Arsen Dedić

SLIČNE SAMOĆE
knjiga

Arsen Dedić rođen je u Šibeniku 1938, u obitelji Jelke i Jovana Dedića. Otac mu je bio zidar koji je svirao u limenom orkestru i volontirao kao vatrogasac, a majka je bila kućanica. Dio djetinjstva proveo je u Rupama (rodnom mjestu njegove majke), a odrastao je i u Šibeniku.
Završivši gimnaziju i srednju glazbenu školu, sa starijim bratom Milutinom 1957. godine napustio je Šibenik i došao u Zagreb gdje je upisao Pravni fakultet. Godine 1959. prekinuo je taj studij i upisao Muzičku akademiju na kojoj je diplomirao 1964. godine.
U travnju te godine odlazi na odsluženje vojnog roka u Liku. Kao ročnik, u vojnoj odori iste godine na Splitskom festivalu izvodi pjesmu koju je napisao tijekom boravka u vojsci u Otočcu, 'Kuću pored mora'. Osvaja prvu nagradu žirija, drugu nagradu publike, te nagradu za najbolji tekst. Budući da je dotad uglavnom pisao i skladao za druge, njegova izvedba bila je potpuno iznenađenje. Postaje senzacija, te prepoznat i potvrđen, otvarajući potpuno novi žanr hrvatske glazbe.
Nastupao je, među ostalim, i kao flautist u pop i jazz sastavima te pjevao u nekoliko vokalnih skupina Primi, Zagrebačkom vokalnom kvartetu Melosu, a vodio je i instrumentalni ansambl – Kvartet flauta.
U početku karijere glumio je manje uloge u filmovima, poput pjevača u filmu 'Višnja na Tašmajdanu'. Od osnutka je član Glumačke družine Histrion, s kojom ga vežu i prijateljstvo i suradnja. Autor je glazbe za gotovo sve Histrionske predstave. U mladosti je sa Zrinkom Tutićem oduševljavao recitalima i pjesmama u nekadašnjoj Palainovki, ondašnjem glavnom okupljalištu pjesnika. Od tada je djelovao kao svestrani umjetnik, interpret, dirigent....
Od prvog recitala 1994. godine nije prestao priređivati knjige. Knjiga stihova 'Brod u boci' (1971.) doživjela je nekoliko reizdanja, te je do danas prodana u preko šezdeset tisuća primjeraka.
Objavio je i sljedeća djela: 'Zamišljeno pristanište', 'Narodne pjesme', 'Poesia e canto, La sfinge', 'Zagreb i ja se volimo tajno', 'Hotel Balkan', 'Pjesnikov bratić', '101 pjesma', 'Pjesnik opće prakse', 'Kiša – Rain' (dvojezično: hrvatsko-engleski), 'Slatka smrt', 'Stihovi', 'Čagalj', 'Hladni rat', 'Zabranjena knjiga', 'Padova', 'Brzim preko Bosne'... 'Kapi za oči' njegova su 32. zbirka pjesama, od kojih su mnoge prevedene na druge jezike – španjolski, češki, ukrajinski, ruski... Objavio je dvije grafičko-poetske mape: Trebotić i Vejzović.
Tijekom života Arsen se na brojnim putovanjima po svijetu družio s mnogim slavnim kolegama pa je tako među prijateljima imao i Sergija Endriga, Čarlesa Aznavoura i Bulata Okudžavu. Arsenov vjenčani kum i najbolji prijatelj bio je poznati talijanski glazbenik Đino Pauli.
Arsen je napravio i brojne komercijalne, propagandne poruke. Najveći dio njegova rada neosporno čini primijenjena glazba – glazba za TV, film. Glazbu za prvu TV-dramu ('Mediteranska klima') skladao je 1966. godine. Pamtit ćemo i njegov rad na brojnim velikim igranim, dokumentarnim i animiranim filmovima te televizijskim serijama kao što su 'Jedrima oko svijeta', 'Glembajevi', 'U registraturi', 'Prosjaci i sinovi', 'Zlatna nit', 'Vlak u snijegu', 'Tajna starog tavana', 'Vrijeme za bajku', 'Punom parom', 'Stela', 'Zagrljaj'... Dva puta je dobio Zlatnu arenu za filmsku glazbu.
Napisao je glazbu za oko dvjesto kazališnih naslova brojnih autora (Šakspir, Držić, Veis, Begović, Brešan, Ostrovski, Turgenjev, Marinković, Kozarac, Odon von Horvat, Goldoni, Cesarec...). Više je puta nagrađivan za scensku glazbu. Jedan je od utemeljitelja Zagrebačke škole šansone. Pisao je pjesme za djecu, aranžirao i producirao... Poznate su bile i njegove međunarodne suradnje, poput one s avangardnim teatrom Arbos u Salzburgu. Napisao je glazbu za plesni teatar u Dizeldorfu. Među ostalim, dobio je i Vjesnikovu nagradu Slavenski, nagrade Premio Tenco i Premio Brel, te osam Porina, od kojih je jedan za životno djelo 1999. godine. 2003. godine dobio je nagradu 'Goranov vijenac' za svoj doprinos hrvatskoj književnosti te nagradu 'Kiklop' 2009. i 2013. godine za svoje pjesničke zbirke.
Skladajući šansone na domaćoj sceni postao je zaštitnim znakom toga glazbenog žanra. Autentičan glazbeni rukopis ostvario je u baladama koje odišu mediteranskom senzibilnošću i ironičnom kabaretskom šansonom. Iz oko pedeset njegovih objavljenih albuma ističu se 'Čovjek kao ja', 'Arsen 2', 'Homo volans', 'Ministarstvo straha', 'Tihi obrt'...
Njegove pjesme rado su i često izvođene te su ih obrađivali njegovi kolege, a pisao je tekstove i drugim glazbenim umjetnicima, poput Ibrice Jusića, Gabi Novak... Pisao je i skladao za dalmatinske klape, među ostalim to su pjesme 'Zaludu me svitovala mati', 'Ni u moru mire', 'Ko ovo more platit', 'Vratija se Šime', 'Maškare' te, također, sakralnu glazbu.
Odradio je devet ruskih turneja, a brojne koncerte na svim kontinentima. Odlikovan je Redom zasluga za narod srebrnog vijenca u SFRJ, a predsjednik Tuđman ga je 1995. godine odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za njegov kulturni rad...
(biografija iz knjige)

