje usluge. Nazvala bi ih i rekla im da ću rado doći u emisiju (koju god, rado ću doći ako me pozovu) i da sam slobodna tad i tad.
Srećom, uspjela je dogovoriti gostovanje u jako uspješnom Cherinom samostalnom varijeteu. Ike i ja smo već kod nje gostovali 1975., baš nakon što su se ona i Sonny razveli. Vjerujem da smo Cher i ja iznenadile jedna drugu pri prvom susretu. Ona je očekivala seksipilnu Tinu koju je vidjela na pozornici. Divlju ženu koja je uvijek pokazivala noge, nosila resice i njihala tijelom. Iznenadilo ju je da je Tina Turner zapravo bila gospođa; uglađena žena koja je odjenula svilenu bluzu, hlače i visoke potpetice i koja nikad nije koristila ružne riječi. A meni je upoznavanje Cher bilo iskustvo koje mi je otvorilo oči jer sam vidjela kako je sretna u samostalnoj karijeri. Bez Sonnyja je bila slobodna. Kontrolirala je svoju karijeru i svoj privatni život; glazbu, svoje prijatelje i način na koji je provodila vrijeme. Upravo sam to očajnički željela: svijet bez Ikea.
Kad sad o tome razmišljam, shvaćam da je postojalo mnogo sličnosti u našim životima. Obje smo bile jako mlade kad smo upoznale svoje supruge. Cher je bilo tek šesnaest kad je započela vezu sa Sonnyjem. Nismo znale obavljati osnovne stvari jer se nikad nismo morale brinuti o sebi. I tako smo nas dvije bile poznate zvijezde koje su zarađivale mnogo novca, a nijedna nije znala kako ispuniti ček. Mnoge su se žene u 1960- ima i 1970-ima oslanjale na supruge kad su bili u pitanju takvi, životno važni poslovi, ali mi smo bile u smiješnom položaju jer smo zarađivale sav novac, a nismo imale kontrolu nas svojim prihodom.
Nije iznenađujuće da smo se, nakon što smo okončale svoje brakove, obje našle u zapetljanoj financijskoj situaciji koja nam nije išla u korist. Nakon što se Cher povukla iz njihovih zajedničkih ugovora, dugovala je Sonnyju dva milijuna dolara za nadoknadu izgubljenih prihoda. Moja je situacija bila nešto drugačija. Zasuli su me tužbama zbog otkazanih nastupa Ikea i Tine. Cher i ja odlučile smo da ćemo učiniti sve što je potrebno kako bismo imale financijsku neovisnost. Cher kaže da je prvu gažu zakazala u Caesars Palaceu kako bi otplatila dug Sonnyju, dok sam ja prihvaćala bilo kakve poslove koje sam uspjela dobiti dok nisam sve isplatila. Dok sam god bila zdrava i sretna, novac mi nije bio važan kao moja sloboda.
Surađivati sa Cher bilo je jako zabavno. Imale smo divnu povezanost na pozornici.

Kad god sam trebala doći u emisiju, ona se šalila da se mora pripremiti za “uragansku
Tinu”. Cher bi rekla: “O, ne, moram vježbati jer dolazi Tina.” Znala je da nikad ne tapkam uokolo kad je ples u pitanju. Uvijek sam davala sve od sebe i tjerala sam je da se, dodatno trudi kako bi uhvatila korak sa mnom, ali na zabavan način. Mislim da je publika mogla primijetiti da smo uživale u zajedničkom društvu: obostrane simpatije između nas bile su stvarne.
Gostovanje u emisiji Hollywood Squares bilo je nešto sasvim drugo. Bio je to popularan kviz s formatom križić-kružić u kojem su gostovale slavne osobe koje su sjedile u ložama. Odgovarale bi na pitanja, a natjecatelji su morali odlučiti jesu li njihovi odgovori točni ili netočni. Obično bi producenti dolazili u garderobu prije emisije kako bismo pogledali koje će teme biti, i sjećam se da sam bila ponosna na sebe jer sam pokazala dobro znanje. Bilo mi je prilično ugodno, dok nije počela emisija i dok me voditelj Peter Marshall nije upitao: “Tina, gdje je Ike?” To je bilo posljednje što sam htjela čuti. Malo me iznerviralo.
Onda su počela pitanja koja sam prvi put čula. Shvatila sam da su teme, dok smo bili u eteru, bile malo drugačije od onih o kojima smo razgovarali, pa je postojala velika vjerojatnost da ćete dati netočan odgovor. Nekoliko sam ih pogodila, ali jesam zamuckivala, a to me je smetalo iako sam znala da je to dio igre. Kad je emitirana moja epizoda Squaresa, moji me dečki nisu prestali ismijavati. “Majka je u televizijskoj emisiji, pravi budalu od sebe”, šalili su se kad su mislili da ih ne čujem. Pokušala sam se braniti, ali nisu me htjeli slušati.
Nema veze. Morala sam progutati svoj ponos i činiti mnoge stvari kako bismo imali za život. Uvijek sam se trudila zadržati smisao za humor. Te sam dane nazivala “Tinina operacija joj”, jer je bilo toliko uzdaha boli dok sam tek pokušavala shvatiti kako ću sama živjeti. U jednom sam trenutku sa sebe odbacila teret potrebe da moram sve činiti kako treba. Shvatila sam da se ne moram bojati nešto ne znati niti skrivati svoje neiskustvo. Mogu jednostavno reći: “Ne, ne znam to”, i obećati si da ću učiti iz svojih pogrešaka i sljedeći put biti bolja. Jedini mi je cilj bio preživjeti.
Pronašla sam nam jednu kućicu na Sunset Crestu u Laurel Canyonu i sve sam unajmila, od pokućstva do posuđa, kako bih stvorila pravi dom svojim dečkima. I dalje nisam dozvoljavala sleng u kući i pazila sam na njihovo ponašanje. Imala sam ipak važnijih briga. Nisam htjela da budu razmažena derišta, pa sam ih učila da budu neovisniji. Bila je to teška borba jer su bili naviknuti na spremačice i dadilje. Uvijek je netko čistio za njima, naročito kad smo bili na turneji. Sad su mi zamjerali što su im se okolnosti promijenile, pogotovo kad su vidjeli da Ike i dalje uživa u onom istom lagodnom načinu života. Ali mislim da im je to bila dobra lekcija.
Nisu me deprimirale naše oskudnije mogućnosti. Ja sam po prirodi optimistična. Kad god je u pitanju neki rastanak ili razvod, tada postoji i promjena, s mogućnostima za jedan sasvim novi život. “Kad nemaš ništa, počinješ ispočetka”, rekla sam sebi, i to mi se svidjelo Rhonda i ja postale smo zaista dobre u pretvaranju centa u dolar. Ja bih zaradila nešto novca za neko gostovanje, potom bismo ja i Rhonda popisale osnovne troškove koje moramo platiti: najamninu, gorivo hranu (čak sam se prijavila za bonove za hranu da mi pomognu s kupovinom namirnica) i tužbe. Kad bismo platile račune, ostalo bi oko deset dolara, i podijelile bismo ih! Mi smo bile izvorne “cure bez love” i nije nam bilo
ispod časti koristiti plave kupone (kalifornijska verzija zelenih kupona) kako bismo kupile kućne potrepštine koje su nam trebale. Srećom, Rhonda je imala nekoliko kreditnih kartica za hitne slučajeve, i vjerujte mi, dobro smo ih iskoristile, češće nego što smo trebale.
Prilično sam brzo podnijela zahtjev za razvodom braka jer sam željela riješiti stvari s Ikeom za sva vremena. On je pak koristio svaku priliku za odugovlačenje. Zavaravao je samog sebe, i dalje vjerujući kako će Ike i Tina opet biti zajedno, barem kao izvođači. Razuvjerila sam ga na sastanku s Mikeom Stewartom. Mike je bio direktor United Artistsa, naše posljednje izdavačke kuće. Govoreći u Ikeovo ime, upitao me bih li se vratila. Ike bi mi dao sve što je znao da želim, obećao je Mike.
Rekla sam mu: “Ne, Mike. Znam ja kako to izgleda. Ne mogu se vratiti u takvo okruženje jer je opasno. Ike će zaboraviti sve s ovog sastanka čim uđe u studio i uzme kokain.” Tad sam mislila da će Ike možda skočiti preko stola da se potuče sa mnom. Nisam znala što ću raditi niti kako ću se uzdržavati, ali nisam se dala zastrašiti. Neće biti nikakvog ugovora za novu ploču, nikakve suradnje, profesionalne ili neprofesionalne, s Ikeom Turnerom. Mi smo svoje završili.
Iz nekog razloga Ike je bio iznenađen. Njemu je moje odbijanje bilo poput dolijevanja ulja na vatru. Pobjesnio je. Čim je shvatio da se više neću vratiti, uzvratio je na jedini način koji poznaje, nasiljem. Htio me kazniti, a i Rhondu, kad je doznao za njezinu nelojalnost. Ono što je bilo zastrašujuće jest činjenica da je imao pješadiju koja je bila spremna učiniti što god od njih zatraži. Ike se uvijek kretao u društvu siledžija koji su voljeli misliti da su odmetnici. Vrebati dvije slobodne žene i četiri tinejdžera bio je najveći kukavičluk koji jedan “gangster” može napraviti, ali upravo su to radili.
Jedne smo večeri bili u kući kada smo izvana začuli neki zvuk buni, bum, bum. Kad smo pogledali, vidjeli smo da je stražnje staklo Rhondina automobila razbijeno mecima. Druge su večeri pucali na kuću. Bile smo tako prestrašene da je Rhonda spavala na podu u sobi mojih sinova, a ja sam spavala u svojem ormaru jer je soba imala krovni prozor i bojala sam se da će opet pucati.
Poslije je Rnondina prijateljica čula da se Ikeove siledžije hvale onim što su učinili. Onda je jednom netko zapalio vatru oko automobila Craigove djevojke, koji je bio parkiran pred kućom. Morale smo trčati po vodu i deke da je ugasimo.
Bilo mi je važno biti pribrana tijekom ovog strašnog razdoblja. Počela sam mantrati četiri sata na dan, dva sata ujutro i dva navečer, kako bih se mogla bolje usredotočiti. Poduzela sam i neke, možemo reći, “praktične” korake kako bih se zaštitila, nakon što sam čula iz pouzdanog izvora da se Ike obratio nekome da riješi njegov problem s Tinom. Pokušao je angažirati plaćenog ubojicu da me pošalje na ”vječni počinak”, ili na “onaj svijet”, kako se god već kaže. To je bilo dovoljno da odlučim zamoliti prijatelja da mi pomogne nabaviti pištolj, i čim sam ga dobila, uvijek sam ga držala pri ruci. Ike se uvijek trudio da pošalje ljude koje ne znam da obave njegov prljavi posao, pa sam uvijek bila oprezna s nepoznatim ljudima, paranoična da me netko prati.
Jednog dana, dok sam bila u vožnji, zaustavila me je policija. U mom su automobilu vidjeli nešto zbog čega su mi htjeli postaviti nekoliko pitanja. Na njihov zahtjev izišla sam
iz automobila i popela se na pločnik. Kad su me upitali kamo idem, objasnila sam im da sam krenula na susret mantranja, što je bila apsolutna istina. Policajac je izgledao malo zbunjeno i rekao je: “Pa zašto onda imate pištolj?” Zato su me zaustavili, jer su vidjeli pištolj, na sasvim vidljivom mjestu, kako viri iz moje torbe. Pištolj koji me je trebao spasiti od Ikea. Nisam znala da je tako vidljiv, niti sam bila svjesna kako je opasno voziti se Jaguarom s izloženim pištoljem.
Budizam i vatreno oružje zasigurno su izgledali kao jako čudna kombinacija. Pokušavajući se obraniti, počela sam pričati o svojem suprugu, Ikeu Turneru, i o tome kako se nisam osjećala sigurnom jer me htio poslati na “vječni počinak”. U postaji su znali sve o Ikeu (izgleda da su svi znali za njega), ali upozorili su me da to što imam supruga koji me želi ubiti nije izlika za nošenje napunjenog pištolja u vozilu, što je bilo protuzakonito u Kaliforniji. Naučila sam svoju lekciju.
Bilo je trenutaka kad sam se osjećala tako usamljenom. Ma je stala na Ikeovu stranu, ako možete povjerovati. U njezinoj glavi on je uvijek bio u pravu jer je on imao veliku kuću, Cadillac, novac. I, ako se nju pitalo, ona je definitivno mislila da je samo on talentiran. “Trebaš ga”, stalno mi je govorila, ne želeći shvatiti da sam i ja talentirana Pokušala sam joj objasniti da ne razumije kako je živjeti s Ikeom i da se nikad neću vratiti. Bez obzira na to što sam joj ispričala, mami je Ike bio draži i ostala je bliska s njim, gotovo kao da je njegova majka To je boljelo, ali nije bilo iznenađenje nakon što sam toliko godina za nju bila nevidljiva.
Nisam imala vremena lizati stare rane.

