Mileva Marić

Mileva Marić i Albert Ajnštajn - ko je bio biser, a ko školjka

Fizičarka čije ime nije dovoljno poznato u svetu fizike i patrijarhalno vaspitana žena koja je krčila put feminističkom pokretu.
Blistava učenica i matematičarka, koja je do kraja života ostala u senci slavnog supruga.

Ona je Mileva Marić Ajnštajn.




Rođena je u Titelu 19. decembra 1875. godine u imućnoj porodici u tadašnjoj Habzburškoj monarhiji.
Na rođenju joj je iščašen kuk, pa je u kasnijim godinama počela da hramlje.Školovala se u Rumi, Novom Sadu, Sremskoj Mitrovici, Šapcu i Zagrebu - gde god su primali žene.
„Njen otac je pisao, imamo ta pisma, Ministarstvu u Zagrebu, Ministarstvu u Beču tražeći da se napravi iznimka, podržan od njenih profesora, da se ona primi na muško odeljenje.
„Devojčica je očigledno imala briljantne ocene iz svih predmeta, naročito matematike, i oni su pristali", kaže Anastasija Hajdi Larvol, istoričarka i spisateljica, za BBC na srpskom.

Slavenka Drakulić

Mileva Einstein,
teorija tuge



Kada u osvit Prvoga svjetskoga rata, tek što je sa sinovima došla u Berlin, gdje je njezin suprug, najslavniji znanstvenik dvadesetog stoljeća Albert Einstein upravo dobio posao, primi pismo s Uvjetima o njihovu međusobnom životu, Milevi Einstein ionako napuknut život sasvim se izokrene. Ostaje sama, s dvojicom sinova, s golemim teretom tuge koju nosi u sebi, sa svim padovima i slomovima koje je imala u životu i koje će tek doživjeti.

Osoba koja je bila predodređena za najveće znanstvene dosege, genijalna matematičarka, prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zürichu, uvijek druga i drugačija, Mileva Einstein rođena Marić, iz bogate vojvođanske obitelji, u svojoj je sudbini gotovo paradigmatična kada razmišljamo o položaju žena.

Njezina teorija tuge teška je poput bilo koje teorije relativnosti, ali i mnogo češća od nje. Prtljaga tuge koju je nosila od najranije mladosti do smrti, u kojoj su se tijekom vremena samo dodavali tegobni trenuci, od šepanja i ruganja djece, preko ljubavi i neuspjelog braka s Albertom, do smrti djeteta, bolesne sestre, nezavršenog fakulteta, loše materijalne situacije i teške bolesti najmlađega sina, teret je koji može razumjeti svaka čitateljica ili čitatelj.

Slavenka Drakulić u romanu "Mileva Einstein, teorija tuge" oživila je genija i njegovu obitelj. Pred čitatelja je iskrsnula opipljiva, stvarna, puna života, ali i depresije, melankolije i ljubavi Mileva, žena u kojoj se ogledaju sve uloge koje žene stalno i iznova podnose i s kojima se nose snažnije od bilo kojeg muškarca.

U kuhinji
1914.

MILEVA SJEDI ZA KUHINJSKIM STOLOM. Ljeto je. Rano je jutro. U zraku se kroz otvoren prozor još osjeća noćna svježina.
Dlanom poravnava rukom ispisane listove papira. Zna da su od Alberta, ali prevrće ih i proučava potpis kao da ipak ne vjeruje da bi on takvo što mogao napisati. Iako joj je to teško povjerovati, predobro poznaje rukopis svoga muža, njegova nakošena slova, karakteristično vitičasto L i N. U njegovom rukopisu ima toliko vitica da bi ga teško oponašao čak i falsifikator. Da napiše samo A u potpisu, znala bi da je to od Alberta. Dovoljno je njegovih pisama primila, dovoljno ga je puta vidjela kako se kitnjasto potpisuje. Gledajući pismo koje je jučer primila, nije stekla dojam da je u bilo kojem trenutku zastao i predomišljao se. Naprotiv, rukopis je ravnomjeran, ruka mu je sigurna. Mileva je prepoznala čak i plavu tintu koju je upotrijebio, kupila mu ju je u Zürichu, u papirnici u kojoj inače kupuje papire u listovima i školske bilježnice za Hansa Alberta.
Čita pismo koje joj je jučer donio njegov kolega Fritz Haber. Kao prava kukavica, Albert se nije usudio uručiti joj ga osobno.
Berlin, 18. srpnja 1914.1
Uvjeti:
A. Ti ćeš se pobrinuti:
1. za čistoću moje odjeće, rublja i posteljine
2. da redovno dobivam tri obroka u svoju sobu
3. da moja spavaća i radna soba budu čiste, a posebno da samo ja koristim svoj stol
B. Odreći ćeš se svih osobnih odnosa sa mnom, sve dok nisu nužni zbog društvenih razloga. Posebno ćeš se suzdržavati od:
1. mog druženja s tobom kod kuće
2. zajedničkih putovanja
C. U odnosima sa mnom poštovat ćeš sljedeća pravila:
1. od mene nećeš očekivati intimnosti niti ćeš mi prigovarati na bilo koji način
2. prestat ćeš mi se obraćati ukoliko ja to zatražim
3. napustit ćeš moju spavaću ili radnu sobu odmah i bez protesta ako ja to zatražim
D. Nećeš me omalovažavati pred našom djecom, bilo riječima bilo ponašanjem.
To je samo pismena potvrda situacije u kojoj sam se našla, misli Mileva. Ako ne pristanem na ta poniženja, nema više zajedničkog života.
Odlaže papire na stol i odlazi do prozora. Naslanja se na drveni okvir. Zatim dodiruje prstima zid kao da se pridržava. Osjeća jaku potrebu dotaći nešto čvrsto i postojano. Kao da traži potvrdu da je tu, da je živa. Svjesna je da u spavaćici i raspletene kose izgleda jadno. Ali u kuhinji nema još nikoga tko bi je vidio kako se nesigurno kreće i ubrzano trepće ne bi li zadržala suze. Ne mogu više plakati, kaže sebi. Moram se sabrati i odlučiti što ću.
Duboko udiše jutarnju svježinu. Kuhinjski prozor gleda u dvorište. Berlinskosiva, tako zove mrku boju fasada, ulica, dvorišta. U ovom gradu nedostaje joj pogled na brda i zelenilo na koje je navikla u Zürichu. Nedostaje joj svjetla. Nedostaje joj zraka. Miris sinoćnje večere, pečenih kobasica i salate od krumpira, još se vuče po kuhinji. Na štednjaku su masna tava i porculanska zdjela s ostacima hrane. Kruh na stolu se osušio. Još nije stigla služavka Fritza i Clare Haber, prijatelja kod kojih se prije desetak dana smjestila s dječacima. Mogla je i sama sinoć skloniti hranu u ostavu. Ali nije smogla snage. Shrvana Albertovim Uvjetima, osjećala se ošamućenom kao da je upravo dobila jak udarac u glavu. Tako se sigurno osjeća boksač nakon borbe, misli.
Kad je sinoć pročitala to njegovo „pismo”, prvo je ostala zaprepaštena. Odmah zatim uhvatio ju je napad smijeha. Albertovi Uvjeti podsjetili su je na ona upozorenja izvješena u seoskim slastičarnicama: Zabranjeno češljanje! Ne pljuj na pod! Vjerojatno su posve beskorisna, jer posjetitelji kojima su bila namijenjena, oni koji su dolazili u iskušenje da pred ogledalom na zidu slastičarnice izvade češljić ili pijunu, uglavnom nisu znali čitati. Znala se u to uvjeriti kad bi ljeti svratila u jedinu slastičarnicu u Kaću, selu u kojem je roditeljsko imanje, i ugledala kakvog momka kako namješta frizuru pred ogledalom na zidu, odmah pored upozorenja.
Sjetila se i kako je nju i njezinu prijateljicu Desanku najviše nasmijavalo ono izvješeno u njihovom školskom zahodu. Pisalo je: „Peri ruke prije jela i poslije ispražnjenja tijela.” Zabavljalo ih je rimovanje jelo-tijelo. Kad bi jedna od njih morala otići na „ono mjesto”, kako je tada bio običaj govoriti, rekla bi samo: jelo-tijelo.
Ovi Albertovi Uvjeti izgledaju baš kao upozorenje jelo-tijelo, pomislila je. Draga Mileva, samo ti uredno peri ruke, ne pljuj na pod, ne češljaj se u slastičarnici, pokrij usta dlanom kad kašlješ, ne podriguj se u društvu, prekriži noge kad sjedneš, šuti dok ti se netko ne obrati i ponašaj se smjerno kao dobra djevojčica i sve će biti u redu - rekla je sebi. Obuzeo ju je histeričan smijeh, potom nevjerica, na pomisao da je Albert to napisao za ozbiljno. On se usuđuje postavljati joj uvjete zajedničkog života! Njoj, Milevi, s kojom je vjenčan već jedanaest godina i s kojom ima dva sina! Hansu Albertu je deset godina, a Eduard će za koji dan navršiti četiri.
Zgužvala je papire i bacila ih na pod.

Smijeh joj je pomogao samo na trenutak, da nakratko odahne. Mileva nije mogla odmah prihvatiti da su njegovi Uvjeti stvarni. Shvatila je to tek kad joj je tijelo reklo da je tako. Tek kad je osjetila prazninu u grudima, kad nije mogla udahnuti, kad joj je srce poskočilo poput podivljale mačke koja grebe kandžama tražeći izlaz iz prsnog koša, kad je osjetila dobro poznatu bol. Znala je da je upravo bol njezino mjerilo stvarnosti, njezin vjerni podsjetnik. Javlja se uvijek kad iz nekog razloga odbija prihvatiti ono što joj se događa. Malo joj nedostaje da potone u potpuno beznađe. Bol je opominje. Dok me boli, barem znam da sam živa, misli naslonjena na kuhinjski zid.
Iza nje je neprospavana noć. Zna da je slabost koju osjeća ovog srpanjskog jutra samo nastavak sinoćnjeg šoka. Slabost obično prethodi napadu glavobolje i mučnini. Glavobolje se najviše boji jer je danima drži u krevetu. Već je sluti u zatiljku, u načinu na koji se tupa bol pretvara u ubode, sve češće i jače. A nakon glavobolje obično je čekaju dugo stanje bezvoljnosti i paraliza koje se užasava. Jer nije sama, u pitanju su i djeca. Odluka s kojom je sada suočena, tiče se i njih.
Ne smijem dopustiti da klonem. Moram nešto pokušati da spriječim glavobolju. Dječaci samo što se nisu probudili! Gdje li je samo onaj novi lijek, kamo sam ga stavila, misli Mileva dok nervozno pretražuje torbicu. Vadi dva paketića praška i popije ih rastopljene u čaši vode. Zatim vrti čašu u ruci. Čeka da bol popusti, da se zaustavi na prepreci, da padne u zamku koju joj je lijek upravo postavio. Ne može ništa drugo do sjediti i čekati da prođe.
Sinoć, nakon što je nekoliko puta pročitala Albertovu drsku poruku, poželjela je laku noć Haberovima i zamolila Hansa Alberta da joj pomogne do kreveta. Clara joj je donijela čaj. I ona je pročitala Uvjete, ali joj uopće nisu bili smiješni. Ne, pogotovo nakon što su se jedne večeri Mileva i djeca pojavili na njezinim vratima. Albert je iznajmio stan, nemamo gdje biti, rekla joj je Mileva jednostavno. Naravno da ih je Clara pozvala k sebi i Fritzu. Djeca su bila pospana, a Mileva blijeda i raščupana. Clara je vidjela na njezinom licu da je posve očajna. Kad je spremila djecu u krevet, ispričala joj je da se posvađala s Albertom jer je iznajmio stan. Kako je uopće mogao iznajmiti stan a da mi to ne kaže? Albert je to učinio kako bi nas prisilio da se vratimo u Zürich, rekla je Clari. Nije joj više objašnjavala, čak i tada je bila suzdržana. Nije joj ispričala kako su do nje doprli glasovi da je Albert zaljubljen u svoju rođakinju Elsu. Čula je da se to priča po Institutu, moguće je da je i Fritz čuo i rekao Clari. Tu pojedinost Mileva joj nije imala snage spomenuti, kao ni to da već neko vrijeme u njega sumnja. Clara je nije tješila, jer je znala da to nema smisla. Samo je primila Milevu za ruku dok su joj suze tekle niz obraze. Dodir Clarine ruke bio je topao i čvrst. Tog trenutka Mileva nije imala ništa na što bi se oslonila osim dodira gotovo nepoznate žene.
Tako su provele večer, dvije žene same u kuhinji. Između njih stol s tanjurima i ostacima večere. I tuga, polegla po njima kao težak plašt.
Mileva opet ode do prozora, zatim klone na stolicu nemoćno, kao da je put od prozora do stola kilometrima dug. Zna da je to tek fizička reakcija na psihološki udarac koji je primila od Alberta. Nije se ni prije ovog događaja osjećala dobro u Berlinu, ovamo je došla jer je on tako htio, a ona nije imala izbora. Nakon devet godina provedenih u Uredu za patente u Bernu i kratkog profesorskog staža na Politehničkom fakultetu u Zürich u, nakon iskustva s profesurom u Pragu, dobio je napokon položaj koji mu je omogućavao više vremena za istraživanja i pisanje znanstvenih radova, kao i veću plaću: postao je član Pruske akademije nauka, profesor na Humboldtovom univerzitetu i direktor novog Instituta za fiziku Car Wilhelm. Što mu je mogla navesti kao razloge da ne prihvati ponudu? Da je njoj i dječacima ljepše u Zürichu? Da je tamo navikla živjeti pa se osjeća sigurnije? Da će dječacima biti teško naviknuti se na novu sredinu? Možda bi Albert čak i prihvatio neki od tih razloga, ali kad joj je rekao koliku mu plaću nude, nije se usudila prigovoriti preseljenju. Trebali su novac, a ona nije zarađivala. Nije imala izbora. Morala mu se pridružiti.
Prije tri mjeseca kad su se iz Züricha doselili u Berlin, našli su stan u Ehrenbergstrasse. Mileva ga nije odmah uredila. Imala je osjećaj da su u njemu samo privremeno tako da su neki kovčezi ostali neraspakirani. Još stoje u hodniku, naslagani pokraj kutija s posuđem i posteljinom zakrčili su prolaz prema sobama. Kad bi dječacima prigovorila da su neuredni, stariji, Hans Albert, bi se pobunio. Još se useljavamo, mama, rekao bi.
Isprva ju je to mučilo i predbacivala je sebi što nema volje da napokon uredi novi dom. A sada, nakon što je pročitala Albertove Uvjete, misli da to nije učinila jer je imala loš predosjećaj. Ali zašto? To što Alberta često nije bilo kod kuće nije bilo neobično. Možda zato što je bio namršten i sve mu je smetalo? Čak i zapitkivanja malog Eduarda, kojeg su od milja zvali Tete, kad će njih dvojica u šetnju. Još nedavno bi ga Albert posjeo u krilo i strpljivo mu objašnjavao kako se planete kreću nebom ili bi mu pričao priče. Sada bi se samo obrecnuo na njega. Tražio je izliku da navečer izađe. Vraćao se kasno. Zatim se preselio u drugu sobu.
Naglo je mijenjao raspoloženje. Milevi je to obično bio znak da ga nešto muči, ali na njezina pitanja nije odgovarao.
Prisjetila se da je prije dvije godine, nakon posjeta Berlinu, dobio jednu rođendansku čestitku koja ju je navela na sumnju. Bila je od rođakinje Else Lowenthal i u njoj nije bilo ničeg sumnjivog osim što mu nikada prije nije pisala. Kad mu je to spomenula, Albert nije reagirao ironično kao obično. Bio je ljut. Što to tebe briga? Kako znaš da mi prije nije pisala? - viknuo je. Alberte, zašto tako govoriš? Zašto vičeš na mene? Primila ga je za jaknu, a on ju je grubo odgurnuo.
Kako sam bila patetična! Zašto sam mislila da se nama takva situacija nikako ne može dogoditi?
Nakon što je pročitala Uvjete, rekla je Fritzu neka Albertu poruči da pristaje na sve. Rekla je to svjesna da iz nje govori nemoć. Što joj preostaje? Koje mogućnosti ima? Nema ni novaca, ni posla, a ni nasljedstva. Mileva se i prije osjećala poput borca u ringu, naviklog da prima udarce. Od rođenja šepava, kasnije je trpjela podsmjeh sredine zato što je željela studirati iako je žena, pa prezir i odbijanje Albertove majke i gubitak prvog djeteta. Dok je bila mlada, znala je biti ljuta na sebe zato što se navikla primati udarce a ne uzvraćati. To je značilo izvjesnu sklonost prepuštanju, pasivnosti. Sklonost predaji. Je li moguće će se sada prepustiti boli i neće uzvratiti udarac? Ili je naprosto i ona kukavica kao Albert?
A zatim, kad je zatvorila za sobom vrata spavaće sobe i ostala sama, Mileva je osjetila kako se sav njezin nakupljeni jad preobražava u bijes. Pa što mi je bilo da pristanem na takvo poniženje? Tko je on da misli kako se može odnositi prema meni kao prema sluškinji? Uvjeti? Pravila? Najbolje bi bilo da ih sam spali, da ih nitko nikada ne vidi, da se ne osramoti. Ja nisam odgojena tako da bih živjela kao njegova robinja. Mene otac nije školovao zato da mužu perem rublje i šutke mu serviram hranu!
Taj je Albertov postupak u njoj probudio nešto što odavno nije osjetila - ponos. Kao da je ponovo šepava djevojčica koja se vraća kući u zemljom uprljanoj haljinici. Sutradan oblači čistu haljinicu i ide u školu među istu djecu koja su joj se rugala i tukla je, sjedi u istom razredu među njima, kao da se ništa nije dogodilo. Ne želi im pokazati da su je povrijedili. Jednostavno, bit će bolja od njih, najbolja. Zapamtila je očeve riječi: Moraš pronaći način da pokažeš koliko vrijediš.
U muškoj gimnaziji u Zagrebu njezini su se vršnjaci pretvarali da je ne vide kad bi ušla u razred na sat fizike, gurkali su se i dobacivali joj uvrede ispod glasa. Ipak, na kraju godine, ona je bila ta koja je imala najbolje ocjene. Ili kada je na školskom plesu uzalud čekala da netko dođe po nju. Vratila se kući gušeći se u suzama. Idući put je na plesu zasvirala klavir i svi su joj pljeskali. Kad se upisala na Politehniku u Zürichu kao jedina žena, dočekali su je isti pogledi kao i šepavu djevojčicu. Kao da je kakvo čudovište, a ne žena. Tada bi se iz dubine bijesa javio u njoj taj spasonosni osjećaj ponosa i na trenutak bi zaboravila da je drugačija i zato slabija.
Tako će biti i sada. Alberte, preračunao si se. Ovaj put u svojim si zahtjevima otišao predaleko. Uvrijedio si me, uprljao si sve ove godine koje smo proveli zajedno. Ne zaslužuješ da ostanem s tobom. Ostavljam te, jer ti više nisi čovjek kojega poznajem - to će mu reći.
Noć je provela ležeći budna pored usnulih dječaka. Na tuđem krevetu, u tuđoj sobi, u tuđem gradu. Pred jutro je odlučila da će što prije s djecom napustiti Berlin. Vratit će se u Zürich. Tješi je što vjerojatno Albert dječake ne bi ni želio zadržati - ako je to uopće nekakva utjeha. Što bi on s njima? Dao ih u internat? Štoviše, tražit će od njega da se obaveže da nikada, baš nikada, neće boraviti kod njegove rodbine! Njegovoj majci Paulini neće to teško pasti, ona zbog Mileve dječake nije nikada ni zavoljela. Ali zna da će Albertu nedostajati šetnje s Teteom i planinarenje s Hansom Albertom.
Boravak u Berlinu za Milevu više nema smisla. Ne može ostati, čak ni za dobrobit dječaka. Ne po cijenu ispunjenja njegovih Uvjeta. Ni šok ni slabost ni nadiruća glavobolja je u tome neće spriječiti. Naročito nakon što je odmah nakon prve poruke uslijedila druga, ne manje ružna. U njoj Albert pojašnjava:
Spreman sam se vratiti u naš stan jer ne želim izgubiti djecu niti želim da ona izgube mene, to je jedini razlog. Nakon svega što se dogodilo, prijateljski odnos ne dolazi u obzir. Bit će to lojalan poslovni odnos, osobni aspekti moraju biti svedeni na minimum. Zauzvrat te uvjeravam da ću se ponašati kao što dolikuje, onako kako bih se odnosio prema bilo kojoj strankinji. Moje povjerenje u tebe je dovoljno za takav odnos, ali samo za to. Ako je tebi nemoguće živjeti tako, ja ću se pomiriti s nužnošću razvoda.*
Noć je provela razmišljajući o njegovim riječima. Onako sročeni i nanizani uvjeti koje joj je postavio za zajednički život bili su zaista ponižavajući. Ipak, činilo joj se kao da nisu namijenjeni samo njoj, da nisu posve osobni. Kao da je Albert sažeo i predočio joj kako su živjele i druge žene ovisne o mužu. Iako nisu bila tako grubo formulirana, postojala su čvrsta društvena pravila ponašanja koja su određivala ravnotežu moći. U njezinoj okolini bilo je malo izuzetaka, malo žena koje su ih prekršile i osamostalile se. Čak su i u Berlinu takve žene bile izuzetak, kao na primjer Clara.
Zašto je upravo Mileva vjerovala da je i ona jedna od njih? Da li zato što je pripadala prvoj generaciji žena koje su se akademski obrazovale? Mislila je na svoju majku Mariju, koja nije imala priliku završiti više od četiri razreda osnovne škole. I što je još gore, nije ni pomislila da ima pravo na više od toga. I na učiteljicu Smilju iz škole u Rumi, zbog koje je i sama poželjela postati učiteljica. Mileva, ti voliš čitati i brzo učiš, šteta bi bila da se ne školuješ. Znanje je jedino u što se isplati ulagati, jedino što sa sobom nosimo u grob, govorila joj je. Sjeća se da je riječ grob izazvala u njoj jezu. Ali možda je baš zbog toga zapamtila taj razgovor i prepričala ga roditeljima. Majka je uzbuđeno rekla: Mico, ima učiteljica pravo, ja nisam mogla dalje, ali ti možeš. Bilo je to prvi put da je čula kako spominje svoju želju za školovanjem, da joj daje naslutiti kako se ponekad osjeća manje vrijednom zbog toga što tu želju nije ostvarila. Ali otklanja te misli o majci jer zna da je njoj, upravo zato što misli kako nije iskoristila priliku, Milevino odustajanje od diplome bilo možda i bolnije nego ocu.

