Enes Kišević

First topic message reminder :





Enes Kišević je bosanskohercegovački pjesnik i dramski umjetnik. Rođen je 1. maja 1947. godine u Bosanskoj Krupi. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Ključu. Glumačku karijeru započeo je u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banjoj Luci, odakle odlazi u Zagreb, gdje je 1971. godine diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti. U svojoj glumačkoj karijeri igrao je u predstavama najpoznatijih režisera, najviše na Dubrovačkim ljetnjim igrama i u zagrebačkom teatru.Član je DHK-a, HDDU-a i DHHP-a. Igrao je u više kazališnih, filmskih i televizijskih drama. Pjesme su mu prevedene na engleski, arapski, njemački, slovenski, italijanski, turski, mađarski. Živi i radi u Zagrebu. Profesionalni je glumac i književnik.

Brzo se sakrij u mene

Brzo se sakrij u mene.

Ja ću se u tebe skriti,
Da neznam tko sam ja,
Da ne znaš tko si ti.

Sva se u mene zavuci,
Vani se zima sprema,
To smrt nas naša traži,
I vidi da nas nema.

Iskonski nagon stvaranja

Bježeći od smrti,

U pjesme, Ili u tebe,
Ja sam na istom -
U biti.

Jer sve dok smrtnika bude -
I besmrtnih će biti.

U nama su samo oči žive

Nismo mi to

Što naša tijela hoće,
I što se sada
U jednom grču lome,
Mi ljubavi smo
Samo dvije samoće
U životu ovom providnome.

Ko oka dva

Što zajedno gledaju,
A jedno drugo
Nikada ne vide.
Ko oka dva
Što sjaj prelijevaju,
I plaču,
I snivaju
Stvari posve vidne.

Smrtne ruže

Bokori ruža mirisom žubore
Oko tvoga čela blijeda, zamišljena.

Kroz zatvoren prozor zore svijećom gore.

Na krevetu ležiš od sna ispijena.

Pijana od ruža. U smrt zaljubljena.

Vani trešnja miri prvim pahuljama
Moje misli k tebi pčelama se roje.
Ti smiješiš se mrtva u bijelim haljinama,
Dok pred kućom svati smrznuti -
Propeti konji ukopani stoje.

Spavaš poput cvijeta u knjizi,
Pritješnjena između smrti i života.
I kao da nisi žena.
Sva si u snu ljepota.

Bijeli sni

Crkavica.
Snijeg se kezi.
Cvokoće.
Škrguta.
Škripi.
Prosinac bjelac
Krošnje brezi
Zapliće,
Zasipa,
Sipi.

U guste pletenice vijavica

Uvijen svaki je put.
U glasu ptice zacakli se
Cvrkut zamrznut.

Sve više sniježi,
I sniježi,
Nebo se pred očima bjelasa

U ranjenoj zvijeri što bježi
Cijepa se lavež pasa.

A negdje

U drvenoj izbi
Gdje vjetar - vepar vije,
Gdje vučije oči žežu,
Ljubav se moja krije.

Oko nje vampiri kruže.

Krhki leptiri lete.
Padaju sniježne ruže.
Mećava zavija.
Mete.

Dok cjelac uz prozor rže,

I glogovo drvo pucketa,
Ona na medvjeđem krznu
Cvili u svili ljeta.

U njoj još more romori,
Valovlje u njoj još diše,
Suncem cjelova gori,
Sjećanjem sva miriše.

Na nekoj divljoj plaži

Još za njom uzdišu vali,
More je obalom traži,
Zovu je daleki žali.

Sve više sniježi,
I sniježi,
I vjetar - vepar vije...

U nekoj drvenoj izbi Sad moja ljubav bdije.

A nad njom mjesec laje
Ko bijesan pas bez lanca
Ko luđak u košulje vezan
Vrišti na leđima vranca.

Ona uz okno sjeda.

Duhova ledi se dah.
Od njene kose krijese
Pauka hvata strah.

Upire pogled daleko.

Dok planina prahom se ruši,

More se pahulja ljulja
U njenoj samotnoj duši.

Noćno kupanje

Dišu dva otoka
Potopljena
U svili haljine njene.

Dvije lune od pjene
Pod morem.
Dvije polulune
Na valu.
Jedna je luna nebeska.

Na stijeni mokre sjene.

Nečije grimizne šake

Od slanih suza kristala.

I kaplje med od smole
U mlijeko raspukle smokve -
I vino u tijelima pjeva:
Zbog nas je more slano.

Ona

Iza njena čela šumi vasiona
Sijaset svejtova iz ponora sja se
Dva sunca joj resi kruna misaona

pred ljepotom njenom svemiri se gase.

Zvjezdani kas

Vidio sam strijele
Konje bijele
Nebom prozvijezdaše
Noć im griva
Glavom prosipa se
Kopitama potkivaju put visina
Kajase im htjedoh prihvatiti
proguta ih jezdama prašina.

Valcer vir

Budi valcer vir
Vrtlog vjetra nek te vije
Budi glazbe dubok mir
Budi sunce poezije

Budi sve što ja ne mogu

Što mi drugi zgazi uze
Vrati u ljubav vjeru Bogu
Vrati vatri iskru suze

Budi takva kakva jesi
Ne mijenjaj se za sva blaga
Uvijek nek ti miso resi
Ona tiha patnja draga

Ma koliko bila žena

Uvijek više tajna budi
Budi šutnja al iskrena
Nek te vječno slute ljudi.

