Arsen Dedić

Moji prijatelji pjevaju preko radija

Moji prijatelji pjevaju preko radija u gluhe noćne sate satjerani u posebne programe u svoje tamne rezervate Moji prijatelji pjevaju preko radija svoje sudbine, bećari, antikonformisti njih slušaju noćni brodolomci ljubavnici, kurve i taksisti Moji prijatelji pjevaju preko radija pod finim pokrovom tame kada više nemaju što reći spikeri, hit pjevači i reklame Moji prijatelji pjevaju preko radija – kada pjevaju Paoli i Ferre? Kad je potrošen šećer dana i pije se kava gorka – otrovana Moji prijatelji pjevaju preko radija kad to narodu ne smeta jer strogo se pazi da ne naruše prekrasnu sliku svijeta.

Brod s mojim imenom

Kad me u vreći s topovskom kuglom spustite u bezdan, u vodu, nek ne nosi ulica moje ime – dajte ga nekom brodu Pa da nastavim one pruge koje sam činio prije, po bezimenim uvalama Srednje Dalmacije Neka tuda vječno luta i nikad sidro ne spušta brod s mojim imenom kao prokleta duša Boljima dajte aleje i dajte trgove njima ja ne mogu zamisliti – više nikada na Kornatima Nek ima moje ime trabakul, tender, bracera, važno mi je da plovim važna mi je nevera I da mi pokazuju pute u beskraju i tmici moji mrtvi prijatelji – danas svjetionici.

Ako je to taj život

Ako je to taj život zvaničan, jedini, stvaran
moram priznati, nisam nimalo očaran Ako su to ti ljudi o kojima se toliko dobra zna moram iskreno reći da nisu bog zna šta Ako su to te vrline nek se moj ugled ljulja; ostao bih i dalje izrod, loš primjer i hulja Ako je to bijelo ja bih se ponovo drz'no navlačeći i dalje svoje vječernje crno Ako je to taj kralj zar je moj izbor čudan:
radije sam Rigoletto, čuvena dvorska luda Ako je to ta smrt:
uz bubanj, pred strojem u zoru onda lasciate mi morire po vlastitom izboru Ako smo to ti mi što smo se na proslavi našli bolje je da smo nestajali ili da nismo rasli Ako si to ta ti koju sam ljubio najviše na svijetu onda ću kao Beethoven poderati posvetu Ako sam to taj ja: gori, drukčiji, srozan – zadovoljan sam sobom, a ja sam rigorozan.

Svete krave
Dok svaka trpi svoje uže i svaka svoj nož iznad glave samo su one izvan muže – nedodirljive, svete krave Vrijeme je zlo i nesigurno mnoga će zauvijek iza brave krava iz opreza krave se kloni sigurne su jedino – svete krave Nikada ništa nisu dale a svi im se klanjaju, svi ih slave samo ih kolju gladne oči dok gradom gaze svete krave A mi koje smo davale rogove i papke i koje su vukli za rep i za vime nas će na panjeve i na kuke kao obične krave, anonimne A mi koje smo smjerno vukle kola i davale putem mlijeka i mesa nas već polako klanici vode dok svete krave dižu u nebesa

Uredno starjeti
Treba uredno starjeti, treba starjeti brže. Najgori su mi oni koji se dobro drže. Koji su ostavili jelo, pušenje i piće i sve poduzimali da na sebe ne liče. Majke koje su odavno stale pred rajske dveri, a još su bezobzirno mlađe od svojih kćeri.
Strašan će biti susret, jer vrijeme će nas stići – moji mladi starci, moji stari mladići.
I tako će sve oteti što je pripadalo nama; treba se bezuvjetno predati godinama.

Moja nada krene
Moja nada krene i izbije mi na grlo čim me nešto satrlo
iz kojih nevjerojatnih situacija; Moja nada krene sa provincijskih štacija čim me nešto oborilo čim mi se nešto strašno dogodilo Moja sreća krene gdje joj je polazna točka? Da li je tu negdje ili duboka iz kakvih beznadnih položaja; Moja sreća krene iz svojeg strašnog zavičaja ona je već uslijedila čim mi se krv sledila Moje pjesme krenu iz krajeva bez zvuka i gdje se uopće pjevati ne smije krenu moje pjesme Moje pjesme krenu iz prekooceanskih luka; kako fino jedri njino krilo čim me nešto zadesilo Moja radost krene iz tambura i iz lutnji a kad se zamislim, iz mora češće iz drame, iz ponora Moja radost krene obratno, iz crnih slutnji iz najnižih pobuda radost potpuno luda

