Hiljadu i jedna noć

Hiljadu i jedna noć (arap. كتاب ألف ليلة وليلة‎ Kitāb 'Alf Layla wa-Layla, pers. هزار و یک شب‎ Hazār-o Yak Šab) je zbirka priča sabrana tokom mnogih vekova, od strane raznih autora, prevodilaca i naučnika širom zapadne, centralne i južne Azije, i Severne Afrike. Priče imaju korene iz starih civilizacija Arabije, Persije, Mesopotamije, Indije, Judeje,  i Egipta. Osnova celokupne zbirke je priča o Šeherzadi. Poznata je još pod imenima 1001 noć, Arapske noći, 1001 arapska noć. Neke od najpoznatijih su Priča o mornaru Sinbadu (sedam nastavka), Priča o cipelašu Marufu, Priča o Aladinu i čarobnoj lampi i Priča o Ali Babi i 40 razbojnika. Mnoge priče vode preklo iz narodnih priča iz Abasidske ere, dok druge, a posebno okvirna priča, su najverovatnije izvedene iz Pahlavijskog persijskog rada Hazar Afsana (Hazār Afsān) (pers. هزار افسان - Hiljadu priča), koji je delom zasnovan na indijskim elementima.

Ono što je zajedničko za sva izdanja „Noćnih priča”" je inicijalna okvirna priča o vladaru Šahrijahu i njegovoj supruzi Šeherzadi i uokvirujući kontekst koji je inkorporiran kroz same priče. One proizlaze iz ove izvorne priče; neke su uokvirene unutar drugih priča, dok druge počinju i završavaju se same po sebi. Neka izdanja sadrže samo nekoliko stotina noći, dok druga uključuju 1.001 ili više. Najveći deo teksta je u prozi, mada se stihovi povremeno koriste za pesme i zagonetke i za izražavanje naglašenih emocija. Većina pesama su pojedinačni kupleti ili katreni, mada su neke duže.





https://mega.nz/file/JvhWmSIT#9cTy2HwUsSicQiqi1W-bJRixs5Tisfw-CEbpKezBBVk

https://mega.nz/file/4qhyCJgB#QI9dcas_UR2c4_h-0R_kyy9mpRkF3yqobNYBqygfbEA

https://mega.nz/file/cmgSXDRY#P0bAsaHjTSGXM2LIvgx3itR6V6Oj3pAYhdUgbSzIiIY

PRIČA O CARU ŠAHRIJARU I NJEGOVOM BRATU CARU ŠAHZEMANU
Priča se - a Allah najbolje sve zna, On je najmoćniji i najplemenitiji - da u davna i pradavna vremena, u minulim vijekovima i prohujalim stoljećima, bijaše jedan car iz carske loze Sasana na otocima Indije i Kine, te da taj car imađaše svoju vojsku, gardu, poslugu i svitu. Imao je dva sina - jednog odraslog i jednoga još mladog - ali oba bijahu hrabri vitezovi, premda je stariji u viteštvu nadmašivao mlađega. Stariji sin počne vladati zemljom pravedno i mudro, te svi podanici i stanovnici njegove zemlje zavolješe cara i njegovu vladavinu. Car se zvao Šahrijar, a njegov mlađi brat zvao se Šahzeman. Carevina bijaše Samarkand perzijski. Svaki brat upravljao je svojim dijelom carevine, vladajući mudro i pravično svojim podanicima dvadeset godina, u punoj radosti i zadovoljstvu, sve dok se stariji car ne zaželi mlađega brata i naredi veziru da otputuje do njega i dovede mu ga. Vezir primi zapovijest smjerno i pokorno i otisne se na put dok ne stiže sigurno i dok ne stupi pred carevog brata. Prenese mu pozdrave, pa ga obavijesti o tome kako ga je njegov brat poželio i traži da ga posjeti. Šahzeman primi želju svog brata smjerno i pokorno i poče se spremati za putovanje. Iznesoše se njegovi šatori, pojaviše se goniči deva, mazge, sluge i straže, kao i sve drugo što mu je bilo potrebno, te car postavi svoga vezira da upravlja zemljom, a sam se otisnu put carevine svoga brata. Međutim, usred noći on se sjeti nečega što je zaboravio u dvoru, te se vrati, uđe u dvor i zateče svoju ženu kako leži u postelji zagrljena s jednim od njegovih crnih robova. Kada vidje roba sa svojom ženom, caru se cijeli svijet smrači pred očima i on pomisli: "Ako se to događa dok još nisam ni napustio grad, šta li će tek činiti ova rospija dok budem duže boravio kod svoga brata?!" Šahzeman trgnu sablju, pogubi ih oboje u postelji, te se istoga trena vrati i naredi da se krene na put.
Putovao je dok ne stiže do grada svoga brata koji se veoma obradova njegovom dolasku. Šahrijar mu izađe u susret, pozdravi ga s najvećom radošću, ukrasi grad i sjede da razgovara s njim uz neizrecivu razdraganost. Tada se Šahzeman sjeti šta se dogodilo s njegovom ženom, te ga obuze silna tuga i on preblijedi a tijelo mu potpuno klonu. Vidjevši šta se zbiva s bratom, Šahrijar pomisli da je to zbog toga što je napustio svoju zemlju i carevinu, te ga ostavi na miru ne raspitujući se. Međutim, jednoga dana Šahrijar reče bratu:
- Brate moj, vidim da si klonuo i da ti je lice požutjelo.
- Na duši mi je rana, brate - odgovori Šahzeman, ali mu ne reče šta se zapravo dogodilo s njegovom ženom.
- Želim da pođeš sa mnom u lov - reče Šahrijar. - Možda će ti se srce tako razgaliti.
Šahzeman odbi ponudu, te njegov brat sam pođe u lov. Na carskome dvoru bijahu prozori što su gledali na Šahrimanov vrt. Šahzeman pogleda kroz prozor i vidje kako se u tom času otvara kapija dvorca kroz koju prolazi dvadeset robinja i dvadeset robova, a bratova žena hodi među njima, zanosna i prelijepa. Oni stigoše do šadrvana, poskidaše odjeću i posjedaše jedni uz druge.
- Mesude! - povika careva žena. Priđe joj jedan crni rob koji je zagrli, a ona mu se objesi oko vrata. Mesud je zatim povali, a isto to učiniše robovi s robinjama, te nisu prestajali milovati se i otvoreno ljubav voditi sve dok nije počeo dan izmicati. Kada sve to vidje, carev brat pomisli: "Tako mi Boga, moja nevolja je mnogo manja od ove nevolje." Nestade njegove pogruženosti, misleći kako je to mnogo gore od onoga što se njemu dogodilo, i on se najzad prihvati jela i pića.
Nakon toga, vrati se njegov brat s puta. Pozdraviše jedan drugoga, te car Šahrijar pogleda svoga brata, cara Šahzemana, i primjeti da mu se vratila boja lica, da je porumenio i da jede znatno više nego prije. Car se začudi i reče:
- Vidio sam brate, da ti je lice bilo požutjelo, a sada ti se boja vratila. Kaži mi šta se to s tobom događa.
- Ispričat ću ti zašto sam bio požutio, ali mi dopusti da ti ne ispričam zašto mi se vratila boja u lice.
- Ispričaj mi onda zašto si bio požutio i oslabio, a ja ću te saslušati.
Šahzeman tada reče:....