Aleksa Šantić

First topic message reminder :

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu "Emina" :


Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet' neće

GOJKOVICA



Vojvoda Gojko, odapni tetivu,
Svrh Jezera se hitra utva vije!
Obuci kalpak, toke i kadivu -
Jutros je vaskrs mučenika svije'!

Peva i kliče naš zavičaj ceo!
Bojana trepti i bleske đerdana
Po Skadru baca, gde, crven i zreo,
Slatki plod na nju maše sa svih strana.

Gle, tamo, kuda šatori se bele
Uz plamenove vatara kraj vode,
S curama stasa vita kô u jele
Igraju oro vesnici slobode!

Na poklon jezdi herojima zornim
I celuj lica sva, mlada i seda!
Oni junaštva mahom čudotvornim
I patnjom greh su iskupili deda...

S njima se vrati novi život nama -
I jutros, kad im pesma probi tame,
Moj hladni đemer od crnoga kama
Prsnu, i ruže zora prosu na me.

Ja sada, evo, na bedemu stojim,
Gde steg leprša slave davnih dana,
I čedo dižem na rukama svojim -
Neka vidi kraljeve megdana!

Vojvoda Gojko, odapni tetivu,
Svrh Jezera se hitra utva vije!
Obuci kalpak, toke i kadivu -
Jutros je vaskrs mučenika svije'!


1913.

NA MRTVOJ STRAŽI



Svu noć oštra mećava mela,
Ne znaš puta, ne vidiš sela.

Kamen je pucô, s mraza plakô,
Cviljelo gorom drvlje svako.

On nijem bješe kao čelik,
Prisluškujući, gord i velik.

I svanu... Svuda smet so smeta.
Vrane se kupe na drveta...

On još na visu gora stari'
Sa puškom čeka i stražari...

Ogrnut mrazom, mrtav, ledan,
Stoji... I eno kô stup jedan,

Srebrn i sjajan, s vrha gore
Podupro plavo nebo zore.


1913.

JESEN



Prošla je bura, stišale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju -
U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
Kô da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo...

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem nijednog slavulja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
I mrtvo lišće po humkama pada...


1908.

NA ŽALU



Izronio mesec.Ovde, blizu seke,
Oseća se miris kadulje i smreke.

Prostrlo se more kô svileno platno,
I u noći spava providno i zlatno.

Jedna lađa sporo površinu reže,
Stari ribar tegli za krajeve mreže;

I na mekom sjaju, kao srma čista,
U širokoj pređi lov obilni blista.

S tornjem, u pristranku, malo selo ćuti.
Tiho. Svrh stene se krug meseca žuti.


1908.

VODENICA



Staro mjesto moje! Pod sjenkama grana
Radobolja mrmlja, vere se i prska;
Mrke hridi streme visoko sa strana
Pune gustih zova, smokava i trska.

Sve je isto, staro... Samo, kao prije,
Ne čuje se hitri točak da udara;
Kô bol jedan što se u dnu duše krije,
Ostavljena ćuti vodenica stara...

Kroz vidnjaču malu, gdje u suhoj travi
Samo studen gušter polagano šušne,
Ne javlja se mlinar sa šalom na glavi,
Niti vidim one oči prostodušne.

Mnogo li sam puta ja ovdje, u hladu,
U večeri ljetne na odmoru bio,
I, dižući oči na mlinarku mladu,
Iz vedrice, žedan, hladne vode pio!

Bog zna gdje je sada?!... Radobolja mrmlja
Puna grmjelica, srebra, adiđara...
I dok zlatno veče pada povrh grmlja,
Nakrivljena ćuti vodenica stara.


1908.





MOJA OTADŽBINA



Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca.

Ovdje, u bolu srca istrzana,
Ja nosim kletve svih patnji i muka,
I krv što kapa sa dušmanskih ruka
To je krv moja iz mojijeh rana.

U meni cvile duše miliona -
Moj svaki uzdah, svaka suza bona,
Njihovim bolom vapije i ište.

I svuda gdje je srpska duša koja,
Tamo je meni otadžbina moja,
Moj dom i moje rođeno ognjište.


1908.

PRED KOLIBAMA



Tebe što vijek svoj oblivaš znojem
I kao titan zamahuješ krasnom,
Tebe što živiš u svom trudu časnom -
Ja slavim, evo, i hvalu ti pojem!

Ubogi druže dubrava i vrela,
Ti što te drače ubodima grde,
Pruži mi ruku da žuljeve tvrde
Ižljubim na njoj kô znak časnih djela.

Ja znam: ti samo do dna piješ čašu
I krvlju pojiš ovu grudu našu,
Hraneći srce viteštvima starim.

Ja znam: ti samo napajaš se nebom,
I svakog primaš sa solju i hljebom,
Pa tebe slavim, tebi blagodarim!


1908.

POGREB



Povija se žito. Mirno, u dnu sela,
Uskom starom stazom, što na groblje vodi,
Za ubogim odrom mala pratnja hodi -
Preplanula lica i snuždena čela.

Negdje ševa pjava pri zahodnom zraku,
I sijedi otac iguman, pun brige,
Polagano čita iz debele knjige
Opraštajna slova sirotu težaku.

I čuj! Zemlja pada... Vrh drvetâ rudi...
U polju se čuje dozivanje ljudi
I vide se stada mrljava i siva.

Prašina gdje leti... Tiho, u sutonu,
Vjetar selom nosi elegiju bonu,
I pokriven dračom grob ubogi sniva.


1908.

ČASOVI



Ovdje nikog nema. U mračnoj samoći
Sam stojim kô munjom opaljeno drvo;
I huk vjetra, što se maloprije rvô
S ogoljelim granjem, zaspô je u noći.

No ja dobro čujem hod, korake vječne
Nevidovnih snaga što kô straža bdiju,
Prodiru kroz kamen, zemlju, tmine riječne,
Plijene i nose i nište i biju;

I boga i nebo, život i sazdanje,
Sve u isto doba. I u mojoj krvi
Ovaj grdni povor ja ćutim gdje vrvi,
I od moga žića sve ostaje manje.