BRATIĆ NADVLADAO OBRTNIKA
Pjesnički opus Arsena Dedića
I
Svojom prvom samostalnom zbirkom stihova Arsen Dedić se oglasio u Isusovim godinama. Navršivši tridesettreću, na samome početku osmoga desetljeća našega stoljeća, okupio je neke ranije tiskane pjesme, pridodao im riječi stanovitog broja šansona što ih je prethodno uglazbio i otpjevao, te složio knjigu „Brod u boci“, kojom je – naizgled intimistički i diskretno, a zapravo ekskluzivno i apartno – ušao u područje Gutenbergove galaksije, a najvjerojatnije i svojevrsne plejade (suvremenoga) hrvatskoga pjesništva. U međuvremenu je već stekao izniman glas kao kantautor, afirmirao se kao glazbenik i izvođač, skladatelj i zabavljač, improvizator i otkrivač, zauzeo u javnosti mjesto prave estradne zvijezde, praćeno poštivanjem njegova neobično zahtjevnoga profesionalizma: skrupuloznosti u odnosu na stroge kriterije, a podjednako i poštenja u odnosu na publiku.
Ne napuštajući tekovine šansonjerskoga imidža i ne odričući se obaveza prema svom pjevačkom i kompozitorskom daru (dapače, uvećavajući količine i tipove tovrsnih angažmana), Dedić ustrajno njeguje i svoju autentičnu lirsku žicu, te je povremenim izdanjima bitno uvećao saldo svoje spisateljske dionice. Koliko god se čuvao od stihotvoračke inflacije i ogoljele poetske ambicije, činjenica je da je s vremenom sve više pisao i sve više tiskao, došavši zasad do trinaest pojedinačnih naslova, posebno ukoričenih zbirki. Zamjetljiva je pritom i određena akceleracija, jer je u samim devedesetim godinama objavio pet svezaka – što sasvim novih, što dijelom selektiranih starijih radova. Kako nije smanjio glazbenu produkciju, ne radi se o kompenzaciji nego o slijedu temeljnih opsesivnih motiva i eksploataciji imaginativne i verbalne rudače, koja se ne može sasvim pretopiti u zvukove niti izgubiti u metamofrozama i transmisijama. Jednostavno, Dedić je uvijek bio i ostao pjesnikom, a uspjesi ili priznanja na drugim područjima omogućili su mu da nađe poseban modus i status.
Ako je naizgled zakasnio s knjiškim prvijencem, učinio je to (također) stoga što se nikako nije htio ni mogao odmjeravati s generacijskim ili kolektivnim kriterijima, što nije pristajao biti jedan između ostalih, što nije želio pripadati ograničenom tipu stručnjaka verbalne kombinatorike ili pak ekskluzivnih provoditelja stanovite poetike. Istina je da se svaki izvoran autor teško uklapa u neke šire okvire, pa uglavnom ni ne miri sa zadanim koordinatnim sistemom (uključujući sam pojam discipline i postojeće vrijednosne hijerarhije), ali od Dedića je upravo idiosinkratično zaziranje od pjesničkoga ceha. Ironičan prema različitim socijalnim pozicijama, od pjesnika-
specijalista do pjesnika-diplomata, od dalmatinskoga hermetista do pjesnika u uniformi, on za sebe želi sačuvati neke autsajderske, rubne pozicije – ali u tako širokim (i pretencioznim) rasponima kao što su pjesnik naivac i prokleti pjesnik, to jest onaj koji piše kako mu najizravnije dolazi i onaj koji piše jer tako mora. Pjesma „Moja poezija“ nudi dvije programatske formulacije: „Ja sam viši pjesnik / iz nižih pobuda“, odnosno „… niži pjesnik / iz viših razloga“. U jednom i u drugom slučaju zamjetljiva je dijalektika visokoga i niskoga, gotovo „klasni“ sukoba uličkoga i kolokvijalnoga. Dedić dobro znade da se postojeći modeli troše te da se kreativne pozicije često obnavljaju inverzijom, pa i pravim (revolucionarnim) preokretanjem oficijalnosti, dostojanstvenosti, relevantnosti (gundulićevski: „tko bi gori, eto je doli / a tko doli, gori ustaje“).
Dakako, u njegovu slučaju ponajmanje je riječi o pozi ili o neprimjerenim pretjerivanjima (pukim „pobožnim željama“). Za njega je miješanje načina govorenja i slojeva izraza sasvim prirodna i svakidašnja uloga, a pouzdano je efikasnije njegovo korišćenje potrošenih, „kompromitiranih“ ili čak vulgarnih riječi nego li filtriranje, ekstrahiranje ili hipostaziranje leksike kod niza onih koji robuju konvencijama. Jer kod Dedića nije riječ samo o izazovu nego o sposobnosti sublimiranja i pročišćenja.
Ne treba zanemariti činjenicu da Dedićevo pisanje stihova vraća u opticaj slušnu, ritmičku i melodijsku komponentu pjesme, te tako uspostavlja mostove s iskonskim sinkretizmom pjesništva, koje je isprva uvijek bilo više od govorenja ili čitanja. Pjevali su antički aedi, uz liru recitirali elegičari, uz harfu psalmisti, uz citru zborovođe u dramama. Bez instrumentalne pratnje i napjeva nezamislivo je izvođenje poetskih radova srednjovjekovnih žonglera, menstrela, trubadura. Barem frula i bubanj, gajde i gusle pružaju odjek ili sugeriraju dubine iz kojih se pjesma rađa.
Svjestan svojih sposobnosti da obično zaogrne dopadljivim ruhom znalački aranžiranih zvukova, Dedić se kloni mnogih izvanjskih olakšica. Štoviše, povremeno želi i razdvojiti glazbeničku od egzistencijalno-testimonijarne vokacije, kako bi spriječio zloporabu znanja i vještine. U tim slučajevima s jedne strane stavlja ulog iskustva i življenja, a s druge sastojke tehničke spreme i vježbanja. Zato jedan dio svoje djelatnosti (autoironično) svrstava na područje obrta, dogovorenoga, naučenoga, očekivanoga, da bi nasuprot tome iskočilo ono za što je plaćena puna cijena muke i traženja, te se javlja kao autentična novost, kreativna zbilja, neponovljivo obogaćenje.
Ne zadovoljavajući se zanatskim dometima na muzičkome polju, logično je da Dedić nije težio običnoj zanatskoj verifikaciji ni u poeziji. Naprotiv, tražio je maksimalistički u suprotnostima, a obratno od obrtnoga mogao je naći jedino u emocionalnoj predanosti i afektivnoj participaciji. Zato njegovo pjesništvo jest najčešće gesta ljubavi, solidarnosti, prijateljske i obiteljske povezanosti, čak zavjereničkoga bratstva između pisca i čitatelja. Parafrazirajući seriju (i sintaksu) Dedićevih karakterističnih naslova ustvrdit ćemo kako je u njegovu pjesništvu bratić nadvladao obrtnika.

II
Može se kazati da je na svom književnom startu Dedić odmah otkrio karte, progovorivši „u prvom licu“ i otvorivši se izazovima trenutka, prostora, sredine. Dok su mu vršnjaci bili uglavnom zaokupljeni (eliotovskom) impersonalnošću, (rilkeovskom) transcendencijom i (michauxovskom) fantastikom ili čak negativnom utopijom, on je zagovarao prepoznatljivost, referencijalnost, komunikativnosg, s podrazumijevanom slobodom pristupa koja inače banalne stvari i obične pojave obasjava svježim i bistrim osvjetljenjima. I nije to učinio bez programatskih primisli, jer ne slučajno mu se vrlo karakteristične pjesme zovu „Kome ja to pjevam“ i „Kakve pjesme pjevati“, a odmah uz njih su „Rodoljubna pjesma“,
„Lijepi opisi“ i „Počinjem pisati“.
Uostalom, nije se samo pitao kako i kome pjevati, već je mnoge
tekstove najizravnije adresirao, počevši od uvodne pjesme („Brod u boci“) u kojoj se obraća (nekoj) gospođici, zatim preko apostrofiranja svoje drage („moja ljubavi“) i neostvarene ljubavničke veze („draga susjedo“), pa do poimeničnoga spominjanja Ines i Kore Potočnik. Ako su ta imena i apokrifna, sebe i bližnje ipak nije štedio. Primjerice, u najranijim katalozima sudionika duboke evokacije javljaju se „šibenski težaci, vojni muzičari / Dedići seniori kako umiru kopajući slađani komad zemlje /majka, moja majka, čije su oči presađene u oči moje kćeri“. Malo dalje slijedi novo pozivanje na genealogiju: „razglednice Spljeta / sa ljubavnim riječima mog oca, opća geografija djetinjstva“. Ili sličan motiv: „Najudaljenija luka u jednostavnoj duši mog oca – Trieste“, kojima zajedno kao da najavljuju pravu opsesiju „rodoslovnim stablom“.
Od agonista i komparserije začas smo u scenografiji i toponomastici. Na jednoj strani su prizori zavičajne nostalgije: „Potrebna mi je jedna ogoljela / ljetna postaja na pruzi PerkovićŠibenik“, odnosno: „kada su još u moj san udarili prozori roditeljske kuće / utopljene u šibenskoj jugovini“, ili pak: „dok gledam ove usamljene kuće / u bezimenim uvalama srednje Dalmacije“. Na drugoj su strani vrlo učestala imenovanja Zagreba i novostečenih, ljubavlju posvojenih ambijenata: „Potrebna mi je modra zagrebačka kiša, / sredinom rujna, / moj auto, moje cigarete i rakija, / kino Jadran / da se uspostavi kakav-takav način“. U samoj prvoj knjizi ima još toliko izravno navedenih mjesta i adresa („opća povjest ljubakanja u domu na Jurjevskoj“, „ona kiša u Ljubljanskoj ulici“, „bubanj s Okrugljaka“, „piće u ‘Operi’; na uglu Frankopanske i ‘Prilaza’“, „u jednom blijedom peščeničkom mljekarstvu“, „Proleterskih brigada 39, kod Grković“) iz kojih će s vremenom nastati čitava zbirka znakovita naslova „Zagreb i ja se volimo tajno“.
Nećemo nastavljati inventuru s brojnim lokalitetima putovanja. Osim efekta „zbiljskosti“, koji iznenađuje čitatelja, svaki podatak zapravo još služi fokusiranju pjesnika-pripovjedača, koji prestaje biti neki neodređeni „lirski subjekt“, uvjetno dogovoreno „ja koji govori“, već postaje konkretni i nezamjenjivi lik iz javnosti, no sa specifičnim svojstvima neke komorne (sobne, često hotelske) dimenzije ili perspektive. Razumije se da u svemu tome ima i koketiranja, šarmantnoga razotkrivanja-skrivanja, igre s poznatošću i očekivanjima, stavljanja i skidanja maski. Ali Arsen Dedić ne piše da zadovolji znatiželju drugih o svojoj eksponiranoj osobnosti, nego da izrazi svoj odnos prema svijetu, da pristrano posvoji što mu pripada, da pronikne u razloge vlastitoga srca i uma, da opravda opcije i emocije, da emanira pozitivne vibracije ili da se stvaralačkom energijom odupre eroziji, devalvaciji, kompromitiranju i kompromisima, glupostima, nemoći, svim oblicima zla…
Dedićev lirski dnevnik mogao je izaći u svijet kad je autor raskrstio s predrasudama većine i sa zahtjevima („ažurnosti“) manjine, kad je pronašao odgovarajuću intonaciju za neponovljiva iskustva, kad je kroz sebe uspio progovoriti (i) o drugima. Zato je njegova stilizirana pjesnička autobiografija prilika i šansa za vrednovanje intimističkog, individualističkog, subjektivnog pristupa u razdoblju koje se (istina) odreklo kolektivizma (ali) u korist objektivnosti i strukturalne neutralnosti. Ne dugujući nikome posebno, Dedić je ipak nastavljao na onoj vitalnoj liniji modernističkog pjesništva, kakvu predstavljahu Apollinaire i Cendrars, Palazzeschi i Gozzano, Neruda i Éluard, jer se odlučio svjedočiti o slatko-gorkim aspektima postojanja, i progovoriti o zanosima i razočarenjima svakidašnjice, staviti na vagu vlastito tijelo i hvatati u zrcalo odraze svojega lica, stanja, raspoloženja…
Cijelini toga stava lako bi se mogao dati neoromantičarski predznak – ali s verističkim, neorealističkim i čak pop-artističkim začinima. Naime, Dedić se sustavno kreće između nježnosti i podsmješljivosti, između topline i vedrine, između ranjivosti i oporosti, između melankolije i cinizma, između čežnje i erotizma, između stidljivosti i egzibicionizma. Za sve rečeno će naći egzistencijalno pokriće, no – što je važnije u ovom slučaju – i primjerenu, neusporedivu formulaciju koja poznate psihološke komplekse i ustaljene, topičke reakcije izriče kao da se po prvi put zbivaju, pronalazeći začudni, očuđujući leitmotiv, auftakt ili poantu.
Sretan je i dobrodošao sâm naslov prve knjige. „Brod u boci“ je korelativ nekog zatvorenog, čak hermetičnog svijeta, koji međutim sanja i sugerira pustolovne opasnosti. Tumačenje naslova u istoimenoj pjesmi beskonačan je proces približavanja imaginarnom središtu, nizanja „babuški“ (kineskih kutija), zazivanje aproksimacija. Pokušaj usporedbe „broda u boci“ s nečim drugim uvjek biva zapriječen, odgođen, izigran, te rječca „kao“ ostaje visiti nad ponorom, prazninom, beskonačnošću. Namignuvši tako dvosmislenosti, kliskom i škakljivom naličju metaforizacije, pjesma ostaje trajno otvorena mnogim smislovima, višesmislenostima.

