Aleksa Šantić

First topic message reminder :

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu "Emina" :


Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet' neće

TAMNI TRENUCI



Ne hvataj, draga, više rukom belom
Za moje stablo. Zatresti se neće,
U slatkoj žudnji i sa snagom celom
Po tebi lepo da razaspe cveće...

Gledaj, u njemu sada gnezda viju
Pauci kobni i crv grize, dube...
Otrubile su sve njegove trube
Vihora, strasti i čeznuća sviju.

Ono sad misli samo da je varka
Sve ovde što je, a istina sušta
Jedino ona crnoriđa barka
Sa nama što se izgubi i spušta

Tamo gde Lete val huji i ječi...
Ono sad misli: prave sreće čaša
Na tom svetu da je smrt naša,
Jer kroz nju bogom biva sin čoveči...

-----------------------------------------

Vaj, sve je vetar i zvuk praznih reči...


1918.

U LJULJAJCI



U avliji, sama, ljulja se Ferida,
U ljuljajci lakoj o murvovoj grani.
Sve što imam kmeta, njiva nebrojani',
Sve bih za nju dao, i još život prida!...

Blizu smo. Moj prozor u avliju njenu
Gleda, i ja vidim, kô šetaljka sata,
Tamo-amo miče, a kô plamen zlata
Vihore joj kose... Malo, pa da krenu

Do prozora moga tabani joj rudi!...
Mila li je! Kao da se sabah budi
I o grani ljulja uz pjesme i zvuke!...

O lijepa, plava mezimico majke,
Omakla se u moj prozor iz ljuljajke,
I ja te u svoje dočekao ruke!...


1918.

ŠERIFA



Istom sunce sjeknu. Kô plava kadifa,
Prostrlo se nebo, a vita i laka,
Niz očevu baštu, po ćilimu maka,
Pjevajući hodi jedina Šerifa.

Na nju zrelo voće smije se sa grana;
Leptiri je prate, prvi zraci miju;
Po petama golim nanule joj biju,
A pod grlom trepte odblesci đerdana...

Gle, zembilju punu krupnih zerdelija
Na ramenu nosi, a sve joj se vija
S glave jašmak crven, kô sabah na visu.

Aman, što je kršna, i sjajna, i vedra!
Što li joj se tresu ona pusta njedra,
Nabrekla kô šipci što još prsli nisu!...


1918.

IZ BOLNIČKE ĆELIJE



Kako si lepa,
Sestro Pavina!

Ponoć je, je li?
Svrh vrata bije
Časovnik stari.
Napolju vije
Vetar, i sipa
U okna naša
Pahulje bele.
Zaklopi zbornik
Pa sedi bliže
Uz odar moj.
Pogledaj kako
Vatra se žari,
I hukti, i bukti
U peći toj.

Gle kako njena
Koralna pruga
Veselo igra
Po zidu gore!
Veruj mi, tako
I moje srce
Hukti i bukti,
Igra i besni,
Mahnito, ludo -
Ne zna šta radi,
Sasvim se smelo;
I evo, evo, izgore celo,
Izgore celo!

A znaš li zašto
Ono poluđe?
U moje srce
Ti noćas uđe,
Pa s njega ode
Svih bola tama,
I ti ga vatrom
Zapali sama -
Jer iskre same
Iz tebe biju,
Lepše od sviju
Anđela raja,
Što nežno šušte,
Kô behar beli,
U toploj reči
Molitve tvoje.

Pogledaj: širom
Ćelije naše
Te svetle iskre
Lepote tvoje
Kako se viju,
Kako se roje
I rasipaju
Po svakoj strani,
Kô zapaljeni
Sami đerdani!
I svuda, eno,
Gde koja pane,
Po jedno zlatno
Kandilo plane...

Položi zbornik
Na stočić tamo,
I mani sada
Anđele cele,
Pa sedni ovde
Uz odar moj,
Do zore bele
Da gledam samo:
Kako si lepa,
Sestro Pavina!

MOJI PUTEVI



Nikada se nisam puzajući peo
Uz pragove gorde, štono vode skutu
Visokih i moćnih; niti sam na putu
Svome igda čelom prah po tlima meo.

Moja duša nije u taštini grezla,
Nit' je bilo grubog crva da je načne.
Ja sam išô visu gdeno beskonačne
Podižu lepote svoja carska žezla.

Svojim čelom samo pred njihove skute
Padô sam, i cvećem osipô im pute,
I klečô gde njihov svetli oltar stoji.

One su mi dale svoga srca deo,
I zagrljaj njihov i poljubac vreo
Veliki i sjajni ordeni su moji.

BEGLER-BEG



Rano jutro trepti sa dalekih strana.
Sam Begler-beg sjedi pred kulom u hladu,
Tiho vjetar vije sa razraslih grana
Pa povija starcu dugu, meku bradu.

Pred njim puklo polje. Ispod tanke pare
Zdrela žita šume umivena rosom,
I odmorni težak san sa oka tare
I u vrhu njiva zamahuje kosom.

Kô preplašen jelen u skrovište tavno,
Il' kô vjetar kada diže šušanj slabi,
Na domaku sela, niz prisoje ravno,
Pune, guste grive hitri konjic grabi.

Stari Begler puši. I dok dim se diže,
U novoj mu vatri sjaju oka oba:
Pod zorinim velom, sve bliže i bliže,
Njemu tiho stupa prošlo, davno doba.

I on vidi sebe za mladosti svoje,
Kad mu oko bješe i od munje brže:
Za pojasom ljute kuburlije stoje,
A pod njime snažno laki žerav rže.

Hitre iskre biju iz kaldrme stare,
Na prozore trče sve ruže Mostara;
Od groznice slatke lica im se žare,
Pa junaku mašu kitama behara.

