Mijo Kovačić

Mijo Kovačić rođen je 5. kolovoza 1935. kao najmlađe od petero djece, u podravskom zaseoku Gornjoj Šumi, nekoliko kilometara udaljenom od Molva i Hlebina. Osjetljivi dječak Mijo proveo je djetinjstvo vezan uz majku Anu koja je svoju maštovitost prenijela na sina: hranila je i razvijala Mijinu fantaziju pučkom naracijom, nerijetko stravična sadržaja, i to je u dječaku ostavilo neizbrisiv trag. Obilje je u podravskom kraju bilo nepoznanica. Moglo se opstati ako su se prihvatile dvije seljačke vrline: rad i štednja. Dok je bio dijete, Mijo je dane provodio uz kravu na paši. Tu je svoju kravu "upoznao u dušu" i ona će ga kasnije pratiti kao model kroz čitavo njegovo slikarstvo. Četiri razreda osnovne škole Mijo je pohađao u Molvama. Tih dnevnih sedam kilometara koje je propješačio nije bila samo faza njegova "prilagođavanja društvu", bilo je to i svojevrsno školovanje" u velikoj učionici prirode", u kojoj je uspješno svladao "tečaj" botanike, zoologije, anatomije i svih ostalih "predmeta" iz života sela. U toj mu je "akademiji" preostalo jedino perfekcioniranje slikarskog zanata. Mijino je djetinjstvo bilo melankolično. Svoju je mnogostranu darovitost očitovao vrlo rano. Želio je nastaviti školovanje, no u tegobnoj seljačkoj stvarnosti to je morao ostati nedosanjan san. Kasnije se na nekim njegovim slikama pojavljivao taj osamljeni i povučeni seoski dječak uz kravlju zapregu, uz kacu s grožđem u vinogradu, na prečki seljačkih kola ili kako stišče uza se mačka svog djetinjstva, ili kako na leđima majke začuđeno promatra svijet koji tone u blatu Općeg potopa. Nezaboravni dječak koji se nesvjesno odupirao odrastanju, jer je znao da je iskustvo odraslih potop u kojem tonu ljepota i naivnost svijeta. U Mijinim zimama nema zimskih radosti, na ledu njegovih slika nikada se nije sklizalo ni jedno dijete. On je, reklo bi se "knjiški", bio pjesnik "šekspirskog tragičnog usmjerenja". Mijo se ni s jednim svojim motivom ne igra poput verbalističkog žonglera, Pred svakim je svojim motivom Mijo ozbiljan, podjednako je nepotkupljiv kada je u pitanju tzv. "frivolna" tema, kao i ona vezana uz tragična zbivanja. U njemu ta ozbiljnost izjednačava motiv ljubavi i erotike s bilo kojim motivom života i smrti.

Presudne 1953. osamnaestogodišnji seljak iz Gornje Šume prvi se put susreće s imenima Krste Hegedušića i Ivana Generalića. Hegedušić je u dalekom Zagrebu nedostižan, ali Ivan Generalić živi u susjednim Hlebinama. Susret s njim nije bio presudan toliko kao "školska poduka" koliko kao ohrabrujući primjer: pred njim je stajao neškolovan seljak koji je postao poznat i proslavljen slikar u svijetu! Mijinoj mudrosti nije ni bilo potrebno više od te spoznaje. I tako je započeo njegov dugogodišnji studij u "akademiji" seoskog dvorišta u Gornjoj Šumi. To je bio stvarni studij u kojem je samouki slikar stekao najviše zvanje, najviši stupanj majstorstva.

Godine 1954. mladi slikar izlaže prvi put u Koprivnici s Gažijem, Filipovićem i Večenajem. Bio je to ohrabrujući i obećavajući nastup. Među važnijim Mijinim susretima svakako je susret s Grgom Gamulinom (1964.), koji je prvi u Hrvatskoj bez predrasuda prišao teoriji naivne umjetnosti. Rezultirao je najiscrpnijim monografskim djelom o Mijinu slikarstvu (Kovačić, 1976.). Više od jednog desetljeća poslije, objavljeno je drugo monografsko djelo iz pera Vladimira Malekovića, (Mijo Kovačić, 1989.), a 1999. i treće, u izdanju Kovačićeva bečkog prijatelja i mecene Petera Infelda. Ta su tri djela ugradila slikarstvo Mije Kovačića u hrvatsku i europsku umjetnost naših dana.

S velikim se majstorima i njihovim djelima Kovačić suočavao hrabro i nerijetko vrlo samopouzdano. "Veliki me majstori nisu mogli skrenuti, oni su gledali svoje ljude i pejzaže u svom vremenu, kao što ih ja gledam u ovom svom", naglašavao je. On ih "čita" sa strašću i uživanjem, otkriva u njima sve ono što je sam morao otkrivati u svojoj "akademiji" u Gornjoj Šumi. Mudar i samozatajan, stvara i danas, uvjeren da još nije naslikao najbolju sliku.
životopis  potpisuje Josip Depolo.