III
Spomenuli smo pjesmu „Moja poezija“, te naveli početni joj distih („Ja sam viši pjesnik / iz nižih pobuda“). Prekinuli smo međutim tekst na mjestu gdje završava programski iskaz, a započinje argumentacija i dokumentacija, jer u sljedeća dva stiha ide naizgled neobična tvrdnja: „vidi ‘Prisutnosti’ i moj ciklus Čuda’“. Neobaviještenima treba kazati da se autor referira na svoje „rane radove“, na pjesme objavljene u časopisu „Prisutnosti“ 1958. godine, koje su pritom čak izazvale mali kulturni skandal, to jest prijeteće novinske reakcije zbog „iracionalizma“, „misticizma“, i „religioznosti“ nadahnuća (vidi „Čuda“!), a gotovo i zabranu same publikacije.
Dedić ne traži nadoknadu za pretrpljeni strah, honorar za minuli rad niti satisfakciju za preuranjeni pijev, ali vraćajući u opticaj, odnosno barem u naše primisli, doista davne pjesme sili nas da vodimo računa i o „Dediću prije Dedića“, o nekom Ur-Dediću, o pjesniku koji je objavljivao u revijama i novinama još čitavo desetljeće i pol prije nego što se odlučio objelodaniti prvu knjigu. Započeo je kako i dolikuje, u omladinskim glasilima poput „Poleta“ i „Vidika“, da bi nastavio u spomenutim (uzrastom ozbiljnije usmjerenim) „Prisutnostima“ i tu fazu zaključio 1961. godine suradnjom u etabliranom (Šoljanovom) „Književniku“.
Uostalom, dvije pjesme iz „Književnika“ jedine su ušle u decenij kasniju zbirku, te idealno premošćuju različite izražajne faze. Vrijednošću jamačno ne zaostaju za zrelim pjesmama izričito izjavnoga tipa, ali „Ljeto“ i „Za moreplovca“ ostaju kao relikti i rezervati nekog kuvertiranog govora, primjeri introvertiranije montaže slika, uzorci neke imanentne kristalizacije dojmova i oblika, tragovi organskoga pretapanja riječi u simbole (simbola u zvukove). Ako na dnu ima i nešto mutnoga, iz tih se nedohvata najbolje hrani sjenovita dimenzija racionalnih konstrukcija, to jest tu se nalazi ljepilo i vezivo za odveć konceptualna rješenja.
Nitko bolje od samoga autora nije osjetio kako njegova „uzvišenost“ ne može bez „niskosti“ ili – kompletirano – kako njegov populizam ne može bez elitnosti. A zlatnu žilu, čvrstu jezgru ili duhovno pokriće daje mu imaginacija, a ne tek kolokvijalna artikulacija; Dedićeva pjesnička težina zasniva se ponajpre na homogenosti prizvanoga univerzuma, a samo potom na skokovitosti, lepršavosti i dosjetljivosti asocijacija. Zato su mu drage i dragocjene minijature, u kojima njeguje gotovo privatne latentne svjetionike ili lumine, štiti žmirkavu svjetlost lokalne, regionalne i familijarne tradicije od zapuha bezobzirne i sveprisutne estradnosti.
Ciklus „Čuda“ i tekstovi poput „Ljeta“ i „Za moreplovca“ postavili su manje vidljive tračnice kojima se međutim ustrajno kreće Dedićeva simbolistička inspiracija. Eliptične i ezoterične skice ostat’ će kao protuteža eksplicitnim elegijskim iskazima, a knjižica „Ex-voto“ održat će najbolje kontinuitet opsesivnih prvih viđenja i zauvijek zapamćenih znakova. Paradoksalno, taj je votivni ciklus nastao takoreći po narudžbi – a u svakom slučaju u simbiotičkom dodiru s Trebotićevim likovnim zapisima – no sadrži možda najviše sasvim osobnih, najvlastitijih fiksacija. Susrećući se sa starim graditeljima i sam se pjesnik oseća kao graditelj, u mjernom sustavu predaka nalazi „zlatni rez“.
Samo na prvi pogled može začuditi kako Dedić ne gubi svojstvenost u „primijenjenim“, „funkcionalnim“ ili posvetom određenim situacijama, a zapravo se u blizini drugih još najizrazitije potvrđuje. Zato se rado, solidarno i kongenijalno obraća mnogim kolegama po sceni i po glazbi, a još radije slikarima i kiparima, prema djelima kojih najčešće osjeća poseban afinitet (ili, kako se to kaže, slabost). Pjesmama o Lesiaku i Hooperu, o Doganu i Staniću i inim (verbalno portretiranim) slikarima načinio je adekvatne medaljone, no i potvrdio specifičnu tvarnost svojega medija, snagu poetske vizije.
Uopće, mislim da je bitna snaga Dedića pjesnika u posvetnom, zavjetnom, homagijalnom zanosu, u sposobnosti predavanja s ljubavlju i u sustvaralačkom ili sudbinskom razumjevanju ostalih ljudi. Ako je njegov kanconijer svojevrsna autobiografija, to nije monomanska opsjednutost jedino vlastitim mukama i problemima nego baš izgovaranje svoje situacije kroz mnoge druge, zbiljski postojeće ili idealno poopćene likove. Teško bismo našli nekog suvremenog pjesnika koji se s toliko pažnje bavi životima i radom, likom i djelom mnogih svojih suputnika – no, dakako, posebice dragih i milih osoba.
Ne želimo pretjerivati s Dedićevom familijarnošću, no činjenica je da je posebno nosive stihove uputio svojoj obitelji, ponajpre svojoj majci i ocu (s nimalo blasfemnim podsjećanjem i na svetu obitelj, razumljivo za onoga koji je „klavir učio kod časnih“). Pjesma „Las madres de la Plaza de Mayo“ ide od tragične aktualnosti prema vanvremenoj dramatičnosti: „ali otkud među vama / moja mater / mi madre Veronika Mišković, udova Dedić / iz sela Rupe (nadomak Skradinu)… / Otkud ona / i da li je to prošlost / ili budućnost)“. Pjesma posvjećena ocu svojevrsna je rekapitulacija ambijenta i atmosfere doma, svedenih na treperavi plamen „dušice“: „sâm sam / sve je pogašeno u kuhinji / koja je i dnevni boravak / samo u dragocjenom ulju lumin / žižak / dušica / kućni svetac… / pijem s mrtvim ocem“.
Temelj, podloga, ključevi metonimije su koje Dedić koristi da bi označio težinu roditeljskoga uloga, a atributi Kristove pasije („željezni klin, koplje, spužva od vrele žuči“) metaforički označavaju ranu zbog njihova gubitka. Lament za mrtve roditelje istodobno je i epitaf svijetu svih izvanjskih atrakcija, krajnja redukcija svake senzornosti i senzualnosti, poetska tabula rasa, ne samo zatvaranje kruga nego i ispadanje iz bilo kakve temporalne perspektive, pa pjesma „Šematorije“ koherentno zaključuje: „a ničega nije bilo / ničega nema / i ničega neće biti“.