A on, gord i silan kao ruka smrti,
Samo jezdi dalje uz carevu džadu;
Za njim jure brzi ogari i hrti, -
I ravan mu niko ne bješe u gradu.

On je onda vladô sam kako je htio,
I njegovoj volji ko je na put stao?!
Na čalmi mu zlatan polumjesec bio,
A u njemu zelen, krupan alem sjao.

Po poljima ovim širokim i travnim
Čadori su bili silnih turskih četa,
I zeleni barjak sa znamenjem slavnim
Vijao se gordo nizom dugih ljeta.

On sanja i gleda... Pod pokrovom zore
Vrh dalekih brda kao vatra rudi,
I begove oči tihom srećom gore,
I radosni uzdah ote se iz grudi.

Al' đaurska truba, čuj, sa grada pisnu!
Stari Begler prenu, i na kobne zvuke
On zajeca ljuto i od bola vrisnu,
Pa obori glavu među suhe ruke.

Staro drvo šumi. Negdje uvrh grana
Ogladnjeli kobac s plijenom se bori.
Meka, topla svila leti preko strana,
I kroz tanku paru zlatno jutro gori.

PROLETNJA BURA



Smrklo se. Kô vojske široke sa strana,
Sa hukom i besom silne bure stižu,
Sukobe se, krše. lome se i dižu,
I urlaju lišće kidajući s grana.

Ja strukom zavijen uvrh sela stojim;
Preda mnom se šiblje ogoljelo svija,
Kao da se snoplje posadilo zmija
Pa sikćući maše repovima svojim.

Evo pljuska. Sevnu. I porfira strele
Pokri i obasja vrh samotne jele,
I grom tuče. Jekom otpozdravljaju ga

Provale i ždrela, borovi i smrči.
Razbarušen neko bos niz polje trči.
I nad gorskim rtom eno izbi duga.

PROLJEĆE



Gle krasote, gle ljepote
Što se sada stvori!
Gle kako se ljupka, mila
Tica pjesma hori.

Pupoljci nam sa svih strana
Svoje glave dižu,
A mirisi raznog cv'jeća
U grudi nam stižu.

Ljubičica krasna, mila,
Širi liste svoje,
A slavujak kod nje stao,
Umiljato poje.

Čelica nam laka, hitra,
Oko cv'jeća l'jeće,
Proljeće je milo došlo,
Mirovati neće.

Zabruj'o je već i potok
Studeni i 'ladni,
Vesel'te se sada i vi,
Siromasi jadni.

Radostan je sada pastir,
Pa uz frulu svira,
Oko njega milo stado,
Pa travicu bira.

Ratari se sa svih strana
Žure svojim ralom,
- Sada ima i leptira,
Blago Niki malom! -

Doletjela hitra lasta,
Kroz zrak se vijuga,
Ponosito stao slavuj,
Gleda je iz luga.

Hvala tebi, mili Bože,
Na ovakom daru!
Još Srbinu uz proljeće
Pošlji slavu staru!...


1887.

BOG SE SMILOVAO



Tiha noć je, zvijezde trepte,
Među njima mjesec sjajni;
Na sve strane proljetnoga
Širi s' cv'jeća miris bajni.

Sva priroda stišala se,
Svaka duša mirno spava,
Samo tamo jednu sobu
žižak slabi osvjetljava.

U sobici tužna majka
Pokraj svoje šćerke kleči,
Boga moli da s' smiluje,
Da joj šćerku izliječi.

Bog milostiv smilova se,
Pa podiže šćerku bonu.
Od radosti velje majka
Na zemljicu doli klonu.

A više nje šćerka stade,
Poljupcima majku osu; -
I zorici bilo drago,
Pa na prozor zračak prosu.


1887.

PROLJETNA ZORA



Tihi vjetrić grane kreće,
Po livadi rosa pala,
Sa istoka mila zora
Zrakom nas je obasjala.

Sva priroda pozdravlja je,
Raduje se njenom baju,
A hvalu joj male tice
Sa umilnom pjesmom daju.

Šarni leptir popaja se
Sa ljubice sjajne rose,
A čelice hitre, lake
U košnicu meda nose.

Carić mali na grančici
Od veselja sve skakuće,
Jer krilca mu ona mala
Obasjat' će sunca luče.

Podigle se mile laste,
Pa u čistom zraku l'jeću,
Katkad opet spuštaju se,
U potočić kril'ma kreću.

B'jeli janjci po poljani
Igraju se, travu pasu,
A uz frulu pastir svira,
Veseli se zore krasu.

Oh, zorice divna ljetna,
Ko te takvu nama stvara?!
Niko drugi, nego onaj
Što nam šalje svakog dara!


1887.

MOLITVA MALE ZORICE



Kud god okom glednem
Tebe vidim, Bože!
Pa u srcu s' mome
Tebi hvale množe.

Zemlju, more, zvijezde
Ti nama podari,
I potrebne sv'jetu
Svakojake stvari.

Ti nam dade zoru,
Tici milnog glasa,
Pa i mene stvori
Da tog gledam krasa.

Primi moju hvalu,
Kao male tice,
Primi hvalu, Bože,
Tvoje Srpkinjice!

SRBINU



Neka zima čini čuda,
Nek rasiplje snijeg svuda,
Proljeće će doć'.

Neka nebo magla prati,
Sunašce će zasijati,
Ružičasta moć.

Priroda će opet tajna
Raspučiti njedra sjajna,
Darivat' nam med.

Zabrujaće potočići,
Zamirisat' baj-cvjetići
Svuda upored.

Pa nek zima čini čuda,
Nek rasiplje snijeg svuda,
Proljeće će doć'.

I patnika, sirotana,
Koga gone sa svih strana,
Neće satrt' noć.

Ne malakši bolom, jadom,
Već se uzdaj čvrstom nadom
U božju pomoć!