Morala sam raditi, i, srećom, uspjela sam uvjeriti Mikea Stewarta da mi da predujam kako bih financirala pravi nastup. Rhonda nam je sređivala gaže u prostorima za cabaret u hotelima i casinima. Dvorane su izgledale malo starije i čednije od onih na koje sam bila naviknuta, ali bila sam presretna. Veselilo me što sam se mogla vratiti na pozornicu s glazbenicima i plesačima, izabrati vlastiti materijal, kostime i raspored, a sve zahvaljujući slavnom dizajneru Bobu Mackieju, kojeg sam upoznala kad sam surađivala sa Cher. Prvi sam put bila neovisna.
Trudila sam se zadržati taj osjećaj, uzbuđenje i optimizam koji su me uzdizali svaki put kad bih izišla na pozornicu. Nije mi bilo važno je li došlo samo pet ljudi ili petsto, uvijek sam smatrala da publika ima pravo na jednako dobar spektakl i da im dugujem svoje najbolje izdanje. Nisam marila što sam imala problema s kostimima (nismo ih tada tako zvali, ali jedne sam večeri ja krenula u jednom, a moj vrlo ( skupi kostim u drugom smjeru!). Nije me čak zabrinjavalo ni što su me tužili nakon svakog nastupa; uručitelji sudskih poziva pojavili bi se čim bi čuli da nastupa Tina Turner.
Odlazak na turneju bio je težak, ali i povratak kući također. Dok sam putovala, uvijek bih se pobrinula da moji dječaci imaju nekakvu pomoć od domaćice, moje majke ili Alline, koje bi im donosile obroke. Kažem “dječaci” iz navike: Craig, Ike Jr., Michael i Ronnie bili su mladići. Jednom sam došla kući kad me nisu očekivali i ušla sam u samački stan kao iz crtica. Nezamisliv nered! Jedva sam se popela uza stubište, jer je posvuda bilo toliko stvari. “O-o, evo majke”, požalili su se jedan drugome kad sam ih iznenadila. Bili su dovoljno veliki da budu pametniji i nisam im ništa prigovorila.
Drugom sam prilikom došla s turneje u praznu kuću. Bio je Božić. Ne sjećam se gdje su dečki bili, ali ja sam bila sasvim sama. Upalila sam kamin (obožavala sam kamine kad sam bila dijete), sjela u dnevni boravak i tako provela blagdan. Pod drvcem je stajao jedan poklon, vaza koju mi je darovalo moje odvjetničko društvo, koju još imam. Sjećam se da sam pomislila kako u njoj stoji najljepše cvijeće koje sam u životu vidjela, vjerojatno zato što mi je to bio jedini božićni poklon. Ali nije bilo važno. Svaki put kad bih se našla u sličnoj situaciji, uvijek bih je prihvatila. Umjesto da se rastužim, ja bih se podsjetila da sam kod kuće i da mogu iskoristiti priliku da uživam u tišini. Po prirodi sam bila optimist.
Što sam duže bila bez Ikea, to sam manje strpljenja imala za mračne oblake u njegovu problematičnom svijetu. I dalje me je pratio i često bi se pojavio kad bih to najmanje očekivala. Jedne su večeri on i dvojica njegovih gorila došli u zračnu luku kad sam imala let za nastup. Ja sam putovala s osiguranjem jer nikad nisam znala što mogu očekivati, a Ike je tada pokušao glumiti facu pred mojim glazbenicima i mladićem kojeg sam angažirala da nas čuva. Glazbenici su pogledali Ikea kao da mu žele poručiti: “Da ti nije palo na pamet raditi probleme.” Željeli su stići na taj let i otići na gažu, a ja sam se osjećala dobro jer su me podržali.
Onda se Ike zabuljio u zaštitara, koji ga nije poznavao, i rekao: “Tko si ti, jebote?” Ja nikad nisam tako razgovarala, i bilo mi je jako neugodno zbog zaštitara. Jadnik je mislio da mu je posao zaštititi nas od pretjerano entuzijastičnih obožavatelja, a ne ludog, prostog supruga. Ike je dolio ulje na vatru nazvavši ga “debeloguzim”. Zaštitar je bio malo krupniji, ali nikad prije nije čuo takvu uvredu. Ike nije bio svjestan da je “debeloguzi” bio povezan s losanđeleskom mafijom. Ja nisam znala ni da to postoji, ali sljedećeg dana nazvao me je ljubazni stariji muškarac koji je rekao da zna što se dogodilo u zračnoj luci i upitao me trebam li “pomoć” u vezi s Ikeom. Mislim da su mi nudili da ga pošalju na vječni počinak” Bila sam tako smetena da sam nešto zahvalno promrmljala i predala slušalicu Rhondi. - Pomalo zvuči poput kakve komedije, ali ovi su događaji tada bili zastrašujući jer su zaista bili opasni po život. Nikad niste znali nose li Ike ili njegovi grubijani pištolje ili noževe, i stvarno nismo znali što su sposobni učiniti. Mislim da sam tada uistinu shvatila da naša situacija nije normalna. Brakovi se stalno okončavaju bez pomoći oružja i plaćenika. Bilo je vrijeme da se razvod ubrza.
Bilo je toliko prepiranja oko imovine, pa je taj proces trajao vječno. Kad smo otišli u ured suca kako bismo finalizirali uvjete razvoda, Ike mi je upućivao prijeteće poglede. Htjela sam mu reći: “Ti si takva budala. Zar misliš da sad uopće možeš doprijeti do mene? Nemaš nikakvog utjecaja na mene.” Sudac mi je rekao: “Mlada damo, što vi želite?” Kad sam spomenula da sam ostavila nešto nakita u studiju, Ike je puknuo: “Nema nikakvog nakita.”
Shvatila sam kamo to vodi. Ike je planirao koristiti razvod kako bi nas držao vezanima. Bio bi to stalni rat, sa sve više svađa, a postojao je samo jedan način da ga okončamo. Rekla sam sucu: “Zaboravite nakit. Sve zaboravite. To je samo krvavi novac. Ne želim ništa.” Upitao me jesam li sigurna. Odgovorila sam mu da sam vrlo sigurna iako imam jedan zahtjev. Željela sam se i dalje koristiti imenom “Tina Turner”, koje je Ike posjedovao jer ga je zaštitio kad smo tek počeli nastupati kao Ike and Tina Turner Revue.
Sudac je presudio u moju korist, i izišla sam iz te sudnice s imenom Tina Turner, svoja dva Jaguara, jednim od Sammyja Davisa Jr.-a i jednim od Ikea, i to je bilo sve.
Sada zvuči tako smiješno. Nisam imala novca za hranu, najamninu, ili druge potrepštine, nisam znala kako ću platiti račune, a imala sam dva Jaguara! Znala sam kako Ike razmišlja. Mislio je da sam prestara i da više ništa ne mogu postići. Zabluda, zabluda, zabluda. S obzirom na moju dob, spol i vrijeme u kojem smo živjeli, sve je bilo protiv mene. A znate li što kažem ljudima koji me pitaju: “Što učinite kad je sve protiv vas?” Ja im kažem: “Idete naprijed. Samo se ne smijete zaustaviti. Nema veze, ako dobijete jedan udarac, okrenite i drugi obraz. A tuga koju osjećate? Ne možete razmišljati što vam čine sad, ili što su vam učinili u prošlosti. Morate samo ići naprijed.”

“NOVA SENZACIJA26”

“Djevojko, digni se i izađi iz ovog kaosa
Postat ćeš nova Senzacija
Postat ćeš uspješna preko noći27”

26 Engl. “Overnight sensation”; naslov pjesme Tine Turner, (op. prev.)
27 Engl. “Girl, get up and get out of this mess; You’re gonna be an overnight sensation; Gonna be an overnight success”; stihovi iz pjesme “Overnight sensation” (op. prev.)

To sam i učinila. Samo sam išla naprijed. Nikad nisam rekla: “Nemam to i to.” Rekla sam: “Nemam to još, ali imat ću.” Tim načinom razmišljanja osmišljavala sam svoj
život, odlučivala koje ću korake poduzeti i, još važnije, odabirala pravi trenutak za to.
Sjećam se dana kad sam, pomalo umorna, ležala u krevetu i sama sebi rekla: “Moram si pronaći menadžera.” Bila je 1979. Rhonda je dobro radila, nalazeći mi gaže u kabaretskim krugovima, ali ja sam imala snove, i to velike. Htjela sam napuniti koncertne dvorane i arene, poput Rolling Stonesa i Roda Stewarta. To je bila prilično velika ambicija za četrdesetogodišnju pjevačicu za koju se činilo da su joj najbolje godine već prošle. Ipak, ja nisam razmišljala o godinama. Nisam izgledala kao da mi je četrdeset. Nosila sam perike, pa da sam i bila sijeda pod njima, nitko to nije mogao vidjeti. I dalje sam plesala, zapravo trčala po pozornici. Osjećala sam se mladom i energičnom. Trebao mi je samo profesionalac koji će mi pomoći usmjeriti karijeru na pravi put.
Rava Daly, jedna od mojih plesačica, stalno je govorila o menadžeru Leeju Krameru kojeg je poznavala, a čija je klijentica u to vrijeme bila Olivia Newton-John. Rava me natjerala da se javim Leeju i njegovom suradniku, Australcu Rogeru Daviesu, koji je upravo tada stigao u Ameriku. Poslušala sam je i s njima dogovorila sastanak. Roger je znao sve o Ikeu i Tini, i znao je za moju pjesmu “Nutbush City Limits” jer je bila veliki hit u Australiji. Bio je mlad, imao je samo dvadeset šest godina, ali imao je poprilično iskustvo u glazbenoj industriji Prije nego što se Roger doselio u Ameriku, radio je kao glazbenik i tehničar i bio menadžer popularnoj australskoj grupi Sherbets tijekom njihovih najuspješnijih godina.
Danas se Roger i ja u šali prisjećamo tog sudbinskog prvog sastanka i smijemo se prvim dojmovima koje smo imali jedno o drugom Mislila sam da Roger izgleda mnogo starije nego što jest, kao da je bio u ranim četrdesetima. I nikad nisam vidjela da je netko tako zatrpan različitim predmetima. Ured mu je bio natrpan knjigama, pločama, svim i svačim. Sve je bilo nagomilano oko njega, kao da je opsesivno-kompulzivni sakupljač.
Što je on mislio o meni? S obzirom na moju davnu prošlost s Ikeom, Roger je očekivao da ću izgledati mnogo starije. Zbog perike sam uvijek izgledala mlađe nego što sam bila, a i odjeća mi je bila mladenačka. Poslušao je miks mojih pjesama, ne izgledajući nimalo zadivljeno, i pogledao me kao da nije bio siguran što bi učinio s tom čudnovatom hrpom proturječja. Roger nije govorio mnogo, ali kad bi nešto rekao, onda je pažljivo birao riječi. “Što želite?” obazrivo je upitao.
Bila sam brutalno iskrena jer ništa drugo nije imalo smisla. Ono što sam shvatila o sebi otkad sam otišla od Ikea i krenula vlastitim putem bilo je da sam ambiciozna. Rekla sam: “Pa, upravo sam se razvela. Imam dugove. Treba mi menadžer. Treba mi diskografska kuća. I trebaju mi albumi. Osim toga, želim puniti dvorane poput Rolling Stonesa i Roda Stewarta.” Eto, otvorila sam sve svoje karte. Ako je Roger i mislio
da mi je odgovor lud, nije mi to rekao. Rekla sam mu da nastupam u Venecijanskoj dvorani hotela Fairmont u San Franciscu i pozvala sam ga da dođe s Leejem Kramerom i pogleda moj nastup.
Osjećala sam se mnogo bolje kad sam izišla iz njegova ureda jer sam uistinu nešto poduzela u vezi budućnosti. Nisam znala hoće li ili neće stići na koncert. To što je rekao da će doći, nije značilo da zaista hoće. Ipak, javivši mu se, napravila sam jedan korak u pravom smjeru, počela sam preuzimati kontrolu nad svojom karijerom, informirala se, poduzimala korake i donosila odluke. Zbog toga sam bila uzbuđena i osjećala sam se izuzetno snažnom.
Publika hotela Fairmont u San Franciscu bila je pristojna, ali pomalo uštogljena. Redoviti gosti Venecijanske dvorane bili su više uglađena publika za noćne klubove, nego obožavatelji koji su inače dolazili na nastupe Ikea i Tine. Svečano su se odjenuli i ugodno sjedili za stolovima, ispijajući koktele i gledajući nastup. Moj se nastup još razvijao, ali morao je pokazati moje talente u kabaretskom okruženju, koje je drugačije od prostora u kojima sam nastupala s Ikeom. Kostimi su mi bili kombinacija starih stvari koje sam prije nosila i predivnih novih kostima Boba Mackieja. Bili su dosta otvoreni i odisali blještavilom i glamurom. Kako bi glazba bila prigodna, pomiješala sam popularne hitove poput “Disco Interno” sa starim omiljenim pjesmama poput “Proud Mary”.
Kad god bih pogledala publiku, nadala sam se da ću vidjeti Rogera i Lee ja, ali pustili su me da čekam dva tjedna. Uspjeli su doći u San Francisco tek posljednje večeri mojeg angažmana. I danas protrnem kad se sjetim kako sam se osjećala kad sam ih ugledala. Njihov mi je dolazak puno značio. Pomislila sam: “Došli su... odlično! Znala sam da imam dobru izvedbu jer sam bila slobodna. Napokon sam plesala kako sam željela. Imala sam vlastiti bend koji je svirao ono što sam željela da sviraju, tempom koji sam željela. Nikad to nisam radila kako bih zaradila. Pjevala sam i plesala iz ljubavi, a publika je to osjećala. To ih je podizalo. Gospođe u svojim crnim haljinama i okićene biserima ustajale su i njihale se uz glazbu. Nikad neću zaboraviti naslov u jednim novinama u San Franciscu. Pisalo je nešto poput: “Tina Turnir sinoć skinula paučinu s Nob Hilla28”. bila je to istina!
Roger i Lee došli su u backstage nakon nastupa. Lee je bio zadovoljan ali Roger je bio uistinu oduševljen, što mi je bilo veoma drago jer sam znala da je on taj koji je gladan, koji će obaviti posao. Sudbina je htjela da se tada udružimo, kao dvoje ljudi koji stoje na rubu svojih novih života. On je želio glazbenika, ja sam željela menadžera. Želio je stvoriti zvijezdu, a meni je bio potreban netko tko vjeruje u mene i tko će me do toga dovesti. Oboje smo dobili ono što smo željeli. Mislim da je Roger brat kojeg nikad nisam imala, a ja njemu sestra koju nikad nije imao. Zbližili smo se istog trenutka kad smo počeli zajedno raditi.
Rhonda je shvaćala da mi treba menadžer s dugoročnim planom. Roger je bio u svemu dobar, ali impresioniralo me to što je prepoznao važnost stvaranja publike u Europi. Mnogi Amerikanci u glazbenoj industriji nisu priznavali ostatak svijeta. Roger je, vjerojatno zato što je bio stranac, uvijek razmišljao u globalnim razmjerima. Sređivao mi je gaže po cijelom svijetu, od Poljske do Azije. Uz njegovu sam pomoć uklonila iz svog

28 Nob Hill - četvrt San Francisca. (op. prev.)
nastupa elemente noćnih klubova Las Vegasa, kićaste kostime i dijelove seta.

