Impresionizam

Impresionizam je bio umjetnički pokret iz 19. stoljeća koji su karakterizirali relativno mali, tanki, ali vidljivi potezi kistom, otvorena kompozicija , naglasak na točnim prikazima svjetla u njegovim promjenjivim kvalitetama (često naglašavajući efekte prolaska vremena), uobičajeni predmet, neobičan vidnih kutova, te uključivanje pokreta kao ključnog elementa ljudske percepcije i iskustva. Impresionizam je nastao od skupine pariških umjetnika čije su samostalne izložbe dovele do izražaja tijekom 1870-ih i 1880-ih.

Impresionisti su se suočili s oštrim protivljenjem konvencionalne umjetničke zajednice u Francuskoj . Naziv stila potječe od naslova djela Claudea Moneta , Impression, soleil levant ( Impresija, izlazak sunca ), što je potaknulo kritičara Louisa Leroya da skova izraz u satiričnoj recenziji Prve impresionističke izložbe iz 1874. objavljenoj u pariškim novinama Le Charivari . Razvoj impresionizma u vizualnim umjetnostima ubrzo su slijedili analogni stilovi u drugim medijima koji su postali poznati kao impresionistička glazba i impresionistička književnost .


Radikali u svoje vrijeme, rani impresionisti prekršili su pravila akademskog slikarstva. Konstruirali su svoje slike od slobodno brušenih boja koje su imale prednost nad linijama i konturama, po uzoru na slikare kao što su Eugène Delacroix i JMW Turner . Slikali su i realistične scene suvremenog života, a često su slikali i na otvorenom. Ranije su se mrtve prirode i portreti , kao i pejzaži uglavnom slikali u ateljeu. Impresionisti su otkrili da mogu uhvatiti trenutne i prolazne učinke sunčeve svjetlosti slikajući na otvorenom ili na otvorenom . Prikazivali su sveukupne vizualne efekte umjesto detalja i koristili kratke "izlomljene" poteze kistom mješovite i čiste nepomiješane boje—ne miješane glatko ili zasjenjene, kao što je uobičajeno—kako bi postigli učinak intenzivne vibracije boja.

Impresionizam se pojavio u Francuskoj u isto vrijeme kada su brojni drugi slikari, uključujući talijanske umjetnike poznate kao Macchiaioli i Winslow Homer u Sjedinjenim Državama, također istraživali plenerističko slikarstvo. Impresionisti su, međutim, razvili nove tehnike specifične za stil. Obuhvaćajući ono za što su njegovi sljedbenici tvrdili da je drugačiji način gledanja, to je umjetnost neposrednosti i pokreta, iskrenih poza i kompozicija, igre svjetla izražene jarkom i raznolikom upotrebom boja. Godine 1876., pjesnik i kritičar Stéphane Mallarmé rekao je o novom stilu: "Predstavljeni subjekt, budući da je sastavljen od harmonije reflektiranih i stalno promjenjivih svjetala, ne može se pretpostaviti da uvijek izgleda isto, već lupa pokretom, svjetlom. , i život".

Javnost, isprva neprijateljski nastrojena, postupno je počela vjerovati da su impresionisti uhvatili svježu i originalnu viziju, iako umjetnički kritičari i umjetnički establišment nisu odobravali novi stil. Rekreiranjem osjeta u oku koje promatra subjekt, umjesto ocrtavanja detalja subjekta, i stvaranjem zbrke tehnika i oblika, impresionizam je preteča raznih slikarskih stilova, uključujući neoimpresionizam , postimpresionizam , fovizam , i kubizam

Početkom 1860-ih, četiri mlada slikara - Claude Monet , Pierre-Auguste Renoir , Alfred Sisley i Frédéric Bazille - upoznali su se dok su studirali kod akademskog umjetnika Charlesa Gleyrea . Otkrili su da dijele interes za slikanje pejzaža i suvremenog života, a ne za povijesne ili mitološke scene. Slijedeći praksu — koju su uveli umjetnici poput Engleza Johna Constablea koja je postala sve popularnija do sredine stoljeća, često su zajedno odlazili na selo kako bi slikali na otvorenom. Njihova svrha nije bila izrada skica koje bi se razvile u pažljivo dovršena djela u ateljeu, kao što je to bio uobičajeni običaj, već dovršavanje svojih slika na otvorenom. Slikanjem na sunčevoj svjetlosti izravno iz prirode i hrabrom upotrebom živopisnih sintetičkih pigmenata koji su postali dostupni od početka stoljeća, počeli su razvijati svjetliji i svjetliji način slikanja koji je dalje proširio realizam Courbeta i škola Barbizon . Omiljeno sastajalište umjetnika bio je Café Guerbois na Avenue de Clichy u Parizu, gdje je razgovore često vodio Édouard Manet , kojeg su mlađi umjetnici iznimno cijenili. Uskoro su im se pridružili Camille Pissarro , Paul Cézanne i Armand Guillaumin .