Enes Kišević

First topic message reminder :





Enes Kišević je bosanskohercegovački pjesnik i dramski umjetnik. Rođen je 1. maja 1947. godine u Bosanskoj Krupi. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Ključu. Glumačku karijeru započeo je u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banjoj Luci, odakle odlazi u Zagreb, gdje je 1971. godine diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti. U svojoj glumačkoj karijeri igrao je u predstavama najpoznatijih režisera, najviše na Dubrovačkim ljetnjim igrama i u zagrebačkom teatru.Član je DHK-a, HDDU-a i DHHP-a. Igrao je u više kazališnih, filmskih i televizijskih drama. Pjesme su mu prevedene na engleski, arapski, njemački, slovenski, italijanski, turski, mađarski. Živi i radi u Zagrebu. Profesionalni je glumac i književnik.

 


Pa to je krasno

Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar?
Ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan
sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona u opasnoj dobi,
 
a ja poput pijetla,
pričam joj pjesme.
Ona se divila:
bedrima, dojkama, kukovima...
Svim svojim sokovima,
ona se divila mojim stihekima,
a ja sam pio vinjak.
I jedino što je znala reći:
- Pa to je krasno.
I meni je sve bilo jasno.
I užasno. I strašno. I žao.
I sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.
Ona je ležala pored kamina,
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina
plakala je.
I ne hoteći, griješila je
milujući jastuk,
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti,
a ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti.
I sjedio sam potpuno miran.
Dosada je glodala tišinu.
Vatra se jarcala u kaminu...
A ona je pričala o svojoj mački,
i o ludnici u diskiću,
i o nekom crnom mladiću

koji ima kola i deset milijuna na knjižici...

I meni je sad stvarno
sve bilo jasno,
i rekao sam djevojčici:
- Pa to je krasno.
To je, zaista, krasno.

I otišao sam padajući
sa snijegom po ulici.

A to je, zaista, krasno!

S glavom cvijeta

Presnen sam za ovu svjetlost jasnu,
presnen, za ovo tijelo u duši.
Ko cvijet što se lomi pod teškom glavom
i mene će tvoja ljepota da skrši.

Ti pišeš

Ti pišeš:
kako se treba igrati i igrati,
a meni kažeš:
-Sakupljaj te igračke! -
Ti pišeš:
kako treba maštati i maštati,
a ne vidis od nosa

ni bijele mačke.
Ti pišeš
o nekoj slobodnoj slobodi,
a meni:
-Mir! Tišina!' - vičeš.
Ti pišeš
kako sunce dan u šetnju vodi,
a vani najobicnija noć je,
pjesniče.
Ti pišeš
o nekoj tamo sreći,
o nekoj ljubavi,
i nekom miru...
A ja i noćas sam moram leći.
Laku ti noć , pjesmo na papiru!

Neki stid

Na zlo sam odavno već okornjačio,

još jedino dobrota čista mene gane.

O pete sam zavist okačio.

Cvijetom moje zarasle su rane.

Svaka himba meni je daleka.
Drugima sam kao samom sebi.
Mržnje sve, od ovoga svijeta,
ljubav moju potopile ne bi.

Pa ipak se katkad ćutim slabim,

kad od srca um mi se otima.
Sam pred sobom ja oborim glavu
ne znajući kud bih sa očima.

Snijeg u očima

Ne kloni mi, moja glavo,

to nisam ti ja propao:
u očima mojim tužnim
svijet je pao,
svijet je pao.

Ne tazi me, vino žarko,

da ti budem vedar kao:
u očima mojim suhim
svijet je pao,
svijet je pao.

Ne nosi me, moj očaju,

ti nada mnom nemaš vlasti,
toliko sam ja letio
da ne stignem nikad pasti.

I kada mi dušu sruše,
što ni u snu lako nije,
moje će me staro srce
još da grije,
još da grije.

Ne smiješi se, moja glavo,
što sam sam na sebe spao,
u očima mojim slanim,

snijeg je pao,
snijeg je pao.

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

Buđenje

Da l' to moja glava sviće
na ramena tvoga ruži?
Ili ja to sebe sama
u rukama tvojim držim?

Da li se to moje srce

u dnu tvoga srca čuje,
il pod slapom kose tvoje
ježe pasom slatke struje?

Ustao bih, ali ne znam
kojom nogom?
Ko bršljan se uz tebe svijam
bijelim logom.

U prozoru zimsko sunce

kroz san sije,
zavlači se između nas
da se zgrije.

Otvoren kavez

Nešto se divno dešava s nama,

osjećaš li to i sama?
U nama se pomiču neke granice
što su nas stezale godinama.