Godinama kasnije, kad je upisala studij fizike na Politehnici u Zürichu, bila je zahvalna učiteljici i svom ocu Milošu koji ju je poslao u gimnaziju, i čak izborio da u Kraljevskoj gimnaziji u Zagrebu posjećuje nastavu fizike, namijenjenu samo muškim đacima. Još se sjeća njihovih začuđenih pogleda kad se prvi put pojavila na vratima školskog laboratorija. U toploj berlinskoj noći stresla se od sjećanja na usamljenost dok izdvojena od grupe mladića sjedi i sluša predavanja. Ponekad bi sanjala kako ulazi u dvoranu i nitko se ne okreće jer je ona za njih nevidljiva. Pokušava im nešto reći, viče, plače. Nitko je ne čuje.
Trebalo joj je snage da se pojavi na svakom satu, da ne odustane. Vježbala je ravnodušnost. Previše ju je zanimala fizika da bi popustila zbog onih koji su bili lošiji od nje, zbog mediokriteta koji su se držali nadmoćno samo zato što su bili rođeni kao muškarci. A ona je, za razliku od njih, zbog odličnog uspjeha bila čak oslobođena plaćanja školarine.
Kasnije je bila ponosna što je bila jedina žena studentica matematike i teorijske fizike na svojoj godini i jedna od samo nekoliko njih u Europi. Što ju je dovelo do ove situacije sada, bez diplome, bez posla i zapravo bez muža? Jesu li tome bili krivi njezini dječaci? Hans Albert, već školarac, i mali Tete, koji se u snu privio uz nju? Jesu li djeca postala njezina izlika da propusti šansu da završi studij i zaposli se? Da, jesu, znala je da jesu. Ali ne dvojica mališana skutrenih uz nju, nego djevojčica za koju nitko nije smio znati. Pri pomisli na prvo dijete, ono napušteno, ono za koje nitko od njihovih prijatelja nije znao da je postojalo, Mileva osjeća kako se guši, kao da je ovo što upravo proživljava kazna za to.
Druga Albertova poruka koju je Fritz donio kasnije iste večeri, učinila joj se osobnijom i zato okrutnijom od prve. Albert je upotrijebio riječ strankinja, za koju je morao znati da će je pogoditi više od bilo koje druge. Piše joj da će se ponašati prema njoj kao prema „bilo kojoj drugoj strankinji”. Ne nudi joj čak niti prijateljski odnos, nego samo poslovni. Ona očito za uzvrat što je izdržava treba obavljati određene poslove, to jest voditi njegovo kućanstvo i baviti se djecom. Kao i bilo koja druga domaćica koju bi mogao unajmiti za mjesečnu plaću. Zar zaista vjeruje da je njegova ponuda fer i dobronamjerna? Ili je namjerno vrijeđa jer je se zapravo želi riješiti, pa je pronašao jednostavan način kako da je udalji iz svog života? Ovako formulirana, na papiru, njegova se odluka doima stvarnijom. Jednako tako je i s idejama, postaju jasnije tek kad ih napiše. No zaboravio je kako ljudi nisu ideje, riječi upućene njoj mogu izazvati posljedice. I inače je to teško shvaćao. Kad bi nekoga uvrijedio svojom „šalom” ili ironičnom primjedbom, uvijek se poslije čudio zašto se ta osoba naljutila. Kad je njezinoj prijateljici Heleni rekao da joj je njezin budući muž dosadni debeljko, nije shvatio da je time uvrijedio oboje pa se poslije morao ispričavati. Nije znala je li mu Helena ikada oprostila, iako ju je Mileva uvjeravala da nije tako mislio i još ga natjerala da traži oprost.
Mileva je bila njegova kolegica na studiju. Njegova suradnica. Ljubav njegovog života. Zatim supruga i majka njegove djece. A sada je osoba koju naziva strankinjom. Nešto je u toj riječi duboko, istinski boli. Čak više od svih njegovih uvjeta i pravila. Poznaje ga od njegove sedamnaeste godine, dok mu brkovi još nisu pravo niti izrasli. Poznaje njegovu nesigurnost skrivenu iza nepristojnog ponašanja i dobacivanja. Bio je nespretan, neprilagođen dječak koji je u njoj pronašao zaštitnicu. Nitko mu nikada nije bio bliži od nje. Ni sestra Maja, ni majka Paulina.
Mogu li ljudi koji žive zajedno tolike godine zaista postati jedno drugome stranci? Može se dogoditi da se više ne slažu, da im drugi ljudi uđu u život i promijene ga, ali ne i da postanu potpuni stranci. Njih dvoje mogu biti čak i neprijatelji, kao sada, ali ne stranci, misli Mileva dok se pomiče prema rubu kreveta kako bi dječacima ostavila više mjesta.
Sjeća se kako joj je, kad ga je prvi put ugledala veselih očiju i neuredne crne kose, djelovao kao nezreli balavac. Sarkastične primjedbe i vicevi nisu ga činili omiljenim u njihovoj maloj studentskoj grupi. Ali bio je najmlađi i puno su mu toga opraštali. U usporedbi s njim, njihov kolega Marcel Grossmann, na primjer, bio je odrastao muškarac. Albert nije bio pristojan ni prema profesorima. Profesoru Weberu se obraćao s „gospodine” umjesto „profesore”, čak i nakon što ga je ovaj strogo upozorio na pravila ponašanja na Politehnici. Pravila ponašanja nije shvaćao ozbiljno, i to ga je poslije studija skupo stajalo. To je bio jedan od razloga zbog kojeg mu Weber nije želio napisati preporuku za posao. Ali ta ista njegova osobina, činjenica da nije poštovao zadane okvire, u teorijskoj fizici pomogla mu je da dođe do ključnih otkrića. Mileva je shvaćala kako Albert funkcionira i nastojala ga je braniti. Pogotovo pred svojim prijateljicama iz pansiona Engelbrecht, gdje je stanovala za vrijeme studija. Iako površan i neozbiljan, bio je pričljiv i zabavan, odlično je svirao violinu i djevojke bi se rado pridružile njihovim večernjim koncertima dok bi ga Mileva pratila na klaviru. Muzikalnost mu je otvarala sva vrata.
Kad me prvi put poljubio u onoj sobici u pansionu, mislila sam da se to dogodilo spontano, nekako slučajno. Te večeri smo svirali Mozarta, jednog od njemu najdražih kompozitora. Kad smo ostali sami, sjeli smo s glavama nad istom knjigom. On se iznenada okrenuo i poljubio me. Poslije mi je priznao da je dugo skupljao hrabrost, tražio priliku da ostanemo sami. Svirao sam Mozarta samo za tebe, jesi li to primijetila - rekao je. Nisam mu rekla da sam već tada u njemu vidjela više dječaka nego muškarca.
Bojim se, Alberte, da si takav ostao svih ovih godina...

A sada, sada mi je dosta - pomislila je Mileva skupljajući mrvice sa stola. Morat ćeš jednom naučiti odgovarati za svoje postupke.
Mileva nabraja u sebi što je osjetila nakon što je pročitala Uvjete i pismo koje je potom uslijedilo: očaj, zatim bijes, razočaranje, ogorčenje. Ponos. Jedino ponos objašnjava dvije suprotne odluke, prvo pristanak na sve njegove uvjete, a ubrzo potom odlučnost da napusti Berlin.
Ona ipak nije bila njegova bivša djevojka Marie Winteler, kojoj je slao pakete prljavog rublja, bez riječi, bez poruke, a ona mu ga vraćala čisto i ispeglano, uz ljubavno pismo, nadajući se da će ga tako zadržati. Albert ju je, pišući ne njoj nego njezinim roditeljima, zauzvrat pokroviteljski nazivao dragim djetetom i milom djevojkom*. Iako je ta gospođica bila starija od njega, kojem je bilo tek sedamnaest. I sama Mileva je bila starija od njega. Četiri godine razlike u doba kad su se upoznali na prvoj godini studija fizike i matematike, tada im se činilo nevažnima. A sada se pokazalo ne samo da je Albert bio mlađi od nje nego da nikada nije ni odrastao. Odrasti znači preuzeti odgovornost za svoje postupke, a on je to izbjegavao.
Albert se promijenio, ali nije odrastao. Naročito se promijenio posljednjih nekoliko godina, od kada je postao sve više tražen. Nakon godina provedenih u Uredu za patente čekajući bolji posao, napokon je počeo dobivati ponude da predaje ne samo u Zürichu ili Pragu nego i u Leidenu i Utrechtu. Znala je da je povodljiv, da želi šarmirati sugovornike a pokazalo se i da je tašt. Iako je to nastojao skriti. Ali nije mogla očekivati da će mu obitelj značiti sve manje i manje.
Dok sjedi izgubljena u kuhinji, Mileva se više ne može osloboditi vraćanja u prošlost, niti osjećaja da upravo proživljava trenutak u kojem se njezin život dijeli na onaj s Albertom i onaj poslije njega. Kako će dječaci to podnijeti? Bio je dobar otac, trudio se s njima provoditi vrijeme. Hans Albert mu je jako privržen. Njemu će biti najteže, misli Mileva, i vraća se u sobu te ga pažljivo pokriva plahtom kao da će ga tako zaštititi od nadolazeće nevolje. On je dovoljno velik da razumije što se dogodilo. Ipak se za Hansa Alberta manje brine nego za Tetea, koji na svaku promjenu reagira bolešću. Dotiče mu usnama znojno čelo. Nema temperature. Spava mirno, za sada.
Ponovo osjeća kako tuga nadire poput plime i preplavljuje je. Kao kada je u jesen 1902. sjela u vlak za Zürich i otputovala iz Novog Sada ostavljajući roditeljima njihovu malu djevojčicu. Sjećanje na trenutak kada je izašla kroz vrata sobe u kojoj je bila kolijevka s Lieserl izaziva u njoj bol od koje se nikada nije oporavila.
Napustila sam je, a ne ostavila. Više je nikada nisam vidjela, misli Mileva dok grize usnu. Kako vrijeme odmiče, ponovo je hvataju nemir i nesigurnost. A rano jutros bila je tako sigurna u sebe.
Dok gleda usnulu djecu, muči je neizvjesnost od koje nema kamo pobjeći. Boji se sebe. Boji se da je ne obuzme još gora nemoć. Ponekad joj se to događa, preplavi je težina, nepomičnost koja joj onemogućava kretanje. Tada ne može ustati iz kreveta, kamoli hodati, iako je fizički posve zdrava. Ne želi to stanje nazvati pravim imenom, psihičkom bolešću. Ne želi „zazivati vraga” kako bi rekla njezina majka. Nazivanje stvari pravim imenom je opasno, iako ponekad vjeruje da je to praznovjerje koje je ponijela sa sobom kao prtljagu iz domovine, kao što se iz obitelji prenose nasljedne osobine. Svega je toga Mileva svjesna i pokušava se savladati, ne prepustiti se porivu da pobjegne u svoju tamnicu. Tada sigurno ne bi mogla otputovati iz Berlina. Ako ponovo legne u krevet, ako popusti unutarnjoj sili koja je tjera da legne, zna da neće tako brzo ustati.
Ne smijem ostati na teret ovim ljudima koji su nas tako srdačno prihvatili. Ne mogu Albertovog kolegu na poslu dovesti u neugodnu situaciju. Fritz i Clara su se dovoljno izložili primajući nas troje privremeno na stan. Kome sam drugom u Berlinu mogla otići? Sigurno ne njegovim rođacima. Zapravo sam, napuštajući stan, već napravila prvi korak prema napuštanju Alberta. Onog trenutka kad sam zalupila vratima stana s jednom torbom u ruci, sama sam sebe osudila na odlazak. On to sluti i zato se usuđuje slati mi tako uvredljive zahtjeve, svjestan da ih neću poslušati.
Strankinja? Pa dobro, neka bude tako.
Najbolje da dječacima pripremi doručak. Treba zakuhati mlijeko i skinuti skorup, mali Tete ga ne podnosi. Poslije će napisati pisma, gospođi Hurwitz u Zürichu i svojim roditeljima u Novom Sadu. Bit će jako zaposlena, to je jedini način da se zidovi u njoj ne spoje i tamnicu pretvore u grob. Tuga koja je obuzima je poput stare boli u zglobovima koju prepoznaje, ali je zbog toga ništa manje ne muči. Poput vapnenca koji se taloži u žilama dok ih sasvim ne obloži.
Tako ću i umrijeti, misli. Okamenjena.
Mora se nekako primorati da se pribere dok se ukućani probude. Kad doručkuju, s dječacima će otići u obližnji park i sjesti u hladovinu. Ne voli ljetnu vrućinu u gradu, kad se užareni asfalt lijepi za cipele. Ionako hoda s naporom i spotiče se o najmanju neravninu. Njezine sandale su jednako teške kao i zimske cipele, pogotovo ona ortopedska, koju mora nositi zbog kraće noge. Navikla se na šepanje, za nju je to s vremenom postala samo fizička činjenica, a ne mana. No ponekad ima osjećaj da njezino šepanje postaje presudna osobina koja određuje tok njezinog života. Nešto poput sudbine. Šepavost kao sudbina, je li zaista tako? Koliko se samo puta još kao djevojka uvjerila da je mladićima najvažniji izgled. I nije li upravo to bio jedan od razloga zbog kojeg je cijenila Alberta, koji je znao vidjeti i ono što je iza izgleda, iza njezine šepavosti. Čak i kad su mu kolege skrenule pažnju na to, Albert je u Milevi dugo vidio drugu vrstu ljepote i zbog toga je, barem neko vrijeme, zaboravila na svoju manu. Danas je invalidna žena stara trideset i osam godina, ogrubjelih crta lica i prosjede kose koja s godinama šepa sve više, a ponekad uopće ne može hodati. Žena koja nije naučila živjeti bez Alberta.
Još malo i dječaci će ustati.
Zašto je uopće tražio da se presele u Berlin ako je već bio zaljubljen u Elsu? Pogotovo joj je teško zbog Tetea. Ionako je boležljiv, začas navuče prehladu ili kakvu još goru boleštinu. Ospice, vodene kozice, zaušnjake, mums, nema te dječje bolesti koju Tete nije prebolio. Za razliku od starijeg Hansa Alberta koji, srećom, ide u školu, i to mu odvraća pažnju od mučne situacije u kući. Haberovi se trude, ali i oni su pogođeni Albertovim ponašanjem i ne mogu se suzdržati od komentara na njegov račun, doduše diskretnih, barem pred djecom. No i dječaci osjećaju da situacija nije normalna. Već i sam dolazak k Haberovima bio je za njih dovoljno šokantan. Hans Albert razumije da majka i otac više ne razgovaraju, da među njima vlada napetost. No on ništa ne ispituje, a kad Tete pita za oca, kaže mu: Ma pusti sada mamu, objasnit će ti kad bude imala vremena. Kad se dječaci probude, reći će im da se uskoro vraćaju u Zürich, gdje su navikli živjeti. To će možda ublažiti rastanak od oca. Ostavili su tamo prijatelje. Ovdje im je sve strano. Mama, zašto moramo živjeti u Berlinu? - već je pitao Tete. Zato jer je tata ovdje dobio posao i želi biti s vama. Ali on uopće nije s nama, zacvilio je. Bio je u pravu. Jer kad bi otac došao u posjet u Zürich, s njima je provodio puno više vremena, na jezeru, ili u planinama. Naučio ih je voljeti prirodu i muziku, po tome su zaista bili slični ocu.
Trebala sam biti opreznija i pričekati barem koji mjesec s preseljenjem u Berlin, da vidim kako će se Albert snaći bez nas. Možda nas ne bi ni pozvao da mu se pridružimo? Već sam trebala iz iskustva biti opreznija kad se radi o njegovim odlukama. Nije ovo prvi put da se cijela obitelj nekamo seli pa se zatim vrati natrag u Zürich.
Sjeća se da se to dogodilo i kad su se 1911. preselili u Prag, gdje je Albert pozvan da bude profesor na njemačkom sveučilištu. Mileva se još sjeća praškog stana u Smichovu. Stigli su predvečer, stan je bio nov, prostran i jarko osvijetljen. Bio je to prvi stan u kojem su imali električnu struju, a ne kerozinske ili plinske lampe i Mileva je bila oduševljena novotarijom. Ali kad je otvorila kupaonsku slavinu da opere ruke, potekla je smećkasta voda. Morali su je prokuhavati. Zbog vode je strepila za njihovo zdravlje, pogotovo za Tetea, koji nije bio navršio ni godinu dana.
Ali do Alberta su te brige jedva dopirale, jer je dane provodio vani, na univerzitetu. Ili u književnom salonu Berte Fante, kavani Louvre, gdje su se okupljali praški intelektualci i umjetnici. Albert, koji bi tamo obično odlazio s kolegom Philippom Frankom, poslije bi joj prepričavao tko je te večeri došao i o čemu su pričali - je li to bio pisac Max Brod, kompozitor Leo Janaček, ili povučeni Franz Kafka, koji bi sjeo u kut kavane i samo slušao diskusiju ili muziciranje.
Prag je bio grad u kojem je Milevi bivalo sve jasnije da Albert i ona počinju živjeti posve različite živote. Jesu li razlog bili rođenje drugog sina i njezine sve veće obaveze? Ili njezina sve očitija bolest? O tome se jedva usudi misliti. Iza tih misli vreba ponor kojem se ne smije ni približiti.
Nakon rođenja Hansa Alberta brzo se oporavila i nastojala je živjeti kao prije. Zajednički izlasci, predavanja, posjeti prijatelja, diskusije u dnevnoj sobi, muzičke večeri. S jednim joj je djetetom bilo teže, ali i dalje je vjerovala da ona i Albert sve mogu raditi zajedno. Kad se rodio Tete, njih dvoje još su bili einstein, jedna stijena, jedno, kako je smijući se govorila. Ali s dvoje djece joj je i u Zürichu bilo teško, kamoli u Pragu. Ponekad je mislila, da je bila u prilici birati između brige za djecu i izlazaka, odabrala bi kavanu i zanimljivu konverzaciju. Ali posao oko dva dječaka, održavanje čistoće i kuhanje posve ju je iscrpilo, iako su u Pragu imali kućnu pomoćnicu. Jedva je čekala večer pa da legne.
Izgubili smo jedno drugo puno prije Berlina.
Udaljavali su se a da se nisu zapitali zašto. Mileva je sve češće upadala u mračna raspoloženja. Njezinoj turobnosti još i prije Praga kao da nije bilo kraja. Sve rjeđe se pojavljivala u društvu, a i tada bi uglavnom šutjela.
Nije se radilo samo o brizi za dvoje djece, misli tri godine kasnije u Berlinu. Već tada sam namjerno bježala od društva, od izlazaka. Moji dječaci i briga za njih bili su mi izlika. Zbog toga sam se osjećala krivom. S Albertovim sam si prihodima mogla povremeno uzeti dadilju koja bi mi omogućila izlaske i druženja s prijateljima. Znam da je način na koji sam se posvetila djeci, i samo djeci, bio nezdrav. Očajnički. Kao da su mi djeca bila pojas za spašavanje od same sebe. Od nepodnošljive praznine što ju je ostavila Lieserl, praznine koju od tada nosim u sebi poput nezarasle rane. Više mi nije bilo stalo do karijere, do toga da pratim Alberta u izlascima i druženjima.
Njezino se psihičko stanje pogoršavalo. Sve češće se osjećala kao da joj je za nogu zavezana željezna kugla. Dok ne obraća pažnju na nju, ne osjeća toliko njezinu težinu. Čim je uspije zaboraviti pa zakorači kao da je slobodna, kugla je povuče natrag. Već se više od desetljeća osjeća kao da živi poput osobe koja se jednog dana saplela i pala u bunar. U bunaru je mračno, tek ponekad odozgo dopre malo svjetla. Mileva ponekad viče i doziva, no njezin glas ne dopire do drugih. Vrijeme provodi šćućurena u crnoj rupi, u strahu da može potonuti još dublje. Zatvorenica bez nade u pomilovanje. Drugi određuju uvjete i prostor u kojemu se smije kretati, dubinu njezinog zatvora, težinu kugle, čak i jačinu boli.
Sjeća se kako se jednog dana u Pragu pogledala u ogledalo iznad umivaonika i briznula u plač. Neuredne kose, u prljavoj pregači, sama je sebi izgledala kao kakva kućna pomoćnica. Albertov kolega Philipp Frank, koji ju je slučajno vidio u takvom stanju, kasnije je pričao kako je Mileva vjerojatno - shizofreničarka! Ta je dijagnoza bila u modi. Kao i histerija, naravno. Pita se je li Frank već tada bio možda donekle u pravu. Ne toliko zbog dijagnoze, koliko zbog slutnje, da s njom nešto ozbiljno nije bilo u redu. Albert se nije ni osvrnuo na njegove riječi. Kao da ih nije čuo ili nije želio znati da se s njom nešto događa. Više nije imao vremena za nju.
Možda ih je njezino majčinstvo postupno udaljilo jedno od drugoga. Je li mu postala neprivlačna, pitala se navečer u krevetu kad bi legla sama ili bi on zaspao okrenuvši joj leđa. Zaspao bi istog trena, a ona bi mu se čeznutljivo privila uz leđa, grijući se njegovim tijelom. Je li udaljavanje od Mileve bio razlog da se zaljubio u Elsu, da je izmislio Uvjete i zabranio intimnost?
Zašto više ne možemo razgovarati? Razgovarajmo, govorila bi mu ponekad kad bi se kasno navečer pojavio na vratima. On bi je pogledao iznenađeno, s tugom. Umoran sam, rekao bi obično. I ja sam umorna, mislila bi Mileva, ali to ne bi rekla. Od čega bi ona bila umorna? Čak se potužio Carlu Seeligu, koji mu baš i nije blizak prijatelj, da mu je supruga postala nekako povučena, da prigovara i uvijek je loše volje. Je li Albert uopće posumnjao da pati od melankolije - ili depresije, kako je glasilo novo ime te bolesti? Znao je da ozbiljan psihički poremećaj, bez obzira kako se zvao, zahtijeva pomoć. I da bi, kad bi priznao da su njezina tjeskoba i beznađe dio te bolesti, možda trebao nešto učiniti da joj pomogne. No bio je sumnjičav prema psihičkim bolestima. Uz to je izbjegavao sve situacije koje bi mu mogle oduzeti vrijeme za istraživanja i pisanje.
Našao je zanimljivije društvo, a nju prepustio samoj sebi. Da nisi ljubomorna na nauku? - podbola ju je prijateljica Helena u jednom pismu iz Beograda. Da, i to ne samo na njegovo bavljenje znanošću nego i na prijatelje - priznala je sebi, ali joj zbog toga nije bilo ni malo bolje.
Nemir, tuga, očaj, ravnodušnost, tupost. To je slijed raspoloženja koji dobro poznaje jer se ponavlja. Uselio se u nju davno prije Praga. Po tko zna koji put osjeća kako joj izmiče tlo pod nogama.
Ako se ne pribere, potonut će u prljavoj vodi sudopera.