IV
Međutim, Dedićevo pjesništvo nemoguće je u cjelini promatrati kao iskaz nihilizma, fatalizma, mračnog apsolutizma. Naprotiv, ono je prepuno raznovrsnih fascinacija i izazova, pitanja i protega, pozitivnih i negativnih poticaja. Samo smo htjeli na jednom primjeru pokazati kako pjesnik znade izvesti i fenomenološku redukciju te postaviti strogu metafizičku rešetku. A ne uozbiljuje ga jedino thanatos, pred erosom također znade zastati s punim strahopoštovanjem, čežnju podržati slutnjom i žudnjom prebrisati supatničkim razumijevanjem – da ne kažemo pravom patnjom.
Pogrešno bi bilo smatrati da mu pjesme o „zadnjim stvarima“ služe kao alibi i pokriće kako bi se zatim ležernije mogao prepustiti realijama, akcesorijima, pa i trivijalnostima. Nipošto, jer Dedić praktički ne piše o drugome nego o ljubavi i o smrti, o prijateljstvu i o stvaralaštvu, samo što znalački mijenja pristupe i tonove, rakurse i planove. Kad iscrpi jednu razinu kreće na drugu, kad zaokruži pojedino područje prelazi na novo, tako da bi mu se i zbirke mogle ulančavati u svojevrsnim pomacima i polaritetima – nešto poput arza i teza, triglifa i metopa, aversa i reversa, sistole i dijastole. Primjerice, glavne zbirke slijede jedna za drugom uvijek ponešto promijenjenoga predznaka: nakon baladesknoga „Broda u boci“ dolaze groteskne „Narodne pjesme“, nakon melankoličnoga „Zagreb i ja se volimo tajno“ ironični „Hotel Balkan“, nakon nostalgičnoga „Ex-voto“ autorefleksivni „Pjesnikov bratić“, nakon angažiranoga (i ratom impregniranoga) „Pjesnika opće prakse“ krajnje sordinirane „Slatka smrt“. Ovako shematski naznačena amplituda izgleda možda i prevelikom, no u većini zbirki i dalje teku razne ponornice, te se ravnopravno i usporedo nižu stihovi puni poruge i oni obilježeni nježnošću, pjesme čvrstoga strofičkog „korzeta“ i ine ispisane improviziranim, elastičnim, neposredno tečnim retcima. A umjesto parabole, neke psihološke okomice ili morfološkog razvoja, vidimo radije ustrajno navraćanje na izvore.
Ako smo već posvjetili stanovitu pažnju Dedićevim pjesmama o obitelji i o prijateljima-slikarima, valja nam se barem osvrnuti i na tematiku muzičara, pjevača, šansonjera, jer je to jamačno jedna od „crvenih niti“, provodnih linija, opsesivnih motiva njegova pjesničkoga kristaliziranja (vlastitoga i tuđega) života. Nije riječ o nekom ciklusu nego o postupnom uvjećavanju samoidentifikacije, pa premda nećemo prepričavati teze i narativne situacije, evidentno je da se od početne „sindikalističke“ i inspiracije sve više ide prema prepoznavanju vlastite usamljenosti i nesvodivosti. Ipak, neke usporedbe su dobrodošle, makar i per negationem.
U prvoj zbirci su gotovo deklarativni tekstovi koralnoga karaktera: „Laku noć muzičari“ i „Riječnik muzičara“, praćeni još „Baladom o prolaznosti“, koja isto tako govori u ime kolektiva. Knjiga „Narodne pjesme“ ide jače prema singularnom, počem od posuđenoga i razrađenoga naslova „Ne pucajte na pijanistu“ pa do proćućena i pristrana nekrologa Brelu: „Otišao je Jacques“. Ekspandiranje subjekta dovodi zatim do Cigana-gitarista („da su me ukrali Cigani“) i trubadura koji „očajno pjeva i svira bez veze“ („Trubadur i knez“), dok su znatno jetkiji akcenti usmjereni oficijalnim poetama („Pjesnici pod zaštitom“, „Pjesničke guzice“). Pjesma „Amadeus (narodna)“ iz zbirke „Hotel Balkan“ aludira ne samo na onu sudbinsku antitezu Mozart-Salieri nego, adaptirana na naše prilike, otvara još jaču opoziciju između dara i prevara, između znanja i špekulacije, pa se već u tom tekstu javljaju gadovi i škart, amateri i volonteri, da bi u nizu Dedićevih sardoničnih, epigramatskih, satiričnih i krajnje korozivnih sastavaka, kao gotovo obavezna pozadina, promicati „kičeri“, „maroderi“, „foliranti“, „tipovi koji“, „epizodisti“, „statisti“, „zboristi“, „teonori“, „diletanti“, a konačno i „ratni profiteri“. Nasuprot njima, među odabranima, uspostavlja se usklađivanje nota i slaganje naravi s Bulatom i Kemom, s Radom i Zlatkom, sa Zoranom i Željkom, (a Gabušku i Matiju da tu ne spominjemo, premda im je i ovdje mjesto) pa plemenita neopredjeljenost u dilemi „Okudžava ili Visocki“, te gotovo navijačko svrstavanje u prigodi „Pjevač nokautirao obožavatelja“.
Promiču tako Dedićevim pjesmama i artisti i modeli, i ništarije i velikani, i idilični krajolici i umjetni rajevi, i dobra društva i skupine pokvarenjaka, i vječna priroda i urbani folklor. Mijenjaju se stanja i raspoloženja od zanosnoga zajedništva do turobne samoće, od ekstatičnoga prepoznavanja do bolnoga odbijanja, od ljubavne ispunjenosti do zlokobne uvrijeđenosti. Čas pjesnik odgovara uzvišenim razmatranjima, čas prizemnom zafrkancijom, povremeno vezuje riječi u skladne sklopove, a povremeno ih pušta razbarušene i kuštrave, nepripitomljene i uličarske.
Kako bilo, uvijek te pjesme imaju neki zajednički nazivnik, a taj je neravnodušnost, emocionalna otvorenost, sposobnost da na afekt odgovori afektom, potreba da na ranu stavi rimu, uzdah, osmijeh, barem toplu riječ kad ne i blagu ruku. I koliko god se Arsen Dedić glazbeno dresirao i književno profilirao nikada nije oguglao na tihi zvuk autentičnog nemira, nije se oglušio na zov onoga najslabijega, najkrhkijega i najprolaznijega u našoj blizini i nije odolio na izazov ljubavi u svim njezinim manifestacijama i svim mogućim preobrazbama. Ali oživljavajući i obnavljajući javno oglašenu logiku srca nije zaboravio ni na mehaniku želuca (premda ne i s cinizmom uzročno-posljedične međuzavisnosti), a ponajmanje je propustio pripadni korektiv mozga, onu neizbježnu racionalnu distancu i plodnu rezonersku, samokritičku, podrugljivu gipkost, po kojoj se tragedija bratimi s lakrdijom, drama s farsom. Po imanentnoj disciplini izraza (koja nadmašuje svaku specijalističku discipliniranost i profesionalizam ikojega tipa) uspio je kazati i mnogo od onoga što se inače ne govori, što je zapušteno, zanemareno, zaboravljeno, a latentno blisko ili pak (poput Poeova pisma) sakriveno u nametljivoj očiglednosti. Braneći svoj ljudski integritet i posvjedočujući etičku i empatijsku (pa i pasijsku) jedinstvenost u svim svojim privatnim i javnim ulogama, ovaj pjesnik i nama ostalima pomaže da sačuvamo cjelinu bića.
Tonko Maroević

Brod u boci
Dozvolite ovaj jednostavni poklon, ovu jednostavnu usporedbu: brod u boci – jedrenjak neodređenog tipa izrađen rukom mog prijatelja, osamdesetogodišnjeg Genovežanina. Najudaljenija luka u jednostavnoj duši mog oca – Trieiste.
Nedjeljne tuče u svečanim odelima šibenskih i zadarskih lučkih radnika.
Moju prijateljicu zanima:
Kako se to radi? Da li boca dolazi naknadno, sa punim jedrima i morem od sadre? Moj brod u boci
koji čuvam u ovom tihom enterijeru, što uporno i smiješno oponaša ono nešto naše i ono moje.
To bi trajalo predugo da vam objašnjavam; svakako, brod pomalo ulazi u bocu, on ostavlja dojam – i mogao bi ploviti.
Zar vam to nije kao…
Usporedba je, naravno, odviše jednostavna i vas ću, eto, izuzeti iz te banalnosti, ali neki vrag me tjera da vam ipak kažem, da vam kažem to najobičnije, makar mislio samo na sebe – Vidite, gospođice, zar vam to nije kao…

