Dinko Šimunović

Rođen je 1. rujna 1873. godine u Kninu. Završio je učiteljsku školu 1892. u Arbanasima te radio kao učitelj u Hrvacama (1892.–1900.) i na Dicmu (1901.–09.), te do umirovljenja 1927. na Obrtničkoj školi u Splitu. 1929. godine se seli u Zagreb. Pozornost kritike privukao je nedovršenom pripoviješću "Mrkodol" (1905.) u zadarskom Lovoru, a ubrzo se uvrstio u vodeće noveliste hrvatske moderne.

Svoje novelističke radove objedinio je u zbirkama Mrkodol (1909.), Đerdan (1914.), Sa Krke i sa Cetine (1930.). Posmrtno je objavljena i zbirka Posmrtne novele (1936.). Zanimljivo je kako su u Šimunovićevim djelima glavni junaci pretežito žene (Rudica, Duga, Đerdan, Muljika itd.).[1] Najpoznatije pripovijetke su mu Muljika (1906.), Duga (1907.) te Alkar (1908.). Godina 1911. i 1923. napisao je dva romana - Tuđinac i Porodica Vinčić te 1918. tiskao dijelove nedovršenog romana Beskućnici. Umro je u Zagrebu 3. kolovoza 1933. godine.

Njegova proza iz Dalmatinske zagore impresivna je i slikovita s jakim epskim i tananim lirskim portretima. Pojedine Šimunovićeve novele vrhunska su ostvarenja u hrvatskoj književnosti. Idealnim spojem narodnoga i umjetnoga, za čim je gotovo uzalud težila starija hrvatska pripovjetka, ostvario je posve osebujan tip novele koji u najboljim primjercima čuva trajnu svježinu.