Modernizirali smo plesačice i odjenuli bend u crna karate odijela. Glazbenici su ih mrzili, ali ona nisu bila skupa i nisu se isticala. Kao što sam i zamišljala, uspjeli smo osmisliti nastup koji je bio više u rokerskom stilu. Tad sam bila sretna kao nikad u životu, sretnija nego što sam ikad mislila da bih mogla biti.
Najteži dio bio je pronaći diskografsku kuću. Sjećam se kad je Roger rekao: “Dušo,” uvijek me tako zvao, “gdje god uđem i kažem ’Tina’, oni kažu Ike’”. Šefovima diskografskih kuća u Americi glave su napunili u vezi Ikea koji je bio na jako lošem glasu. Sad je njegovo grozno ponašanje bacalo ljagu na mene. Roger nije mislio da će biti toliko teško naći diskografa, ali nikada nije odustao. Razmišljao je strateški, zbog čega i jest bio odličan menadžer. Znao je da postoji mnogo puteva do ugovora s diskografskom kućom i pokušavao je shvatiti koji bi bio onaj pravi za mene. Mislim da ga je uvijek oduševljavala moja samouvjerenost da će sve dobro ispasti.
“Ne brini, Rogere, snaći ćemo se”, stalno sam mu govorila.
Roger je tada bio menadžer i Oliviji Newton-John. Činjenica da je mogao voditi karijere dviju tako različitih umjetnica puno govori o njegovu menadžerskom talentu. Jednom mi je donio pjesmu koja mu se jako svidjela i htio je da je snimim. Morala sam, kao i uvijek, biti iskrena prema njemu i rekla sam mu da se ne mogu zamisliti kako pjevam tu pjesmu, pa sam je odbila. On ju je odnio Oliviji. Bila je to pjesma “Physical”, koja je bila apsolutno savršena za nju. Prodala se u milijunima primjeraka i postala njezin najveći hit. Znala sam da negdje postoji pjesma za mene. Samo smo je morali pronaći.
Moj trenutak iz bajke zbio se u njujorškom East Villageu, u klubu Ritz. Roger je htio da nastupim u prostoru u kojem bih se zbilja mogla povezati s publikom, a Ritz je imao prekrasnu staru koncertnu dvoranu koja je privlačila istinske ljubitelje glazbe iz centra grada. Tamo sam dvaput nastupila 1981., i na jednom od tih nastupa u dvorani je bio Rod Stewart. Kad me je čuo kako pjevam njegov hit “Hot Legs”, pozvao me da ga izvedem s njim u emisiji Saturday Night Live, u kojoj je trebao sudjelovati kao glazbeni gost. “Imamo iznenađenje za vas”, rekao je publici NBC-a, rekavši da mu je veliko zadovoljstvo predstaviti “nekoga tko mu je bio velika inspiracija”, potičući jednog člana benda da se našali i kaže “Doris Day?” Rod je odbacio tu ideju i pozvao me na pozornicu. Tako smo se dobro zabavili udišući pjesmi život. Dizala sam nogu kao luda svaki put kad bismo izgovorili riječ “legs29”. To mi je bila izvrsna prilika da dobijem novu publiku; sve one mlade obožavatelje Saturday Night Livea koji možda ne poznaju moj rad i koji su me gledali u mojem najboljem izdanju za “Hot Legs”. Tad je za mene počelo odlično razdoblje.
Nakon još jedne večeri u Ritzu, dobila sam iznenadnu pozivnicu od Rolling Stonesa, koji su me pozvali da otvorim neke od njihovih koncerata tijekom turneje po Sjevernoj Americi. Pjevati “Honky Tonk Woman” s bendom u areni Brendan Byrne, jednoj od ogromnih dvorana mojih snova u kompleksu Meadowlands u New Jerseyju ispunilo je sva moja očekivanja. Kakvo mnoštvo! To iskustvo bilo je popriličan kontrast mojim intimnim kabaretskim nastupima.

29 Legs - engl. noge. (op. prev.)
Na mojem trećem koncertu u Ritzu 1983. zvijezde su se posložile, u doslovnom i prenesenom smislu, na način koji nisam mogla ni sanjati Imala sam jedan dogovor s Rogerom. Zamolila sam ga da mi ne govori ako ima slavnih osoba u publici. Dakle, bez onoga “pogodi tko je ovdje večeras”, jer bi me to samo omelo. Ja sam tu došla zabaviti svoje obožavatelje i, u mojoj glavi, svi su u publici bili VIP gosti.
Izgleda da se mnogo toga dogodilo prije nego što sam otpjevala svoju prvu notu te večeri.
David Bowie, glazbenik kojeg ne treba predstavljati, bio je u New Yorku, na sastanku s ljudima iz EMI-ja /Capitola, njegove diskografske kuće. Htjeli su ga izvesti van kako bi proslavili njegov novi album, Let’s Dance, ali David je rekao da je zauzet te večeri. Rekao im je da ide u Ritz poslušati svoju najdražu pjevačicu... a njegova najdraža pjevačica bila sam ja!
Davidova preporuka pokrenula je stampedo. Odjednom je Roger bio zasut pozivima glazbenih producenata koji su očajnički željeli nabaviti karte za koncert te večeri. Ironično je da je Capitol bio jedan od mojih diskografa, a naglo sam im postala zanimljiva tek kad sam dobila Davidov blagoslov. Sve sam ovo tek poslije doznala. Kad sam izišla na pozornicu, dvorana je bila puna i užarena. Takvi su mi koncerti bili najdraži - odlična energija i publika koja je pratila svaki moj pokret. Primijetila sam neka poznata lica u publici, uključujući teniskog velikana Johna McEnroea i glumicu Susan Sarandon.
David, kojeg je pratio moj stari prijatelj Keith Richards, došao je u moju garderobu, i svi su bili jako uzbuđeni zbog koncerta. Bilo mi je jako drago što sam izvela Davidovu “Putting Out Fire”, pjesmu koju je napisao za film Ljudi mačke. Smatram da sam je lijepo otpjevala sa svojim bendom, a značilo mi je što je on bio tamo da je čuje. Nas troje smo se tako dobro zabavljali, razgovarajući o glazbi i dodajući jedno drugome boce Jack Danielsa i šampanjca, da nismo htjeli da večer završi. Preselili smo zabavu u Keithov apartman u hotelu Plaza. Tada sam se najviše zabavljala gledajući Rogerove reakcije kako je večer odmicala. Bio je izvan sebe. Mislim da bi se onesvijestio, da je to bilo moguće, jer je lebdio od sreće, oduševljen što je u društvu svojih idola.
David je svirao klavir, Keith je bio u najboljoj formi, navratio je Ron Wood i improvizirali smo cijelu večer. Pjevali smo “I keep forgetting you don’t love me no more”, pjesmu koju je David planirao uvrstiti na svoj novi album. Roger je stalno odlazio u drugu prostoriju kako bi telefonirao. Poput uzbuđenog djeteta, zvao je prijatelje da im kaže: ”Nikad nećeš pogoditi gdje se nalazim! Nikad nećeš pogoditi tko je sa mnom!” Puno mu je značilo što su svi ti ljudi tamo. Bio je to rokerski san. Otišli smo tek rano ujutro, kad smo pozvali taksi i vratili se u stvarnost.
Novu stvarnost, kako je ispalo.

Vratimo se na moju verziju bajke o Pepeljugi: meni je ta večer u Ritzu bila ekvivalent odlasku na bal, samo bez onog dijela s princem. Život mi se zaista promijenio. Ohrabreni entuzijazmom kojem su posvjedočili na mojem koncertu, ljudi iz Capitola željeli su da potpišem ugovor za album. Postalo jako komplicirano pokušavati nešto srediti između Capitola u Americi i EMI-ja u Engleskoj, ali Roger je bio poput menadžera ratnika kad je nešto trebalo riješiti. Unatoč svemu, na kraju smo jednim brzim, profitabilnim koncertom u Švedskoj ušli u Abbey Road Studios na snimanje s
Martynom Wareom i Glennom Gregoryjem iz inovativne pop-tehno grupe Heaven 17. Martyn, koji je praktički bio dječak, iako vrlo talentiran, smatrao je da ova sredovječna pjevačica ima svijetla budućnost.
Ušla sam u studio, očekujući da ću ugledati glazbenike. Čudno, nije bilo ni ljudi niti instrumenta na vidiku. “Gdje je bend?” upitala sam, sjetivši se Phila Spectora i njegova ogromnog orkestra. Roger i Martyn objasnili su mi da će novi Zvučni zid dolaziti iz nečega što je izgledalo poput ogromnog rendgen uređaja. Martyn je svoju glazbu stvarao, pomoću sintesajzera. Malo sam bila zbunjena samim procesom, ali i sretna i uzbuđena što ću se okušati u nečem novom, čak i ako je to da ću pjevati pjesmu uz nekakav uređaj. Problem je bio što nisam znala što bih pjevala. Nije bilo vremena da Martyn napiše nešto novo, pa smo razgovarali o pjesmama koje su nam se sviđale i složili se da ćemo pokušati s pjesmom Davida Bowieja “1984” i onom Ala Greena “Let s Stay Together.”
Kad prvi put čujem pjesmu, počnem je pjevati dok ne osjetim da sam je zapamtila, baš kao što sam radila kad sam bila dijete slušajući radio. Kad je u potpunosti upijem, kažem: “U redu, sad je to moja pjesma, imam je”, i spremna sam na snimanje. Odem u studio, dođem pred mikrofon i odradim posao. U tom sam pogledu drugačija od većine glazbenika. Kad snimam album volim otpjevati cijelu pjesmu, od početka do kraja. Za mene ona predstavlja priču, s početkom, sredinom i završetkom, i treba je u cijelosti ispričati.
Kad sam snimala “Let’s Stay Together”, bila sam zaljubljena u jednog Amerikanca, pa sam je snimila kao ljubavnu pjesmu. Zato je moja verzija toliko drugačija od verzije Ala Greena. Al je napisao pjesmu, voli glazbu i sve to, ali ja sam bila više ponesena osjećajima. Kad sam otpjevala zadnji stih, Martyn je rekao da smo gotovi. Snimili smo je u jednom pokušaju. Ponekad me zove “čudo od jednog pokušaja”. Pjesma je bila blagoslovljena, a takva je i ostala kad je izišla moja snimka u Engleskoj, a poslije i u Americi. Postala je hit!
Kad ste tako dugo u glazbenoj industriji kao što sam ja bila s Ikeom, nemoguće je ne biti sumnjičav u vezi uspjeha. Kad su mi rekli da imam hit, pomislila sam: “U redu, dobro!' Ali nisam se probudila i pomislila: ”O, izgleda da sam postala zvijezda... opet.” Bilo je i negativnih posljedica. Neke su me od cura napustile kad sam im rekla da im ne mogu dati povišicu. “Pjesma je tek postala popularna”, pokušala sam objasniti. “Novca još uvijek nema.” Srećom, “Let’s Stay Together” bila je dovoljan hit da moja diskografska kuća kaže Rogeru da nastavi s produciranjem novog albuma. I željeli su da se to napravi što je prije moguće.
Roger i ja uputili smo se u London, u kojem sam pronašla podršku i inspiraciju u najranijim počecima svoje karijere, počevši s “River Deep, Mountain High”. Englezi su mi se iskazali onda kada Amerika nije. Nikad nisu pitali: “Gdje je Ike?” Oni su me prihvatili kao samostalnu izvođačicu. Znate one stare holivudske filmove, u kojima se nadarena djeca sastanu i spontano prirede spektakl, kao što sam nekad i ja radila sa svojim rođacima kod bake Georgie u Nutbushu?
Takav je bio osjećaj kad smo počeli stvarati album “Private Dancer” Zapravo, na početku nismo ni znali pjesmu “Private Dancer”. Započelo smo s pjesmom “Better Be
Good to Me”, koju je napisala Holly Knight Studio je bio rezerviran, imali smo dva i pol tjedna za snimanje cijelog albuma, Roger je jurcao po gradu u malenom automobilu s velikom vrećom kazeta, očajnički prikupljajući potencijalni materijal, da nešto, bilo što otpjevam. Bilo je smiješno tako započeti toliko važan projekt
Roger mi je donio demo-snimku pjesme “What’s Love Got to Do with It”, i odmah smo se sukobili jer mi se nije ni najmanje sviđala. ”Što ću ja s njom?” rekla sam odrješito. “To zasigurno ne bi pjevali ni Rod Stewart ni Rolling Stonesi”, objasnila sam. Roger se nije složio sa mnom. Ponosio se svojom sposobnošću da prepozna hit, a za ovu je pjesmu smatrao da će biti veliki hit. Zamolivši me da budem otvorena za sugestije, Roger me odveo u studio da se sastanemo s autorom pjesme, Terryjem Brittenom, kojeg je već angažirao da producira dvije pjesme na albumu. Terry je ležerno sjedio na stolcu, njišući nogama i držeći gitaru. Rekla sam mu da izgleda poput dječaka, što je, srećom, prihvatio sa smiješkom.
Terry mi je pričao o pjesmi i slušao što me kod nje brine. Razumio je što želim reći. Nisam htjela snimati nešto lagano, ni pop. Onda sam mu odlučila iskazati poštovanje. Pjevala sam njegove riječi, ali na svoj način. “You must understand that the touch of your hand...”, silovito, s ozbiljnošću i sirovom emocijom. O, da. Bio je to potpuno drugačiji pristup i potpuno drugačiji rezultat. Čula sam u svojem glasu ono što je Roger zamišljao u svojoj glavi. Album je odlično počeo, a Terry Britten i ja uživali smo u dugotrajnoj i plodnoj suradnji.
Inače, Roger je i dalje trčao po cijelom Londonu, tražeći još pjesama. Mark Knopfler iz Dire Straitsa rekao je da ima jednu pjesmu koja se zove “Private Dancer”. Napisao ju je za sebe, ali nije je uvrstio na svoj najnoviji album jer je zaključio da je pjesma bolja za ženu nego za muškarca. Bio je apsolutno u pravu. Ne mogu ni opisati tako je “Private Dancer” zvučala iz usta jednog muškarca, čak i jako talentiranog muškarca poput Marka. Jako muškobanjasto! Poput nečega što biste čuli u pubu, nakon previše popijenih piva. “Stvarno želiš da otpjevam ovu pjesmu?” rekla sam Rogeru, dijelom razdragana, a dijelom užasnuta. “Samo joj daj svoj pečat, pa ćemo vidjeti kako će ispasti”, uvjerljivo mi je odgovorio. I to sam i učinila.
Pjesma govori o prostituciji.

