Zlatibor

Zlatibor je planina u zapadnoj Srbiji, dugačka oko 55 kilometara i široka i do 20 kilometara. Ukupna površina planine je 1000 km2. Najviši vrh na Zlatiboru je Tornik visine 1496 metara. Zlatibor je jedna od najatraktivnijih turističkih destinacija Srbije, kako u toku zimske, tako i u toku letnje sezone. Nalazi se u severnom delu oblasti koja se naziva Stari Vlah, između Raške, Hercegovine i Polimlja. Centar Zlatibora je opština Čajetina, a delovi planine takođe pripadaju i Užicu i Novoj Varoši. Na jugu i istoku Zlatibor je ograničen rekama Uvac i Veliki Rzav. Najveći grad u bilizini je Užice, a preko planine idu važni magistralni putevi, kao i pruga Beograd-Bar. Zlatibor pripada Dinarskim planinama. Prosečna nadmorska visina je oko 1000 metara, a pored Tornika, najviši vrhovi su Brijač (1440 m), Čigota (1422 m), Čuker (1359 m), Konjoder (1337 m), Ljuljaš (1269 m), Vijogor (1281 m), Kobilja glava (1176 m), Gradina (1149 m), Jelova gora (1147 m), Gruda (1140 m), Crni vrh (1177 m). Najviši vrhovi se nalaze na južnom delu Zlatibora a visina se smanjuje idući ka severnom delu. U centru Zlatibora nalazi se veštačko jezero za turističke potrebe. Na Zlatiboru se nalaze izvori lekovitih mineralnih voda. Jedna od karakteristika zlatiborskih sela su drvene kuće – brvnare (osaćanke), sagrađene ručno, od jelovine ili hrastovine. Na ovoj planini nalazi se bujna i bogata vegetacija, a pašnjaci i livade su najrasprostranjeniji ekosistemi. Na njima raste veliki broj lekovitih trava. Do 600 metara nadmorske visine rastu listopadne šume (breza, bukva, hrast, jasen, lipa) a na višim nadmorskim visinama dominiraju četinari (beli i crni bor, srmča, jela). Što se tiče životinjskog sveta, ni on nije ništa manje raznovrstan. Ovde obitavaju vukovi, lisice, zečevi, divlje svinje, kune, veverice, a ponegde se može naići i na medveda. Od ptica ovde se mogu videti orao krstaš i beloglavi sup. Dolaskom Aleksandra Obrenovića u posetu Zlatiboru, 1893. godine, počinje da se razvija turizam na ovoj planini. Ono šta je takođe posebno interesantno i što je svojstveno ovom kraju jesu crkve brvnare – crkve malih dimenzija, sagrađene od drveta. Danas se u ovom kraju mogu videti četiri ovakve građevine koje su sačuvane i nalaze se u selima Dobroselica, Jablanica, Draglici i u Kućanima.

Legende o imenu Zlatibora



Sve do polovine 19. veka prostor današnjeg Zlatibora nosio je naziv Rujno (po cvetu Ruj) i administrativno je pripadao Rujanskoj knežini. Tek od polovine prošlog veka naziv Rujno u zvaničnim spisima zamenjuje naziv Zlatibor. O tome kako je Zlatibor poneo „zlatno“ ime postoje tri legende.

Prema jednoj legendi, smatra se da je planina dobila ime posebnoj i veoma retkoj vrsti belog bora koji u jednom delu godine umesto zelenih, ima četine zlatno žute boje. Da nije reč samo o legendi, dokazuje činjenica da je ovaj bor zaista pronađen je u zlatiborskom selu Negbina. Botanički je ispitan i priznat kao posebna vrsta, latinskog naziva Pinus silvestris Variegata Zlatiborica. Zaljubljenici u zlatiborsku prirodu pokušali su da presađivanjem zaštite ovaj simbol Zlatibora od izumiranja, pa znatiželjni posetioci ovaj poseban „zlatni bor“ danas mogu videti u dvorištu ispred Turističke organizacije na Zlatiboru i u dvorištu biblioteke u Čajetini.



Druga legenda kaže da je Zlatibor nazvan po bogatstvu borove šume, koja je doseljenicima iz Crne Gore i Hercegovine bila glavni izvor prihoda. Koristili su ovo drvo za građu, ali su od njega pravili katran i luč, koje su prodavali u Šumadiji i Dalmaciji, i pošto im je bio glavni, a neretko i jedini izvor prihoda, imali su običaj da kažu kako je bor zlata vredan. U priči su ga uvek hvalili: "Zlatan je to bor!".

Treće predanje kaže da je ime dobio po suvatima (pašnjacima) koji s jeseni dobijaju žutu boju, boju zlata. Kombinacija zlatne trave prošarane borovima, možda je doprinela da ova planina ponese ime Zlatibor.

Koja je od ovih legendi istinita procenite sami. Ili dođite na Zlatibor, možda ćete u pesmi borova čuti neku novu priču...

