Muzej pisaca Dablina je cela kuća na centralnoj lokaciji koja je posvećena održavanju uspomene poznatih (a ne tako sasvim poznatih) irskih autora, koji imaju jedan ujednačujući ulaz u svoj CV - vrijeme provedeno u Dublinu. Sa mnogim stvarno rođenim u glavnom gradu Irske, a neki sahranjeni na groblju u Dablinu . Što se tiče slave, oni se kreću od pantheona Joycea, Yeatsa i Behana do još nejasnih pisaca.
Zašto Dablinski muzej?
Zar nije očigledno? Dablin je Uneskov grad književnosti, a ovde su rođena ne manje od tri dobitnika Nobelove nagrade za književnost: WB Yeats (iako često više povezan sa Sligo) , George Bernard Shaw i Samuel Beckett. Da bi se završio, četvrti irski priznatik, Seamus Heaney, barem je umro u Dablinu, gdje je živio skoro četrdeset godina. A onda postoje i drugi ljudi bez prizivanja, poput čoveka koji je Dablinu napravio glavnu temu, James Joyce. Ko, takođe, uspeva da dominira u Dablinskom muzeju - bar izgleda da ima više portreta i pomena o njemu nego bilo koji drugi pisac. Stoga je posvećivanje zgrade u centralnom Dablinu književnicima, sa susedom, Irski književni centar, dopunjavajući ga kao mjesto obrazovanja, i izlaganje savremene književnosti, gotovo je neizbežno.
Godine 1991. Dublin Tourism (sada dio Fáilte Ireland, nacionalna agencija za marketing turizma) pojačao je do tanjira i stvorio muzej u konvertovanoj gradskoj kući na br.
18, Parnell Square. Pored impozantne Presbyterijanske crkve Abbey, skoro trljanje ramena sa Hugh Lane Dublin City Gallery sa druge strane, upravo iz Vrta sjećanja s svojom evokativnom statuom Dece Lir. Kulturni vrtlog Dablin želi da te sisari. Ipak, malo je pucano staza za uobičajene igrače koji traže craic agus ceol , zabavu i muziku, ili barem najjeftiniju Guinness i zabavu.
I dublinske književnice svakako nisu - u njemu je ostala atmosfera, mirno dostojanstvo, a u koncepciji je osvježavajuće svjetlo od modernijih i daleko bratova, atrakcija poput Epska Irska i istorije svjedočenja GPO-a , kako u neposrednoj blizini.
Obilazak Dablinskog muzeja
Šta sada možete očekivati u Dablinskom muzeju? Očigledno nisu sami pisci, jer bi to bilo više nego spooky (iako bi Bram Stoker mogao samo biti u pravu za to, nakon svega on je dao nežijoj novoj zakupu života kroz svoju "Drakulu"). Umesto toga videćete portrete, puno njih. I knjige, mada ne za vas da se isecete (osim ako ih ne kupite u knjižari pozadi, to jest). I sjećanja. Sve vas vodi kroz irsku književnost, sa fokusom u Dablinu, uz pomoć veoma dobrog audioguide.
Fokus koji izgleda malo razbole sa prvim dokaznim predmetom, faksimilom knjige Kells - dok se original drži na Trinitičkom koledžu u Dablinu, u svojoj Staroj biblioteci, knjiga nije čak ni stvorena u Irskoj. Ali ova škotska tema se nalazi u srednjovekovnim osvetljenim rukopise. Nakon toga se pojavljuje "Faerie Queene" Edmunda Spensera. Sa pravima, pošto je Elizabetanski engleski pesnik počeo da komponuje svoju alegorijsku fantaziju u Irskoj.
I proveo sam u Dablinu. Prvi istinski "Dablinski pisac", međutim, je Džonatan Swift ... a sa njim početnici su počeli da uzimaju u proizvodnju književnosti poput pataka za vodu. "Gulliver's Travels" mogao se posmatrati kao prvi klasik koji je stvarno proizveo Dubliner. I već je imala obilježja uspješnog irskog pisanja - maštovitost se odvijala divlje, s pogledom na stvarnost i često oskudnu umjetnost.
Isticanje bilo kog autora nakon ovih inicijalnih bi bilo beskorisno, uglavnom zbog toga što ih muzej ne ističe toliko. Tako ćete otkriti još nejasne Dablinske pisce, kao i teške udarce koje ste očekivali. I otkrijte veze koje možda niste znali postojali. To je više putovanje otkrića nego poseta starim prijateljima. Putovanje za koje bi trebalo da uzmete vreme, koji samo brzo prolazi kroz velika imena neće učiniti.
