Aleksa Šantić

First topic message reminder :

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu "Emina" :


Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet' neće

Sedma pjesma

Pred silama mojim gradovi ne strepe,
Nit' s bedama mračnih tučna grla riču
Niz prostore mutne širokijeh mora
Pred mojijem skiptrom ne počinju roblja,
Nit' iz njihni' grla prolama se jeka
Što proslavlja drskost zemaljskih bogova.
Pred prestolje moje ne zgrću se rpe
Iz majdana zlatnih, u kojima gladnik,
Za zalogaj suhi okorjelog hljeba,
Hladno gvožđe stiska i udarom trese
Iznurene prsi i dušu ozeblu...
Ne, bogati istok ne nudi mi raskoš,
Niti draga moja pod grocem bijelim
Sitni biser niže i u kose spleće
Trepetljike zlatne... Ne, sudba mi nije
Pogladila čelo, nit' šarene duge
Izvela na zrenik - da iskrama zlatnim
Progore i sinu nad stazama mojim...
Moj je život stepa, sumorna i pusta
I beskrajna stepa... Zalud mračna duša
Uzlijeće žudno preko mrtvog groblja:
Tu nebeske kaplje ne nalazi ona,
Niti jednog vrela - da duboku žeđcu
Ugasi i tiho, pod širokom palmom,
San usnije blagi. Haj, široka krila
Orlu su prebijena - u grotlu me vežu
Karike krvave... Ja sam rob... Ne, stijena
Otadžbine drage, što visokim čelom
Kroz oblake stiže i o jake prsi
Gromove razbija i vihore lomi...
Ja sam kralj! O, čujte vi bozi zemaljski!
Ja sam kralj! O, čujte vi gorde palate,
Gdje orgija pjana i pošljednju kaplju
Ropske krvi pije! Ja sam kralj, o, čujte,
Kralj što veze kida i mačeve lomi
O satanska rebra niskijeh dželata!
Ja sam kralj što služi patniku i robu,
Ja sam kralj što diže narode i pravdu,
Ja sam kralj slobode, što će svetom mišlju,
Kao zlatno sunce vaskršnjega dana,
Oživiti groblja i sputanoj ruci,
Sa grančicom krina, vratiti spasenje
I zlatna nebesa, da propoju glasom
Probuđenog boga...

Osma pjesma

Što me zoveš, tico mala,
Iz prisjenka noći tije?
Šta na zlatnoj mjesečini
Tvoja slatka pjesma zbori?
Jesi li mi doletila
Sa poljana pitomije',
Gdje masline modre šume
I rumeni granat gori,
Gdje se plavo nebo svija
Na proplanke i na luge
I po bijelim oblacima
Šara one mile duge,
Gdjeno slatko vjetrić struji
Kroz prutove loze tanke
I gube se s leptirima
Niz osjeke i pristranke?

U tvom glasu kô da čujem
Glas koji mi duši godi,
I uzdisaj toplih želja,
Što molitve bogu zbore
Ah, ta mila pjesma tvoja
Moju bônu dušu vodi
Na lijepe veđe one
Ispod kojih sunca gore...
Gle, preda mnom kuća mala
Sakrivena pod topole...
Ona čeka, ruke širi,
A milo joj srce bije;
Kô na cvijetku što je ostô
Sam na vrhu stijene gole,
Na dva neba - na dva oka
Dršće svjetlost suza tije'...

Ona zove... Ali zaman
U tvom srcu žudnja gori,
Zaman širiš ruke drage,
Zaman ti se srce nada;
Ja sam mornar što se diže
Na vihoru da se bori,
Da prebrodi vrtlog mračni
I ponore mutnih jada.
Al' u magli kada blisne
Zlatna kruna željnih dana;
Kad vaskrsna zvona grmnu
S milog kraja, rodnih strana;
Kad prelije život krepki
Uspavano, mrtvo groblje,
I pred silne s vedrim čelom
Kad slobodno stupi roblje:

Nadaj mi se!... O, nek tada
Tvoje milo srce bije,
Da na njemu mladi borac
Iznurenu dušu zgrije!
I snivajuć na tvom njedru
Tihi pokoj zlatna raja,
Da rashladim prsi žedne
Slatkim dahom rodnog kraja,
Gdje se plavo nebo svija
Na proplanke i na luge
I po bijelim oblacima
Šara one mile duge,
Gdjeno slatko vjetrić struji
Kroz prutove loze tanke
I gube se s leptirima
Niz osjeke i pristranke?

