Bukovski-matori pokvarenjak i veliki pesnik

First topic message reminder :

Čarls Bukovski (16. avgust 1920 - 9. mart 1994) američki pesnik, pripovedač i romanopisac danas se smatra jednim od najuticajnijih pisaca bitničke generacije (engl. beat generation). Ostaće upamćen po svom eksplicitnom, sirovom, ponekad čak vulgarnom književnom izrazu i svojim pričama o simpatičnim gubitnicima sa margina američkog društva.

Čarls Bukovski se rodio kao Hajnrih Karl (Henri Čarls) Bukovski Mlađi u Andernahu, u Nemačkoj. Njegov otac Henri Bukovski bio je američki vojnik, a majka Katarina Fet Nemica. 1922. godine porodica Bukovski se seli u Ameriku u Los Anđeles, grad u kome će Bukovski provesti najveći deo svog života.

Bukovski je odrastao u vreme ekonomske depresije koja je zahvatila Ameriku između dva svetska rata. Njegov strog i dominantan otac često je ostajao bez posla, a svoje nezadovoljstvo i frustraciju najčešće je iskaljivao na dečaku redovno ga maltretirajući, o čemu će Bukovski pisati u svom romanu "Ham on Rye". Adolescentske akne koje su ostavile ožiljke na njegovom licu samo su doprinele da se još više oseća kao gubitnik i osobenjak. Pokušavajući da se zaštiti od traumatične stvarnosti, Bukovski se rano okreće alkoholu, ali i knjigama. Kao srednjoškolac mnogo čita, a posebno voli dela Ernesta Hemingveja, Sinklera Luisa, Karsona MekKulersa i D. H. Lorensa. Po završetku srednje škole upisuje gradski koledž u Los Anđelesu i pohađa kurseve novinarstva i književnosti, želeći da postane pisac.

1976 godine upoznaje Lindu Li Bejli, vlasnicu restorana zdrave hrane 25 godina mlađu od njega, kojom će se oženiti 1985 godine i njegov život poprima mirniji tok. Ostatak života Bukovski će provesti u predgrađu San Pedro u lepo uređenoj kući sa bazenom. Vozi crni BMW, otkriva sve prednosti računara, uživa slušajući klasičnu muziku u društvu svojih mačaka i naravno i dalje piše. Druži se sa glumcem Šonom Penom, a grupa "U2" mu posvećuje pesmu na svom koncertu u Los Anđelesu. 1983 godine snimljen je italijanski film "Priče o običnom ludilu" sa Benom Gazaraom i Ornelom Muti u glavnim ulogama po istoimenoj zbirci priča Čarlsa Bukovskog. Bukovski piše i scenario za film "Barfly" koji je snimljen 1987 godine sa Mikijem Rurkom I Fej Danavej u glavnim ulogama. 1992 godine izlazi iz štampe zbirka pesama " The Last Night of the Earth Poems", poslednja knjiga objavljena za života ovog pisca.

Čarls Bukovski je umro 9. marta 1994 godine od leukemije. Sahranjen je u "Grean Hills" memorijalnom parku blizu njegove kuće u San Pedru.

Danas su veoma popularni i njegovi romani:

Holivud,
Bludni sin,
Žene,
Zabeleške starog pokvarenjaka,
Palp,
Šekspir ovo nikad nije radio i drugi,
kao i zbirke kratke proze

Đavo je bio vruć,
Priče o običnom ludilu,
Fotografije iz pakla,
Ljubav i ludilo u LA...

NOŠENJE OGRLICE
ja živim sa ženom i četiri mačke i ima dana kad se svi mi slažemo.
nekih dana imam neprilike s jednom od mačaka.
drugih dana imam neprilike s dvije mačke.
drugih dana, s tri.
u neke dane imam neprilike sa
sve četiri mačke
i sa ženom:
deset očiju gleda u me kao da sam pas.

