Enes Kišević

Enes Kišević je bosanskohercegovački pjesnik i dramski umjetnik. Rođen je 1. maja 1947. godine u Bosanskoj Krupi. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Ključu. Glumačku karijeru započeo je u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banjoj Luci, odakle odlazi u Zagreb, gdje je 1971. godine diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti. U svojoj glumačkoj karijeri igrao je u predstavama najpoznatijih režisera, najviše na Dubrovačkim ljetnjim igrama i u zagrebačkom teatru.Član je DHK-a, HDDU-a i DHHP-a. Igrao je u više kazališnih, filmskih i televizijskih drama. Pjesme su mu prevedene na engleski, arapski, njemački, slovenski, italijanski, turski, mađarski. Živi i radi u Zagrebu. Profesionalni je glumac i književnik.

Enes Kišević: Volim gledati u bijelu pustinju papira



* Pesnik ste ljubavi, no ništa manje verodostojno i stvarnosti koja zna biti naporna. Intiman, emotivan, ali, u isti mah, i angažovan?

– Ima jedan tihi pjesnik koji svakoga trenutka, bez riječi, odgovara na ovo vaše pitanje. Taj pjesnik je i intiman, i emotivan, a istovremeno i angažiran. Njemu je život svih ljudi jednako vrijedan. I kad tijelo spava, i kad duša spava, i kad misli spavaju, taj pjesnik je budan. On neprestano stražari, on neprestano bdije nad svakim živim bićem. Toliki ljudi dođu na ovaj svijet i odu, a da od njega ništa ne nauče. Ali oni koji ga slušaju i slijede i bez riječi mogu steći veliku mudrosti. O tome pjesniku Branko Miljković u pjesmi Balada zapisuje: „U tuđem smo srcu svoje srce čuli. / Isto je pevati i umirati“.

* Zavičajna Bosna je konstanta vašeg opusa. Stalno joj se vraćate kao nekoj vrsti večnog simbola?

– Bosna i Hercegovina meni znači više od rodne grude, više od nacije. Tamo je korijen svim mojim mislima.

(iz intervjua-danas.rs)

Valcer kiše

Žureć pred kišom,
pod krošnje lipe

u hitnji smo na časak stali.

Nad nama su se
kroz cvjetno lišće
oblaci bijeli okretali.

Zadihani,
osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.

Srce se čulo
u svakom kutu
naših tijela.

Možda sam mogao
u tom trenutku

ljubavi nešto zauvijek reći,

al valcer poče...

I ljetna kiša
dodirnu u grlu
drhtave riječi.

Korijen s krilima

Dugo sam letio u prazno.

Treba na zemlju stati.
Uspravno iz nje rasti.
Uspravno umirati.

Ptice su šumi krila,
a šuma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.

Pod zemljom i u zraku

u isti mah drveće živi.
Drvo je most što diše
izmeđ mrtvih i živih.

Izgubljeni biser

Jučer, još se srećom osmjehivo dan.

Danas, izgubih biser u travi.
I zalud mi ga je tražiti, znam.
Ali ja isto tako znam
da će sutra doći netko drugi
i naći moj biser,
dosnivati izgubljeni san.

Vatra vatru ne gori

Pod tvojim pasom -
korice vruće.
Pod mojim pasom
jatagan go.

U tvojim očima -

modar grom guče.
U mojim očima
pjeni se konj.

Sa tvojih kula
dva topa tuku.
S tri tisuće zuba
osmijeh ti sja.

U meni vatra -

pola od ognja.
U tebi vatra -
pola od sna.

Sonata od sna

Od čega žive oči tvoje

Kad stalno iz njih isijava san?
O što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.

Tvoje su oči u meni zasle.
Taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.

Ko snijeg si koji pao nije,

satkana sva si od sna,
latico sniježna zgusnuta svjetla,
sva si ko cvijeta prah.

- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš? Ljubavi zar te je strah?

Zacijeli riječi cjelovima, s usana strgni mi dah.

Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krvi nek mi utrne!

Kad zagrlim te ovako,
znaš što ja vidim:
Dva križa koja se grle.

A međ njima diše
još nerođen Bog,
prikovan poljupcima...

A što ako boginja neka
pod mojom usnom sniva?

Pod tvojom usnom sni violina,

u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.

Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
Ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope.

O kad bi moglo uho čuti

tvoj dodir, glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.

Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.

Što je život? Oka treptaj.

Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.

Prisutan kao svjetlost bez glasa.

Samo da se uz tebe budim,

meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,

kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

NIŠTA TE KAO NE BOLI

Dan je kao sunčan. Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.

Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.

I ti si kao sretan.

Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.

Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.

Svi kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe
i do svijeta.

I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I ništa te kao ne boli.