Deveta pjesma

U mutne magle, uz strme pute,
Kud vihor mumla i divljim krilom
Oblake bije i previja ih
O tvrdi greben humova mračnih,
Po kojim' ljuti gromovi režu
Imena strašnog krvava slova, -
Ja krepko stupam i kroz san zlatni
Ja tebe gledam i tebe ljubim,
O drago krilo rodnog mi kraja,
Mučena grudo naroda moga!...
Kô lako tiče iz hladnih mreža
Slobodi dragoj rosnih planina,
Gdje s prvom pjesmom i letom krila
Pozdravi sunce i nebo plavo
I slatki žubor voda bisernih, -
I moja duša s pozdravom slatkim
Gubi se tebi i željno pada,
O krvi moja, o zemljo moja,
O majko moja, na prsi tvoje
Svete i mile...
Niz rodna polja i gore tvoje
I visok greben - što zvijezde ljubi
I sluša kako pod njime doli,
Kroz rosne grane ružica divljih,
Šuškaju kose bijelih vila -
Prelazi ona i traži stazu
Po kojoj šumi odora zlatna
Slobode drage... Al' staze nema...
Svuda je pustoš, svud mračni ponor,
Svud cvile dusi otaca silnih...
Svuda su rane, svuda su suze,
Oj, suze tvoje...
Al' blago onom ko suza ima:
U toga srce umrlo nije! -
O, taj će opet, kô titan silni,
Zagrmit glasom osvete drage
I vrućim mlazom rumene krvi
Preliti pute koji ga vode
Širokom carstvu pobjede zlatne.
O, plači majko! I nebo plače,
Al' od tih suza, na pustoj grudi,
Kô slatka nada što sreću nudi,
Zašumi talas visokih žita,
I bôno srce ratara trudnog
Prelije zvukom radosti nove.
O, plači majko! O, plači rode!
Jer jednog dana od suza tijeh,
Što ti ih vihor po grud'ma ledi, -
Veliko sunce, kô milost boga,
Kroz tvoju ponoć blisnuće blago
Sa zlatnim žezlom slobode drage,
I moja duša s dušama mnogim
Gledaće tada kako se kriju
Cezari silni, strvine žedne,
Kô tavne varke duboke noći
Od zlatne iskre vaskrsnog dana
U mutne magle, jazbine gluhe.

Deseta pjesma

Priklonite grešna čela,
Vašoj sili ura bije!
O, kajte se, grešni dusi
Nad razvalom volje drske!
Bog koga ste razapeli,
Na strah vama, mrtav nije;
On iz groba uskršava
I verige lomi mrske.

Bog sve vlasti i života
Vašu nisku volju gazi,
I pred silom duha krepkog
Bedemi se vaši ore, -
On u ponor mračnom robu
Sa grančicom krina slazi,
I smorene duše vodi
Na svjetlilo blage zore.

O, kajte se, mrski bozi,
Vi što niste boga znali!
Priklonite grešna čela,
Poprskana ropskom krvi!
Vaša carstva i bedemi
U krvav su talas pali,
S vaših glava silno pleme
Pozlaćene krune mrvi.

O, ja čujem iz daljine
Mutni žagor, krvav boj;
To survani demon gine
I, kô potres silnih vala,
Na bedeme crnih zala
Polijeće narod moj.

O, ja čujem kako grmi
Silnog roblja sveti glas;
On sa svojih puta strmi'
U poljane plodne slazi
I slobodnom stopom gazi
Mrtve sile, mrtvu vlast.

O, ja čujem kako bije
Jako srce roda mog.
Sveta misô pala nije:
Iz pepela žar je blisnô,
Brat je bratu ruku stisnô,
Iz groba se javlja bog!

O, kajte se, mrski bozi,
Vi što niste boga znali!
Priklonite grešna čela,
Poprskana ropskom krvi!
Vaša carstva i bedemi
U krvav su talas pali,

S vaših glava silno pleme
Pozlaćene krune mrvi.
Bog se rađa! Čujete li
Glas pobjede i strahote?
On prokletstvo vječno baca
Na forume i Golgote...

I presta silni klik...
Dok je kroz varku snova kroz suze gledô on
a rodnoj, dragoj grudi pobjedne slave tron
I spasiteljev lik:
Iz magle samrt pisnu i zgasi srca plam,
I on je nijem ležô na pustom odru sâm...
Vjetrovi tuđih gora prelaze njegov grob -
On sanja... a zgažen narod i sad je krvav rob.


1900.

UMRLI STE...



Umrli ste...
Srca vam trula u prsima trulim,
U njima nema ni krvi ni plama, -
Otrovala se u vrtlogu crnom
Bestidnoga srama.
Kako ste jadni! Koliko li hrđe
Bezbožne prsi u sebi vam kriju,
A vaše duše, provale duboke,
Nevjerom nas biju.
Nevjerom crnom vi koljete brata,
Greznete u krv vaše majke jadne:
O crne tice iz crnoga jata,
Kako li ste gladne!...

Umrli ste...
Grešna vas žudnja bespućem odvela,
Sotoni crnoj da nosite skute,
I bratu svome da pelenom grkim
Zasijete pute...
Ni suze majke koja vas odnjiha,
Ni njena kletva iz ranjenih grudi
U trulom duhu bestidnoga legla
Kajanje ne budi...
Prevlasti, slava i kolajne zlatne -
To vam je idol, za koji ste dali
Srce i dušu, sve i ime svoje
kojim ste se zvali...

Umrli ste... Blizina vaša truležom nas guši
I truje vazduh ove zemlje naše.
Pokrijte lice, jer Srpčići mali
Od njega se plaše:
Plaše se pakla, jer anđeli zlatni
Sotonu vide u grudi vam lednim;
Plaše se srama, jer čistotu hrane
U dušama čednim:
Plaše se žiga i tih crnih bora
Sa vašeg čela, što izdajstvo zbore;
Plaše se sluga, za gomilu zlata
Što dželate dvore...

Umrli ste...
Pod teškim krstom, pod trnovim vijencem,
Stupaju braća bez jauka, bola,
A vi kô žene krijete se podlo
Od viteškog kola...
Krijte se, krijte, odlazite tamo
Kud vas je crna misao povela;
Kajanje pozno sram vam zbrisat neće
S izdajničkog čela.
Naše će sunce, ako bog da, sinut,
Okovan demon na nas će priječat, -
Mi ćemo stajat sa stijegom u ruci,
A vi ćete klečat!...