Tješi je što je odlučila napustiti Berlin. Jer toliko malo je ovisilo o meni, misli Mileva dok napokon sklanja posuđe s kuhinjskog stol. Prije moja moć odlučivanja nije dopirala dalje od stana i od dječaka: briši nos, uzmi šal, vani je hladno, zatvori vrata, dodaj mi novine, što biste jeli danas za ručak, kad ćeš večeras doći kući, Alberte. Kada ćeš doći? Nikada više, pomisli i ruka joj zadrhti, a šalica u ruci sklizne u sapunjavu vodu.
Dok pere tanjure i šalice, zna da se zapravo drži za njih. Predmeti su jedino za što se ima uhvatiti, u ovoj berlinskoj kuhinji, kao i u onoj praškoj ili ciriškoj. Oni joj daju osjećaj postojanja. Bez njih bi bila sasvim izgubljena.
Eto, o svemu tome svjedoče papiri pred njom ispisani Albertovom rukom.
Vraća se Uvjetima, paragrafu B, točkama 1 i 2 - o zabrani druženja i zajedničkih putovanja. Namjerno je to ubacio. Albert zna da su Milevi to jedina zadovoljstva, da čezne za njegovim društvom koje joj je već posve uskratio. A putovanja? Pa i ne sjeća se kad su njih dvoje putovali sami. Ako ne računa nedavni uskršnji posjet Marie Curie u Pariz. Izlazili su i družili se, Marie ih je upoznala s prijateljima znanstvenicima tako da niti Milevina zlovolja ni Albertova nezainteresiranost za Milevu nikome nisu upali u oči.
Marie nije gubila vrijeme u razgovoru s Milevom, osim koliko je to bilo pristojno da je ne uvrijedi. Mileva je morala sebi priznati da Marie nije bila njihova zajednička prijateljica nego Albertova. Pa o čemu bi zaboga Marie razgovarala s današnjom nediplomiranom fizičarkom, domaćicom? Ne valjda o „ženskim temama” ili o djeci. Ili o svom mlađem ljubavniku, asistentu Paulu Langevinu, koji je zbog nje ostavio ženu? Nad njihovom se vezom tih dana zgražao ne samo tout Paris nego i mnogi znanstvenici i kolege širom svijeta. Čak je ni druga Nobelova nagrada 1911., ona za kemiju, nije poštedjela ružnih napada zbog veze s Langevinom. Kad je od Švedske akademije dobila poruku u kojoj joj ne preporučuju da dođe na dodjelu, Marie je odgovorila kako ne vidi da njezin znanstveni rad ima ikakve veze s njezinim privatnim životom i doputovala u Stockholm. Albert joj je tada poslao pismo podrške:
Nemojte se smijati zato što vam pišem, iako nemam ništa pametno reći. Ali toliko me naljutio prizemni način na koji se javnost usuđuje baviti vama, da apsolutno moram dati oduška svojim osjećajima. Moram vam reći koliko se divim vašem intelektu, vašoj motivaciji i poštenju, da sebe smatram sretnikom što smo se upoznali u Bruxellesu.*
Albert joj nije zamjerao tu vezu i bio je u pravu, misli Mileva. Iako tada još nije znala da bi se ta ista rečenica uskoro mogla odnositi i na njezinog muža. Sada joj se čini da je Marie pružio podršku ne samo iz prijateljstva nego i radi sebe, jer su se napadi na Marie podudarali s početkom njegove veze s Elsom.
Koliko je uspjela primijetiti za boravka u Parizu, Marie ogovaranja nisu previše brinula. Jedino joj je žao što se tih dana s njom nije uspjela zbližiti. Jer, Marie Curie je bila jedina žena, jedina osoba izvan obiteljskog kruga, koja je u Milevi mogla izazvati grižnju savjesti zbog toga što nije položila diplomski na Politehnici i doktorirala, kako je bila planirala. Bila je uzor one Mileve koja je 1896. godine upisala studij Politehnike. Štoviše, kada je Marie zajedno s pokojnim mužem Pierrom dobila prvu Nobelovu nagradu 1903. godine, njezina karijera davala je Milevi nadu dok je iz noći u noć radila na Albertovim matematičkim izračunima. Marie je imala i karijeru i brak i djecu i dvije Nobelove nagrade. Sjeća se dobro da je, gledajući Marie, pomislila da bi i sama mogla postići takvu sigurnost, takvu suverenost u ophođenju u muškom društvu.
Milevi je nedostajalo samo pola diplomskog ispita. Da je položila usmeni dio, mogla je krenuti njezinim putem i baviti se znanošću. Možda ne bi dogurala do Nobelove nagrade, ali bi se bavila onim što voli i što je toliko željela. Na znanstvenim skupovima i u društvu Albert je ne bi predstavljao kao suprugu nego kao kolegicu. Da ga nije srela, da nije postala tako ovisna o njemu, da nisu odmah dobili Lieserl... Tih pola ispita stajalo je između njezine stvarnosti i mogućnosti sasvim drugačijeg života.
Moram prestati zanositi se takvim razmišljanjima, bit će mi od toga još gore, misli Mileva sjedeći u kuhinji, još uvijek sama.
Ponekad bi još osjetila nekadašnju bliskost s Albertom, naročito kada bi zajednički zasvirali. No i to se događalo sve rjeđe. U Zürichu ga je u zadnje vrijeme na violini često pratila Lisbeth Hurwitz, kći njihovog profesora, dok je Mileva sjedila u publici, tiha, kao da je zanijemila. Kako to da je dopustila da iz njihovog odnosa izostane čak i muzika, jedna od stvari koja ih je zbližila? Još i sada može u sjećanju rekonstruirati scenu u studentskoj sobi pansiona Engelbrecht. Ona, Helena, Ružica i Milena pažljivo slušaju kako Albert svira Mozarta na violini, koju je tada, kao i sada, uvijek nosio sa sobom. Bilo je nečeg dirljivog u njegovom nastupu, u tome kako muzika preobražava mladića poznatog po zajedljivim primjedbama koje su od njega odbijale čak i njemu sklone. Dok je svirao, bio je drugačiji, mekši, blaži, otvoreniji. Kad bi ga pratila, zajedničko je sviranje, baš kao i učenje, stvaralo nevidljive niti koje su ih čvrsto vezale jedno za drugo.
Dok sjedi iznad listova papira, u ušima joj odjekuje zaglušujući šum vlastite krvi. Misli kako se mora pokrenuti zbog djece koja o njoj ovise, pogotovo sada. Ako su djeca i bila uzrok velike promjene koja ju je zadesila, ona su isto tako bila i razlog njezine volje da preživi.
Osjeća gorčinu u ustima. Osvrće se u potrazi za nečim slatkim što bi ublažilo neugodan okus. Inače ne voli slatkiše, no ponekad posegne za čokoladom ili od dječaka uzme mentol bombone koje vole. Mama, jesi opet bila tužna? - pita je Tete kad vidi da u limenoj kutijici nedostaje bombona.
Uzima čajnik iz kuhinjskog ormara. Najbolje da pristavi čaj. Traži kamilicu, ona bi je najviše smirila. I nekoliko kapi valerijane, koje je zaboravila u Zürichu. Ne može naći kamilicu, samo crni čaj, koji kod nje zovu „ruski”. Iz ostave uzima marmeladu. Onu od šljiva iz Kaća, koju je radila njezina majka. Sjetila se da ju je ponijela iz stana jer je djeca vole. Otvara staklenku i zagrabi žličicu guste, gotovo crne smjese. Polako je rastapa u ustima, kao da je lijek. Gorčina nestaje. Okus marmelade vraća joj u sjećanje sliku majke kako se naginje nad lonac na štednjaku dok ona i Zorka čekaju da kušaju. Dok crna smjesa vrije, cijela kuća miriši na šljive. Zatim marmeladu pažljivo ulijevaju u staklenke. Majka je još uvijek kuha svake jeseni pa obično po nekom poznaniku pošalje u Zürich koju staklenku.
Da Albert barem nije napisao tu drsku, okrutnu, sebičnu poruku! Bi li joj tada bilo lakše? Njegove riječi ispisane plavom tintom na bijelom papiru djeluju nemilosrdno službene.
Premda, mučna situacija s Albertom traje već neko vrijeme. Ustvari, Mileva je pristala doći u Berlin jer se nadala da će tako oboje dobiti priliku da se ponovo zbliže. A što se dogodilo? Našao je stan dovoljno velik da se izdvoji u zasebnu sobu i tamo smjesti ne samo pisaći stol nego i krevet. Postelje su im već bile razdvojene, a sada Albert želi potpunu samostalnost. Pa što im onda preostaje ako više neće ni razgovarati? Uz to, vjerojatno u strahu od Milevine reakcije na Upute, sklonio se kod ujaka Rudolfa. Slučajno tamo živi i Elsa Lowenthal, njihova razvedena kći sa svoje dvije odrasle kćeri iz prvog braka, Ilse i Margot. Ona ista Elsa s kojom se već dvije godine dopisuje. Kad ga je suočila s njezinom rođendanskom čestitkom, bio je grub i lagao joj je da nema ništa s Elsom. Shvatila je to čim su stigli u Berlin. Sada joj se čini da bi Elsa mogla biti pravi razlog što je prihvatio posao u Berlinu.
Albert sigurno nije otišao od nje i dječaka u potrazi za mirom, misli Mileva i osjeća kako je sve više ogorčena. Zato i spominje „intimnost”... od mene nećeš očekivati intimnosti niti ćeš mi prigovarati na bilo koji način. Koliko god bila razočarana, taj njegov paragraf ponovo joj tjera osmijeh na lice. Njihova se intimnost svodi na izbjegavanje dodira, zato joj je komično da to sada ovako strogo formulira na papiru. Sluti da taj paragraf nije njegova ideja. Uvjerena je da je Uvjete, prije nego što ih je dao Haberu, pokazao Elsi. I da je bio prilično ponosan na to kako ih je sastavio. Vidiš, ja doduše jesam u braku s tom ženom, ali više nemamo ništa zajedničko, sigurno joj je rekao. Elsi bi taj papir trebao poslužiti kao neka vrsta pisane garancije, kao prepreka između Milevinog i Albertovog tijela. Da može, rekla bi joj kako je taj paragraf potpuno suvišan jer među njima nema nikakvih intimnosti. Kad bi to uopće bilo moguće, upozorila bi tu gospođu s kojom se susrela samo jednom, na to da je i prije sumnjala u Albertovu vjernost, ali se tim sumnjama nije željela zamarati. Nije imala snage boriti se. Jer kamo bi je to odvelo? Ako bi ga s njima suočila, vjerojatno bi joj lagao, baš kao što je lagao o Elsi. Ali do sada ni jedan njegov flert nije ugrozio njihov brak.
Mileva je zapravo izbjegavala razmišljati o toj njegovoj osobini. Vjerovala je Albertovim uvjeravanjima da je flert za njega samo poza, način da ugodi svojoj muškoj taštini. Kad su već bili u braku, jednom mu je spočitnula da previše očigledno nastoji zadobiti pažnju jedne njihove poznanice, Albert je reagirao kao uvrijeđeno dijete. Nemoj to shvaćati ozbiljno, Mico. Pa to je samo igra, površna zabava, rekao joj je. Ono što nas dvoje veže ne može ugroziti ni jedna od damica kojima se udvaram ili koje se udvaraju meni. Te njegove riječi bile su dovoljne da mu povjeruje. Zato jer joj je tako bilo lakše, unatoč sumnjama koje su je i dalje mučile. Elsa je dokaz tome da je bila u pravu. Slaba joj je utjeha to što se vjerojatno Albert neće dulje zadržati uz nju. U njegov odnos prema ženama Elsa se i sama može lako uvjeriti, dovoljno je samo obratiti pažnju kad je s njim u većem društvu. Iz načina na koji gleda žene, kako im pristupa i koliko ih se trudi šarmirati, i sama će zaključiti kakve su mu misli i što želi. I trebala bi misliti na svoje dvije kćeri, mlađe i privlačnije od majke. Priča se da je Ilse prava zavodnica. Zar vjeruje da će Albert prema njoj ostati ravnodušan?
Misli kako već odavno nije osjetila dodir njegovih ruku, čak niti prijateljski zagrljaj. I kako joj je njegovo tijelo slalo poruke prije nego što je postala posve svjesna promjena u odnosu. Namjerno nije obraćala pažnju na govor tijela. Željela je vjerovati da između nje i Alberta postoji čvrsta veza, bez obzira na udaljavanje, na njezino često i glasno prigovaranje i svađe, pa i na druge žene koje su iskrsavale u njegovom životu, o kojima je lagao da su samo prijateljice. Ta ju je vjera učinila slijepom.
Naslonjena na stol, čeka da zakuha voda za čaj. Dok tako zdvaja i priželjkujući da Albert nije napisao te odvratne Uvjete, u sebi kao da još uvijek gaji neku naivnu, sad već besmislenu nadu kako se njihov odnos još može promijeniti. Traži li opravdanje za Alberta? Da. Jer kako bi inače opravdala sebe zbog toga što je tako dugo s njim živjela, s čovjekom koji joj se sada obraća na tako ponižavajući način? Nakon godina provedenih zajedno, Mileva je svjesna da se njihova veza temeljila na srodnim interesima, povjerenju i podršci, ali i njegovoj mladenačkoj nesigurnosti i neiskustvu sa ženama. Trebalo joj je vremena da se uvjeri kako je i Albert postao muškarac čiji seksualni apetit raste s njegovim sve većim društvenim uspjehom. Njezina mu je podrška značila sve manje. Sjeća se kako je u jednom pismu prijateljici napisala: Nadam se i želim da slava neće odlučujuće utjecati na njegovu ljudskost.* Kad je to napisala, nije bila posve svjesna da mu se to već događa. Najgore joj je ipak što je njegovi zahtjevi zapravo suočavaju ne samo s njim nego i sa samom sobom. Ne može a da se ne zapita tko je ona i što je skrivila da od Alberta takvo što doživi.
U jednostavnom ukazu njezinog muža prema kojem bi se trebala brinuti za rublje, hranu i čistoću nigdje se ne navode njezina prava, samo dužnosti. S vremenom se pretvorila u domaćicu i guvernantu u službi svog muža. Za uzvrat, on je uzdržava. Takav odnos u braku nije nimalo neobičan, većina ljudi oko njih živi upravo na taj način. No Mileva nikada nije ni pomislila da bi, nakon godina i godina školovanja, ostala domaćica. A ukoliko pristane na njegove uvjete, spustit će se još jednu stepenicu niže i postati obična služavka.
To su one tihe djevojke, obično sa sela, koje otvaraju vrata, zatim damama uzimaju bunde, a gospodi šešire i kapute. Uvode ih u salon. Poslužuju piće, zakusku, večeru. Nitko na njih ne obraća pažnju. Sasvim je dovoljno reći „hvala lijepa” i djevojka će se nakloniti i izaći iz salona, shvaćajući da je suvišna. Nepotrebna. Nevidljiva. Gospođe paze da djevojke ne budu premlade i previše zgodne. Da ne bi zapele gospodinu za oko. Događa se to, zna se, šapuće. No niti neugledan izgled gospodu ne sprečava da ih se ponekad noću sjete. Gospođa je indisponirana, boli je glava i povukla se u svoju sobu. Praktično je da je u kući još jedno žensko biće, makar za jednu noć, makar kao nadomjestak. Gospodin će se ušuljati u njezinu sobicu. Pa što ako nije ljepotica, ionako ne dolazi u sobu da bi je gledao. A djevojka će poslije, ako bude diskretna, dobiti i koji franak ili marku više. Ili otkaz bez preporuke.
Bila bih služavka, ali ne takva, već stara, islužena služavka, misli Mileva.

Pita se koga Albert vidi u njoj? Ponajprije, majku svoje djece. I što još? Što je točno mislio kad je napisao: prestat ćeš mi se obraćati, izaći ćeš iz moje radne ili spavaće sobe?
Jesu li tako sročeni Uvjeti samo njegov krajnji bezobrazluk, način da je se riješi kako bi mogao nastaviti romansu s Elsom? Zašto bi inače na svoju ruku iznajmio stan u kojem su se smjestili? Gdje bi to ona njega služila i slijedila stroge upute ako uopće ne stanuju zajedno?
Mileva nalijeva čaj u šalicu. Prelijeva ga preko ruba šalice i tamna tekućina oboji tanjurić. Oči joj se pune suzama. Naslanja se na stol i pušta da suze kaplju u šalicu.
U berlinskoj kuhinji očaj steže svoje hladne prste oko njezinog grla. Odsutno uzima još jednu žličicu marmelade. Najradije bi pobjegla u djetinjstvo. Sakrila bi se na vrh vidikovca sagrađenog uz kuću u Kaću. Odatle bi vidjela rode u gnijezdu na krovu, voćnjak i livade obrasle djetelinom. I nebo. Pomisao na nebo vraća je u stvarnost. To nam je bilo zajedničko, misli. Oboje smo uživali satima promatrati noćno nebo i raspravljajući, to nas je najviše povezalo.
Na početku studija oboje su bili usamljeni i nesigurni. Ona je bila šepava provincijalka s Balkana, djevojka za koju mladići nisu pokazivali interes. On povučeni čudak čije su ideje i ponašanje izazivale podsmijeh. Kako se njihov odnos koji je započeo kao uzajamno potpomaganje, pretvorio u uzajamno razumijevanje? Ona se u početku nije tek tako prepustila osjećajima. Pokušala je pobjeći na studij u Heidelberg, samo da bi sa strepnjom očekivala njegova pisma. Trebala je ostati u Heidelbergu. Napustila je studij u Zürichu kako bi pobjegla od Alberta. Već je te jeseni 1897. predosjetila što je čeka ako se vrati u Zürich. Bojala se svojih osjećaja prema njemu i bliskosti kakvu do tada nije iskusila. Odupirala se ozbiljnoj vezi koja bi joj mogla otežati studiranje. Nastojala je kontrolirati osjećaje posvećujući se predavanjima, a navečer čitanju. Napisala mu je samo nekoliko suzdržanih pisama. Pokušala je pobjeći od zbližavanja s Albertom koje je prijetilo njezinom jasno zacrtanom cilju: diplomi i zaposlenju. S tim ju je željama ispratio otac na put u Zürich. Jer na njemačkom govornom području žene su mogle studirati samo u Švicarskoj.
Te zime shvatila je da joj je, nakon svakodnevnog druženja s Albertom, sve teže bez njega. Danju, tokom predavanja, nije mislila na njega, ali navečer joj je jako nedostajao. Već su oboje bili navikli međusobno podijeliti svaku misao, svaku novu ideju i doživljaj. Bez tog odjeka, bez reakcije onog drugoga, ništa kao da nije imalo smisla. Već su stvorili odnos u kojem su se osjećali dobro, već su postali ovisni jedno o drugome, ogledali se jedno u drugome. Mileva se bila navikla na samoću i vjerovala je da joj omogućava slobodu da se posveti studiju. Ali studirati zajedno s Albertom, raspravljati o temama koje oboje zanimaju, postalo joj je još privlačnije. Njihova je veza započela zanimanjem za znanost, ideje i razmjenu mišljenja, no uskoro je taj odnos prerastao u osjećaj uzajamne pripadnosti. Nije više bila u stanju razlučiti svoje ideje, misli i planove od njegovih.
Sada joj se čini da se njihov susret dogodio jako davno. Gotovo je zaboravila mekoću njegovih usana, prve dodire i osjećaj da više nije sama. Stekla je povjerenje u nekoga tko je dobro poznaje i na koga se može osloniti u svakom trenutku. Upravo povjerenje koje su izgradili u petnaest zajedničkih godina - ono će joj najviše nedostajati. Kad bi barem, kao dok su bili studenti, opet mogli sjesti za stol, primiti se za ruke i razgovarati. Kao one večeri kad su mu oči tako blistale, pomislila je Mileva. Razgovarali su o svojstvima svjetlosti, ali njezinu je pažnju zaokupilo njegovo lice. I točno se sjeća kako u jednom času, kad ju je primio oko struka i privukao k sebi, više nije razumjela što joj govori, samo je slušala zvuk njegovog glasa i prepustila se njegovom dodiru.
Kad bi sada ponovo sjeli zajedno, jedno nasuprot drugome, kad bi se pojavio u ovoj kuhinji i rekao, Mico, žao mi je - što bih učinila?
Rekla bih mu da je prekasno. Sasvim sigurno.
Mileva na trenutak osluhne vanjske zvukove. Zvonjavu tramvaja, korake u dvorištu, otvaranje i zatvaranje vrata... Grad se budi. Da čuje njezine misli, prijateljica Milica iz pansiona Engelbrecht nazvala bi je sufražetkinjom. Djevojke su studirale biologiju, jezike, kemiju, književnost, ali im je na umu ponajprije bila udaja. Po čemu je Mileva bila drugačija od njih? Po tome što nije mislila na udaju. Ali nakon petnaest godina, evo je u istoj situaciji.
Mileva obožava svoja dva sina, ali ponekad mrzi biti majka. Djeca, umjesto radosti, mogu postati teret. U takvim trenucima čini joj se da poput toliko drugih žena plaća preveliku cijenu majčinstva. Premda je njezino odustajanje od bavljenja fizikom bilo uvjetovano psihičkim slomom od kojeg se nije oporavila, premda nije imala snage ni Albertovu podršku da se bori za sebe, odustajanje od karijere i bavljenje djecom ostavilo je u njoj zjapeću prazninu.
Svela sam se samo na majku, misli Mileva, svjesna da bi to „samo” ženama, koje majčinstvo smatraju blagoslovom i uzvišenom dužnošću, moglo zvučati kao omalovažavanje njihova života.
Kome se uopće može požaliti na osjećaj ispraznosti? Majci? Sestri? Možda Clari, u čijoj kuhinji sjedi. Ona je ipak prva žena koja je diplomirala kemiju na Univerzitetu u Wroclawu. Počele smo isto, misli Mileva. Ali ja nisam završila studij, a ona nije postala majka. Ne, bolje da nikome ne govori o sebi. Clara bi je mogla upitati zašto nije diplomirala, a odgovor na to je težak, mučan i dugačak. Ne želi o tome nikome pričati...
Jedva se usudi i sama toga prisjećati.
Ponekad me zapanji koliko malo znamo o sebi, o svom unutrašnjem svemiru. O tom svemiru Albert nema pojma.
Vraća se Uvjetima. Rublje! Nakon svega. Nakon godina poznanstva, nakon jedanaest godina braka, nakon bijede koju su zajednički proživjeli, smrzavanja, ponekad i gladi. Nakon šikaniranja profesora koji su mu svi odreda odbijali napisati preporuku za asistenta na sveučilištu. I napokon, nakon 1905. godine, kad je objavio četiri eseja u znanstvenom časopisu Anali fizike koja su postala temelj njegove buduće karijere. Pomagala mu je pregledavati najnoviju literaturu. Razrađivala je s njim ideje, pokušavajući ih sagledati sa svih strana, postavljati pitanja, izazivati ga, suprotstavljati mu se. Trebao je upravo to, partnera za diskusiju koji je barem jednako kvalificiran kao i on. Tada se još nije usuđivao ulaziti u polemike s velikanima, s Hendrikom Lorentzom ili Maxom Planckom, na primjer. Bio je samo mladi zaposlenik Ureda za patente. Ona je radila na matematičkim dokazima njegovih teorija, bez kojih te teorije ne bi mogao objaviti. U tome je bila bolja od Alberta. Vadila je bilješke iz strane literature. Pod njegovim je imenom pisala prikaze stručne literature. Kad bi on to uopće stigao? Cijele dane, šest dana u tjednu, sjedio je u Uredu za patente. Vrijeme koje bi „ukrao” na radnom mjestu koristio je za pisanje svojih teza. A kad je tek počeo predavati studentima, pripremala mu je predavanja. Svaku od svojih pretpostavki testirao je prvo u razgovoru s njom. Bila je uz njega, uvijek pri ruci. Dobro se sjeća kako bi nerijetko oboje zaspali tek pred zoru nad knjigama i bilježnicama.
U to vrijeme bilo mu je važno i to što ga je hrabrila i poticala da piše. Sto puta joj je rekao, Mico, gdje bih bio bez tvoje podrške? Nije to pripisivala svojim posebnim zaslugama. Prvo zato što je znala da je iznimno nadaren za teorijsku fiziku. Drugi razlog je bio praktične prirode: trebala mu je pomoć, jer da bi dobio makar najniži položaj na fakultetu, trebali su mu objavljeni radovi. Mogla je tražiti da zajedno potpisuju znanstvene radove, no to ne bi imalo smisla. Kako je mogla započeti karijeru znanstvenice kad nije ni diplomirala? A bez diplome, ostala je i bez doktorata.
Krug oko nje već se zatvarao. Mileva je već tada osjećala tjeskobu koja je neće napustiti.
Davno je to bilo kad joj je davao papire s matematičkim problemima i ona bi se bacila na rješavanje. Ili bi otišao van i ostavio joj zadatke na stolu. Baš kao sada. Samo više nije riječ o matematici. Ponovo dlanom ravna papire na stolu. Sada joj je posve jasno da je ono što je naročito vrijeđa činjenica da joj nije ostavio papire s brojkama. Navikla se od njega dobivati matematičke zadatke, jednadžbe i formule. Umjesto njih, na papirima su naredbe i upute o ponašanju!
Teško joj je povjerovati da se Albert ponaša kao da je sve, baš sve, zaboravio. Kako se dogodilo da se sada treba brinuti za njegovo rublje? Kako je uopće došlo do toga da on, taj isti Albert, njezin ljubljeni Albert, danas na stolu umjesto matematičkih zadataka ostavlja upute o ponašanju? Dok čeka da se djeca probude, Mileva razmišlja o tome kako je ovakav razvoj događaja, pa ni bijeg k Elsi, nije trebao toliko iznenaditi. Zar je zaista zaboravila da je i u Zürichu već jednom doživjela nešto slično? Kad je Albert 1909. napokon dobio profesuru na Univerzitetu u Zürichu, tu su vijest objavile lokalne novine. Ubrzo potom dobio je pismo od izvjesne Anne Meyer, koja se prije udaje preživala Schmid. Albertova poznanica podsjećala ga je na zajedničke uspomene. Zbližili su se u hotelu, u kojem je Albert ljetovao s roditeljima prije desetak godina. Njezino pismo bilo je neodređeno, ali ipak sugestivno. Čestitala mu je na položaju i izrazila nadu da će ga ponovo vidjeti.
Albert je bio oduševljen njezinim pismom. Odgovorio joj je galantno kako i sam ima lijepe uspomene na to ljeto:
Ja vjerojatno, čak i više nego vi, cijenim sjećanje na divne tjedne koje mi je bilo dopušteno provesti uz vas u hotelu Paradise.*
U odgovoru je za buduće dopisivanje naveo adresu svog ureda, a ne onu kućnu.
Prepiska je slučajno dospjela Milevi u ruke. Tko je ta žena, Alberte? Zašto joj šalješ adresu svog ureda? - pitala je. Začudo, Albert nije imao uvjerljivo objašnjenje. Bilo mu je jasno da je adresa ureda dokaz njegove nečasne namjere - nečasne prema Milevi, naravno. Nije se pokušao braniti. Mileva mu je strogo, kao neposlušnom dječaku, naredila da joj odmah vrati pismo. On ga je pred njom vratio u kovertu i adresirao. Ali prije nego što ga je zatvorio, pod njezinim je nadzorom dopisao da pismo gospođe Meyer nije sasvim razumio. Mileva je naime odlučila da je najbolje da se pretvara da nije razumio aluzije dotične gospođe.
Vjerovala je da je time izbjegnuta veća nevolja, ali prevarila se. Pismo je ponovo završilo u pogrešnim rukama, onima njezinog muža Georga Meyera, koji je od Alberta zatražio objašnjenje. Za muža je to bilo pitanje časti, iako se Anne i Albert nisu ponovo susreli. Ogorčena, Mileva je sama odgovorila gospodinu Meyeru. Učinila je to iza leđa Albertu. Požalila mu se na nepristojne insinuacije njegove supruge. Kad je to saznao, Albert je bio zgrožen. Iako je prezirao malograđansku čast i pristojnost, Milevino ponašanje smatrao je nedopustivim. Napisao je pismo Meyeru, objašnjavajući Milevin nečuveni postupak njezinom izuzetnom, bezrazložnom ljubomorom. Kasnije joj je Michele Besso povjerio da je Alberta užasnuo njezin ljubomorni ispad. Njezina ljubav me guši, tužio mu se, ona ne oprašta niti zaboravlja.
Zamišljeno stavlja ruku na srce, kao da provjerava je li još uvijek kuca. Ni sada joj nije svejedno kad se sjeti njegovog pisma Anne Meyer. Nije joj bilo drago sumnjičiti Alberta za prevaru - na tu bi riječ on odahnuo rukom kao na malograđansku predrasudu, što joj je nekoć bilo čak simpatično. Ali nakon što se u njihovom životu pojavila Elsa, više nije mogla zatvarati oči. Albert, njezin Albert ju je varao. Tko zna koliko puta i prije Else? Prijatelji su je diskretno upozoravali, no nije na to obraćala pažnju, podsvjesno štiteći sebe od boli.
Nakon Praga sve je više osjećala kako je istiskuje iz svog života. Više mu nije bila ravnopravna. Nije mu trebala njezina potpora. Više je vremena provodio sa susjedom, liječnikom Heinrichom Zanggerom iz zgrade u Moussonstrasse, u koju su se nedavno bili doselili. Znao je s njim razglabati cijelu noć, dok bi s njom jedva izmijenio poneku riječ. Dopisivanje s Planckom, Lorentzom, von Laneom i drugima oduzimalo mu je sve slobodno vrijeme. Sad je već rjeđe s dječacima odlazio u park ili na izlet, premda je znao koliko ih to veseli. A njezinu je pomoć u matematici zamijenio onom Jakoba Laubea. Jakob je bio simpatičan mladić i Milevi se sviđala njegova neposrednost i humor. Ali ne i to što je njegova prisutnost značila da je odsječena od Albertovih istraživanja. Uvjeravao ju je da joj tako želi olakšati brigu o djeci.
Da, Alberte, hvala ti. Je li se doista sve promijenilo 1910., kada se rodio Tete? Jesu li djeca i njegova posvećenost znanosti toliko promijenile njihov odnos? Zašto su je prestali zanimati znanost, pisanje članaka i istraživanja? Kad joj se zadnji put obratio s nekim problemom? Sjeća se kako je jednog dana, dok su još bili u Bernu, dojurio kući iz svog ureda i uzbuđeno joj počeo govoriti o čovjeku koji pada slobodnim padom. Bio je studeni 1907., točno se sjeća. Čovjek u slobodnom padu ne osjeća svoju težinu, rekao je još s vrata. Sumanuto je koračao po kuhinji i ponavljao te riječi, gotovo je vikao od uzbuđenja. Hans Albert je upravo zaspao i dala mu je znak rukom da ne galami. Smiri se i polako mi objasni. Koji čovjek? Zašto pada? Zašto je njegov pad važan? U kuhinji, dok je jeo, objašnjavao joj je ideju od koje je kasnije izveo princip ekvivalencije. Mico, ovo je najsretnija misao koja mi je ikada pala na pamet, govorio je trpajući jelo u usta. Nije ni primijetio da mu je toga dana servirala njegovo omiljeno jelo, varivo od leće s kobasicama.