I njihovu kobnu pjesmu: tika-taka
Ja slušam, i srce sve udara tiše;
I ja vidim jasno: sve više i više
Da postajem samo crne zemlje šaka.


1908.

HERCEGOVAC NA MOLITVI



Pošljedni zraci, eno, velikog sunca tonu
Za daljne mračne gore, i danak ostavlja nas;
Pod krilom blagog mira u večernjemu zvonu
Molitve bruji glas.

Umorne teškim radom i moje ove grudi
U čistom onom zvuku pokoja nalaze svog,
I u meni se sada tiha molitva budi
U plamu srca mog.

Oj, čuj je, vječna silo, i primi želje ove;
Skromna je molba ova što u tvoj lijeće sjaj:
U borbi pakla crnog, o, daj mi sile nove
Za novi okršaj...

Okrijepi dušu moju nebeskom tvojom nadom,
U moru navale adske da ne klone mi grud;
Oživi tvoje grome, nek cikne zmija jadom
I strašni vidi sud...


U Mostaru, 8. aprila 1891.




VI...



Vi, te vam slaba duša u moru sujete tone,
U krugu što se čuje vaš rodoljublja glas,
Vi, te vam u malom srcu puste se želje gone
Snivajuć slavu, čas', -

Pokaž'te vašim radom, pregnućem vašim, djelom,
Domu, narodu svome vaš rodoljublja mar,
Stan'te na branik prava uzgorenijem čelom
Za opštu svetu stvar.

Bacajte masku s lica, otvor'te vaše grudi
Čistoj istini neba. Manite prazan glas
I razmetanje vaše. Budite djelom ljudi,
I narod slaviće vas.


U Mostaru, 25. marta 1891.

U BOLESTI



Haj, to nebo, puno sjaja
Što je meni nekad bilo,
U pučinu samih vaja
Sada mi se pretvorilo.
Hram se nada srcu ruši -
U njemu se oganj gasi,
A u bolnoj, mladoj duši
Samo tuga i uzdasi.
Pod koprenu guste tame
Zaspalo je sunce moje...
Ne smiješi se ljupko na me,
Propalo je...

Sanci mili rajskog slada,
Zar bijaste samo varka?
Ne grle mi dušu sada
Ona vaša krila žarka.
Ni vas nema; iščeznuste
Na krilima maha živa.
Posred bola, tuge puste
Vaš ljubimac sad vas sniva.
Oh, kako bi duša mlada
Željna bila da s' okrili,
Pa da opet leti s vama,
Sanci mili!

Oh, ne hiti, nit' me gledi,
Mračna smrti vječno gladna,
Od kose me još poštedi,
Ne spremaj mi groba hladna;
Poštedi me do tog časa
Dok s' ispuni nada živa
Dok ne vidim svetog spasa
Da mi mili rod cjeliva.
Pa kad bude u slobodi
Da mi narod slava nosi,
Tada smrti, hodi, hodi,
Život kosi...


1891.

KOMŠINICE



Srećan li sam! Oko mene
Anđeoski svijet:
Divne imam komšinice,
Sve do cvijeta cvijet.

Jedne riječca tako zvoni
Kô slavuja glas,
Druge zlatom preliva se
Mirisava vlas.

Treće lice zora ljubi -
Osmejak joj raj,
U četvrte na grudima
Zlaćan trepti maj.

Sve su mile, sve dražesne,
Čarobne kô nad;
Sve ih voli, sve ih ljubi
Njin komšija mlad.

Al' tek ono slatko lane,
Onaj živi plam,
Što joj crno oko krasi
Svih milina hram, -

Ono lane, onaj cvijetak
Tako ubavi
Zaplijeni mi srce, umlje
Strijelom ljubavi.


1891.

LAKU NOĆ!



Tiho mila nojca pada.
Naokolo svečan mir.
Sa listića cvijeća mlada
Razlijeva se miomir.
Grudi diže rajska moć -
Laku noć!

Kroz dolinu milocvjetnu
Vesô stiže potok drag;
Otpozdravlja nojcu sretnu
I lahora šumor blag.
Dušu njiha milja moć -
Laku noć!

Kao milo oko tvoje,
Sitnih zvijezda gori plam.
U gradini tiho poje
Pod ružicom slavuj sam;
On ljubavi pjeva moć -
Laku noć!

Već se iza gora javlja
Na obzorju mjesev plav.
Tihi sanak mrežu stavlja,
Zemlju poji zaborav.
Tog je pića slatka moć -
Laku noć!

Spavaj i ti, čedo milo,
Ružičasti snivaj san.
Dok ti sanak stere krilo,
Ja ću čekat svijetli dan,
Pjesmom slavit tvoju moć -
Laku noć!


U Mostaru, 18. jula 1891.

***



Pobijeđen moćnom rukom Amonovoga sina,
Nesretni pobježe Darije u dalek Baktrije kraj;
Snuždene vojske pale, ne slavi duša njina
Pobjede zlatni sjaj.

A hrabri Maćedonac, okrunjen vijencem sreće,
U krugu oduševljenja pobjede slavi dan;
Od pjesam' mnogobrojnih burni se odjek kreće,
Hori se njegov stan.

U času gozbe, veselja, tišina nasta nijema,
Visok i snažan stranac pred Silnog pada tron:
"Sveti Amonov sine, Darija više nema,
Sad mrtav leži on.

Udarom jednim samo, udarom mača moga
Protivnik sile tvoje samrtni nađe ad;
Pred tvojim skutom mravak, sine nebeskog boga,
Zasluge čeka sad".

Silniku oko sijevnu, na čelu noć se stvori:
"Zasluge pitaš, je li? O izdajniče klet,
Umri za djelo tako!" I čuj, satrap se smrću mori
Na krstu razapet.