Foliranti
Foliranti su prevarili vrijeme i izmiču mu oduvijek, stalno. Oni su našli neko svoje – može se reći idealno.
Foliranti su prevarili sebe, jer da se shvate, nisu u stanju. Oni su uvijek sa samim sobom na nekom blagom rastojanju.
Foliranti su prevarili narod. Prosječan čovjek s pravom bjesni, oni nemaju osjećaj mjesta, oni ničega nisu svjesni.
Foliranti su prevarili život. Dok liju kiše, vjetrovi šume – oni su drsko stali u zaklon i neki bolji život glume.
Foliranti su prevarili smrt; ne vjeruj nikad takvoj žrtvi. Ne nosite ih u rajski vrt – oni se samo prave mrtvi.

Da su me ukrali Cigani
Da su me ukrali Cigani u tužnom gradskom parku, u mornarskom odijelu i nestali u mraku, odveli bi me daleko gdje stiže samo želja, pred začuđenim licem mojih roditelja.
Da su me ukrali Cigani, ne bi me bilo briga, jer bih mislio da se samo nastavlja igra. Svi bi tvrdili da sam sa sretne zvijezde pao i ništa o svom životu ja nikada ne bih znao. Da su me ukrali Cigani, imao bih slobodu da pijem svoje vino i pijem svoju vodu. Bio bih bogat i voljen, a vračara bi mi rekla da nemam svog imena i da sam bez porijekla.
Da su me ukrali Cigani, još dok sam bio dijete – iz ovog mrtvog grada, iz nevolje i sjete; imao bih svoj šator i medvjeda na lancu, svoju zvjezdanu kuću, konja i kruh u rancu. Da su me ukrali Cigani, provodio bih dane ležeći u travi kraj auto-strade. Svirao bih gitaru i prelazio milje, ljubeći jedno biće slobodno i divlje.

Godinama obilazim grad
Godinama obilazim grad.
Čutura i kaban, i na kosi inje. Ja u snijegu ogorčen i mlad ostavljam krv svoju – tragove zvjerinje. Godinama obilazim grad i vučem svoj ruksak i svoj brod u boci. Bez razloga, na prisilni rad otjerali su me davno gradski oci. Godinama obilazim grad, od putnika krijem prezime i lice. O, da li će poskidati ikad sa gradskih zidova moje potjernice.
Godinama obilazim grad.
Ponekad me tajno prime neke žene. Ja sam bio glazbenik i gad, al' su one bile u me zaljubljene.
Godinama obilazim grad. Mrki me kopljanik s gradskih vrata tjera. Čekao je mene takav pad: kopriva i buhač, bespuće, jacera. Godinama obilazim grad – otvorit će oni vrata jednog jutra.
Širit će se bolesti i smrad.
Uzalud će zvati – ja neću unutra.

Umjetnik u gladovanju
U prvoj fazi umjetnik je student, druge se gladi u tijelu vrte a doslovno još ima lirske crte i još je u menzi abonent Nad peronom blijede zvijezde zrače napeta je staklena pruga iz tame kuljaju vlakovi s juga prevoze ulje i rogače U drugoj fazi stiže hrana i ima se jesti ako se hoće ali to je vrijeme kad se loče za kruh i meso bit će još dana Poslije dolazi voće i torta za sve to sada trenutak nije sada i grlo i duša pije poslije dolazi natura morta U trećoj fazi ću za stol sjesti sve à la carte i najfinije al' već mi viču: treba zbog linije biti karakter i prestati jesti Moj prvi obrok tu se hladi a tek su mi rekli: dobar tek. Ja skidam ubrus, ostavljam beštek i opet dolazi vrijeme gladi

Meteori
Za sudbinu zvijezda ništa ih ne veže.
Iz Sunčeva sistema meteori bježe I vidiš ih na nebu kako sami jezde – ludi pojedinci, krhotine zvijezde.
Na putu u beskraj – najljepši dok gore, pod njima je tajga, pustinja i more. Ne ostave ništa kad padnu u tmicu; zlatni ožiljak na nebeskom licu.
Što ih na to tjera, osjećaj krivice, da iz raja skaču samoubojice I lete u mraku, a onda umiru.
Iskopaju raku sami u Sibiru.

