Tina Turner - Moja ljubavna priča

“A znate li što kažem ljudima koji me pitaju: ‘Što učinite kad je sve protiv vas?' Ja im kažem: 'Idete naprijed. Samo se ne smijete zaustaviti. Nema veze, ako dobijete jedan udarac, okrenite i drugi obraz. A tuga koju osjećate? Ne možete razmišljati što vam čine sad, ili što su vam učinili u prošlosti. Morate samo ići naprijed.

TINA TURNER
iskreno progovara o svojoj bogatoj karijeri i turbulentnom privatnom životu u ovoj fascinantnoj autobiografiji.

Od ranog djetinjstva u Nutbushu u Tenneseeju, usponu do slave nastupajući s Ikeom Turnerom do veličanstvenog uspjeha od osamdesetih nadalje, Tina bez zadrške preispituje svoju intimnu prošlost - sve poraze i pobjede i sve ostalo između. Dijeli s nama svoja sjećanja na dane na pozornici s najvećim imenima glazbene industrije
Mickom Jeggerom, Keithom Richardsom, Davidom Bowiejem i Beyoncé - i priča nam o neočekivanom susretu s ljubavi svojeg života 1986. i vjenčanjem s njim 27 godina poslije. Kao što Tina kaže: ”Katkad najveća sreća dolazi onda kad smo je spremni cijeniti.”
Suočena s brojnim zdravstvenim problemima i obiteljskim tragedijama posljednjih godina, Tina pripovijeda o svojem nesvakidašnjem životnom putovanju, pronalazeći ljepotu i smisao čak i u najmračnijim trenucima. ”Moja ljubavna priča” uzbudljiva je i inspirativna ispovijest žene koja se usudila prijeći sve prepreke koje su joj se našle na putu. Prožeti Tininom prepoznatljivom empatijom, borbenošću, energijom, srcem i dušom, ovi su memoari očaravajući i dirljivi kao njezini najveći hitovi.

TINA TURNER, rođena kao Anna Mae Bullock, pjevačica je i glumica čija je karijera trajala više od šezdeset godina. Tina je započela glazbenu karijeru s bivšim mužem, Ikeom Turnerom, u sastavu Ike and Tina Revue. Uspjeh je uslijedio nakon nekoliko hirova, uključujući “River Deep - Mountain High” i “Proud Mary” iz 1971.

Razvela se od Ikea Turnera 1978. godine i zatim izgradila samostalnu karijeru, stvorivši mnoštvo hitova, među kojima je i njezin solistički album “Private Dancer” iz 1984. Tina Turner prodala je 200 milijuna albuma i rime oborila rekord u povijesti glazbene industrije. Osvojila je mnogobrojne nagrade, od kojih dvanaest Grammyja, i prodala je više ulaznica od bilo kojeg samostalnog umjetnika u povijesti. Živi sa suprugom Erwinom Bachom u Zürichu u Švicarskoj.
Naslov izvornika MY LOVE STORY

(fotografije nisu iz knjige)

MOJA
LJUBAVNA
PRIČA
AUTOBIOGRAFIJA

TINA TURNER
Deborah Davis i Dominik Wichmann


“U MOJEM GLASU UVIJEK JE BILA PRISUTNA EMOCIJA JER JE BILA ODRAZ ŽIVOTA KOJI SAM ŽIVJELA.
KAD JE BILO SUZA NA POZORNICI, ONE NISU BILE HOLIVUDSKE, BILE SU STVARNE.”