1900.

HARFO MOJA...



Harfo moja, dobro moje,
Cigli druže u toj tami,
O, ne budi glase svoje:
Sreća spava, mi smo sami...

Sa svih strana pustoš hladna,
S ognjišta me milog goni;
Samo čujem samrt gladna
Kô da o prag kosom zvoni,

Kô da pruža crne ruke,
Da mi i tu sreću zbriše,
Da i tvoje sledi zvuke,
Da i tebe nemam više...

Pa i našto pjesma draga
Kad nas usud jadu predô,
Kad su mrtva lica blaga
U kojim' sam radost gledô?

O, ta znaš li noći krasne,
Kad su tako vedri, mili
Sve do danka, zore jasne
Na tom mjestu s nama bdili?

Horila se slatka šala, -
Srce zdravo, duša vrela,
A pokraj nas sreća stala
Pa mirisne vijence plela...

A sad?... Stojte, strune jasne:
Sreća spava, mi smo sami; -
I kandilo eno gasne
da ne smeta mrtvoj tami.

Il' ne! Snova kroz noć tiju
Daj mi zvuke, mila struno,
Preko groblja nek se viju -
Po groblju je cvijeća puno.

Pod tim cvijećem čuće zvuke
Draga lica, sjeni vrle, -
Pružiće nam svoje ruke
Da nas tamo vječno grle.


1900.

***



Kô da nije jesen nit' se sumrak snio:
Pod mladijem grozdom sočni prut se svio,
A grličin glas
Iznad modrih žita slatkim trilom zvoni
I pozdravlja nas;
Leptirica trepti i kô pramen snježni
Polagano pada na pupoljak nježni.

Vjetrići nam s grana pahuljice nose,
A ja žudno ljubim tvoje meke kose
Onaj mili pram...
Kô da nije jesen, kao da ne bludim
Ostavljen i sam.
Oj snovi bez mira, al' varati znate,
Da na mutno oko novu suzu date...


1900.

***



Moja tico mala, šta te meni goni?
Što ti mila pjesma tihim bolom zvoni?
Zar je i tvoj nad
Rasulo vrijeme i duboke magle
I jesenji hlad?
Zar i u tvom srcu topli žar je sveo,
A s čednom se tugom ljuti očaj spleo?

Oj siroče malo, ne tuži mi tako!
Kroz duboke magle vini mi se lako
I uzdigni let!
Tvoj bol, tvoja tuga preminuće ti'o
Kad se rodi cvijet.
Ali moju radost niko vratit neće -
Ni proljeće mlado, ni pjesma, ni cvijeće...


1900.

NA GROBLJU



Iznad mene šume čempresove grane.
Staro groblje spava... Ja ga tako volim...
Evo opet moje suze uzdrhtane -
Pada, pa se ljubi sa kamenom golim.

Ovdje mi je sestra... U proljeće jedno
S vijencem ljubicâ zaspala je ona, -
Sa kupine slavuj jecao je čedno
Uz žalosni odjek oproštajnih zvona...

Ja sam one čase sve krvlju zapisô
U ruine puste - u to srce bono;
Val burnijeh dana ranu nije zbrisô -
Ja i sada gledam mrtvo lice ono.

Sreta me kad ponoć zvijezde izvede,
Kad srebrni mjesec u oblaku dršće;
Na čelo mi spusti usnice blijede,
Ljubi me i vodi na gluho raskršće...

Zbori mi o sreći prekogrobnog mira:
Gdje je svaki trenut vedar, blagodatan,
Gdje je vječni život, kô život leptira,
Slobodan, bez tuge, pun sunca, pa zlatan.

I dugo mi tako šapće prizrak tajni;
Ja kroz suze gledam njeno svehlo lice,
Dok po njenoj kosi vjetar uzdisajni
Leluja i ljubi mrtve ljubičice...

I smrvljena duša zaboli me jače,
I procvili srce kô sirota bona:
Ja čujem daleko kako slavuj plače
Uz žalosni odjek oproštajnih zvona...


1900.




***



Noć je... Tebi nije san pokoja dao
Da ti ljute rane u prsima hladi;
Sâm, bez druga, brata, neutješno gineš,
Stradalniče mladi...

Gluha ti samoća okovala snagu,
Pritisla ti srce spomenima dana,
Bez suze, bez bola, kad si sreću brao,
Kô plodove s grana;

Kad ti duša tekla slobodno, beskrajno,
Puna zlatnog sunca, kao talas oni
Niz pučinu plavu kad se burno otme
I daleko skloni.

No sve je proteklo... Ti kroz suze gledaš
Dogorjele ognje i povelo cvijeće;
Proljeće ti davno umrlo pod mrazom
I vratit se neće...

Al' čuj šapat oni! Slušaj šumor blagi!
To je sveti poziv milosti i tajne.
Zar ne vidiš majku?! Nad njom nebo plavo
I zvijezde sjajne.

Ona tebe zove - da razgoni oblak
Pod kojim ti zebu iznurene snage;
Za duboke rane mehleme ti nudi
Obilne i blage:

Eno, bistre vode pod topolom struje;
Eno, laki vjetrić niz brda se svija,
A jezero plavo, puno zvijezda zlatnih,
Lagano se njija.

Zar ne vidiš u njoj ljubav i slobodu,
Ne osjećaš dušu što joj prostor kruži?!
Na njedrima njenim sveti su oltari,
Gdje sam gospod služi.