Rodoljubiva pjesma
Ne mogu pisati pjesmu u Moskvi, u visokoj snježnoj sobi zorom, između rasporenih kofera. Sobarica mi tepa kao majka i obavljamo sitnu trgovinu; nešto najlona i čokolade. Ne mogu napisati pjesmu, suočiti se sa ovim papirom, sa svojom olovkom. Krevet je zapaljen poda mnom. Ovaj osjećaj privremenosti i gluhoća krajobraza u Francuskoj. Moje se misli svojevoljno izražavaju drugačije, rječnik mi se otima – govor mi se ni na šta ne odnosi. Ptice koje udaraju u zid vraćaju se obezglavljene kao vokali, konzonanti… moj dalmatinski naglasak. Oči mi ništa ne objašnjavaju pred slapovima Rajne. Ništa mi ne govore mirno selo luđaka u okolini, plovidba sjevernom rijekom, utvare, vrtni patuljci i Vagnerova muzika, kraljevski podrumi, kasni barok. Nema pjesme u Parizu; moja se izbjeglička vlada rasula. Ostajem sam u predvečernjem Salzburgu, na terasi kavane Glockenspiel, zagledan u tamnu Mozartovu statuu, juhu od kornjače i pivo. Kakav mi je to život;
ne mogu napisati pjesmu u kiši Bruhellesa, u planinama što vise nad Innsbruckom i u zagrljaju žene čiji ljubavni jezik ne poznajem. Mijenjanje novca, suveniri, nemoguća ishrana, razglednice, zlatna Praha – samo su izmijenjeni oblici moje samoće,
moje bolesti za tobom, nesreće i nade, siromaškog porijekla i pripadnosti, ali tu ipak nema pjesme.
Potrebna mi je jedna ogoljela ljetna postaja na pruzi Perković-Šibenik, uvaljena u jaru, zlato i kamen, koji se sklapa nad mojom glavom kao dva vala.
Potrebna mi je modra zagrebačka kiša sredinom rujna,
moj auto, moje cigarete i rakija, kino Jadran – da se uspostavi kakav-takav način. Glasovir u skromnom potkrovlju
i tvoje tijelo,
more pod nogama i „hvala bogu, stigli smo“. Kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti,
„Slobodna Dalmacija“ i slika u novčaniku… Potrebni su mi da nešto kažem, da jedan osjećaj na nejasnom putu privedem kraju, da jednu misao smirim, napravim malo reda u svojoj duši i napišem pjesmu.

Moja ljubavi
Završila se igra: vatra početka,
slast i tajanstvo tvog prvog grijeha; gotovo je.
To nije više ni veselje, ni slatka dosada. Ti, mala moja,
ženska sa žura, fličko, džepna damo, nasmijana i onesviještena ljubavnice, moje dijete i moja majko – postala si neizreciva… A počelo je beznačajno: zatekao sam se kako ti telefoniram u ljepoti večernje kiše, koja je samo provalija nada mnom i potreba da te dotaknem, i tvoja usta.
Pokućstvo, topli namještaj mojih starih ljubavi – osipa se.
Zatekao sam se u nježnosti koja je već spavala, u riječima koje su mi pripadale, ali me nisu mogle naći. Ti si postala moja odbrana, dobrovoljno progonstvo, pobjeda nada mnom, moja muka, ljubomora na život,
moja mrtva sestra uspavana u velikim ružama, nemoguća zemlja, potrebno tijelo, moja ruka i glava.
I zagrljaj u kojem sam se jučer igrao, sada me obuhvaća ovdje, daleko i zauvjek – u svim uglovima mog života.
Postaješ bezimena, nepoznata i smrtonosna, moj život i spas od života – moja ljubav.

Granica
Pupoljak koji si mi donijela,
i koji je danima stajao u plavoj boci prema zelenom prozoru zamračenom kišom – taj pupoljak se rascvao. Proljeće, koje tek što je počelo, već je ovog popodneva pozlaćeno na rubovima
toplom sunčanom prašinom; i već su nemila i vruća ona polja kojima rano silazim u grad, ćuteći ledenilo u koži i vlazi bilja. I već to nisu ptice suzdržanog pjeva i slabi glasovi proljeća kao s prozora svibanjske bolesničke sobe… a zeleno je tako teško. Vrpca mora danima se rastezala, pa vidjet ćemo koliko to još ide. Ova bol nerazumljiva i uporna rasla je, rasla… već smo je mogli vidjeti i nazvati. Nebo, ovaj zrak, razgovori, savršenstvo mojih brodova, prijateljstvo s tobom, zatvorena ladica i oblik knjige – sve se to razapinjalo, i znao sam da negde granica mora postojati. I ova ljubav, tvoje slatko tijelo; malo je reći da se ti daješ i da te ja uzimam.
Dobro je bilo iz noći u noć, iz jutra u jutro; može li se još, može li se još… Ovaj cvijet će pući kao revolverski metak, proljeće će izgorjeti kao papir, more će se razvući i vjerojatno otići u nebo, zeleno će postati crno; teško crno od teškog zelenog, bol će prestati ili se pretvoriti u nešto drugo; sve to, sve to…
Tvoje će se tijelo iznevjeriti sebi, i moje također… ova će ljubav doći do te granice – o kojoj mislim i ne hoteći.
Bez snage je i volje da se upitam:
Šta je to bilo?
A već je novi pupoljak u plavoj boci, proljeće na igralištu, bol u ustima, pravac mora… i tako dalje.

Rječnik muzičara
Za klavir se kaže kljava, za klarinet klara. kada netko umire onda – odapinje. Bolestan muzičar za sebe kaže – da se raspada.
Djevojka je mačka, ortopedska cipela je pegla, a dirigent je mahalup.
Sve to – da se izbjegnu prava imena, da se s podsmijehom pogleda život i potapša kada se ne može ništa bolje; Da se zanemari prolaznost, prošlost i budućnost, da se vlastita sudbina izvrši kao dnevni posao, koji nas nije dostojan i gnjavi. Cigareta je šiljak, a piće drink, zaljubljenik je tetrijeb. Da se ništa ne imenuje, da prijatelj uvjek ostane frend, genij, u najboljem slučaju: smislaš. Perika je perikle, muzička oznaka žohar, duga nota krompir. Da se ne svira nego pali, da se ne umire nego – kapne ili zgasne. Samo se još na plakatima ispisuju točni nazivi i prava imena, i to je naša posljednja veza sa ozbiljnošću ovog svijeta… A plakati se raspadaju, trunu, blijede… ili ih preko noći prekriju novi.

Kakve pjesme pjevati
Bit ćemo razumni i zatajiti je, jer ovo nam vrijeme neće uzvraćati ljubav koju smo mu davali od prvih nježnih, poratnih godina. Promjenit ćemo pjesmu, uzeti srce u šake i ono će se opirati kao živa ruka vode, ruka vjetra. Ali nećemo mu dati,
jer su smiješna sada ta naša očitovanja svijetu kojem se to više ne dopada;
I mi smo sa svojom nerazumnom dušom pred ljubavnicom sitom i pospanom. Bit ćemo mudri i pjevati pjesme, u kojima ništa nećemo otkriti od toplih godina i glazbe. Nećemo priznati buku krvotoka, opću povjest ljubakanja u domu na Jurjevskoj, mapu Šibenika, plažu u prosincu, tvoj odlazak; snijeg koji te briše i godinu koja te podcrtava. Sasvim ćemo izmijeniti rječnik i staviti šaku na luda usta – da što ne izbrbljamo pred zamišljenim licem svoje svakidašnjice, – jednostavne i odviše pametne. Živjet ćemo ne odajući se dugim pismima, samoubilačkim olovom. Na prstima sa samim sobom, sa prazninom među rebrima, jer tako bi bilo dostojno, ako se već nešto mora. Ne poniziti srce i staru glavu pred danom koji ispunja ulicu
kao ledena voda svjetlosti, kao sjeverni vjetar. Ne dirati više u te stvari; treba pjevati drugačije pijesme. Označiti petlju sudbine, dati znak postojanja i prisebnosti; toliko tek.
Nikada više ljubavnih pjesama, moja mala – zadovoljavat ćeš se starima. Nikada više nećemo ni pokušati odškrinuti crnu knjigu mora; povući ćemo jedino crtu i ispod nje šutjeti, šutjeti do kraja.

Rastanak od prijatelja
Više se nikada neće moći ispočetka; moj prijatelj odlazi. Samo je okus natrulih oskoruša u bezvoljnim ustima. Zar će od danas biti poniženje vatra i voda naših mladih godina? Kada se mi više ne razumijemo i naše se žene ne slažu, onda se može reći da je moja mladost bila greška; i baca se probušena meta na Streljani blizu jutarnje šume. I da me je srce samo sramotilo godinama. Više se ne može ispočetka; moj prijatelj odlazi. Život koji ostavlja meni, i komad koji odvaja za sebe; popodnevno more rastegnuto kao zvuk harmonike. Poljubac ove devojke neće biti više kruška koja se raspada, voda što se prelijeva u fontani, kiša u vrtu, vatra u jagodicama bolesnog lica. Zbogom na trgu sa rumenim pročeljem, među mlakim dlanovima popodneva. Šutnja,
zvuk zvona, misa kantana, njegovo crno odijelo i šešir, bol i otmjenost trenutka; s tim je svršeno.
I sada samo glava stare ljubavnice pred našim očima koje su mudra i nepomična sjenka što se više neće paliti. Moj prijatelj me ostavlja; pada konopac sa zastavama
na prazničkom brodu „Slon-Kali“ – jedan dan poslije Dana mornarice.
Samo su prazni glasovi umornih izletnika u luci. Premalo je za tugu i veselje sve to skupa. Do viđenja, do viđenja. Zar je izgubljeno, zar ću zatajiti pred nepokornim srcem one godine, gradove, svete ure koje sam činio s majkom, način odijevanja i lektiru? Zar su naše ljubavnice lagale, zar me postiđuje ona kiša u Ljubljanskoj ulici, prozor prema kasarni i jagoda u mom krevetu? Naše ideje, adrese, opozicija, Chopin na stajanju u Glazbenom zavodu, rane pjesme i fotografije. Moj prijatelj odlazi iz svega toga; on doduše ne kaže „ni da – ni ne“, ali znam da je gotovo.
Ostavlja me samog na ovom skladištu ne odnoseći ništa. On odbija svoj dio i sada sam nasljednik imanja koga se više ne mogu odreći, ali još uvijek ne vidim da je išta bilo pogrešno.