UVOD

MEĐU NAMA

Kad sam bila djevojčica, jako sam voljela riskirati. Zaljuljala bih se na užetu preko potoka u šumama Nutbusha, grada u kojem sam odrasla u državi Tennessee, ne
razmišljajući ni sekunde o tome što bi se moglo dogoditi ako upadnem u močvarnu vodu. Hrvala sam se sa životinjama; konjima, mazgama, čak i zmijama. Sad ih se bojim, ali kad sam bila dijete, nisam ih se bojala. Tada se, zapravo, ničeg nisam bojala. Igrajući se u šumi, pronašla sam malenu zelenu zmiju i pomislila: “Otkud sad ona?” Bila sam sigurna da se odvojila od majke, stoga sam je podignula štapom i pošla potražiti njezino gnijezdo. Naravno, kad sam ga pronašla, u njemu sam naišla na veliku, ružnu zmiju, spremnu za napad kako bi zaštitila svoju mladunčad. Aktivirao se moj nagon za preživljavanjem. Poskočila sam i, dok nisam stigla na sigurno, trčala što sam brže mogla, pri čemu su mi se rasplele pletenice, a vrpca spala sa suknje. Zaključak; “Znala sam kad trebam bježati od zmija.”
U mojem životu bilo je mnogo trenutaka u kojima ste me mogli upitati: “Kako si se iz toga izvukla?” Činila sam opasne stvari, a i one su se događale meni, ali u posljednjem trenutku nešto bi mi uvijek reklo kada pobjeći i kako preživjeti. Što god mi se dogodilo, ja sam se uvijek uspijevala izvući. Zaključila sam da mi je možda suđeno preživjeti. Možda sam ovdje s razlogom. A možda sam ovdje upravo zato da bih vam ispričala svoju priču.
Možda mislite: “Tina, mi znamo tvoju priču. Znamo sve o tebi i Ikeu, i o paklu koji si s njim proživjela. Znamo da si pobjegla iz te užasne veze i da si preživjela” Dopustite mi da vam kažem nešto što bi vas ipak moglo iznenaditi. Govoreći iz sadašnje perspektive, u životu sam provela puno više vremena bez Ikea, nego s njim. Konkretno, četrdeset dvije godine. To je jedan cijeli drugi život, onaj ispunjen avanturama, uspjesima i ljubavlju o kojoj nisam ni sanjala. Ali postojala je i ona mračna strana. Proteklih nekoliko godina, suočila sam se s izazovima na granici života i smrti koje nikad, ali nikad, nisam očekivala. Dopustite mi da vam ih ispričam.

“MEĐU NAMA”


“Pružaš mi život pun obećanja svijet snova
Govoriš jezikom ljubavi kao da ga razumiješ1”

1 Engl. “Give me a lifetime of promises and a world of dreams; Speak the language of love like you know what it means”; stihovi iz pjesme “The Best”, (op. prev.)