Muška nošnja

Obavezni delovi tradicionalne muške nošnje u zlatiborskom kraju su "košulja" i "gaće", zatim raznobojni vuneni "pojas", a posebno obeležje daju "pelengiri" ili "pelengaće", vrsta širih gaća od vunene ili lanene tkanine bele ili mrke boje.

Od gornjih haljetaka nošeni su "zubunić" ili "gunjić", zatim "đečerma", "džamadan" i "gunj".

Na glavi se nosio crveni fes sa kićankom, vunena pletena crna kapa "šubara", a posle srpsko-turskog rata osamdesetih godina XIX veka sve češće i šajkače. Zimi se oko kape obavijao tkani vuneni šal, a leti je nošen i slamni šešir.

Preko spomenutih haljetaka ogrtana je crvena kabanica, koju su ljudi obično nosili kada putuju na konju. Od obuće su nošene čarape, priglavci, nazuvice, "prijesni", "crveni" i "građeni opanci, isto kao i u ženskoj nošnji, i još suknene "tozluke" ili "dokoljenice".

Ženska nošnja

I devojke i žene nosile su dugačku košulju, dinarskog tipa, šivenu od konopljanog ("debelog" - "težinjavog beza"), zatim od lanenog - "ćetenovog beza", a za praznike i od polupamučnog ("podatkanog" i "pamučnog beza") platna. Od gornjih delova odeće nosio se kratak, crni sukneni jelek "prsluk", a preko njega beli sukneni "zubun", dok se ispod pojasa sa prednje strane stavljala uska kecelja "prežina". Obuvane su crne, vezene čarape i "građeni" opanci.

Devojke su bile očešljane u dve pletenice obavijene oko glave, a praznikom se stavljao plitki crveni "fesić", dok su oko vrata nošeni nanizi od zlatnog ili srebrnog novca. Zimi je nošena dugačka vunena nabrana suknja, a preko suknenog "prsluka" ili pak "grudnjak pamuklije" oblačio se "gunj", kratak sukneni haljetak s dugačkim rukavima. Neke žene oblačile su još i dugačku belu suknenu "aljinu" preko sveg odela.

Kao deo mladine i praznične nošnje imućniji ljudi imali su libade i svileni pojas "bojader".

Jedno od osnovnih obeležja ženske nošnje bilo je pokrivanje glave. Nosio se i nakit od suvih biljnih plodova, najčešće đerdan od "karavilja", koji kad se navlaži opojno miriše.

Narodna igra

Repertoar narodnih igara zlatiborskog kraja mogao bi se grupisati u orske igre (obredne i zabavne), igre sa posela, čobanske igre, dečije igre.

Među orskim igrama značajno mesto pripada obrednim igarama čiji se uticaji vide u svadbenom ceremonijalu, a cilj im je da zaštite buduću bračnu zajednicu od uroka, dok je u posmrtnom ritualu trebalo da omoguće pokojniku i vezu sa "ovim svetom" i da se pokojnik "isprati" na "onaj svet". Vašari su održavani u vreme preslava, crkvenih praznika, posle ophoda krstonoša, a igranke najčešće subotom.

Na poselima i prelima igralo se kada se završi posao. Igre sa posela, čobanske i dečije igre nisu imale muzičku pratnju. Učesnici čobanskih igara ili igara sa posela bili su uglavnom mladi pa su se mogle izvoditi lascivne i nepristojne šale, ili su se nadmetali momci kako bi dobili naklonost devojaka ili se dokazali svojim umećem i snagom.

Bez obzira koliko su bila zauzeta poslom, deca su nalazila vremena i za igru. Najomiljenije dečije igre su tutumiša, sinova, žmure. Tutumiš je isto što i današnja popularna dečija igra Ćorave bake. To igraju deca po celom užičkom regionu.

Pesma i igra zlatiborskog kraja

Naziv za igru uz pevanje ili sviranje je kolo i kolanje (kolalice, šetalice). Prvi igrač u kolu je kolovođa, a poslednji drži kraj. Reč kec, za poslednjeg igrača u kolu, koristi se poslednjih godina. U prošlosti se za vođenje kola često govorilo: voza kolo, kolovođira, dok se za ulazak u kolo kaže "vatati se u kolo".

Narodni svirači užičkog kraja koriste sviralu (frulu), dvojenice, kao i paljku i list, ali i instrumente industrijske izrade. U zlatiborskim selima igralo se i uz pratnju paljki i bubnja. Kao "uvozni" instrumenti, harmonika i klarinet takođe su našli svoje mesto u lokalnoj muzičkoj praksi.

Treba spomenuti i bleh orkestre (trubačke), koji su se u zlatiborskom kraju javili između dva rata, a do svog punog značaja došli su 60-ih godina prošlog veka, osnivanjem čuvenog Dragačevskog sabora trubača, a kasnije i Sabora trubača zapadne Srbije.