ZVIJEZDA JATO



Tiha noćca nastupila,
Poče blago širiti se,
Nebo plavo, bez oblačka,
Stade zv'jezdam' kititi se.

Gledao sam kako milo
Svaka svoje zrake daje,
Al' sam gled'o najradije
Jato od njih, što tu sjaje.

Uporedo sve su stale,
Vođa im je prva bila,
Pa su nebom putovale
Šireć' svoja zlatna krila.

Tad pomislih: mili Bože,
Srbadija kad će tako,
Poći skupa? A odgovor:
- Kad neslogu sprži pak'o...

NA GROBU MILE MI SESTRE



Milina se bješe razavila,
Sa cvijećem se gora okitila,
Priroda se zaodjela bajom,
Proljeće je obasjalo sjajom: -
Kad se đenuh ja sa tobom tamo
Da mirisom grudi napajamo,
Da slušamo potočića zuja
I glas ljupki umilnog slavuja.
Mi iđasmo. Bješe danak svanô,
Zrak sunašca na cvjetiće panô,
A po njima rosica se blista -
Ljubljaše im rumenoga lista.
Ti s' ih brala, ao ljuta rano! -
A veselo ja te gledah stanô;
Ti kitice savijati uze,
Pa niz lice padoše ti suze.
"Šta je sestro? Što ti srce para
I na oku suze ti otvara?
Šta je sestro?" - ja ti rekoh tako...
Ao crna, ao hladna rako!

"Vidiš kitu ovog šarnog cvijeća,
Što je dobih na dar od proljeća?
'Vaku kitu više nikad neću
Ja ubrati... Aco, umrijeću,
Jer mi bolja moje grudi muči -
Grka bolja, grka poput žuči.
Svaki dan mi moje tijelo slabi,
Skoro će me smrt crna da zgrabi".
To mi reče, a to se ispuni.
Šesnaes' godina živila si puni',
I eto te sada zemlja krije,
Crni "kordun" na krstu ti s' vije.
Sa vijenca, što te mrtvu krasi,
Sićani mi sad dolaze glasi
Od listića veće požućeli'.
Kô da jedan sad mi od njih veli
"Ta ne tuži, zaman tugovanje,
Grobnica je svakom vječno stanje.
Ko se rađa taj mrijeti mora:
Bio sirak il' iz carskog dvora,
Zagrliće svakog ledna smrti,
U pepeo žiće mu satrti.
Ništa stalno na svijetu nije:
I sunce će jednom da se skrije,
Kroz vijekove sve će biti tama;
Zvjezdice će ostati bez plama.
Bog je vječan, a ostalo što je -
To vijekovi u nestanak broje.
Seka t' spava, probudit se neće;
S anđelima dušica joj lijeće".

Još na grobu zborit bih ti stio,
Al' sunašca zračak se već skrio;
Pomrčina, eno, širi krila,
Po obzorju svud ih je razvila.
Zbogom, sele, ja odlazim sada.
Spavaj mirno, sestro moja mlada!

PESMA PODZEMNA



Naše su ruke raspukle, prašljive, grube;
Naše su pesme malji;
Lagumi večni naših su pirova trube,
No ipak mi smo kralji.

S hordama beda u koštac svakog časa
Mi se hvatamo smelo,
I ova gola, prezrena, mrljava klasa
Svih je lepota vrelo...

Sa vrha naših kopalja orao blista,
Sa čije krune grije,
Kô ishod sunca, velika vera čista:
Jednakost ljudi svije'.

Kô srce zemlje - kô ove krute spile,
I srca naših grudi
U sebi hrane bescene rude, i sile
Svetlih i časnih ljudi.

Olujom duša sve ćemo srušiti hrame,
Gde bogu zlata se mole,
Gde gnjilih greha gnusne kuljaju tame
I kleče bestije hole...

Svrh naših glava, u svodovima noći,
Olovna magla se cepa,
I eno, tamo, buduće naše moći
Rađa se zvezda lepa.

I jednog dana mi ćemo na vrh brega
Pod carskom krunom se peti,
I svakom bratu sa našeg visokog stega
Pobedne sinuće Cveti...

PESMA INVALIDA



Gore uz oštre krše mi smo se peli,
Ključima krvi bojeći hridi cele;
I s vrha svoga na stegovima sneli
Sa carskim orlom lepotu zore bele.
A sad na putu, u tami bede svoje,
Kao prosjaci "besmrtna deca" stoje.

Svesno i gordo, gazeći reke i mlake,
O žrvanj smrti za nas lomismo kosti;
I sada naše stope bedne su šljake,
A hrpti grbe. I ružni, prljavi, prosti,
Kô tupe senke, smrskanih gnjata i ruku,
Sa vergelima "stubovi slave" se vuku.

Sramota! S naših krstova na strah Pilatu
Planuše luči vaskrsnih kandelabra.
I dokle vaši zamci trepte u zlatu,
Na zgarištima grče se "deca hrabra",
Bogalji kljasti, glođući koru hljeba,
Neme i dršću pod sačom studena neba.

S vaših terasa, uz pune zanosa treme,
Stokratnim "Ura!" nas juče slaviste svije',
Prosipajući ruže i hrizanteme
Na "sokolove kakvih još bilo nije!"
A danas nama dali ste vence nove:
Prosjačke torbe, štape i rite ove.

Sa plotovima oštre ostruge tesno
Ogradili ste međe vrtova svoji',
Gde plandujete i gde kličete besno,
I gde vas piće samoživosti poji.
A mi "takmaci džinova i orkana"
Za vašim plotom kupimo otpatke s grana.

Mi oči svoje dali smo da ih izdube
Šiljak dželata i da sve za vas prsnu,
I više njima mi gledati nećemo ljube,
Ni decu svoju, ni svoju slavu krsnu...
Slepi, kraj puta, u prosjačkom krugu,
Pružamo smrskane ruke na vašu večnu rugu.


1919.