Poslije je cijeli esej o posebnoj gravitaciji proizašao iz te njegove spoznaje. Mileva je bila njegova pokusna publika. Znala ga je prisiliti da se sabere i polako artikulira misao. Ali to se dogodilo još prije Teteovog rođenja.
Nekoliko godina kasnije, početkom 1911., putovali su zajedno nakon dugo vremena. U vlaku za Leiden bilo je hladno, grijanje je bilo slabo ali Albert je najprije skinuo kaput, potom sako, pa pulover. Silno uzbuđenje grijalo ga je iznutra, toliko da je pomislila da ima groznicu. I to ne zbog putovanja s njom ili zbog predavanja koje će održati. Bio je uzbuđen zbog susreta s profesorom Hendrikom Lorentzom. Zbog toga cijele noći oka nije sklopio. U hladnom vagonu njih dvoje su ponovo pretresali Lorentzov pogled na kvantne čestice. Nije mogla zamisliti njihov odnos bez takvih razgovora, bilo da su u pitanju kvantne čestice, svojstva tekućine ili fotoni.
Zatim je ta vrsta razgovora postupno zamrla. Zbog posla na Politehnici, kad je napokon dobio izvanrednu profesuru, sve ga je rjeđe viđala danju, a navečer samo ako bi i sama otišla na neki koncert ili u kazalište. Kući je dolazio kasno. Namjerno, bila je uvjerena. U početku se trudila pratiti ga u njegovim lutanjima gradom, po gostionama i koncertima. Nije lako odustajala od druženja s njim. Kad je znala da će ga negdje susresti, donosila mu je sendviče ili kolače, iako su joj se njihovi poznanici smijali. Navečer prije spavanja na štednjaku mu je ostavljala hranu, a na stolu tanjur i pribor za jelo. Često je ujutro hranu nalazila netaknutu.
Ponekad bi ga iznenadila. Zagrlila bi ga i rekla mu, hajdemo zaboraviti sve svađe. To bi ga razveselilo. Tada je još među njima bilo topline i srdačnosti. Igrao se s djecom i ponekad su zajedno išli na izlete u obližnje planine i tada bi Mileva bila dobre volje. Njihov stan je još uvijek bio njihov dom. A njoj i skrovište, utočište od svijeta i mjesto u kojem se još uvijek osjećala zaštićenom.
Epizode Milevine ljubomore nisu otrijeznile Alberta. Nije se pitao zašto se tako ponijela. Je li to bilo samo zbog Anne ili zato što je Mileva možda imala i druge razloge za ispade agresivnosti? Kao da za nju više nije mario. Nakon događaja sa Anne, otišli su na izlet s Marie Curie, koja im je došla u uzvratni posjet. Taj bi izlet najradije zaboravila zbog Albertovog ponašanja. Nije se uopće mogao usredotočiti na suvisao razgovor. Cijelim putem uglavnom je zabavljao dadilju njezinih djevojčica, mladu djevojku kojoj je to, naravno, laskalo. Pitala se je li i Marie to primijetila i pita li se možda, ako tako otvoreno očijuka s djevojkom u njezinoj prisutnosti, kako se Albert tek ponaša kad njegova žena nije u blizini? Gledajući ga kako zabavlja nepoznatu djevojku, činilo joj se da ona sama postaje neprimjetna, kao stara fotelja. Bilo mu je svejedno je li u njegovom društvu ili nije, Albert je više nije primjećivao. U njoj već tada više nije vidio ženu, samo majku i kućnu pomoćnicu. Kao i dok je pisao Uvjete.
A ona je sve teže podnosila svoju bolest i usamljenost. Dok su bili mlađi, on je trebao nju. Ona je bila jača. Kasnije je Mileva sve više trebala njega, ali je on za nju imao sve manje vremena. Njezine su prijateljice živjele daleko, u Beogradu, Beču i Novom Sadu, razmišlja Mileva prinoseći usnama sada već hladan čaj.
Misli na svoju najbolju prijateljicu Helenu i kako joj je napisala:
Vjerujem da žene puno duže čuvaju sjećanje na onaj divni period koji zovemo mladost i da nesvjesno žele da stvari ostanu takve... Muškarci se uvijek bolje prilagođavaju sadašnjem trenutku.*
Nije mogla preciznije opisati svoju zabrinutost za Alberta, svoje mračne slutnje.
Preplavljuje je val vrućine. Otkopčava najgornje dugme na bluzi. I suknja joj je u struku preuska. Deblja se. Baš sada primjećuje da se deblja, baš se sada treba baviti takvim glupostima!
Možda bi joj bilo lakše kad bi se nekome mogla povjeriti. Ali kome? Clari je rekla onoliko koliko je smatrala potrebnim zbog situacije. Mami i Zorki ne želi otežati njihovu situaciju. Zorka joj ionako ne bi mogla pomoći. Bježi od ljudi, pisao joj je otac zabrinuto. Svaki put kad bi je vidjela, Milevi se činilo da je sve čudnija i zatvorenija. Zar zato što je i ona šepava? Može li samo to biti razlog? Kad je bila u posjetu, Zorka je i sama više puta primijetila Albertovu odsutnost i pitala je sestru kako može živjeti tako, zašto podnosi njegovo zanemarivanje. Zbog djece, kratko bi joj odgovorila. Da se upuštala u duža objašnjenja, ionako je ne bi razumjela. Što je Zorka znala o braku? Prema Albertu je gajila izvjesnu podozrivost.
Istina, Albert je znao biti ciničan, čak zločest. Čak ni njezine dobre prijateljice iz pansiona nisu trpjele njegove neumjesne šale. A od prijateljica je daleko. Udaljila se od njih nakon braka, kao da je brak kakav zatvor. Niti njima ne bi smjela otvoreno priznati svoj poraz. Sjetila se kako je napisala u pismu Juliji uoči njezine udaje:
Od muškaraca ne treba previše očekivati, to ja dobro znam.*
Zar je zaboravila vlastite riječi?
Dječaci samo što nisu ustali. Najprije će se na vratima pojaviti Hans Albert u pidžami. Njemu je već deset godina. Zadnjih godinu dana izdužio se i dobio ozbiljan izraz lica. Povučen je, šutljiv. Voli biti u svojoj sobi i čitati tehničke knjige. Bit će inženjer, već vidim - govori za njega Albert. Ne sviđa mu se to, Mileva zna po tonu njegovog glasa. Tete je brbljav, još je beba, iako su mu četiri godine. Čim ustane, sjest će joj u krilo. Mama, poljubi me, zapovjedit će joj njezin mali mazni dječačić.
Mileva uzima još žličicu marmelade, od nje joj je bolje. K vragu i struk. Tko će sada misliti na izgled. I zašto? Izgled nije bio njezin glavni atribut ni kad je bila mnogo mlađa. Ne može reći da su se muškarci okretali za njom, pa ni Albert. Njezin je izgled, bila je toga svjesna, uvijek bio u drugom planu. Neki od njihovih kolega držali su do nje zbog njezine pameti. Albert se ponašao kao da ne primjećuje da šepa. Čak je to i rekao. Kad ga je netko pitao vidi li da je Mileva šepava, odgovorio je da ona ima - lijep glas! Tek je mnogo kasnije postala svjesna činjenice da je Albert, kad su se sreli na prvoj godini studija, jedva bio navršio sedamnaest godina. Kad ga je prvi put vidjela, njezin je prvi dojam bio da je nezreo i da se malo neobično ponaša. Godinu ranije maturirao je u školi u Aarauu, a tamo su se pridržavali drugačijih, Pestalozzijevih principa obrazovanja. Tamo se Albert osjećao slobodno. Zbog toga je na Politehnici ostavljao dojam nesocijaliziranog mladića koji kao da je odrastao sam u pustinji, tako da bi se ponekad zbog njegove neprilagođenosti nad njim sažalila.
Iako je i sama bila studentica, ona je u to vrijeme bila sigurna u sebe, u svoje znanje i ono što želi postići. Albert joj je poslije rekao da je bio posve opčinjen njome jer do tada nije poznavao takve žene, obrazovane, samopouzdane, u razgovoru ravnopravne muškarcima. Mileva ga je razumjela i pružila mu oslonac koji nije našao ni u kome drugome. Je li njihov odnos doista bila obostrana ljubav ili ih je povezala tek uzajamna korist? Jer kako se njegova situacija mijenjala, mijenjao se i njegov odnos prema Milevi.
A mijenjala sam se i ja sama. Odustajala sam od ambicije, od zajedništva, od znatiželje. Postajala sam sve običnija.
Za promjene ne mogu kriviti samo njega, misli Mileva.
Albert je svakoga dana odlazio na svoj činovnički posao u Uredu za patente. Nakon cijelog dana, na putu kući ostao bi s društvom u kakvoj usputnoj pivnici. Dijete ne bi ni vidio. Kad bi se navečer pojavio, mali bi već spavao, ona bi oprala suđe i s novinama ili knjigom u ruci osluškivala njegove korake, umorna, ali ipak željna razgovora. Njihovi su joj razgovori bili dragocjeni, oni joj najviše nedostaju. Sve manje mu je bila partnerica, sve manje važna, a zatim mu je postala odbojna. A sada je pronašao način da je se riješi. Poslao joj je Uvjete, siguran da na njih neće pristati jer joj to njezin ponos neće dopustiti.
Vrti se po kuhinji. Ustaje, hoda do štednjaka, pa do prozora, kao da nešto traži. Vrtiš se kao miš u loncu, rekla bi joj majka. Nikada nije vidjela miša u loncu, ali to joj sjećanje izmami smiješak. Kao dijete, uvijek bi se nasmijala majčinim riječima. Pogledom prelazi šalice, tanjure. Shvaća da se u mislima već priprema za put. Što bi joj majka rekla? Zna da bi tražila od nje da razmisli, da preispita svoju odgovornost za nastalu situaciju. Roditelji su je od malena učili odgovornosti, sagledavanju druge strane, sumnji u vlastitu ispravnost. Ponekad misli da ju je takav odgoj učinio nesigurnom. Doista, nije li njezina odluka o povratku u Zürich ishitrena?
Dovoljan je još jedan pogled na Uvjete da se uvjeri da nije.

Njezinu ljubomoru umirivala je samo pomisao da, ukoliko je Albert i bio u kakvoj kratkoj vezi, to nije moglo biti dovoljno ozbiljno da ugrozi njihov odnos. Sjeća se da se neko vrijeme tješila mišlju da mu niti jedna druga žena, ma koliko bila lijepa, nije mogla pružiti onu vrstu intelektualne i znanstvene podrške koju mu je ona pružila.
Zar se tako nisam tješila? - pita se dok posluje oko štednjaka. Nije li to bila neka vrsta moje umišljenosti? Zar sam samo ja imala tu vrstu pameti koja je mogla razumjeti njegov način razmišljanja? Možda sam se tako tješila zato što nisam bila sklona koketiranju i zavođenju. A njemu su razumijevanje i podrška bili važni dok je bio vrlo mlad, no već je odavno postao siguran u sebe. Moja se uloga u njegovom životu promijenila. Kao da mu nisam više bila zanimljiva od kad sam postala majka. Kako bih i mogla biti kad jedva razgovaramo o bilo čemu drugom osim o problemima. O novcu, stanu, dječacima... ne o fizici ili filozofiji kao nekada.
Počela se žaliti, prigovarati mu, zahtijevati njegovo vrijeme i pažnju, svjesna da ga opterećuje i gnjavi, kako joj je sam ljutito govorio. Mileva moja, muškarci to ne vole, rekla bi joj majka kad bi je nehotice čula dok su ljeti boravili kod njih. Ali Mileva je mislila da je u pravu, vjerovala je da njezin muž nije poput drugih muževa. Nije bio patrijarhalan kao njezin otac. Ne brini se za naše svađe, umirivala je majku. A sada? Što će joj napisati sada, kad se sama s djecom vrati u Zürich? Hoće li joj odmah priznati da je napustila Alberta? Koliko to dugo može tajiti od svojih roditelja?
Njezini su roditelji s vremenom postali privrženi Albertu i cijenili su njegov uspjeh. U početku njihove veze, dok ga nisu upoznali, bili su prema njemu sumnjičavi. Možda im je čak bio odbojan. Otac nije mogao razumjeti da je pustio Milevu da sama otputuje u Novi Sad da bi rodila. A kad je rodila, da nije našao vremena da je posjeti. On je jako mlad, oče, samo su mu dvadeset i dvije godine, pokušavala ga je braniti. Ako je tako, onda si ti odgovorna za ovu situaciju, smrknuto joj je odgovorio otac.
Posjetio je njezine tek 1905., kad je Hans Albert imao godinu dana. Bilo je već vrijeme, rekao joj je otac, zlobnici se pitaju jesi li izmislila da imaš muža. Milevu su te riječi rastužile, ali je znala da ocu nije lako. Rodila je Lieserl i ostavila je njemu na brigu. Nije diplomirala - ona, na čiju je pamet i znanje bio tako ponosan. Zbog toga se dosta povukao u sebe, rekla joj je majka. Ne izlazi u grad onako često kao ranije. Ne voli da ga ljudi ispituju o tebi. Ali Alberta je brzo prihvatio jer je bio veseo i trudio se osvojiti ih. Išao je s ocem u kavanu, kartao se s njegovim prijateljima, pričao sa susjedima koji su govorili njemački - i nasmijavao ih svojim vicevima. Bio je skroman, i to su kod njega voljeli. Ipak im je bilo najvažnije to što je otac njihovog unuka.
Tog jutra u Berlinu Mileva je svjesna da su se obistinili najgori strahovi njezinog oca. Ostala je sama s dvoje djece. Od samopouzdane vedre djevojke koja se želi baviti znanošću, u deset godina prošla je put do služavke koja se mora brinuti za prljavo rublje. Zna da je otac već godinama nesretan zbog toga što nije postala znanstvenica. Ili barem profesorica fizike i matematike u srednjoj školi. Toliko je nade i novaca uložio u njezino obrazovanje, unatoč svima koji su ga držali čudakom. Tko je vidio slati kćeri u visoke škole? Za sina Miloša to se podrazumijevalo, ali što će ženama škole kad ih ionako čekaju brak i djeca. Kad se upisala na Politehniku, bio je na nju tako ponosan! Sjeća se da je odsjeo u malom pansionu blizu njezinog i da ju je toga dana odveo na ručak. Mico moja, danas sam tako sretan zbog tebe. Uspjela si unatoč svim preprekama. Bio sam u pravu, nisi me iznevjerila. Oče, vi biste trebali biti ponosni na sebe, na svoju ustrajnost. Ja vas do sada nisam iznevjerila, ali studij je tek preda mnom, pričekajmo diplomu pa ćemo onda imati razloga za slavlje - rekla mu je. Kad se sjeti tih svojih gotovo proročanskih riječi, koje je i otac, sasvim sigurno, dobro upamtio, Milevi je još teže.
Da barem, umjesto u Zürich, može otići u Novi Sad. Koliko bi joj bilo lakše da žive s njezinim roditeljima i da može predavati u mirnoj provinciji, daleko od Alberta. Ali ne može bez diplome...
Dragi oče, da može, vaša Mica, koja vas je toliko puta razočarala, poslala bi vam ovaj list, ovaj dokument s Uvjetima. U njemu je sadržan odgovor na sva vaša neizrečena pitanja, oče. Pogledajte samo kakve ponižavajuće uvjete Albert postavlja svojoj zakonitoj supruzi, majci svoje djece. I to ne u ljutnji ili svađi. Ne, smireno ih ispisuje na papirima. Kao da je riječ o nekoj njegovoj matematičkoj jednadžbi. Ili, još bolje, o ugovoru o zaposlenju. A na samom vrhu, prva stavka je zahtjev da se brinem za njegovu odjeću! Možete li vi to zamisliti? Biste li svojoj supruzi Mariji naredili da se brine za čistoću vašeg rublja? Ne biste li obraćajući joj se kao sluškinji, ponizili ne samo nju nego i sebe? Pogledajte kako su pravila poredana po točkama i brojevima. Uredno, pregledno, tako da ih je lako zapamtiti. Njegovi obožavatelji divili bi se preglednosti, kao što se i inače dive. No nije ovdje riječ o teoriji. Niti o svemiru. Ovdje je riječ o njemu bliskim ljudima, o obitelji, a to je nešto sasvim drugo. Sumnjam da bi se itko divio ovom listu papira. Nadam se, zbog njega se nadam, da njegovi prijatelji nikada za ovo neće doznati. Zato vam, oče, ne šaljem te papire da se sami uvjerite, niti ću vam o tome pisati. Iako znam da biste me vi razumjeli najbolje od svih, premda sam vas teško razočarala, premda zbog mene patite.
Ne, ne može poslati ocu ove Uvjete, to bi ga posve dotuklo. Otac ima bolesno srce. Ovako, izdaleka, on može samo slutiti da se nešto događa s njezinim brakom. Bolje da ne zna pojedinosti. Ionako ima dovoljno problema s njezinom mlađom sestrom. Zorka je ponovo jako bolesna. Bila je bolesna i prošlog ljeta kad je s Albertom i djecom posjetila svoje u Novom Sadu. Kad su krstili dječake u crkvi Sv. Nikole, Albert nije bio prisutan. Nije se protivio krštenju, no jednostavno ga nije zanimalo što će dječaci postati pravoslavci po vjeri. On sam nije bio vjernik, a njegovi sinovi ionako nisu mogli pripadati židovskoj vjeri.
Mileva je dugo odbijala očev nagovor da krsti djecu. Ali prošlog ljeta bila je tako osamljena, tako udaljena od Alberta. Trebala joj je neka, bilo kakva potpora. Pristala je krstiti dječake kako bi ugodila roditeljima, a naročito ocu. Barem toliko mogu učiniti za svog nesretnog oca kad je Albertu ionako svejedno, mislila je dok je pop pojao u ugodnoj hladovini crkve. Njezin otac nije mogao prihvatiti da je Albert ravnodušan prema Milevinoj odluci da dječake krsti u pravoslavnoj crkvi. Nije dijelio njegovo mišljenje da se radi o formalnosti. Krštenje je ozbiljna stvar, Mico, ustrajao je. Morala ga je zamoliti da Alberta ne mjeri svojim mjerilima. Mjerila su ista za sve civilizirane ljude, odbrusio joj je otac ljutito. Što će reći ljudi kad vide da njihov otac nije u crkvi, a znaju da je tu? Znam da je ponekad čudan, ali stvara mi probleme u društvu. Pa ako mu je zaista svejedno, zašto onda ne dođe u crkvu?
Ali Albert se nije dao uvjeriti. Njegova odluka bila mu je važnija od iskazivanja poštovanja prema njezinom ocu. Otputovali su ranije, jer Mileva nije mogla podnositi očevo nijemo predbacivanje.
Na krštenju je gledala oca odjevenog u najbolje odijelo, već malo pogrbljenog i sijedog. Majka je pognula glavu i brisala rupčićem suze. Zorka nije bila s njima, ostala je na imanju u Kaću, tamo je bila najmirnija. Čim bi je maknuli od poznate sredine i ukrcali u kočiju, ona bi se uznemirila. Moje mačke, što će biti s njima, tko će ih nahraniti? - zdvajala bi putem. Mileva bi je primila za ruke i govorila joj da će ih nahraniti Julka, znaš našu Julku kako je brižna. Kao da je to išta značilo njezinoj sedam godina mlađoj sestri koja je sve više pokazivala znakove poremećenosti. Kad su stigli na imanje u Kaću, zatekla ju je u poderanoj haljini, prljavu, raspuštene, zamršene kose. Nije se željela prati, ali Mileva ju je uzela za ruku pa su zajedno stale u limenu kadu i prale jedna drugu, kao nekada. Moja Mica se vratila, tepala joj je nježno Zorka. Dok su bile djevojčice, znala je Zorku ljuljati u naručju, pjevala joj je, češljala je i pričala joj priče kao sada svojoj djeci. No u posljednje vrijeme je i njoj ostajala nedostupna, sve bi tjerala od sebe.