I naša ljubav,
ko ptica u kavezu
kad joj otvoriš vrata,

ustreptala gleda u beskrajnu plavet,

i od ljepote strah je hvata.

Već sama pomisao da je slobodna,
da može zaparati visine modre,
kavez joj čini većim od svemira,
većim od njene slobode

Poslije kruga

Da sam te sreo poslije kruga
kad sam se vraćao tebi
bio bih tvoj vjerni sluga
ništa se mijenjalo ne bi.

Al ja sam bio radoznao

htio sam spoznati krug
letjet još nisam znao
a put je bio predug.

I letio sam kao pčela
omamljen mirisom cvijeta
duša mi je pobjeći htjela
od tijela i od svijeta.

I padajući naučio sam
kako se podiže sam
uzdižući se padao sam
pa sad i koračati znam.

Al još mi duša mira nema

još kružim navikom kruga

još uvijek pjesmom pripradam svima

al' samo orla imam za druga...

Jutarnja molitva

Blagosiljam Te

što si me i ovo jutro probudio.
Znam da to mnogima,
koji sinoć usnuše sa mnom,
jutros već nije dano.

Samo da gledam u Tvoju svjetlost,

u izvor očiju mojih,
meni je najveći dar
koji se pružiti može.
Ono što vidim
prevelika je radost za mene.
Prevelika
da samo u meni ostane.

Sve što si mi darovao
primio sam od srca.
Primio sam ovo tijelo
ko što se prima cvijet;
jer na koga bi pala,
koga obasjala Tvoja svjetlost
da nisi stvorio svijet.

Naviko si me na noći.
Naviko na dane.
Naviko na zemlju.
Na nebesa sviko.
S vatrom sam u rodu,
sa zrakom sam u rodu;
ko da sam iz vode,
iz svjetlosti niko.
A sve i bez mene
bit će ko i prije
Ni sjena se na me
naviknula nije.

Blagosiljam Te

što si mi sina moja dva darovao
Snagu si moju i zdravlje
ponos i uzdanje
kroz njih mi vratio.
Život si moj do vrha
radošću ispunio.
Dužnost sam roditelja
među oči stavio
i nosit ću je dok i Ti mene nosiš.

Pod krilima ću svojim gnijezdo saviti

da sina moja dva
do Dobrote Tvoje dovinem.
Da mi obraz pred Tobom osvjetlaju

i onda kada me ne bude ovdje.

Sina moja dva: dva blizanca Sunca.

Aureola dva oko moga srca.

Sve što je sebe u Tebi našlo
zanijemilo je pred Tobom.
drveće nema riječi:
u plodovima Te opijeva.
Voda nema riječi:
u bilju Te zeleni.
Zemlja nema riječi:
u cvijetu Ti se smiješi.
I usta moja,
te rane otvorene,
već polako
svjetlost Tvoja zarasta.

Kao da je munja sinula kroz Sunce,

razmaknuvši sljepilo sjaja,
ukazala mi se Tvoja providnost;
Tvoj put do tebe u meni.
Sad znam,
kao što voda zna,
da sam samo Tvoja suza
izvirila iz sna

koja se ponovo vraća očima svojim.

Valovi

Valovi, valovi,
dođite k meni,
Enesu.
Na moju obalu,
obalu moju
nebesnu.
Valovi, valovi,
oči vas moje
žedne su.
Valovi, valovi
dođite k meni,
Enesu.
Ne tamo valovi!
Pazite! Pazite.
Stijene su.

Nakit za dragulje

Koliko bi se

riznica kraljevskih
ljepotom tvojom
okititi htjelo.

Kolike bi se vile
u svile pretvorile
samo da ti dodirnu tijelo.

O koliko bisera
na dnu mora
o vratu tvome sniva.

Al ruke se moje

kao dvije zmije,
sklupčane gnijezde
oko tvoga krila.

Zajedno ćemo svući tijela

Ne gusi krik poljupcima

pusti glas
pusti glas u noc
neka misle da radjamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
popij
do dna
do dna dna
zajedno ćemo svuci tijela
i smijat cemo se
i smijat cemo se i plakati
zajedno
jos samo malo
jos samo malo se drzi
za moje ruke od svjetla

Pogača

Još kao dječak sam u šumu nosio uže.
I nisam slutio nikakve varke
kada mi stabla ruke pruže,
ja sam samo skupljao suharke.

Uprtim zoru na ramena,

preklano janje oko vrata,
Nada mnom plast sunčana sijena
suče vatrom od suha zlata.

U ruci sjekira, zmija u procijepu.
Iz džepa, od starih očeviih hlača,

puši se istom ispečena, rumena, a slatkokora,

vruća ko duša,

moje drage Majke mala pogača.

Kao da suncem iz mene grije,
srce je moje od usta veće,
ogromnom snagom ljubavi bije.
prsnut će, iskočiti, poletjet će!