Hajde! Tu ćeš naći izgubljeno blago:
Utjehu za bole, srcu sreće trajne;
Zar ne vidiš majku?! Nad njom nebo plavo
I zvijezde sjajne.


1900.




VITEZ
- stara priča -



Ne gledaj me, laka srno,
Krčmareva šćeri krasna!
Tvoje milo, oko crno
Tavne noći zvijezda jasna,
Mračni duh mi bolom veže
I o mrtvom dobu zbori...
Al' šta moje grlo steže?!
Kupu amo, žeđ me mori...

Gdje Sitnica valom bije
I obale ljubi travne,
Gdje 'no zlatno sunce grije
Njive rodne, paše ravne, -
Gdje u pozno veče ti'o
Vjetrić ljulja slatke zvuke:
Ja sam prvi život pio
I širio k nebu ruke.

Haj, onamo, na te strane,
I njezin je pogled sjao;
Kad mladosti poznah dane
Ja sam samo za nju znao; -
I pod stubom mračnih dvora
Milov'o joj kose vrane,
Sve, dok blisne povrh gora
Zlatna kruna zore rane...

Sitni zveket zlatnih grivna
Što o njeno grlo biju,
Slatka usta, kosa divna,
Oči, koje tako griju, -
Bjehu sanci dobu cvjetnom,
Mila radost srca zdravog,
Kao mladom orlu sretnom
Zlatna luča s neba plavog.

Uz poljubac, tako vreo,
Klelo mi se čedo blago,
Ja od cvjeća vjenac pleo
Spominjući ime drago...
Ljubismo se... Istok plavi
Samo takim žarom gori...
Al' što moje grlo davi?!
Kupu amo, žeđ me mori...

Jedne noći, povrh gora
Kad je blijed mjesec bdio,
U prisjenku starih dvora,
Gdje strujaše vjetrić ti'o, -
Nađoh dragu... šumni veo
Po toplom joj tjelu pao,
A njen slatki, poljub vreo
Neznaniku milost slao.

Rasuše se zvjezde divne,
Nebesa mi u ad pala,
A pod svodom noći kivne,
Iz dubine svoga zjala
K'o da sura avet stade
I nada mnom zlobno pisnu, -
S kalpaka mi krilo pade
A od bola srce vrisnu...

Dan je svito, iza gora
Svijao se vjetar hladni,
Kad visoko iznad dvora
Krila uzvi gavran gladni; -
Crnog gosta ja sam zvao
Na pir slatke svadbe svoje,
Crnom gostu srce dao
Iz njedara drage moje...

Sa rumenim mlazom krvi
Pojio sam ticu kobnu,
A vjetrovi kroz zrak prvi
Pjevali su pjesmu grobnu;
Mrsili joj kose divne,
Ljubili mi zlato čisto...
A s oštrice moje kivne
Krvavi se odsjaj blisto.

I od tada nikad više
Nisam imo sreće mirne,
Samo noći kad je tiše
S tajnim glasom vjetar pirne:
To se divna mladost rodi
Pa mi varljiv akord budi,
I s nova mi dušu vodi
U vihore, bijes ludi...

Al' što tako grudi trnu?!...
Kupu amo al' do vrha!...
Suparnika - avet crnu,
Osveta mi još ne skrha...
Ja ga tražim, ljeta brojim,
Mač ga zove vrân se vije,
Da mu gladnim kljunom svojim
U smrznuto tjeme bije...


1900.

GORŠTAK



Pustite me! Meni nije
U toj vrevi život drag;
Gdje 'no ljepše sunce grije
I plavo se nebo svija,
Gdje 'no zlatno klasje njija
Slatkin dahom vjetrić blag;

Tamo, tamo, za tom gorom
Gdje plodove štiti Bog,
I gdje rano, rânom zorom,
Uz šuštanje bistrih vrela,
Zvone zvonca mirnih sela -
Tamo nađoh mira svog!

Tamo, tamo u samoći,
Na me čeka neven moj...
I u danu i u noći
O njemu mi duša sniva, -
U dva ona oka živa
Gleda sunce i dan svoj!

Ne treba mi drugog blaga -
Svega mi je dao Bog!
Moje blago moja draga,
Sa nje mi je život mio,
U njoj mi je svijet cio
I sva radost srca mog!

O, slatka su njena usta -
Poljubac joj tako blag!
A kosa joj meka, gusta,
U njedrima ruže dvije,
Pod ružama srce bije,
Divno srce - alem drag!

Pustite me! Tamo, tamo,
Gdje 'no slatki slušam poj,
Gdje me radost sreta samo
I gdje ljepše sunce grije,
Tamo mi je, tamo mi je,
Nebo moje, život moj!


1900.

HIMNA
Srpskog Crkvenog Pjevačkog
Društva u D. Tuzli



Bože silni
Naših djedâ,
Ti, u kom je moć i vlas',
Danas bratstvo
U te gleda -
Blagoslovi, Bože, nas!

Blagoslovi
Srcâ ovi'
Sveti plamen silom svom!
Ti nas budi,
Da nam trudi
Slavi vode mili dom!

Ne daj da nam
Sile klonu,
Neka bude vragu lom!
Pošlji blagu
Milost onu
I pomozi Srbu svom!

Oj, pomozi,
Da u slozi
Divlje čete nađu nas!
Nek se plaše
Sile naše,
Bože silni, čuj nam glas!


1900.

***



O, ljiljane, cv'jete dragi,
Ko ti dade miris blagi,
O, ljiljane cv'jete dragi?