Zorki je ponovo loše, napisao joj je otac u posljednjem pismu. Nije ni trebao detaljno opisivati njezino stanje. Mileva je znala da nakon faze uznemirenosti slijedi agresivna faza. Najgora je prema majci, nju vrijeđa, dok se oca ne usuđuje napadati. Nakon agresije slijedi povlačenje u sebe koje zna potrajati danima. Strepi od Zorkine bolesti, u njoj prepoznaje znakove o kojima izbjegava misliti.
Jesam li zanemarila sestru? Bi li bilo drugačije da joj posvećujem više vremena ili da se preseli k nama u Zürich?
Staklenka je gotovo prazna. Bože, kad je pojela svu tu marmeladu? Valjda je nesvjesno tako utažila glad. Ustvari sam gladna nježnosti, misli. Zatim brzo odagna tu misao kao romantični kič. Ljubav? Pa upravo skupo plaća svoju zabludu da takvo što kao idealna ljubav uopće postoji, da to stanje povišenih osjećaja može vječno trajati. Nije više naivna djevojka iz provincije. Možda je željna razumijevanja, to da. Svjesna je toga kad piše pisma prijateljicama. Ali je istovremeno suzdržana jer se boji njihovog sažaljenja. Cijelog se života užasava sažaljenja, baš zato što je svi uvijek sažalijevaju zbog šepavosti.
Zatvara staklenku. Tete najviše voli palačinke baš s ovim džemom. Voli slatko poput oca, kojem se lice razvuče u osmijeh čim na tanjuru ugleda kolače. Pogotovo ako mu ih pošalje Paulina. Iako već budu suhi i razmrvljeni dok stignu, pokupi i pojede i zadnju mrvicu.
Jasno joj je da neće moći odmah otputovati u Zürich. Morat će naći stan ili barem privremeni smještaj u nekom pansionu. Bivši stan je otkazala. Pri pomisli da još nekoliko dana mora provesti u gostima u Berlinu, mučno joj je. Koliko će to potrajati? Kako će se ponašati prema Albertu kad se sretnu, a moraju se sresti? I hoće li se pozdraviti i ponašati kao da se baš ništa ne događa? Najradije bi da ga uopće više ne vidi. Poručit će mu po Fritzu da definitivno odlazi, to će riješiti napetu situaciju. Ne vjeruje da će on biti protiv njezinog odlaska. Ionako je posve jasno da ne želi da žive zajedno.
Je li imala pravo što se od Alberta nadala nečemu drugom, a ne ovome listu papira? Jednom ga je Lisbeth Hurwitz, koja s njim često svira i dobro ga poznaje, ovako opisala: On je vesela i skromna osoba, poput djeteta. Nije bio skroman, a više niti veseo, barem ne kod kuće. Uostalom, Milevi nije trebalo još jedno dijete. Trebao joj je netko tko će je podržati, a ne gurnuti je u još težu psihozu.
Ida Hurwitz, Lisbethina majka će joj sigurno pomoći oko nalaženja pansiona u Zürichu. Stan će potražiti kad već bude tamo. Najbolje da joj sada napiše pismo, potražit će odmah papir i kovertu. Ali što će navesti kao razlog povratka? Da je Albert cijelu obitelj potjerao iz stana i da sada žive kod prijatelja, a on kod ljubavnice? Nije željela lagati, obitelj profesora Hurwitza njihovi su stari prijatelji. Na njih može računati u svakoj situaciji, ali ne može ih uvlačiti u njihove svađe. Najradije bi napisala: Želim pobjeći što dalje od Berlina! Od Alberta i Else, od Pauline i njezine zluradosti i od cijele njegove obitelji. Svih zajedničkih godina borio se protiv njih, izbjegavao ih i ismijavao, čak i obožavanu majku Paulinu. A sada im svima sjedi u krilu, čak živi kod ujaka Rudolfa. Ima odličan izgovor, svađu s Milevom. Ali razlog je mnogo prozirniji - sestrična Elsa, koja živi u istoj kući!
Mogla bi kao razlog navesti da je Tete bolestan, to je najmanja od svih laži. On je doista boležljiv i oni to znaju.
Ne, neće to napisati. Odlučuje da neće navesti nikakvo objašnjenje za nagli povratak. Jednostavno će zamoliti da joj pomognu oko rezervacije pansiona, jer su „iskrsle neke poteškoće oko boravka u Berlinu”. To će zasad biti dovoljno.
Alberta je majka odgovarala od braka s Milevom. Ona je starija od tebe, invalid je, Srpkinja, i uz to ružna - rekla mu je u lice. On Milevu nije poštedio njezinih uvreda, prenio joj je doslovno svaku njezinu ružnu riječi. Prvo je pomislila kako je hrabar što joj prepričava majčino mišljenje, jer tako pokazuje da joj do njega nije stalo. No Mileva je znala da je Paulina jedina osoba koja na njega ima utjecaja. Tada je prvi put osjetila strah od te nepoznate žene koja nad njim ima moć. A što si joj ti na to odgovorio? - pitala ga je Mileva glumeći ravnodušnost. Rekao sam joj istinu, da si ravnopravna sa mnom, da si pametna glava. Nju to nije uvjerilo u njegov dobar izbor, jer mu je odgovorila kako vidi da Mileva očito voli knjige kao i Albert, ali da njemu, kao i svakom muškarcu, treba žena koja će se za njega brinuti.
Mileva nikada nije zaboravila te njezine riječi. Ali ono što je Paulini najviše smetalo kod Mileve, ono što je bilo njezin najveći grijeh bilo je to da nije Židovka. Paulina je sinu jedincu namijenila bogatu židovsku gospođicu, i to mu je rekla. Moja draga mati je obična malograđanka, rekao je Milevi, baš me briga za njezine ideje. Ja ionako ne držim do religije. Mileva nije željela suditi ljude po izgledu. Ali napisala mu je u odgovoru na to pismo, jer se nikako nije mogla suzdržati, da sudeći prema Paulininoj fotografiji u prugastom kostimu koju on drži na polici s knjigama, njegova majka ni sama nije ljepotica. Naravno da je to bilo uvredljivo. Ali Albert se nije naljutio, on je na takve stvari odmahivao rukom.
Toga jutra za Milenu nema gore pomisli od one da je Paulina bila u pravu. Sada je sigurno zadovoljna što je njezin jedinac s Elsom, sestričnom koju ne zanimaju ni knjige ni znanost, koja će se za njega brinuti. Navodno je društvena, vesela i dobro kuha. To što je praznoglava mondenka željna slave više mu nije važno.
Je li on svjestan koliko se promijenio zadnjih nekoliko godina? Postaje sve sličniji ljudima koje ne podnosi.

I svijet se promijenio. Paulina je Srbe držala razbojničkim narodom. Što li tek sada misli kada je Gavrilo Princip, jedan Srbin, atentator i ubojica prijestolonasljednika, gurnuo Austro-Ugarsku u rat? Je li i taj atentat argument protiv Mileve? Nema mjesec dana od sarajevskog atentata, i posvuda se osjeća napetost. Novine pišu samo o mogućem ratu. Albert o tome šuti, barem pred njom, iako Mileva nije nacionalistkinja. Ona zna da je on pacifist, protivnik svakog rata, i da ga i sama pomisao na rat užasava. Sa šesnaest godina je sam vratio njemačko državljanstvo i godinama bio bez ikakvih dokumenata kao apatrid samo zato da ga ne bi regrutirali u redovnu vojsku.
Ali atentat je samo povod, ne i razlog ratne psihoze koja se osjeća u zraku. Haberovi govore samo o tome. O regrutacijama koje će sigurno uslijediti. O militarizaciji društva, nemogućnosti putovanja, oskudicama. Pri pomisli da je Austro-Ugarska u ratu sa Srbijom Milevi se njezina nevolja čini toliko beznačajnom da joj je na trenutak lakše. Ali dovoljno je da zamisli kako će joj Beograd, u Kraljevini Srbiji, postati nedostižan iz Novog Sada, koji je s druge strane granice, u Austro-Ugarskoj. Što će biti s njezinim prijateljima u Beogradu? A s bratom? Hoće li se njezin Miloš, koji je diplomirao medicinu, morati boriti za austrougarsku vojsku? S Albertom o tome, kao ni o čemu drugom, više ne može razgovarati. On prezire politiku čak i kad im svima njima politika mijenja život.
Zašto joj Albert nije napisao da se cijela ova ponižavajuća situacija vrti oko Else? Zašto nema hrabrosti priznati da ima ljubavnicu? Mileva sluti da njegova zaljubljenost traje barem dvije godine. Ona je pažljiva promatračka. Kad se radi o Albertu, oko joj je oštro i ne promiče joj ni najmanja promjena na njemu. Elsa se čak ponudila da im pomogne naći stan u Berlinu. Kakva izvanredna drskost. Bila je uvjerena da Mileva ne zna za njezinu vezu s Albertom. Zaista nije mogla biti sigurna koliko je njihova veza ozbiljna sve dok se nije doselila u Berlin. U stvari, sve dok jučer nije dobila potvrdu u obliku pravila ponašanja, gajila je samo veliku sumnju. Njegovu zaljubljenost odavale su sitnice: bezrazložna dobra volja, izbjegavanje kuće i obitelji, putovanja koja nisu uključivala Milevu. I napokon, jasna želja da se makne iz njegovog života koju je pokazao kad je iznajmio stan u kojem su živjeli zajedno i tako ih zapravo izbacio.
Da je riječ o prolaznoj fascinaciji, Albert se ne bi upuštao u detaljno reguliranje njihovih odnosa. Uvjeti su ustvari njegovo konačno priznanje da je Mileva još samo formalno njegova supruga. Neće se razvesti, ali više neće biti zajedno. Kad su prije nekoliko mjeseci tek došli u Berlin, Elsa ih je posjetila da vidi kako su se smjestili. Jednoga se dana pojavila na vratima njihovog stana i Mileva joj nije mogla zalupiti vrata pred nosom, iako je to poželjela. Elsa se s njom srdačno pozdravila, malo previše srdačno. Zgodna je, prema vladajućim standardima ljepote koji cijene punašnost, zaključila je Mileva. Doduše, bila je zgodna na banalan način, morala je primijetiti. Plavokosa, prsata, širokog osmijeha. Ispod haljine, utegnute u struku, mora da je nosila korzet ili barem steznik, koji je sve više ulazio u modu. Mileva je taj odjevni predmet odbacila s prezirom napredne studentice. Čemu sputavati tijelo, žene više nisu samo ukras, govorila je djevojkama u pansionu. Ali gledajući Elsu, shvatila je zašto žene muče sebe na taj način, okrutno, tako da jedva dišu. Kad ju je ugledao, Albert se potpuno preobrazio. Pogled mu je obuhvatio njezino lice i skliznuo na grudi koje su se isticale u tankoj ljetnoj haljini s dekolteom. Mislio je da Mileva to ne primjećuje. Je li u tome tajna ženstvenosti, u stezanju i isticanju, u treptanju očima i umiljatom osmijehu? Ni kao mlada nije pribjegavala tim „ženskim trikovima”, kako je nazivala takvo ponašanje a sada je već bilo prekasno. Pa i Elsa je također bila starija od Alberta, samo godinu dana mlađa od Mileve. Ali je izgledala mlađe. Svijetli ten i svijetla kosa ublažili su bore koje su na Milevi bile sve vidljivije. Odjednom je zbog Else postala bolno svjesna svog izgleda, svoga šepavog hoda i tamnosive haljine od popelina na točkice, zakopčane do vrata.
Izgledam poput kakve uštogljene, ostarjele dadilje. Poput onih koje plaše djecu strogoćom i dijele im packe. Kad bih se barem mogla nonšalantno osmjehnuti, pretvarati se da ništa ne sumnjam. Moje namršteno lice i skupljene usne govore joj sve što o meni treba znati. Ono što joj je Albert sigurno već rekao - da sam dosadna, stara baba - pomislila je gledajući je.
Njišući kukovima, Elsa se uputila djeci. Hodala je kao da je izaziva, da je podsjeti da ona, Mileva, nikada, baš nikada, neće moći hodati tako zavodljivo. Mileva je tada učinila ono čega se bezuspješno pokušava odučiti. Pogledala je njezine cipele. Nosila je lagane cipele s visokom petom, od svijetle kože s remenčićem oko gležnja. Naviku da baci pogled na ženske cipele stekla je još u gimnaziji, u godinama kada je postala bolno svjesna svoje šepavosti. Jednom mjesečno u školi su se održavale plesne večeri. Otišla je samo jednom, na nagovor Desanke, koja je sjedila s njom u klupi. Znaš i sama da mi je teško plesati, jedva hodam, branila se. Barem ćeš uživati u muzici. Mileva je odlično svirala klavir i tamburicu. Cijelu je večer prosjedila na stolici. Nitko je nije došao zamoliti za ples. Znala je unaprijed da će biti tako, a ipak se nadala da će netko doći po nju. Ne iz sažaljenja, već iz pristojnosti. No mladići su se valjda bojali da će im se vršnjaci smijati.
Kad si bila mala, plesala si kao ranjena ptičica, jednom joj je rekao otac. Tu je rečenicu dobro zapamtila. Vidjela je takvu ptičicu, vrapčića kojeg je u njihovom dvorištu ranila mačka. Vrapčić je očajnički pokušao skakutati na jednoj nozi, nespretno, uplašeno. Primila ga je u ruke i osjetila kako njegovo nemirno srce ubrzano kuca kao da će izletjeti. Zato je, kad je otac spomenuo ranjenu ptičicu, vidjela tog ranjenog vrapčića. Ta slika i očeve riječi urezali su joj se u sjećanje. Iako je otac to izrekao dobronamjerno, te je večeri na plesu shvatila da je i on vidi na isti način kao i dječaci iz njezine škole. Kao ranjenu pticu, defektnu djevojku koja ne može plesati. Poželjela je da otac nije izrekao tu rečenicu. Poželjela mu je reći: Ali plesala sam, ipak sam zaplesala! Bila je sigurna da bi zaplesala i te večeri da se našao dovoljno hrabar mladić da joj pristupi. Kasnije je u životu izbjegavala situacije u kojima bi joj šepavost smetala i na plesnim bi večerima radije muzicirala. No očeve su riječi ipak ostavile ožiljak.
Elsa je toga dana prvo Tetea privila na grudi i poljubila mu znojno čelo. Kao da je njezin! Mali se pokušao izmigoljiti iz njezinog zagrljaja. Prema nepoznatima je vrlo nepovjerljiv. Hans Albertse držao pristojno i rukovao se s „tetom Elsom”, kako ju je predstavio. Albert je ostao stajati na vratima dnevne sobe, još u neredu, uživajući u Elsinom prenemaganju pred njegovim dečkima. Ni on ni ona nisu obraćali pažnju na nju.
U tom trenutku Mileva je vidjela da je između nje i Alberta gotovo. Da je iščezlo ono što su nekoć imali, odnos uzajamne nježnosti, razumijevanja i podrške. Za Alberta i Elsu Mileva je već bila sjena iz prošlosti. Osjetila je da je suvišna i napustila sobu.
Čežnja za lijepim cipelama, a ne ortopedskim, podsjetila je Milevu na njezinu ranjivost. Lijepe cipele ostale su njezina neostvarena želja. Elsa je lelujala po njihovom berlinskom stanu dok ju je Albert zatravljen pratio pogledom. Milevi se od pogleda na nju zgrčio želudac. Bila je ljubomorna, jako ljubomorna. Što je bivala starija i što se više udaljavala od Alberta, postajala je sve nesigurnija u svoju ženstvenost. Elsin posjet i Albertovo ponašanje potresli su je više nego što je to očekivala. Da, bila je uvjerena kako se zbog šepavosti ne može izgledom natjecati s drugim ženama, no nadoknađivala je to svojim intelektom i obrazovanjem. Alberta je osvojila pameću, a ne ženskim šarmom. Ipak je ovo dvadeseto stoljeće, žene studiraju i rade, bore se za svoja prava. Marie Curie i sama je prije nekoliko godina osvojila Nobelovu nagradu za kemiju, i to nakon one koju je dobila ranije zajedno s mužem.
Gledajući Elsu, pomislila je kako više nije sigurna u to da žene mogu išta postići u društvu. Jer on, njezin genijalni muž, zaljubio se u ženu čija je najveća kvaliteta bio njezin izgled, koja je pripadala svijetu koji je prezirao i od kojeg je bježao od svoje šesnaeste godine.
Možda ipak još uvijek više živimo u devetnaestom stoljeću, pomislila je prateći Albertov zaljubljeni pogled. Još uvijek su žene muze čiji je zadatak nadahnuti genija. Prije, dok je još bila studentica, činilo joj se da su se žene njezine generacije, poput njezinih prijateljica, odmaknule korak dalje od sudbine jedne Clare Schumann, koja je u prvoj polovici devetnaestog stoljeća zapisala u svoj dnevnik: Želim komponirati, ali to nije za žene. Bila je najpoznatija pijanistica svoga vremena i tek pred kraj života usudila se komponirati. A sudeći prema Milevinom iskustvu ni fizika nije bila za žene. Ili barem ne za nju.
Mileva je ljubomorna, iako svjesna da sebi ne može priuštiti ljubomoru. Za izdržavanu ženu ljubomora je luksuz. Jer kad svoj položaj promotri bez emocija, on se svodi na njezinu potpunu financijsku ovisnost o Albertu. Satovi matematike i klavira koje je davala studentima u Zürichu nisu bili dovoljni za život. Ne bi mogla uzdržavati ni sebe, a kamoli i dvoje djece. Zato je, iako joj se to sada čini nestvarno, jučer na Uvjete preko Habera odmah odgovorila pristankom.
Da, Alberte, pristajem na sve tvoje uvjete.

Prva joj je pomisao bila kako to čini zbog djece. Štoviše, kako se, žrtvuje za djecu, što je samo dijelom bilo točno.
Kako sam ti mogla odgovoriti drugačije? Obuzeo me strah, strah kakav do tada još nisam osjetila. Sama, s djecom, bez posla, bez prihoda... Od čega ćemo živjeti? Moje se samopoštovanje istopilo. Moj ponos bio je još samo maska. U vlastitim sam očima pala na razinu prosjaka. Haber ti je prenio moj odgovor, ali ti nisi prestajao sa svojim zahtjevima. I dobro je da nisi, Alberte, jer to me spasilo. U vremenu između tvoje dvije poruke - a jedna je bila okrutnija od druge - ipak sam došla k sebi. Kao da sam se probudila, ili se u meni probudilo ono prkosno biće koje si upoznao davnih dana. Ne mogu živjeti kao služavka nakon što sam s tobom doživjela ravnopravan odnos, ma koliko kratko on trajao. Znam da ni ja više nisam ista osoba i da - to mogu priznati - ne zaslužujem tvoju pažnju na isti način. Ali zahtijevam poštovanje. Naravno da je tvoja obaveza da nas i dalje izdržavaš. Odlazim s djecom, razvod ti neću dati, a ti s Haberom sastavi prijedlog ugovora o našem izdržavanju.
Napokon su se vrata kuhinje otvorila i pojavila se Clara u jutarnjem ogrtaču. Otkad tako sjediš, pitala je. Nisam mogla spavati, rekla je Mileva. Pa zašto me nisi probudila? Zato sam tu, da ti pomognem. Mileva se osmjehnula, prvi put nakon dugo vremena. Ima ljudi kojima je stalo, pomislila je, koji se trude. Bolje mi je, zaista. Ustala je da i Clari skuha čaj.
Pripreme za povratak ipak su potrajale desetak dana. Mileva je bila zaokupljena pakiranjem i pospremanjem. Maja, Albertova sestra, došla je po dječake i odvela ih na izlet na Wansee i u zoološki vrt. Albert im se pridružio. Tete joj je rekao da je tati žao što odlaze, ali obećao je da će i on brzo doći za njima. Hans Albert ga je ispravio, uvijek je volio preciznost. Mama, rekao je kako će doći u posjet, a ne za nama. Mileva nije željela dječacima otežati situaciju. Naravno da će doći, potvrdila je. Bila je uvjerena da će Albertu biti teško bez dječaka i da će ih nastojati posjećivati što češće.
Čekala je i da iz Trsta doputuje njihov zajednički prijatelj Michele Besso. Kad mu je Albert napisao kako se Mileva odlučila s djecom vratiti u Zürich, Besso se ponudio da joj pomogne i otprati ih. Njoj je laknulo jer će joj biti lakše nego da putuje sama s dječacima. I još mu k tome nije trebala previše objašnjavati pojedinosti. Ako se Mileva vraća ostavljajući Alberta u Berlinu, znao je, dogodilo se nešto više od obične svađe. Poznavao ih je oboje godinama i znao je kako Albert može biti nagao i nepromišljen. I kako ga ona može izluditi svojom bolesnom zlovoljom.
U međuvremenu je od gospođe Hurwitz dobila adresu pansiona i dogovorila dolazak. Kupila je karte za vlak. Spakirala je stvari. O detaljima odlaska obavijestila je Alberta pismeno. To je, naravno, značilo da nema namjeru s njim živjeti pogotovo ne pod uvjetima koje joj je pokušao nametnuti. Morat će shvatiti kako je njoj važnije brinuti se za djecu nego za njegovo rublje.
Kad je primio njezin definitivni odgovor da ne pristaje na Uvjete i da napušta Berlin, Albert je poslao popis stvari koje smije ponijeti sa sobom natrag u Zürich.
Gledaj, pokazala je Clari popis, pa on mi odobrava da spakiram servis koji sam ponijela iz kuće u Novom Sadu! Moj servis, koji su mi poklonili roditelji. I ormar i krevete koje je moj otac dao izraditi od hrastovine. Sve je to ionako moje, kao i posteljina, zavjese, stolnjaci. On misli da mi treba njegov pristanak! Time me samo pokušava dodatno poniziti i osiromašiti, ali više nema tu moć.
Albertova sitničavost kojom je sastavio popis ipak ju je malo iznenadila, ali odlučila je da se više neće dati isprovocirati. Kad je već jednom donijela odluku da ga napušta, dogovor o takvim detaljima svest će na tehničko pitanje. Jednostavno će zanemariti njegovu namjeru da je dodatno vrijeđa.
Zadnji susret s Albertom dogovoren je u stanu Haberovih. Ni u jednom trenutku nije je pokušao spriječiti da otputuje. Pojavio se u srijedu popodne, dan prije njihovog odlaska. Prvi put promatrala ga je s distancom. Ne baš kao potpunog stranca, ali kao čovjeka kojeg sve manje poznaje. I to je bila istina, dok se spremala otići iz Berlina, zaista je imala dojam da to nije čovjek s kojim je živjela. Ponašao se službeno. Oboje su ostavljali dojam neznanaca koji su došli zaključiti ugovor u odvjetničkoj kancelariji.
Nisu bili sami, Fritz je posredovao u dogovoru o praktičnim pojedinostima, ponajviše o tome kako će se život nje i dječaka od sada odvijati. Oboje su prikrivali emocije. Albert olakšanje, Mileva razočaranje i strepnju.
Potpisala je dokument koji je Albert donio, prihvaćajući iznos koji će slati za uzdržavanje. Za uzvrat je tražila da djeca, kad mu dođu u posjet, ne viđaju njegove rođake. Mislila je na Paulinu, ali prije svega na Elsu. Mjesečni iznos od 5.600 maraka bio je premali za njih troje, ali bilo je to pola njegove plaće. Pristala je. Dok je potpisivala ugovor o uzdržavanju, pomislila je: A što će sada biti s tvojim Uvjetima, Alberte?
Ni on ni ona nisu izgovorili riječ razvod.
Osjećala se još uvijek razapetom između prezira i odanosti. Nadala se da će zadnje večeri u Berlinu još jednom posjetiti dječake, da će se s njima oprostiti. Sjedila je s njima, igrali su karte, ostali budni do kasno u noć, uzbuđeni što se vraćaju u Zürich. U jednom trenutku Besso se vratio od Alberta. Bio je šutljiv i Milevi se činilo da strepi kako će ga ona ispitivati o Albertu. Da joj je imao što reći, sigurno bi rekao. Ali ona nije bila toliko ljubopitljiva koliko tužna. Dio njezine prošlosti završava u Berlinu, mislila je dok je spremala dječje igračke i odjeću u kovčeg. I da ostanu zajedno, ništa više ne bi bilo isto.
Albert je u njezinim očima konačno postao običan muškarac. Slab, vrijedan prezira kao i mnogi drugi. I zbog toga joj je bilo žao. Na trenutak je zastala, neodlučna, s Teteovim medvjedićem u rukama. Zatim je i njega spremila i spustila poklopac kovčega.
Na željezničkoj stanici, dok nosači unose njihove stvari, Albert Milevi daje fotografski aparat. Molim te, slikaj dječake i pošalji mi fotografije, kaže. Mileva kima glavom, naravno, slat ću ti fotografije. On zahvaljuje Bessu što im se našao pri ruci u ovoj, kako kaže, nenadanoj situaciji. Ne baš tako nenadanoj i ti to znaš, misli Mileva, ali šuti. Gotovo je s njezinim prigovaranjem. Od sada će njihova pisma i razgovori biti službeni i odnosit će se isključivo na dvije teme, djecu i novac. Mileva je već izračunata da je svota koju im je odredio nedovoljna za njihove potrebe i da će morati držati privatne satove klavira i matematike. I Haber ih je dopratio na stanicu, nastoji biti koristan, ali samo tužno gleda dok se dječaci penju u vlak. Albert im dugo maše. Zadnja slika koju pamti iz Berlina je Albert koji stoji na peronu u bijelom odijelu i postaje sve udaljeniji dok maše šeširom. Napokon se stapa sa sivim berlinskim nebom u pozadini.
Srijeda je, 29. srpnja. Jučer je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji. Jučerašnje novine crnim masnim slovima na naslovnoj stranici prenose vijest iz Wiener Zeitunga „Objavljen rat Srbiji!” Kakva nesretna podudarnost, misli Mileva. Odjednom se našla usred dva rata. Ovog privatnog s Albertom i onog drugog, pogibeljnog i krvavog. Oba su zastrašujuća. Stisnula se na sjedalu kupea. Što ih čeka? Hoće li smoći snage da sama podnese ovu promjenu u svom životu i užase koje navješćuje objava rata?
Čim je vlak za Zürich napokon krenuo, dječaci su zaspali. Tete spava s glavom u njezinom krilu. Hans Albert sjedi preko puta nje, knjigu je odložio na prazno sjedalo do sebe. Izgleda umorno, blijed je. Razumije više nego što treba. Bilo joj je dirljivo kako je pomogao Bessu dodajući mu torbe. On je sada njezin zaštitnik, misli Mileva gledajući dječakova uska ramena, tanke ruke i šiljata koljena koja proviruju iz kratkih hlača. Michele Besso čita novine, ali i njemu se sklapaju oči. Zaključuje da je najbolje da se i sama pretvara da spava.
Mileva zna da nema pravo očajavati. Nije sama, nipošto nije sama. Ima dva dječaka. Izdržat će već nekako. Prevladat će svoju bolest. Zna da mora, radi djece.