Stranac
Samoća dobiva novo ime. Preko noći su izmijenjeni dragi i mrski krajobrazi pod prozorom moje sobe. Do jutros je ovo bio London, Sarajevo, ili ulica u Zemunu ispunjena snijegom, u kojoj lebdiš, prijateljice, kao na Chagallovoj slici; što je bilo poslije 1965.? Ili Berlin – olovan, mokar, rastopljen. Kao da su promijenili kulise – više ne znam gdje se nalazim.
Na kojem jeziku tražiti kruha, naručiti razgovor, prepoznati zastavu i platiti hotel. Talijanski restoran – rumena kapelica sa lošom glazbom i u toplini. Na kojem jeziku: „dobro jutro“, na kojem jeziku: „laku noć, majko“. Sa rukama punim novca, koji se ne dâ mijenjati, koji nitko ne prima, ali uvijek se od nečega živi, od nečeg umire i uskrsava. Ti me provodiš sporednim prolazom i daješ mi malo ljubavi pri ružnoj rasvjeti, i kažeš prijateljima da sam stranac. Koliko još dana ovako; ne znam otputovati i ne znam reći, ne znam ljubiti, čitati, slušati vijesti.
Samo se ruka neke glazbe obrće u mom trbuhu i more diše, hrabreći me kada se približava. Jedan šlager mi dočarava domovinu, oca, mrtvog prijatelja.
Kratka udobnost tvog poljupca i vina, a onda opet: kamo bez isprava, bez novca za taksi,
bez znanja jezika,
u tišini, pod neprovidnom opnom neba nategnutom nad mojim vidom, sluhom i srcem.
Odletjeti, probiti se.
Odlazi se trajektom, pa mostom, pa jedrenjacima u magli. Progovori, draga moja, ručajmo zajedno, čitaj mi nešto i ne idi bez odgovora,
jer već je manje zraka između ovih kuća koje se vrte, a koje su mi tako poznate – tako moje; i svakog trenutka skoro, skoro. Ovaj je čovjek sličan mom bratu, ovaj mjeni, ovo dijete je, možda, moja kćer. Vlak samo što ne stigne, taj jezik samo što ne progovorim, ali ništa od toga. Treba li odustati ili čekati dok nas ne prepoznaju, dok se ponovo ne promijene slike i budemo kod kuće sami od sebe, ili nikada više.

Kome to ja pjevam
Ne napuštaju me nikad moji krajobrazi, umivaonik, natrulo ogledalo, četka za brijanje i ovaj lučki grad u mojoj kameri. Blenda 5.6 – pedesetinka; Baku, recimo. Jutro u kojem vjetar bez reda razmiče i vraća kišnu zavjesu od zraka i brodskog dima. Kome ja to pjevam, – dolazi mi pitanje neočekivano. Kažem mu – nikada onima koji me prisvajaju, ni onima koji me razumiju, ni onima koji misle da sam njihov, iako bi mogao pod pijeskom i kožom mora dodvoriti se podesnom baladom
i na prohladnoj predvečernjoj terasi pod lozom… Ali ja ipak moram ponovo uzmicati i već sam na lijevoj strani svoje strane, ovog svijeta, ovog života, ljubavi, smrti i prijateljstva. Na lijevoj strani svoje generalne linije, na lijevoj strani sebe i države, neprestano se pitajući: Da li ovoj djevojci koja mi nosi svoj ružin buket?… – možda.
Proljetnoj kiši koja razara Zagreb… – možda.
Oblaku rastopljenom u tmini i plavetnilu… – možda.
Nisam uredio sobu
za doček studentice koja nastoji prikriti tugu svog izgleda ovog vrućeg dana, i svoju skromnu nadu u poeziju. Da li vama, oprostite na pitanju, pjevam? I za razliku od onih što su sve učinili, i to darom da se na kraju jedne pjesme kaže: to je tako. Ja izbjegavam to određivanje mjesta i ponovo se okrećem. Što je još na toj strani: radnici, ribari, šibenski težaci, vojni muzičari. Dedići seniori kako umiru kopajući slađani komad zemlje… Majka, moja majka, čije su oči presađene u oči moje kćeri.
Tihi i ponosni oblici blijede…
Da li vama, da li vama, drage fotografije kratko podšišanih iz nejasnih armija, kojima smo sve pripadali. Smeđi i ovalni portret trubača „Šeste mornaričke“ i sitnim rukopisom prema lijevoj strani bilješka. Stare naše krštenice, razglednice Spljeta sa ljubavnim riječima mog oca, opća geografija djetinjstva.
Ovaj rijetki trenutak istine mi izmiče kad zaustim o njemu. Odbacujem ga, i moram ponovo nalijevo, kao u vojsci.
Sigurno ne nekima.
Sigurno ne sretnima, nikako nesretnima, ohrabrenim, ne razočaranim – niti zadovoljnima. Ne vama, sugrađani i prijazni domaćini. Ja: carski pjevač i zborista u Internacionali, jer ne mogu popustiti i priznati, odrediti svoju pjevačku, skitničku pripadnost i vjeru. Možda ipak onima što stoje ovako zaglušeni i nijemi pred pustinjom i ponosni kao kraljevi, i ne usuđuju se pokrenuti svoje srce pred zagonetkom života, želeći dobro i ne želeći terete tog dobra.
Onima, napokon, koji to ne znaju, koji bi me ponizili,
koji bi me usmrtili ili ranili samo, onima do kojih ne dopire moja pjesma i koji umiru smiješeći se, misleći da su drugi za njih pjevali, a ja sam to činio.

Lijepi opisi
Lijepi opisi tuge, prekrasni stihovi o samoći. Divne stranice, Ukleti Holandez, Argonauti, gradovi u koje se ne stiže, a lovci na našim tragovima. Čarobni opisi, velika i mala Pietà pa biografija Chopina. Tolike more, bitke bez ishoda, vitezovi lutalice i sveta Ivana, Don Quijote.
Kolike sjajne knjige o tome. Nezaboravni opisi nostalgije, pjesme emigranata uz harmoniku. Nenadmašne stare ploče Vertinskog, balade, koje smo pored tolikih i mi pisali. Uopće – glazba.
Hamlet, Edip, Sizif, Ričard Treći, pa bezbroj potresnih domaćih likova.
Negro spiritual.
Devet od deset autobiografija, odlično pisanih.
Zapisi umobolnih.
Odiseja i veći deo kinematografije i zaista lijepi opisi uzaludnosti svega što poduzimamo.
Koliko ću toga još morati pregledati dok nađem ona dva zagubljena stiha o sreći, koja je kao otkucaj u stablu, potres krajobraza – nedvojbena kao udarac mora, jednostavna kao ptica u ruci.

Kora Potočnik
Zbog koje sam produživao mladost i volio na zaboravljen način. Za početak: širi se crnilo između bijelih stupova Tivolija. U ovom času ne mogu sastaviti njeno lice koja je topla kugla naslonjena na moju dušu, koja je pokret noćnog mora – Potočnik Kora.
Zbog koje sam vozio danima i uvjeravao se da mi je svijet suvišan.
Tajanstvo Slovenije. Vlaga se skuplja u njenoj koži, a usta su joj smrvljena voćka. Nejasan put „na zvuk roga“ do njene šume, do njenog mora – Potočnik Kora.
Koja nije ona prava, drukčije to želim reći; dobro stojeća je moja mora. Čiji telefon godinama šuti i ponižava moje stare ljubavi odane drugom vremenu, koja je pismo bez odgovora – Potočnik Kora.
Koja se jednom dala, tek tako, da bi bila još dalja, kao medalja na mrtvom tijelu i pobegla u nečijim kolima,
ali u jezero iz jutarnjih gora –
Potočnik Kora.
Koja je preslišala moju mladost, prelistala moje albume, koja nas proziva, prema čijem su smijehu moje iskustvo, Azija, ironija i diploma, neusporedive noći – ništa. Zbog koje se drukčije pije i hoda. Jedina zemlja, jedini stanovnik – Kora Potočnik.
Generacija o kojoj razgovaram – šta hoće od mene?
O, tako jednostavno padaju geografija i literatura! Ona ne voli, ili voli-ne voli. Bez milosti je, bez uvjerenja, duša bez tajne i izvora – Potočnik Kora.
Koja mi je tako malo vremena ostavila, koja se smije dok čita svoju pjesmu. Zbog nje su moje ljubavi stvari, a ona je opet ideja.
Koja je uzela više no što je smjela, igrala se, ništa nije htjela, koja se ljubila kao da mora – Potočnik Kora.
Pa da se oprostim od one kojoj treba manje ljubavi no što joj se daje.
Koju je moje srce samo kratko nerviralo; križaljka za koju joj nedostaju još dva-tri slova. Koja je sve tajne mog života, kao čarobnjak u noćnom lokalu, sabrala u jednu pticu i pustila je da odluta.
Ja nešto drugo branim i sve ovo stvarno ne bih smio, pa ipak „na vašu službu“ bjegunac-vojnik – Kora Potočnik.