VOJVODI STEPI
prilikom njegova dolaska u Mostar god. 1919.



Obiliću, Srđo, smeli Strahinj-bane,
Primi vence ove srca što te ljube!
Jer ti roblja bedne vedrio si dane,
I veriga teških krhô alke grube,
Jaki, nepobedni sine majke gorde,
Vihore i grome sa Cera, što oba
Rušio si cara krvoločne orde
I s timora slave kliktô svako doba!

Jug Bogdan sa decom, Ljutica i Marko,
I svi za slobodu što padoše juče,
Što otačku grudu ljubili su žarko
I zažegli krvlju sve plamove luče, -
Svi su oni s tobom danas došli nama,
Jer u tvome srcu njina srca biju,
Svetla, kô praznički sjaj po ikonama,
Kô vrela gde smorni snagu vere piju.

S njima oči svoje upirô si letu
Visokih krstaša i suncu se peo -
Šta Srbija može pokazô si svetu,
I njezine duše da su boga deo.
Jer bogovi s tobom kada nisu hteli,
Ti sam Perun beše sa munjom u ruci.
I brodovi naši svog su Hrista sreli,
I s dugom na jedru mirnoj stigli luci.

Sa kopljem i štitom sad, kralju megdana,
Stube kog svi gromi okrnjili nisu,
Ti stojiš, sav sjajan, kô zora Balkana,
Svrh aždaje mrtve na najvišem visu.
Samo retke duše i kraljevske, gde je
Bog prosuo vatre sunčane, tu stoje;
I besmrtne tako, dokle sunce greje,
Svetle se u blesku oreole svoje.

Blago tebi! Večno sa Miroča bela
Pevaće te vila uz borovlje davno,
Jer si ti, kô pesmu herojskijeh dela,
Na zvezdama ime urezao slavno.
I svi naši pozni naraštaji krasni
Gledaće na zvezde s vatrom srca lepa,
I čitati pesmu s kola zvezda jasni' -
Večnu, svetlu pesmu: Stepanović Stepa.


1919.

ANAHORETA



Sve više i više, ti kuda si htela
Pođoh žarom slepim,
I timora mojih planuše sva vrela
U dugama lepim.

Sve školjke s dna duše gde su mora bila
Plime, bure cele,
Sve brodove, žale s palmama kô svila,
Sav koral i bele

Albatrose tebi prinesoh na skute...
I klicah i poja',
Sledujući trajno samo tvoje pute
Kao senka tvoja.

No ti skrenu strmu... sve dublje u ždrela
U kaljugu bare,
Iz koje se kao paučina pela
Riđa struka pare.

Vran graknu... Sad vetar ne leprša na me
Plamen zlatni tvoje
Kose plave... Ti si iščezla, a same
Ovde hridi stoje.

Neke zgrčile se, kao rob do roba
Pun bola i treme;
Neke, kô buđavi kosturi iz groba,
Svrh ponora streme.

A tamo gde staza kô zmija se krade,
Gde crv panje šara,
Uz ruine ćute memljive arkade
I grobišta stara...

Vrhu sarkofaga, spomenika sedi'
Okrnjele pole,
Kô zgođeni zrnom ubojnici bledi
Posrnuli dole.

Pusto... Samo, gde se uza čempres gnio
Loza žuta vije,
Jošte trošna česma romori i ti'o
Voda mramor mije.

Lutam dalje... Gledam... Evo mora, žala!
Gle, uz koplja trska,
Skrhano korablje mutna pena vala
Po pržini prska.

S prelomljenim jedrom još, na hladnoj ploči
Počađale vode,
Jedva dve-tri lađe vide moje oči
Gde put zadnji brode.

Svrh njih u pređama maglina odela,
Gdeno potke crne
Sve to više rastu, kô tifona strela
Vrana jato srne...

I suton... No zvezda ne trepte dragulji,
Ne sja nebo lepo,
Samo što iz magle u me mesec bulji
Kao oko slepo...

I godine teku... A ja jošte, eto,
Iz karika ovih
Izlaza ne nađoh, put u novo leto,
U sjaj vrha novih.

No čamim i gledam, kao stena žala
Kraj kopalja trska,
Gde skrhane lađe mutna pena vala
Po pržini prska...


1919.

KOVAČ



Ja sam kovač Sima,
Mene znade svak:
Kao bela zima,
Perčin mi je ceo
Od starosti beo;
Al' još čio, lak,
I sa žarom mladim,
Ja kujem i radim -
Tika-tika-tak.

Nisam len k'o sluta,
Još pre zore čak,
Iz čelika ljuta,
Sred izbice moje
Varnice se roje,
Sve rujne k'o mak;
Uz blagoslov neba
Tečem koru hleba -
Tika-tika-tak.

Lik moj čađa krije,
Al' nek' znade svak,
Stid me stoga nije,
Jer ta čađa cela
Znak je časnih dela;
Pa vedar i lak,
Sa čekićem svojim
Uz nakovanj stojim -
Tika-tika-tak.


1919.

OTADŽBINI



Pevaj mila, zemljo sveta,
Tvoj vek zlatni sada cveta!
Gde je Soča, Vardar gde je,
Gde s Jadrana bura veje:
Dvoglav
Beo
Silan
Smeo
K'o osvetne dece boj,
Kruži, klikće or'o tvoj!

Srbin, Hrvat i Slovenac,
Svi ti jedan pletu venac
Verne duše, k'o luč zore,
Pred oltarom tvojim gore -
Nebu
Lete
S gore
Svete
Lepog brastva zlatni cvet
U tvoj dragi viju splet!

Na vek neka sretna bila!
K'o oluje hučna krila,
Za te, Majko, milu, krasnu,
Svetla Kralja, Krunu jasnu:
S pesmom
S cvetom
Jednim
Letom
Letićemo, kada glas
Tvojih truba zovne nas!