Pred dveri svetog hrama, braćo, iz čistih grudi
Molimo vječne sile - nek čuju one nas,
Nek propast svakom šalju što krvcu brata žudi
Za gnusnu, podlu čas'.


U Mostaru, 12. januara 1891.

JESENJI DAN



Ne trepti jasno daleki krug,
Sumoran plače dan;
Premrla šuma, smrznô se lug;
U magli grakće vran.

Na pustoj stazi, kud bludim sam,
Izdiše listak žut;
Mrtva leptira ko snježan pram
Pronosi vihor ljut.

Kao da dusi uz divlji huk
Slaze iz carstva svog,
Pa dave život, pjesmu i zvuk,
I zemlju roda mog...

Ja ćutim; očaj u mrazu svom
Srce mi, dušu tre:
Ja gledam kako u kraju mom
Pod maglom sunce mre...


1900.

IZGNANIK

"Von allen Helden, die der Welt
Als ewige Gestirne glänzen,
Vor jenen Tausenden, die Ruhm
und Sieg bekränzen,
O, Patriot, bist du mein Held."



Prva pjesma

Oblače lagani, putniče daleki,
Kud promičeš tako nevoljno i tmurno,
Kô mračni izgnanik, što na čelu nosi
Red dubokih bora, što ih dugi dani
Borbe i mejdana urezaše tamo
Oštricama svojim?...
Dok široka polja i šumice žedne
Zovu te i ginu za kapljama slatkim,
Dok smoreni ratar sa nadeždom milom
Gleda te i čeka i bogu se moli, -
Bez odziva, hladno, ti se gubiš, eto,
U daljine mirne prostranih nebesa
I odnosiš žetvu - radost gladnih duša,
Što ih kruta java prebija i lomi
U vrtlogu crnom nemilosti svoje...
O, stani! Ja znadem jad koji te davi,
I taj ljuti nemir što je s bolom pao
Preko tvoga čela...
Tebe mračni vihor s dragog mjesta goni,
Na kome si snivô raj slatka života
I ljubio cvijet što je njedra mila
Poklonio vjerno kapljicama tvojim
I u mirne noći, na brdskom grebenu,
Pod tvojijem krilom tresô se i ginô
Od milosti slatke i šaptao žudno:
"Ja te ljubim, dragi!"... A mene, oj druže,
Sa grobova svetih, nad kojima slava
Kroz vijekove duge zlatne luči pali
I svijetli puhor pradjedova mojih, -
Hladna srca gone... Haj, iz zemlje drage,
Gdje me dobra majka na njedrima toplim
Othranila brižno, pjevajući pjesme
Uz kolijevku meku, koje slatkim sankom
Zaklapaju oči nevinašcu malom;
Sa pragova svetih, po kojima stupa
Moje pleme jadno i, pognute glave,
Kô žrtve Nerona, u karike gleda
Što mu misô pute i istinu dave, -
Mrska volja jurnu... Ispod rodnog neba
Što se milo plavi, kô rosne ljubice
Što ih mlado jutro iz kosica zlatnih
Kô uzdarje čedno po brdu prosulo;
Ispod zlatnog neba, po kome sam nekad
U slatkom djetinjstvu brojao zvijezde
I ruke im pružô da prebrodim s njima
Prostore beskrajne; ispod zlatnog neba,
Pod kojim se griju poljane mi rodne
I draga rijeka, kraj koje sam mladost
U sreći uživô i s obala mirnih
U večeri pozne divlje ruže brao
I čekao dragu u zagrljaj topli;
Ispod zlatnog neba, kud mi duša sada,
Kô tica kad prhne iz krletke mračne, -
Gubi se i tone među uspomene:
Sotonsko prokletstvo foruma krvavog
Progna me i vrže tuđini dalekoj -
Pustari beskrajnoj, gdje mi srce plače
Kô jadno siroče na kamenu golom...
Ja svjetlosti htjedoh - ja slobodu htjedoh
I vaskrsno sunce, da ozarim njime
Nijemu Golgotu, gdje istina dršće,
Pod strašnim mučenjem umiranja svoga,
Sa kojom pristupah pred ohola lica
Što kolajne zlatne pripeše za grudi
Ne sa svijetlih djela no s bestida svoga -
Sa niskog tiranstva, kom su oltar digli
Na razvali mrtvoj svetijeh amvona,
Gdje grmljahu glasi čovjeka i boga.
Kao blaga jeka vaskrsnijeh zvona.
Htjedoh snažnom rukom da otrgnem zlato
I taj drski raskoš razvratnih salona,
Da obaspem njime te blijede sjenke
Što ozeblom rukom suhu koru mole
I slušaju kikot svoje crne jave...
Htjedoh svetu misô iz ponora gluhih
Da povratim s danom na blijeda čela
Okovanih duša, što proklinju nebo
I bogove hladne... Htjedoh da zagrlim
Iznurena tijela, pa na žarko sunce
Da poletim s njima, da u jadna srca
Živu radost vratim, kô proljeće toplo
Na gluhoj strmeni opaljenom grmu
Što mladicu vraća i nadeždom grije...
O, ja ljubavi htjedoh! Ja milosti htjedoh,
Da sa njome zbratim ohole i silne
Sa prezrenim robljem, što krvavom rukom
Pustu žetvu zbira u koševe pune
Gladnih gospodara... Htjedoh... Al' kô vihor
Plodove obilne što ih zdravo stablo
Sa nadeždom toplom na granama svojim
Suncu iznijelo, poruga i smijeh
I satanska volja vrgoše u ponor
Sve podvige svete, sa kojima htjedoh
Pred grešne Kajafe da iz groba vratim
Poniženog boga i mir među ljude...
I sad, kao i ti, putniče daleki,
Ja gledam nebesa koja me ne znaju,
Nebesa što nikad sunca mi ne daju,
Nebesa što dušu satiru i dave -
Pustoš, ponor mračni, u kome mi očaj
Kao gladni gavran jadno srce kljuje.