Nikad u životu nisam morala toliko nisko pasti, ali smatram da je većina nas bila u prilikama kad smo se morali prodati, na ovaj ili onaj način. Kad sam se predala Ikeu, kad sam šutjela da izbjegnem svađu, kad sam ostala s njim unatoč potrebi da odem, o tome sam razmišljala dok sam pjevala pjesmu. O tuzi koju osjećaš kad činiš nešto što ne želiš, dan za danom. Jako je emotivna.
Našli smo još pjesama, uključujući “Steel Claw”, s Jeffom Bečkom na gitari, “I Can’t Stand the Rain”, “Better Be Good to Me”, i druge. Sve su one za mene nezaboravne jer sam radila ono što volim, u gradu koji sam voljela i s ljudima kojima je uistinu bilo stalo do mene i moje budućnosti. Toliko sam puta u životu osjećala da se moram izdignuti iznad loše karme, ali ne i dok sam snimala “Private Dancer. Tada me je, čini se, život napokon zapljusnuo dobrom karmom. Kolege me uvijek iznova zadivljuju. Bili su zauzeti svojim pjesmama, ali našli su vremena i za mene i za moj novi album. Iskustvo je zaista pokazalo da su glazbenici nevjerojatno velikodušni. Željeli su me uzdignuti, ne spustiti na zemlju.
Ja sam letjela sve više od onog trenutka kad je izdan album Private dancer. Tijekom ljeta 1984. bila sam na turneji s Lionelom Ritchijem kao predgrupa na turneji Can’t Slow Down, kad se pjesma “Whats Love Got to Do with It” počela penjati na ljestvicama. Kako je bilo uzbudljivo kad su ljudi pjevali sa mnom dok sam na pozornici izvodila nju ili “Let’s Stay Together”!
Iznenadilo me kako se glazbena industrija mijenja. Nije više bilo dovoljno snimiti i izdati pjesmu. Dolaskom MTV-ja. novog dvadeset četverosatnog kabelskog programa koji je postao jako popularan glazbenici su morali praviti malene filmove, to jest spotove, kako bi ilustrirali svoje pjesme. Prvi spot koji sam snimila bio je onaj za pjesmu ”Let’s Stay Together”. Kao što je Roger volio reći, produkcija je bila ”jeftina i vesela” - samo ja i moje plesačice, Annie i Lejeune, kamera i sićušan budžet od dvije tisuće dolara. Stvorio je popriličnu pomutnju jer, kad su ljudi vidjeli kako erotično plešemo jedna uz drugu, smatrali su da je to pomalo zločesto. Mi smo se tome dobro nasmijali.
S pjesmom “What’s Love Got to Do with It” pokušali smo nešto drugačije. Snimili smo jednu crno-bijelu verziju, pomalo umjetničku, ali moja je diskografska kuća smatrala da izgleda previše ozbiljno. Kasnije tog ljeta, kad sam bila u New Yorku i opet nastupala u Ritzu, ponijeli smo kamere na ulicu. Snimali su me dok sam se šepurila kroz Brooklyn i donji Manhattan u svojoj čuvenoj odjevnoj kombinaciji: traper jakni, mini suknji, visokim potpeticama, bujnoj kosi i crvenim, jarkocrvenim usnama. Spot je postigao velik uspjeh i na kraju je 1985. osvojio MTV-jevu nagradu za video-spot godine.
Najednom smo snimali spotove za svaku pjesmu, pa sam mogla osloboditi glumicu u sebi. Ne znam kako smo našli vremena.
Spot koji smo snimali za pjesmu “Private Dancer” bio je jako ambiciozan, s fantastičnim sekvencama, plesom koje je osmislila Arlene Phillips, pet ili šest promjena kostima, i predivnom lokacijom - starom plesnom dvoranom Rivoli u Londonu.
Mislim da sam u to vrijeme bila stalno u pokretu.
Naravno, bila sam uzbuđena zbog svojih hitova, ali najdraži dio mojeg uspjeha, koji se nakon svega nikako ne može nazvati uspjehom noći, bila je lavina prilika koje sam zbog toga dobila. Svaki put kad bih dobila priliku surađivati s velikim pjevačem, skladateljem ili producentom, ili okušati se u drugačijem žanru, postala bih bolja pjevačica.
Uzmimo Bryana Adamsa, na primjer. Bio je tako mlad kad sam ga upoznala 1984., mislim da je imao dvadeset četiri godine, i presladak. Imao je neki sjaj u oku, poput Vragolastog Denisa. Bryan je tvrdio da je godinama moj obožavatelj, iako se nije činio dovoljno starim da bi bilo što radio godinama. Navodno me je, još kao tinejdžer, dolazio slušati u klubovima u kojima sam izvodila svoj kabaretski spektakl. Slao mi je kasete s pjesmama koje je htio da snimim, ali nikad mi nisu sjele. Odbijanje ga nikad nije spriječilo da i dalje pokušava. Bio je jako uporan, i drago mi je da je bilo tako.
Kad sam prvi put čula pjesmu “It’s Only Love”, znala sam da je to pjesma za mene. Bryan ju je producirao, pjesma je postala hit, a mi smo tako uživali izvodeći je zajedno, da sam ga pozvala da pođe sa mnom na turneju. Predstavila sam ga kao “jednog tipa iz Kanade i dodala: “Stvarno je sladak, znate”, zato što je i bio! Publika je odmah znala o
kome govorim. Bryan je imao tako odličnu energiju kad je otvorio koncert, da sam odmah htjela izaći na pozornicu i zaplesati, a upravo su to rekli i Rolling Stonesi za Ikea i Tinu u 1960-ima.
Željela sam ostvariti još glumačkih uloga nakon Tommyja, pa možete zamisliti kako sam bila polaskana kad mi je Steven Spielberg ponudio jednu od glavnih uloga u Boji purpura, onu Shug Avery. Ipak, nisam imala dobar osjećaj u vezi tog projekta, koliko god da je bio vrijedan. Priča je neugodno slična priči mojeg života s Ikeom. Jesam li rekla slična? Bila je gotovo identična! Nisam željela nikad više ponovo proživjeti ni djelić te noćne more, čak ni u filmu.
Pobješnjeli Max: Thunderdome bio je sasvim drugačija vrsta filma. Rekli su mi, kad su producenti raspravljali o glumici za “Aunty Entity”, snažnu, veličanstvenu junakinju u središtu njihova futurističko-akcijskog i avanturističkog filma, da su stalno govorili: “Nađimo nekoga poput Tine Turner”. Čak su je i zvali “likom Tine Turner”. Konačno, netko se dosjetio upitati pravu Tinu Turner bi li razmislila o prihvaćanju te uloge.
Pogledala sam prijašnja dva nastavka Pobješnjelog Maxa i bila sam velika obožavateljica rada Georgea Millera, naročito Cestovnog ratnika. Srce mi je jače zakucalo kad mi je ponudio ulogu. To je moj tip glume! Nisam željela snimati holivudske filmove, jer se u Hollywoodu sve vrti oko glamura i ljepote, a ja sebe nikad nisam doživljavala kao ljepoticu. U duši sam i dalje bila vragolanka. Pomisao na to da ću proputovati pola svijeta do divljine središnje Australije, obrijati glavu, nositi oklop i voziti se u brzim automobilima, a da ne spominjem ulogu kraljice... Šalite se? Ovo je bilo ostvarenje mojeg sna. Naravno, nisam razmišljala o prašini, ni o temperaturi koja se penjala iznad 52 stupnja Celzijeva, tako visoko da je bilo teško napuniti rezervoare gorivom jer bi ono isparilo čim bi došlo u doticaj sa zrakom! Ja sam razmišljala o nevjerojatnom liku i ostvarenju jedne od mojih najdražih maštarija: utjelovljenju žene koja ima moć muškarca.
Stvarno sam se povezala s Entity.

Mogu biti mnogo različitih žena u različitim trenucima - seksipilna, vesela, blesava, mlađa od svoje stvarne dobi i mudra za svoje godine. Ali žena u mojoj srži jako je slična Entity, snažna i otporna. Toliko je toga izgubila, a onda je toliko toga pretrpjela da bi je muškarci u njezinu svijetu poštovali. Pronašla sam se u njezinoj borbi jer sam je i sama proživjela.
Fizički proces moje transformacije iz Tine u Entity bio je jako zanimljiv. Naučila sam kako obrijati glavu svakog dana, jer je koža tako osjetljiva, da je bolje da to sam učiniš. Iznenadilo me kako je moje lice lijepo, veoma lijepo s obrijanom glavom. Malo me je to brinulo. Onda je došla ekipa frizera i šminkera da ostvare taj zamišljeni look, koji su dovršili divljom plavom perikom. Naposljetku su stavili opremu na mene. Moj je oklop bio težak trideset dva kilograma i bio je napravljen od mreže za kokošinjac, psećih brnjica, i tko zna od čega još. O, Bože, izgledala sam opako.
Kostimografi su odradili odličan posao, ali nisam im vjerovala da će pogoditi s cipelama. Nitko nikad ne pogodi. Donijela sam vlastite štikle na set, dizajnerske cipele za koje sam znala da ću u njima zaista moći stajati, jer sam ih morala nositi nekoliko sati u
komadu. Na kraju svake pripreme pošpricali bi me svakakvim završnim sprejevima, a kad bi ekipa završila, više nije bilo Tine. Bila sam Aunty Entity, od glave do pete.
Budući da sam pomalo smiona, zahtijevala sam samostalno izvođenje vratolomija, bez kaskadera. Čak i ja moram priznati da je ponekad bilo strašno. Thunderdome je imao neke divlje scene. Na filmskom setu surađuješ s ekipom da bi se zaštitio od ozljeda. Na primjer, trebala sam izvesti dramatični skok u visokim potpeticama. Pogledala sam jednom udaljenost koju trebam preskočiti (ovo je ista osoba koja nije razmišljala kad je skočila s pozornice u osmom mjesecu trudnoće) i zaključila sam da ću zasigurno uganuti gležanj. Rekla sam im da nam treba kutija da ublažimo doskok, skinula cipele dok sam skakala i opet ih obula kad su snimali moj doskok. Ah... ta čarolija filmskog snimanja.
Ja sam bila zaslužna za Entityin prepoznatljivi smijeh. George Miller jednom me čuo kako se smijem na setu, mislim da je nečiji šešir podletio pod kamion, ili nešto blesavo poput toga, i odlučio da Entity mora zvučati baš poput mene - zaigrano i zlokobno u isto vrijeme.
Najdraže mi je bilo slobodno vrijeme provoditi sjedeći iza Georgea i gledajući ga kako daje upute drugim glumcima. Željela sam vidjeti kako je uistinu izgledao filmski svijet. On bi rekao: “Ti si najusredotočenija pjevačica i glumica koju poznajem.” Mislim da se iznenadio kad je vidio da s lakoćom surađujem s drugima, da nisam primadona. Htjela sam mu reći: “Ne znaš ti odakle ja dolazim! Tamo nije dozvoljen ulaz primadonama.” Kad se sada toga prisjetim, shvatim da nisam bila izvanredna u filmu, ne toliko dobra koliko sam htjela biti. Ali dala sam najbolje od sebe i čini se da je bilo dovoljno.
Šarmirao me moj kolega Mel Gibson, kojeg sam uvijek zvala “Melvin”, jer je imao nešto dječačko u sebi što me je podsjećalo na jednog od mojih sinova. Jako je opušten i zaigran. Raditi s njim bilo je jako slično suradnji s glazbenicima; dobro se zabavljaš, ali odradiš posao. Toliko sam ga zavoljela da me je, kad je film bio dovršen, boljelo čitati priče o njegovu lošem ponašanju. Znala sam da je Melvin bolji od toga, pa sam mu poslala njegovu sliku s porukom: “Molim te, nemoj ovo upropastiti.” Shvatio je ozbiljno moje riječi i bio je sretan što sam mu izrazila podršku i brinula se za njegovu dobrobit.
Ne mogu si pomoći, uvijek sam se brinula za ljude do kojih mi je stalo. Keith Richards savršeno me opisao kad je rekao Vanity Fairu da me doživljava kao “najdražu tetu” ili “dobru vilu”, jer sam se uvijek pokušavala brinuti o ljudima kad bismo bili na turneji. Ako bi netko bio prehlađen, ja bih ga gnjavila da zakopča jaknu i stavi šal i nudila VepoRub za grlobolju. U duši sam podjednako “Majka Zemlja” i ”Rock ’n’ Roll” i mislim da su zbog toga moja prijateljstva s drugim glazbenicima potrajala.
Divlje i predivno putovanje koja je započelo pjesmom “Private Dancer” kulminiralo je na dodjeli nagrada Grammy za 1984., koja se odvila u noći 26. veljače 1985. Osjećala sam se pomalo ošamućeno jer sam imala gripu, ali i da sam bila u najboljem zdravstvenom stanju, ta bi večer svejedno bila izvantjelesno iskustvo. Kad sam izišla na pozornicu na vrhu stepenica i sišla niz njih pjevajući “What’s Love Got to Do with It”, osjetila sam emotivni zagrljaj publike. Jako im se svidjela pjesma, ali i priča koja je uz nju išla. Mislim da sam se obraćala svim ljudima koji sanjaju o svojoj drugoj prilici i neumorno rade da bi taj san ostvarili. Roger je bio sa mnom te večeri, ali ni ja ni on nismo
mogli zamisliti da će “What’s Love Got to Do with It” osvojiti dva Grammyja, jednog za snimku godine i jednog za najbolju žensku pop vokalnu izvedbu, a “Better Be Good to Me” treću nagradu, za najbolju žensku rock vokalnu izvedbu.
Album Private Dancer na kraju je prodan u osam milijuna primjeraka u prvoj godini.
Ne brini, Rogere, snaći ćemo se.