Tjelo i duša
S tijelom nekad nismo računali, živeći na vodi i na kruhu. Jedini pokušaji bijega bili su nagli usponi u duhu. Tijelo je imalo jedinu pozu i nije bilo druge da bira, jer je služilo samo da duša povremeno aterira. Tijelo je vuklo lanac i kuglu i pokorno išlo na put križa, a duša luda, nezavisna nad oceanima bordiža.
Ali je prošlo neočekivano to nježno vrijeme poslijeratno.
Duša je vukla uzbrdicom nemoćno tijelo. Sad je obratno.
Sad jedva tegli svoja krila – zvjezdani puder i rđu na njima. Duša se posve zapustila – sad tijelo nešto poduzima. Prepustila je gorem letaču svoj prostor, plaću, svoje visine i tijelo vozi, uzlijeće, ljubi – ono se još kako-tako vine.
Ali dok je gore u oblacima, samo se čeka nesreća, krah. Svi koji prate slučaj sa zemlje vide da nebo nije mu fah.

Pravo glasa
Živa zazidana, na kruhu i vodi pjesma gleda kako da se oslobodi. I kroz oko kidne, pa da se rascvjeta nad gluhim krajolikom – božićna raketa.
Kao ludo pseto uz srce se stisla.
Upadam joj u riječ: Da li ima smisla.
Nudi se i pije da mi udovolji.
Misli – popustit ću, ali nisam bolji. Ne dam, nek izgori svijetleći u nama iz usne šupljine neonska reklama. Uzalud je sa mnom tamnovala i kisla, ne dam pravo glasa. Da li ima smisla.
Sa koje će strane pasti divlja voda što bi da ponese, da mi mis'o oda. Niti kao munja, neće ni pod krinkom kroz noćni vilajet car med podanikom.
Izdržat će lađa dok se pjesma svrši. Tijelo uz katarku i vosak u uši, pa makar u tami moga grla svisla.
Ne dam joj do riječi.
Da li ima smisla.

Djetelina sa četiri lista
U potrazi za srećom iz mraka, iz daljine stigao sam na magarcu u polje djeteline Došao sam da nađem pod rosom koja blista sudbinsku djetelinu sa četiri lista Ponio sam na put što je na samar stalo: gitaru, suhu hranu, vodu i povećalo I tražiti počeo odmah dok još su polja čista bezmjernu djetelinu sa tri i više lista Jutro, zatim podne i veče; neba se pale i gase, a magarac do mene indiferentno pase To traje godinama pod snijegom i sred kiše, kušam svoj usud tražeći taj list više A napjev „četiri lista“ ponavljam sate i sate ko ludi Herman u operi: „Tri karte, tri karte…“ Prevrćem mokru zemlju bolujem, ne pazim na se
a magarac i dalje realistički pase Odustajem, gubim živce i mijenjam uvjerenja sad je već očevidno – za sreću nemam strpljenja Na kraju našla se ipak biljka koja me muči moj tovar u zubima drži je ne znajući I uzalud se trude žene, artisti, starci do djeteline sreće lakše dolaze magarci Muči me strah i jalnost ko svakog kada gubi dođe mi da mu iščupam čarobnu travu iz zubi Al' neka je budućnost strašna nesklona mi i pusta ne bih oteo sreću jednom magarcu iz usta I tako prolazimo svijetom ponovo zvijezde i veče ja svjestan svojeg jada – on nije svoje sreće

Mirisi Zagreba
Već prvog listopada uvukao se u me skupocjeni miris maksimirske šume. K meni se širi iz vlage i tame višeznačan, noćni miris ciklame.
Ponekad se opipam; što mi je, gdje mi je miris Muzičke akademije, Miris kore rujna, kiše, tramvaja i slatkasti miris večernjeg špeceraja? Miris jutarnjeg zagrebačkog plina; moja je duša puna toga spleena.

Kako piše dalmatinski hermetist
Najprije izabere iz noćnog ulova, a onda u dogovoru sa kuharom – obavezno nešto lešo. Pojede
i začas izbaci osjetljivu riblju kost; kako on to samo zna.
Pljuc.
Etotigana.

Nelagodnost u povodu nagrade
Sve me strah da će doći neka precizna nemilosrdna vremena koja će nam strgnuti epolete s ramene Sve mi se čini da će doći neki novi mudri i nesmiljeni ljudi da nam iščupaju zvijezde sa grudi Sve se bojim da će stići neko strogo jednostavno pokoljenje koje će prezreti sve naše ordenje Koje će biti upućenije i jače i koje će nam poskidati činove i opasače. Da napokon bez časti lenti i gajtana ličimo na pjesnike iz svojih mladih dana Jedino oni što nemaju ništa do svog prkosa, nevolje, žuči jedino takvi će glave izvući;
A za sve druge se sprema pokretni sud, saslušanje sve drugo će biti dovedeno u pitanje

