Kolumbija

First topic message reminder :





Kolumbija (República de Colombia), država u sjeverozapadnom dijelu Južne Amerike, između Karipskoga mora (duljina obale 1760 km) na sjeveru i sjeverozapadu, Tihog oceana (1448 km) i Paname (duljina granice 225 km) na zapadu, Venezuele (2050 km) na istoku, Brazila (1644 km) na jugoistoku, Ekvadora (590 km) na jugozapadu i Perua (1496 km) na jugu; obuhvaća 1 141 748 km².


Prirodna obilježja
Kolumbija se dijeli na tri prirodne regije: zapadni dio obuhvaćaju Ande, istočni dio nizine, a sjeverni dio Karipsko visočje s uskom, močvarnom priobalnom ravnicom uz Karipsko more. Ande se pružaju u tri planinska lanca (Cordillera Occidental, Central i Oriental), koji su međusobno odijeljeni dubokim dolinama rijeke Magdalene i njezina pritoka Cauce. Najviši je središnji lanac (Cordillera Central) s nizom aktivnih vulkana: Huila (5750 m), Ruiz (5399 m) i Tolima (5215 m). Istočni Kordiljeri (Oriental) najdulji su planinski lanac (oko 1200 km) koji se pruža sve do poluotoka Guajire na sjeveru. Nizine u istočnom dijelu Kolumbije pripadaju na jugu porječju Amazone, a na sjeveru porječju rijeke Mete, koja utječe u Orinoco. U Karipskome visočju ističe se osamljena Sierra Nevada de Santa Marta s najvišim vrhom Kolumbije (Pico Cristóbal Colón, 5775 m), građena pretežno od starih kristaličnih stijena. S Darienske prevlake na sjeveru ulazi u Kolumbiju gorski lanac Baudó (Serranía del Baudó), koji je od Zapadnih Kordiljera (Occidental) odijeljen nizinom rijeka Atrato i San Juan.
Klima je ekvatorska s dvostrukim kišnim (u travnju i listopadu) i dvostrukim suhim razdobljem (u srpnju i siječnju) u južnom dijelu Kolumbije, a tropska s jednim kišnim (od lipnja do kolovoza) i jednim suhim razdobljem (od prosinca do veljače) u sjevernom dijelu. Godišnje kolebanje temperature iznosi na području ekvatorske klime 1 °C (u Andama je veće). Godišnja količina oborina na zapadnim pristrancima Anda iznosi više od 5000 mm. Zbog vertikalne razvedenosti, u planinskome dijelu Kolumbije razlikuju se tri visinska toplinska i vegetacijska pojasa. U toplom pojasu, do 1000 m visine, s temperaturom od 25 do 27 °C i s bujno razvijenom tropskom prašumom, koja prelazi u savanu (llanos u porječju Orinoca), uspijevaju tropske kulture: šećerna trska, kakao, banane i duhan. U umjerenom pojasu, do 2000 m, s temperaturom od 17 do 22 °C i šumom, koja još ima tropska obilježja, uspijevaju kava, kininovac i kukuruz. U hladnom pojasu, do 3000 m, s temperaturom od 14 do 15 °C, uspijevaju kulture umjerene klime: pšenica, zob, ječam, krumpir i voćke. Iznad 3000 m nalaze se vazdazelene šikare (páramo) i travnjaci.

Riječna mreža Kolumbije vrlo je razgranata, pripada trima slijevovima karipskom, atlantskom i tihooceanskom. Kroz središnji, planinski prostor prema Karipskome moru protječe gospodarski najvažnija rijeka Kolumbije, Magdalena (1497 km), i njezin pritok Cauca. Nizinski prostor istočno od Anda pripada slijevu Atlantskoga oceana; sjeverni dio odvodnjava Orinoco (Meta, Guaviare i Arauca), a južni pritoci Amazone (Caquetá i Putumayo). Rijeke na zapadu zemlje (San Juan) znatno su kraće ali bogate vodom, ulijevaju se u Tihi ocean.


Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2005. u Kolumbiji živi 42 888 592 st., a prema službenoj procjeni za 2014. godinu 47 661 800 st. ili 41,7 st./km²; druga je najmnogoljudnija država Južne Amerike (nakon Brazila). Gustoća naseljenosti je neravnomjerna; glavnina stanovništva (više od 95%) živi u području oko glavnoga grada (4900 st./km²;), u međuplaninskim kotlinama na visini od 1200 do 2700 m i duž karipske obale. Nizine (40% površine Kolumbije) i predgorja istočnoga dijela zemlje te primorje Tihog oceana vrlo su rijetko naseljeni (manje od 2 st./km²). Stanovništvo se sastoji od mestika (mješanci Indijanaca i Europljana, 58,0%), bijelaca (20,0%), mulata (mješanci crnaca i bijelaca, 14,0%), crnaca (4,0%), mješanaca crnaca i Indijanaca (3,0%) i Indijanaca (1,0%). Po vjeri su uglavnom katolici (80,0%), protestanata ima 13,5%. Visoka se stopa porasta broja stanovnika smanjuje; 1960-ih stopa porasta iznosila je 3,5% godišnje, u razdoblju 1995–2000. pala je na 1,9% godišnje, a 2005–10. na 1,5%. Takva stopa porasta rezultat je pozitivnoga prirodnog priraštaja (10,2‰, 2011) i iseljivanja (2,3‰, 2011). Kolumbija je vanjskim migracijama izgubila više od 4,7 milijuna stanovnika (2013); najviše se iseljava u SAD (34,6%), Španjolsku (23,1%) i Venezuelu (20,0%), prvenstveno iz ekonomskih razloga. Stopa nataliteta stalno se smanjuje (s 23,4‰ u 1999. na 14,4‰ u 2011), kao i mortaliteta (s 5,8‰ na 4,2‰) te smrtnosti dojenčadi (s 25,6‰ na 15,4‰). Stanovništvo Kolumbije vrlo je mlado; u dobi je do 14 godina 26,4% stanovništva, od 15 do 64 godine 67,7%, a u dobi od 65 i više godina samo 5,9% stanovništva (2010). Očekivano trajanje života za muškarce iznosi 70 godina, a za žene 77,4 godine (2011). U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 17,7% aktivnih stanovnika, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 20,6%, a u uslužnim djelatnostima 61,7% (2011). Nepismeno je 6,4% stanovništva starijega od 15 godina. Najstarije sveučilište (osnovano 1580) nalazi se u Bogoti; službeni je jezik španjolski. Glavni je i najveći grad Bogotá (7 555 165 st., šire gradsko područje 9 155 100 st., 2012); ostali su veći gradovi (2012): Medellín (2 361 134 st.), Cali (2 258 025 st.), Barranquilla (1 196 333 st.), Cartagena (923 414 st.), San José de Cúcuta (609 656 st.), Soledad (566 147 st.), Bucaramanga (519 384 st.), Ibagué (507 321 st.), Soacha (472 152 st.), Santa Marta (441 883 st.), Villavicencio (428 980 st.), Bello (421 434 st.), Pereira (388 627 st.), Manizales (364 365 st.), Valledupar (359 751 st.) Pasto (349 370 st.), Buenaventura (342 745 st.), Neiva (315 857 st.), Armenia (284 107 st.) i dr.; u gradovima živi 75,6% stanovništva (2012).