Smiješno mi je prisjetiti se prvog vala mojeg novog uspjeha. Između snimanja Thunderdomea, odrađivanja individualnih koncerata i prvog dijela turneje Private Dancer, nisam imala vremena stati i razmisliti o tome što radim. Stalno sam putovala, rijetko sam negdje ostajala. Nisam ni stigla izraditi kreditnu karticu, iako to nije spriječilo novu mene, onu bogatu, da ne postanem kupac svjetske klase. Zapravo, uvijek sam bila kupac svjetske klase, ali sad sam si to mogla i priuštiti! U jednom od mojih intervjua o “povratku Tine Turner na scenu”, rekla sam časopisu People da samo želim karticu American Express Gold. Dok se nisam dočepala kartice, posuđivala sam karticu od svojeg menadžera i bilo koga drugoga u svojoj orbiti. “Ne brinite”, uvjerila sam osobu koja je vodila intervju. “Uvijek im vratim novce.”
Oko mjesec dana nakon dodjele nagrade Grammy, otpjevala sam duet s Davidom Bowiejem. I dalje me prolaze žmarci kad se toga sjetim. David i ja ostali smo bliski nakon te večeri u Ritzu. Među nama se razvilo posebno prijateljstvo, zajedništvo koje je proizašlo uzajamne naklonosti i divljenja te zajedničkih interesa. On je, poput mene, bio budist. Našalio se da je u nekom trenutku svojeg života morao odlučiti hoće li postati budistički redovnik ili rock-zvijezda. Slušala bih ga kako priča i upitala bih ga: “Davide, kako tako mnogo znaš?” Oduševljavalo me što je bio informiran o svemu. Ne samo o glazbi, o svemu. Mogao je pričati o umjetnosti, vjeri, bilo kojoj temi. Nasmijao bi se i rekao: “Tina, ja nikad ne prestajem učiti.” On je stalno stjecao nova znanja, bio je pravi renesansni čovjek, ali ne i naporan. Kad se sjetim Davida, pomislim na zraku svjetlosti. On je gotovo imao aureolu.
Glazbeni spot za njegovu pjesmu “Tonight”, koji je snimljen tijekom nastupa uživo u NEC areni u engleskom Birminghamu, u ožujku
1985., govori sve o osjećajima među nama. Ja sam počela pjevati ”Everything’s gonna be all right, tonight”, njišući se uz zavodljivi reggae ritam. Potom se pojavio David, izašavši iz maglice u bijelom kratkom sakou. Publika je bila iznenađena, a arena je vibrirala kao da je bio potres! Izgledao je tako lijepo, poput anđela. Htjela sam reći “opa”, ali nisam mogla govoriti. Morala sam učiniti bilo što, samo da ne stojim na mjestu, pa sam se dramatično okrenula prema njemu. Tko se ne bi okrenuo da promotri takvu pojavu?
Dok smo večer prije vježbali, otkrila sam neke stvari o Davidu. Stvarno je znao plesati, a znao je i glumiti. To ne mogu svi pjevači. Kad smo se zagrlili na toj pozornici, bio je to predivan trenutak. Izgledali smo kao u transu, poput ljubavnog para. Iako, suprotno glasinama, i žao mi je što ću nekoga razočarati, nikad nismo imali takvu vrstu odnosa. Nismo nikad ni spavali zajedno. David je bio drugačiji od drugih rokera. Bio je pravi džentlmen.
Mogu odmah nastaviti sa sljedećom vrućom temom. Jedno od pitanja o kojima se najviše raspravljalo u povijesti rock ‘n’ rolla, a mislim da ne pretjerujem jer me to uvijek
pitaju, jest ono “Što vam je David Bowie šapnuo na uho dok ste plesali u spotu za pjesmu ’Tonight’?” Novinari i obožavatelji očajnički žele odgovor. Neki su rekli da bi mogli dovesti čitača s usana da dešifriraju Davidove riječi, ali njegova su usta tako blizu mojeg uha i njegove se usne ne vide u potpunosti, pa to neće pomoći.
Da zaključimo: David se nagne i šapne, a ja reagiram kao da sam čula nešto jako zločesto. Ne, nije rekao ništa prosto. To bih zapamtila. Ali pokušavam se sjetiti što mi je zaista rekao.
Istina je da se jednostavno ne sjećam. A sad kad je David otišao u svoj grob, njegove će riječi morati ostati misterij. Iako, nema jamstva da bi njegovo sjećanje bilo išta bolje od mojega. Vjerojatno je i on zaboravio.
U jednom trenutku tijekom našeg dueta, mlada žena popela se na pozornicu i uhvatila Davida za ruku. Sve se brzo dogodilo; zaštitari su je odveli, a David, koji je imao odličan smisao za humor, odmah se našalio rekavši nešto poput: “Valjda bih trebao biti sretan što je to bila žena”, aludirajući na vječne rasprave novinara o njegovoj seksualnosti. Vjerojatno bi im tada sjekira pala u med da je takvo što učinio muškarac. Danas ne bi ništa rekli, ili bi ga opisali kao seksualno ”fluidnog”, ali tada je to bila velika priča, i to ga je zabavljalo.
Nakon pjesme “Tonight”, spomenula sam Davidu da bih htjela da mi napiše pjesmu, neku sa sličnim ozračjem kao u pjesmi “Putting Out Fire”. Pristao je, ali sumnjala sam da će je stići napisati. Glazbenici su mi često govorili da hoće, i imali su dobre namjere, ali onda bi otišli i bavili se svojim životima i na to zaboravili. Ali ne i David. Nazvao me je nekoliko mjeseci poslije, dok je bio negdje na skijanju, i rekao da ima odličnu pjesmu za mene. “Zove se ‘Girls’”, rekao mi je, opisavši je kao “stvarno žestoku”, baš kao što sam voljela, “ A”, dodao je, “ako je ti ne uzmeš, ja ću je snimiti”.
“Čekaj malo”, rekla sam. “Ako je ti želiš, znači da je prava.”
Ponekad, kad ljudi žele napisati pjesmu baš za mene, to obično ne bude dobro. Ja im kažem: “Ne razumiješ, ja se mogu poistovjetiti s onim s čim se i ti poistovjećuješ.” Ako čujem da su je za sebe napisali, i da je bi oni pjevali, onda je uzmem. Čim je David izrazio želju da pjeva “Girls” (i na kraju ju je i snimio), ja sam znala da je to dobra, univerzalna pjesma. Jako mi se sviđa što o ženama govori kako su moćne i misteriozne. Trebalo mi je neko vrijeme da je shvatim kad sam se pripremala za snimanje, ali upravo to volim kod Davidove glazbe, što me uvijek potakne na razmišljanje.
Kad sam posljednji put vidjela Davida, on je nastupao u Bruxellesu. Došla sam u njegovu garderobu nakon koncerta i baš smo se napričali. Susret je bio ugodan, iako je skrivao da je bolestan pa nisam znala da je to bio naš “posljednji ples”, naš posljednji pozdrav.
“Volim te, Tina”, rekao je.
“Volim te, Davide”, odgovorila sam.
Tako mi je drago što smo se rastali tim riječima.

Erwin, koji jako dobro poznaje glazbenu industriju jer se njome bavi cijeli život, jednom me je upitao: “Zašto su te Bowie i Jagger uzeli pod svoje okrilje? To nisu ni za
koga drugog učinili.” Objasnila sam mu da su me Englezi cijenili još od ranih dana “Ikea i Tine”, i da su me još više podržali nakon što sam napustila Ikea.
Mislim da im se svidjelo ono što vide - ženu koja im se vokalno, može suprotstaviti, surađivati na pozornici u rokerskom stilu, a da i pritom sve izgleda kao odlična zabava. David je uvijek govorio: “Kad plešete s Tinom, ona vas gleda u oči.” Bili smo partneri. Jednaki. U to vrijeme nije bilo žena koje su pjevale i plesale poput mene, koje su mogle biti seksipilne, a da to ne bude seksualno. Izlazila sam na pozornicu u štiklama i kratkim suknjama, i bilo je dobrog plesa i smijeha i zabave, a da se žene u publici nisu osjećale kao da želim zavesti njihove muškarce. Nikad ništa negativno nije dolazilo s pozornice. Beyoncé danas ima jednaku takvu energiju, ali tada sam ja bila jedina.
Koliko žena može držati svoj kraj pozornice s Mickom Jaggerom? Mick i ja uvijek smo se odlično provodili, a naš nastup na Live Aidu 1965., povijesni koncert koji je organizirao Bob Geldof za prikupljanje novaca za gladne u Etiopiji, savršeni je primjer toga.
Bilo je kasno navečer na stadionu JFK u Philadelphiji. Temperatura se popela na trideset pet stupnjeva, a publika je tamo bila cijeli dan, slušajući razne izvođače, od Toma Pettyja i Madonne do Beach Boysa i Boba Dylana. Sad su čekali Micka, koji nije namjeravao dopustiti da ga ekstremna vrućina odvrati od njegova uobičajenog, jako energičnog nastupa. Uvijek je bio u pokretu, i njegovi su obožavatelji to očekivali i ovaj put.
Ja sam te večeri kao iznenađenje trebala otpjevati dvije pjesme s Mickom, i prije nego što smo se popeli na pozornicu, kratko smo porazgovarali o tempu. Hali & Oates svirali su kao prateći bend Micku, koji je nastupao kao samostalni glazbenik, bez Rolling Stonesa, i mene je brinulo da sviraju malo presporo. Meni treba zalet. Ne znam plesati na sporu glazbu. Rekla sam: “Mick, ne znam hoćemo li uspjeti ako nas oni ne mogu pratiti.” Rekao mi je da se ne brinem, da će to on riješiti. ”Znam što želiš”, rekao je. “Ti želiš da bude brzo? I izašao je i objasnio bendu kako trebaju svirati.
Kad se vratio, upitao me je: “Onda, što ćemo činiti?” Mick i ja nikad nismo mogli stajati na mjestu i pjevati. Nismo bili takvi. Morali smo nešto činiti. Odmjerio me je. Na sebi sam imala usku kožnatu majicu i suknju. Vidjela sam kako mu je u očima zasjala neka nevaljala ideja.
“Može li se ta suknja skinuti?” prepredeno je upitao. “Molim?!” bio je moj zaprepašteni odgovor.
“Skinut ću ti suknju.”
Upitala sam ga zašto bi to učinio, ali već je bilo prekasno da o tome raspravimo. Mick me preduhitrio. “Samo da nešto izazovem”, rekao je. Razumljivo, ja sam bila malo nervozna jer nikad nisam skinula suknju na pozornici. Srećom, bila sam pripremljena. U ono se vrijeme nije nosilo samo donje rublje. Imala sam još mrežaste čarape, potom plesačke gaćice da mi suknja ne padne, tako da nisu imali ništa za vidjeti, samo kostim ispod kostima. Bila sam pokrivena - tješila sam se. I Mick je znao da sam pokrivena. Bili smo profesionalci. Mick je izišao na pozornicu, zahvalio publici što su izdržali na takvoj vrućini, a potom viknuo: “Gdje je Tina?” Izišla sam i odmah smo počeli pjevati ”State of Shock”. Bilo je dobro, ali malo previše pitomo za Micka, koji voli
uzbuđenje. Kad smo počeli pjevati “It’s Only Rock ‘n Roll”, on je skinuo majicu, plesao golih prsa po pozornici, a onda otparadirao s pozornice, kako bi se presvukao u žuti sako i maskirne hlače, cijelo vrijeme pjevajući “But I like it”.
Vratio se, i ne preskočivši ni note, dodirnuo mi je struk. Osjetila sam, o, Bože, osjetila sam da opipava tražeći kopču. Znala sam da će se to dogoditi. Spustila sam pogled jer sam se pitala kako izgledam u tom trenutku.
Kad mi je dramatičnim potezom skinuo suknju, s olakšanjem sam shvatila da nije strašno. Zahvaljujući činjenici da su me plesačke gaćice držale poput steznika, a mrežaste čarape skrile moje donje rublje, sve je bilo oblikovano i na svojem mjestu, kao kod plesača. Uspjela sam izgledati iznenađeno (to je ona glumica u meni) i skrila sam se iza Micka da izgleda kao pravo iznenađenje. Publika se oduševila.
Mick je jednostavno nestašan, znate? Mi se samo igramo. Kad sam se prvi put pojavila s njim na pozornici, pokušao mi je gurnuti mikrofon među prepone. On je poput svakog nestašnog dječaka kojeg ste nekad poznavali u školi. Zato uvijek doživljavam Rolling Stonese kao dječake, jer sam odgojila sinove. Kad odgajate dječake, onda znate da su oni zaigrani. Uvijek sam morala biti na oprezu u Mickovu društvu jer nikad nisam znala što će mi sljedeće podvaliti. On mi je poput brata. Nije mi neki neznanac povukao suknju. To je učinio dječak kojeg sam poznavala... jako star “dječak”.
Mick je domišljat. Sjećam se da sam, baš nakon što sam napustila Ikea, došla u Mickovu garderobu nakon koncerta, i kad me ugledao, počeo me zadirkivati: “Ne želim nikakve oslobođene žene ovdje.” Vidjela sam da mu je drago radi mene i da je htio podržati važne promjene u mojem životu, ali on je to učinio na svoj način, uvijek s dozom humora.
Godinu dana nakon Live Aida srela sam Micka na koncertu Princeove zaklade u areni Wembley u Londonu.