Tina, hoćeš li me udati?” Bila je to prva prosidba Erwina Bacha, ljubavi mog života, muškarca zbog kojeg mi se zavrtjelo u glavi kad sam ga prvi put ugledala, u kojeg sam se zaljubila na prvi pogled. Malo se čudno izrazio, on je Nijemac, pa mu engleski nije materinski jezik, ali meni se svidjelo. Vjerojatno se malo iznenadio kad sam mu rekla: “Ne znam odgovor.” Nisam dakle rekla ni “da” ni “ne”. To se dogodilo 1989., nakon tri godine veze. Ja sam navršavala pedeset godina, a Erwin, koji je imao trideset tri, smatrao je da od njega želim nekakav dokaz odanosti. Bilo je dražesno od njega što mi je to ponudio, ali meni se sviđala naša veza baš onakva kakva je bila. Osim toga, nisam bila sigurna što mislim o braku. Brak može promijeniti stvari, i, prema mojem iskustvu, ne uvijek nabolje.
Dvadeset tri godine poslije (toliko o nepostojanju odanosti), Erwin me opet zaprosio. Ovog puta to je učinio u savršenom trenutku. Bili smo s dvanaest prijatelja na krstarenju Mediteranom, na jahti našeg prijatelja Sergia, Lady Marini. Kad se danas toga sjetim, shvatim da sam trebala znati da će se nešto značajno dogoditi. Bili smo na nekom jako lijepom mjestu, ali za Erwina ono nije bilo dovoljno romantično. Poslije sam doznala da se raspitivao kod Sergia, koji je predložio da otplovimo do grčkog otoka Skorpiosa. “Erwine, to je najbolje mjesto koje poznajem za taj romantični trenutak”, uvjerio ga je Sergio.
Te večeri, kad je jahta promijenila smjer i počela jurcati morem prema novom odredištu, upitala sam: “Kamo idemo, dragi?” Erwin je bio neodređen i pretvarao se da ne zna, što mi je trebao biti kristalno jasan pokazatelj jer Erwin uvijek sve zna. Sljedećeg jutra probudila sam se uz prizor prekrasnog Skorpiosa, bivšeg Onassisova utočišta, s obrisom Jackieine poznate kabine za presvlačenje s plavim vratima na obali.
Proveli smo dan izležavajući se na brodu. Uvijek sam pronalazila sjenovito mjesto kako bih zaštitila kožu, dok su se ostali sunčali. Potom smo se otišli spremiti za večeru. Kad smo se s prijateljima okupili na koktelima, svi su muškarci na sebi imali bijelu odjeću. ”To je lijepo”, pomislila sam. “Baš su zgodni u bijelim trapericama i bijelim košuljama.” A i žene su podjednako dobro izgledale u svojoj svečanoj ljetnoj odjeći. Ja sam na sebi imala crnu lanenu haljinu, modernu i elegantnu. Odlično smo se zabavljali. Ugodno društvo, lagani povjetarac, večer obasjana mjesečinom. A onda, nakon večere, atmosfera se promijenila. Odjednom sam osjetila neko iščekivanje, čak i uzbuđenje, u zraku. “Što se događa?” pitala sam se.
Primijetila sam da svi gledaju Erwina, koji je došao do mene i kleknuo na jedno koljeno. Držao je kutijicu na ispruženom dlanu - svevremenski potez. “Već sam te jednom pitao. Sad ću te opet upitati. Tina, hoćeš li se udati za mene?” Rekao je to ovog puta na savršenom engleskom. Muškarci su brisali suze, nisam mogla vjerovati da plaču, a žene su vikale “uuu-huu” kad sam mu nedvosmisleno odgovorila: ”Da!” U tom trenutku ja sam rekla “da” Erwinu, ljubavi, odanosti kojoj se nisam olako predavala. Mislim, ja u svojoj
sedamdeset trećoj godini postajem mladenka prvi put. Tako je, prvi put. Zovem se Tina Turner i bila sam udana za Ikea Turnera, ali nikad nisam bila mladenka.
Dopustite da vam pričam o svojem vjenčanju s Ikeom, ako ga uopće mogu nazvati vjenčanjem. Nisam bila djevojčica koja je sanjala kako će jednom imati raskošno vjenčanje. Naravno, mislila sam kako ću se jednom udati, ali mi u Nutbushu nismo znali za fina vjenčanja, barem ne ona na kojima je mladenka nosila bijelu vjenčanicu, veo i ostale ukrase. Ne sjećam se nijednog takvog vjenčanja jer su moji roditelji i sva njihova braća i sestre već bili vjenčani prije nego što sam se ja rodila ili se nisu ni vjenčali.
Kad me Ike zaprosio, to nije imalo nikakve veze s romantikom. Pokušavao se izvući iz škakljive situacije s jednom od svojih bivših supruga koja je čula da smo snimili uspješnu pjesmu, pa je htjela izvući od njega nešto novca. Ike se toliko puta ženio da sam prestala brojiti, a osim tih supruga postojale su i brojne djevojke koje su dolazile i odlazile neviđenom brzinom. Ike je spavao, ili je barem pokušao spavati, sa svakom ženom u našoj orbiti. Udanom, slobodnom, to mu je bilo potpuno nevažno. Ne sjećam se zašto mu je vjenčanje sa mnom predstavljalo rješenje za taj financijski problem, ali u Ikeovoj glavi to je bio ispravan potez. Iz vedra neba rekao mi je: “Želiš li se udati za mene?” Samo tako, otresito, šturo, bez lijepih riječi. To je bio Ikeov stil.
Nisam to željela učiniti, a kad se sad toga sjetim, znam koliko uistinu to nisam htjela. U to sam vrijeme već vidjela i doživjela Ikea u njegovom najgorem izdanju, ali životi su nam bili isuviše komplicirani. Zajedno smo odgajali četvero djece: Ronnieja, zajedničkog sina, Craiga, mojeg sina iz prethodne veze, te Ikea Jr.-a i Michaela, sinove koje je Ike dobio sa svojom posljednjom suprugom, Lorraine. Uza sve to imali smo i zajedničku karijeru pa nisam imala previše izbora.