Druga pjesma

Sanjam...
Nebesa plamte, krvav oganj gori,
Pustara gluha ljutom vatrom bije;
Kako sam žedan, kako li me mori
U grlu požar pa duboko rije -
Dušu mi hvata, lomi je i davi,
Usijan otrov po krvi mi lije!
Zovem... Al' niko neće da se javi...
Nijedne palme u blizini nije,
Širokim hladom da žar zbriše s čela
I da mi pruži svoje grane lisne...
Nijedne kaplje! Ah, nijednog vrela,
Kô slatka nada da preda mnom blisne
I blagom strujom da pozdravi mene
Srebrni talas - njegov žubor meki,
Smorena duša da radosno prene
U plavo kube nebesa daleki'...
Posrćem, padam, kao galeb oni
Na mračni talas burnog okeana -
Široko krilo kad mu vihor lomi
Pa krvca teče iz dubokih rana,
Dok daljni druzi pod svodom azurnim
Krilima grle svu miloštu blagu
I slave život sa kliktanjem burnim
Uz vedru radost i slobodu dragu...
Života dajte!... Oblače sa gora,
Donesi hladak stradalniku mladom...
Ognjevi dršću, kô krvava môra
Talasaju se s porazom i jadom.
Umirem... Eto, crna žena stupa,
Oči joj sjakte kô paklene zublje, -
Gladno i žedno moje prsi čupa
I kandže pruža sve dublje i dublje -
Hoće mi srce... O, ne kolji tako
To dobro janje, kom je ljubav misô!
Ja sam sa njime mnoge dane plakô
I mnoge suze nevoljnima brisô...
Pravo i sveto ljubili smo brata,
Stradali s njime u mračnom životu;
Dubokom maglom kad se oluj hvata,
S drugom smo svojim gledali Golgotu...
Na jauk ranô mi smo budnim sluhom
Pružali ljubav i meleme drage,
I grlio nas patnik rukom suhom
Na svoje prsi smorene i nage.
Lagali nismo! Kô što sunce vodi
Slobodni danak prostorima plavim,
Istina, što se na strah mraku rodi,
Stupaše s nama po stazama pravim.
Pusti me!... Stani!... Ne kidaj života!
Ta ja ga volim, ja ga tako volim...
Al' zaman vrisak: nijema strahota
Sve dublje rije sa kandžama golim...
Umirem evo, dok tamo daleko
U zlatnom blijesku oaza se sjaji,
Vjetrići struje i šaptanje meko
Visoka palma nad vodama taji...

Treća pjesma

Proljeće je... Pojte, o vi, srca zdrava!
Proslavljajte vijek i nebesa plava!
Pletite vijence!
A ti, mila momo, u kosice svijaj
Proljetne prvjence!
Mladost, život, zdravlje i vesele dane,
Eto, jarko sunce nosi na sve strane.

Al' ne meni... Ja sam sumoran i nijem...
Ne diže se duša nebesima tijem, -
Hladan mi je zrak...
Kô da mutne sjenke prate me i gone
U duboki mrak;
Kô da čujem vrisak duge kletve one
Što u moru suza davi se i tone...

Gdje sam?!... Nema sunca, zrak mu je posrnô...
Da, božije čelo pusto je i crno,
Kao crna kob...
A pod njime zemlja, ta krvava gruda,
Duboki je grob,
U kome je davno istruhnula misô
Što je bog i čovjek svetom rukom pisô.

Gdje sam?!... Da, na grobu, gdje rđa i gasne
Oreola zlatna nevinosti časne
Što je besram tre...
Haj, proljeća nema... U vrtlogu crnom
S nebom sunce mre...
Mraz je... Duh se ledi... Širom zloduh bludi
I satana vrišti iz pogleda ljudi...

Četvrta pjesma

Kao crna jata, štono odlijeću
Sa krvave gozbe - s gomile tjelesa,
Ja vjekove gledam kako prolijeću
U daleke magle nijemih nebesa.

Njima neće ljudska zapisati ruke,
Na širokom listu povjesnice dana,
Ni slavu ni trijumf, nego kletve mukâ
I krvava slova krvavijeh rana.

Kolijevka njihna odnjihala nije
Milosti ni srca za utjehu suza
Što ih golo roblje bez prestanka, lije
Pod krvavim knutom usred tvrdih uzâ.

Pod njihovim bdenjem, na plač milionâ,
Nijesu se digli oni hrami sveti,
S njihovih amvona, uz vaskrsna zvona,
Da slobodna riječ zagrmi, poleti...

Da zaštiti pravdom zgažene i slabe,
U dubokoj tami što nevoljno pate;
Da porazi silne, što tuđ hljebac grabe
I ljudima pune mračne kazamate.

Tigrovima gladnim tapšali su oni
I sa njima grezli u nevinoj krvi,
Nit' su čuli kletvu, koja suze roni,
Niti jauk srcâ kad ih samrt mrvi.

Oni su vijence Neronima pleli,
Smijali se s njima sa gomilom slugâ...
Pa i boga živog oni su odveli
Na mračnu Golgotu da mu s' rulja ruga...

Da, bog! Bog je mrtav, a s njim i sloboda...
Eno, ja je vidim... Hladna i nijema...
Okovana rukam' farisejskog roda
Ljude zove, traži, ali ljudi nema...

Samo zmije krv joj iz njedara piju,
A vrag maljem svojim pritvrđuje lance...
Noć je... Žarka sunca u tmini se kriju
I vukovi viju kroz gore i klance...

A kô crna jata, štono odlijeću
Sa krvave gozbe - s gomile tjelesa,
Rob vjekove gleda kako prolijeću
U daleke magle nijemih nebesa.

Peta pjesma

U nijemoj noći pohodi me ona -
Moja mrtva majka čelo mi celiva,
I kô dalek pozdrav vaskrsnijeh zvona
Njena blaga riječ mehlem duši biva:

Ja ne dođoh, sine, da plačem i jadim
Nad sudbinom tvojom nevolje i tuge,
Nego tvoju dušu da vjerom podmladim,
Da je dignem s mraka u šarene duge.