Gospodarstvo
Početkom 2000-ih povećana je vrijednost BDP-a s 99,8 milijarda USD (2000), na 380,1 milijardu USD (2013). Potom je BDP u padu, te 2017. iznosi 307,5 milijarda USD, odn. približno 6320 USD po stanovniku. U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (61,4%), a potom industrijski (31,3%) i poljoprivredni (7,3%). Udjel siromašnoga stanovništva smanjen je s 49,7% (2002), na 28% (2017). Stopa nezaposlenosti je 10,5% (2017). Gospodarski je važno iskorištavanje prirodnog bogatstva (nafta, plin, ugljen, željezo, nikal, bakar, zlato, smaragdi, šume, hidroenergetski potencijali). U industrijskoj su ponudi tekstil, konfekcija, naftni derivati, kemikalije, pića, hrana, cement te zlatni i smaragdni nakit. Glavninu poljoprivredne ponude čine kava, cvijeće, banane, riža, pšenica, kakaovac, šećer, povrće, ulje i dr. Vrijednost izvoza 2017. bila je 34,3 milijarde USD, a uvoza 46,8 milijarda USD; Kolumbija izvozi kavu, naftu, cvijeće, ugljen, nikal, banane, nakit i dr., a uvozi strojeve i industrijsku opremu, vozila, elektroničke proizvode, robu široke potrošnje i dr. Godine 2017. najviše je izvozila u SAD (28,5%), Panamu (8,6%) i Kinu (5,1%); najviše je uvozila iz SAD-a (26,3%), Kine (19,3%), Meksika (7,5%), Brazila (5%) i Njemačke (4,1%). Veličina javnoga duga je 53% BDP-a (2017). Kolumbija je poznata i po ilegalnoj trgovini narkoticima; prema procjenama UN-ovih agencija, kolumbijski narkokarteli proizveli su 2016. oko 866 tona čistoga kokaina (oko 60% svjetske ilegalne proizvodnje), te ga prebacuju uglavnom u SAD (pokrivaju više od 90% ilegalnog tržišta kokainom u SAD-u). Tijekom 2000–17. Kolumbija je iz SAD-a primila pomoć od 10,4 milijarde USD, od čega se oko 30% odnosi na gospodarske programe, a 70% na vojne i sigurnosne (2017. vrijednost pomoći SAD-a u borbi protiv kolumbijskih narkokartela bila je 143 milijuna USD).

Promet
Glavnina robnog prometa Kolumbije odvija se cestama; cestovna mreža duga je 129 485 km (20% asfaltirano, 2009). Kroz Kolumbiju prolazi Panamerička cesta u dužini od 4985 km. Glavni su cestovni pravci Popayan–Bogotá–San José de Cúcuta, zatim Ipiales–Cali–Medellín–Cartagena i Bogotá–Buenaventura. Željeznička mreža ima 1672 km (2009) i u stalnom je opadanju (3230 km, 1997). Većina pruga (oko 50%) prolazi središnjim, andskim dijelom zemlje i služi za prijevoz tereta. Za vezu primorja s unutrašnjošću vrlo je bitna prometnica rijeka Magdalena (plovna 960 km uzvodno od Barranquille); ukupna duljina unutrašnjih plovnih putova iznosi 11 000 km (2009). Na tihooceanskoj obali glavne su luke Buenaventura i Tumaco, a na karipskoj obali Barranquilla, Santa Marta i Cartagena. Kolumbija ima 12 međunarodnih zračnih luka; najveća je El Dorado (Bogotá), koja je s prometom od 25 milijuna putnika (2013) druga najprometnija luka Južne Amerike (iza São Paula, Brazil).

Novac
Novčana je jedinica kolumbijski peso (Col $; COP); 1 peso = 100 centava.