NASTOJEĆI USPJETI
novi džokej koji je stigao iz Arizone ne poznaje ovaj grad ali mu je njegov agent ipak osigurao konja u prvoj trci prošle subote i džokej je krenuo freewayom u pravom smjeru istog dana kad su USC i UCLA igrali nogometnu utakmicu i našao se uhvaćen u jednoj od dvije posebne trake što ga je odvelo do Rose Bowla umjesto na trkaću stazu. bio je prisiljen na vožnju sve do parkirališta za nogometne utakmice prije nego što se mogao okrenuti natrag. dok je stigao na stazu prva utrka je bila završena.
drugi džokej je pobijedio s njegovim konjem.
danas sam tamo na stazi zapazio na programu da je novi džokej iz Arizone imao dobra konja u šestoj trci. onda su konja u zadnji čas brisali s popisa.
ponekad nastojanje da započneš s velikim uspjehom jednako je nastojanju da postigneš erekciju u tornadu pa ako i uspiješ nitko nema vremena da opazi.

PONEKAD SE OSJEĆAŠ TAKO OSAMLJENIM DA TO
JEDNOSTAVNO IMA SMISLA
kad sam bio pisac koji gladuje znao sam čitati velike pisce u velikim časopisima (u knjižnici, naravno) i od toga sam se vrlo loše osjećao jer -budući proučavatelj svijeta i načina, shvatio sam da oni hine: mogao sam osjetiti lažnu emociju, svako prepredeno prenavljanje, stoga sam mislio da nakladnici nose mozgove u stražnjicama -ili su ispolitizirani da objavljuju
one koji su na vlasti ali
ja sam jednostavno nastavljao pisati i malo jesti – sišao sam sa 197 funti na 137 – ali – vrlo dobro uvježbao tipkanje i čitanje tiskanih ceduljica koje su odbijale moje stvari.
bilo je to kad sam pao na 137 funti da sam rekao: kvragu s tim, prestao tipkati i usredotočio se na piće i ulice i žene s ulica – ti ljudi barem nisu čitali Harper's, The Atlantic ili Poetry, časopis stihova.
i iskreno, bilo je to lijepih i osvježujućih deset godina odsutnosti onda sam se vratio i pokušao ponovno da bih otkrio da nakladnici još nose
mozgove u stražnjicama i/ili etc.
ali ja sam imao 225 funti odmoren
i pun pozadinske glazbe –
spreman da još jednom nagađam nasumce.

DOBRA KLAPA, NAKON SVEGA
i nadalje dobivam vijesti od starih nevaljalaca, ljudi koji pišu već desetljećima, svi pjesnici, još su za pisaćim strojevima pišu bolje nego ikad bez obzira na supruge i ratove i zaposlenja i sve stvari što su se dogodile. mnoge nisam podnosio zbog osobnih i umjetničkih razloga... ali je ono što sam previdio bila njihova ustrajnost i njihova sposobnost usavršavanja.
ti stari nevaljalci što žive u zadimljenim sobama prazneći boce...
oni žestoko udaraju po vrpcama pisaćih strojeva: oni su došli da se bore.

UBOJSTVO
suparništvo, lakomost, želja za slavom nakon velikih početaka oni uglavnom pišu kad ne žele pisati, pišu po narudžbi, pišu za kadilak i mlade cure – i da bi isplatili stare žene. pojavljuju se na TV-razgovorima, nazočni su na zabavama sa svojim drugovima. većina ode u Hollywood, postanu snajperisti i ogovaratelji
i imaju sve više i više afera s mlađim i mlađim curama i/ili momcima.
pišu između Hollywooda i zabava, pisanje po kontrolnom satu i također između gaćica i/ili pridrživača jaja i kokaina mnogima uspijeva da se zapletu s poreznim organima.
između starih žena, novih žena, novijih i novijih cura (i/ili) svi njihovi postoci i iznosi ostatka stotine tisuća dolara sad su odjednom dugovi.
pisanje postane beskoristan grč drkanje nekoć velike nadarenosti.
to se događa i događa i nastavlja se događati: osakaćenje talenta kojeg bogovi rijetko daju a tako brzo uzimlju.

RAZVOJ
Van Gogh je odrezao svoje uho dao ga prostitutki koja ga je odbacila s najvećim gađenjem.
Vane, kurve ne traže uši one traže novac.
pretpostavljam da je to ono zbog čega si bio tako velik slikar: nisi shvaćao ništa drugo.

