Arsen Dedić

Ne pucaj na pijanistu
Don’t shoot me I’m only the piano-player – Ne pucaj na pijanistu slijepog barskog miša pijanca i konformistu Ne pucaj na pijanistu što ti ta avet smeta on je na proputovanju jer je sa drugog svijeta Vidiš da je nestvaran i ne može ništa nikom samo je zbog toga ovdje pošto je to lokal sa muzikom
Njemu je važno da svira i da ima štogod za popit tu vidim toliko sjajnih tipova za pobit On je jedini ovdje bez konopca i puške on ima male, nježne i zauzete ruke
Dok se drugi bogate i na dvoboju bore on vodi sa kurvama fine saloonske razgovore I uvijek je od pijanista nekakva korist na filmu izvode uspavanke, ljubavne, za ples i himnu Nije došao po stoku niti da kopa zlato što si se na njega okomio veliš –
baš zato, baš zato To ne bi bilo teško njega se može fino ubiti metkom u leđa jer naprijed je pijanino Posvuda ucjene, pljačke mrtvaci se množe
Don’t shoot me I’m only the piano-player on čini najbolje što može

Tebi je lako



Tebi je lako reći – idem, jer tamo nisi bila. Tebi je lako pružiti ruku, jer još nisi odlazila.
Tebi je lako reći „Zbogom“ i da je sve to šala. Tebi je lako, jer ništa ne znaš; još se nisi rastajala.
Tebi je lako, a ja već znam: kad se te stvari dese, svatko kad ode ostavi trag, a dio života odnese.
Tebi je lako reći – idi i ni za čim ne žali. Tebi je lako, jer si dijete – jer te nisu ostavljali.

Pjesničke guzice
Neka se spasi što se može, njima toliki od slave uze. Neka se kasne počasti množe – zaslužile su pjesničke guze.
Neka se knjiže zasluge brojne. Zašto da vječno uvrede trpe. U zadnjem činu ludi pjesnik spašava glavu, njeguje dupe. U vatru i vodu one kreću, a nikad za njih riječi hvale i tko da prizna, ni ja neću, koliko su slavne guzice dale. U izvidnici straže, motre na lovoru dok pisac spava. Kako je nisko padala ona da bi visoko ostala glava.
Zaboravljamo dok nas nose, na drugom kraju se broje žrtve, da vuku na dno kao sidra mrtve sanjare stražnjice mrtve. Okrenite na pijedestalu i mog poeta, bit će bolje, da mu u beskraj prkno stremi, a glava gdje spada – tamo dolje.

Vuk u jagnjećoj koži
Danima su mi na tragu, nemam više kud.
Naći će me lovci pokažem li ćud. Zar da čitav život bježim i obilazim zamku; riješio sam zato da promijenim dlaku.
Dosta mi je bilo leda, gladovanja i hajke dok prijetvorno janje muči dvije majke. Pristao sam protiv volje na ovakvo stanje u času kad se više cijenilo blejanje.
Ali vrpolji se zvijer, muči je pitanje: Dal' je gore skončat kao vuk il' živjeti kao lažno janje?
Pristajem na Crvenkapu, al' protiv mog je bića da prijatelj budem s luda tri praščića. Nisam još zaboravio na brlog i raku mada sjajno živim prerušen u baku. Drugi vuci zavijaju; izdajnički zvuk stajat će ih glave: Mama, to je vuk!
Krivom toče med i mlijeko – nije to moj ukus. U janjećoj koži izludjet će lupus.
Ali vrpolji se zvijer, muči je pitanje: Dal' je gore skončat kao vuk il' živjeti kao lažno janje?

Pjesma bez riječi
Tebi je svaki brbljivac draži, tebi sve treba doslovno reći, a ja ti ne znam pričati laži; prava je ljubav „Pjesma bez riječi“. Tebi bi trebalo probiti uši; na žalost nisam od te sorte. Ja pjevam tebi u svojoj duši vječni Lieder ohne Worte.
Kako se tamo dospije, zna se.
Treba sve javno, treba sve naglas. Tu opet nema nikakve šanse moja Cancion sin palabras.
Izabrao sam najteže staze: asocijacije, žalobni mol. Drugi lupaju posljednje fraze, a ja Chanson sans paroles.
Kad srce govori – usta šute, al' ovaj manir takve ne vole i što ja zapravo tražim tute sa svojom Canzone senza parole? Ja sam temeljit, ja sam sa sela, al' tebi su svi ti laskavci preči. Oni su hitro prešli na djela, a ja još nisam ni na riječi.