Mirim se
Mirim se, mirim – sve je u vodu palo. Dušu pjesnika sveta vatra ne liže; već su joj tuđe ideje bliže.
Nešto je čedno u meni odustalo. Mirim se, mirim. Zbog čega: godina, hrane?
Što me to smelo: spletke, dvorjani, bitke? Vode su oko nogu prljave i plitke, odnijele moje brojne vrline i mane.
Drvo će u meni sa strašnim treskom pasti. Nešto se predalo – nepotkupljivo, sveto – nešto tipično moje, napeto.
Što je odlučilo: novac i počasti?
Mirim se, mirim. Nešto u tijelu gnjije. To puca daska, to se dajem bez borbe, to jedem tanjur sentimentalne čorbe i kasni obrok radio-televizije.
Mirim se, mirim s nepravdom i laži.
Toliko toga sramotnog mrtvom srcu paše.
S uspjehom grešnu dušu mirisom tamjana plaše. Otkud odjednom tako pomirljiv, ganut i blaži?
Mirim se, mirim – sve je otišlo k vragu. Ja, do jučer terorist, mršav, zao – mirim se, mirim.
U bescjenje sam dao glazbu i riječi – svoju posljednju snagu.

Gadna pjesma
Ne ljubi noćas samo paun krasni, hoće i žapci – krastavi i rasni.
Da se ne gordi izabrano pleme; bolesni noćas siju dobro sjeme. Ne samo bolji, otmjeni i čisti; bezumni majmun i tajni onanisti. Daju se djeve, nakazi i ptici; plode se starci, u riječi i slici.
Potomke prave, gadovi i bube.
U otrovnoj travi – skitnice se ljube.
Napredna mladež još se dobro drži, ali je ološ – željniji i brži I gazi, gazi, ništa mu ne smeta i tu će silu dati sili svijeta.
Da ljube samo sveci i mondeni, teško bi bilo djevici i ženi.

Iva
Plaćao sam da je prate, išao vračari da bacamo karte i tražimo u grahu gdje se tajna skriva. Što sam sve učinio da te vratim, IVA. Na sve spremna duša pusta ljubavni joj napitak ulijeva u usta, a ona kad zaspi o drugome sniva.
Što sam sve učinio da te vratim, IVA.
Što svi vide, ja ne vidim.
Pisao sam pjesme kojih se stidim.
„Uzalud je budim“ – ta se ne odziva.
Što sam sve učinio da te vratim, IVA. Odbijen je kralj sa svitom, pa sad pokušava prijetnjama i mitom, a ona leži naga, vjetar je pokriva. Dosta joj je moje kuće; neće više IVA. Tvrdila je luda glava da će nam pomoći horoskop i kava.
Odrekao sam se slave i poziva.
Što sam sve učinio da te vratim, IVA.
Sve je dalja svakog dana. Rade astrolozi, čitaju iz dlana, a njoj su oko srca pelin i kopriva.
Što sam sve učinio da te vratim, IVA.

Ne pucaj na pijanistu
Don’t shoot me I’m only the piano-player – Ne pucaj na pijanistu slijepog barskog miša pijanca i konformistu Ne pucaj na pijanistu što ti ta avet smeta on je na proputovanju jer je sa drugog svijeta Vidiš da je nestvaran i ne može ništa nikom samo je zbog toga ovdje pošto je to lokal sa muzikom
Njemu je važno da svira i da ima štogod za popit tu vidim toliko sjajnih tipova za pobit On je jedini ovdje bez konopca i puške on ima male, nježne i zauzete ruke
Dok se drugi bogate i na dvoboju bore on vodi sa kurvama fine saloonske razgovore I uvijek je od pijanista nekakva korist na filmu izvode uspavanke, ljubavne, za ples i himnu Nije došao po stoku niti da kopa zlato što si se na njega okomio veliš –
baš zato, baš zato To ne bi bilo teško njega se može fino ubiti metkom u leđa jer naprijed je pijanino Posvuda ucjene, pljačke mrtvaci se množe
Don’t shoot me I’m only the piano-player on čini najbolje što može

Tebi je lako



Tebi je lako reći – idem, jer tamo nisi bila. Tebi je lako pružiti ruku, jer još nisi odlazila.
Tebi je lako reći „Zbogom“ i da je sve to šala. Tebi je lako, jer ništa ne znaš; još se nisi rastajala.
Tebi je lako, a ja već znam: kad se te stvari dese, svatko kad ode ostavi trag, a dio života odnese.
Tebi je lako reći – idi i ni za čim ne žali. Tebi je lako, jer si dijete – jer te nisu ostavljali.