Povijest
Predšpanjolsku Kolumbiju nastanjivao je indijanski narod Čibča (Chibcha). Obale Kolumbije otkrili su 1499. A. Vespucci i Alonso de Ojeda. Španjolsko osvajanje započelo je 1525. osnivanjem grada Santa Marte i 1533. Cartagene. Španjolski konkistador G. Jiménez de Quesada osvojio je 1536–39. zemlju i nazvao je Nova Granada (Nueva Granada) te 1538. osnovao prijestolnicu Santa Fé de Bogotá. Domorodačko stanovništvo podvrgnuto surovu izrabljivanju, naglo je počelo odumirati. U pomanjkanju radne snage, kolonizatori su, radi eksploatacije nalazišta zlata (smatralo se da je to legendarni Eldorado), počeli uvoziti robove iz Afrike. Godine 1739. Španjolci su od teritorija današnje Kolumbije, Paname, Ekvadora i Venezuele osnovali potkraljevstvo Nova Granada. Postupni gospodarski razvoj španjolskih kolonija doveo je u drugoj polovici XVIII. i na početku XIX. st. do borbe protiv španjolskoga gospodstva. U srpnju 1810. izbio je ustanak u Bogoti, pa je već 1813. bila donesena deklaracija o neovisnosti. Revolucionarno-oslobodilačka vojska, pod vodstvom S. Bolívara, osvojila je 1819. Bogotu, a Bolívar je bio izabran za predsjednika novoosnovane federativne republike Velika Kolumbija (Gran Colombia). Borbe za neovisnost nastavile su se sve do 1826., kada su Španjolci bili protjerani. Velika Kolumbija raspala se 1830. na samostalne republike: Ekvador, Venezuelu i Novu Granadu, koja je osim područja današnje Kolumbije obuhvaćala i teritorij Panamske prevlake. Godine 1832. Kolumbija je pod generalom Franciscom de Paula Santanderom dobila republikanski ustav. Nova je republika postala poprište polit. borbe između unitarista (pristaša centralizirane države), koje su podupirali veleposjednici interese kojih je zastupala Konzervativna stranka, i s druge strane federalista, koji su zastupali interese građanstva i sitnog posjeda, a politički ih je predstavljala Liberalna stranka. Sukobi između tih dviju skupina ispunjavali su XIX. i početak XX. st. Pošto su 1849. na vlast došli liberali (predsjednik José Hilario López), bio je proveden niz reformi, bilo je ukinuto ropstvo crnoga stanovništva (1850), iz zemlje su prognani isusovci, a ustav je 1851. bio revidiran u liberalnom duhu. Godine 1858. republika Nova Granada postala je konfederacija od 8 država (Confederación Granadina), koja je 1863., odlukom Kongresa, promijenila ime u Sjedinjene Države Kolumbije. Nakon dugoga građanskog rata na vlast su došli konzervativci (1876–1930). Godine 1886. bio je donesen novi, centralistički ustav (na snazi do 1958), a dotadašnje su federalne države postale pokrajine Republike Kolumbije (Republica de Colombia). Bilo je modernizirano gospodarstvo pa je uz duhan na početku XX. st. započeo izvoz kave, banana i nafte. Kada je Kolumbija 1903. odbila SAD-u stanovite koncesije na Panamskoj prevlaci, došlo je do spora sa SAD-om, koji je pomagao ustanak u tom kraju, pa se iste godine Panama odcijepila i proglasila neovisnom republikom.
Godine 1932–34. vodio se između Kolumbije i Perua rat zbog prijepornih pograničnih pitanja. Godine 1934. bio je izabran za predsjednika liberal Alfonso López Pumarejo, koji je proveo socijalne reforme (8-satni radni dan, radničko zakonodavstvo, pravo na štrajk) i odvojio crkvu od države. Pogranični spor s Venezuelom Kolumbija je riješila na miran način 1941. Te godine u prosincu najavila je rat Njemačkoj.

U razdoblju 1946–53. na vlasti je bila Konzervativna stranka. Godine 1948., nakon ubojstva predsjedničkoga kandidata Liberalne stranke Jorgea Eliécera Gaitána, u Bogoti su izbijali nemiri. Sukobili su se pristaše liberala i konzervativaca pa je došlo do nasilja i bezvlašća u pojedinim dijelovima zemlje (do 1957. bilo je više od 200 000 poginulih). Nakon državnog udara 1953. na vlasti je bio (do 1957) general Gustavo Rojas Pinilla. Godine 1957. sporazumom Liberalne i Konzervativne stranke bila je stvorena Nacionalna fronta, iz redova kojih se naizmjence postavlja predsjednik države (s mandatom od 4 godine). U drugoj polovici 1960-ih i na početku 1970-ih nastalo je više ljevičarskih geriljskih skupina: Nacionalnooslobodilačka vojska (ELN), Revolucionarne oružane snage Kolumbije (FARC), Narodnooslobodilačka vojska (EPL), Pokret 19. travanj (M-19) i dr. U prvoj polovici 1970-ih bila je raspuštena Nacionalna fronta i proširile su se geriljske borbe; rasla je ilegalna proizvodnja droge te utjecaj organiziranoga kriminala (tzv. narkokarteli). Na predsjedničkim izborima 1974. pobijedio je Alfonso López Michelsen, kandidat Liberalne stranke; 1975–76. bilo je uvedeno izvanredno stanje radi borbe protiv kriminala i gerilje, u čemu je kolumbijsku vlast pomagao SAD. Predsjednik Belisario Betancur (na vlasti 1982–86) ponudio je amnestiju pripadnicima geriljskih skupina; 1984. FARC i M-19 pristali su na jednogodišnji prekid oružane borbe, ali su je nastavili 1985., nakon napada desničarskih paravojnih skupina. Sukobi geriljskih pokreta s vladinim snagama i paravojnim skupinama nastavili su se i u 1990-ima, kada je bilo mnogo ubijenih, atentata i otmica te napada na naftovode i postrojenja naftnih kompanija iz zapadnih zemalja. Potkraj 1990-ih pod nadzorom FARC-a bilo je oko 40% kolumbijskoga teritorija; zbog djelovanja gerilje u pograničju, česti su incidenti sa susjednim zemljama. Suparničke pobunjeničke i paravojne snage također su uključene u ilegalne poslove s drogom; procjenjuje se da je od ukupnoga kokaina u svijetu 2000. oko 80% dolazilo iz Kolumbije, najviše u SAD. Predsjednik Andrés Pastrana Arango (kandidat Konzervativne stranke; na vlasti 1998–2002) pregovarao je od 1998. s predstavnicima FARC-a te im priznao nadzor nad približno 42 000 km² teritorija, s kojega su bile povučene vladine snage (pregovarao je i s ELN-om). Nakon učestalih oružanih incidenata pregovori su bili prekinuti u veljači 2002. pa su borbe vladinih i pobunjeničkih snaga obnovljene. Za predsjednika je 2002. izabran Álvaro Uribe Vélez (reizabran je 2006). Odnosi s Ekvadorom bili su pogoršani 2008. zbog protugerilskih operacija kolumbijske vojske u pograničju. Godine 2010. za predsjednika je izabran Juan Manuel Santos Calderón (2006–09. bio je ministar obrane); nastavlja pregovore s predstavnicima FARC-a radi okončanja sukoba. Reizabran je u lipnju 2014. Uz posredovanje više zemalja, mirovni pregovori s FARC-om vođeni su u Havani od kolovoza 2012; okončani su sporazumom od 24. VIII. 2016 (obuhvaća demilitarizaciju, amnestiju, naknadu štete žrtvama, agrarnu reformu, politički angažman FARC-a i dr.). Mirovni sporazum službeno je potpisan 26. IX. 2016. u Cartageni, ali potom nije prihvaćen na referendumu održanom 2. X. 2016 (odbijen je s 50,2% glasova). Time je politička nestabilnost nastavljena (od početka sukoba s gerilskom skupinama sredinom 1960-ih, broj poginulih procjenjuje se na približno 250 000, a broj raseljenih na više od 5 milijuna). Na predsjedničkim izborima u lipnju 2018. pobijedio je Iván Duque Márquez (kandidat desničarskoga Demokratskoga centra).