1919.

POSLE OKOVA



Stresli smo sa ruku lance zveri slepe,
Sad hvatamo voljno za rala i brane -
Okrešimo gnjile i kržljave grane,
Nek' plodovi sinu svi do krune lepe!

Sad su naših duša razdrešena krila -
Poletimo njima na vrhove dela,
U lovore svetle više zlatnih vrela,
Da bi svaka zlatna k'o luč zore bila!

Sad ne krije naše oči bede tama,
Pa k'o verni stubi svog doma - svog hrama,
Svi motrimo budno gde nam brodi brode!

Neka hrle žalu bez leda i snega,
Onamo, gde večno pesme zvone s brega,
Visoko, pod zlatnim palmama slobode!

SPOMEN
Gospodinu potpukovniku Živ. J. Rankoviću,
komandantu 14. pešad. puka
i komandantu mesta.



Svi oni što su svetlilo naših dana
I naše radosti vrelo,
Što su u buri samrti i megdana
K'o bura stupali smelo:
U hramu moga srca i duše moje,
K'o svete ikone stare,
U odblescima zlatnih kandila stoje
I večno trepte i zare.
I Tvoj lik časni u njihovom okviru
Svetli se, greje i krepi;
I njemu, evo, tople psalme uz liru
Ja pevam, Junače lepi!

PESMA JEDINSTVA



Ja sam Srbin, ja sam Hrvat i Slovenac -
Tri imena ova tri su svetla vrela,
Gde mi duša pije žar za nova dela,
I rodu i brastvu plete smerni venac.

Ja sam sretan ove što doživeh dane,
Kada braća s braćom na bregove hrle -
Kada se u suncu svog jedinstva grle
Velikoga stabla tri velike grane.

S krovova se naših digla mora tavna,
Po njima se zvezde prosule pa gore -:
S Dušanovom krunom, k'o jabuka zore,
Tomislavova se rađa kruna slavna.

S Adrije i Soče, sve do Vardar-vode,
Jedna pesma grmi radosna i sveta -
Više nema aga, harača ni kmeta,
Svrh koliba šušte hrastovi slobode.

Sve kliče. I širom otadžbine cele
Jedna Mis'o leti razvijena stega,
I eno, sa svakog timora i brega,
Na nju ruže siplju oreade bele.

Blagoslovi, Bože! Nek' na naša vrata
Svako jutro s pesmom anđ'o brastva stupa,
I pričesti svešću iz nebesnih kupa
Svakoga Slovenca, Srba i Hrvata!

PESMA U SLAVU ALEKSANDROVA
PRELASKA PREKO DRINE



Ognjišta rodna! Palite zublje i luče,
Neka sve greje vaskrsnih vatara plam!
Odoru Carsku nek' cela Bosna obuče
I bude radosti hram!

Vi pevci stari, sugleste zvonke strune -
Pesama vaših svan'o je svetli god!
Kraj bistrih vrela, gde šume hrastova krune,
Skupljajte veseli rod!

Hiljadu cura s hiljadu zornih momaka
Nek' igra oro, i nek' se kola splet
Poljem talasa, k'o venci rumenih maka
Uz belih ljiljana cvet!

Vaskrsni vedra, ti krčmarico Janje,
I toči kupe! Silni je Marko živ!
Gle, zlatnu utvu, kroz gusto jelovo granje,
Hvata mu soko siv!

Uz koplje šarac nogom kopa, i rže,
U krvi leži Musa k'o srušen brest,
A stara Nerodimka teče sve brže
I nosi radosnu vest.

Prsk'o je balčak grubog Dželata s Rajne,
I survao se habzburških barbara tron!
Srbija sinu! I evfo s Avale sjajne
Sa žezlom doleti On!

On, Or'o beli, što, s ognjem dugina venca,
Iz katakomba, gde veje samrtni sneg,
Izvede Srba, Hrvata i Slovenca
Na sjajni sunčani breg.

S vrhova svojih On Cara nosi nam trube,
Sve zore bele, barjake, pesme i klik.
U vis dižite decu, vi majke i ljube,
Nek svetli vide Mu lik!

S doksata svijeh i kutnjih pragova neka
Ospe Ga cveće i naših duša sjaj!
Nek' zvona zvone i gromka topovska jeka
Prolama svaki kraj!

On danas nama sva blaga pruža, i ključe
Kapija slave, plodove truda svog!
Ognjišta rodna, palite zublje i luče,
Jer njega šalje nam Bog!

Ura, Ti večni, u zore plaštu sjajnom!
Vladaj i sretno na krmi Bratstva stoj!
Sav narod, s pesmom, s vatrom i verom trajnom,
Slediće korak Tvoj!