Pjesničke guzice
Neka se spasi što se može, njima toliki od slave uze. Neka se kasne počasti množe – zaslužile su pjesničke guze.
Neka se knjiže zasluge brojne. Zašto da vječno uvrede trpe. U zadnjem činu ludi pjesnik spašava glavu, njeguje dupe. U vatru i vodu one kreću, a nikad za njih riječi hvale i tko da prizna, ni ja neću, koliko su slavne guzice dale. U izvidnici straže, motre na lovoru dok pisac spava. Kako je nisko padala ona da bi visoko ostala glava.
Zaboravljamo dok nas nose, na drugom kraju se broje žrtve, da vuku na dno kao sidra mrtve sanjare stražnjice mrtve. Okrenite na pijedestalu i mog poeta, bit će bolje, da mu u beskraj prkno stremi, a glava gdje spada – tamo dolje.

Vuk u jagnjećoj koži
Danima su mi na tragu, nemam više kud.
Naći će me lovci pokažem li ćud. Zar da čitav život bježim i obilazim zamku; riješio sam zato da promijenim dlaku.
Dosta mi je bilo leda, gladovanja i hajke dok prijetvorno janje muči dvije majke. Pristao sam protiv volje na ovakvo stanje u času kad se više cijenilo blejanje.
Ali vrpolji se zvijer, muči je pitanje: Dal' je gore skončat kao vuk il' živjeti kao lažno janje?
Pristajem na Crvenkapu, al' protiv mog je bića da prijatelj budem s luda tri praščića. Nisam još zaboravio na brlog i raku mada sjajno živim prerušen u baku. Drugi vuci zavijaju; izdajnički zvuk stajat će ih glave: Mama, to je vuk!
Krivom toče med i mlijeko – nije to moj ukus. U janjećoj koži izludjet će lupus.
Ali vrpolji se zvijer, muči je pitanje: Dal' je gore skončat kao vuk il' živjeti kao lažno janje?

Pjesma bez riječi
Tebi je svaki brbljivac draži, tebi sve treba doslovno reći, a ja ti ne znam pričati laži; prava je ljubav „Pjesma bez riječi“. Tebi bi trebalo probiti uši; na žalost nisam od te sorte. Ja pjevam tebi u svojoj duši vječni Lieder ohne Worte.
Kako se tamo dospije, zna se.
Treba sve javno, treba sve naglas. Tu opet nema nikakve šanse moja Cancion sin palabras.
Izabrao sam najteže staze: asocijacije, žalobni mol. Drugi lupaju posljednje fraze, a ja Chanson sans paroles.
Kad srce govori – usta šute, al' ovaj manir takve ne vole i što ja zapravo tražim tute sa svojom Canzone senza parole? Ja sam temeljit, ja sam sa sela, al' tebi su svi ti laskavci preči. Oni su hitro prešli na djela, a ja još nisam ni na riječi.

Što je pijesma meni i što sam ja njoj
Da me ruši s vlasti, zahtijeva istinu. U spaljenom suknu i u nižem činu da me u svitanje vodi na čistinu pred streljački stroj. Što je ona meni i što sam ja njoj?
Da grizemo skupa ljuti hljeb samoće, a gori brnistra, eksplodira voće, kreće sunčev konvoj.
Što je ona meni i što sam ja njoj?
Da poričem bolje, a biram takvog druga. Spreman je da izda i u snu zakolje – zmija ispod srca i lažljivi sluga.
Dat će me bolesti, u izgubljen boj. Što je ona meni i što sam ja njoj?
Tinja skupa zraka.
Zatajit će misliš srca luda. Dat će ih za šaku srebrenjaka, neka samo najede se Juda i načini zbroj. Što je ona meni i što sam ja njoj?
Krajolik se briše.
Mi žurimo slijepom prugom. Ne trebamo više nikom, još jedino jedno drugom na plovidbi zloj.
Što je ona meni i što sam ja njoj?

Otišao je Jacques
9. X. 1978.
Nekom to nije ništa a za me loš predznak dan deveti listopada kad je otišao Jacques Što je to bilo – svejedno je užas, alkohol, rak svjetlost šiklja na Cmroku dok odlazi moj Jacques Šumeće, nisko krilo fini, gospodski sumrak baš me pogodilo što je otišao Jacques Prva godina faksa pobjeći će mi vlak koliko posto mene odvojio je Jacques
Jer ja sam bio oduvijek njegov najgori đak sve što sam izmislio već je rekao Jacques Groznica, nježna ludost Kapetan Patatrak ovo smeće od posla otrovat će me, Jacques Nekom to nije ništa a mene ubija čak dan deveti listopada kad je otišao Jacques