Politički sustav
Prema Ustavu od 5. VII. 1991., Kolumbija je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države, biraju ga izravno građani na općim izborima na razdoblje od 4 godine, na najviše dva mandata. Predsjednik ima široke ovlasti u izvršnoj vlasti: predsjednik je vlade, imenuje ministre i druge visoke državne dužnosnike i časnike, vrhovni je zapovjednik oružanih snaga. Uz predsjednika republike vlada obavlja izvršne funkcije vlasti. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Kongres (Congreso), koji se sastoji od Zastupničkog doma (Cámara de Representantes) i Senata (Senado). Zastupnički dom ima 166 zastupnika, koje na općim izborima biraju građani za mandat od 4 godine. Senat ima 102 člana, koje izravno biraju građani za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako za sve građane s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast imaju: Ustavni sud, kojega članove imenuje Senat, a brine se za zaštitu Ustava, Vrhovni sud pravde i niži sudovi. Država je administrativno podijeljena na 32 departmana i glavni grad. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 20. srpnja (1810).

Književnost
Kolumbijska kolonijalna književnost ima s književnostima ostalih hispanoameričkih zemalja zajednička glavna obilježja: književna djela o osvajanju, epsko pjesništvo, povijesne spise te prozne i pjesničke sastavke vjerskoga sadržaja. Prvi tekstovi na španjolskome jeziku o prostoru Kolumbije, tada zvanoj Nova Granada, kronike su (većinom izgubljene) osvajača s dobrom humanističkom naobrazbom, npr. G. Jiméneza de Quesade (1499–1579), te ep o osvajanju što ga je u 150 000 stihova napisao »kolumbijski Homer« Juan de Castellanos (1522–1607). O prostoru današnje Kolumbije u XVI. st. mnogo se prenosilo i usmeno: ondje je bio smješten mitski Eldorado, o kojem je glas kružio Europom i Amerikom. Prvi autor s razvijenim osjećajem kolumbijskog, a ne španjolskoga identiteta bio je Juan Rodríguez Freyle (1566 – ? 1640), autor vrlo popularna povijesno-fikcijskoga teksta »Osvajanje i otkriće Novoga Kraljevstva Granade« (»Conquista y Descubrimiento del Nuevo Reino de Granada«, 1636), koji je kolao u rukopisu, a tiskan je tek 1859. U književnosti baroknoga razdoblja najznačajnije je ime redovnica Francisca Josefa del Castillo y Guevara (madre Castillo; 1671–1742); njezina autobiografija »Život« (»Vida«) i zbirke pjesama kolale su u brojnim prijepisima. Najznačajniji kolumbijski pjesnik, sljedbenik L. de Gongore, bio je Hernando Domínguez Camargo (? 1601–56).
Prijelaz iz XVIII. u XIX. st., tj. iz neoklasicizma u romantiku, označili su pjesnici José Joaquín Ortiz (1814–92) i Julio Arboleda (1817–61). Vodeće ime u kulturi i književnosti bio je Antonio Nariño (1765–1823), simbol političke i intelektualne neovisnosti, vlasnik najglasovitije privatne knjižnice u hispanskoj Americi, sastavljene od knjiga na drugim jezicima, uglavnom zabranjenih, poput »Deklaracije o ljudskim pravima«. Kolumbijska kolonijalna kultura po svojim ostvarenjima u slikarstvu, arhitekturi i primijenjenim umjetnostima, pripada samomu vrhu, dok se književnost, po broju tiskanih djela i dinamici književnoga života, nalazi iza peruanske i meksičke. U XIX. st. pojavio se drugi val pjesnika romantičara: Gregorio Gutiérrez González (1826–72), José María Samper (1828–88), pjesnik i pripovjedač, R. Pombo (1833–1912), najplodniji i najbolji pjesnik toga razdoblja, Diego Fallón (1834–1905) i dr., većinom okupljeni oko časopisa »El Mosaico«. Istodobno je započeo i razvoj pripovjedne proze, koja će u XX. st. dati svjetski poznata imena. Novinar i politički publicist J. Isaacs (1837–95) objavio je roman »María« (1867), najbolje pripovjedno romantičko djelo u hispanskoj Americi, a drugi je najpoznatiji roman toga razdoblja »La Manuela« Eugenija Díaza Castra (1804–65), koji već govori o socijalnim i političkim problemima tradicionalnoga kolumbijskoga društva. Potkraj XIX. st. u središtu književnoga života bilo je pjesništvo modernističkog izraza, premda postoji i širok krug kasnih romantičara s vidljivim prijelazom k modernizmu. Kolumbijski modernist J. A. Silva (1865–96), sljedbenik francuskih simbolista, bio je najprofinjeniji lirski pjesnik hispanske Amerike. U XX. st. u kolumbijskoj je književnosti supostojalo mnoštvo zanimljivih i raznolikih tendencija, a inovativnost proznog izričaja nadmašila je izražajnost produkcije u stihu. Na početku stoljeća najznačajniji pisac bio je J. E. Rivera (1889–1920), autor romana »Kovitlac« (1924), potresne priče o životu skupljača kaučuka u dojmljivoj mješavini romantičkog i dokumentarnog izraza i perspektive. Javljaju se jake pripovjedačke osobnosti poput Germána Arciniegasa (1900–99), Álvara Mutisa (1923–2013), Álvara Cepede Zalmudia (1926–72) i dr. Najpoznatije je ime suvremene kolumbijske književnosti uopće G. García Márquez (1928–2014), dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1982., koji se proslavio romanom »Sto godina samoće« (1967). U drugoj polovici XX. st. pod utjecajem nadrealizma i egzistencijalizma nastaje krug pjesnika zaokupljenih smrću, razaranjem i nihilizmom (Jaime Ibáñez, 1919–71; Á. Mutis; Eduardo Cote Lamus, 1928–64). Drugi pjesnici, kao Juan Gustavo Cobo-Borda (r. 1948), prevladavaju taj duh obnavljajući ga otvorenošću i kozmopolitizmom.