Jedna pjesma
Jedna pjesma samu sebe ispisuje, unaprijed se osporava.
Prvi i posljednji pokušaj da ti kažem.
Prepričano more.
Pjesma kad ništa drugo ne postoji.
Pjesma protiv moje volje. Jedna pjesma prepuštena sama sebi kao jedan čovjek koji ratuje i umire ili pobjeđuje. Ona mi nije sklona, koja je uzaludna i ništa manja od svega toga i od ostalih stvari.
Zagledana u mene preko stola, ona se dosađuje i pravi razlike, koja sama sebi određuje mjesto i odlazi kao žena s kojom je ljubav završena… Ili ostaje sama i drska – neprijateljska pjesma.
Koja se ne dâ pjevati, ne dâ štampati, ne dâ čitati, ne dâ pamtiti, ne dâ prevoditi, kojoj sam samo ja obavezan, a ona nikome. Ona ne napušta
i tu se više ništa ne dâ učiniti; moja pjesma, jedna se pjesma dovršava.

Mojim prijateljima
Nije mi ni na kraj pameti da pišem pjesmu, samo potreba da nabrojim neke od razbacanih prijatelja; ovog časa u nekoliko raspoloženja. Neki položeni duboko u kišu, kao bivši vojnici.
Na primjer, Jura koji ponavlja:
„Ovom ulicom šetao je Blok“.
Hotel Angleter naslonjen je na hotel Astoriju.
Pijani Anatolij prekasno dolazi na koncert, prljav od snijega, u večernjem Petrogradu, na vjetru, koji puca u košulju. Tanja, daj mi ljubavi bezimene i lažne i dječje. Tvoja pretvaranja su istinita kad učiš hrvatski zbog mene. I na kraju – cjeluju – ozbiljno. Pane doktore, vi ste kao miš u ovoj rupi iz koje se izlijeva underground jazz na drugu polovinu Praga. I ponovo istruo snijeg, poslije premijere u Violi, i Vlasta otmjena u svom siromaštvu, sa očima koje sam ponio iz otužnog self-servicea zauvjek u Dalmaciju.
Jevrejske obitelji, armenske, pariške. Jure: bivši ronilac, kojeg, kao i mene, ne zbunjuje Amerika. Tvoj lijepo sačuvan naglasak i smisao za vino.
„Majko, igla i bićvica u ruci joj lipo stoji – reć bi da je gospojica.“
Ne ostavljajte me u neugodnoj šutnji s ljudima u liftu što se ne poznaju.
Pod nebom koje se ruši i pada na sve strane oko mene, kao tvoja topla posteljina. Moj tihi prijatelju iz Zagreba koji si kao i ova klima.
Pejzaž Jurjevske, meni uvijek tajanstven, na kojem su dlanovi upaljenog kestenovog lista. Samoća – ona najobičnija, ona u sedamnaest i četrdeset – napada ovu adresu.
Udara u zvono na ulazu.
Već počinju bolesti i žeđ. Voljeti je kao umirati, umirati kao putovati.
I još jedan prijatelj kao mudrac i ratnik; posljednji pored mene. Šuti i zatvara sva vrata, trpa vreće u prozore i čeka da nas more odnese.
I naše tajne također.

New York
Pet je i trideset.
Pod mojim čelom je razbijena čaša i razbijena kuća.
Više ne mogu skupiti ni svoj strah, ni nadu, ljubav, potrebu da spavam.
Bila su samo tri sata lošeg sna.
Slijepo oko televizora ponovo je preda mnom,
a svjetiljka se pali i gasi… i pokušavam zaspati. Zar sam tako daleko – samo još vidim more nagnuto i izbočeno u svemiru kako se prebacuje; to je samo kolor iz Lifea. Odvojen sam otputovao, pa oslijepljen i vraćen kući sa vojskom. Tko će se snaći, tko će to sastaviti?
Povezati sve te godine i razloge? Da li je to od pića ili pušenja, ili je samo razgovor završen, ali meni se neće, jer se više ne umijem uhvatiti za one trenutke: plavetnilo i bljesak jutarnje Jadrije, svjetionik na vjetru, i uzalud pokušavam zaspati. Jučerašnje novine, poljska poezija, cigareta i način kako smo se voljeli. Jutro je siromašno i golo, ledeno, koje ti lice nagrđuje. Da li je to od pića ili pušenja? Ja sve priznajem premoren u istrazi, pod žutom žaruljom zore. Priznajem nesavršenstvo, nered, lude godine u sebi, a negdje sam se još nalazio, doticao se još negdje u nadi, bio blizu, bio gotov, skupljao se,
ali sada se pitam – što mi je to trebalo?
Želite li da vam još nešto donesem? Sastavljam i povezujem još jednom sve ono što je činilo moj strah, moju ljubav, mogućnost da zaspim, ali više nema ni straha, ni ljubavi, ni sna u krvi, i ja jednostavno ustajem i prekidam igru – sasvim bez žaljenja i bez radosti.

Borisova slika
(Varijacija na Doganovu temu)
Tu je najvažnija jedna plava šuma, u kojoj žive lavovi-igračke i lavovi-plakati, koje je zapravo prerušeno more i kulisa iza koje se krije druga šuma i drugo more,
koje se pomalo stidi svoje nježnosti i koje ne dopušta svojim leptirima da se igraju; najviše sat-dva dnevno. I da paze da se ne uprljaju, odlazeći suviše daleko. A sva je ta šuma osvijetljena jednom mrtvom dječjom glavom, jednim ponoćnim mjesecom, jednim vaserkopfom; zepelinom koji se slavno ruši i slavno polijeće, balon koji nas odnosi u tri lijepe. Visoko i duboko od svih nas, kakvi već jesmo, gdje prvi ludi padobranac, biskup Fausto Vrančić – „Homo volans“ iz Šibenika – leti. U lijepom osvjetljenju jutra i plavom mlijeku i zove me, zove. A tko padne u tu šumu – neće mu se više napolje, i ide dalje od slike do slike i živi – ne zna se od čega; i što jede, i ne umire i puca mu baš. Glavno da više nije tu – na zemlji.
Ima stvari
Ima stvari zbog kojih bih, ima stvari zbog kojih bih ponovo, ima stvari zbog kojih bih ponovo mogao.
Ničeg velikog, ničeg značajnog.
Zbog stvari kojih sam se usput sjetio. Skromno je to svjetlo na drugom kraju, ta lanterna jedva tinja.
Veronikin rubac. Crni lumin u prljavom ulju, koje svakog časa može dogorjeti, ali mogao bih kroz tamni vrt ponovo. Između zidova mora noću i zaglušen.
Ni zbog onog trenutka, onog čovjeka, one žene. Manje je i više od toga. Ima stvari zbog kojih bih, a nisam ni tragao za njima.
Pokazale su se kao mirakul u primorskoj kapeli
i već su se skrile, već su otputovale ostavivši mi nadu koju druge nisu mogle, utjehu koju sam samo njima dopustio. Ne bih mogao zbog onog što se imenuje ponovo početi i izdržati. Zbog onoga čega se mogu sjetiti. Neću nikakve udobnosti uspomena, odredišta, prezimena i ljubavi. Samo zbog vala koji se penje i povlači pod mojim srcem bezimeno i dajući mi tek toliko, ali znam da bih mogao, mogao ponovo, umirati i živjeti u istom času.

Kavana „Opera“
Ponovo je jesen na uglu Frankopanske i Prilaza, na trgu koji je za mene središte svijeta i središte moga srca. Ponovo piće u „Operi“. Kao prvih godina, kiša u mom šeširu i prijateljice koje puše ne misleći ni na šta do na ovu jesen i neki budući, sveopći poljubac – topao i tajanstven.
Ili na sinoćnji zagrljaj koji polako popušta. Ni za što veliko, draga moja, nas nisu odredili i baš im hvala. Mi ćemo još po jednu
u ovoj prijatnoj provaliji zagrebačke kiše, u toploj pustari mog vidljivog sna. Kao u sumračnom muzeju
spajaju se poslijepodne i večer, zavaruju u jednoj plavoj varnici, koja je tvoje oko lutajuće i vječno – obješeno na mojoj ogrlici.
Godine, godine.
Trenuci, trenuci, trenuci.
Sjeti se Rusije, Beograda, Tuškanca, Karlobaga. Teško je odjednom odoljeti tolikoj ljepoti svijeta, ljepoti ljubavi, uspomena, prolaznosti i vraćanja svega istovremeno. Osipa se zemlja od koje smo načinjeni od milja i očajanja, u jednom tako običnom času kao što je piće u „Operi“, u Hrvatskoj – oko 13 i 30, početkom jeseni, kada se nebo iznenada smrači i kada samo očekujemo, očekujemo – sada će…