Razgovor između nas uvijek je poput stolnog tenisa jer se on jako voli natjecati. Ja sam mu rekla nešto poput: “O, Mick, baš ti je lijepa kosa.” Ne zastavši ni sekunde, on mi je odgovorio: “Da, a još je i moja.” Takav je Mick, ukazuje mi na razliku između moje perike i njegovih prirodnih kovrči. Nitko ga ne može nadmašiti u razgovoru. Zato on daje najbolje intervjue. Zna kako se zabaviti s novinarima, kako preusmjeriti pitanja upravo na osobu koja ih je postavila, pa uvijek uspije pobijediti u duelu.
Bez obzira na to koliko me on zadirkivao, Mick i drugi Stonesi uvijek su bili uz mene kad sam ih trebala. Znam da smo prijatelji. Znam da se možemo osloniti jedni na druge. Međutim, do kraja života Mick i ja ćemo i dalje zadirkivati jedno drugo i biti zaigrani. Mi smo takvi.
Odlično sam se zabavljala kad je moja solo karijera doživjela uzlet. Stvarno sam imala zbog čega biti zadovoljna nakon albuma Privat Dancer: odlazak na turneju s Rolling Stonesima, Rodom Stewartom, Lionelom Ritchiejem i Bryanom Adamsom; snimanje filma Pobješnjeli Max s Melom Gibsonom; nagrade Grammy; snimanje dueta s Davidom Bowiejem. Uživala sam u umjetničkoj slobodi i komercijalnom uspjehu.
Kad sam napustila Ikea, skupila sam sve nagrade koje smo zajedno osvojili i sklonila ih. Rekla sam sebi: “U redu, vidjet ću što mogu sanja; postići.” Na kraju sam popunila prazna mjesta novim nagradama, potvrdama, srebrnim, platinastim i trostruko
platinastim albumima. Ljudi su me nazivali “novom senzacijom”. Naravno, to ne postoji, ali postoje druge prilike. Drugi put sam imala priliku preokrenuti svoj život. Mogla sam sve napraviti ispočetka, onako kako sam željela, i nisam morala živjeti u nečijoj sjeni. Ike mi je uvijek govorio da ga sputavam, ali shvatila sam da je bilo upravo suprotno. Svakim udarcem u moje tijelo i u moje samopouzdanje on je sputavao mene. Bez Ikea sam se mogla vinuti u visine.
Mark Knopfler savršeno je to sažeo kad mi je napisao pjesmu ”Overnight Sensation. Tad smo bili u Kanadi. Bio je na mojem nastupu, i, te večeri, dok me je pomno promatrao, palo mu je pameti napisati pjesmu o djevojci koja je već dugo na sceni. Prošla je kroz trnje i kamenje, no nikad nije prestala sanjati. Kad mi je Mark tek dao pjesmu, pomislila sam: “Želim li ovo pjevati? Želim li se sjećati Ikea, i koliko je loše bilo dok ga nisam napustila?” Markova pjesma pomogla mi je da shvatim da je to bio put kojim sam trebala poći i da je ono što se dogodilo moja sudbina. Ike će uvijek biti dio moje priče, ali postajao je sve manja slika u retrovizoru. Morala sam razmišljati o budućnosti, a ne o prošlosti.
Kad sam počela raditi s Rogerom, Ike je zamolio naše sinove da me pitaju bih li još jednom pošla s njim na turneju. Čak je i s Rogerom razgovarao. Mislim da je dobio neku ludu ideju da se udružimo sa Sonnyjem i Cher na nekakvoj “turneji bivših”, ako to možete zamisliti, rekla sam Rogeru: “Jesi li ti lud? Nemaš pojma s čim bi imao posla da surađujemo s lkeom. On je prevarant, a to nije ni blizu najgore što mogu reći o njemu.” Nisam mogla podnijeti pomisao da stojim s njim na pozornici, a kamoli da pjevam njegove pjesme.
Dugo se nisam morala brinuti o sukobima s lkeom. Što je moj uspjeh bio veći, on je postajao sve tiši. To je čudno, zar ne? Nakon što se “What’s Love Got to Do with It” popela na prvo mjesto ljestvica, više nije bilo nikakvih molbi za bilo kakvim ponovnim okupljanjem. Mislim da je Ike napokon shvatio da se neću vratiti.
Više nisam prozborila s lkeom Turnerom.
Niti jednu jedinu riječ do dana njegove smrti, 12. prosinca 2007.

8

“ROMANSA SA STRANCEM30”

“U zraku je
romantika, tako kažu
Ljubav te može dočekati iza ugla31”

30 Engl. “Foreign Affair”; naslov pjesme Tine Turner, (op. prev.)
31 Engl. “There's romance in the air, so they say love could be a small café away”; stihovi iz pjesme “Foreign Affair”, (op. prev.)

Kako sam stalno govorila Rogeru, vjerojatno sve dok mu nije dojadilo, moj dugogodišnji san bio je da napunim stadion ili veliku arenu, baš poput Rolling
Stonesa. Taj se san ostvario turnejom Private Dancer 1985. Održali smo 180 koncerata u deset mjeseci, putujući svijetom do gradova Sjeverne Amerike, Europe, Australije i Azije. Više od dva milijuna ljudi došlo je vidjeti “novu finu”, samostalnu izvođačicu sad poznatu po pjesmi “What’s Love Got to Do with It”, “Let’s Stay Together” i “Private Dancer”. I dalje sam pjevala njihove najdraže pjesme, naročito “Proud Mary” i “River Deep, Mountain High”, a publika ih je obožavala slušati. Časopis Billboard napisao je: “Ona dolazi kako bi dala sve što može”, a upravo sam se tako i osjećala. Bila sam presretna što sam na toj pozornici. “Jeste li spremni za mene?” upitala bih mnoštvo. Itekako su bili spremni! Bilo je to naporno, ali davala sam sve od sebe, od trenutka kad bih izašla na pozornicu plešući, pa sve do posljednjeg bisa, što je obično bila moja verzija ZZ Topove pjesme “Legs”.
Kad već spominjemo noge, Billboard je rekao i da imam “najpokretljivije noge u glazbenoj industriji”. Zabavljala me je, i još uvijek me zabavlja, ta stalna pozornost koju posvećuju mojim nogama. Meni zaista nije jasno. Jeste li ikad vidjeli ponijeve noge kad se tek okoti? Duguljaste i tanke. Tako su meni moje noge uvijek izgledale. Kad sam bila mala, pomislila bih: “Zašto izgledam poput malog ponija?” Moj kratki trup obješen je na ove dvije klimave noge, ali naučila sam odijevanjem postići da dobro izgledaju. U Nutbushu nitko se ne bi zagledao u moje noge. Crnkinje koje su bile punašne i pune oblina smatrane su lijepima, ali moje tijelo, koje je samo bilo mršavo i ravno, nikad nije izazivalo poglede. Znam kako izgledati dobro, ali ne bih se nazvala lijepom ženom.
Budući da sam bila na turneji gotovo godinu dana, nisam imala previše vremena za privatni život. Već dugo nisam imala ozbiljnu vezu. Tijekom života nisam bila s puno muškaraca, cijelu sam mladost provela s Ikeom, a nakon razvoda moje su veze češće bile problematične nego vrijedne. Nikad nisam bila od onih žena koje su morale imati seksualne odnose. Ponekad sam bez njih bila i godinu dana. Ako biste me vidjeli pod ruku s nekim muškarcem, to je nešto značilo. Nisam izlazila s muškarcima samo radi društva. Bilo je tu nekih zaljubljivanja, ali ništa važno. Nemojte se smijati, ali uvijek sam bila pomalo nervozna na početku veze s novim muškarcem jer nisam znala kako će moja perika biti prihvaćena!
Perika je bila nezaobilazni dio izgleda Tine Turner. Da izađem na pozornicu s “prirodnom kosom”, publika me ne bi prepoznala. Rekli bi: “Gdje je Tina?” Jednom sam pošla liječniku u St. Louisu koji me je pitao koje sam rase dok je zapisivao moju povijest bolesti. Kad sam rekla: “Crnkinja”, on mi se suprotstavio. “Vaša kosa”, naglasio je s nevjericom, primijetivši da je ravna i blistava. Nije imao pojma da nosim periku, i tako svi reagiraju.
Ne iznenađuje me što ljudi misle da je perika moja prava kosa, jer sam je oduvijek smatrala svojim produžetkom. Na neki način, to i jest moja kosa. Dok sam nastupala, nikad nisam željela da perika postani poput kostima, dok je neki izvođači mijenjaju isto kao što mijenjaju odjeću. Vjerujem da sam i tim stavom zadržala pristojan izgled. Kad mi je “kosa” bila kovrčava van pozornice, onda bih ostavila isti osnovni stil i boju na pozornici. Samo bih je malo uredila, da izgleda dramatičnije. “Pripremam je poput obroka s tri slijeda”, znala sam reći osamdesetima, kad je u modi bila bujna kosa. Oprala bih je, ostavila da se osuši, natapirala je, dodala onoga ljepljivog, opet je natapirala i ostavila da se osuši. Bilo je to pretjerano, ali funkcioniralo je. Dok bih bila na pozornici, ponašala bih se kao da je to moja kosa, prolazila bih prstima kroz nju i micala je s lica. Dok sam plesala, zabacivala sam kosu tako realistično, da nitko nije mogao biti potpuno siguran da ona nije, kako je Mick volio reći, moja.
Nikad neću prestati nositi periku. Ipak, koliko god mi se sviđalo što mi je ona bila zgodna i činila me lijepom, uvijek je postojao rizik da ću sresti muškarca koji bi mogao prigovoriti; muškarca kojemu bi bio problem upustiti se u romantičnu vezu s Tinom, bujne kose i glamuroznih oprava, ali buditi se s nesređenom Annom Mae. Što ako se razočara mojim stvarnim izdanjem? Uvijek me činilo pomalo nervoznom upuštanje u takav rizik.
Ta me dvojba nije toliko brinula jer sam na turneji Private Dancer uvijek toliko marljivo radila da nisam ni imala vremena za romantične veze. Barem sam si tako govorila do onog dana kad smo Roger i ja sletjeli u Köln zbog velikog koncerta. Bila sam umorna i pomalo loše volje, misleći na naporan raspored koji me je čekao. Dok smo hodali zračnom lukom, neki je mladić izišao iza stupa da bi nas pozdravio. Mislila sam da je neki stranac, možda obožavatelj, ali Roger ga je odmah prepoznao i srdačno ga pozdravio, rekavši: “Zdravo, Erwine.” Bio je to Erwin Bach, jedan od direktora EMI-ja, moje diskografske kuće u Europi, i tu je bio da dostavi iznenađenje od Rogera, novi Mercedesov džip G-klase koji je bilo teško   nabaviti.   Ali   pravo   iznenađenje   nije bio automobil, nego muškarac!
Izgleda da je ovaj karizmatični stranac u ruci držao ključeve mojega srca, koje je najednom počelo lupati BUM, BUM, BUM, prigušivši sve druge zvukove. Ruke su mi bile hladne kao led. Tijelo mi drhtalo iznutra. “To je ljubav na prvi pogled”, čudila sam se. Samo sam pomislila, ako sam uopće mogla misliti: “O, Bože, nisam spremna za ovo. Ovaj zavodnik preda mnom raširio je ruke i pozdravio me. Pomislila sam: “E pa ne idem u to naručje”, iako sam željela. Završili smo s upoznavanjem i šaljivim primjedbama i izišli iz zračne luke Roger je uskočio u limuzinu koja nas je čekala, a ja sam ušla u džip s Erwinom da mi ispriča sve o njemu dok me vozi u hotel.
Promatrala sam ga sa strane dok smo se vozili.

Bio je mlad oko trideset godina, i bio je jako lijep, iako ne u konvencionalnom smislu. Imao je tamnu kosu i stvarno lijepe ruke. Volim muške ruke. Odjednom sam postala nesigurna zbog svojeg izgleda. Na sebi sam imala džemper Issey Miyake i kožnate hlače, uglavnom rokerski look. Iako sam bila jako zanimljiva, kad se danas toga sjetim, uvjerena sam da to nije bio najbolji trenutak. Kosa mi je u to vrijeme bila velika. Velika i divlja. Baš sam je bila natapirala i raščupala, poput onog poslovičnog jela u tri slijeda, pa je stršala. To je bio moj stil, to su
ljudi očekivali. Ali ako mene pitate, nije tako dobro izgledalo i sumnjam da sam Erwinu bila privlačna. Oh, i ako kosa nije bila dovoljan razlog da mu budem odbojna, imala sam i četrdeset šest godina, bila sam razvedena i majka dvoje, odnosno četvero “djece”, koja su zapravo bili muškarci... baš poput Erwina.
Što je Erwinu prolazilo kroz glavu? Kasnije, dosta kasnije, doznala sam da je i on osjetio onaj isti električni naboj koji je prošao kroza me. Opisao je naš susret čarobnim i rekao da, kad me je gledao, nije vidio ”zvijezdu” ni moju boju kože, ni druge detalje. Vidio je ženu, jako privlačnu ženu, ali nije znao što učiniti sa svojim osjećajima.
Naš razgovor u džipu bio je pomalo usiljen. Ja sam se teško koncentrirala (izgleda da je i on imao isti problem), a postojala je i jezična barijera. Erwin je bio jako obrazovan i znao je engleski, ali nije ga mnogo govorio, pa je bilo čudnih trenutaka tišine. “Saberi se, rekla sam sebi tijekom vožnje koja je bila neobično i prekratka i preduga. ”Govori!” Želeći očajnički nešto reći, zamolila sam ga da mi pokaže gdje se pale svjetla za maglu (kao da je to bilo pravo pitanje), a on se zarumenio dok je pokušavao pronaći gumb. Uspjeli smo, pomalo zastajkujući, razgovarati o kontrolnoj ploči i drugim bezazlenim temama dok nismo došli do hotela.
Pozdravila sam ga, i, još drhteći, uspjela doći na kat do sobe, bacila se na krevet i pomislila: “Baš je divan. Zaista divan. Što ću sada?” Bila sam šokirana. Nisam imala pojma da ću pronaći uzbudljivu ljubav na prvi pogled u Njemačkoj. Gotovo sam imala osjećaj da smo se povezali u nekom drugom životu. Sad sam morala smisliti kako ćemo se povezati u ovom životu.
Ostvarivanje ciljeva nazivam “pletenjem”, i jako sam dobra u tome. Sljedećeg dana bila sam na večeri s ekipom iz EMI-ja, uključujući i Erwina. Najavila sam da priređujem božićnu zabavu (odluka koju sam donijela u istom tom trenutku) i da su svi pozvani (da, i toga sam se upravo tad sjetila). Onda sam, poput pravog genija, dodala: “Slušajte me. Želim vaše datume rođenja, kako bih mogla dati izraditi vaše astrološke karte, da vas bolje upoznam.” Samo sam jednu osobu htjela pobliže upoznati, Erwina. Što sam više o njemu doznavala, to me je više privlačio. Jedna mi je vidovnjakinja rekla da se njemu ne može govoriti što će činiti, što je sasvim istinito do dana današnjeg. Nije mi bilo važno što je mlađi niti što živi u Europi. Znate li što ja mislim? Mislim da mi je trebala ljubav. Stvarno sam željela nekoga voljeti. Bila sam slobodna žena, imala sam pravo izbora. Moj je izbor bio Erwin.
U to sam vrijeme bila pomalo nestašna. Jedne večeri, kad smo sjedili jedno do drugog na još jednoj poslovnoj večeri, rekla sam sebi: “Nije me briga. Jednostavno ću ga upitati.” Pogledala sam ga, tako zgodnog u majici Lacoste, trapericama i mokasinkama bez čarapa i šapnula: “Erwine, kad dođeš u Ameriku, želim da vodiš ljubav sa mnom.” Polako je okrenuo glavu i samo me pogledao, kao da nije mogao vjerovati što je čuo. Ni ja nisam mogla vjerovati što sam rekla! Poslije mi je rekao da to nikad nije čuo od jedne žene. Najprije je pomislio: “Opa, ove žene iz Kalifornije su stvarno divlje.” Ali ja nisam bila divlja. Nikad prije nisam ništa slično učinila. Samu sebe nisam prepoznala.
Nakon nekog vremena Erwin je došao poslom u Los Angeles i otišli smo na večeru u Spago, poznati restoran Wolfganga Pucka u koji se odlazi da biste bili viđeni i da biste
vidjeli poznate ljude. Pozvala sam sve kod sebe poslije večere (još jedna od mojih ne tako suptilnih lukavština), i tada je naša prava veza započela. Svirala je glazba, drugi su gosti odlutali, počeli smo se ljubiti i tako nastavili sve do spavaće sobe. Te je noći Erwin prespavao kod mene.
Kao što znate, nisam imala previše iskustva u ljubavi i udvaranju. Moja prva ljubav u srednjoj školi završila je slomljenim srcem. Bila sam još tinejdžerica kad sam se upustila u prvu odraslu vezu, s Raymondom, ocem mojeg sina Craiga. A onda sam bila u braku s Ikeom, a znate kako je to izgledalo. Trebala su mi desetljeća da se počnem ponašati poput zatelebane školarke, i uživala sam u naletu osjećaja koji me je zapljusnuo u mojoj drugoj adolescenciji.
Sljedećeg jutra, Erwin je trebao otići na Havaje na poslovni put. Odvezla sam ga do hotela i otišla kući, cijelim putem u sedmom nebu. Kad mi je Rhonda, koja je uvijek bila iza fotoaparata, donijela nekoliko fotografija nas dvoje s večere, odmah sam ih stavila u okvire i izložila ih po kući. Erwin mi je bio u mislima sljedeća dva dana... dok me nije nazvao i ležerno spomenuo da je put na Havaje otkazan. On je bio nekoliko kilometara udaljen od mene, u Malibuu. Tamo je bio cijelo vrijeme, družio se na plaži s kolegama, i nije se sjetio reći mi to. pokušala sam ostati hladna, ali u sebi sam bjesnila. “Tina, budaletino glupa” pjenila sam se na sebe. Zašto sam odabirala tako loše muškarce? Zašto uvijek mora biti razočaranje? Nisam mogla podnijeti pomisao da će me opet netko povrijediti. Bilo mi je bolje samoj, zaključila sam.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Srela sam Erwina kad sam promovirala album Private Dancer u Baselu, u Švicarskoj, i vratio mi se onaj stari osjećaj. Unajmila sam kuću u Gstaadu za blagdane i pozvala sam Erwina i neke druge ljude iz EMI-ja u posjet. Jedne večeri, sjedila sam uz kamin s prijateljicom Harriet, kad sam sjetno rekla: “Oh, voljela bih da je Erwin ovdje.” Toliko me se dojmio, da nisam mogla prestati razmišljati o njemu, ali nisam se previše nadala da će doći u Gstaad. Harriet mi je rekla: “Pazi što želiš, draga. Možda to baš i dobiješ. Ne znam je li ona nešto znala, ili je imala nekakve vidovnjačke moći, ali odjednom me pozvao moj zaštitar i rekao: “Tina, netko vam je došao u posjet.” Kad sam došla do vrata, tamo je stajao Erwin. Svemir mi je dao točno ono što sam željela. Kako sam se osjećala? Sretno. Uzbuđeno. Nervozno. Spremno.
Erwin je na glavi imao seoski šešir koji je popularan u Njemačkoj.