U kući je malokad bilo kruha.

Otac je u jesen s lišćem otišao.
A mi smo iz šume vukli. drva suha
da snijeg nam ognjište ne bi zatrpao.

Obnoć bi vjetar podvijena repa
kao mačak uz dimnjak mijaukao,
cvileći kroza san trošna crijepa
u meni bi šapom zagrebao.

Oporuka

Kćeri i sinovi moji,


Ne dijelite se u kući

koju vam ostavljam,
ona će i poslije vas ostati.

Spomenite se pri objedu

da će jos neko iz tih posuda jesti.

Usta otvarajte jednako za istinom
kao što ih za kruhom otvarate.

Ne dopustite novcu

da bude vredniji od vas.

I kad padate u blato,
padajte kao sunce.

Budite dobri prema vodi:

spomenite se Majčine utrobe
koja vas je s vodom donijela.

Spasite zrak svoga tehničkog uma,

jer nema tog izuma

koji će vas naučti živjeti bez zraka.

Hranite radoznalost.

Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.

Putujte.

Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vraćajte korijenju
kao potoci izvoru svome.

Dotičite svoje riječi rukama.

Ne otuđujte se od prirode.

Činite dobro i njoj i ljudima.

Spomenite se:
da ste iz ništa došli,
da se u ništa vraćate,
i da ništa nije dragocjenije
od života
koji u trajno naslijeđe
ostavljate svijetu.

I ne žalite za mnom.
Žalite za mojim neznanjem.

Dosta me je zemlja hranila,

sad vrijeme je da ja zemlju hranim.

Između dva krika

Čovjek sam, i ništa ne znam.

Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini

Zbog tebe bih sišao među ljude

Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo

Koje sve manje nosim kao teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti

Kad se budem otkidao od očiju tvojih

Sunce, vjetar i ti

Napisat ću ti pjesmu

U kojoj će biti
Sunce, vjetar i ti.

Vrijeme će mirisati pred kišu

Žito će snivati Van Goga
Poljem će svirati rijeka
Iz roga zelenoga.

Odjenut ću te u haljine tanke
Tek tijelo da ti se sluti
U jednom će stihu lipa
Svu pjesmu zapahnuti.

Hodit ćeš sva izvan sebe

Od uzvišene neke slobode
Nedeljiva od svega što vidiš:
Od zraka, od zemlje, od vode.

Jablani dizat će glave
Ružama dah će stati
Za vitkom pojavom tvojom
Sve će se okretati

I šume, i brda, i ljudi,

I suncokreti daleki žuti.
Učinit ću da cijeli se svijet
Oko tvog lika zavrti.

I u tom, svemira verglu,
Gdje pršte u prozor boje,
Ti očima šibat ćeš pejzaž
Svjesna ljepote svoje.

Vjetar odoleti neće,

Za kosu ćete ščepat.
Ti ovlaš ćeš ustrgnut klas
I kosu u rep ćeš vezat

"Moja si", siktat će vjetra
Za vratom studeni zubi.
Dobacit ću ti maramu kradom

Da vrat zaštitiš dugi.

"Ne bježi", bjesnit će vjetar,
"Nećeš se oteti lako!"
I zaskočit ćete pod suknju -
Put bijela bljesnut će zrakom.

Ti zgrabit ćeš vjetar za gušu

I koljenima ga stiskati glatkim

Sve dok trzaji vjetra

Ne postanu posve mlaki.

A zatim ću, tiho, u pjesmi
Otškrinuti oblake lake,
I ti ćeš prosuti kose
U zlatne sunčane zrake.

Tisuće svjetlosnih strijela

Kroz srce će ti sinut
Od nožnog palca do čela
nevidljiva vatra će liznut.

Osjetit ćeš u svakoj pori
Svjetla svilene lasi,
Vrh tvojih stidljivih dojki
Dvije maline divlje će rasti.

Osjetićeš pod čaškom pupka

Sve ukrug slatku toplinu,
I kao kad dijete kamečić
Baci u vodu mirnu;

Krug za krugom topline
Krv će širiti vrela -
Sve dok ne dodirneš sebe
Izvan granica tijela.

Ode naša ludost divna

Kao da neko guske čerupa -
Nebo se zaperja
Ne znam što mi bi,
Podigoh ruku
I rekoh:
"Ode moj šal!"

"Ode moj šešir"

Ti prihvati igru,
I zakači šešir u zrak.
"Ode moja knjiga",
Uzvratih mirno.
Prestrašen graknu mrak.

"Ode moja tišina",
Ti radosno ciknu
"Adieux mon sher rochar!"
"Ode moja šubara"
Učtivo viknuh
"Moj kroljik daragoj,
Prašćaj!"