Popodnevna pijesma
Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao, nježnu i pohotnu,
u ono dvorište u kojem sam vas gledao, draga susjedo, 1957. godine;
kada je bila jesen slična ovoj
i kada su još u moj san udarili prozori roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini,
u gradu koji je postao moja bolnica, a mojom napola razbuđenom glavom kolali prvi tramvaji, – plavi i uspavani.
Adresiram tamo ovu misao i kažem – šteta.
Bili ste ljubavnica mog cimera od 8 do 11 svakog jutra.
Kako ste se zvali: Ema, Selma, Alma, Adela?
Da li je to izmijenilo vaše lice, oči i trbuh? A kako sam vam zavidio
vraćajući se iz šetnje od 8 do 11 izjutra, uz četvrt kruha i mlijeko, u jednom blijedom, peščeničkom mljekarstvu. Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao malo crnog i malo tamnozelenog.
I danas vam iskreno kažem – šteta, šteta.
Više vjerojatno i niste za takvo šta.
Ponovo ono dvorište. Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi.
Vi, znači, danas dolazite još ranije u moju sobu.
Oko pola sedam.
A ja baš izlazim; šteta,
jer moj je cimer mrzovoljan tako rano i ja bih vam vjerojatno pružio više, ali ja idem u šetnju.
I šetao sam tako godinu i drugu…
I ne da vam se hvalim, bilo je toga.
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora!
Gdje sam sve bio,
Gdje sam sve ljubio, i kakve žene, – jer vama otvoreno mogu reći. Kuda sam sve šetao po kiši, ujutro.
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije.
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste, i kakva je mene ostavljala na sjeveru, pijući neko nerazgovijetno piće svog naroda.
Daleko, daleko kao u snovima. Opet netko ovdje u Zagrebu, u Jurjevskoj, pa oči, providne i dragocjene, jedne Čehinje iz Brna – Vozderkove, premještene zauvijek u moju utrobu.
A takav snijeg i sve što treba; bilo je, bilo, ali ono dvorište u kojem sam vas viđao između dva neodređena stabla, crna od vlage one jeseni, vas tako običnu i raskalašenu domaćicu, i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi u sezonama 1957/58, i slijedeće – šteta, nepovratno šteta!

Dok gledam kuće
Dok gledam ove usamljene kuće u bezimenim uvalama srednje Dalmacije, nedovršene kule, zid koji pregrađuje poluotok, ogradu iza koje su bacani gubavci. Sve one zaboravljene i sagorjele mlinove i palače skromnijih gospodara, od kojih je ostao samo kamen i slaba krv povijuše, koja po njemu kaplje. A više ni uspomena nema i kao da su otjerane. Dok gledam ove kuće na Kornatima, na nepokornom arhipelagu, koji mi izmiče u jutarnjem polusnu, u zvuku ptice, u suncu koje počinje ovdje. Zavjetne slike i kapele, čije zidove sol jede, a kopriva i smilje slobodno ulaze na vrata. Ili dok gledam usamljene kuće na topografskoj karti, na satu predvojničke. Drveni krov bačen iz aviona u selo oslijepljeno snijegom. One najobičnije, sitne, pogubljene po noćnoj Sloveniji dok vozim i gdje nema božjih ljudi. Najprije ih primijetim i uvijek želim da te pitam – bi li ovdje mogla živjeti sa mnom. Eto kako naivno provjeravam ljubav. Ne čekajući odgovor, ja ti spremam novo isto pitanje ispitujući tako nešto dublje u sebi. Jer, na kraju krajeva, nije ni važno, a ni za sebe nisam siguran. Ja tražim odgovor na nešto drugo.
Nešto u sebi između srca i utrobe,
nespretno smješteno, nezadovoljeno, nešto što ne dobiva odgovor već dugo, a ni pitanje ne zna postaviti, pa tako obično kako dijete pita – bi li mogla ovdje zauvijek ostati – dok gledam kuće.

Počinjem pisati
Koliko si mi samo, Isukrste, dao mogućnosti.
Zašto nisi ograničio moju ruku, ili moje srce, ili radoznalu glavu, jer sad ovo što mislim mogu reći jednom riječju, ili prešutjeti knjigom. Mogu prevariti onu koju volim i one koje volim.
Mogu lako izigrati svoju braću i svoju djecu i ubiti beskorisno.
Stvarno mogu ovu pjesmu vući do poslijednjeg dana, a možda sam je već negdje davno završio. Dao si mi mogućnost da sve probam, da sve osumnjičim, sve ispitam i osjetim, da na sve pljunem ili poljubim. Preda mnom je najveće iskušenje da, evo sada, kažem istinu ili ne, a dao si mi vještinu da slažem tako da nitko, ni biljka, ni rastvorena žena, ni more preda mnom, ni ti, ni Bog, to ne vidite, ali onda bi me ostavio samog i moja bi me istina ubila odmah. Ovako, živim od toga što se umijem pomalo oslobađati, a ne mogu odjednom.

Lijepe provincijalke
Stigle su lijepe provincijalke na glavni kolodvor Kornatom i Marjan ekspresom, raznim slavonskim i bosanskim vlakovima, probijajući se kroz prvu rujansku maglu oko Novske. Stigle su u neodoljivu zagrebačku jesen (najljepšu na potezu:
Pravni fakultet – Sveučilišna knjižnica). Stigle su lijepe provincijalke i ulaze u taksi sa rastopljenim, tamnomodrim očima noseći svoju posteljinu. Nježne brucošice, koje su majke njegovale u podravskim, dalmatinskim, istarskim i osječkim kuhinjama režući im špek, mažući im med.
Stigle su sa svojom tihom vjerom u poeziju, sa svojom potrebom da idu na koncerte, sa svojom dugo pripremanom garderobom, sa svojim sisama da ih raznesu ove beštije, ovi tipovi kojima ništa nije sveto, ovi umjetnici, ljudi oko teatra, sjecikese, te da ih ostave da plaču sirotice po sobama u Ljubljanskoj ulici, ulici 8. maja, na Jurjevskoj, u Domu na Lašćini ili u tramvaju.

Za moreplovca
Nema više tvojih gradova, nema odanih mora, a pliskavice se ne snalaze bez tvog broda – nema više brodova.
Ni borova kora se ne bora, krošnje ne zelene i sol ne grči naša lica, i ne cijedi se vrela smola sa zublji na momačka leđa. Gdje li su plavi grivaši i sedefina kola s kojima se Neptun na trkama ponosio?
Gdje je sve ono zlato i bistri metal riba? Nema više bičeva što su noći tukli o zidove i jedra; i tvoje su pijanke redom ismijane. U zaljeve se ulijeva kasni bakar, a tvoga jarbola nema. Tu je još raspadnuto nebo i sav vjetar satjeran u stijene.
Tvoje je svečano odijelo bačeno sa zastavama, bitke su zaboravljene, i tvoje te gorko pokoljenje rasprodalo.

Evo, dolazi ljeto
Evo, dolazi ljeto – naša samoća više ne vrijedi toliko.
Ova je utvrda pala bez borbe.
Soba u kojoj si do jučer zarivena u moje grudi, a sada izvađena kao metak iz dlana. Ugašena je rumena svetiljka na slatkom snijegu naše nježnosti, u pritajenom krajobrazu uz rijeku.
Uzdrmao se temelj sunca.
I sada… pasti, smrviti se, krenuti… Htjeli mi to ili ne htjeli – počelo je.
Glasovi povorke penju se uz prozor.

Ljeto
„Bijeli je zvonik pun nejasne zvonjave koja će ga smrviti.“
Moj je sigurni san završen u predivu doline i let krila medenih postaje težak. Gdje se, dakle, spuštaš, armijo LJETA? Vidim sjaj šljemova i čujem trube; i smokva podrovana zlatom evo već rađa na hridi crni plod koji će odnijeti voda. Skupljate li se, revni konjanici i svirači činela? Ovo predljeto,
ovaj nezavisni trenutak prije mladosti, koliko će još trajati, jer iza vaših kopita počinje strasnije mirisati smilje, i ono je miris smrti.
Očekujemo vas, vjesnici i krvnici na svim obalama, i vas, podmukli svirači – jeste li spremni? Kad završi vjetar prednoćni obilazak trave i zaustavi Krku u tami, u ševarima, udarite Cigani i pogani u zvona; mrki vitezovi ljeta pojašite, a tragom će već stići zmije.
Glavno je da se putovi otvore i puknu puške, a onda će i mladost stići neminovno, i usmrtiti me.

Košara s lijekovima
Moji mater i ćaća imaju jednu košaru sa tabletama. Oni prije spavanja moraju popiti po 6 od žutih
6 od plavih
6 od bijelih kao ljiljan po 4 od roza po 1 malu gorku, crnu
po 3 od ultramarina
26
i tako dalje
Ali nekih boja ponekad nedostaje. Moj ćaća, tada i inače silnik, otima mojoj materi pojedine boje. Ja ne mogu posredovati jer često putujem ili nastupam na malom ekranu, a moja mater skonšumana, nježna, zgađena, bezvoljna, ista kao ja, skamenjena, popije bešćutno dvadesetak zelenih i ode na spavanje.