"Ona, što je vjetrić mio
Iz ružicâ rajskih snio,
Ona meni, druže dragi,
Dade ovaj miris blagi!"

O, ljiljane, dobro moje,
Ja, kakvo je čedo tvoje,
O, ljiljane, dobro moje?

"Ljupko, smjerno, sveto, vjerno,
Nježno, blago, milo, drago,
Puno sunca, neba, raja,
I anđelskog uzdisaja."

O, ljiljane, dobro moje,
Đe je, đe je čedo tvoje,
Da ja viđu čedo tvoje,
O, ljiljane, dobro moje?

"Tu sred male čaše moje,
Tu je, tu je zlato moje,
Zlato moje - zlato tvoje,
Zlatna duša drage tvoje!"


1900.

TICI U ZATVORU



Gledam tebe, tico mala
I skučene tvoje dvore,
Pa se pitam: kako ti je
Bez tvog druga i bez gore?

U tavnome sjenu kruga,
Gdje se bol i tuga slama,
Zar ti srce jošte živi
Milim glasom u pjesmama?

Lahki polet tvoga krila
Svezala je žica pusta;
Mjesto gore nad glavom ti
Tvrdih žica mreža gusta.

Izumrli slatki časi
Kad se ono sunce rodi,
Ti sa grane pozdravljaš ga
Slatkom pjesmom u slobodi.

A sad tude, u zakutku,
Međ' zidinam' mračnog dvora,
Niti znadeš kad je veče
Ni kad sunce budi zora.

Ista uvijek tavna sjenka
Na žičani dvor ti slijeće,
A ti pjesmu milu pjevaš
Kô da j' srce puno sreće.

Ko mi može pjesmu uzet
Što potiče iz mog srca,
Sa plamena mog ognjišta,
Na kom nadom vrije krvca?!

Ko mi može pjesmu uzet
Kad ljubavi izvor tekne,
Po talasi mog izvora
Moja pjesma da zajekne?!

Lanac! Gvožđe! Lomno tijelo
Malaksaće u tom bijesu,
Duh moj čili slobodan je,
Misli moje slobodne su.

Što god živi izumrijeće:
Neko s tugom, neko sladom;
Ja ću s pjesmom na ustima,
A u srcu vrelom nadom.


1888.

PJESMA



Šta je pjesma? - Iskra sveta,
Iz ljubavi što j' začeta,
Da nam kratki sladi vijek.

Šta je pjesma? - Moćna sila,
Iz milosti što s' razvila,
Da nam tuzi pruža lijek.

Šta je pjesma? - Trunak raja,
Kojim bolnik, sred očaja,
Blaži, guši teški jad.

Šta je pjesma? - Slatko piće,
Što nam slabo krijepi žiće,
Duši stvara sveti nad.


U Mostaru, 15. decembra 1888.

NEMILOSNOM BOGATAŠU



Popô si se sred milina,
Dvor ti zlato, svila krasi;
Bogataš si od davnina -
Al', čovječe, prašina si.

Sirotinja tuži, cvili,
U jadu joj teku časi;
A ti ležiš u toj svili -
Al', čovječe, prašina si.

Do ušiju dopiru ti
Sirotinjske muke glasi;
Ti prezireš taj glas ljuti -
Al', čovječe, prašina si.

Ti je goniš, a ne vidiš
Kako suzom lice kvasi;
Ti si silan, ti s' ne stidiš -
Al', čovječe, prašina si.

Zamalo ćeš, oj smrtniče,
Na svijetu tako biti,
Zamalo ćeš, oj smrtniče,
Jer ć' i tebe zemlja skriti.

Preminuće sva milina,
Ostavićeš svoje dvore;
I oni će bit prašina,
Vremena će da ih sore.

Imaj srca! Budi čovjek!
Nek te djela dižu svude,
Pa ćeš tako živit dovijek' -
I kad tijelo prah ti bude.


U Mostaru, 16. novembra 1888.

POZDRAV



Spusti se sveta zraka, na zapad sunce klonu...
Večernja molitva bruji tiho u svetom zvonu,
Već mrkle noći sjenka i s njome gusta magla
Na grešni svijet se sagla.

Nijedne zvijezde zračak da plavim nebom sine,
Kivni se oblak motlja, svod neba krije vas;
U tužnom miru sve šuti, tek što iz daljine
Zakrešti sovin glas.

Ja sam na pustom brdu. Oh, kako željno s njega
Pogled mi leti tamo u sveti onaj kraj
Sa koga crni oblak i mrska tama bjega;
Sokoli sivi' krili gone je u nepovrat,
Slobode brane sjaj.

Pa zdravo da ste mi, oj smjeli sokoli sivi!
Sa ovog tužnog kraja srpski vam šaljem glas:
Gonite složno tamu, nek vam sloboda živi,
Nek sunce grije vas!


U Mostaru, 16. decembra 1888.




NA STRAŽILOVU



Koliko puta tebe pohodih mišlju mladom
I ljubljah tvoja mjesta miline rajske puna!
U sanku kol'ko puta šetah se tvojim hladom
I slušah slatke pjesme iz tvojih gustih džbuna,
Štono ih male tice, kazujuć radosti svoje,
Veselo poje!

Ali i na javi pohodi tebi, evo,
Sin kršne Herceg-zemlje, oj goro puna slada,
Gdjeno je mlađani Branko najslađe pjesme pjevô
I gdje mu zlatni spomenik u slavi blista sada,
Spomenik koji, ako vrijeme jednom sruši,
U srpstva neće duši.

