Šarl Bodler

First topic message reminder :

Bodler je rođen u Parizu, Francuska, 1821. godine. Njegov otac, visoki državni službenik i amaterski umetnik, preminuo je tokom Bodlerovog detinjstva 1827. godine. Sledeće godine, njegova majka, Karolina, koja je bila trideset i četiri godine mlađa od njegovog oca, preudala se za potpukovnika koji je kasnije postao francuski ambasador u raznim plemićkim sudovima. Bodler je imao blizak i složen odnos sa svojom majkom. On je kasnije izjavio: "Voleo sam svoju majku zbog njene elegancije. On joj je kasnije pisao: "U mom detinjstvu je postojao period strastvene ljubavi prema Vama". Njegov očuh je bio strog vaspitač, ali je ipak bio zabrinuti za Bodlerovo vaspitanje i budućnost, lako je dolazilo do svađa između Aupicka i njegovog pastorka koji je imao umetnički temperament.

Bodler se obrazovao u Lionu, gde je bio prisiljen da boravi u pansionu, daleko od svoje majke (čak i za vreme praznika) i prihvati očuhove stroge metode, što uključuje i zabranu odlaska kući. Prisećajući se tih godina, napisao je: "Zgrozim se kada pomislim na te godine ... na tužno detinjstvo, samoću u srcu". U četrnaestoj godini Bodlera su u njegovom razredu opisivali kao mnogo preciznijeg i različitijeg od drugih njegovih kolega učenika. Bodler je bio nestalan u svojom studijama, ponekad je bio marljiv, a ponekad neradan. U osamnaestoj godini, Bodler je opisan kao "uzvišen karakter, ponekad veoma mističan, a ponekad veoma nemoralan i ciničan. Bio je neodlučan kada je reč o njegovoj budućnosti. Rekao je svome bratu: "Ja ne osećam da imam neko zvanje". Njegov očuh je za njega imao u vidu karijeru u zakonu ili diplomatiji, ali Bodler je odlučio da se posveti književnoj karijeri.Iako njegova dela 1843. godine još uvek nisu bila objavljena, Bodler je postao poznat u umetničkim krugovima kao kicoš i rasipnik. Kupovao je knjige, a umetnička dela i antikvitete nije moga da priušti sebi. Tokom 1844. godine hranu je uzimao na kredit, a polovinu svoje baštine je izgubio. Bodler je redovno molio svoju majku da mu da novac dok je on pokušavao da unapredi svoju karijeru. On se sastao sa Balzakom i u tom periodu je napisao mnoge pesme koje su se našle u zbirci Cveće zla. Njegovo prvo objavljeno umetničko delo je pregled "Salon iz 1845.", koje je privuklo pažnju zbog svoje neposredne smelosti. Bodler je pokazao da je želeo da bude dobro informisan, bio je strastveni kritičar i privukao je pažnju umetničke zajednice. Tog leta prihodi su bili skromni, a dugovi veliki, bio je sam i sumnjičav prema budućnosti, jer su "zamor pada u san i zamor buđenja neizdrživi ". Odlučio je da počini samoubistvo i ostavi ostatak svoje baštine ljubavnici. Međutim, nije se ubio, samo je površno ranio sebe nožem. Dok se oporavljao, molio je svoju majku da ga poseti, ali ona nije obraćala pažnju na njegove molbe, najverovatnije zbog toga što joj je suprug branio da poseti sina. Bodler je neko vreme bio beskućnik i potpuno otuđen od svojih roditelja. Tokom 1846. godine napisao je drugi Salon pregled i dobio je dodatni kredibilitet kao poslanik i kritičar romantizma. Sledeće godine bila je objavljena Bodlerova novela La Fanfarlo.