Znaš grobove one, svijetle i drage,
Što se nižu širom otadžbine tvoje?
Iz pepela njihna ja ti nosim snage
I zlatne zvijezde da pred tobom stoje.

Hajde, kreći dalje! Ne zalazi pute
Kojima te misô svetiteljska vodi!
Danas milioni pogledaju u te,
Kô u sunce kad se iza magle rodi.

Tvojim glasom zbore bezbrojni i mnogi,
Sa jadima tvojim hiljade se druže
Što, proklinjuć život gladni i ubogi,
Gospodskome kutu u verigam' služe.

Preni i povedi to roblje bez nada
Na svjetlilo žarko radosnog života;
Udruženim mukam' mučitelj se svlada -
Vaskrsenje sprema bič, krst i Golgota.

Gledaj! Burno more u nebesa pljuska
I pjenama mutnim u oblake bije,
A brod tamo-amo, kao prazna ljuska,
Diže se i pada i u maglu krije.

Al' on propast neće! U noći, u mraku,
Budni mornar kliče - ne poginje čelo,
Na kormilo meće svoju ruku jaku
Pa u ponor gleda i prkosi smjelo.

Gle vodilje zlatne, gle zvijezde one
Što kroz oblak tinja! Ona borca vodi:
Kad mu ruka pane, kad iznuren klone,
Zlatna mu zvijezda novu snagu rodi.

Da, još korak jedan i u mirnu luku
Stradalnik će doći da odmori snagu;
On će svome rodu pružit jaku ruku,
I poljubit čedo i zagrlit dragu.

Preni! Ja ću dati snage čedu svome, -
Moja ljubav i sad umrla ti nije:
Zar ne čuješ, sine, da u srcu tvome
Moja krvca struji, moje srce bije?!

Preni i povedi to roblje bez nada
Na svjetlilo žarko radosnog života!
Udruženim mukam' mučitelj se svlada, -
Vaskrsenje sprema bič, krst i Golgota.

Šesta pjesma

Vjetar huji, kroz mrak srne,
Kao jauk gladna tigra,
A po čelu noći crne
Krvavi se plamen igra;
Kô da strašni trenut kuca,
Nebo dršće, zemlja puca.

O ti koji nemaš krova,
Što te tamni očaj veže,
Kako li ti ponoć ova
Život lomi, grlo steže,
I s oblakom crnih jada
U dno tvoje duše pada!

O, da mi je dvore one
Po kojim' je raskoš pao,
Skupio bih duše bone
Pa im topli odar dao, -
Sve riznice pusta blaga
Nek nevolja nosi naga!

Nek se zgriju ruke mrtve,
Nek ožive lica suva,
Što ih sudba, kao žrtve,
Niz ponore mračne gruva,
Što im mirnog ne da sanka
Cigle noći, ciglog danka.

Ali zaman želja zbori!
Moj je stanak mala soba,
Slabi žižak jedva gori,
Kô plamičak više groba,
Kô da i on sa mnom plače,
Pa zadrhti bolom jače...

O, koliko sred palata,
Gdje se crni zloduh skriva,
Gladnih jata i dželata
Sad na mirnom odru sniva!
A moj stanak - pusta soba,
Kao duša jadnog roba...

O, da bijah tiran hudi,
Što nevolju jadom kinji, -
O, da bijah nebrat ljudi,
Ne bih bio patnik sinji;
Poda mnom bi sada bila
Za ložnicu meka svila...

Ali neka, nek se pati
Pod teretom snaga trudna,
Nek za mukom muka prati, -
Neće klonut duša budna,
Nit' će ikad biti druga
Crnog jata, niskih sluga.

Ozarena mišlju svetom,
Što joj pruža vjere jake, -
Ona će se dizat letom
Kroz oluje i oblake,
Da prokune grešne doli
I svom bogu da se moli.

Onom bogu što je stao
Sa teškim krstom na Golgotu,
I sa svojom smrću dao
Svjetlost duhu i životu, -
Bogu snage, smjele žrtve,
Što iz groba diže mrtve.

Sedma pjesma

Pred silama mojim gradovi ne strepe,
Nit' s bedama mračnih tučna grla riču
Niz prostore mutne širokijeh mora
Pred mojijem skiptrom ne počinju roblja,
Nit' iz njihni' grla prolama se jeka
Što proslavlja drskost zemaljskih bogova.
Pred prestolje moje ne zgrću se rpe
Iz majdana zlatnih, u kojima gladnik,
Za zalogaj suhi okorjelog hljeba,
Hladno gvožđe stiska i udarom trese
Iznurene prsi i dušu ozeblu...
Ne, bogati istok ne nudi mi raskoš,
Niti draga moja pod grocem bijelim
Sitni biser niže i u kose spleće
Trepetljike zlatne... Ne, sudba mi nije
Pogladila čelo, nit' šarene duge
Izvela na zrenik - da iskrama zlatnim
Progore i sinu nad stazama mojim...
Moj je život stepa, sumorna i pusta
I beskrajna stepa... Zalud mračna duša
Uzlijeće žudno preko mrtvog groblja:
Tu nebeske kaplje ne nalazi ona,
Niti jednog vrela - da duboku žeđcu
Ugasi i tiho, pod širokom palmom,
San usnije blagi. Haj, široka krila
Orlu su prebijena - u grotlu me vežu
Karike krvave... Ja sam rob... Ne, stijena
Otadžbine drage, što visokim čelom
Kroz oblake stiže i o jake prsi
Gromove razbija i vihore lomi...
Ja sam kralj! O, čujte vi bozi zemaljski!
Ja sam kralj! O, čujte vi gorde palate,
Gdje orgija pjana i pošljednju kaplju
Ropske krvi pije! Ja sam kralj, o, čujte,
Kralj što veze kida i mačeve lomi
O satanska rebra niskijeh dželata!
Ja sam kralj što služi patniku i robu,
Ja sam kralj što diže narode i pravdu,
Ja sam kralj slobode, što će svetom mišlju,
Kao zlatno sunce vaskršnjega dana,
Oživiti groblja i sputanoj ruci,
Sa grančicom krina, vratiti spasenje
I zlatna nebesa, da propoju glasom
Probuđenog boga...