MOJA KOMŠINICA



Ima neko doba sve me čežnja mori,
Sve mi nešto srce uzdiše i gori;
Pa ti nemam, brate, ni mira ni stanka,
Nego duge noći ja bdijem bez sanka
I stišavam srce i njime se mučim,
Pa do zore tako pameti ga učim;
Ali ludo srce ne čuje šta zborim,
Nego me sve pati udarima gorim,
I dršće i strepi, kao list sa pruta,
I zove me tamo odmah preko puta,
Pod širokim dudom od stoljetnih dana
Gdje kućica stoji krečom okrečana,
Pa kô da su vjetri snijeg nanijeli -
Spram jarkoga sunca ona se bijeli,
A noću, kad jasna mjesečina grane,
Pod širokim dudom sva treptati stane...
Tu je, tu je ono što mi srce mami,
S čega noću bdijem do u osvit sami, -
Tu je ono blago, ljepota Mostara,
Kunem vam se, ljudi, svijem na svijetu,
Što je bistre rose na gorskom cvijetu,
Niko ne bi mogô naći kapcu jednu
Tako milu, sjajnu, i čistu i čednu!
Kunem vam se, otkad jarko sunce grije,
Zapamtio niko 'nake oči nije;
Lijepe i mudre, svijetle i crne,
Pune žive vatre gdje mi duša srne!
I kunem se, što je đula i behara,
Sve bi svojim licem zastidila Mara, -
Pa još kosa meka, ona kosa vrana
Bi mehlemom bila i najljućih rana!...
Od jutra do mraka s prozora je gledim,
Pa uzdišem tako, čeznem i blijedim,
A majčino blago posluje i radi,
U široku sofu žuti šeboj sadi,
Do šeboja đurđic i karanfil mio,
Uz crveni karanfil fesliđen se svio,
Pa kad vjetar duhne kroz murvine grane,
Marinim cvijećem mirišu sve strane.
Sad je vidim, eno po tananu platnu
Na đerđefu lakom veze granu zlatnu
I uz sitni vezak, na doksatu, slaže
Onu milu pjesmu što je srce kaže:
"O, sunašce jarko, svom smiraju pođi!
O moj dragi, ti mi pod pendžere dođi!"
Pa put neba često mili pogled pusti,
Ko da jedva čeka da se veče spusti...
Pa još, bolan druže, kad nedjelja svane,
Na avlijska vrata kada Mara stane,
Bih, tako mi boga, adžamija posto,
U mehani pio i bez groša osto!
Jer, da samo vidiš, u lijepe Mare,
Kakve li su, puste, dimije od hare!
Kakva li je na njoj talasija tkâna,
Što joj njedra krije sa dva đula râna!
Kakav li je onaj nad povijom vranom
Crven fesić pusti sa biserli-granom!
Pa da čuješ jošte zveket zlatnih grivnâ
Kad naranču žutu baci cura divna,
I da vidiš osmjeh i slatka joj usta,
Bi i tebe s majkom rastavila pusta!
Pa još one oči što svu milost nude! -
Blago onom čija vjerenica bude!

MOJA NOĆI...



Moja noći, kada ćeš mi proći?
- Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
- Nikad!
Moja srećo, kad ćeš mi se javit?
- Nikad!
Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit?
- Nikad!
Moja draga, kad će naši svati?
- Nikad!
Moja suzo, kada ćeš mi stati?
- Nikad!

NOĆ U BOKI



Herceg-Novi ćuti... Tek s Tvrtkova grada
Iz bršljana svelog, pun bola i jada,
Sveti glasak zvoni...
Da l' to dobri anđô nad mogilom nada
Blage suze roni?
Il' ranjeno tiče u tu nojcu crnu
Sa počinka svoga sa cijukom prhnu?

Ne, ja znadem glasak što se bolom kreće:
To lovćenska vila na ruine sleće
Pa ih suzom kvasi.
Za zlatnijem dobom, što se vratit neće,
Zlatne trga vlasi
I cjeliva bršljan - cigli vijenac sveo,
Na razvali kralja što se tužan spleo.

O, KUDA STREMIŠ, MOJA ŽELJO LAKA?



O, kuda stremiš, moja željo laka,
Kô zlatan leptir preko mirnog dola?
Zar ne znaš tamo da je ruža svaka
Umrla davno od mraza i bola?

Misliš li: i sad veselo leprša
Lagana ševa, u jutru i veče,
Nad bistrom vodom, sa visokog krša
Što doli pada i u ravan teče?

Misliš li: tamo, u odlasku naglom,
Slušaćeš pjesmu plavooke Lade,
Da nikad nećeš dršćati pod maglom
Na hladnom kamu, kô sirak, bez nade?

Il' misliš tamo, u valima burnim -
U tom svijetu, da te dobro čeka,
I da ćeš tako pod nebom azurnim
Provesti vijek bez suze, leleka?

Ne idi!... Tamo nema ni boravka!
Proljeće žarko umrlo je davno...
Pod mraznim nebom smrznula se travka,
A vjetri zvižde kroz prodolje tavno.

Kô slaba tica, u vrtlogu tome
Gdje ljudi žive salomićeš krila;
Vrati se, vrati zavičaju svome,
Vrati se srcu, tu gdje si i bila!

Il' slušaj! tamo gdje, pun hladnog inja,
Gust bršljen trepti i uvela trava.
Gdje vjetri tuže sa suhog rastinja,
Tu moja majka spava, mirno spava...

Na njenoj humci, gdje sam dugo plakô,
Anđeo čuva struk bosiljka meka...
Tu ostaj vječno! Tu je dobro svako -
Tamo te ljubav i svo blago čeka...

SJENKE



I

Sunce spava, zrak se krije,
Ispod neba magle brode;
Hladan vjetar drvlja bije,
Galeb pišti s mutne vode.

Umrli su vedri dani,
Umrle su pjesme jasne,
Umro cvijetak na poljani, -
Gle, i nebo mre i gasne.

I ti, jadno srce moje,
Umrlo si, izdahlo si;
Bolni izdah, dušu tvoju,
Hladna jesen vjetrom nosi...

II

Ja te gledam... Kroz tu tamu
Što je mutna jesen svija,
Gledam tvoju sliku samu
Što mi jadnu dušu vija.

Vidim tvoje vito tijelo,
Gustu kosu, slatko lice;
Vidim tvoje grlo bijelo,
Tvoje oči, trepavice.

I srce ti vidim kobno,
Pustoš gdje se zmije roje,
I gdje demon kliče zlobno
Nad razvalom sreće moje.

III

Klela si se, a ja bijah
Pun radosti i pun nada,
Pa željano ruke svijah
Oko tvoga tijela mlada.

Klela si se lijuć suze...
Ja vjerovah, ah, vjerova',
Pa iz tvoje ruke uze'
Čašu jada i otrova.

IV

Ne vraćaj se nikad više,
Nikad više srećo moja;
U mom srcu nećeš naći
Kutak mira ni pokoja.