 


Pa to je krasno

Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar?
Ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan
sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona u opasnoj dobi,
 
a ja poput pijetla,
pričam joj pjesme.
Ona se divila:
bedrima, dojkama, kukovima...
Svim svojim sokovima,
ona se divila mojim stihekima,
a ja sam pio vinjak.
I jedino što je znala reći:
- Pa to je krasno.
I meni je sve bilo jasno.
I užasno. I strašno. I žao.
I sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.
Ona je ležala pored kamina,
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina
plakala je.
I ne hoteći, griješila je
milujući jastuk,
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti,
a ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti.
I sjedio sam potpuno miran.
Dosada je glodala tišinu.
Vatra se jarcala u kaminu...
A ona je pričala o svojoj mački,
i o ludnici u diskiću,
i o nekom crnom mladiću

koji ima kola i deset milijuna na knjižici...

I meni je sad stvarno
sve bilo jasno,
i rekao sam djevojčici:
- Pa to je krasno.
To je, zaista, krasno.

I otišao sam padajući
sa snijegom po ulici.

A to je, zaista, krasno!

S glavom cvijeta

Presnen sam za ovu svjetlost jasnu,
presnen, za ovo tijelo u duši.
Ko cvijet što se lomi pod teškom glavom
i mene će tvoja ljepota da skrši.

Ti pišeš

Ti pišeš:
kako se treba igrati i igrati,
a meni kažeš:
-Sakupljaj te igračke! -
Ti pišeš:
kako treba maštati i maštati,
a ne vidis od nosa

ni bijele mačke.
Ti pišeš
o nekoj slobodnoj slobodi,
a meni:
-Mir! Tišina!' - vičeš.
Ti pišeš
kako sunce dan u šetnju vodi,
a vani najobicnija noć je,
pjesniče.
Ti pišeš
o nekoj tamo sreći,
o nekoj ljubavi,
i nekom miru...
A ja i noćas sam moram leći.
Laku ti noć , pjesmo na papiru!

Neki stid

Na zlo sam odavno već okornjačio,

još jedino dobrota čista mene gane.

O pete sam zavist okačio.

Cvijetom moje zarasle su rane.

Svaka himba meni je daleka.
Drugima sam kao samom sebi.
Mržnje sve, od ovoga svijeta,
ljubav moju potopile ne bi.

Pa ipak se katkad ćutim slabim,

kad od srca um mi se otima.
Sam pred sobom ja oborim glavu
ne znajući kud bih sa očima.

Snijeg u očima

Ne kloni mi, moja glavo,

to nisam ti ja propao:
u očima mojim tužnim
svijet je pao,
svijet je pao.

Ne tazi me, vino žarko,

da ti budem vedar kao:
u očima mojim suhim
svijet je pao,
svijet je pao.

Ne nosi me, moj očaju,

ti nada mnom nemaš vlasti,
toliko sam ja letio
da ne stignem nikad pasti.

I kada mi dušu sruše,
što ni u snu lako nije,
moje će me staro srce
još da grije,
još da grije.

Ne smiješi se, moja glavo,
što sam sam na sebe spao,
u očima mojim slanim,

snijeg je pao,
snijeg je pao.

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

Buđenje

Da l' to moja glava sviće
na ramena tvoga ruži?
Ili ja to sebe sama
u rukama tvojim držim?

Da li se to moje srce

u dnu tvoga srca čuje,
il pod slapom kose tvoje
ježe pasom slatke struje?

Ustao bih, ali ne znam
kojom nogom?
Ko bršljan se uz tebe svijam
bijelim logom.

U prozoru zimsko sunce

kroz san sije,
zavlači se između nas
da se zgrije.

Otvoren kavez

Nešto se divno dešava s nama,

osjećaš li to i sama?
U nama se pomiču neke granice
što su nas stezale godinama.

I naša ljubav,
ko ptica u kavezu
kad joj otvoriš vrata,

ustreptala gleda u beskrajnu plavet,

i od ljepote strah je hvata.

Već sama pomisao da je slobodna,
da može zaparati visine modre,
kavez joj čini većim od svemira,
većim od njene slobode

Poslije kruga

Da sam te sreo poslije kruga
kad sam se vraćao tebi
bio bih tvoj vjerni sluga
ništa se mijenjalo ne bi.

Al ja sam bio radoznao

htio sam spoznati krug
letjet još nisam znao
a put je bio predug.

I letio sam kao pčela
omamljen mirisom cvijeta
duša mi je pobjeći htjela
od tijela i od svijeta.

I padajući naučio sam
kako se podiže sam
uzdižući se padao sam
pa sad i koračati znam.

Al još mi duša mira nema

još kružim navikom kruga

još uvijek pjesmom pripradam svima

al' samo orla imam za druga...