Osma pjesma

Što me zoveš, tico mala,
Iz prisjenka noći tije?
Šta na zlatnoj mjesečini
Tvoja slatka pjesma zbori?
Jesi li mi doletila
Sa poljana pitomije',
Gdje masline modre šume
I rumeni granat gori,
Gdje se plavo nebo svija
Na proplanke i na luge
I po bijelim oblacima
Šara one mile duge,
Gdjeno slatko vjetrić struji
Kroz prutove loze tanke
I gube se s leptirima
Niz osjeke i pristranke?

U tvom glasu kô da čujem
Glas koji mi duši godi,
I uzdisaj toplih želja,
Što molitve bogu zbore
Ah, ta mila pjesma tvoja
Moju bônu dušu vodi
Na lijepe veđe one
Ispod kojih sunca gore...
Gle, preda mnom kuća mala
Sakrivena pod topole...
Ona čeka, ruke širi,
A milo joj srce bije;
Kô na cvijetku što je ostô
Sam na vrhu stijene gole,
Na dva neba - na dva oka
Dršće svjetlost suza tije'...

Ona zove... Ali zaman
U tvom srcu žudnja gori,
Zaman širiš ruke drage,
Zaman ti se srce nada;
Ja sam mornar što se diže
Na vihoru da se bori,
Da prebrodi vrtlog mračni
I ponore mutnih jada.
Al' u magli kada blisne
Zlatna kruna željnih dana;
Kad vaskrsna zvona grmnu
S milog kraja, rodnih strana;
Kad prelije život krepki
Uspavano, mrtvo groblje,
I pred silne s vedrim čelom
Kad slobodno stupi roblje:

Nadaj mi se!... O, nek tada
Tvoje milo srce bije,
Da na njemu mladi borac
Iznurenu dušu zgrije!
I snivajuć na tvom njedru
Tihi pokoj zlatna raja,
Da rashladim prsi žedne
Slatkim dahom rodnog kraja,
Gdje se plavo nebo svija
Na proplanke i na luge
I po bijelim oblacima
Šara one mile duge,
Gdjeno slatko vjetrić struji
Kroz prutove loze tanke
I gube se s leptirima
Niz osjeke i pristranke?

Deveta pjesma

U mutne magle, uz strme pute,
Kud vihor mumla i divljim krilom
Oblake bije i previja ih
O tvrdi greben humova mračnih,
Po kojim' ljuti gromovi režu
Imena strašnog krvava slova, -
Ja krepko stupam i kroz san zlatni
Ja tebe gledam i tebe ljubim,
O drago krilo rodnog mi kraja,
Mučena grudo naroda moga!...
Kô lako tiče iz hladnih mreža
Slobodi dragoj rosnih planina,
Gdje s prvom pjesmom i letom krila
Pozdravi sunce i nebo plavo
I slatki žubor voda bisernih, -
I moja duša s pozdravom slatkim
Gubi se tebi i željno pada,
O krvi moja, o zemljo moja,
O majko moja, na prsi tvoje
Svete i mile...
Niz rodna polja i gore tvoje
I visok greben - što zvijezde ljubi
I sluša kako pod njime doli,
Kroz rosne grane ružica divljih,
Šuškaju kose bijelih vila -
Prelazi ona i traži stazu
Po kojoj šumi odora zlatna
Slobode drage... Al' staze nema...
Svuda je pustoš, svud mračni ponor,
Svud cvile dusi otaca silnih...
Svuda su rane, svuda su suze,
Oj, suze tvoje...
Al' blago onom ko suza ima:
U toga srce umrlo nije! -
O, taj će opet, kô titan silni,
Zagrmit glasom osvete drage
I vrućim mlazom rumene krvi
Preliti pute koji ga vode
Širokom carstvu pobjede zlatne.
O, plači majko! I nebo plače,
Al' od tih suza, na pustoj grudi,
Kô slatka nada što sreću nudi,
Zašumi talas visokih žita,
I bôno srce ratara trudnog
Prelije zvukom radosti nove.
O, plači majko! O, plači rode!
Jer jednog dana od suza tijeh,
Što ti ih vihor po grud'ma ledi, -
Veliko sunce, kô milost boga,
Kroz tvoju ponoć blisnuće blago
Sa zlatnim žezlom slobode drage,
I moja duša s dušama mnogim
Gledaće tada kako se kriju
Cezari silni, strvine žedne,
Kô tavne varke duboke noći
Od zlatne iskre vaskrsnog dana
U mutne magle, jazbine gluhe.

Deseta pjesma

Priklonite grešna čela,
Vašoj sili ura bije!
O, kajte se, grešni dusi
Nad razvalom volje drske!
Bog koga ste razapeli,
Na strah vama, mrtav nije;
On iz groba uskršava
I verige lomi mrske.

Bog sve vlasti i života
Vašu nisku volju gazi,
I pred silom duha krepkog
Bedemi se vaši ore, -
On u ponor mračnom robu
Sa grančicom krina slazi,
I smorene duše vodi
Na svjetlilo blage zore.

O, kajte se, mrski bozi,
Vi što niste boga znali!
Priklonite grešna čela,
Poprskana ropskom krvi!
Vaša carstva i bedemi
U krvav su talas pali,
S vaših glava silno pleme
Pozlaćene krune mrvi.

O, ja čujem iz daljine
Mutni žagor, krvav boj;
To survani demon gine
I, kô potres silnih vala,
Na bedeme crnih zala
Polijeće narod moj.

O, ja čujem kako grmi
Silnog roblja sveti glas;
On sa svojih puta strmi'
U poljane plodne slazi
I slobodnom stopom gazi
Mrtve sile, mrtvu vlast.