Pomislila sam, ako ćemo se već vjenčati, trebala bih barem tako i izgledati. Odjenula sam svoju najljepšu haljinu i na glavu stavila otmjeni smeđi šešir sa širokim obodom. Zašto šešir? Jednostavno sam smatrala da to trebam učiniti. Nisam željela izgledati izazovno, kao što sam izgledala na pozornici ili u klubu, a mislila sam i da ću zbog šešira izgledati ozbiljnije i svečanije. Kažem vam, što se tiče društvenih pravila i ponašanja, nisam imala nikoga tko bi me tome podučio. Morala sam se osloniti na svoj unutarnji osjećaj. Nisam imala prijatelja zbog Ikea, pa sam, gdje god bih išla, uvijek promatrala ljude; u zračnim lukama, u novim gradovima, naročito kad bismo nastupali u Europi. Promatrala sam i učila. Čitala sam i modne časopise poput Voguea, Bazaara i Womens Wear Dailyja, neprestano se trudeći poboljšati svoj izgled. Tako sam se naučila odijevati, nanositi šminku i razviti vlastiti osjećaj za stil.
Na dan vjenčanja koji nije izgledao kao dan vjenčanja, odjenula sam se i sjela na stražnje sjedalo automobila s Ikeom. Duke, koji je inače bio naš vozač autobusa, sjeo je za upravljač, spreman odvesti nas preko granice u Meksiko. Duke i njegova supruga, Birdie, koja se brinula za naše dečke kad smo bili na turneji, bili su dio moje šire obitelji, pa je bilo lijepo što je pošao s nama.
Ike je uvijek imao neki skriveni motiv. Zasigurno je shvatio da je Tijuana najbolje mjesto za brzinsko vjenčanje, da tamo može pronaći nekoga tko će to učiniti bez dozvole
ili vađenja krvi2. Vjerojatno je bilo i protuzakonito, ali bilo je besmisleno preispitivati njegove razloge. To bi ga   moglo   razljutiti,   što   bi   lako   moglo   rezultirati batinama. Definitivno nisam željela imati šljivu na oku na dan svojeg vjenčanja.
Tijuana je tada bila neugledna i na lošem glasu. Čim smo prešli granicu, vozili smo se nevjerojatno prašnjavom cestom i pronašli meksičku verziju matičara. U malenom, prljavom uredu jedan mi je muškarac preko stola gurnuo neke dokumente koje sam trebala potpisati i to je bilo to. Možda nisam imala mnogo iskustva s vjenčanjima, ali znam da je takva prigoda trebala biti ispunjena emocijama i srećom. Na ovom vjenčanju toga nije bilo. Nitko nije rekao: “Možeš poljubiti mladenku.” Nije bilo zdravica. Ni čestitki. Ni riječi o tome da ćemo živjeti “sretno do kraja života”.
Iako je to bilo grozno, ono što je uslijedilo bilo je čak i gore. Ike je, budući da smo već bili u prljavoj Tijuani, odlučio potražiti zabavu. Svoju vrstu zabave. Što mislite kamo smo otišli? U bordel. Prve bračne noći! Nikad, ali nikad, nikome nisam ispričala tu priču jer mi je bilo previše neugodno.
Ljudi ne mogu zamisliti kakav je on bio čovjek. Kakav je čovjek koji vodi svoju suprugu na erotski nastup uživo odmah nakon službenog vjenčanja? I tako sam sjedila u tom odurnom objektu, gledajući Ikea krajičkom oka i pitajući se: “Zar se njemu ovo stvarno sviđa? Kako to?” Sve je bilo tako ružno. Muški je izvođač bio neprivlačan i naizgled impotentan, a djevojka... pa, recimo da je ono što je pokazivala izgledalo više ginekološki, nego erotski. Cijelo sam vrijeme bila očajna, na rubu suza, ali nisam imala kamo pobjeći. Nismo mogli otići dok Ike nije bio spreman, a on se jako dobro zabavljao.
To mi je iskustvo bilo toliko užasno da sam ga potisnula. Samo sam ga izbacila iz glave. Kad smo se vratili u Los Angeles, ja sam smislila potpuno drugačiji scenarij, maštariju romantičnog bijega. Sljedećeg dana hvalila sam se ljudima: “Znate što? Oh, Ike me odveo u Tijuanu. Jučer smo se vjenčali!” Uvjerila sam se da sam sretna, i bila sam kratko sretna, jer mi je činjenica da sam se udala nešto značila. Za Ikea je to bila još jedna transakcija; ništa se nije značajno promijenilo.
E, pa, ako je to vjenčanje bilo noćna mora, dan kad sam postala supruga Erwina Bacha bio je san. Ne, to je bila bajka. Bajka koja je imala svoju princezu, princa i dvorac. Naš dvorac, dvorac Algonquin, pored Züricha, u Švicarskoj gdje smo već petnaest godina živjeli. Ovaj sam put odlučila sve organizirati sama. Nijedan organizator vjenčanja ne bi mogao shvatiti što mi je bilo u glavi. Možda sam bila luda što sam preuzela svu tu odgovornost, ali čvrsto sam odlučila oživjeti svoju maštariju.
Volim ispunjavati ciljeve. Najprije sam nazvala svojeg prijatelja Jeffa Leathama, čuvenog cvjetnog dizajnera s kojim sam godinama surađivala i zamolila ga da pretvori posjed dvorca u sjenicu.
Neophodna vjenčanica već je visjela u mom ormaru.
Zaključila sam da ne želim nositi bijelu vjenčanicu jer taj dan nije bio samo za mene. Mladenke u raskošnim bijelim vjenčanicama ukradu svu pažnju i nitko ne primijeti mladoženju. Nisam htjela zasjeniti Erwina. To je bilo vjenčanje dvoje ljudi. Već desetljećima nosim odjeću Giorgia Armanija