"Ode moj ogrtač",

Ti šapnu stidno,
Plešući valcer divljinom.

"Ode", zanijemih.

Gle, noć se gluha ogrnu pelerinom.

"Ode moj hubertus",
Naglasih značajno.
"Što je to za jednog kralja".
"Ode moja ogrlica",
Ti uzdahnu nježno -
I poprska krv koralja.

"Ode moj opasač"

"Ode moj pas".
U snu se osmijehnuše breze.
I haljina tvoja u slapu skliznu:
Dva uštapa prekriše zvijezde

Strepeći da ne vrisneš:

"Ode moje tijelo",
Povukoh te put kućnog dima.
Za nama snijeg je tragove meo..

O, ode naša ludost divna.

Starinski mirisi

Naša soba miriše po tamjanu,

Po starom vinu,
I svijeća plače suzama bijelim.
Krevet se naseli pun zrikavaca

od poljubaca koje s tobom dijelim.

Kroz šuštave modre zastore zore

Slute se obrisi tijela što gore.

Brzo se sakrij u mene

Brzo se sakrij u mene.

Ja ću se u tebe skriti,
Da neznam tko sam ja,
Da ne znaš tko si ti.

Sva se u mene zavuci,
Vani se zima sprema,
To smrt nas naša traži,
I vidi da nas nema.

Iskonski nagon stvaranja

Bježeći od smrti,

U pjesme, Ili u tebe,
Ja sam na istom -
U biti.

Jer sve dok smrtnika bude -
I besmrtnih će biti.

U nama su samo oči žive

Nismo mi to

Što naša tijela hoće,
I što se sada
U jednom grču lome,
Mi ljubavi smo
Samo dvije samoće
U životu ovom providnome.

Ko oka dva

Što zajedno gledaju,
A jedno drugo
Nikada ne vide.
Ko oka dva
Što sjaj prelijevaju,
I plaču,
I snivaju
Stvari posve vidne.

Smrtne ruže

Bokori ruža mirisom žubore
Oko tvoga čela blijeda, zamišljena.

Kroz zatvoren prozor zore svijećom gore.

Na krevetu ležiš od sna ispijena.

Pijana od ruža. U smrt zaljubljena.

Vani trešnja miri prvim pahuljama
Moje misli k tebi pčelama se roje.
Ti smiješiš se mrtva u bijelim haljinama,
Dok pred kućom svati smrznuti -
Propeti konji ukopani stoje.

Spavaš poput cvijeta u knjizi,
Pritješnjena između smrti i života.
I kao da nisi žena.
Sva si u snu ljepota.

Bijeli sni

Crkavica.
Snijeg se kezi.
Cvokoće.
Škrguta.
Škripi.
Prosinac bjelac
Krošnje brezi
Zapliće,
Zasipa,
Sipi.

U guste pletenice vijavica

Uvijen svaki je put.
U glasu ptice zacakli se
Cvrkut zamrznut.

Sve više sniježi,
I sniježi,
Nebo se pred očima bjelasa

U ranjenoj zvijeri što bježi
Cijepa se lavež pasa.

A negdje

U drvenoj izbi
Gdje vjetar - vepar vije,
Gdje vučije oči žežu,
Ljubav se moja krije.

Oko nje vampiri kruže.

Krhki leptiri lete.
Padaju sniježne ruže.
Mećava zavija.
Mete.

Dok cjelac uz prozor rže,

I glogovo drvo pucketa,
Ona na medvjeđem krznu
Cvili u svili ljeta.

U njoj još more romori,
Valovlje u njoj još diše,
Suncem cjelova gori,
Sjećanjem sva miriše.

Na nekoj divljoj plaži

Još za njom uzdišu vali,
More je obalom traži,
Zovu je daleki žali.

Sve više sniježi,
I sniježi,
I vjetar - vepar vije...

U nekoj drvenoj izbi Sad moja ljubav bdije.

A nad njom mjesec laje
Ko bijesan pas bez lanca
Ko luđak u košulje vezan
Vrišti na leđima vranca.

Ona uz okno sjeda.

Duhova ledi se dah.
Od njene kose krijese
Pauka hvata strah.

Upire pogled daleko.

Dok planina prahom se ruši,

More se pahulja ljulja
U njenoj samotnoj duši.

Noćno kupanje

Dišu dva otoka
Potopljena
U svili haljine njene.

Dvije lune od pjene
Pod morem.
Dvije polulune
Na valu.
Jedna je luna nebeska.

Na stijeni mokre sjene.

Nečije grimizne šake

Od slanih suza kristala.

I kaplje med od smole
U mlijeko raspukle smokve -
I vino u tijelima pjeva:
Zbog nas je more slano.