Što je pijesma meni i što sam ja njoj
Da me ruši s vlasti, zahtijeva istinu. U spaljenom suknu i u nižem činu da me u svitanje vodi na čistinu pred streljački stroj. Što je ona meni i što sam ja njoj?
Da grizemo skupa ljuti hljeb samoće, a gori brnistra, eksplodira voće, kreće sunčev konvoj.
Što je ona meni i što sam ja njoj?
Da poričem bolje, a biram takvog druga. Spreman je da izda i u snu zakolje – zmija ispod srca i lažljivi sluga.
Dat će me bolesti, u izgubljen boj. Što je ona meni i što sam ja njoj?
Tinja skupa zraka.
Zatajit će misliš srca luda. Dat će ih za šaku srebrenjaka, neka samo najede se Juda i načini zbroj. Što je ona meni i što sam ja njoj?
Krajolik se briše.
Mi žurimo slijepom prugom. Ne trebamo više nikom, još jedino jedno drugom na plovidbi zloj.
Što je ona meni i što sam ja njoj?

Otišao je Jacques
9. X. 1978.
Nekom to nije ništa a za me loš predznak dan deveti listopada kad je otišao Jacques Što je to bilo – svejedno je užas, alkohol, rak svjetlost šiklja na Cmroku dok odlazi moj Jacques Šumeće, nisko krilo fini, gospodski sumrak baš me pogodilo što je otišao Jacques Prva godina faksa pobjeći će mi vlak koliko posto mene odvojio je Jacques
Jer ja sam bio oduvijek njegov najgori đak sve što sam izmislio već je rekao Jacques Groznica, nježna ludost Kapetan Patatrak ovo smeće od posla otrovat će me, Jacques Nekom to nije ništa a mene ubija čak dan deveti listopada kad je otišao Jacques

Ljubavna pjesma

U tebi je, u tvojim ustima i u tvojem hodu – izvedivo što je u snovima. Večera na brodu.
U tebi je.
Da li znaš da imaš oduzeto svima, i da ništa baš ne poduzimaš. U tvojim bedrima.
U tebi je javno, otkriveno – jeftino i damsko, što je bilo djeci uskraćeno – meko, pornografsko.

Porodično stablo

Svi se čude, buni se moj rod. Pitaju se moji preci muški – odakle ovaj otrovani plod, jabuka na porodičnoj kruški. Svi se čude, viče slavni puk – to je skandal u stoljetnoj krošnji. Otresa me ponosan i mrk ljutit predak u narodnoj nošnji.
Ne bojte se, vratit će se san.
Bit će opet medalja i vlasti. Jabuka već ima drugi plan: još nezrela daleko će pasti.
Ona može rasti bilo gdje.
Kroz bespuće kotrlja se sama. Slobodno se odrecite nje – nema ničeg zajedničkog s vama. Tu ne vrijedi čista prošlost, dođe takav čas:
iznenada ludo voće nikne pored vas i pokvari sve.
Želio sam samo divlji vrt i slično drvo na dalekoj cesti da vi mirno dočekate smrt, al' na žalost još ćemo se sresti. Vratit će me porodični zov kad mi budu odbrojeni dani, da vam malo kvarim rodoslov.
Pjesnik visi na zelenoj grani.

Čovjek čita novine

Čovjek čita novine uz prvu kavu i cigaretu, uzme ih pod ruku i tako vječno ide po svijetu. Čovjek čita novine prije, za vrijeme i poslije svega. Lista ih u strahu da svijet će proći mimo njega. Čovjek čita novine kad se uspinje i kad pada. Kad zna da neće naći – on čita dalje, jer se nada. Čovjek čita novine kad mu se čini da ima malo, kad mu je do istine i kad mu do nje nije stalo. Čovjek vodi ljubav i poslije toga novine kupi, a osamljeni ljudi čitaju javno i u grupi. Čovjek čita novine – riješava rebus, šalje kupone. I kad mu nitko pomoći neće, on misli – izvući će ga one. Čovjek je u strahu:
pobjeći će život, bježe mu godine. On misli – poći će bez mene i zadnji čas se hvata za novine.