Oj druzi, braćo mila, dignimo pehar gori
Žarkog i ljupkog vina - što nam ga Srijem dava,
Kliknimo jasno skupa, neka se do neba hori,
Neka po Stražilovu zašumi cvijeće i trava:
Slava ti, Branko, slava!


Na Stražilovu, 1888.

MORU



Ala si divno, oj sinje more!
Pučini često šaljem ti gled:
U tebi tajne pjesme se hore,
A srcu mome svaka med.

Još kada mila po tebi zora
Razvije tihi vjetrića pir,
I spusti na te sa čarnih gora
Svjež, mio, bujan taj cvjetni mir,

Ti mnogo sličiš srdašcu mome:
Sad mirno spavaš, a sad si lav!
Ne trpiš bure koje te lome,
Na njih se vineš razjaren sav.

Mnoga te lađa teretom tišti,
A ti je trpiš, jer trpit znaš,
Al' kad ti srce srdžbom propišti,
Jednim je mahom ponoru daš.

Probudiš tvoje gromovne vale,
A svijet se čudi sili ti toj,
Velike lađe i s njima male
U stravi dršću gledeć ti boj.

Pa zdravo da si, oj sinje more!
Rado ti gledam pučine lik
U tebi tajne pjesme se hore,
Samo im mladost dočuje klik.


U Dubrovniku, 12. avgusta 1888.

OJ POTOČE...



Oj potoče, što si tako
Sjetan, tužan, bolan jako?
Radosti ti minô roj.
Tvoje lice bješe prije
I krasnije i milije,
Veseliji žubor tvoj.

A sada te, oj potoče,
Kao golo to siroče,
Obuzela tuga, vaj;
Ti si tužan: tvoja dola
Ostala je pusta, gola,
Ne miriše već joj kraj.

Uzvehnulo tvoje cvijeće,
Oko njega ne oblijeće
Sitnih čela skladan roj;
Zaćutao slavuj lugom,
I on jadi s tobom - drugom,
Umukô mu slatki poj.

I nebo se promijenilo:
Nije više tako milo,
Oblak krije sunčev sjaj.
Vihor bjesni sa svih strana,
Pa uvelo lisje s grana
U daleki nosi kraj.

Sve je tužno... Oj potoče,
Ostao si kô siroče,
Al' ne gubi blagi nad:
Opeta će doć proljeće,
Zamirisat tvoje cvijeće,
Tvoje duše milje, slad.


1888.

NA MJESEČINI



Oh, kako je ponoć mila,
Kakav duši spokoj stvara!
Sa svjetlošću vječnih sila
Bezbroj zvijezda nebo šara.

Mjesec plavi kô na moru
Sa jedrima šajke one.
Ne prolama pjesma goru;
Sve u slatki sanak tone.

Ja se samcat budan krećem
Kroz dolinu milocvjetnu,
Slušam lahor kako s cvijećem
Razgovara bajku sretnu.

Slušam potok što s' vijuga,
Pa šumeći dolju para;
Slušam slavlja što iz luga
Sa pjesmom mu odgovara.

Slušam šapat gustih grana,
U tišini što odlijeće;
Slušam kako sa svih strana
Pozdravlja me miris-cvijeće.

Divan li si, svijete mili,
Punan li si svetog čara!
Ja se klanjam onoj sili
Što ljepotu ovu stvara.


1888.




GLEDAO SAM



Gledao sam potok bistri
Kako skladno bruji,
A prate ga razdragani
Sa pjesmom slavuji.

Pa mi srce zadrhtalo
Od tog skladnog hora,
Zadrhtalo, a ja kliknuh
Kroz tišinu gora:

"Čuj me nebo, čuj me Bože,
Na prestolu gori!
Čuj, što srce mlađano ti
Srbinovo zbori:"

"Daj i nama takvog sklada,
Ka'no sklad slavuja,
Pa da s' onda ne bojimo
Nikakvih oluja!"


U Dubrovniku, 17. avgusta 1888.

MAJ



Na istoku zora sviće,
Biser niže na cvjetiće,
A Srpčića jato milo
U čarnu je goru stiglo.

Stala Srpčad oštra oka, -
Al' ih krasi zagrljaj! -
Pa iz gore, sa visoka
Pozdravljaju pjesmom maj:

"Dobro došlo, čedo milo,
Naše slave, naše sreće!
Ljubimo ti zlatno krilo
I po njemu rosno cvjeće.

Ti si slika što nas čara,
Što nam tugu srca krije;
Iz sjajnoga tvoga pehara
I sirotan sreće pije.

Ti razagna gustu tamu,
Sunašce nam žarko vrati;
Ti nam pružaš milost samu,
Vedrost dana umiljati.

Po dolini i po gori,
Rastrije nam ćilim baja.
I potočić sad žubori
Umilnije, prepun sjaja.

Na pozdrav ti sve ustaje -
Svuda radost bujna vlada,
Samo... samo... jošte - da je,
Uskrsnula srpska nada...

Ali i nje skoro eto,
Da Srbina obraduje,
Jer je Srbin voli sveto
On je štuje.

Bez nje bi mu život bio,
Sami jadi, pusta tama,
U srdašcu ne bi im'o
Odvažnosti, niti plama.

Pa zdravo nam čedo milo,
Naše slave, naše sreće! -
Ljubimo ti zlatno krilo
I po njemu rosno cv'jeće".


U Mostaru, 7. maja 1888.