LET PO ZRAKU
u nižim razredima gimnazije izlazio sam iz djetinje faze i razvijao se u nešto drugo.
osjećao sam kako se to događa.
nisam imao nikakve kontrole nad tim.
počinjao sam hodati drukčije govoriti drukčije.
negdje unutar mene
razvijalo se čudno samopouzdanje.
drugi mi jednostavno nisu
izgledali kao bogzna što.
hodao sam unaokolo s tim nemarno prezirnim osmijehom na licu...
jednog dana na satu gimnastike nastavnik je uvježbavao s dečkima skok u dalj iz zaleta.
duljine su skokova mjerili
i zapisivali.
nastavnik se okrenuo prema meni: »u redu, Chinaski...« »drek, neću.« »što ti je?«
»mamuran sam.«
»ne pričaj gluposti! hajde i skoči! obvezno
je! « »u kura*«, rekao sam ja.
povukao sam se natraške, uzeo zalet, udario dasku
i uzletio.
kad sam se jednom digao odlučio sam da ostanem tamo gore samo tako ni za što.
onda sam se spustio i uzvitlao pilovinu.
razvukli su metarsku vrpcu.
»ne mogu vjerovati!« rekao je nastavnik. »Chinaski, jesi li ti ikad prije
skakao?«
»ne.«
»ti si za centimetar i pol kraći od školskog rekorda!«
»da? mogu li se sada istuširati?«
»dakako, samo naprijed.«
izlazio sam polako, kao da imam važnijih stvari na umu.
osjećao sam da me gledaju čitav razred i nastavnik.
zbog toga sam stao
mašio se rukom odostraga ukopao je među guzove i počešao se.
završivši to, odšetao sam prema sobi s tuševima, osjećajući čuđenje i zbunjenost iza sebe.

RAK
našao sam njezinu sobu na vrhu stubišta. bila je sama.
»zdravo, Henry«, rekla je ona, onda, »znaš, mrzim ovu sobu, ovdje nema prozora. «
bio sam strašno mamuran. smrad je bio nepodnošljiv , osjećao sam kao da ću se pobljuvati.
»operirali su me prije dva dana«, rekla je ona. »osjećala sam se bolje sljedećeg dana ali sad je isto, možda gore.« »žao mi je, mama.«
»znaš, ti si bio u pravu, tvoj je otac grozan čovjek.«
jadna žena. životinja od muža, a sin alkoholičar.
»oprosti, mama, odmah se vraćam...«
smrad je prodro u mene, moj se želudac prevrtao. izišao sam iz sobe i otišao pola puta niza stubište, sjeo i pridržavajući se za ogradu, udisao svjež zrak. jadna žena.
udisao sam duboko i uspio da se ne pobljujem.
ustao sam i vratio se stubištem natrag u sobu.
»on me je poslao u ludnicu, jesi li to znao?«
»da. obavijestio sam ih
da unutra drže krivu osobu.«
»izgledaš bolesno, Henry, jesi li dobro?«
»danas sam bolestan, mama, doći ću natrag i posjetiti te sutra.« »u redu, Henry...«
ustao sam, zatvorio vrata, onda trčeći sišao niza stubište. izišao sam van, do ružičnjaka.
pustio sam da sve ode u ružičnjak. jadna ukleta žena...
sljedećeg sam dana stigao sa cvijećem.
popeo se stubištem do vrata.
na vratima se nalazio vijenac. ipak sam pokušao otvoriti vrata. bila su zaključana.
spustio sam se niza stubište prošao kroz ružičnjak i van na ulicu gdje je bio parkiran moj automobil.
tamo sam naišao na dvije djevojčice u dobi od 6 ili 7 godina koje su se vraćale kući iz škole.
»oprostite mi, moje dame, biste li možda malo cvijeća?«
one su samo zastale i zurile u me.
»evo«, predao sam buket višoj djevojčici. »ti to podijeli, molim te daj svojoj prijateljici polovicu.« »hvala vam«, rekla je viša djevojčica, »vrlo je lijepo.«
»da, vrlo je lijepo«, rekla je druga djevojčica, »velika vam hvala.«
otišle su niz ulicu a ja sam ušao u automobil, on je krenuo i ja sam se odvezao natrag kući.