Nećeš dignut mrtve snove,
Vedru radost da me prati;
Tvoj zagrljaj nikad više
Ne može mi mira dati.

Zalud sunce pustoš grije,
Tu ne sinu cvjetno doba, -
Ko oživlje hladnu žrtvu
Pod mramorjem hladnog groba?

Kô prelomljen bor u gori,
I ja tako trajem dane;
Zalud sine pramaljeće -
Bor ne širi lisne grane.

V

Nebo hladno, sunce hladno,
Cvijeće svelo, žubor stao,
Kô nevoljno čedo jadno
Žuti listak s grana pao.

Tužno šumi, kô da ište
Mrtvu sreću proših dana,
Al' nad njime vjetri vrište
I gavrani grakću s grana.

Tako pade vjera moja.
I nju jesen mrazom tače,
Pa sad svela bez pokoja,
Na tvom hladnom srcu plače...

VI

Igranke će skoro biti,
Jesenje su duge noći;
Sve će cure kolu doći,
Moje čedo dođi i ti.

Dođi, dođi i povedi
Razdragano kolo lako,
I u srcu nosi pakô
I lukavo mene gledi...

VII

Pričala mi ruža svela,
Koju si mi nekad dala,
Nasred tvoga njedra bijela
da je jedne noći stala.

Pričala mi da je neko
Milovao tvoje vlasi,
Sve do zore da je tekô
Slatki šapat, slatki glasi.

Pričala mi kako ti je
I poljubac neko iskô,
I ručice tvoje dvije
Strasnom snagom da je stiskô.

A ti nisi znala drugo
No poljubac slatki dala,
Grlila ga dugo, dugo
I svojom ga dušom zvala.

Pričala mi ruža svela...
A ja ružu plamu dadoh,
Crnu slutnju zbrisah s čela
I preda te opet padoh.

Ja te željno srcu stisnu'
I ljubih ti oči vrele,
Nit' čuh kad moj anđô vrisnu
Nad pepelom ruže svele...

VIII

Ne vjerovah da u sebi
Nebo skriva svjetlost raja,
A kad stupih bliže tebi,
Ja se kajah, ljuto kaja'.

Jer kad spazih oči tvoje,
Ja pred tobom s vjerom staja',
Moje srce pjevalo je
Pred dverima svetog raja.

Ne vjerovah ni u pakô,
Al' mrak vidjeh srca tvoga,
Pa sam plakô, ljuto plakô
sa nevjere - pakla svoga.

IX

I sad pramen kose tvoje
Na svom srcu vjerno hranim,
I od crne svoje jave
Obmanom se crnom branim.

I u gluho, notnje doba,
Kad gorčinu jada pijem,
Nad pramenom kose tvoje
Zaostale suze lijem.

X

Pobjedilac kralj sam bio,
Ti mi bješe vlast i sila,
I u kruni alem mio
Ti si samo, ti si bila.

Za te stupah posred boja,
Za te dadoh more krvi,
Al' nevjera crna tvoja
Sa glave mi krunu smrvi...

Tad s kajanjem duše svoje
Preda me si tužno klekla:
Tvoje tijelo drhtalo je,
A niz lice suza tekla.

"O, oprosti, o, oprosti!"
Molila si tužna, jadna,
A ja mrtav od žalosti
Stajah kao stijena hladna...

XI

Tvoje male ruke bijele,
Koje su mi vijenac plele
I pružale na sastanku
bijelu ružu mirisanku;
Tvoje ruke, cvijete mio,
Na koje sam nekad lio
Od radosti suze vrele, -
Tvoje male, ruke bijele
Sada su mi pokoj dale:
Raku su mi iskopale!
U raku sam hladan legô,
Hladnom rukom grudi stegô,
U grudima ljubav svoju,
U ljubavi sliku tvoju,
Dušu tvoju, srce tvoje -
Crnu raku smrti svoje...

XII

Kad u gluho bude doba,
Ja ću ustat iz svog groba,
Pa ću tebi usred noći,
Na sastanak opet doći.

Zagrliću tvoje tijelo;
Tvoje kose, lice bijelo,
Tvoje oči, grlo krasno
Ja ću ljubit, ljubit strasno.

Pričaću ti bajke nove,
Vjernost, ljubav, slatke snove,
I sve drugo što će znati
Tvome srcu sreće dati.

Pa ću plavim cvijetom jednim,
Što na humkam' niče lednim,
Iz pepela što se budi,
Zakititi tvoje grudi.

A kad sine zora vedra,
Trgnuću se sa tvog njedra:
Put do groba suzam' rosit
I u srcu kletvu nosit.

XIII

S grobova se ploče dižu,
Mračne sjenke gori stižu,
I pod tamom noći mrtve
Skupljaju se hladne žrtve,
Pa se viju, jure, lete;
Magleno se kolo plete,
Poskakuje smrtno roblje,
Potresa se hladno groblje, -
A uz tresak muklo poje
Tamni kostur sreće moje.

XIV

Spram blijede mjesečine
ja ti gledam sliku krasnu,
Gledam tvoje oči mile
I u njima sladost strasnu

Spram blijede mjesečine
Stara mi se ljubav budi,
Pa na usta sliku mećem,
I ljubim ti slatke grudi.

Ah, te grudi u kojima
Mjesto neba, mjesto boga,
Dželat stoji i sa ruku
Briše krvcu srca moga.

XV

Ti mi bješe anđô pravi
I rajske mi pruža dare, -
I pred moje oči stavi
Ružičaste naočare.

Ja sam kroz njih blažen gledô
Na svijet, ljude, i na stvari,
I na tebe, milo čedo, -
Al' spadoše naočari...

I ja vidjeh: avet niska
Gdje poda mnom kopa zjalo,
I otrovnim zubom griska
Tvoje meko srce malo.