2 Tada je bilo obvezatno vađenje krvi prije vjenčanja, uglavnom radi kontrole širenja spolnih bolesti i rubeole. Danas se krvna pretraga traži samo u saveznoj državi Montani. (op. prev.)
i primijetila sam jednu prekrasnu haljinu na njegovoj modnoj reviji u Pekingu. Bila je to neodoljiva kombinacija zelenog tafta, crnog svilenog tila i kristala Swarovski. Kad sam Je isprobala, osjećala sam se poput Pepeljuge. Zapravo, toliko mi se svidjela da sam je morala imati, čak i ako je nikad ne odjenem. U svojem sam srcu znala da je toj haljini suđeno da bude moja vjenčanica. Kao i većina žena, nemam savršeno tijelo. Kratak vrat i trup, upadljive grudi, ”zrele” nadlaktice. Bez obzira na sve te nedostatke, kad su Armanijevi čarobnjaci završili s preinakama, haljina je bila savršena. Dodala sam joj prozirne crne tajice i crni veo, a Erwin je i mene i haljinu proglasio umjetničkim djelom. Zapitala sam se mora li mladenka zaista imati djeveruše i sa zadovoljstvom raskinula s tradicijom i u tom slučaju. Iako imam nekoliko bliskih prijateljica, nisam htjela biti okružena ženama na svojem vjenčanju. Nekako me sama ta pomisao podsjećala na prošlost, na Ikea i sve one žene koje je uvijek imao oko sebe. Na njegove djevojke i one za jednu noć. Odjednom me zapljusnula inspiracija. Djeca naših prijatelja bit će svježa i predivna poput cvijeća Jeffa Leathama, pa zašto onda ne bismo njima prepustili tu ulogu? Pozvala sam četiri preslatke djevojčice i jednog divnog dječaka da nam se pridruže na taj važan dan, i organizirala sam njihov odlazak Armaniju. Htjela sam da i moje malene djeveruše imaju maštovite haljine poput moje, ali u drugoj boji. Armani je dizajnirao haljinu dostojnu male princeze, u prekrasnoj lila-ružičastoj nijansi.
Erwin je odabrao svojeg brata, Jürgena Bacha, za kuma, a ja sam za kumu odabrala jednu od konstanti u mojem životu, Rhondu Graam. Kad sam prvi put upoznala Rhondu 1964., ona je bila mlada obožavateljica Ikea i Tine, djevojka iz Kalifornije koja je voljela glazbu. Ostala je uz mene na toliko razina - kao prijateljica, osoba od povjerenja, pomoćnica, organizatorica turneje. Gotovo pedeset godina jedna smo drugoj bile bezuvjetna podrška u različitim situacijama. Rhonda je bila veza s prošlošću, dok su djeca predstavljala budućnost. ”Nešto staro, nešto novo”, pomislila sam.
Erwin i ja pomno smo sastavili popis uzvanika, pozvavši obitelj i najbliže prijatelje.