U vlaku
1914.
MILEVA OTVARA OČI. Mora da je zadrijemala. U kupeu je i dalje mirno. Dječaci su se umorili, a i Besso. Bole je zglobovi i kuk, jedva se popela u vlak. Sada je barem mirna, tužna ali smirena. Za razliku od Berlina, u Zürichu će barem biti u poznatom gradu, okruženi prijateljima i ljudima koje poznaju.
Mora sebi priznati da je njezina situacija prilično neugodna, iako je sama tako odlučila. Vraća se u Zürich s dvoje djece, i to ne u stan nego u pansion pokraj željezničke stanice. Bez posla je i bez novca, posve ovisna o mužu koji ju je upravo ispratio, vjerojatno jedva čekajući da vlak iščezne na horizontu.
Ovo što se dogodilo u Berlinu nije početak, nego vrhunac njezinih problema. Otkako je rodila Lieserl, njihovi životi kao da su krenuli u suprotnim pravcima. Uzrok je bila odluka da zadrže prvo dijete, djevojčicu. Bila je to njihova zajednička odluka, samo što je Albert bio premlad i zapravo nije imao pojma što takva odluka znači. Sjedili su u njezinoj sobici u potkrovlju pansiona. Tek je bio stigao izvana, malo uspuhan od penjanja na treći kat. Kasno je, Mico, idemo završiti onaj zadatak, sutra ujutro već u osam moramo biti u laboratoriju, govorio je dok je izvlačio bilježnice iz torbe i raspoređivao ih po stolu. Ona je stajala i čekala da prestane govoriti. Napokon je zapazio vazu sa svježim buketom ruža na stolu. Kupila ih je na obližnjoj tržnici jer su je podsjećale na vrt u Kaću. Slavimo li nešto? Ne znam, Alberte, to ćemo tek vidjeti, rekla mu je tajanstveno se osmjehujući. Bio je očito zbunjen njezinim zagonetnim ponašanjem i već je bio zaustio da joj dobaci neku od svojih šala. Stavila mu je prst na usta, a zatim uzela njegovu ruku i položila je na svoj trbuh. Sjeća se iznenađenja na njegovom licu. Trebao mu je trenutak da shvati, a zatim ju je privukao k sebi nježno, kao da se boji da će je povrijediti njegov i najmanji dodir.
Sjećam se, osjećala sam se tako sigurno u njegovom zagrljaju. Kao da mi se više nikada ništa loše ne može dogoditi. Njegova me prisutnost štitila od strahova i samoće. Albert je bio moj čarobni štit od svijeta. U tom sam trenutku povjerovala da smo nerazdvojni, da smo jedno drugom dovoljni i da će tako ostati zauvijek.
U kupeu je mračno, čuje samo kloparanje vagona. Mjesečeva svjetlost povremeno osvjetljuje usnula lica oko nje, blijeda, kao iz drugog svijeta. Zamišljeno rukom gladi plišano sjedalo kao da se želi uvjeriti da je zaista i ona u vlaku, s dječacima.
Osjeća da još uvijek nije sasvim prisutna, da lebdi negdje između njih i Alberta. Hoće li se i ubuduće osjećati tako rascijepljenom?
Ne može njemu pripisati baš svu krivnju za rastanak. Nije se promijenio samo Albert, ona se promijenila možda i više od njega. Nije riječ samo o tome da je ostarila pa se jedva prepoznaje u ogledalu, već dugo pati od napada tjeskobe i sve joj je gore. U zadnjih desetak godina, zapravo sve od smrti Lieserl, ima osjećaj da je jedva živa. Da je nitko ne čuje. Da Albert ne mari za nju.
Pomisli li on ikada na Lieserl? Je li činjenica da su mu bile samo dvadeset i dvije godine kad se ona rodila opravdanje za sve što se poslije dogodilo? Je li se ponekad pitao kako je bilo Milevi kad se u ranu jesen 1902. vraćala u Zürich bez djeteta? Lieserl je već prepoznavala lica oko sebe. Alberte, sliči na tebe. I smije se poput tebe, rekla mu je kad ju je dočekao na željezničkoj stanici. Ne brini se, uskoro ćemo po nju, samo da dobijem posao. Do tada, moramo čuvati tajnu. Znaš i sama koliko sam molbi poslao svojim profesorima, svim živim poznanicima. I koliko se njih oglušilo. Još da saznaju da imamo vanbračno dijete! Tko bi mi od tih malograđana napisao preporuku? Strpi se, vjenčat ćemo se čim dobijem posao i onda će Lieserl biti s nama, tješio ju je.
Te jesenje večeri ulica je mirisala na kišu. Albert ju je čvrsto držao za ruku.
U polusnu, Mileva vidi sebe kako stoji pred ogledalom u svojoj sobi u Kaću te davne rane jeseni 1902. prije povratka u Zürich. Posljednjih mjeseci trudnoće tijelo joj je bilo teško, jedva se kretala po kući i dvorištu šepajući još jače. Nije odlazila u selo kako bi sakrila trudnoću od znatiželjnih očiju. Ali osam mjeseci nakon poroda trbuh joj je posve splasnuo i vratila joj se lakoća pokreta. Zato se i ohrabrila obući suknju od prošlog ljeta.
Zakopčava je posve lako, a zatim se okreće oko sebe. Da, ova joj suknja od šifona s visokim strukom dobro stoji, ističe joj struk i grudi, koje kao da su se povećale nakon poroda. Malo je steže. Zavidi sestri koja se odijeva poput seljanke. Ali Zorku nije briga ni za običaje ni za modu, ionako se izbjegava družiti s nepoznatim ljudima.
Popravlja čipkastu kragnu bluze. Previše je uštirkana, morala bi reći Julki da u zadnju vodu stavlja manje štirke. Ali majka voli da je sve jako uštirkano, i odjeća i stolnjaci i jastučnice. I plahte, koje šušte kao da su od papira kad se navečer među njih uvuče. Je li ovo kuća koju najviše voli jer u njoj nalazi mir? Nije više tako sigurna. Kao da je razapeta između Kaća i Züricha, ne pripada više posve ovamo, ne može se vratiti u djetinjstvo, sjediti na vrhu drvene kule i čitati, biti sama, biti svoja. Nije više ni sama ni samo svoja. Albert je to promijenio, a sada je došla i Lieserl.
Ispitivački se promatra u ogledalu. Nevisoka je, crnomanjasta, s istaknutim obrvama i raspuštenom crnom kosom koju još nije ukosnicama skupila na vrh glave. Sama sebi čini se nekako mlađom, kao da su se s trbuhom istopile i njezine godine i više nema dvadeset i šest nego dvadeset. Uskoro će na put, natrag Albertu i na studij. Pa ne izgledam lošije od Helene ili Ružice ili Milene, pomisli. Odavno se pomirila s tim da nije ljepotica iz modnih žurnala, mondenka poput onih švicarskih dama koje kupuju u finim dućanima u centru grada. Ali isto tako odrasla je s uvjerenjem da joj nije najvažniji izgled, nego ono što nosi unutra, ljubav za muziku, matematiku i neizmjernu znatiželju. Veza s Albertom joj to samo potvrđuje. Okružen je ljepoticama u Zürichu, ali samo je ona od svih tih djevojaka upisala Politehnički fakultet, baš kao i on. Vjeruje da ima dovoljno znanja i znatiželje, ali i analitičkih sposobnosti, i da je to ono što je razlikuje od njezinih prijateljica. I druge kolege sa studija, primijetila je, također je smatraju zanimljivom i drže do njezinog mišljenja.
Baca se na krevet raširenih ruku i nogu, onako kao što se nekada, kao dijete, zajedno sa sestrom Zoricom znala u dvorištu baciti na leđa u prvi snijeg. Obris tijela ostajao bi u snijegu sve dok ga ne bi zasule nove pahulje.
Mileva zna da ogledalo ne pokazuje ono po čemu se, osim interesom i talentom za znanost, razlikuje od svojih prijateljica s kojima je u vrijeme studija živjela u pansionu. Okret pred ogledalom, gotovo kao plesni korak, izvela je prilično spretno, ali to je samo zato jer ima nove cipele. Otac joj je naručio nove ortopedske cipele u Novom Sadu, kod njezinog postolara, majstora koji ih izrađuje za nju još od kad je bila dijete. Baš jučer je dobila očev poklon. Za put, da ti budu udobne. Možda joj otac tako želi pokazati da podržava njezinu odluku da im ostavi djevojčicu, da je svjestan koliko joj je to teško. Sada možeš i zaplesati, rekla je Zorka i uhvatila je za ruku i zavrtjela je. I Zorka šepa, iako jače od svoje starije sestre. Čak se i majka ustala i uhvatila s njima za ruke. Njezine dvije djevojke plešu, kakav prizor! Kad je krajičkom oka pogledala oca, učinilo joj se da u njegovim očima vidi suze.
Zatim se naglo otrgla iz njihovih zagrljaja i odšepala u sobu. Ne, nikada neće biti poput ostalih. Nikada neće plesati poput svojih prijateljica. Zašto uopće pokušava? Zbog toga se i treba vratiti u Zürich. Učenje i diploma bili su njezin jedini izlaz iz ove situacije. Roditelji su se toliko brinuli za nju, omogućili joj da završi gimnaziju, poslali je na studij u Švicarsku. Dogodilo se upravo ono čega su se najviše bojali, misli, i dalje ležeći. Osramotila sam ih. Vratila sam se trudna s vanbračnim djetetom. I bez diplome.
Kad je prošlog ljeta stigla k roditeljima, nije im odmah priznala da je trudna, nije smogla hrabrosti za taj razgovor čim je stigla s puta. Njezin se trbuh još mogao sakriti ispod malo šire haljine. Kad je napokon ocu Milošu rekla da čeka dijete, najprije je sjeo. Zatim je pogledao prema njoj, čekajući da mu potvrdi, kao da nije dobro čuo.
Je li moguće, Mico? Nisi mi ništa pisala.
Ali oče, zaustila je, a on je samo podigao ruku.
Zapamtila je tugu u njegovom glasu, kao da mu je netko upravo priopćio da je njegova ljubimica umrla. Danima se nije povratio od šoka.
Kopile, tako kod nas zovu vanbračno dijete. Naša je Lieserl, dragi moj Alberte, bila obično kopile. Poput one novorođenčadi koju majke noću ostavljaju pred crkvom. I to u bogatoj i poštovanoj kući Miloša Marića. Roditelji su sve poduzeli da zataje njezinu trudnoću. Otpremili su Milevu i dijete na imanje u Kaću, gdje nitko od susjeda i prijatelja nije imao pristupa. Za njezino je stanje znala samo Julka i sluge na imanju, a Miloš je znao kako će spriječiti širenje glasina.
Odluka da Lieserl nakon poroda ostavi roditeljima, koji će je dati na usvojenje u dobru i pouzdanu obitelj, bila je već donesena. Dogovorila se o tome s Albertom, pa i da je htjela nešto promijeniti, bilo je prekasno. Otac je već u susjednom selu našao obitelj koja će uzeti dijete. Kako se uopće mogla suprotstaviti odluci da malenu da na usvojenje?
Mileva je sigurna da je već s tom odlukom nastala prva pukotina između nje i Alberta. Ona se, naime, nadala da će se to promijeniti kad on dobije posao. I da otac neće odmah poduzimati sve što je potrebno za usvojenje.
Dok leži na svom starom djevojačkom krevetu, razmišlja o povratku u Zürich bez djeteta. Kako će ga ostaviti? Ne može podnijeti pomisao da, kada ode, više neće vidjeti djevojčicu. Najradije bi se okrenula na bok i tako zaspala. Najradije se ne bi ni pomaknula a kamoli otputovala. A istovremeno želi pobjeći od svega. Okreće se prema zidu. U polusnu joj se čini da je na čamcu. Na obali stoje njezini roditelji, Albert, Zorka, prijatelji. Ne vide je, njihovi glasovi ne dopiru do nje. Ona im maše i maše pa klone. Shvaća da je ostala sama, s djevojčicom u naručju. Čamac plovi u maglu.
Izbjegavala je o tome razgovarati s ocem. Što bi mu rekla? Oče, nisam imala snage, nisam mogla preboljeti Lieserl. Bila sam rastrgana između nje i Alberta, između Novog Sada i Züricha. Oboje su me trebali. Bilo je to previše za vašu ljubimicu.
Iz obamrlosti je budi glas djeteta. Gleda je dok se meškolji. Oči su joj pune suza. S osam mjeseci Lieserl je već prepoznaje, osmjehuje joj se i maše ručicama kad joj priđe. Tako je mala, a već zna da će je uzeti u naručje, šetati s njom, pjevati joj dok ne zaspi. Nije plačljivica i satima miruje u kolijevci čak i kad je budna. Roditelji Milevi nisu dopustili da kolijevku drži u svojoj sobi. Otac je inzistirao da obitelj usvojitelja uzme Lieserl odmah nakon poroda, ali Mileva ga je uspjela nagovoriti da dijete ostane u kući do njezinog povratka u Zürich. Tako će ti biti samo teže rastati se od nje, rekao je otac. Znala je to i sama. Lieserl spava sa sluškinjom koja je i doji. Da se ne navikne na nju.
Ali ja se želim vratiti po nju, brzo ću se vratiti, čim Albert dobije neki posao. Molim te, nemoj je odmah dati od kuće, sačekaj da ti javim kako napreduje traženje posla. Otac na to odmahuje glavom, beskrajno tužno. Mileva nije sigurna je li to zbog nje ili zbog Lieserl. Sumnja li da će se Milevin plan ostvariti?
Nadala se da će u međuvremenu, dok je ona još kod roditelja, Albert javiti da je dobio posao. Odmah bi se vjenčali i naknadno se upisali kao djetetovi roditelji. Jedini način da prihvati okrutnu odluku, bila je njezina nada da će se uskoro, čim se srede, vratiti po Lieserl. Vjerovala je da njihova odluka nije konačna i da će Miloš uslišiti njezinu molbu. Njezin otac, a pogotovo majka, znaju koliko je očajna.
Nije sve izgubljeno, mala moja, mama će se uskoro vratiti po tebe, tepa Lieserl dok je uspavljuje. Riječ „mama” zvuči joj neobično. Još se nije navikla da je postala majka.
Mileva zna da je njezinom ocu Albertovo i njezino vanbračno dijete udarac na koji nije bio pripremljen. Ipak, nije joj zabranio povratak u Švicarsku, niti uskratio uzdržavanje nego joj je pružio i drugu šansu da diplomira. Na neki način je bila ponosna na njega, njezin je otac bio napredniji od mnogih, pa i od Albertovih roditelja. Otac ju je podržavao otkad je stala na noge, od kad je shvatio da njegova Mica nije djevojčica kao ostale, da je ne čeka što i njih, muž i djeca. Djevojke poput nje u njihovom bi kraju obično ostajale uz roditelje, njegovale ih, čuvale djecu braće i sestara, održavale kuću i imanje. Ali kad je vidio kako je dobra učenica i željna znanja, kako niže odlične ocjene, mnogo čita i svira klavir, odlučio je da njegova kći zaslužuje da studira. Malo je bilo žena koje su studirale, ali Mileva je imala najbolje ocjene iz svih predmeta, ne samo iz matematike, što mu je olakšalo odluku.
Otkako sam prohodala, otac je znao kakav me život ovdje očekuje. Zato me i poslao u Zürich na studij, daleko od sredine u kojoj su takve žene manje vrijedne. Šepavici poput mene nije se smiješio čak ni brak, nego samoća i vezanost za roditelje. Jedini način da mi pomogne bio je da me školuje.
I dalje leži nepomično na krevetu. Kad je krenula u školu u Rumi, prvi put je čula riječ „šepavica”. Bilo joj je sedam godina. Djeca su vikala za njom Mica-šepavica, a ona je bježala od njih najbrže što je mogla, ako se njezino brzo šepanje uopće moglo nazvati trčanjem. Saplela se i pala na prašnjavi put. Prvi udarac nogom dobila je u leđa. Zapljuštala je kiša udaraca nogama, čupali su joj kosu, trgali odjeću, raskrvarili usnu. Većina učenika nije imala cipele tako da je udarci nisu jako boljeli. Boljele su je riječi, njihova mržnja koju nije razumjela. Nije vikala niti plakala pred njima. Zaplakala je tek kod kuće, kad je skinula sa sebe haljinu s tragovima njihovih prljavih nogu. Znala je samo da je drugačija od ostale djece po tome što ima najbolje ocjene. Prva joj je pomisao bila da je djeca tuku jer je bolja učenica od njih. Tek joj je ta strašna riječ „šepavica” otkrila pravi razlog. Nije njih bilo briga za učenje. U njihovim je očima Mileva bila gora od njih jer je bila drugačija, bila je invalid. Kad je rekla ocu što joj se dogodilo, on je problijedio i stisnuo šake. Od tada je iz škole žurila ravno kući a otac bi po nju poslao nekog od slugu s imanja.
Kad god pomisli na oca, osjeća grižnju savjesti. U njegovim ju je očima mogla iskupiti jedino diploma. Vjerovao je u nju i povratak iz Novog Sada u Zürich je zbog toga doživljavala kao dvostruki poraz. Kao što je Albert izdao njezina očekivanja, ona je izdala očeva.
Ni Albert se ne bi usudio postavljati joj uvjete zajedničkog života da je samostalna žena koja zarađuje svoju plaću. Zato se i školovala na Politehnici, upravo zato da bi postala neovisna. Mileva se po tko zna koji put pita kako bi, da je uspjela diplomirati, danas izgledao njezin život.
Diploma bi joj promijenila život jer bi bila u prilici birati. Pa čak i da je odabrala isti život, bio bi to njezin odabir a ne prisila. Kad žena ima svoje zanimanje, ima i šansu da zarađuje i postane neovisna o mužu ili ocu. Nikada nije ni pomišljala da će ostati kod kuće i biti domaćica ili guvernanta. A sada, sada se našla u situaciji kao da je pohađala djevojačku školu za domaćice a ne studirala matematiku i fiziku na zahtjevnom Politehničkom fakultetu. Čak ni njezina majka nije onakva domaćica kakvu Albert želi napraviti od Mileve. Ona za kuhanje, pranje i pospremanje kuće ima sluškinju. A Mileva je od prvog razreda bila najbolja u matematici, i to u svim školama koje je pohađala. U zagrebačkoj Kraljevskoj gimnaziji dobila je posebnu dozvolu ministarstva da može slušati predavanja iz fizike, jer žene na to nisu imale pravo. Njezini profesori tvrdili su da je izvanredno talentirana. Zar bi inače njezin otac trošio toliki novac da školuje žensko dijete u Švicarskoj? Mogao je umjesto toga napraviti novi krov na štali ili kupiti konja. Ne, on je ulagao u obrazovanje svoje kćeri. Svoje male šepave mudrice. Bio je brižan, mislio je da za djevojku s takvom urođenom manom i s takvom pameću nema boljeg rješenja od toga da se osamostali.
Ali Mileva očevu šansu nije uspjela iskoristiti. To je ustvari njezina priča, stane u dvije rečenice. Preostaje joj da sada, poslije svega, razmisli o tome kako i zašto se to dogodilo. Ali to neće umanjiti njezin osjećaj poraza i očevu tugu što ga je razočarala. Možda, ako ponovo zaspi, ako jako čvrsto zaspi, kad se probudi, sve bude drugačije. Neće više biti šepava. Neće više biti usamljena. Tako je maštala u djetinjstvu. I onda kad je ostavila Lieserl.
Mileva otvara oči. U vagonu je mirno, dječaci spavaju, a Michele lagano hrče zabačene glave.