Smiješan, ali simpatičan. U žurbi sam se sjetila da volim sve na njemu, uključujući i njegov smiješni šešir. Erwin je zračio muževnošću koja mi je bila neodoljiva. Imao je neku nestašnu crtu dječaka i mudrost i staloženost starijeg muškarca; odlična kombinacija. A sad, budući da je bio tu, na mojem pragu, znala sam da mu se sviđam. Do kraja večeri, sudbine su nam bile zapečaćene. Odlučila sam se spakirati i useliti kod njega tijekom nadolazećeg odmora. Otada je moj dom bio tamo gdje je Erwin.
Prije nego što smo mogli objelodaniti našu vezu, Erwin je zahtijevao da nešto učinimo. Uvijek je bio vrlo profesionalan što se tiče posla u EMI-ju. Kad je Erwin diplomirao, otac ga je poticao da prihvati posao u tvrtki koja se bavila proizvodnjom čelika, koji bi mu osigurao solidnu, iako ne pretjerano uzbudljivu budućnost. Problem je bio u tome što je Erwin naišao na oglas za radno mjesto u glazbenoj tvrtki koja je postavila pitanje: “Želite li surađivati s Beatlesima?” Pa naravno da je htio surađivati s
Beatlesima. Obožavao je glazbu i ponio ga je entuzijazam da će svoju strast moći pretvoriti u zanimanje. Javio se na oglas koji je postavio EM I, dobio posao, i započeo karijeru u glazbenoj industriji, postigavši na kraju takav uspjeh da mu je čak i otac morao priznati da je bio u pravu što je izabrao Beatlese, a ne čelik.
Erwin je smatrao da nije primjereno da izlazi s EMI-jevom glazbenicom (to jest sa mnom), a da prije o tome ne porazgovara sa svojim nadređenima. Dogovorio je sastanak s gospodinom Wilfredom Jungom, generalnim direktorom za Srednju Europu, kako bi mu objasnio situaciju. Bio je nervozan jer nije mogao predvidjeti kakva će biti reakcija. Što ako bude morao birati između svojeg posla i mene? Predstavio je svoj slučaj gospodinu Wilfredu, koji je pažljivo slušao i izgledao kao da razmišlja o tome. Konačno je progovorio.
“Postoji problem”, rekao je gospodin Wilfred.
“Mogu li znati koji je to problem?” pristojno je upitao Erwin. “Mogao bih postati malo ljubomoran” odgovorio je gospodin Wilfred, čime je na svoj način dao Erwinu svoj blagoslov.
Imao je jedno upozorenje. “Slušaj”, upozorio je Erwina, “ako je to prava stvar, ako je ljubav, to je odlično. Ali nemoj da sljedeći tjedan pročitam u novinama da ste prekinuli.” S ovim riječima Erwin je mogao krenuti naprijed. Tako je počela moja ljubavna priča.
Nakratko ću se malo vratiti unatrag da progovorim o očiglednoj tabu-temi - razlici od šesnaest godina među nama. U mojoj glavi to nije nikad predstavljalo problem, ni onda ni sad. Kao prvo, Erwin i ja bili smo odrasle osobe kad smo započeli vezu. Dob je predstavljala puno manji problem od činjenice da smo imali drugačiju prošlost, životna iskustva i ličnosti, a s takvim se problemima suočavaju svi parovi. Ja sam Amerikanka, a on je Nijemac. To je najveća razlika.
Svijet bi mogao doživjeti Erwina kao Tinina “mlađeg muškarca”, ali prava istina je da on zapravo ima šezdeset, a ja šesnaest godina. Erwin je oduvijek bio stara duša. Mnogo je zreliji od mene. Razmisli prije nego nešto učini i oprezan je, dok sam ja ta koja će skočiti, a da ne pogledam ispred sebe. Zna biti jako krut u svojim navikama. I sad svira svoju harmoniku, kao što je činio kad je bio dječak. I kad smo se prvi put spetljali, iznenadilo me da ima rutinu zatvaranja vrata i gašenja svjetala prije odlaska na spavanje, što ja nikad nisam činila. Kad sam ga upitala: “Zašto to radimo?” uzvratio je: “Noć je. Zatvorimo vrata i pogasimo svjetla”, hladno je odgovorio. Zadirkivala sam ga da zvuči poput nekog starca!
Zapravo, shvatila sam da je većina ljudi bila sretna zbog mene, i čak pozdravljala našu vezu. Moje ponašanje pomoglo je starijim ženama da budu manje sramežljive po pitanju romantične veze s mlađim Muškarcima. Jako sam vjerovala u nas i trudila sam se ne obraćati pozornost na negativnosti. Zašto i bih? Već sam imala težak život i loš brak. Bilo je vrijeme da se pobrinem za sebe.
Moj stav o Erwinu dodatak je mojim općenitim razmišljanjima o starenju. Ne vjerujem u ograničenja. Ne zamaram se time što starim, dok god se osjećam dobro, držim do sebe i držim korak s vremenom.
Kao što kaže Deepak Chopra32, sad postoji nova vrsta “starijih ljudi.” Duže živimo, više radimo, čak se i drugačije odijevamo. Ja se ne pokušavam odijevati poput mladih djevojaka. Shvatila sam da mogu izgledati jednako dobro, a da ne pokazujem dekolte ili nosim jako kratke suknje. Moram se malo pokriti kad ostarim, ali u tome nema ništa loše. Samo to morate prihvatiti i pronaći stil koji vama odgovara. Postoji jedan izraz: “Nikad s ovog svijeta nećete živi otići.” To je istina. Nećemo. Idi naprijed. Potrudi se oko šminke, frizure i odjeće. Moraš se razvijati. Kao i Erwin, nikad ne doživljavam dob ili boju kože kao prepreku.
Cher i ja razgovarale smo o ovome s Oprom tijekom jednog intervjua prije nekoliko godina. Kad je ona upitala Cher što misli o starenju, Cher je odgovorila: “Mislim da je to grozno!” Ja se nisam složila. “Ja ga dočekujem raširenih ruku”, rekla sam iznenađenoj publici, nabrajajući razne primjere u kojima život s godinama postaje bolji. Objasnila sam da je moj život starije žene mnogo bolji nego kad sam bila mlada; zbog mudrosti, načina na koji razmišljam, stava. Dolazi do pozitivnih promjena kad ste još zdravi i dobro izgledate. Prihvatit ću i osamdeset, devedeset, koliko god, kad taj trenutak dođe.
Inače, kad mi je bilo četrdeset šest, ja nisam izgledala starije od tridesetogodišnjeg Erwina, a ni danas ne izgledam starije od njega. Oprah me jednom upitala razmišljam li ikad, kad smo sami, o tome koliko je Erwin mlađi od mene. Odgovorila sam joj da ne razmišljam. Razmišljam samo o tome da smo to Erwin i ja. Čak ni noću ni zbog čega ne osjećam da bih se trebala potruditi da izgledam lijepo u krevetu. To smo odavno prošli. Što ljubav ima s tim? Mnogo toga!
Ugodno nam je u vlastitoj koži i, što je još važnije, ugodno nam je jedno pored drugoga!
Zato sam donijela ispravnu odluku kad sam, zaljubljena preko ušiju, spakirala torbe i uputila se u Erwinov stan u Marienburgu, u Njemačkoj, predgrađu Kölna nalik Bel Airu. Njegov stan učinio mi se minimalističkim, ali mislila sam da je tako jer se nedavno uselio. Kad sam malo bolje upoznala Erwina, shvatila sam da mu je minimalizam u krvi: mrzi stvari. Ja ću prekriti svaku površinu knjigama, svijećama, fotografijama, potpurijem, bilo čime da dodam dašak osobnosti. Erwinova je filozofija “manje je više”. Njegov stolić za dnevni boravak iz snova na sebi ne bi imao ništa osim televizijskog upravljača. Više o ovome kasnije...
Erwinov trosobni stan bio je klasičan momački stan, opremljen odličnim zvučnicima, ali bez nepotrebnih sitnica. Umjetnine su bile naslonjene na zidove, a hrpe glazbenih ploča bile su posvuda, iako je Erwin tvrdio da ih je na tisuće prodao prije nego što se uselio i da je zadržao samo nekoliko stotina najdražih. Ja sam odmah promislila: ”Ovu prostoriju treba urediti”. Nisam ništa rekla i nisam znala kad će se to dogoditi, ali već sam imala neke ideje i jedva sam čekala započeti preobrazbu.
Važniji je problem predstavljala moja prtljaga. Planirala sam ostati cijeli mjesec, pa sam spakirala oko deset kofera Louis Vuitton s velikim izborom odjeće, dovoljnim da pokrijem gotovo svaku moguću prigodu. U Erwinovu stanu od sto kvadrata za to nije bilo mjesta. Morala sam spremiti svoju prtljagu u podrum i trčati dolje po odjeću.