VOLIM KNJIGU



Volim knjigu, u njojzi mi nacrtane stoje slike,
A u njima domovine vidiš borce, trudbenike.

Volim knjigu, knjiga uči da prihvata bratac brata.
Volim knjigu, jer proklinje izdajicu svoga jata.

Volim knjigu, ona vodi na izvore zlatne sreće,
Gdje sunašce ljepše blista, neuvelo miris cv'jeće.

Volim knjigu, ona priča pradjedova patnje klete,
Što se biše i boriše za opstanak vjere svete.

Volim knjigu, ona vodi kaq istini i vrlini,
Ojača mi duh i razum, u čelik me sama čini.

Volim knjigu, moć božanstva u njojzi mi krasno sije, -
Prema čemu srce moje s poštovanjem žarkim bije.

Volim knjigu, jer mi ona pokazuje svjetlost puta,
Po kome je u vijence sveta slava razasuta.

Volim knjigu, dobru knjigu, slogu ljubi ko je štuje,
A za slogom srpska majka cvili, tuži, jadikuje.

Volim knjigu, - okov teški sa robova patnih skida;
Slabe diže, svjetlošću im one gorke rane vida.


1888.

GORI



Oj ti goro, čarna goro,
Što te volim tako?
Iz tvoga se ne bih nikad
Zagrljaja mak'o.

Tu bi mojoj mladoj duši
Najmilije bilo,
Kao čedu kad ga majka
Postavi na krilo.

Tu bi gled'o surog orla
Sa sokolom sivim,
Kako klikću u slobodi,
Sa poletom živim.

Tu bi srce zaplamtilo
Sa tvojom milinom,
A pjesma bi horila se
Širom i daljinom.

Tu bi s' grudi osnažile,
Napile se raja, -
Nestalo bi njima bola,
Nestalo bi vaja...

Oj ti goro, čarna goro!
Ja te volim jako!
Iz tvoga se ne bih nikad
Zagrljaja mak'o.


1888.




U GAJU



Vjetrić piri
Ruža miri,
Po njoj trepti rose sjaj;
Slavuj poje
Pjesme svoje
Ljulja mili zel'ni gaj.

Ja na travu
Mirisavu,
Leg'o - slušam njegov poj,
Pa u grudi
Mojim s' budi,
Divnih želja čitav roj:

Srpče svako,
Čilo, lako,
Da imade srdašce,
Da je čisto,
Kao - isto
Slavujevo srdašce.

Da se glasi:
Da ga krasi
Bezazlenost, divni cv'jet!
I da ima
Pred očima,
Boga, što nam stvori sv'jet.

Da mu s' moli,
Da ga voli
Kao Srpstvo, jezik svoj,
Da ga slavi
Kao pravi,
Taj nevini slavlja poj!

Često tako -
Hitro, lako
U zeleni odem gaj,
Od miline,
Srce sine -
Pjeva, jer tu vidi raj!


3. maja 1888.

PRED IKONOM SVETOG SAVE



Na istoku zora plava
Prvim zrakom prosijava,
Iz ložnice ja ustadoh,
Pred ikonu divnu stadoh
Svetitelja Save,
Naše srpske slave.

Skrstih moje ruke dvije,
- Mlađano mi srce bije,
Pa iz čistog osjećaja,
S dušom mojom što se spaja,
Molitvu sam dao,
I nju otpjevao:

"Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Podaj Srbu snage, moći,
Izbavi ga crne noći,
Nek mu sunce sja,
Molim ti se ja!

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Daj slobodu Srbu tvome,
Ukloni mu s glave grome,
Silom tvojom daj
Robovanju kraj!...

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Bratstva mržnju, opačinu,
Sori, stvori u prašinu,
Nek ih ljubav vodi,
Nek se sloga rodi.

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Nek se bratske duše spletu
Pa nek dižu školu svetu
Rad poroda svog,
Što im dade Bog.

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Ubriši nam majci suze,
Daj joj spokoj, što joj uze,
Onaj tužni dan,
Tužni Vidov-dan!

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Ukr'jepi me silom mlada,
Daj mi volje, daj mi nada,
Srcu svježi žar,
Pregnuće i mar!"


1888.

BORBA



Gledajte ih, braćo mila,
Dva jelena, hrabra, čila
Kako s' bore
Usred gore.
Rod su jednog zavičaja.
Pa što čine okršaja?
E pa zašto? - ja ću reći:
S l'jeve strane jelen veći,
Primak'o se tome manjem,
Sa poskakom i igranjem;
[I poljubit' šćeo ga je;]
- Ali ovaj i ne haje,
Za to bratsko milovanje,
Nego zlobno rogovima
Igranje mu prima.
Tad i ovaj smjelo stade,
U borbu se s njime dade.
Al' gle tamo zv'jeri -
Što se vide s desne strane,
Kako svojim okom mjeri:
Al' će biti za nju hrane,
Ako oni ne slože se,
U ljubavi ne smire se!
Jer kad bratstvo, ljubav spoji
Dušmana se tad ne boji.


1888.




ĐAČKA PJESMA



Evo zore! Evo dana!
Hajd' na noge ko je zdrav,
Koji dugo leži, spava,
život mu je težak sav.

Eno škole, svetog zdanja!
Zvonom eno, zove nas,
Da nam dade sv'jesti, znanja,
- Znanje nam je slabim spas! -

Pa hajdemo, krećimo se,
Složno, druzi, svi na rad!
Knjizi svetoj učimo se,
Dok je razum i duh mlad.