O, ja čujem kako bije
Jako srce roda mog.
Sveta misô pala nije:
Iz pepela žar je blisnô,
Brat je bratu ruku stisnô,
Iz groba se javlja bog!

O, kajte se, mrski bozi,
Vi što niste boga znali!
Priklonite grešna čela,
Poprskana ropskom krvi!
Vaša carstva i bedemi
U krvav su talas pali,

S vaših glava silno pleme
Pozlaćene krune mrvi.
Bog se rađa! Čujete li
Glas pobjede i strahote?
On prokletstvo vječno baca
Na forume i Golgote...

I presta silni klik...
Dok je kroz varku snova kroz suze gledô on
a rodnoj, dragoj grudi pobjedne slave tron
I spasiteljev lik:
Iz magle samrt pisnu i zgasi srca plam,
I on je nijem ležô na pustom odru sâm...
Vjetrovi tuđih gora prelaze njegov grob -
On sanja... a zgažen narod i sad je krvav rob.


1900.

UMRLI STE...



Umrli ste...
Srca vam trula u prsima trulim,
U njima nema ni krvi ni plama, -
Otrovala se u vrtlogu crnom
Bestidnoga srama.
Kako ste jadni! Koliko li hrđe
Bezbožne prsi u sebi vam kriju,
A vaše duše, provale duboke,
Nevjerom nas biju.
Nevjerom crnom vi koljete brata,
Greznete u krv vaše majke jadne:
O crne tice iz crnoga jata,
Kako li ste gladne!...

Umrli ste...
Grešna vas žudnja bespućem odvela,
Sotoni crnoj da nosite skute,
I bratu svome da pelenom grkim
Zasijete pute...
Ni suze majke koja vas odnjiha,
Ni njena kletva iz ranjenih grudi
U trulom duhu bestidnoga legla
Kajanje ne budi...
Prevlasti, slava i kolajne zlatne -
To vam je idol, za koji ste dali
Srce i dušu, sve i ime svoje
kojim ste se zvali...

Umrli ste... Blizina vaša truležom nas guši
I truje vazduh ove zemlje naše.
Pokrijte lice, jer Srpčići mali
Od njega se plaše:
Plaše se pakla, jer anđeli zlatni
Sotonu vide u grudi vam lednim;
Plaše se srama, jer čistotu hrane
U dušama čednim:
Plaše se žiga i tih crnih bora
Sa vašeg čela, što izdajstvo zbore;
Plaše se sluga, za gomilu zlata
Što dželate dvore...

Umrli ste...
Pod teškim krstom, pod trnovim vijencem,
Stupaju braća bez jauka, bola,
A vi kô žene krijete se podlo
Od viteškog kola...
Krijte se, krijte, odlazite tamo
Kud vas je crna misao povela;
Kajanje pozno sram vam zbrisat neće
S izdajničkog čela.
Naše će sunce, ako bog da, sinut,
Okovan demon na nas će priječat, -
Mi ćemo stajat sa stijegom u ruci,
A vi ćete klečat!...


1900.

HARFO MOJA...



Harfo moja, dobro moje,
Cigli druže u toj tami,
O, ne budi glase svoje:
Sreća spava, mi smo sami...

Sa svih strana pustoš hladna,
S ognjišta me milog goni;
Samo čujem samrt gladna
Kô da o prag kosom zvoni,

Kô da pruža crne ruke,
Da mi i tu sreću zbriše,
Da i tvoje sledi zvuke,
Da i tebe nemam više...

Pa i našto pjesma draga
Kad nas usud jadu predô,
Kad su mrtva lica blaga
U kojim' sam radost gledô?

O, ta znaš li noći krasne,
Kad su tako vedri, mili
Sve do danka, zore jasne
Na tom mjestu s nama bdili?

Horila se slatka šala, -
Srce zdravo, duša vrela,
A pokraj nas sreća stala
Pa mirisne vijence plela...

A sad?... Stojte, strune jasne:
Sreća spava, mi smo sami; -
I kandilo eno gasne
da ne smeta mrtvoj tami.

Il' ne! Snova kroz noć tiju
Daj mi zvuke, mila struno,
Preko groblja nek se viju -
Po groblju je cvijeća puno.

Pod tim cvijećem čuće zvuke
Draga lica, sjeni vrle, -
Pružiće nam svoje ruke
Da nas tamo vječno grle.


1900.

***



Kô da nije jesen nit' se sumrak snio:
Pod mladijem grozdom sočni prut se svio,
A grličin glas
Iznad modrih žita slatkim trilom zvoni
I pozdravlja nas;
Leptirica trepti i kô pramen snježni
Polagano pada na pupoljak nježni.

Vjetrići nam s grana pahuljice nose,
A ja žudno ljubim tvoje meke kose
Onaj mili pram...
Kô da nije jesen, kao da ne bludim
Ostavljen i sam.
Oj snovi bez mira, al' varati znate,
Da na mutno oko novu suzu date...


1900.

***



Moja tico mala, šta te meni goni?
Što ti mila pjesma tihim bolom zvoni?
Zar je i tvoj nad
Rasulo vrijeme i duboke magle
I jesenji hlad?
Zar i u tvom srcu topli žar je sveo,
A s čednom se tugom ljuti očaj spleo?

Oj siroče malo, ne tuži mi tako!
Kroz duboke magle vini mi se lako
I uzdigni let!
Tvoj bol, tvoja tuga preminuće ti'o
Kad se rodi cvijet.
Ali moju radost niko vratit neće -
Ni proljeće mlado, ni pjesma, ni cvijeće...


1900.

NA GROBLJU



Iznad mene šume čempresove grane.
Staro groblje spava... Ja ga tako volim...
Evo opet moje suze uzdrhtane -
Pada, pa se ljubi sa kamenom golim.