PONEKAD JE LAKŠE UBITI NEKOGA DRUGOGA
nikad nisam bio dobar samoubojica, pokušavao sam od vremena na vrijeme, ali nešto bi uvijek otišlo u krivo: u vrijeme kad sam živio na Kingsley Driveu i radio na pošti odlučio sam da se ponovno iskušam u tome : ispio sam šest piva i onda pospremio stan,
živio sam na trećem katu zgrade i bilo je lijepo sunčano poslijepodne
i kao stari samoubilački profesionalac znao sam što treba učiniti: zatvorio sam ljepljivom trakom sve pukotine oko vrata, utisnuo novinski papir ispod vrata, zatvorio sve prozore, otvorio plin na pećnici i svim kuhalima i pokrenuo plinsko grijanje. našao sam u hladnjaku posljednje pivo, otvorio ga, otišao u krevet, sjeo podbočivši se jastukom i pozabavio se pivom, dovršio ga, onda se ispružio, ravno na leđa, zatvorio oči. siktavi zvuk neupaljena plina nije bio neugodan; čekajući tako nisam uopće žalio otići, premda sam uzeo u obzir da bi smrt mogla biti gora od života, izvan toga nije se javljalo mnogo misli; glavna je bila: ovo je vrlo čudno, nema straha.
slušao sam siktanje i onda prešao u drugo
područje: još sam mogao čuti siktanje, ali svuda oko mene,
uglavnom u glavi, mozgu, lubanji, ili bilo čemu drugom nalazila se ta tamna jednolična crnina; bila je vrlo neugrožavajuća crnina... onda me i ta ostavila i nije bilo
ničega; nemam pojma koliko je to trajalo
ali
odjednom! poskočih, sjedoh uspravno u krevetu: čelični mi je povoj obavio glavu malo iznad očiju
čelični prsten obuhvaćao je moju glavu stišćući stišćući snažno.
mašio sam se i pokušao strgnuti prsten, onda sam se počeo smijati. smijući se još ustao sam otvorio prozore prestao se smijati zatvorio plin na peći sve, ponovno sjeo na rub kreveta, doživio najgoru glavobolju u životu i onda je
odjednom
nestala samo lagano udaranje u sljepoočicama.
stoga sam sjedio i razmišljao: možda sad imam oštećenje mozga, dobro, to je u redu.
odlučio sam se za dva paketa od 6 piva. budući odjeven, sve što sam trebao učiniti bilo je da obujem cipele što sam i učinio, skinuo vrpcu i novinski papir s vrata, odšetao van i niz ulicu do prodavaonice pića...
kad sam se vratio i stavljao ključ u bravu
starica je s druge strane hodnika otvorila vrata i upitala: »slušajte, miriše li vama na plin?«
»plin? ne, ne miriše mi ni na kakav plin.«
ušao sam unutra i otvorio pivo, sjeo na kauč i pustio da mi dobar hladan sok curi niz grlo, onda sam opazio staru cigaru u pepeljari, stavio je u usta, uzeo upaljač i kresnuo...
nastala je eksplozija, proizvela je taj mali BANG! i okrugli se plamen nalazio pred mojim licem, bio je silno vruć, žestoki krug crvenog gotovo veličine dječjeg balona, onda se
izgubio.
mirisao sam opaljenu kosu i moje je lice bilo nedostojno vruće, uzeo sam konzervu piva otišao u kupaonicu i pogledao u zrcalo: moje su trepavice bile gotovo potpuno spaljene -preostalo je nekoliko zakovrčanih spašenih
dlačica i uopće nisam imao obrva i nos mi je bio manje crven a više grimizan i pramen kovrčave izgorene kose visio mi je s glave nad licem
i onda sam se ponovno započeo smijati.

DRUŠTVO
Celineova fotografija gleda u me. potrebno mu je brijanje. izgleda kao izopačenjak u filmovima. oči vide kroz zidove, zidove čovječanstva.
Celineovu je fotografiju dobro gledati kad stvari ovdje odu ukrivo. noćas ga gledam:
vidim kako njegove kosti plešu: doktor iz Hada.