Kolumbija, država na sjeverozapadu Južne Amerike, graniči s Venezuelom na sjeveroistoku i istoku, Brazilom na jugoistoku, Peruom i Ekvadorom na jugu, Panamom na sjeverozapadu; jedina južnoamerička zemlja koja izlazi i na Tihi i na Atlantski ocean (Karipsko more), ima 3208 km morske obale.

U svojem prostranstvu od više od 1 mil. km2 Kolumbija je zemlja velikih suprotnosti. Mogu se ipak izdvojiti tri gl. cjeline. Najdojmljiviji reljefni element su Ande koje se u Kolumbiji pružaju cijelom dužinom zemlje približno u smjeru JZ–SI. Uzdignute kao posljedica tektonske aktivnosti (podvlačenje Nazca i Karipske tektonske ploče pod Južnoameričku), svoju mladost pokazuju vulkanskom aktivnošću i mnogobrojnim, često razornim potresima. Zauzimaju oko trećinu površine zemlje, a pružaju se u tri gl. lanca međusobno odijeljena dolinama r. Magdalene i njezina pritoka Cauce. Na Z su Cordilerra Occidental (Zapadni Kordiljeri), u osnovi građeni ugl. od jurskih i krednih sedimentnih stijena ponegdje prekrivenih vulkanskim izljevima. Dva prijevoja niža od 1500 m i najniži lanac, najviši vrh Nevado de Cumbal (4764 m) na krajnjem J. S ist. strane C. Occidental strmo se spuštaju prema tektonskom jarku u kojem je 30 km široka i više od 500 km duga dolina r. Cauca. S njezine ist. strane uzdižu se Cordilerra Central (Središnji Kordiljeri), najviši dio kolumbijskih Anda. Građeni su pretežno od paleozojskih i mezozojskih metamorfnih i magmatskih stijena s mnogim mlađim izljevima lave i taložinama pepela. Vulkanski vrhovi premašuju 5500 m, npr. Volcán de Puracé (4686 m), Nevado del Huila (5750 m), Nevado del Tolima (5216) Nevado del Ruíz (5400 m). U erupciji potonjeg 13. XI. 1985. bujicama blata uzrokovanih topljenjem snijega uništen je gradić Armero, a stradalo je 25 tis. ljudi. U sjev. dijelu ovaj niz prelazi u raščlanjenu granitnu zaravan na visini od o. 2500 m. I od Sred. Kordiljera pruža se o. 800 km duga dolina r. Magdalene, široka 30–40 na J, a 60–80 km na S. Tu se, na visini 1000–3000 m nalazi populacijsko i gosp. središte Kolumbije. Još istočnije pružaju se Cordillera Oriental (Istočni Kordiljeri). Građeni su od boranih i rasjedanih marinskih sedimenata te starijih škriljevaca i gnajseva. Od J prema S šire se i uzdižu premašujući 4000 m u masivu Sumapaz. Tijekom kvartara tu su, na više od 2500 m, sedimentacijom u depresijama stvoreni visoki ravnjaci i kotline, među kojima je najvažnija Bogotska. Još sjevernije dosežu najveće visine (Sierra Nevada del Cocuy, 5493 m). Na S Kolumbije, u blizini karipske obale, nalazi se izdvojeni, tektonski uzdignut granitni masiv Sierra Nevada de Santa Marta s najvišim vrhom Kolumbije, Pico Cristóbal Colón (5775 m) čiji su najviši dijelovi iznad snježne granice.Druga velika cjelina su ravnice i od Anda koje zauzimaju oko 60% teritorija, ali na njima živi samo o. 2% st. Prostrana ravnica, mjestimično potpuno ravna, u područjima bliže Andama prekrivena je riječnim šljunčanim i pješčanim, a istočnije i prapornim nanosima. Rijeke su usjekle ponegdje i vrlo duboke doline koje su tek u ist. dijelovima malo šire, ali često poplavne. Na niskim hrptovima, najviše u razvođu Orinoka i Amazone, na površinu izlaze stari paleozoijski pješčenjaci i kristalinska podloga Gvajanskog štita. Spuštajući se s niskih brežuljaka i zaravni, rijeke stvaraju brojne brzake. Najmanja prir. cjelina su priobalne nizine uz Atlantski i Tihi ocean. Od Karipskog mora prema krajnjim izdancima