Ovdje mi je sestra... U proljeće jedno
S vijencem ljubicâ zaspala je ona, -
Sa kupine slavuj jecao je čedno
Uz žalosni odjek oproštajnih zvona...

Ja sam one čase sve krvlju zapisô
U ruine puste - u to srce bono;
Val burnijeh dana ranu nije zbrisô -
Ja i sada gledam mrtvo lice ono.

Sreta me kad ponoć zvijezde izvede,
Kad srebrni mjesec u oblaku dršće;
Na čelo mi spusti usnice blijede,
Ljubi me i vodi na gluho raskršće...

Zbori mi o sreći prekogrobnog mira:
Gdje je svaki trenut vedar, blagodatan,
Gdje je vječni život, kô život leptira,
Slobodan, bez tuge, pun sunca, pa zlatan.

I dugo mi tako šapće prizrak tajni;
Ja kroz suze gledam njeno svehlo lice,
Dok po njenoj kosi vjetar uzdisajni
Leluja i ljubi mrtve ljubičice...

I smrvljena duša zaboli me jače,
I procvili srce kô sirota bona:
Ja čujem daleko kako slavuj plače
Uz žalosni odjek oproštajnih zvona...


1900.




***



Noć je... Tebi nije san pokoja dao
Da ti ljute rane u prsima hladi;
Sâm, bez druga, brata, neutješno gineš,
Stradalniče mladi...

Gluha ti samoća okovala snagu,
Pritisla ti srce spomenima dana,
Bez suze, bez bola, kad si sreću brao,
Kô plodove s grana;

Kad ti duša tekla slobodno, beskrajno,
Puna zlatnog sunca, kao talas oni
Niz pučinu plavu kad se burno otme
I daleko skloni.

No sve je proteklo... Ti kroz suze gledaš
Dogorjele ognje i povelo cvijeće;
Proljeće ti davno umrlo pod mrazom
I vratit se neće...

Al' čuj šapat oni! Slušaj šumor blagi!
To je sveti poziv milosti i tajne.
Zar ne vidiš majku?! Nad njom nebo plavo
I zvijezde sjajne.

Ona tebe zove - da razgoni oblak
Pod kojim ti zebu iznurene snage;
Za duboke rane mehleme ti nudi
Obilne i blage:

Eno, bistre vode pod topolom struje;
Eno, laki vjetrić niz brda se svija,
A jezero plavo, puno zvijezda zlatnih,
Lagano se njija.

Zar ne vidiš u njoj ljubav i slobodu,
Ne osjećaš dušu što joj prostor kruži?!
Na njedrima njenim sveti su oltari,
Gdje sam gospod služi.

Hajde! Tu ćeš naći izgubljeno blago:
Utjehu za bole, srcu sreće trajne;
Zar ne vidiš majku?! Nad njom nebo plavo
I zvijezde sjajne.


1900.




VITEZ
- stara priča -



Ne gledaj me, laka srno,
Krčmareva šćeri krasna!
Tvoje milo, oko crno
Tavne noći zvijezda jasna,
Mračni duh mi bolom veže
I o mrtvom dobu zbori...
Al' šta moje grlo steže?!
Kupu amo, žeđ me mori...

Gdje Sitnica valom bije
I obale ljubi travne,
Gdje 'no zlatno sunce grije
Njive rodne, paše ravne, -
Gdje u pozno veče ti'o
Vjetrić ljulja slatke zvuke:
Ja sam prvi život pio
I širio k nebu ruke.

Haj, onamo, na te strane,
I njezin je pogled sjao;
Kad mladosti poznah dane
Ja sam samo za nju znao; -
I pod stubom mračnih dvora
Milov'o joj kose vrane,
Sve, dok blisne povrh gora
Zlatna kruna zore rane...

Sitni zveket zlatnih grivna
Što o njeno grlo biju,
Slatka usta, kosa divna,
Oči, koje tako griju, -
Bjehu sanci dobu cvjetnom,
Mila radost srca zdravog,
Kao mladom orlu sretnom
Zlatna luča s neba plavog.

Uz poljubac, tako vreo,
Klelo mi se čedo blago,
Ja od cvjeća vjenac pleo
Spominjući ime drago...
Ljubismo se... Istok plavi
Samo takim žarom gori...
Al' što moje grlo davi?!
Kupu amo, žeđ me mori...

Jedne noći, povrh gora
Kad je blijed mjesec bdio,
U prisjenku starih dvora,
Gdje strujaše vjetrić ti'o, -
Nađoh dragu... šumni veo
Po toplom joj tjelu pao,
A njen slatki, poljub vreo
Neznaniku milost slao.

Rasuše se zvjezde divne,
Nebesa mi u ad pala,
A pod svodom noći kivne,
Iz dubine svoga zjala
K'o da sura avet stade
I nada mnom zlobno pisnu, -
S kalpaka mi krilo pade
A od bola srce vrisnu...

Dan je svito, iza gora
Svijao se vjetar hladni,
Kad visoko iznad dvora
Krila uzvi gavran gladni; -
Crnog gosta ja sam zvao
Na pir slatke svadbe svoje,
Crnom gostu srce dao
Iz njedara drage moje...

Sa rumenim mlazom krvi
Pojio sam ticu kobnu,
A vjetrovi kroz zrak prvi
Pjevali su pjesmu grobnu;
Mrsili joj kose divne,
Ljubili mi zlato čisto...
A s oštrice moje kivne
Krvavi se odsjaj blisto.

I od tada nikad više
Nisam imo sreće mirne,
Samo noći kad je tiše
S tajnim glasom vjetar pirne:
To se divna mladost rodi
Pa mi varljiv akord budi,
I s nova mi dušu vodi
U vihore, bijes ludi...

Al' što tako grudi trnu?!...
Kupu amo al' do vrha!...
Suparnika - avet crnu,
Osveta mi još ne skrha...
Ja ga tražim, ljeta brojim,
Mač ga zove vrân se vije,
Da mu gladnim kljunom svojim
U smrznuto tjeme bije...


1900.