Kad se te jeseni vratila u Zürich bez djevojčice, ništa nije ispalo kako se nadala. Konačna odluka o usvajanju djeteta ovisila je o Albertu i njegovoj sposobnosti da nađe posao. Diplomirao je, ali je bio bez posla i prilično izgubljen. Kao i za vrijeme studija, povremeno je pomagao ujaku, držao satove fizike ili predavao kad bi mu se za to pružila prilika. Jedina je mogućnost bila da Lieserl ostane kod njezine obitelji, odnosno da bude usvojena - samo mu je nedostajalo da se među profesorima pročuje, i to dok traži mjesto na fakultetu, da ima vanbračno dijete. Nade da će ga zaposliti na univerzitetu ionako su bile male. Profesori na Politehnici, naročito profesor Weber, nisu mu bili skloni. Sve kolege s godine već su našle posao, samo je njezin Albert naišao na poteškoće. Neobične ideje, provokativne teorije, sklonost vicevima, zabavama, ogovaranju - tko bi njega uzeo za asistenta. Profesor Minkowski mu je lijepo rekao: Vi ste bistri, ali ne dopuštate da vam se bilo što prigovori.
Albert je bio nezaposlen, ambiciozan, nezadovoljan i nezgodnog karaktera. Ono na što Mileva nije računala bilo je da je i emocionalno nezreo. Ubrzo je sasvim prestao spominjati Lieserl. Mileva je u početku vjerovala da je tako bolje. Moglo bi se dogoditi da je nehotice spomene u društvu. Ali on dijete nije spominjao ni kad su bili sami. Nije ju pitao što joj piše otac, ima li vijesti kako mala napreduje, govori li? Uobičajene stvari koje roditelji inače pitaju. Pročitala bi mu odlomak iz očevog pisma, a on bi slušao nekako rastreseno i nezainteresirano. Tako joj se barem činilo. Ponekad se pitala nije li to odsustvo interesa bilo znak da je odustao od Lieserl?
Ni njezin joj otac u to vrijeme nije bio od pomoći. Kao da se i on zavjetovao na šutnju, sve je rjeđe spominjao posjete djevojčici, a njegove su se riječi svodile na: dobro napreduje, zdrava je, vesela, prohodala je... Je li otac već tada posumnjao da Mileva neće doći po Lieserl? Je li ocijenio da je dijete za njih oboje, u situaciji u kojoj su se našli, preveliki teret? Otac još nije bio upoznao Alberta. Možda nije imao povjerenja u njega zbog njegove mladosti, ali i zato što još nije oženio njegovu kćer.
Možda se predugo nadala da će Albert ubrzo dobiti posao koji će im omogućiti da se vjenčaju i uzmu dijete k sebi. Kako su prolazili mjeseci od njezinog povratka iz Novog Sada, Milevu je izjedao strah da više neće vidjeti svoje dijete. Ta je zima bila dugačka i jako hladna. Povukla se u sebe, nije sudjelovala na njihovim sjedjeljkama nakon koncerata. Radije je ostajala u krevetu. Bilo je dovoljno da vidi ženu koja gura kolica pa da se rastuži.
Nešto se s njom događalo, a nije znala što. Samo je osjećala da sve više tone u beznađe.
Od kada je rodila Ljubicu (njezini roditelji odabrali su Lieserl to krsno ime), čini joj se da ništa više u njezinom životu nije bilo isto. Ni tijelo joj nije bilo isto, iako je opet bila vitka kao i prije trudnoće. Ali više nije bila okretna i puna energije kao ranije. Njezino tijelo, umjesto da bude lako, poslije povratka u Zürich postalo je olovno teško. Kao da je bila prikovana uz krevet, neka sila pritiskala ju je k zemlji. Nikada prije to nije iskusila. Gušila se. Novi osjećaj težine činio ju je i fizički bespomoćnom.
Pitanje, koje je sebi bezbroj puta postavila predugo je ostalo bez pravog odgovora: Zašto sam je ostavila? Zapravo s Albertom nikada nisam razgovarala o tome zašto nismo otišli po Lieserl čim je on dobio posao u Uredu za patente u Bernu. Ili čim smo se, odmah zatim, vjenčali u siječnju 1903. Kad bih mu rekla: Zašto sam je ostavila, Albert bi me zagrlio i odgovorio: Zato jer nisi mogla drugačije. Sada te ja trebam više nego ona. Trebam te, Mico. Radio je na doktoratu. Ali kad je pisao profesoru Alfredu Kleineru i predložio mu temu svog doktorskog rada, ovaj ga je odbio. Albert je bio obeshrabren. Uistinu se nije pretvarao kad je zatražio moju podršku. Nije se žalio, ali vidjela sam da mu je doista jako teško.
Prvi put je pokušala diplomirati 1900., kad i Albert. Tada je na ispit izašla utučena jer je nedavno bila saznala da njegovi roditelji nikako ne odobravaju njihovu vezu. Nakon toga imala je ozbiljnih problema s koncentracijom. Dogodilo bi joj se da ne zapamti ono što je upravo pročitala pa bi se morala vraćati na tekst. Rastresenost, najobičnija rastresenost, tješila ju je prijateljica Ružica kojoj se potužila. Znala je da je to više od rastresenosti. Odbacivanje Albertove obitelji jako ju je potreslo. Bila je potištena. Mučila ju je nesanica. Noću bi osluškivala Albertovo disanje, zvuk kiše, promatrala bi pruge svjetlosti na stropu i preplavio bi je osjećaj nesavladive tuge. Činilo joj se da ništa nema smisla, pa ni ustati iz kreveta.
Upravo takva besana, mučna noć prethodila je prvom ispitu. No imala je poslije barem neko opravdanje što nije položila diplomski. Prije nje, na tom je fakultetu od pet upisanih žena samo jedna diplomirala, odnosno doktorirala.
Tu sam ispriku smislila tek naknadno, misli Mileva.
Albert je diplomirao. Ona je morala pokušati ponovo. Ali kad je drugi put izašla na ispit, bila je već trudna i imala mučnine, a morala je to skrivati od svih, naročito od profesora. Tog dana nije se osjećala dobro. Bila je zabrinuta i uznemirena. Prozori dvorane bili su širom otvoreni i proljetna toplina prodrla je unutra. Zagledala se u zelene krošnje topola, a zatim se trgnula. Znala je da može uspješno odgovoriti na pitanja samo ako se uspije usredotočiti. Ako je opet ne napadne glavobolja. Već na putu prema zgradi Politehnike osjetila je kako je probada u zatiljku, ali je odlučila da na to ne smije obraćati pažnju.
Dok je sjedila pred komisijom na čelu s profesorom Weberom, koji je već bio prihvatio njezin diplomski rad - ujedno i tezu doktorata, jer takav je bio sistem - uslijedio je takav napad glavobolje da joj se učinilo da će se onesvijestiti. Zatvorila je oči. Sunčeve zrake koje su se probijale kroz mlado lišće stabala, sada su našle put do njezinih očiju i mozga i pretvarale se u tanke igle koje probadaju lubanju kroz čelo i izlaze na zatiljku. Morala ih je zaustaviti. Zamolila je dopuštenje da izađe iz dvorane. Svi su je pogledali kao da ne vjeruju da se netko usuđuje izaći. Jedan član komisije, profesor Fiedler koji naročito nije podnosio žene, podigao je obrve kad je ustala i krenula prema vratima. Gospođice Marić, jeste li dobro? Ona je kimnula glavom i požurila, u stvari pobjegla iz dvorane ispraćena tišinom i začuđenim pogledima. Njihovi podrugljivi izrazi lica, nalik onima zagrebačkih gimnazijalaca, samo su pogoršavali njezinu strepnju. Srce joj je lupalo i vrtjelo joj se u glavi.
U mračnom hodniku odmah joj je bilo lakše. Povratila je u umivaonik i umila se hladnom vodom. Bila je u iskušenju da se ne vrati na ispit, da jednostavno izađe iz zgrade, dođe do svog kreveta i pokrije se po glavi dok se bol ne smiri. No vratila se i izdržala do kraja. Na sva je pitanja odgovorila, iako nije bila sigurna oko teorije funkcija, Fiedlerovog područja.
Znala je da je sa studiranjem gotovo ako sada ne položi.
Osjećala je nepodnošljivu nelagodu, kao da više nije bila ista osoba.
Kad je za nekoliko dana došla po rezultate i stala pred fakultetsku oglasnu ploču, bila je na zadnjem mjestu, s najnižim ocjenama. Gledala je ploču s imenima. Bila je jedina žena među njima, i jedina nije položila usmeni dio diplomskog, i to po drugi put. Srušio ju je upravo profesor Fiedler. I popis ostalih ocjena, lošijih nego obično, ukazivao je da nešto s njom ozbiljno nije bilo u redu. Je li se neki od njezinih profesora nad tim zamislio? Je li se upitao zaslužuje li ipak prolaznu ocjenu? Kako je bilo moguće da odlična studentica Mileva Marić s već prihvaćenom tezom i položenim pismenim ispitom, u kratko vrijeme padne usmeni dio ispita, i to dva puta zaredom? Ponovo joj je pozlilo. Ovo je moj kraj, pomislila je glave nagnute nad zahodskom školjkom. Kraj.
Od tog trenutka Mileva Marić iz Novog Sada, uspješna studentica Politehnike i buduća znanstvenica, više nije postojala. Na ploči je u svojim ocjenama vidjela ispisanu svoju budućnost. Rekla je sebi: zaboravi diplomu, zaboravi znanost, zaboravi karijeru.
S fakulteta se uputila u obližnju kavanu. Za jednim stolom zatekla je Bessa. Blijeda si, loše vijesti? Samo je kimnula glavom. Donio joj je čašu vode. Mileva, oprosti što ti ovo govorim, ali brinem se. Vidim da ti je već duže vrijeme loše. Ne izlaziš s nama, povlačiš se u sebe, potpuno si se promijenila. Prije si se rado družila s nama, što se s tobom događa? Jesi li bolesna? Ili te Albert ljuti? Ne, ne, nije problem u Albertu nego u meni. Ali ne mogu o tome govoriti, vjeruj mi. Radi se o intimnim stvarima.
Kad mu je rekla svoje rezultate, Albert nije shvatio koliko je to jako muči pa je dosta neobazrivo rekao: Nije to kraj svijeta. I odmah je nastavio, u istom dahu: Nego, znaš, razgovarao sam s Grossom. Već sam izbezumljen od traženja posla. Njegov otac je obećao da će se potruditi da dobijem neki posao u Uredu za patente u Bernu. To je trebala biti dobra vijest i Mileva nije mogla nego zatomiti svoj očaj zbog gubitka diplome i nasmiješiti mu se. Zaista se trudio naći posao. Samo što je to njoj bilo sve manje važno. Već je tonula u sumorno raspoloženje. Zar Albert još uvijek ne shvaća da postaje domaćica, žena bez zvanja. Ništa od samostalnosti. Još manje od bavljenja znanošću. Ostaje na razini zainteresirane amaterke bez šanse. Tko će je zaposliti u istraživačkom laboratoriju ili u školi? Ali Albert je bio neuobičajeno veseo i optimističan, smiješio mu se posao u Uredu za patente i jedino ga je to zanimalo. Kao da ga nije bilo briga za njezinu diplomu?
Kao da mu nije stalo, ponaša se kao da moja diploma nije važna, sjeća se da je tada pomislila. Zašto je uopće povjerovala da će je razumjeti ili se zabrinuti? Alberte, zar ne shvaćaš da je ovo kraj mojih ideala - došlo joj je da vrisne na sav glas, ne bi li se trgnuo.
Bilo bi bolje da je zaista vrištala.
Odmah nakon što je pala na ispitu i drugi put, vratila se u Novi Sad. Odlučili su da je najbolje da tamo rodi i nadala se da će dijete samo privremeno ostaviti kod roditelja, dok se Albert ne zaposli. No ništa se od onog što je planirala nije ostvarilo. Vratila se iz Novog Sada bez Lieserl u nadi da će se Albert uskoro zaposliti, da će ona diplomirati, da će se vjenčati i vratiti po nju.
Nije diplomirala. Nije ni otišla po dijete. Osjećala je strašnu krivnju. Zar tek rođenoj djevojčici nije bila potrebnija nego Albertu?
Već godinama živi sa spoznajom da je zbog Alberta ostavila dijete.
I ja sam trebala Alberta, Lieserl. To je prava, moja istina. On mi je ulijevao sigurnost. Zbog njega sam se osjećala stvarnom. Jedino sam s njim mogla biti žena.
Prisjeća se onog trenutka kad je Albert položio dlan na njezin trbuh. Osjetila je savršeni mir. Trinaest godina kasnije svjesna je da je taj njegov prisni dodir bio trenutak njezine potpune ispunjenosti, tim veće što je bila neočekivana. Od kada je ležeći na tlu usta punih zemlje u zaprljanoj haljinici shvatila da je drugačija, bila je osuđena na usamljenost. Odrastala je s onom vrstom usamljenosti koju poznaju djeca čiji izgled ili ponašanje odudaraju od većine - ona debela, nespretna djeca, ona koja nose naočale, koja šepaju ili ne mogu potrčati. Poput grbave Anice iz novosadske niže gimnazije čije je jedno rame bilo više od drugoga.
Kasnije, ona je bila ta koja ne može nositi fine cipele. Ona s kojom nitko ne pleše. Ona koja ne poznaje čeznutljive poglede i poljupce mladića.
S mladićima je imala malo dodira. Nije to bilo samo zbog tjelesne mane. Mileva nije postala povučena ni sramežljiva. Njezina ozbiljnost činila ju je starijom od vršnjakinja. Djevojkama u višim razredima udaja odmah po završetku škole bila je glavna tema. Većina njih je već bila zaručena. Mileva je, međutim, već tada vjerovala da udaja nije za nju. Zanimao ju je studij, što je u njezinoj sredini bilo nespojivo s udajom. Žena koja želi studirati izazivala je gotovo jednaku vrstu sažaljenja kao šepavost ili psihička bolest. Gle, pa ona bi htjela biti muško! U svojoj okolini nije imala uzora pa je zbog toga bila dodatno usamljena. Čak ni na Politehnici u njezinoj generaciji ne samo da nije bilo ni jedne studentice - već niti profesorice.
Vjerovala je da će njezin život biti lišen „romantičnih fantazija”, kako je nazivala maštanja svojih vršnjakinja o idealnom muškarcu. Studij, zatim profesorska karijera. Živjet će okružena knjigama, a muške kolege će joj biti prijatelji - to je bila njezina vizija vlastitog života.
Susret s Albertom i njihovo zbližavanje bio je za nju neka vrsta čuda. Tim više što su se počeli družiti uslijed zajedničkih interesa. Jedno su u drugom prepoznali glad za znanjem. Mileva je prvi put upoznala takvu osobu. Zbližilo ih je učenje i diskusije o pročitanim knjigama i lekcijama. I Albert je bio usamljen jer je bio osobenjak. Nije podnosio pravila, ni školska ni društvena. Napustio je školu sa šesnaest godina, vratio je njemačko državljanstvo da ne bi morao služiti vojsku i postao apatrid, pokušao se upisati na Politehniku godinu prije mature. Bio je poput velikog, pomalo izgubljenog dječaka koji ipak dobro zna što hoće. Ona je shvatila kako funkcionira njegov um, kako mu intuicija i vizualna predodžba pomažu u rješavanju teorijskih problema čak i kada ne slijedi ustaljena pravila, zapravo baš zato jer ih ne slijedi. Njegova dječja iskrenost koja se drugima činila brutalnom, bila je njegova jedina obrana od svijeta koji nije razumio. Mileva ga je prihvatila upravo takvog, pomalo djetinjastog, pomalo nesigurnog, ali briljantnog uma. On se divio njezinoj inteligenciji i radnim navikama. Njezina mu šepavost tada nije bila važna.

Odjednom Mileva više nije bila usamljena. Povjerovala je kako je našla svoju drugu polovicu, svoju srodnu dušu, kako takvo što ne postoji samo u ljubavnim romanima već i u stvarnom životu. Da dvoje može činiti jedno, da je njihovo zajedništvo čvrsto poput stijene. Postali su ein Stein - jedna stijena, baš kao što je govorilo njegovo prezime. Poput djevojaka iz škole kojima se još nedavno podsmjehivala, osjećala je isti ushit, istu vrstu romantičnog zanosa. Albert joj je doduše pisao banalne fraze kao srce moje drago, lutkice, mačkice, zloćko mala... i slao uobičajene nježne poljupce i tople zagrljaje. Ona je u svemu tome uživala i nije se pitala zašto zaljubljene osobe pišu takve gluposti, premda sama u svojim pismima nije davala oduška mašti. Odmjerenost je smatrala vrlinom.
Danas joj se čini da je taj zanos, moglo bi se čak reći ljubavna groznica, trajao vrlo kratko. Samo četiri godine. S obzirom na njezina očekivanja, da, bilo je to kratko. Mileva tada nije mogla zamisliti da će doživjeti udarac koji će ih razdvojiti i da će to imati veze s Lieserl. Godinama kasnije, Mileva u vlaku razmišlja kako se, kad je ostavila Lieserl kod svojih roditelja, otvorila pukotina koju ni rođenje njihova dva dječaka nije više moglo ispuniti.
Prvo nisam željela ništa osim diplome Politehnike i zaposlenja. Zatim sam, uz Alberta poželjela znanstvenu karijeru. Posao, djeca, ljubav... bila sam uvjerena da sve to mogu postići. Prije drugog izlaska na diplomski ispit sve mi se još činilo mogućim.
Pripremala sam se cijelo ljeto, odslušala sam i dodatni semestar. Bila sam sigurna u svoje znanje. Ali već sam bila trudna. Sjećam se toga dana kad više nije moglo biti sumnje i kad još nikome nisam ništa rekla. Zastala sam pred nekim izlogom. Svjetlo je padalo tako da sam jasno vidjela svoj odraz. Pomislila sam kako sada imam sve ono o čemu nisam mogla niti sanjati. Samo što nisam diplomirala, već su mi nudili posao u fakultetskoj knjižnici, uskoro će i dijete. Tako neočekivano za šepavu provincijalku koja uz to nije naročito privlačna, ali ima nešto u glavi. Nasmijala sam se toj svojoj misli. Zaista, zašto kao žena ne bih mogla postići sve što i muškarac? Možeš ti to, govorio mi je moj odraz u izlogu, naravno da možeš. Tog sam časa osjetila takvu lakoću kao da bih se, poput balona, mogla uzdići k nebeskom plavetnilu.
Prije nego što se zbližila s Albertom svoje je tijelo doživljavala kao teret. Postojala je ona i postojalo je njezino tijelo. Ponekad u manjoj, ponekad u većoj mjeri stalno je osjećala tu podvojenost. On joj je svojim dodirima vratio osjećaj cjeline i to mu ne može zaboraviti. Za Milevu nitko drugi nije mogao imati takvu iscjeliteljsku moć.
Dok te noći na putu u Zürich prebire po sjećanju, pokušava razumjeti što se točno dogodilo. Trudnoća ju je iznenadila. Osjećaj ushićenosti nije dugo trajao, zamijenili su ga zabrinutost i strah. Morali su računati s otporom njegovih roditelja, koji nisu željeli ni čuti za Milevu. Znala je da ni njezini neće biti skloni njezinoj želji da zadrži dijete, k tome vanbračno. Da, oboje su bili lakomisleni. Dijete im je došlo neočekivano i prerano. Albert nije imao pojma kakve to obaveze podrazumijeva. Ni kasnije, a pogotovo u mladosti, društveni običaji i obiteljske obaveze nisu mu bili važni.
Otac je bio u pravu. Od njih dvoje ona je bila starija i odgovornija, trebala je toga biti svjesna. Kad je odlučila roditi dijete, on se samo složio i tako prebacio brigu na nju. Preostalo joj je da se nosi s tijelom koje se mijenja i izobličava, s jutarnjim mučninama, povraćanjem i iscrpljenošću. Najteže joj je bilo što mora skrivati trudnoću i od njihovih najboljih prijatelja u Zürichu i od svojih prijateljica. Vanbračno dijete izložilo bi Alberta skandalu, a vjenčati se nisu mogli dok je Albert ovisio o roditeljima i bogatoj rođakinji.
Mileva se ipak nadala da će vijest o trudnoći ublažiti razočaranje njezinih roditelja što nije uspjela diplomirati. Zar nisu priželjkivali da bude kao i sve druge djevojke, da se uda i ima dijete? Tješila ju je pomisao da će, čim se Albert zaposli, sigurno sve doći na svoje mjesto.
Lieserl se rodila u siječnju 1902. Uz pomoć oca svog prijatelja Marcela Grossmanna, Albert je potkraj toga ljeta dobio posao u Uredu za patente u Bernu. Sada je mogao ispuniti obećanje koje joj je dao pred porod, da će se vjenčati čim dobije posao. A zatim će napokon otputovati u Novi Sad i uzeti k sebi Lieserl, napisala je Mileva ocu. Njezina su pisma sada posve promijenila ton, bila su puna nade. Otac je, međutim, ostao suzdržan, osjetila je to u njegovim odgovorima. Draga kćeri, molim te nemoj žuriti, Ljubici je ovdje dobro, nemaš razloga za brigu.
Lieserl je bila upravo navršila godinu dana kad su se vjenčali u Bernu 6. siječnja 1903. Na pravoslavni Božić, ali ne u crkvi nego u općini. Nisu pozvali njezine roditelje ni njegovu majku Paulinu. Albertov otac Hermann, koji je nedavno preminuo, na samrti je sinu udijelio blagoslov za vjenčanje. Imala je dojam da je očev pristanak Albertu bio važan, kad se već Paulina toliko odupirala njihovom vjenčanju. Nije joj ništa ni rekao, kamoli tražio blagoslov. Mileva je sama sašila haljinu, nisu imali novaca da kupi novu. Vjenčanje nije moglo biti skromnije, prisustvovali su samo mladenci i svjedoci. Umjesto Grossmanna i Bessa, koji tada nisu bili u Bernu, bili su to Maurice Solovin i Conrad Habicht, Albertovi studenti i pomoćnici, iz grupe „Akademije Olimpia” koja je brojala njih trojicu članova. Milevu nisu uključili, ona nije bila članica. Ponekad, pogotovo kad bi se sastanci - u stvari diskusije uz obaveznu večeru, koju bi zalili pivom - održavali kod njih u stanu, ona bi slušala, ali ne bi sama sudjelovala. Činilo joj se da nema pravo miješati se u ono što su, iako u obliku diskusije, trebali biti plaćeni satovi poduke studentima. Osim toga, netko je trebao pripremiti večeru, premda su to najčešće bile samo kobasice i sir, a zatim pospremiti kuhinju.
Nenavikla na ulogu domaćice kod kuće u Novom Sadu, teško se na nju priviknula, ali bila je sretna što napokon žive zajedno. Još samo da odu po Lieserl! Hoćemo, naravno, samo da riješim ovo s doktoratom, govorio je Albert. Samo da napišem ovu molbu. Ili da završim ove bilješke, eksperiment.
Zašto nisu odmah otišli po Lieserl? Što su zapravo čekali? Zašto Mileva nije otišla sama? U najgorim trenucima mučila bi je mračna sumnja da je Alberta bilo sram priznati njihovo vanbračno dijete. Svi bi za to saznali, šefovi, kolege, njegovi profesori. Pročulo bi se i među znanstvenicima s kojima se dopisivao - svijet teorijske fizike bio je malen. Zar smo zaista oboje takvi malograđani, znala se pitati? Te su je sumnje gurale u sve dublju potištenost. Čekala je ljeto kad će uštedjeti dovoljno novca da otputuje roditeljima da vidi dijete, makar i sama, bez Alberta.
Nestrpljivo je iščekivala očeva pisma jer je znala da će u svakom barem šturom riječju spomenuti Lieserl.

Daleko od nje, trebala je očevu potvrdu da Lieserl stvarno postoji. Nakon toliko vremena, činilo joj se ponekad kao da je djevojčica duh, san kojeg se još samo ona sjeća. Katkad bi čak pomislila daje Lieserl nestala, da je više nema. Koverta na kojoj bi očevom rukom bili ispisani njezino ime i adresa, ne bi ništa otkrivala. Otac uvijek koristi iste koverte. Bijele, podstavljene sivim svilenim papirom. Prvo bi pogledala pečat. Dan prije sigurno je posjetio Lieserl u Kaću da vidi kako je. Sutradan je, ako nije imao posla u gradu, pismo dao poštaru da ga otpremi, gurajući mu u ruku sitniš. Ili bi sam odšetao do glavne pošte u Novom Sadu i na šalteru predao pismo. Poslije toga sjeo bi u kavanu, naručio tursku kavu i otvorio novine.
Ponekad se pitala zašto je ni otac ni Albert nisu oštrije suočili s njezinim neuspjehom na diplomskom? Zašto prema njoj nisu bili zahtjevniji? Vjerovala je da Albert nije ozbiljno shvatio njezinu potištenost zbog toga što je ostavila Lieserl na brizi svojima. A za oca je sumnjala da se suzdržavao pokazati svoje razočaranje jer je znao koliko joj je moralo biti teško ostaviti dijete. Već je otprije poznavao njezine napadaje tuge.
Napisala mu je da joj u posljednje vrijeme nije baš najbolje, da bez djeteta jedva preživljava. Svaki je dan bez Lieserl iznova proživljavala agoniju napuštanja. Otac ju je želio poštedjeti, bila je sigurna u to, premda je sam jedva preživio Milevin neuspjeh na diplomskom i rođenje vanbračnog djeteta.
Nakon Milevinog odustajanja od diplome, predao se i otac. Njegovo se zdravlje pogoršalo. Jednog dana stiglo je pismo od Zorke. Dobro se sjeća kako je otvarajući poznatu kovertu poderala papir. I kako je dlanove znojne od nervoze obrisala o haljinu i spustila u krilo. Zorka joj javlja da je ocu loše i moli je da odmah dođe. Otac je imao srčani udar.
Samo da preživi, samo da ne umre, ponavljala je u sebi grozničavo.
Novosadska željeznička stanica u rano je jutro bila još prazna. Zorka je čekala na peronu. Vidjela je da je zabrinuta i da se pribojava susreta. Zagrlila ju je i pomogla joj oko kovčega. Putem nisu puno razgovarale.
Kad ga je ugledala, onako skrhanog i blijedog, prišla je postelji da ga zagrli. Oče, kako ste? Je li vam bolje? Tako ste smršavili, brinem se. Otac je odmahnuo rukom kao da je njegova srčana boljka zanemariva sitnica, iako je bilo očito da mu je stanje ozbiljno. Posjeo ju je pored sebe.
Draga moja Mico, započeo je. Učinilo joj se da oklijeva. Moram ti reći... moram ti reći da smo jučer pokopali Ljubicu. Bolovala je od šarlaha - rekao je. Bila je navikla da otac djevojčicu zove krsnim imenom, sigurno su je tako zvali ljudi koji su je uzeli k sebi, ta neće je valjda zvati njemačkim imenom Lieserl, kako su je zvali ona i Albert.
Ljubicu ste pokopali? Moju Ljubicu? Moju Lieserl? - šapnula je kao da govori samoj sebi.
Naslonjen na jastuke, blijed, otac je šutio. Nije joj imao što više reći.
Zatreslo joj se cijelo tijelo. Čula je svoje zube kako cvokoću, ali joj se činilo da taj zvuk proizvodi netko drugi. Možda je to i bio netko drugi. Neka druga Mileva. Molim te, Zorka, odvedi me na njezin grob, to je sve što je uspjela izustiti.
Kad je poslije razmišljala o njihovom susretu, Mileva je shvatila da je otac vjerovao kako će joj smrt djeteta, ma kako bila teška, olakšati situaciju jer se ona i Albert još nisu posve sredili. Ali bojao joj se to reći kako je ne bi još više povrijedio. Mileva nikada neće moći zaboraviti taj kolovoz. Za nekoliko mjeseci Lieserl bi navršila dvije godine. Sigurno je već izgovarala prve riječi: da-da, na-na, možda i ma-ma i hodala pridržavajući se za ruku. Pred očima joj je neprestano bilo njezino lišće uokvireno crnim uvojcima, osjećala je miris njezine tek okupane kože, prisjećala se trenutka kad je ispustila njezinu ručicu iz svoje.
Grob njezinog djeteta bio je svježe iskopan, zemlja se još nije bila slegla. Na mjestu nadgrobnog kamena stajao je drveni križ bez imena, samo s datumom rođenja i smrti. Položila je na grob buketić običnog poljskog cvijeća koje joj je nabrala Zorka.
Njezin je grob morao ostati neobilježen, svakako bez njezinog pravog imena, napisao je Albert i zamolio Miloša da nastoji urediti stvari oko dokumentacije*. Zapravo, da uz pomoć svojih veza učini da nestane svaki mogući dokaz o postojanju njihovog djeteta. Dok je Lieserl bila živa nikada se nije njome toliko bavio, mislila je Mileva ogorčeno, svakodnevno posjećujući grob. Kao da se sada, nakon Lieserline smrti, još više boji da se ne sazna da je Lieserl bila vanbračno dijete.
Poslije joj se često vraćala u sjećanje slika rastanka od Lieserl, trenutka kada ju je zadnji put vidjela Lieserl. Već odjevena, dok je kočija čekala da je odveze na željezničku stanicu, vratila se u sobu da je još jednom poljubi. Lieserl je spavala. Imala je dugačke crne trepavice. Obje je ručice držala podignute na jastuku stisnutih prstiju. Nježno je otvorila šaku, i poljubila prstiće s malim savršenim noktima. Još prije nekoliko mjeseci bile su jedno. Mogu li se njihova dva bića ikada razdvojiti? Ne mogu. Čak i kad drugo biće više ne postoji.
Doći ću uskoro po tebe, rekla je kao da je djevojčica razumije.