Anda pruža se blago valovita nizina čiji su najniži dijelovi redovito poplavljivani i iz koje se uzdižu rijetki brežuljci. Pacifička nizina još je uža, pretežno močvarna. U njezinu sjev. dijelu uzdiže se Serranía de Baudó (do 1810 m), nastavak Panamske prevlake. Kolumbiji pripada i desetak otočića u otočju San Andrés y Providencia u Karipskome moru pred obalom Nikaragve te nenaseljeni atol Malpelo u Tihom oceanu, 500 km od kontinenta. Kolumbija se nalazi u trop. pojasu, proteže se kroz više od 16° geogr. širine, ali klima je još više određena reljefom. Tijekom godine temperaturne razlike su male, a sezonske razlike u padalinama rezultat su premještanja intertropske konvergencije. U sjev. dijelu prevladava suptropska (savanska) klima, a u južnome trop. kišna, obje modificirane u andskom dijelu. U ist. nizini u sjev. dijelu padne 100–2000 mm, u juž. 2000–3000 mm. U Andama se količina padalina povećava do 5000 mm u najizloženijim područjima. Sjev. nizine, zbog kišne sjene, primaju i manje od 500 mm, a slično je i u pojedinim riječnim dolinama i zaštićenim zavalama. Najviše padalina ima u pacifičkom primorju. Iako padalina ima cijelu godinu, mogu se izdvojiti slabo izražena kišna i sušna razdoblja, na S po jedno, a na J po dva. Na S sušnije je od prosinca do ožujka, a na J sušnija razdoblja su u siječnju i srpnju. Razlike najtoplijeg i najhladnijeg mjeseca ugl. su manje od 2 °C, osim u najvišim planinama. Do 1000 m visine (tierra caliente) prosj. temp. su 24–28 °C, na 1000–2000 m (tierra templada) su 18–24 °C, na 2000–3000 m (tierra fría) 12–18 °C. S visinom temp. se još smanjuju, a iznad 4600 m zona je vječnog snijega i leda. U pacifičkom primorju i u juž. dijelu istočnih ravnica prevladavaju bogate trop. kišne šume (selva) , a između Anda i Orinoka prostire se veliko savansko područje (llano) . U sušnijem području uz Karipsko more oskudniji su travnjaci i galerijske šume, u močvarnome priobalju ima mangrova. U andskom području vegetacija se mijenja po visinskim zonama, ali je u područjima jače naseljenosti snažno transformirana. U tim područjima mnoge šume uništene su paljevinskom poljoprivredom još u pretkolonijalno doba. Danas šume pokrivaju nešto više od pol. teritorija. Zahvaljujući geol. građi i obilju padalina, riječna mreža dobro je razvijena, a mogu se izdvojiti tri slijeva. Najvažnija kolumbijska rijeka Magdalena izvire u Andama na krajnjem J zemlje i teče na S strukturnom depresijom između Sred. i Ist. Kordiljera te se nakon 1497 km ulijeva u Karipsko more. U prošlosti važan prom. put, ali je zbog jake sedimentacije u donjem i erozijom u gornjem toku, uvelike izgubila tu funkciju. Gl. joj je pritok Cauca (1349 km), čija dolina razdvaja Zap. i Sred. Kordiljere, a prima još nekoliko manjih rijeka. Porječje Magdalene zauzima oko četvrtinu površine Kolumbije i u njemu živi oko 3/4 stanovništva zemlje. U Karipsko more još se ulijevaju Sinú i Atrato. Sve područje i od Anda pripada slijevu Atlantskog oceana. Sjev. dio odvodnjava Orinoco, prema kojem teče nekoliko velikih rijeka: Guaviare (s pritokom Inírida), Vichada, Meta, Arauca i dr. Juž. dio odvodnjavaju pritoci Amazone: Putumayo, Caquetá s pritokom Apaporis, Vaupés i dr. Zap. dio zemlje pripada slijevu Tihog oceana. Rijeke su ugl. kratke, ali strme i brze. Budući da odvodnjavaju područje s puno padalina, vrlo su bogate vodom. Najveće od njih su Baudó, San Juan, Dagua, Naya i Mira, koja izvire u Ekvadoru.