Bodler je učestvovao u revolucija od 1848. Nekoliko godina je bio zainteresovan za republičku politiku, ali na njegove političke tendencije su više uticali emocionalni stavovi nego čvrsta uverenja. Njegov očuh je, takođe, bio učesnik u revoluciji. Tokom 1850. godine, Bodler se borio sa slabim zdravljem, pritiskom dugova i neredovnošću pisanja i ispoljavanja svoje umetničke strane. Često se premeštao iz jednog u drugi stan i održavao jedan nelagodan odnos sa svojom majkom, često je moleći za novac (njena pisma upućena njemu nisu pronađena). On je prihvatio da radi mnoge projekte koje nije bio u stanju da završi potpuno, ali je uspeo da završi prevod priča Edgara Alana Poa koje su bile objavljene. Bodler je naučio engleski u svom detinjstvu, i gotički romani, i Poove kratke priče, postali su njegova najdraža materija za čitanje.

Nakon što mu je preminuo očuh 1857. godine, Bodler ga nije ni spomenuo, ali se saosećao sa svojom majkom kako bi se njihov odnos popravio. Još uvek snažno emotivno vezan za nju, u trideset i šestoj godini pisao joj je: "Ja verujem da ti pripadam u potpunosti i da pripadam samo tebi".

SMRT LJUBAVNIKA


Imacemo postelje, cele u mirisu,
I divane duboke, grobnicama slicne,
Po stalcima cvetove neke neobicne
Sto u lepsem podneblju za nas cvetali su.


Do poslednje iskre ognja zivotnoga
Nasa srca bivace dve luce, dva plama
Ciji dvostruk odblesak blistace u nama
Iz zrcala blizanackih duha tvog i moga.


U vece od misticnog rujnoplavog kresa
Mi cemo razmeniti samo jedan blesak,
Kao zbogom poslednje, jecaj neizmeran;


A onda ce Andjeo u sobu nam uci,
Da ponovo ozivi, radostan i veran,
Potamnela zrcala i ugasle luci.

_________________
Liši me vida: gledaću tvoj lik.
Zapuši uši moje: slušaću te.
Onemi me, al' zvaću te kroz krik.
Bez nogu još ću k tebi naći pute.

Slomij mi ruke: hvataću te srcem.
Zaustaviš li srce meni, sam
Moj mozak će kucati i bdeti.
A ako mi i mozgom užgaš plam
Na krvi svojoj ću te poneti.

S HALJINAMA VALNIM...

(ovo je, zapravo sonet pod rednim brojem XXVII u zbirci, nazvan po početku prvog stiha.)

S haljinama valnim gde sedef treperi,
čak i kad korača zamišljam da pleše,
kao duge zmije dok vešti žongleri
na vrhu od štapa kreću ih bez greške.

Kao mutni pesak i plavet ponora,
neosetni na svu čovečansku patnju,
kao duge pruge razjarenih mora,
ona napreduje nehajna na pratnju.

Glatke oči zdane od preljupkih ruda,
a priroda ovom čudu simboličkom,
gde je anđel čedni sa sfingom antičkom,

gde je zlato, čelik, sjaj i nakit svuda,
odbleskuje zavek, poput zvezde sinje,
hladno veličanstvo žene nerotkinje.

PRODANA MUZA

O Muzo mog srca, dragano palata,
čim ćeš, kad Januar stigne s Vetrinama,
kad sutone snežne pritisne zla čama,
zgrejat modre stope koje studen hvata?

Da li ćeš oživet ramena od kama
noćnim sjajem koji šiklja sa doksata?
Da li s plavog stropa braćeš berbu zlata
kad kao i kesa budeš prazna sama?

Moraćeš da hleba zaradiš bar koru,
da kandilom kadiš k'o dečak u horu,
da pevaš Te Deum premda nemaš vere,

il', k'o pajac gladni, da otrkivaš draži
i smeh slit sa suzom što te tajno vlaži,
da usne prostaka mogu da se cere.