32 Deepak Chopra - liječnik, govornik, autor, zagovornik alternativne medicine, (op. prev.)

Erwinovi susjedi morali su gurnuti “Louisa” kad god bi trebali koristiti perilicu i sušilicu. Bilo je malo nezgodno, ali zamislite njihovo iznenađenje kad ušli u praonicu i naletjeli na Tinu Turner, koja prekapa po svojim kuferima, pokušavajući pronaći nešto za odjenuti.
Sa mnom su na ovom putovanju bili i moji zaštitari. Koliko god mi je to zvučalo čudno, sad kad sam postala “nova senzacija”, nisam mogla putovati bez njih. Oni su spavali u obližnjem hotelu, gdje nisu morali svoje torbe držati u podrumu, a ja sam bila kod Erwina. Ne kažem da mi nije bilo ugodno. Uživala sam s njim. Željela sam provoditi više vremena s njim, a ne pobjeći, što sam uvijek željela dok sam bila s Ikeom. Prvi put u životu osjećala sam da sam zaista u ljubavnoj vezi. “Ovako to treba izgledati”, rekla sam sebi. Bili smo dvoje ljudi koji su rado živjeli zajedno i uživali u svakodnevnom životu.
Sigurna sam da je Erwin s vremena na vrijeme kolutao očima, budući da nikad nije bio impresioniran slavnima i životom koji uz to ide, ne nakon toliko godina u glazbenoj industriji. “Ostani prizemljena”, rekao je, “nemoj se oslanjati na privilegije koje idu uz slavu jer one mogu nestati brzo kako su i došle.” Bio je to dobar savjet, ali čak je i on morao priznati da je zgodno što imam svoju ekipu zaštitara. Komunicirali smo voki- tokijem. Štitili su me kad smo izlazili u javnost i omogućili nam da uživamo u privatnosti doma. Kad nismo imali energije za izlazak iz stana, oni bi nam donijeli hranu, pa smo mogli uživati u luksuzu privatne večere.
Priznajem da me je jednom entuzijazam za našim novim životom doveo u nepriliku kakvu biste vidjeli u epizodi serije Volim Lucy. Nisu baš svi moji ludi planovi bili dobre ideje. Erwin je trebao odletjeti za Brazil na kratki poslovni put, samo za vikend, a ja sam ostala u stanu. Nisam si mogla pomoći, pa me je, čim je otišao, a ja ostala sama, obuzela ona potreba za preuređenjem. Bez imalo oklijevanja otrčala sam u Pesch, poznatu trgovinu interijera u Kölnu, i obavila vrtoglavu kupnju. Inače se fini namještaj morao naručiti šest mjeseci unaprijed. Ipak, kad sam zamolila za brzu dostavu, u trgovini su je uspjeli organizirati za sljedeći dan, što je jedna od onih privilegija na koje me Erwin upozorio. Sve sam u stanu premjestila i nestrpljivo čekala otkrivenje velikog iznenađenja.
Erwinu je bilo užasno na povratnom putovanju iz Brazila. Ozlijedio se na letu kad su mu preko stopala prešla kolica s hranom pa je u nedjelju stigao šepajući i u velikim bolovima. Ono što je ugledao nije mu pomoglo da se osjeća bolje. Mislio je da je u pogrešnom stanu. Ne, u pogrešnom svijetu, kako je rekao. Kamo god je pogledao, bili su neki za njega suvišni predmeti. Napunila sam prostorije namještajem i dodacima. Čak sam i angažirala nekoga da premjesti njegove voljene zvučnike. Ja nisam mogla biti ponosnija što sam sve uspjela napraviti u samo dva dana, ali jadni Erwin bio je užasnut. Poželio je sve vratiti kako je bilo prije nego što sam se ja umiješala. Situacija se pretvarala u jednu od mojih najgorih “operacija joj!”
Srećom, na večeru nam je došao prijatelj, pa je Erwin morao suzdržati svoj bijes. Do sutra se malo smirio i počeo se privikavati na promjene. S vremenom ih je prihvatio. Zar nije smiješno da mu je teže bilo prilagoditi se novom namještaju nego novoj ženi u svojem životu? Preživjeli smo tu bitku, ali rat oko dekoriranja traje do danas. Erwin i dalje žudi za onom minimalističkom prostorijom s praznim stolićem i daljinskim upravljačem, a ja se okružujem antikvitetima, umjetninama, dragim predmetima i svim i svačim što mi se sviđa.
S vremenom smo stvorili svoju verziju rutine, ako se rutinom može smatrati putovanje slobodnim danom s jednog kontinenta na drugi. Upoznala sam Erwina s obitelji na Božić, a on je taj test prošao s odličnim. Ma, koja zna biti teška, oduševila se što je tako pristojan i obziran, tako iskreno zainteresiran za nju i Alline. Erwin je postavljao mnogo pitanja, a Ma i Alline voljele su razgovarati, pa je to bila dobra kombinacija. Nije me iznenadilo što se tako dobro slažu. Kako bi moje majka i sestra mogle odoljeti Erwinovim brojnim čarima? I one su se njemu svidjele i bilo mu je drago što su tako jednostavne.
Erwin me nikad nije pitao hoću li mu biti djevojka, iako me jest upitao na svoj šarmantni njemački način: “Jesmo li zajedno?” Mi to ne bismo tako rekli u Americi, ah svidjelo mi se. Počeo je zaista nešto osjećati za mene, ali bojao se prebrzo djelovati jer je stalno razmišljao: ”Oh, te divlje i nepredvidljive djevojke iz Kalifornije”, sjetivši se onog mojeg nestašnog upucavanja kad smo se upoznali. Brinuo se da se poigravam s njim, da bih mogla jednog dana pobjeći. Morao mi je naučiti vjerovati kao što sam ja vjerovala njemu. Ja se nisam bojala. Nisam tražila supruga, željela sam biti voljena. U djetinjstvu - nikad voljena. U prošlim vezama - nikad voljena. Cijelog svojeg života - nikad uistinu voljena. Najviše od svega željela sam osjetiti da me Erwin voli.
Iako smo, kad sam putovala zbog posla, postali zaista dobri u održavanju ljubavi na daljinu, bilo je teško toliko dugo biti razdvojen oceanom. To je značilo mnogo seljenja. Objasnila sam Erwinu da moram imati dom, mjesto gdje ću se ugnijezditi. Nisam bila spremna preseliti se u Njemačku jer nisam govorila jezik, ali London mi se činio dobrim izborom. Bila bih bliže Erwinu, a i taj mi je grad već bio drugi dom. Godine 1988. Rhonda mi je pomogla iseliti stvari iz kuće u Kaliforniji i preselila sam se u Kensington, blizu Notting Hilla. Kad sam se tek doselila u London, Erwin, koji je i dalje živio u Njemačkoj, dolazio je zrakoplovom da bi proveo vikende sa mnom kad sam bila u gradu. Živjela sam u prekrasnoj bijeloj gradskoj kući, poput onih koje su mi bile tako dražesne kad sam prvi put došla u London u šezdesetima. Često bih se sjetila sebe u mladosti, djevojke koja je željela ostati u bajkovitoj zemlji autobusa na kat, Big Bena i zaziva ”Bože, čuvaj kraljicu”. Dvadeset godina kasnije, evo me tu, živim svoj san. Uglavnom sam mogla šetati ulicama bez smetnji. Kad bi mi moji engleski obožavatelji prilazili, to bi činili pristojno i diskretno, pa sam imala malo više slobode kretanja nego u drugim gradovima. Uzmimo za primjer Milano. Ljudi s fotoaparatima lovili su me sve do hotela. Ipak je riječ “paparazzo” nastala u Italiji. Kad god bih izišla na ulicu, morala bih zastati i davati autograme prije nego što bih mogla išta drugo činiti. Bilo mi je jako lijepo što su Talijani toliko oduševljeni, ali u tim je uvjetima bilo teže upravljati svakodnevnim životom.
Gdje god bih došla u Europi, bila sam zapanjena izljevom ljubavi i podrške mojih obožavatelja. Zbog toga mi je Njemačka jedna od najdražih zemalja. Tamo nikad nisam izgubila svoju publiku, čak ni nakon što sam napustila Ike & Tina Revue, i prije uspjeha albuma Private Dancer. jedan od mojih najuzbudljivijih nastupa bio je u Münchenu 1985., kad me dočekala fantastična publika od dvanaest tisuća glasnih i zahvalnih obožavatelja u Olympiahalleu.
Ta je večer za mene imala posebno značenje jer me vratila u vrijeme kad smo ja i Ike prvi put nastupali u Münchenu. Iz nekog razloga nitko se nije pojavio na tom koncertu,
bio je to tužan odaziv od stotinjak ljudi.

Ike je bio toliko razočaran i ljutit da nije htio izaći na pozornicu. Morala sam ga uvjeriti da su oni koji su došli zaslužili naš najbolji nastup, i konačno je pristao. Vratiti se sada sama u München i vidjeti tisuće ljudi koji su došli vidjeti mene... pa, nitko ne može znati koliko sam zbog toga bila sretna. Odlično smo se proveli, a večer je završila spektakularnim vatrometom.
Dirnula me reakcija obožavatelja u Švedskoj kad sam u zadnji trenutak morala otkazati koncert. Dobila sam tešku upalu sinusa u večer zakazanog koncerta i bila sam previše bolesna da bih nastupila. Organizator je izišao na pozornicu kako bi donio loše vijesti, očekujući da će naići na ljutitu publiku. No, ljudi su bili toliko zabrinuti zbog mojeg zdravlja, da su pljeskali i navijali kako bi izrazili svoju podršku.
Slali su mi čestitke, pisma i cvijeće, a kad smo ponovo zakazali nastup bilo je još više publike nego prvi put. Kad god putujem po svijetu shvatim da su moji obožavatelji najbolji ljudi.
Putovanja po turnejama za mene su postala način života. Nakon turneje Private Dancer uslijedile su turneje Break Every Rule 1987., Foreign Affair 1990. i What's Love Got to Do with It 1993. Uz pomoć mašte, sredstava i krasne obitelji glazbenika, plesačica i tehničara, koncerti su postajali sve spektakularniji i to mi je odgovaralo. Istodobno mi je bilo važno da zadržim tu osobnu notu. Željela sam da moji obožavatelji dozive najbolje moguće iskustvo s “Tinom”.
Priznajem da sam učinila jednu pogrešku na početku turneje Break Every Rule. Nisam izvela “Proud Mary” na prva dva koncerta. Malo sam bila umorna od pjevanja te pjesme, a mislila sam da ju je i publici možda malo dosadilo slušati. Tek kad sam je ponovo uvrstila na popis pjesama u Amsterdamu, shvatila sam koliko nam je svima nedostajala! Publika je podivljala i pjevala je pjesmu umjesto nas. “Moramo vratiti ‘Mary’!” rekla sam suradnicima. “Ona i dalje plovi po rijeci!” Na svakoj turneji, kad god bismo na pozornici izvodili “Proud Mary”, kompletna ekipa iza scene ostavila bi ono što je radila i plesala bi zajedno s nama, sve okrete, pokrete rukom i glavom. Tako mi izvodimo “Proud Mary”.
Kako sam odabirala pjesme? Nisam se trebala poistovjetiti s pjesmom u smislu osobnog iskustva. Zapravo, nikad nisam voljela autobiografske pjesme jer sam ih dovoljno otpjevala, a i dosadilo mi je pjevati tužne pjesme. Morali su mi se svidjeti stihovi, ali i melodija mi je bila jako važna jer me ona motivirala na pjevanje. Volim pjesme koje zadovoljavaju oba kriterija i sviđaju se i mladima i starima.
I redoslijed pjesama, ili “set lista, kako se naziva, jednako je važan. Uvijek bih započinjala koncert nekom pjesmom koja će podignuti publiku, nekom poput “Steamy Windows”, pomalo nestašnom, ali i živahnom i zabavnom. Nakon nekoliko pjesama, presvukla bih odjeću i započela drugačiji set, možda tužnijih, poput “Lets Stay Together.”
I tako nekoliko pjesama, do posljednjeg, eksplozivnog seta s “Proud Mary” i “Nutbush”, pjesmama koje su me približile ljudima. Pjesme su bile organizirane tako da publici priušte emotivno iskustvo.
Često me pitaju: “Što vam je prolazilo kroz glavu prije nego što biste izišli na pozornicu? Koja je bila vaša rutina?” Evo što se događalo iza zastora. Za mene je nastup
započinjao u garderobi, u kojoj sam se mentalno pripremala da postanem “Tina”. Postoji svakodnevna Tina koja ustane, doručkuje, čita, odlazi u kupovinu i opušta se s društvom. A postoji i moja izvođačka strana, ona Tina koja komunicira s publikom kad su sve oči u nju uprte. To je kao da imate dvije osobnosti. Slične su, ali definitivno sam željela biti impresivnija na pozornici. Nikad se nisam vokalno pripremala za nastup, iako znam da to nekim pjevačima pomaže; sjećam se da se Mick upjevavao i šetao prije izlaska na pozornicu. Meni nitko nikad nije rekao da to učinim kad sam tek postala pjevačica i tijelo mi se naviknulo na rad bez zagrijavanja. Svoj snažni glas pripisujem činjenici da nismo imali telefon kad sam bila dijete. Umjesto toga, mi smo se dovikivali sa svojim rođacima koji su živjeli preko puta, pa sam naučila biti glasna da me mogu čuti!
Sama u garderobi, uvijek sam transformaciju započinjala na isti način. Najprije bih sjela pred ogledalo i počela nanositi šminku. Radije sam to sama činila jer nakon profesionalnih šminkera izgledaš presavršeno, ili, ako nisu vješti, možeš izgledati poput klauna. Ja je nanosim polako i umjereno, nikad previše. Tako sam razmišljala i u vrijeme “Ikea i Tine”, kad sam se morala odijevati u autobusu ili u skladištu. Voljela sam da bude suptilno. Završila bih jarkim crvenim ružom, što vam je jedino potrebno, jer su usne tako vidljive. Onda stavim periku, jako je čvrsto zakačim ukosnicama, pa nije bilo šanse da se pomakne ili, ne daj Bože, padne.
Sjećam se kad sam bila s Ikeom, jedna nas je novinarka upitala bi li ona mogla biti Ikette na jednu večer. Pisala je članak i mislila je da će joj trebati samo dva dana da savlada cijelu rutinu, plesanje pjevanje, nošenje perike, haljina i cipela, i da to izvede na pozornici. Mislim da nije bila svjesna koliko je za to potrebno priprema, koliko smo radili, da smo mi zapravo talentirane. Nije problem bio u tome što je bila bjelkinja, imali smo već Iketta bjelkinja, niti što je bila drska (kad je došlo vrijeme nastupa, moje su plesačice bile užasno ljute na nju). Veći je problem bio u tome što u njezinu tijelu nije bilo ni jednog mišića koji je znao plesati! Kad je počeo koncert, izdržala je tridesetak sekundi prije nego što joj je počela kliziti perika s glave, splela se preko vlastitih nogu i završila na podu u pozi Ala Jolsona33 iz pjesme ”Mammy”34, što je bilo pomalo neugodno. Pogled koji joj je uputio Ike bio je neprocjenjiv. Riječi koje su uslijedile bile su neponovljive. Tad smo je posljednji put vidjeli.
Moja priprema nije ostavljala mjesta pomicanju perike ili problemu s odjećom. Dok sam se sređivala, stalno sam sebi postavljala pitanja. ”Kako izgledam? Je li mi dobra frizura? Imam li sve što mi treba da se zaštitim? Morala sam se pobrinuti da mi grudi ne skaču uokolo ili ispadaju. Nadalje, morala sam misliti i na svoju stražnjicu. Ako mi se podigne suknja (ili je tu negdje Mick Jagger da mi skine suknju), jesam li pristojno pokrivena?
Nikad mi nije bio primarni cilj da izgledam seksipilno i nije me brinulo kako će muškarci reagirati na moj izgled. Uvijek sam se obraćala ženama u publici, jer ako su


33 Al Jolson - američki pjevač, komičar i glumac, (op. prev.)
34 ”Mammy” - pjesma koju Al Jolson izvodi u filmu “The Jazz Singer, oslanjajući se u jednom dijelu na koljeno, (op. prev.)

djevojke na vašoj strani, i muškarci će biti. Željela sam se svidjeti ženama, pa sam ih odlučila uvjeriti da se samo zabavljam i da im ne pokušavam preoteti muškarce.
Ustvari, većina kostima koje su ljudi smatrali izazovnima bili su odabrani zbog praktičnosti.