I daj duši svojoj strepnju
Neka čezne ljubi pati
Daj ljepoti smrti zebnju
I u ljubav vjeru vrati

Budi suza na dnu mora

Što je osmijeh oka krije
Budi žubor sa izvora
Budi sunce poezije.

Gradski akvarel

Stari park sjene zmijulje
Iz oka žarulje kaplje mrak
Usahlo jezero u riblje škrge
Nad gradom kašlje zrak.

Drveće tako teško diše

Iz pluća lišća sapinje dah
Uz hrast se breza savija stišće

Kroz struk joj struji samrtan strah.

U krošnjama oblaci hriplju
Krvavi mjesec niz granje plače
sipljiva zora u gnijezdu neona
Ulicom zeleni ispljuvak skače.

Točka izvan kruga se ruga

Od jedan se uvijek broji
Od jedan sve drugo postoji
I prije početka
Jedan bi
Jedan će doći i poslije svih
Jedan što sve drugo sadrži
Kako da se tog jednog
Riješimo
Množine je dug
Uhvatimo početaki beskraj
I vežimo
Dobili smo krug
I evo metaforosfera:
Vasiona je bezbroj krugova
U rukama nevidljivog žonglera
Koji hita i hvata
Svaki od nas
Osim kruga u kojem se okreće
Ima i krug u kojem se kreće
I svaki vapi
Ište
Kruga središte
A samo poneko od nas sanja
Iskočiti iz kruga
I ostati na nogama
S navitkom kretanja
Jedan je protiv sviju
Svi protiv jednog se biju
A ne smiju
A ne smiju
Ni jedan
Da budu svi
Ko jedan
Vaseljena pod svodom
Na jedan svedena
Smije se jedinstvena
Točka izvan kruga se ruga.

*

Mi smo se ipak negdje sreli

Izvan života izvan kruga
Iako sami još nas veže
Od misli most od suza duga.


U Budimpešti

- I košaru želite?

- I košaru dakako. Zajedno s đurđicama. Žofiku, ipak - šapnuh u sebi - ne viđaš svakoga dana.

Zakoračih u kišu.

Đurđice dišu.
Kad o rame kucnu me glas:

- Please, sir, what is the price?

- Nothing - izustim. I cvijece pružim.
A osmjeh ljepotici sinu: zrak se zavitla u piruetu, ulica u balerinu.

Naiđoh na staricu.

Trotoar mete.
Priđoh bez riječi. Kiticu dam.
I isti osmjeh one dame,
Isti prepoznah plam.

Igra se zavuče u moje srce,

svim prolaznicima
prilazih redom.

Đurđice sitne svima darivah -

svi lice imahu jedno.

Žofiki žurim.

Oči mi guču.
Budimpešta pod kišom
se stidi.

O, kad bi Pariz imao noge,
pješke bi došao da je vidi.

San bez snivača

Iza mene neće ostati
čak ni tuga.
Osmijeh će ko duga
nadvit se iznad plača.
Iza mene će ostati
samo san
koji se neće moći sjetiti
Ni svog snivača.

Samome sebi

Ne govori nikad o onom
što oči ne vide
Nemoj da tvoje se oči

rođenih usta stide.

Sizife brate

Znam da postojim ali sva moja nastojanja za održavanjem u prostoru samo su ništavna. Znam da sam izgubljena točka izvan kružnice, izvan biti, znam da nikada neću ispjevati svoj vjek, znam da nikad neću zaspati s idealom pod kosom, sva moja nadanja, traganja, proždiru gladne staze uzaludnosti sva bespuća vode mom cilju Sizife brate i opet me rođene misli lažu.

Postojiš

Velik kao dijete

Znaš li što ću ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu, svijete?

Ja kada odrastem
jako veliki,
ja ću postati dijete.

Najljepše je kad odrasteš,
a ostaneš dječji stvor,
pa svi misle da si velik
zato što si profesor.

Što si doktor od imena,
stručnjak za rakete -
a ne znaju da si velik
zato što si dijete.

Možes biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki pos'o
lagan kao igra.

Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja ću ostat' dijete.

''Znaš li što ću ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu svijete?
Ja kada odrastem
jako veliki,
ja ću postati dijete.''

- LAMPA U PROZORU

"Čim nevrijeme udari neko,
oluje, kiše, il snijezi zaspu,
moja Majka posklanja cvijeće s prozora,
pa u okvir okna okači lampu.

– Kome to svijetliš? – bunovan pitam.
A Majčin glas obavi crni šum drveća:
– Po ovom mraku beskućnik, sine,
bolje vidi lampu od cvijeća."

Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim kao teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.

Da sam te sreo poslije kruga
kad sam se vraćao tebi,
bio bih tvoj vjerni sluga,
ništa se mijenjalo ne bi.

Al ja sam bio radoznao,
htio sam spoznati krug,
letjet još nisam znao,
a put je bio predug.

I letio sam kao pčela,
omamljen mirisom cvijeta,
duša mi je pobjeći htjela,
od tijela i od svijeta.

I padajući naučio sam,
kako se podiže sam,
uzdižući se padao sam
pa sad i koračati znam

Al još mi duša mira nema,
još kružim navikom kruga,
još uvijek pjesmom pripadam svima,
al samo orla imam za druga.