Ne volim gradove

Ne volim gradove sa slavnom prošlošću; razglednice Venecije i Praga, gdje se oko moje duše kupi nostalgija, zaraza i vlaga Ne volim gradove, teška kiša pada u otrovnoj vodi temelji im gnjiju moje srce ne može da svlada Budimpeštu, Beč i Opatiju Ne volim gradove ni nadohvat moru misterij ulica Trogira i Rima ja se tamo pomirim sa smrću
jer je lijepa i lakša u njima A volim gradove nove, bezimene u kojima se jutros kamen melje koji ružni ustaju iz blata da udare vlastite temelje I volim gradove same, bez porijekla koji su još uvek u skelama – ništa razliveni beton, kreč i daske tajanstvena noćna gradilišta
I volim gradove što neucrtani na kartama svijeta ne miruju, i koji se prvi put večeras sa životom strasno dodiruju

Kako si?
Vidjet ćeš na plakatu
datum i moje ime,
u nekom ružnom gradu
slučajno jedne zime.

I zbunjena ćes ući,
ko u vremena stara
da čuješ kako pjevam
na balu medicinara.

Kako si?

Ko da je nemoguće,
i kao da se ne smije,
živjeti ovako,
živjeti od pjesme.

I reći ćeš mi blago,
i kao da me kriviš:
"Ti znači jos i danas
od ovog posla živiš?"

Kako si?

Trazićeš da ti pričam,
a ja baš nemam volje,
kako je bilo tamo,
kako je bilo dolje.

Već ne sećam se dobro,
al tvrdiš, da sam za te
napisao: "Ne plači",
i pjevao: "Sanjam te".

Kako si?

Kasno je, idu gosti,
naša je priča duga,
to što je sad u nama,
nije ni sreća ni tuga.

Da li te čeka netko,
hajdmo na piće k meni,
i vodili smo ljubav
kao u uspomeni.

Oštrenje olovke

To zasigurno nije najviše što se može: oštrenje olovke; trebalo bi više. U ovom gadnom vremenu koje napada na ulazna vrata koje nam neprestano telefonira ali nije ni to malo: oštrenje olovke. U zimljivu zoru priprema za čin koji neće imati velikih posljedica ali ipak: oštrenje olovke.
S ono malo svježe okrvavljene nade s ono malo ključne potrebe za srećom koja sve opravdava.

Kiša

Slušam i gledam kišu kiša nas sjedinjuje kiša spašava našu prisnost kiša – izvor Boga temelj truleži kiša nas vraća na početak
Dok padaju veliki, nepravilni komadi neba po našim trgovima i ulicama u zajedničkoj praznini odzvanjaju zajednički gromovi Kiša nas spaja sve ćemo prebrisati gumicom i reći – e, sada ćemo stvarno
*** Kroz pukotine nebesa mȁna
prosipaju se svete boje i sveto svjetlo kiša približava moju udaljenu kćer moju poremećenu nadu moju ljubav za braću Rat iznad naših glava
(kiša)
koja neće dotaći ništa zemaljsko
(kiša) iz kojeg ćemo istrčati zavedeni na slijepe ulice Ali valja jedino prvi udisaj slobode već se zagrijava zrak i isparavaju mokra odijela u centralnom tramvaju

Skitsko zlato

To što sam ja morao u četrdeset godina divlji narodi činili su stoljećima; ja sam preko noći morao napuniti riznice, otkriti tajnu Istoka, organizirati svoj srednji vijek, spaliti knjige i napisati nove Oni su nasljeđivali tajne zanate slobodne gradove i kužne utvrde; ja sam svoje katedrale morao sagraditi sam u jednom danu dovesti u plamtećim lađama mukla noćna zvona
iz neprijateljskih livnica Izroditi svoje pretke i nasljednike, zidati puškarnice, širiti pismenost, izmisliti zastavu domovinu – zavičaj slabih… Sve se to od mene očekivalo, cijelu povijest morao sam ispisati jer to nisu obavili moji pretpostavljeni podići svoju majku i svojeg oca na noge Sve što su Skiti, pogubljeni po unutrašnjim džepovima vremena
plijenili i talili –
ja ću sam do ručka
***
Mali narodi trebaju velike pjesnike Mali glumci rasipaju velike geste Mali supruzi potrebuju veće supruge Mala kazališta igraju historijske drame Mali ljudi uplaćuju velike automobile Male pjesme zahtijevaju najveće glasove Mali narodi trebaju samo velike pjesnike Pobijeđeni pjevaju junačke pjesme a pobjednici za to vrijeme diskretno šute