Rekla je to više sebi nego njoj. Tada nije mogla ni zamisliti da će to postati još jedno njezino iznevjereno obećanje.
Sjetila se kako joj je Albert pisao nakon poroda: Toliko je volim, iako je još ne poznajem*. A nikome iz svoje obitelji nikada nije rekao da je dobio kćer! Potpuno ju je zatajio. Bojao se Paulinine reakcije! Ni sestri Maji, s kojom je bio blizak, nije se usudio priznati da Lieserl postoji. Njih dvoje dogovorili su se da je nikome ne spominju dok se ne srede i ne uzmu je k sebi, i Albert se samo čvrsto držao toga dogovora, branila ga je Mileva sama pred sobom. Ipak mu to nije zaboravila. Smrt djeteta je tako samotno iskustvo, čak i kad dijete ima oba roditelja. Njihova bol nikada nije zajednička. Očeva i majčina bol toliko su različite.
Možda se Albert tako ponašao jer to dijete za njega nije bilo stvarno. On Lieserl nikada nije ni vidio. Nije je držao u rukama, uspavljivao, pjevao joj. Za njega je ona postojala samo u pismima. Mileva je tek mnogo kasnije shvatila koliko je muškarcima teško razumjeti odgovornost koju žena osvijesti rađanjem, u trenutku kad iz njezinog tijela izađe novo biće, u potpunosti o njoj ovisno.
Poslije bolnog iskustva s Lieserl, naše sinove Hansa Alberta i Tetea nisam ni trenutka ostavljala same godinama nakon njihova rođenja. Bila sam bolesna od straha za njih. Jedino sigurno mjesto je majčin trbuh, a zatim majčin zagrljaj. Ali ni majkama se ne može do kraja vjerovati, zar ne? Kako sam mogla ostaviti Lieserl?
Nakon njezine smrti bila sam slomljena. Bila je živo biće sazdano od moga mesa i kostiju. Bila je dio mene. Da sam je povela sa sobom u Zürich, bi li i ona sada bila sa svojom braćom u kupeu? Ne prestajem sebi postavljati besmislena pitanja, iako Lieserl odavno nema. Možda je baš zbog toga moj bolesni osjećaj krivnje koji me proganja, sve veći i veći.
Sjećanje na Lieserl razbudilo je Milevu. Noć je, pored prozora promiču udaljena svjetla. U mraku skida šal i prebacuje ga preko Tetea. Nema načina da stvarno zaštitiš svoje dijete, čak ni kad je uz tebe. Pogotovo ga ne možeš zaštititi od sebe.
Hoće li izdržati tako sama? Kako će svladati ovaj novi val tuge koji ju upravo preplavljuje? Rukom gladi baršunastu površinu sjedala. Dodir baršuna zadržava se u stvarnosti, u vlaku, u toploj ljetnoj noći.
Činjenica da je ostavila Lieserl kod roditelja i možda je zato izgubila, bio je to početak njezinog gubitništva. Posljedica je bila njezina nesposobnost da se sabere i položi diplomski ispit koji bi joj omogućio zaposlenje. A da je položila, sada bi možda sjedila u vlaku za Novi Sad a ne Zürich. Tamo bi se s dječacima smjestila u novoj kući u Kisačkoj ulici. Roditeljska kuća je dovoljno velika za sve njih. Zatim bi potražila posao kao nastavnica fizike i matematike.
Na trenutak se prepušta mašti. Rado bi se zaposlila kao nastavnica u Novom Sadu. Često je, još kao studentica, tako razmišljala. No bilo je to prije nego što je upoznala Alberta. Prije nego što je rodila Lieserl i zbog njega ju ostavila. Prije nego što je pala na diplomskom.
Mileva otvara ručnu torbicu i opipava paketić zavezan vrpcom. U njemu su Albertova pisma iz vremena dok je čekala porod i nakon Lieserlina rođenja. Ta su pisma jedini dokaz njezinog postojanja. Dodir pisama je tješi. Ne postoji više ni njezin krsni list, nijedan jedini dokument koji bi potvrdio tko su njezini roditelji. Nema fotografija. Postoje samo sjećanja njezinih roditelja i Zorke. Kad sve njih proguta zemlja, Lieserl će ponovo umrijeti. Koliko puta čovjek umre nakon što je već mrtav? Albert ju je zamolio da spali ta pisma. Bilo mu je važno uništiti baš sve dokaze Lieserlina postojanja kako glasine ne bi mogle naštetiti njegovom zaposlenju. Obećaj mi da ćeš ih spaliti, rekao je. Da, hoću, potvrdila je i obrisala suze.
Srećom, nije tražio od nje da ih spali pred njim. Namjeravala je to učiniti na Lieserlinom grobu i pepeo pomiješati sa zemljom. Ali kad je vidjela grob i kad joj je otac rekao da je naručio samo bijeli kamen, bez i jednog obilježja, Mileva se pokolebala. Njezino tijelo nosi ožiljke od poroda. Cijelo će njezino biće pamtiti Lieserl. Obećala joj je da će doći po nju kad njezin otac dobije posao. Iznevjerila je svoju djevojčicu. Nakon toliko godina razlozi više nisu važni. Zar će zaista dopustiti da, kad nje više ne bude, iščezne baš svaki trag kratkog života malene?
Polako razvezuje vrpcu. Sama je u kupeu. Vadi Albertova pisma, slaže ih. Najdraže joj je ono od 4. veljače 1902. iz Berna, nakon teškog poroda:
Jadno drago srdašce, koliko mora da si patila kad mi nisi mogla pisati! Grozno da je naša Lieserl morala tako doci na svijet... Je li zdrava, plače li kao i sve bebe? Kakve su joj oči? Na koga od nas dvoje više sliči? Tko je doji? Je li gladna? Mora da je sasvim ćelava. Toliko je volim, iako je još ne poznajem! Kad prizdraviš, možeš li dati da je fotografiraju? Da li već gleda uokolo?*
To joj je pismo dragocjeno jer u njemu najviše piše o njihovoj djevojčici - uzbuđenje, sve ga zanima. Za razliku od prijašnjih pisama u kojima jedva da je spominje s pola rečenice. Ipak čuva i ta pisma kao dokaz, kao i ono u kojem je spominje posljednji put:
Jako mi je žao zbog toga što se dogodilo Lieserl. Od šarlaha lako mogu ostati trajne posljedice...

Kako je uopće registrirana? Moramo poduzeti mjere da kasnije ne bi bilo problema. Vrati mi se brzo. Tri i pol tjedna su već prošla i dobra supružnica ne bi trebala duže ostaviti muža samog.*
Napisao je to snažnoj i neovisnoj osobi, koju je smatrao jednakom sebi. Gdje je sada ta osoba, gdje se izgubila? Ili je taj dio nje pokopan zajedno s njezinom djevojčicom? Zajedno s njezinom znatiželjom, s interesom za učenje, za uspjeh i svim onim drugim osobinama kojima je osvojila Alberta.
Preživjela je gubitak djeteta, ali se nije mogla oporaviti. Albert to nikada nije shvatio, možda zato jer je sve više i više bio zaokupljen svojim znanstvenim radom. I sve se više okretao sebi jer u njoj više nije nalazio ravnopravnog partnera.
Iznenada se prisjeća pisma koje je prije poroda pisala Heleni. Osjećala se tako usamljenom s tajnom koju nikome, pa ni njoj nije smjela ni spomenuti. Tada je opisujući svoju ljubav prema Albertu upotrijebila neobičnu riječ koja joj se sada vraća u sjećanje: volim ga tako zastrašujuće. Kao da joj je život ovisio o Albertu i njegovoj ljubavi. Kao da se bojala snage te ljubavi jer je slutila koliko je vezuje za njega i da je spremna sve učiniti kako bi ostala s njim.
Možda je odgovor koji duguje Lieserl baš u zastrašujućoj ljubavi prema njezinom ocu. Toliko sam ga voljela da ga nisam mogla ostaviti. Između ljubavi prema tebi i one prema njemu, odabrala sam njega.
Ponovo pažljivo slaže i vezuje pisma. Više ih nikada neće čitati. Spremit će ih nekamo, samo će ona znati gdje su. Dok postoji tih nekoliko pisama, postojat će i Lieserl.
Mileva zbraja svoje pogreške, krive odluke i neuspjehe. Putovanja su takva prilika za razmišljanje, sabiranje računa. Između odlaska i dolaska putnik ima vremena za sebe, vremena koje inače pojede svakodnevica.
Ponekad u očima svojih sinova vidi Lieserlin pogled. Vidi ono isto dječje povjerenje od kojeg se sledi jer nije sigurna, nipošto ne može biti sigurna da ga neće ponovo iznevjeriti. Je li izdala Lieserl, ili je njezina krivnja ipak manja zato što se našla u bezizlaznoj situaciji? Zašto je to još uvijek muči?
Jedini razlog koji ima da ne skoči iz jurećeg vlaka je briga za dječake.
Ne štitim ja njih, oni štite mene. Spašavaju me od mene same, misli Mileva posve budna.
Dosad je izdržala. Bila je prisebna, organizirana, praktična. Potpisala je ugovor s Albertom, spakirala je kovčege, kupila karte, unajmila sobu, ukrcala se u vlak.
Iskrada se iz odjeljka i pažljivo zatvara vrata. U pustom hodniku otvara prozor i duboko udiše noćni zrak.
Poslije razmišlja o tome da Albertu napiše odgovor. Dragi Alberte, napisala bi mu. Dragi? Može li mu se nakon svega obratiti tim riječima? Pa sam joj je naložio da se ne intimizira. Dakle, samo - Alberte. Alberte, čitam po ne znam koji put tvoje Uvjete i teško mi je povjerovati da si ih napisao. Oni otkrivaju svu bijedu tebe kao osobe. Istina je da razum i intelekt često nisu u skladu s moralnošću. To je, na žalost, tvoj slučaj. Ne odnosi se to na tebe kao znanstvenika. Kao takvog te poštujem. To doista zaslužuješ. Ali ima ljudi koji su cjelovite ličnosti i onih koji to nisu. Ti živiš u dva svijeta, imaš dva života, što dokazuje i tvoje pismo s Uvjetima. Znam da vjeruješ da si ti čovjek budućnosti. Tvoj znanstveni rad svakako pripada budućnosti. No kao muškarac u poimanju odnosa prema ženama, nisi otišao dalje od svog oca Hermanna i 19. stoljeća. A upravo me uvjerenje da si ti drugačiji privuklo k tebi. U početku naše veze bio si drugačiji. Već se neko vrijeme naš odnos mijenja, a sada vidim da je od intelektualnog partnerstva degradiran na odnos služavke i gospodara.
Jesi li se ikada ozbiljno upitao zašto sam takva kakvu me sada opisuješ majci i prijateljima - mračna, depresivna, ljubomorna? Jesi li razmišljao o tome što je odricanje od Lieserl za mene značilo? Ili zašto nisam diplomirala? Razmišljaš li sada o tome što će biti s dječacima? Strepim što brigu za njihovu budućnost ne mogu podijeliti s tobom. Međuljudski odnosi, čak odnosi s vlastitom djecom, sve su ti manje važni, pogotovo kad te opterećuju odgovornošću. Želiš jedino mir. Razumijem te, stvaralaštvo traži mir. Ali za tebe je znanost istovremeno i bijeg od stvarnosti, pogotovo od odnosa s bližnjima. Napustila sam te, ali si ti zapravo napustio nas, a time i svoju supružničku i očinsku odgovornost, koja nije apstraktna nego vrlo konkretna. Lakše ti se brinuti za cijelo čovječanstvo nego za tvoja dva dječaka. Ipak, zahvalna sam ti što si obećao kako ćeš se financijski brinuti o nama, kad već ne mogu ja sama. Jer vidiš, dogodilo se da se ni ja nisam iskoprcala iz prošlog stoljeća, iako sam to barem pokušala. Tvoja bivša supruga, Mica.Inače se tako ne potpisuje. Taj je nadimak iz djetinjstva rezerviran samo za njezine roditelje, Zorku i malog brata Miloša. Nije voljela ni kad bi je prijateljice tako zvale. Albertu je dopustila da joj tako tepa, ali bilo je to davno. Sada bi tim potpisom potvrdila da se sjeća te njegove male nježnosti, da joj ona još uvijek nešto znači.
Ali pismo neće napisati. Takvo bi pismo bilo preblago, suviše pomirljivo. Nikada nije naučila izražavati osjećaje u pismima. Čim bi riječi stavila na papir, one bi se preobrazile u nešto drugo. Previše je suzdržana. A i nije još vrijeme za pomirenje.
Mileva ponovo osjeća potrebu za slatkim, ali nema džema ni bombona da se barem malo utješi.
U Zürichu ih je dočekao ljetni pljusak. Stigli su sinoć kasno navečer, no na sreću pansion je bio u blizini stanice. Jedva se popela na prvi kat Augustinerhof Hostela, smjestila pospane dječake u krevet i odmah sama utonula u san. Jutro je vedro. Dobro bi joj došla šalica jake crne kave. U blagovaonici se nekoliko stanara već okupilo oko stola. Čitaju novine, spominju nekakav proglas. Mileva toči kavu, vijesti je trenutačno ne zanimaju. Treba se raspakirati, ponovo organizirati život u Zürichu.
Prilazi joj stariji muškarac. Jučer je Austrija objavila rat Srbiji, kaže. Kimne glavom, to već zna. Beograd je bombardiran, dodaje muškarac.
Istog časa obuzima je osjećaj kao da je baš ona odgovorna za bombardiranje i početak rata. Zna da je uzaludna nada kako će brat i prijatelji ostati pošteđeni najgoreg. Misli na prijateljicu Helenu. Što će biti s njom? Osjeća kako gubi i ono malo snage koju je jedva prikupila posljednjih dana. Selidba u Berlin. Rastanak. Povratak. Sad još i rat. Ima li kraja njezinim mukama? Kako će preživjeti dva rata, onaj s Albertom i ovaj što je započeo u Srbiji? Suze joj se kotrljaju niz obraze. Postaje ih svjesna tek kad joj čovjek pruži maramicu. Ustaje, vraća se u sobu i uvlači u krevet pored Tetea. On se u snu meškolji. Grli ga, malo prejako jer usnuli se dječak odmiče od nje.

U bolnici
1916.-1919.
MILEVA SLUŠA KAKO LIJEČNICI oko njezinog kreveta tihim glasom raspravljaju je li imala jedan srčani udar ili više njih. Dok ih sluša, osjeća čudnu ravnodušnost, kao da razgovaraju o nekoj njoj nepoznatoj osobi.
Leži na podignutim jastucima i gleda ruke položene na plahtu, svoje reumatične ruke. Neki su se prsti skvrčili i ne može ih više ispraviti. Palac na desnoj ruci je natečen, ali ne osjeća bol. I vlastite ruke joj izgledaju strane. Ne osjeća ništa. Jesu li joj dali injekciju protiv bolova? U metalnoj posudici na noćnom ormariću je prazna šprica, a do nje vaza s narcisima. Koliko dugo već leži u ovoj sobi? Pokušava se sjetiti kako je ovamo dospjela. Sjeća se jake boli u lijevoj ruci, ambulantnog vozila i užurbanosti ljudi koji su je okružili. Zatim medicinske sestre koja je presvlači, ledenog dodira platna na leđima, nečije ruke na čelu i utonuća u san. Ili je to bila nesvjestica?
Pogledom klizi niz bijeli metalni okvir kreveta, pa pogleda plahtu. Na porubu piše „Theodosianum”. Mileva ponovo i ponovo čita slova izvezena plavim koncem. Šapatom izgovara slovo po slovo, kao da je riječ o čarobnoj formuli koja će je, ako je dovoljno puta ponovi, uvjeriti da zaista leži u bolnici toga imena, da joj se sve to događa na ovom, a ne na nekom drugom svijetu.
Ne smijem ostaviti dječake same, misli, moram im se što prije vratiti.
Zatim se hvata za najbliži predmet, za čašu vode. Umiruje je dodir glatkog, hladnog stakla. Čim se usredotoči na nešto izvan sebe, već je spašena.
Popodnevna tišina tjera je u drijemež, ali mu se odupire. Ne može samo tako mirno ležati dok ne sazna kako su joj djeca. Zvoni, ulazi sestra. Gdje su moji dječaci? Sestra je njezinih godina. Gospođo Einstein, vaši su posjetitelji maloprije otišli. Nisu vas htjeli buditi, ostavili su vam cvijeće, dva krasna dječaka u pratnji elegantne gospođe. Odmorite se, sada je to najvažnije. Je li to Ida Hurwitz dovela dječake i donijela cvijeće? Ili je to bio netko drugi? Zorka? Je li moguće da je doputovala iz Novog Sada? Učinilo joj se da je kroz san čula njezin glas, ali možda je sanjala? Istina je da mjesecima nije pisala svojima, što joj nije bio običaj. Možda su se zabrinuli i poslali Zorku da izvidi situaciju? Je li ih Albert obavijestio da je u bolnici? Ne, nije moguće da je to bila Zorka, nju nitko ne bi nazvao elegantnom, a kamoli gospođom.
Još od odlaska iz Berlina pati od psihotičnih poremećaja a otkad joj se pogoršalo stanje, nije željela pisati svojima u Novi Sad. Što da im napiše? Kako da im objasni šutnju, mrzovolju, tugu zbog rastanka s Albertom? A sada i bolest koja ju je pogodila, ne čudi se tome, u samo srce. I to ne neposredno nakon razlaza s Albertom, nego tek dvije godine kasnije.
Čini joj se nemogućim da su prošle dvije godine od kada su se vratili iz Berlina. Pamti svaki trenutak zadnjih berlinskih dana, kao da je to bilo jučer. I kako su se smjestili u podstanarstvu ovdje, u Zürichu, i živjeli jadno, unatoč njezinim naporima da dječaci to ne osjete. Albert doduše piše dječacima, nastoji s njima održati vezu, ali Hans Albert mu nevoljko odgovara. Albert zbog toga optužuje Milevu, misli da starijem sinu govori protiv oca. Mileva je iscrpljena od neprestanih uvjeravanja kako nije kriva. Piše mu da je Hansu Albertu dvanaest godina, da se mijenja i polako odrasta. A trebala mu je napisati: Nedostaješ njemu i Teteu, jako im nedostaješ. Jesi li svjestan da su preko noći ostali bez oca i da je to za njih veliki šok? Nikakva pisma ne mogu nadoknaditi tvoju prisutnost u kući, zajedničke izlete, igre, ručkove. Ne možeš od njih očekivati da razumiju razloge tvoje odsutnosti niti da ti oproste. Djeca su sebična, Alberte. Sjeti se sebe u njihovim godinama.
Zašto mu sve to ipak nije napisala? Zbog tvrdoglavosti i ponosa. No je li time dječacima nanijela više štete nego koristi? Dok leži u bolnici, ima vremena za razmišljanje. Jasnije vidi stvari. Da, njezina povrijeđena taština dječacima je otežala situaciju s ocem. Nije mogla zatomiti svoj osjećaj razočaranja, ljubomoru prema Elsi, svoju povrijeđenost. Nije to bila svjesno smišljena osveta zbog Uvjeta. Čak je Hansa Alberta znala poticati da piše ocu. Ali je teško podnosila Albertove kritike i povremeno bi jednostavno odustala od pedagoškog pristupa i dala oduška svojim osjećajima. Neka mu sin ne piše ako mu se ne piše, neće ga siliti u ime dužnosti! Niti će Albertu vječito tumačiti da treba biti nježniji i pažljiviji prema dječacima.
Bila je svjesna da joj u poticanju dječaka da se redovito dopisuju s ocem, nisu bili na umu isključivo interesi djece. Kako bi i bili? Nije mogla misliti samo na njih nego i na sebe. Nakon Berlina su živjeli u neizvjesnosti. U pansionu, u skučenim prilikama, čekajući da stigne namještaj kako bi se mogli preseliti u unajmljeni stan, jer nije imala novaca da kupi novi. Zbog rata, pošiljku s namještajem iz Berlina čekali su gotovo puna četiri mjeseca.
Evo što bi još dometnula u pismu kao opravdanje za svoju ogorčenost i ljutnju: nisam imala novca ni da platim boravak u pansionu. Brojala sam svaki franak. Na kraju sam morala posuditi novac od prijatelja. Hans Albert je to vidio, on je moj svjedok da nisi izvršavao obećanja, da si novac slao neredovito, iako si znao da sasvim ovisimo o tebi. Moram ti priznati da mi je ponekad bilo jedino zadovoljstvo što uživam u djeci, dok ti bez njih patiš.
Međutim, zna da bi ga takvo pismo samo razbjesnilo, a ne želi ga provocirati. Ne boji se njegovog bijesa, već je navikla na njegove promjene raspoloženja, ispade, zatim dugačka pisma u kojima moli oprost. Albert je znao biti nagao, poznaje ga dobro. Zato i jest suzdržana.
Ponekad, kad ima više snage, žali što je tako suzdržana. I u pismima i u razgovorima. Ono što smatra svojom dobro osobinom zna se okrenuti protiv nje i od vrline postaje mana. Često je zamišljala što bi mu trebala reći, ali to ipak nikada nije izgovorila. Od takve bi joj mentalne vježbe bilo još gore i razbjesnila bi se na sebe. A kad se bijes i nemoć pomiješaju, njezina psiha jedini izlaz pronalazi u paralizi. Kad upadne u takvo stanje, zaista ništa ne može poduzeti pa dileme i muke naprosto na tren iščeznu. To joj se dogodilo kad je Albert ipak zatražio razvod, nakon dvije godine uvjeravanja da to nikako ne želi. Poznajući njegovu nepredvidivost, mogla je znati da će promijeniti mišljenje i tako sebe poštedjeti iznenađenja. Zar ga ne poznaje dovoljno? I prije ju je izluđivala njegova osobina da mijenja mišljenje i odluke, zbog čega nije mogla imati mira ni osjećaj sigurnosti. Neizvjesnost joj oduzima snagu, kao da je izjeda iznutra.
Oštra bol koju je prilikom infarkta osjetila u lijevom ramenu podsjeća je daje ovaj put prošla gore nego inače. Uvjerena je da je svaka fizička bol podnošljivija od psihičke, s kojom živi godinama, no taj ju je napad pokolebao. Prvi put bila je sigurna da umire.
Kada nakon injekcije bol mine, nije joj mrsko biti u bolnici. Sama je u sobi i uživa u miru kojeg kod kuće nema. Tamo mora o svemu voditi računa, prije svega paziti na Tetea. Čak i kad je bolesna. Dobro je i za Hansa Alberta i za njezine prijatelje da se odmore od brige za nju. Zangger se najviše trudio. Dok je ležala kod kuće dolazio je svakog dana izmjeriti tlak i puls i poslušati pluća. Zbog njega je već bila gotovo odlučila da sama ode u bolnicu. Trenuci kad ne osjeća bolove u zglobovima ili nogama, vrijeme koje ima samo za sebe makar bila u bolničkom krevetu, za Milevu su blagodat. Još kad bi se ovdje mogla doista odmoriti, kako joj savjetuju liječnici. Smirite se, u pitanju je vaš oporavak. Kapi. Prašak. Injekcije. Kupke. Masaže. No čim se umiri i ponada da će utonuti u san, napadaju je sjećanja. U njoj se nakupilo tuge za nekoliko života.
Prošlost je talog kojeg se ne uspijeva riješiti.