Alfred de Vigny

Neobičan i zahtjevan pjesnik, klasičar u gomili romantičara, svoje teške, gorde i značajne knjige koncipirao je polako, pa se čini da su rezervirane za uski krug znalaca. Balzac mu se divio jer je bio nadaren i za poeziju i za prozu, a za Prousta je, sa Baudelaireom, najveći pjesnik XIX stoljeća. Vigny je pjesnik jedne velike ideje koju nastoji što tačnije izraziti, i u njega nema raznovrsnosti tema i motiva, ali, kako se motivi vremenom produbljuju, ono što njegovo djelo gubi na širini, dobiva na dubini i gustoći. Za Baudelairea je "bukvalno govoreći sin svojih djela", kojima poetski discipliniran jezik daje posebnu otmjenost. "Kolijevka jezika je tu, uz kolijevku monarhije", kaže pjesnik koji se želi vratiti mitskim počecima Francuske jer od rođenja pripada prošlosti, vjeran kraljevskoj porodici koju je revolucija lišila prijestolja. Prirodno se okreće vojnoj karijeri, koju nakon nekoliko godina napušta, ne našavši svoje mjesto u dosadi provincijskih garnizona, i odlučuje potražiti književnu slavu.

Prva zbirka Pjesme (1822) je polovičan uspjeh, ali je sljedeća, Antičke i moderne pjesme (1826) veliki uspjeh uprkos lošim kritikama Sainte-Beuvea. Njegova književna aktivnost postaje bogatija: nakon objavljivanja jednog od prvih istorijskih romana, Cinq-Mars, smatra se suparnikom Waltera Scotta, prevodi Shakespearea, piše Razmišljanja o istini u umjetnosti (1927), ali, i pored goleme ambicije da napiše "modernu tragediju" u kojoj bi bili prisutni svi stilovi, razočaran je teatrom koji je prevelik i prebučan da bi se u njemu čuo neki dubok tajni glas. Njegovi prevodi Shylocka i Mletačkog trgovca nisu postavljeni na scenu, uspjeh postiže Hugo sa Hernanijem, nakon čega postaje predvodnikom romantičara. Vigny se povlači u osamu, prestaje se baviti teatrom, ali kad stupi u vezu s glumicom Marie Dorval, piše za nju dramske komade koji, ovaj put, naročito Chatterton, postižu veliki uspjeh. Sve više ga zanimaju politička pitanja, ukidanje smrtne kazne, koju je osudio u svojoj prvoj istorijskoj drami, Marešalica d'Ancre, iz 1831. Iako lojalno komanduje jednom jedinicom garde, osuđuje vladavinu Charlesa X i pokazuje simpatije prema saint-simonizmu. Život mu je prošao u znaku gorčine, razočarenja i uništenih ambicija, rastrgan između vjernosti čitavoj jednoj prošlosti i grčevite želje da "piše za ljude svog vremena, u jeziku i duhu svog vremena, i ako je moguće i u njegovu korist". Međutim, iako je imao očajničku potrebu da se obrati svojim savremenicima, samo su rijetki čuli njegov glas.

Život i smrt kapetana Renoa

Noć 27. jula 1830. bila je tiha i svečana. Ja je se sećam bolje no nekih najstrašnijih prizora koje mi je sudbina iznela pred oči. – Tišina zemlje i mora pred buru nije veličanstvenija od tišine koja je vladala u Parizu pred revoluciju. Bulevari behu pusti. Ja sam išao sam, posle ponoći, celom
njihovom dužinom, žudno gledajući i slušajući. Vedro nebo rasprostiralo je po zemlji belu i slabu svetlost svojih zvezda; ali kuće behu neosvetljene, zatvorene i kao mrtve. Svi ulični fenjeri behu polomljeni. Nekolike gomilice radnika iskupljale su se još oko drveća, slušajući tajanstvenog govornika, koji im je tihim glasom kazivao zagonetne reči. Zatim su se trkom razdvajale i sklanjale u tesne i mračne ulice. One su se pribijale uz male kapije od dvorišta, koje su se otvarale kao klopke i zatvarale za njima. Posle toga ništa se više nije micalo, i varoš je izgledala kao da ima samo mrtve stanovnike i kuće kugom zaražene.



https://mega.nz/#!5npggSZK!KNPsdrH4_iLVdmDtQfOVgDsDqbOJHZuHulV7GE_7F-c