XVI

"O, smiluj se! Preklinjem te,
Nemoj nikom tajnu reći!"
Ne kidaj se, čedo drago,
Ja ću tajnu u grob leći.

U grob hladni, kog si sama
Iskopala, čedo moje,
U duboki, grob bezdani,
Tu, u jadno srce svoje.

XVII

Usamljeno tiče malo
Ugleda me s grana goli',
Pa dršćući slabim krilom
Poče da me tužno moli:

" O, smiluj se, tičiji druže,
Mraz me bije, zima goni,
Jedan kutak u tvom srcu,
Pokloni mi, o, pokloni!

U proljeću tvojih nada
Pusti ovo slabo tiče
Da klonula krila zgrije
I radosnu pjesmu kliče".

O ti jadno, tiče malo,
Ti ne traži srce moje,
Tu proljeća nema više
Gdje ledene sante stoje.

XVIII

Iz jesenje noći tavne
Moj poznanik mjesec plavi -
Kao spomen sreće davne -
S blijedim se zrakom javi:

"Gdje je tvoje čedo smjerno,
Tvoj anđelak tako mio,
Na sastanku što je vjerno
S tobom slatke suze lio?"

Moje milo čedo smjerno
Sada novu ljubav pije:
Sada drugog ljubi vjerno
I s njim slatke suze lije.

XIX

Ja raskidam veo tavni
Što mi prošlu sreću sklanja;
Oživljavam ushit davni
Veseloga radovanja.

Zaboravljam da sam pao
Kô sa grane listak sveo,
I da jedan anđo zao
Nevjeru mi crnu spleo.

Opet mi se duša zgrijeva
I kroz zlatne bludi snove -
Tako labud pjesmu pjeva
Kad ga samrt u grob zovne.

XX

Što grakćete tako zlobno
Oko mene gladni vrani?
Traž'te tamo mjesto kobno,
Da vas lednom žrtvom hrani.

"Ne goni nas, ta mi znamo
Gdje se za nas gozba krije:
Daj nam srce, daj ga amo
Mrtvo ti je, mrtvo ti je!"

XXI

Kad se gluho doba svije,
Jedna avet meni kroči,
Pa lubanje spusti dvije
I tu paklen otrov toči.

Al' se kuca, al' se pije!
Iskapimo kapcu svaku,
A avet se gromko smije,
Pa mi crnu sprema raku.

"Ti podzemna sjenko tavna,
Pusta će ti želja biti:
Ja sam svikô već odavna
Smrt i paklen otrov piti.

Evo, gledaj!" pa iz grudi
Trgnem bole srca svoga;
Avet vrisne, pa zabludi
Posred carstva maglenoga.

XXII

Proklet bio onaj časak
Kad mi druga na um pala,
I kad moja duša mračna
Drugoj svoju ljubav dala!

Proklet bio trenut oni
Kada drugoj srce dao,
A i tebi, čedo moje,
Kada više vjerovao...

XXIII

Ti ćeš lako s tugom proći
I vesela opet biti,
Nit' ćeš, zlato, u samoći,
U kajanju suze liti.

Ta nevjera - crni grijesi -
Trt' te neće, moja mila,
Ta ti nikad i nijesi
Meni, zlato, vjerna bila.

XXIV

Okreće se kolo lako,
Zvučni cimbal mira ne da,
Ruka ruku steže jako,
Draga dragog milo gleda.

I ja dragu gledam mnogo, -
Sa lica joj blagost grije;
Ko bi ikad reći mogô
Da u njojzi srca nije?

XXV

Kod mene će gozba biti;
Izvrsno ću jelo spravit,
Slatko će se vince piti
I vesela mladost slavit.

Zboriće se šale krasne,
Družina je odabrana, -
Pjevaćemo pjesme jasne
Sve dok svane zora rana.

Ne zakasni! Drage volje,
Moja mila, dođi i ti;
Da ti gozba prija bolje,
U društvu će i on biti...

XXVI

Kad na gozbu dođeš meni,
Budi ljepša od svih vila:
Nek ti lice radost ljubi,
A na tijelu šušti svila.

Pusti tvoje kose zlatne
Niz ramena nek se gube;
Nek ti živo oko plane,
A osmjesi usne ljube.

Još na grudi cvijeće stavi,
Cvijećem kiti taj grob mrtvi,
Grob iz kog se samrt javi
Tvom draganu - tvojoj žrtvi.

XXVII

Kô cvijet je srce tvoje:
Tako nježan, blag i mio;
Mnogi leptir pijuć slasti
Na njemu je blažen bio.

I ja jednom dođoh cvijetu
Da iz nježne pijem čaše,
Al' ta čaša prazna bješe -
Leptiri je isisaše.

XXVIII

Ja poletih sjajnoj zori,
U zori mi sanci sjali;
Ja poletih tebi, dušo,
Al' tvoj sjaj mi krila spali.

Krila spali i pomuti
Vječnom suzom oka oba,
I sahrani sreću moju
U provalu hladnog groba...

Tako tiče nebu prhne
Kad jutarnji zračak plane,
Pa pjevajuć slatku radost
Gladnom kopcu u kljun pane.

XXIX

Magle plove; s golih grana
Otimlju se suze drobne;
Vjetar bije s daljnih strana
I promiču tice kobne.

Vjetar bije s daljnih strana
I promiču tice kobne;
U tom vrtu s pustih grana
Čujem jauk pjesme grobne.

Čujem kikot sudbe crne,
Što kroz gustu maglu kreće:
"Doć će opet pramaljeće,
Ali tebi, tebi neće..."

XXX

Ti večernje, tiho zvono,
S tvojim zvukom, što sad bludi,
Moj duh, što je s jada klonô,
Iz mojijeh nosi grudi.

Odnesi ga i utopi
U srdašce čeda moga,
Tu nek vječno krila sklopi
Nad pepelom mrtvog boga.