DOBRI STARI PISAĆI STROJ
bilo mi je 50 godina kad me taj čovjek izvukao s tržišta običnog radnika da bih mogao sjediti čitave dane i čitave noći i pisati.
obećao mi je stanovitu svotu za cijeli život bez obzira što se dogodilo. novca nije bilo baš toliko ali je bio novac.
i njegovo ohrabrenje s obzirom da ga ja nisam imao previše bilo je to sigurno vraška stvar posebno stoga što je bio urednik-nakladnik.
kupio mi je čak i taj veliki pisaći stroj na kojem sam mogao slobodno lupati sjajan i moćan staromodni stroj. (slao mi je također male omotnice pune poštanskih maraka, vrlo ljubazna gesta). i ja bih sjedio u kratkim hlačama pio skoč i pivo i udarao po stroju.
i onda jedne noći mislim oko 2:30 izjutra nisam više mogao tipkati pa sam nazvao svog dobročinitelja:
»hej, ove se tipke zaglavljuju! nešto je pokvareno u ovom jebenom stroju!«
»gledaj«, rekao je on, »stroj je u redu, moraš razviti osjećaj za ritam...«
»jebeni stroj nije dobar!« viknuo sam i
spustio slušalicu.
dobro, sljedećega dana i sljedeće noći otkrio sam da je bio upravu:
da je stroj radio vrlo dobro, tako dobro, zapravo, da je novac koji je i nadalje slao postao postotak umjesto milostinje.
i
nakon 14 godina stroj je još radio ali ja sam postao dragocjen i nabavio električni koji sada koristim i koji piše brže (ako ne i bolje) i stari stroj sad sjedi dolje na pisaćem stolu moje žene i ponekad zaboravim na njega ali ima trenutaka kao noćas kad mislim o tom borbenom mahnitom pisaćem stroju dolje. imali smo toliko sreće zajedno, ali ono čega se najbolje sjećam jest onaj telefonski naziv u 2:30 izjutra kad sam se žalio da se tipke zaglavljuju.
to ne govori previše u korist moje zahvalnosti.
pisci, moj prijatelju, mogu ponekad samo pisati.

RED
on vodi knjižaru u samoj blizini Hollywood Boulevarda a sada je taj dio Hollywooda skitnička četvrt, prostituirani mladići noću gospodare ulicama; grube djevojke, crnci, zbunjena djeca iz uništenih obitelji, ona su ustrašena, podmukla, bespomoćna i glupa i sve što je ostalo od tog dijela
grada jest hollywoodski
Musso's i Frederick's ali Red je također tamo, lukavi starobrooklynški Red, skupljač knjiga, onaj koji će preživjeti, Henry Miller mu je jednom rekao: »Gdje samo pronalaziš sve moje jebene knjige, Red?«
Red ima najveću zbirku knjiga Chinaskoga knjiga bilo gdje u gradu, vjerojatno u zemlji. drži ih naslagane na radnom stolu u velikim hrpama i neke posebne stvari u vitrini i onda me odvodi u sobu straga i tamo se nalaze kutije i kutije knjiga Chinaskoga.
»bože moj, Red, nadam se da nećeš zaglibiti!«
»držim na skladištu ono što volim...«
Red poznaje scenu, zaključava u 4 ili 4:30 prije nego što ulice postanu ružne ali ne zaista, samo neljudske i nepravedne.
on je do 5 doma s Minom.
možda će jesti kod kuće. možda odu do
Canterova restorana.
mudri stari brooklynški Red, on je vidio više nego što bi htio ispričati.
i Pariz je sada mrtav isto tako i Henry Miller ali tamo u hollywoodskoj četvrti skitnica gdje su ostali samo Musso's i Frederick's, tamo je još djelić starog Pariza i veliki dodir vrijednosti:
Red Stodolsky.

MOJ PRIJATELJ
sjedim pod ovim svjetlom i gledam u Buddhu.
Buddha se smije meni
i svemu:
stigli smo tako daleko
i otišli nikamo.
živjeli smo tako dugo
i
jedva uopće.
Buddha se smije.
Buddha je ova porculanska statua što noćas sjedi nasuprot meni
dok pjesme ne stižu.