Buđenje
Ministar predsjednik i pjesnik diplomat presijeca otrovnim škarama vrpcu koja dijeli san od jave
Kao što Berlioz u očajanju čupa trule krajnike kao rodilja koja u brdima reže krvavu zraku bolno zasljepljujuće ošamuti me udar munje u tom trenutku u kojem sve mogu Stih izbija iz usta noći osvijetljen polarnim plamenom zadržite ga, zadržite ga… Ali vraga, već je gotovo Taj trenutak prolazi i moje sile su određene običajima i jadnim zadaćama Treba odložiti škare, sa zlovoljom, na jastučić koji drži djevojčica u narodnoj nošnji
To je buđenje

Moja muza
Moja muza, moja Erato i moja Polihimnija tamna je leptirica sa ugla Gajeve pritajena pod mekim krošnjama Svačićevog trga; u noćnom razgovoru s pozornikom dok se vraćam s mučnog snimanja i sa osjećajem krivice Moja muza je dakle moja kurva Spremna na sve od mene koja ne bira jer ne može s kojom se sastajem na brzinu i napola tajno u jadnom preljubu s nogu i supijan u toaletu Zagrebačkog plavog u ponoćnom tramvaju pored Stud. centra (vidi slike E. Hoppera) Bilježeći bilo gdje radeći zaludne stvari većma u škripcu Prilagodljiva i iskvarena nježan oblik, jeftino odjevena Duh gitare noseći ime mojih ljubavnica da sveti se ime vaše
Moja muza koja se uspinje ponad moje glave ne da me ovjenča (vidi sliku H. Rousseaua) već da me sjebe da mi napravi sranje i tako
kroz pljusak, kroz pljusak

Cvjetanje
Dok se probije „ovaj mirisni cvjetak“ što sve mora proći kroz redove mirne demonstrante dvored koljača krenuo niotkuda iz gline iz mrtvaca kroz nesklono cvijeće kroz visoki stup biljnog mesa prema skromnom vrhu nježno izvinjavajući se neljubaznim putem ali silovito krenuo iz zemlje iz koje ga se nije moglo očekivati kao gutljaj, kao zalogaj koji davi naprijed i napokon tiho i beskorisno modri
bijeli
i ružičasti sa blijedim obrubom
cvijet
perunike

Tipovi koji II
Tipovi koji voze prljave automobile ili ih peru pred svojim domovima dok se sapunica razlijeva središtem nedeljnog prijepodneva
Tipovi kojima bezvoljno pomažu sinovi u pubertetu i žene u ozbiljnim godinama Ponavljam: ti tipovi moji su otvoreni neprijatelji

Kičeri su među nama
Pepeljara u obliku muhe upaljač u obliku cigarete i tanjur u obliku lista vinove loze kišobran u obliku štapa čašica u obliku bačvice revolver u obliku naliv-pera i bodež također u obliku
Guma za žvakanje u obliku cigarete sa filterom boca u obliku knjige tabakera u obliku boce otvarač za boce u obliku gitare Stvari na rasklapanje stvari na rastavljanje stvari na sastavljanje Pepeljara u obliku školjke telefon u obliku klavira Smrt u obliku života život u obliku smrti ljubav u obliku nečega

Etida
Nepravedan sam prema ranim pjesmama kao prema ljubavnici čije sam se ljepote zasitio tajnovitih pregiba dugih smeđih zatamnjenja magli i sumraka masnoće u kutovima na dodir prsta na dodir usana Predosjećajući da ću napokon dobiti te kako ću napisati tu pjesmu, koja je:
zdrav okus velebilja spasonosna kaplja zelenog meda u bombardiranim plućima
iscjeliteljski redak lišena lica rutine oblika sebe same ničemu slična moja jedina riječ pismeni uzdah Koja će me iskupiti i za koju su čitav moj dosadašnji život i rad bili etida

Maroderi
Oni idu iza nas kao maroderi iza velike vojske i pljačkaju heroje koje smo mi nervozno pobili Posljednji ženskari spavaju s ljepoticama koje smo mi zaveli u bijesu i ostavili neutješne jer je naše bilo da idemo dalje novi tereni… novi tereni Plagijatori, ogorčeni zabavljači skupo prodaju otpatke našeg pjesničkog čina kao svoju poeziju pridržavajući žednu glavu očajnih duša Oni naše velike izume prerađuju u kućne mlince jer je to ljudima bliže Osumnjičuju našu vidovitost, politički um fizičku hrabrost i ljubavnu moć Oni naše najbolje pretvaraju u propalo vino i preprodaju neukim i zlim narodima koji se na taj način svete nama Jer smo jedini gutajući slatke
ostatke naše nesreće iz ruku varalica bez prave dobrote, bez rječnika bez ljubavi Zato što im ovi sestrinski ližu ruke i peru noge u mlakom mlijeku