Po broju st. Kolumbija je treća latinskoamerička zemlja (iza Brazila i Meksika). Većinu stanovništva (o. 58%) čine mestici, mješanci domorodačkoga, indijanskog st. i Europljana, većinom Španjolaca. Ostale skupine: bijelci (o. 20%), mulati (mješanci crnaca i bijelaca, o. 14%), crnci (o. 4%), zambosi (mješanci crnaca i Indijanaca, o. 3%). Domorodačko st., kojega je u doba dolaska Europljana bilo 1,5–2 mil., danas čini manje od 1% st., većinom Čipči (Chibcha). Služb. jezik je španjolski, lokalno se govore indijanski jezici koji ponegdje imaju status drugoga služb. jezika. Gustoća naseljenosti vrlo je neravnomjerna. U zap. pol. zemlje, pretežno u planinskim dolinama i zavalama te na visoravnima, živi više od 95% st., dok je ist. dio gotovo pust s gustoćom naseljenosti manjom od 3 st./km2, na velikim područjima i manje od 1 st./km2. Zbog snažnih migracija iz ruralnih područja udio grad. st. brzo raste i dosegao je 3/4 st., ali mnogi dijelovi velikih gradova nemaju grad. infrastrukturu i izgled. Gl. grad, Santa Fe de Bogotá, ima više od 7 mil. st. (šire grad. područje 7,6 mil.), i uvjerljivo je najveći grad. Ostali veći gradovi: Cali (2 392 900 st., aglom. 3 mil.), Medellín (2 mil., aglom. 3,3 mil.), Barranquilla (1 380 400 aglom. 2 mil.), Cartagene (952 000), Cúcuta (721 400) te još 20-ak gradova većih od 200 tis. st. Visoke stope rasta st. nakon II. svj. rata kulminirale su 1960-ih, a nakon toga se smanjile, za latinskoamer. prilike na umjerenu razinu od 20‰ (prosj. 1980–2002). Stopa rodnosti danas iznosi o. 22‰, a smrtnosti o. 6‰. Imigracija je slaba, a emigracija nešto jača, većinom prema susjednoj, naftom bogatoj Venezueli te SAD-u; mnoge su ilegalne. Očekivano trajanje života 72 g. Po dobnoj strukturi st. je dosta mlado, prosj. starost je 26 g., mlađih od 15 g. je o. 32%, a starijih od 65 g. samo o. 5%. U vjerskom sastavu dominiraju katolici (više od 90%), utjecaj crkve je snažan. Raste broj protestanata, ima nešto Židova, a mnogi su stanovnici zadržali i tradic. vjerovanja. Udio pismenih o. 92%; obvezno je osnovno petogodišnje školovanje, a sr. školu nastavlja o. 70% učenika. Visokoškolskih ustanova ima u različitim dijelovima zemlje, ali je koncentracija najvažnijih i najcjenjenijih u gl. gradu.

Potkraj XX. st. gospodarstvo Kolumbije nekoliko je puta izmijenilo faze prosperiteta i stagnacije, ponajviše ovisno o kretanjima svj. cijena gl. izvoznih proizvoda: nafte, kave i ugljena. Programom ekon. liberalizacije (apertura) od poč. 1990-ih smanjene su carine, dereguliran financ. sektor, privatizirana velika drž. poduzeća i omogućene strane investicije. Ipak, rezultati su ostali ograničeni jer su strane investicije bile usmjerene samo na nekoliko sektora i postupno su opadale, a gospodarstvo je i dalje dosta nediverzificirano. Potkraj 1990-ih pojačala se kriza praćena rastom inflacije, kamata i javne potrošnje, zaustavljanjem gosp. rasta i nezaposlenošću do 20% te unutar. nemirima. Nakon kontroliranih devalvacija i sporazuma s MMF-om te porastom cijena nafte, stanje se postupno stabiliziralo. BNP po stanovniku još je ispod 2000 USD. Poljoprivreda je i dalje vrlo važan sektor gospodarstva jer zapošljava velik udio st. i umnogome sudjeluje u izvozu. Raznolikost klime i drugih prir. uvjeta u različitim visinskim zonama omogućuje raznolikost poljoprivr. proizvodnje. Najvažniji poljoprivr. proizvod je kava (3–4. u svijetu, o. 10% svj. proizvodnje), iako više nije onoliko važna kao 1970-ih kada je davala 80% vrijednosti izvoza. Uzgaja se ugl. u planinskom području između 900 i 1800 m n.m. Ostali važniji proizvodi: kakao, banane, šećerna trska, kukuruz, duhan, kasava, pamuk, a sve veće prihode donosi uzgoj cvijeća. Stočarstvo, posebice uzgoj goveda, najrazvijenije je u ist. dijelu Kordiljera te na savanama ist. nizina. Golemo šumsko bogatstvo slabo se iskorištava zbog nerazvijene prom. mreže, ali je zato izbjegnuta masovna deforestacija. Iako K. izlazi na dva oceana, ribarstvo je od sporednog značenja. Navažnija su rudna bogatsva nafta i ugljen. Iako po proizvodnji tih energenata ne spada u svj. vrh, oni čine velik udio u izvozu zemlje. Tradic. nalazišta nafte su u dolinama Magdalene i Catatumbâ, a 1980-ih otkrivena su nalazišta u regiji Llanos i u Amazoniji. K. je među 10 najvećih izvoznika kamenog ugljena. Ostala važnija rudna bogatstva: zlato, platina, obojene kovine te drago i poludrago kamenje, posebice smaragdi, po čijoj je proizvodnji K. vodeća u svijetu. Oko 3/4 el. energije dobiva se u hidroelektranama (uz još neiskorištene kapacitete), a taj jeftini izvor bio je važan poticajni čimbenik razvoja industrije. Ipak u pojedinim sušnim godinama tako snažna usmjerenost na HE pokazala se kao hendikep. Jači razvoj ind. počeo je 1950-ih kao dio plana samodovoljnosti, a domaća ind. zaštićena je visokim carinama. Među najvažnijim granama bile su industrije koje su zapošljavale velik broj radnika (tekst., kože i obuće, odjeće), ili koje su osiguravale ključne proizvode za domaće potrebe (prehr., crna i obojena metalurgija, kemijska). U novije vrijeme sve je važnija i petrokemijska, ind. vozila i strojeva i dr. Tradic. industr. područja su oko Bogote, Medellína i Calija, a otvaranjem prema svj. tržištu sve važnija postaju središta na karipskoj obali Cartagena, Barranquilla i dr. Turizam ima ograničeno, a zbog povremene nesigurnosti i oscilirajuće značenje; zemlju godišnje posjeti oko pola mil. stranih turista, a od turizma se zaradi oko 1 mlrd USD. Uvoz i izvoz po vrijednosti su ujednačeni, a bilanca najviše ovisi o svj. cijenama gl. izvoznih proizvoda: nafte i derivata, ugljena, kave, banana, cvijeća, smaragda, strojeva i vozila. Najviše se izvozi u SAD (više od 40%), zatim u Venezuelu, Ekvador, EU. Najvažniji uvozni proizvodi: industr. oprema, sirovine i poluproizvodi, roba široke potrošnje, vozila. Gl. partneri: SAD, Meksiko, Venezuela, Brazil, Japan, Njemačka i druge zemlje EU-a. Ilegalna trgovina drogom još je važan izvor prihoda, a procjenjuje se da je tijekom 1970-ih i 1980-ih premašivala vrijednost legalnog izvoza. Dinamičan reljef u najgušće naseljenom dijelu zemlje otežavajući je čimbenik u razvoju prom. sustava, posebice gradnji željeznice. Stoga je cestovni promet najvažniji oblik prometa. Gl. prometnice vode od karipske obale prema J dolinama Cauce i Magdalene, a najvažnija je transverzalna – od pacifičke luke Buenaventure. Bogotá je s karipskom obalom povezana i želj. prugom koja ima nekoliko odvojaka. Razvoj željeznice umanjio je nekadašnje veliko značenje unutar. plovidbe, ali se rijekama i dalje prevozi nešto tereta, ponajviše nafta. Luke na karipskoj obali (Cartagena, Barranquilla i Santa Marta) važnije su od pacifičkih