MASE
svi ogorčeni, jadni, osamljeni ljudi s osjećajem da su prevareni, s osjećajem da su ih prevarile silnice, optužuju život, optužuju okolnosti, optužuju druge dok su zaista oni
savršeno neprobavljivi, pokorno neizvorni, kukavički i tihi, utonuli u samosažaljenju, ne učinivši
ništa dobro, oni još osjećaju da su prevareni, pužući zemljom sa
svojim pritužbama, svojim mržnjama mrtvih očiju usred nigdine, ti milijuni ljudskih grešaka, idući iz dana u dan i iz noći u noć kroz svoje jalovo površno djelovanje, povrjeđuje samu zemlju, povrjeđuje sve, to traćenje užas cijele te uzaludnosti.

UMORAN U SUMRAKU
pušim cigaretu i opažam komarca
sploštena na zidu i mrtva
dok orguljaška glazba iz dubine stoljeća svira kroz moj crni radio
i dolje moja žena gleda iznajmljenu kasetu na videu.
ovo je prostor između prostora, kad stalni rat popusti samo na trenutak, kad uzimaš u obzir bezobzirne godine: borba je bila zamorna... ali, ponekad, zanimljiva, kao ovo mirno odmaranje ovdje u sumraku dok zvuk stoljeća prolazi kroz moje tijelo... ovoga
starog psa što se mirno odmara u sjeni ali spreman.

PARIZ
nikad pa ni za mirnijih vremena
nisam nikad sanjao
da vozim bicikl kroz taj grad s beretkom na glavi
i
Camus
mi se uvijek penjao na onu stvar.

POKVARENJAKOVE MISLI
O PISANJU
*

Pišem da bih nešto radio. Bez toga bih se razbolio i umro. To je dio mene koliko i jetra ili crijeva, i gotovo jednako je čarobno.

(Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)

Svojedobno, dok sam vjerovao da sam genij, gladovao sam i nitko me nije želio objaviti; tada sam po knjižnicama provodio puno više vremena nego što to sada činim.

(Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)

Još odavno sam došao do zaključka da je POEZIJA najkraći, najsočniji, najdjelotvorniji oblik pisanja. Zašto pisati roman kad sve možete iskazati u deset stihova? Zašto deset romana kad možete napisati 10.000? Naravno, roman ZLOČIN I KAZNA nije mogao biti napisan u deset redaka, unatoč tome što se ne slažem sa završetkom, za koji vjerujem da je bio iznuđen pod pritiskom općedruštvenog licemjerja, to je ipak sjajno djelo. Zbog toga osjećam naklonost prema svega nekolicini romansijera, ali oni ne mogu biti opravdanje za sve one silne mudrijaše i pametnjakoviće koji su uslijedili.

(Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan

dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)

POKVARENJAKOVE MISLI
O PISANJU


Po mom mišljenju, glavni problem je u tome što postoji jako velika razlika između književnosti i života, jer oni koji stvaraju književnost ne pišu o životu, a oni koji žive život isključeni su iz literature. Naravno, tijekom stoljeća pojavili su se jako važni pisci - Dostojevski, Céline, rani Hemingway, rani Camus, Turgenjev i njegove kratke priče, a tu

je i Knut Hamsun, Glad i sve ostalo što je napisao, Gorki, taj lutalica prije Revolucije...

nekolicina drugih... ali najveći dio svega ostalog bilo je obično sranje...

(pismo Gerardu Dombrowskom, 3. 1. 1969.)

"Džejn rekli su mi da me ne pominješ više... Ni naše oktobarske kiše koje smo voleli uz čaj od jagode, ušuškani u tvoju iznajmljenu sobu.
Volela si knjige, bila si tajno zaljubljena u Puškina, a ja sam bio ljubomoran na to.
Džejn, ja ne verujem u zaborav. U meni su se nakupile sve jeseni u kojima smo se imali... I kad mi kažu da me ne pominješ, stavim ruke na grudi i pomislim: "Na koga li misli dok niz prozor liju oktobarske kiše?"

Sportski novinari su najgori od najgorih kad počnu pisati, a naročito kad počnu razmišljati. Ne znam što je gore, njihovo pisanje ili razmišljanje, no koje god da prednjači, to je brak iz kojeg se mogu roditi jedino nezakonita i nakazna čudovišta.

(Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)