Dragan Lukić

Dragan Lukić  pisac i pesnik za decu. Rođen je 1928. godine u Beogradu. Za vrlo rano otkrivanje knjiga zaslužan je njegov otac koji je radio kao štamparski mašinista. Majka mu je bila domaćica. Već u osnovnoj školi, Lukić je počeo da zapisuje svoje prve pesme. U ranom detinjstvu mnogo se selio, ali se onda njegova porodica nastanila u predgrađu Beograda, gdje su Lukić i njegov brat pohađali osnovnu školu "Vojislav Ilić". Već tada njegovi su učitelji primetili da ima dara za književnost to ga nagovarali da piše i šalje pesme u razne dečje novine i rubrike. Ali Lukić je već tada sa svojim prijateljima iz ulice "tiskao" sopstveni časopis za decu kojeg su nazvali "Mladost".

Osim što je rado pisao pesme, kao dečak, Lukić je rado čitao knjige. Omiljene su mu bile pesme Jovana Jovanovića Zmaja, priče Desanke Maksimović te romani Danijela Defoa, Karla Fridrika Meja i Aleksandra Dima.

1940. godine Lukić je krenuo u Šestu mušku gimnaziju. Za vreme Drugog svetskog rata, nastava se održavala svukuda, jer je ta škola pretvorena u nemačku kasarnu. Nakon oslobođenja Beograda, Lukić je sa svojim prijateljima postao član Naroden omladine, koja je pomagala pri obnovi grada, a kasnije i čitave države. Nakon gimnazije, Lukić je upisao Filozofski fakultet i to srpskohrvatski jezik i književnost. Nastavio je da piše i objavljuje svoje pesme te posto član Studentskog kluba mladih pisaca. Kada je Klub izdao svoju zbirku pesama, među njima su bile i Lukićeve.

1952. objavio je prvu sopstvenu knjigu "Velika trka", a nakon nje i "Zveri kao fudbaler". Do tada je Lukić već bio afirmisani i vrlo popularni dečji pisac. Nakon što je diplomirao, postao je profesor dečje književnosti u Školi za vaspitače u Beogradu. Na ovom poslu ostao je sve do penzionisanja.

Njegove najpoznatije knjige, od preko stotinu šta ih je objavio, su "Iz jednog džepa", "Moj praded i ja", "Kako se kome čini", "Fifi", "Dečaci, devojčice, odrasli", "Kako rastu nogavice", "Ovde stanuju pesme", "Od kuće do škole", "Što kaže tada" i mnoge druge. Poznati su i njegovi romani "Neboder C17", "Tri gusketara" i "Bomba u kafi". Osim toga, pisao je i za udžbenike te su njegova dela i deo osnovnoškolske lektire.

Za svoj rad, Lukić je dobio brojne nagrade, među kojima su najznačajnije nagrada Neven, nagrada Mlado pokoljenje, Zmajeve nagrade te nagrada Politikinog Zabavnika. 1993. godine bio je počasni predsednik Zmajevih dečijih igara, a prethodnici na toj funkciji bili su mu Veljko Petrović i Desanka Maksimović.

Lukić je umro u Beogradu 2006. godine nakon duge i teške bolesti.