Prastanovnici Kolumbije bili su Indijanci plemena Čipči (Chibcha). Otkrili su je 1499. Amerigo Vespucci i Alonso de Ojeda; španj. konkistador Gonzalo Jiménez de Quesada zauzima je 1536–39. i naziva Nova Granada; 1538. utemeljen je gl. grad Santa Fé de Bogotá. Surovim mjerama osvajača starosjedioci su gotovo istrijebljeni; započinje uvoz crnih robova iz Afrike. God. 1740. uključena u španj. potkraljevstvo Nova Granada. Tijekom tog razdoblja kreolsko stanovništvo postupno preuzima vlast. Pokret protiv španj. vrhovništva jača od druge pol. XVIII. st. God. 1810. izbija ustanak u Bogoti, 1813. donesen je proglas o neovisnosti, oslobodilačka vojska pod vodstvom Simóna Bolívara zauzima 1819. Bogotu. Bolívar je izabran za predsj. novoustrojene federativne republike Velike Kolumbije (kongres u Cúcuti, 1821). Španjolci su napokon protjerani 1826. Raspadom te države 1830. u sastavu Nove Granade ostaju u drž. svezi samo K. i Panama. God. 1832. dobiva republikanski ustav. Prvi predsj. je Francisco de Paula Santander. Gl. polit. snage postaju Liberalna i Konzervativna stranka. God. 1849. predsj. postaje liberalni predstavnik, general José Hilario López, koji provodi niz reformi, 1850. ukinuto je ropstvo crnaca, a ustav je 1851. revidiran prema liberalnijim načelima. God. 1858. republika Nova Granada postaje konfederacija osam država koja 1863. mijenja ime u Sjedinjene Države Kolumbije. To razdoblje obilježava trajna polit. nestabilnost praćena oružanim sukobima. God. 1886. donesen je nov (centralistički) ustav (na snazi do 1958), dotadašnje federalne države postaju pokrajine Republike Kolumbije. God. 1899–1903. vođen je žestok građ. rat između liberala i konzervativaca, a 1903. dolazi do spora sa SAD-om oko Panamske prevlake. Uz pomoć SAD-a Panama se iste god. odcijepila od K. God. 1932–34. K. ratuje protiv Perua zbog pograničnih prijepora, a 1934. predsj. Alfonso López Pumarejo provodi niz soc. reformi (tzv. revolucija u tijeku). Poslije 1946. na vlast dolazi Konzervativna stranka. Nakon ubojstva predsjedničkoga kandidata lijevih liberala Jorgea Eliécera Gaitána (1948), u Bogoti izbija pobuna koja je ugušena i nastupa razdoblje krvavih građ. sukoba. Godine 1953. general Gustavo Rojas Pinilla izvodi državni udar, postaje predsjednik republike i vlada do 1957, kada je oboren s vlasti. U cilju okončanja polit. nestabilnosti, liberali i konzervativci sklapaju 1957. sporazum o ustroju Nac. fronte i o naizmjeničnom izmjenjivanju njihovih kandidata na vlasti. Prema tom dogovoru za predsjednika su izabirani liberal Alberto Lleras Camargo (1958–62), konzervativac Guillermo León Valencia (1962–66) te liberal Carlos Lleras Restrepo 1966. Nakon izbora 1970. izabran je konzervativac Misael Pastrana Borrero. Istodobno jača gerilska aktivnost radikalne ljevice. God. 1978. predsj. postaje liberal Julio César Turbay Ayala. Predsjednik Belisario Betancur (1982–86) pokušao je okončati dugogodišnji gerilski rat i otkloniti polit. nestabilnost u zemlji. Glavne gerilske skupine dobile su 1984. amnestiju i privremeno prekinule borbu. Za novoga predsjednika Virgilija Barca Vargasa (1986–90) stanje se ponovno pogoršalo, a paravojni “odredi smrti” započeli su krvave obračune s bivšim gerilcima. Tijekom druge pol. 1980-ih gerilski pokret ponovno se razbuktava, 1987. štrajkovi se šire cijelom zemljom. Od 1990. do 1994. predsj. je César Gaviria Trujillo, od 1994. do 1998. Ernesto Samper Pizano, od 1998. do 2002. Andrés Pastrana Arango, a od 2002. Álvaro Uribe Vélez (ponovno izabran 2006). Na prijelazu u XXI. st. K. i dalje potresa polit. nestabilnost, a moćna narkomafija (karteli) ima značajan utjecaj na politički i gospodarski razvoj zemlje. Od 2010. na čelu zemlje nalazi se Juan Manuel Santos.