Razumu nam mlađanome,
Daje krila, svježu moć;
Ljubimo je, pa sa njome
Razgnaćemo srpsku noć.

Sreća će nam sa svih strana
Kao bujna r'jeka teći;
Bud'mo braćo sad valjana:
Sa učenjem snagu steći!

Na nas će se osmjehivat'
Anđ'o božji milostiv,
I krilima gonit', skrivat'
Teški sa nas oblak siv.

Sunašce će zasijati,
Da razvedri srpski kraj: -
Prestati će naša mati
Da u grudi nosi vaj.

Eno škole! Krećimo se
Složno, druzi, svi na rad!
Knjizi svetoj učimo se -
Ona goni tamu, jad.


U Dubrovniku 16. avgusta 1888.

SLAVUJU



Oj ti tiče milopojče,
Laganoga leta,
Druže gore, druže luga
I mirisnog cv'jeta!

Što umuknu s pjesmom slatkom,
Što se snuždi, tiče?
Zar iz duše radost bježi,
A tuga ti niče?...

Zar ti nemaš nade vrele
Što ti srce zgr'jeva?
Zar ti nemaš nade vrele
Što o dobru pjeva?

Gledajuć' te, čini mi se,
Da je tvoja tuga:
Što bez cv'jeća vidiš goru,
Vidiš pusta luga;

Što se vihor oko tebe
Širi lomeć' grane,
I što tama gusta, crna
Prati naše dane...

Al' ne tuži, milopojče,
Nek' te grije nada!
Vihor, jesen, zima, hala
Vječno nam ne vlada.

Sa proljećem vratiće se
Bujan život, snaga!
Tad će s' opet da zahori
Tvoja pjesma draga.


U Mostaru 5. oktobra 1888.

NA DUNAVU



Lako se lađa kreće. Pramene gustog dima
Hlađani tihi vjetrić na krilu nebu diže,
Eno, i ševa laka na pozdrav leti njima,
S ljupkom ih pjesmom stiže.

Kako je svuda bajno! Hučni se Dunav plavi,
Na cvijetnim obalama bijelo pase stado,
Pod sjenkom gustog drvlja, kraj stada svog na travi,
Čobanče svira mlado.

Po dugoj bajnoj ravni gle klasje plodnog žita
Pod krilom lahorovim povija smjerno glavu;
A tamo opet kosac sa pjesmom poslu hita
I gustu kosi travu.

Al' što je tebi, srce, te tako biješ sada?
Oh, eto Fruške Gore, Srijemu dična kruna! -
O kojoj mnogo, mnogo snivaše duša mlada.
Slatkog čeznuća puna...

Oj, divna srpska goro, kapicu skidam s glave,
Sin kršnih surih st'jena žarki ti pozdrav šalje!
Klanjam se, klanjam tebi, prepuna vječne slave
Oj, goro Svetog Save!

U RAVNOM SRIJEMU



Oh, kako duša moja u slatkom milju plovi,
Kako li srce moje uživa rajski sklad!
Ljepote, što ih samo pružaju zlatni snovi,
Na javi gledam sad.

Preda mnom raj se pruža, ravnice nepregledne,
Po širokome polju do cv'jeta pao cv'jet!
Po njivam', što ih ruke ratara kopaju vr'jedne,
Počiva plodan svet.

Pokraj Dunava plavog, na obalama bajnim,
U stadu bogatome pastirev hori se glas;
Laka se ševa digla u zrakam' sunašca sjajnim,
Proljetni slavi kras.

Seoske kuće male, sa trskom pokrivene
Kako vas željno gleda presrećan pogled moj!
Doline, polja, njive, oh, kako divi mene
Milina vaših roj!...

Zaludu diram žice na mladoj mojoj liri,
Tananih žica ovih slabačak još je glas -
Da ovog milja, što se preda mnom sada širi,
Opjevam sveti kras!

Pa šta će sinak st'jena, nego da klikne jasno:
Kitnjasti srpski Sreme, pozdravljam tebe mlad!
Vječno mi divan bio! Krunilo cv'jeće krasno
Ratara tvoga rad!

NAŠOJ GORI



Al' divna bješe, goro, oj naša goro mila!
Divno je svuda majsko kitilo tebe cv'jeće,
Viš' tebe suri or'o širio moćna krila
Kličuć' ti pjesme sreće...

Al' mjesto njega sada viš' tebe s' tama vije...
I mile grane tvoje, k'o pakla demon klet,
Pomaman vihor lomi, mraznim te krilom bije,
Čupa ti svaki cv'jet...

Ne čuješ više pjesme, vesele pjesme tvoje,
Nad tobom vila plače, a krešti sovin glas...
Milosti za te nema, - sve strane n'jemo stoje -
I nebo ne čuje nas...

LJUBIMO SE



Ljubimo se! U ljubavi
Proniče nam sreće cv'jet,
Ljepše nam se nebo plavi -
S njega bježi oblak klet.

Ljubimo se! Već odavna
Prezreli smo ljubav mi...
Pa s toga nam zora slavna
Pritisnuta tamom spi...

Ljubimo se! Jednoj cjel;ji
Upravljamo misli smjer,
Nek nam svane danak želji -
Nek nesloga pane - zv'jer.

Ljubimo se! Pa će opet
Izgubljeno naše biti,
Slava nam se u vis popet',
Anđ'o prestat' suze liti.

Ljubimo se! Iz grobova
Djedova nam zbori glas. -
Čujmo! Eno, i s Kosova
Vila za te moli nas...