To je, prema rečima kustosa Roberta Nicholsona, kako funkcioniše Muzej književnosti u Dablinu: "Trudimo se da pružimo sveobuhvatno iskustvo, a ne istakne veličine ujeda velikim strelicama koje im pokazuju." Pomagao je neosušenoj staromodni celokupne atrakcije. Nema lepih multimedijskih sadržaja, nema specijalnih efekata, nema zvukova. Iako snimak Joycea koji se čita iz njegovih radova, sačuvan na vinilu, sigurno zaslužuje spin povremeno (možete slušati kratki izvod na audioguide).
Što lepo dovodi do sjećanja, stvarni značaj muzeja ako hoćete. Budući da su lončene biografije, portreti, pa čak i prva izdanja više nego verovatno neće dugo pažljivo razmatrati opću javnost. Međutim, ta olovna zaštita koja je nekada bila u vlasništvu i nosila Oliver St. John Gogarty, sigurno je stavila autora i političara u novo, sjajno svjetlo (kao da njegov pucanj u Joyce nije bio dovoljan). Isto je kupio i cijeni klavir Joyce, čak i kada se bore sa svakodnevnim troškovima. Maska smrti Patricka Kavanaga i pisaće mašine uz rame uz rame, Seán Ó Faoláinove cijevi za mjerenje, Brendan Behan NUJ press pass i članska karta za članove slikara i dekoratera - svi oni dovode posjetitelja bliže ljudima iza pisanja. I ponekad.
Na pitanje svog omiljenog predmeta, kustos Nicholson ima teško da izdvoji jednu, i od njih svira. Ali tada on zamišljeno pominje Beketov telefon, "pomoću koga je veliki dramatičar držao kontakt sa spoljnim svetom". Bez sumnje, sa dodatnim samo istinskim introvertom, u ovih dana 24/7 društvenih medija ... crveno dugme bi moglo da blokira sve spoljne pozive. Šo se njegov telefon prilagodio na sličan način. Možda bi trebali uzeti paznju?
Na gornjim spratovima nalazi se Galerija "Writers" sa više portreta i izložbi, u zapanjujućoj sobi renoviranoj u visokom standardu - samo su vrata, sa svojim slikama koje predstavljaju mjesecima godine, vredno uzimati korake (bez lifta ovde). U još jednoj velikoj sobi posvećenoj dečijoj literaturi istražićete pisce koji su se fokusirali na mlade čitaje, sa nekim vrlo maštovitim scenarijem. Biblioteka je takođe otvorena za javnost, ali zauvek, knjižari nisu. To, u svemu, može biti dobra stvar. Veteranski bibliophiles i oni koji su novi u Dablinskoj književnosti mogu dobiti popravku u knjižari na zadnjoj strani zgrade, koja prodaje sve seminalne radove irske književnosti. Plus neki suveniri koji se dobro uklapaju. Kao i šargarepe sa citatima Joyce, govoreći "ja ću" izaći iz konteksta.
Da li je Muzej književnosti Dablina vredan posete?
Da, apsolutno ... i ne, ne nužno. To je malo kurativno jaje u onim delovima koje su izvrsne (svjedoci se sjajne kolekcije spomenika), a dijelovi mogu ostaviti vas mlakom. Kao što je otkriveno da mnoge portretne slike u galeriji nisu originali, mada ima dovoljno originala da vas pamte. Ponekad su sakriveni duž zidova dvorana i stepeništa.
Na kraju dana u velikoj meri zavisi od vašeg interesovanja za književnost, a posebno u irskoj književnosti, koliko će Vas Muzej Dablinskih pisaca opčiniti. Ako možete ceniti prva izdanja na izložbi, uprkos tome što se često koriste, ili ako nadrealistički kvalitet slike André Monréala "Beckett by the Sea" može vas zamisliti, svakako ići. Čak i ako imate samo interesovanje za književnost, idite na dobar uvod u svet irskih pisaca.
Međutim, ako niste toliko u knjigama, očekujete zabavnu zabavu i ograničite svoje irsko čitanje na duhovite citate Oskara Vajlda, onda biste se možda pitali o čemu se radi. Zato što ovaj muzej nije za vas. Možda ćete dobiti više od obilaska književnih pabova u Dablinu .
(izvor,bs.traasgpu.com)
Juče u 8:17 pm od 
Kalendar
Lokacija
Naslov: Irska 