GRIZNJA SAVJESTI

Spavala kad budes, ljepotice mracna
na dnu spomenika od crna mramora
pa ti stan i krevet budu jama placna
od kise i rupa t'jesna, bez otvora;

kad ce kamen - tistec plasljive ti grudi
i bokove, koji za mekocu znaju -
pr'jecit srcu tvome da se, zelec, budi,
a nozi da trci putem, k dogadjaji:

grob, taj pouzdanik sanje mi beskrajne
(raka razumije pjesnika), u vajne
noci bez sna, r'jet ce: "Da l' ti br'jedi sade,

kurtizano jadna sto ne upoznade
za cim mrtvi placu?" - I na te crv ce sjesti
i kozu ti gristi ko griznja savjesti

Be Drunk

You have to be always drunk. That's all there is to it- it's the
only way. So as not to feel the horrible burden of time that breaks
your back and bends you to the earth, you have to be continually
drunk.
But on what? Wine, poetry or virtue, as you wish. But be
drunk.
And if sometimes, on the steps of a palace or the green grass of
a ditch, in the mournful solitude of your room, you wake again,
drunkenness already diminishing or gone, ask the wind, the wave,
the star, the bird, the clock, everything that is flying, everything
that is groaning, everything that is rolling, everything that is
singing, everything that is speaking. . . ask what time it is and
wind, wave, star, bird, clock will answer you:"It is time to be
drunk! So as not to be the martyred slaves of time, be drunk, be
continually drunk! On wine, on poetry or on virtue as you wish."

GLAS

Kolijevka je moja do knjižnice bila,
Uz Babilon tamni romana i basni,
Gdje se mudrost Grka i Latina krila
Pod pokrovom praha. Čuh dva zova jasna;
Prvi glas mi reče, lukav, pun krepčine:
"Ova zemlja sva je poslastica sjajna,
Tek ti mogu dati iste veličine,
Naslada bi tvoja bila tad beskrajna!"
A drugi mi šapnu: "Dođi na put snova,
Put, što onkraj međa u neznano vodi!"
Glas brujaše strasno kao huj vjetrova
Na obali mora. Tko zna gdje se rodi;
Sluh mi slatkom jezom opi i zarobi.
- "Idem, slatki glasu!" - rekoh. Od tog časa
Jao! - ranu nosim i prokletstvo kobi.
U najcrnjem mraku, iza svih ukrasa
Beskrajnog života, vječnog bitisanja
Ja svjetove svoje vidim jasno, blizu,
- Zanesena žrtva vidovitih sanja -
Penjem se, dok zmije obuću mi grizu.
Otada mi duša tako nježno voli
- Ko proroci drevni - pustoš i pužinu.
Na gozbama plačem, smijem se u boli
I nađem slačinu u najgorčem vinu.
Zbilja često za me lik opsjene ima,
Žeđ me za visinom u jaruge baca,
Ali Glas me tješi: "Ostaj vjeran snima,
Sni ludih su Ijepši nego sni mudraca!"

SUGLASJA

Sva Priroda hram je gdje stupovi živi
Izrjecima mutnim ponekad se glase:
Kroz šume simbola čovjek probija se
I pod njinim prisnim pogledima živi.

K'o odjeci kad se iz daleka spoje
U jedinstvo mračno, duboko bez kraja,
Silno poput noći i sunčeva sjaja,
Dozivlju se zvuci, mirisi i boje.

Jedini mirisi su ko put dječja svježi,
Slatki k'o oboa, k'o polja zeleni,
- Drugi od sveg jači, bujni iskvareni,

Kao stvar se šire što u beskraj bježi:
Mošuš, ambra, tamjan te izmirna plave
Ćutila i dušu, ushite im slave.

Uvijek ćeš, Slobodni, nježno voljet more!
U beskraj prostrtom njegovome valu
Dušu svoju gledaš kao u zrcalu,
A duh tvoj još gorče sakriva ponore.

Ti voliš roniti u grud lika svoga,
Grliš ga očima, rukama, u svome
Srcu se veseliš šumorenju tome,
Sred tog bučna jada, divlje silenoga.

Tajanstveni, tamni, vi ste obadvoje,
Čovječe, još nema mjere tvog bezdana;
More, ti sakrivaš bogatstva neznana,
Tako strašno tajne vi čuvate svoje!

Ipak, eto, tu su stoljeća bezbrojna,
Da se vi bez grižnje, nemilo borite,
Umiranje, pokolj, tako vi volite,
Borioci vječni, braćo nespokojna!