Praktičan kao i uvijek, upozorio me da ćemo, zbog slavnih uzvanika poput Opre i mojeg starog prijatelja, pjevača Bryana Adamsa, morati angažirati zaštitare jer će vjenčanje izazvati mnogo pozornosti. To je značilo da ću tog dana morati žrtvovati svoj voljeni pogled na jezero Zürich jer smo morali podignuti visoki crveni zastor kako bismo sakrili svoje imanje od pogleda. Kad bismo mi mogli vidjeti jezero, onda bi i paparazzi mogli vidjeti nas, a željeli smo privatnost.
Jeff Letham nadmašio je sam sebe. Više od sto tisuća ruža u crvenim, ružičastim, narančastim, žutim i bijelim nijansama stiglo je iz Nizozemske u hladnjačama. Nikad u svojem životu nisam vidjela tako prekrasno cvijeće, a zrak je bio ispunjen najdivnijim mirisom. Aranžmani su se izrađivali danima. Jeff je angažirao ljude po cijelom posjedu, čak i po stablima. Posvuda ludilo. Nije se moglo živjeti u kući uza sva ta zbivanja. Erwin i ja preselili smo se u tom razdoblju u apartman hotela Dolder Grand u Zürichu, a ja sam se svakog dana vraćala da vidim kako napreduju. Toliko sam   se   umorila   od samog razmišljanja o vjenčanju, da sam maštala o tome da uskočim u automobil i pobjegnem u Italiju na rani medeni mjesec.
Mislim da sve mladenke i mladoženje imaju svađe i nesuglasice prije svojeg vjenčanja. Erwin i ja svađali smo se oko vremenskih prilika. ”Schatzt” rekao bi mi,
koristeći njemačku riječ za draganu, “a što ako bude padala kiša? Moramo imati plan B.” Uopće me nije zanimala praktičnost. “Ne”, rekla sam, “nema plana B. Vrt je suviše lijep. Nemam ga namjeru prekriti šatorom.” Provjerili smo u časopisu Farmers’ Almanac i odabrali dan koji izgledao prikladno što se tiče zvijezda, mjeseca i svemira. To nije bilo dovoljno dobro za Erwina. Tijekom radova ušla sam u vrt i vidjela da je netko unutra prokrijumčario šipke za šator, da posluže kao rezerva u slučaju da padne kiša. “Odnesite ih”, bila sam uporna. “Ne želim šator. Neće kišiti!”
Dok sam sjedila i divila se cvijeću i antiknim staklenim stolovima s postavljenim posuđem od porculana i mojom kolekcijom kristala, uočila sam sljedeću prepreku. Neki su prošli pokraj mene s ogromnim suncobranima i počeli su ih sastavljati. Namještali su ih tako da blokiraju   pogled   dronovima,   tako   su   mi   objasnili.   Dronovi?   Na mojem vjenčanju? To je definitivno problem dvadeset prvog stoljeća! Ustala sam i najavila: “Više ne namjeravam doći na ovo vjenčanje. Odlazim odavde.” Povukla sam se dok nisu uklonili nakazne suncobrane. Nisam htjela dozvoliti da mi itko uništi ukrase. Čak ni dronovi.
Kao što sam i predvidjela, 21. lipnja 2013. nije padala kiša. Vrijeme je zato imalo zločesti smisao za humor i dobro se s nama našalilo, jer je to na kraju bio najtopliji dan u godini, rekordna paklena vrućina.
Izvadili smo papirnate lepeze za goste, u slučaju da vrućina postane nesnosna. Uvijek sam smatrala da je malo ljepše imati vlastitu lepezu, nego mahati jelovnikom ili bilo čim drugim što je pri ruci.
Erwin i ja planirali smo se spremiti u hotelu, ali smo u zadnji tren odlučili spakirati svoju odjeću za vjenčanje i odjenuti se kod kuće. Tako mi je drago da smo to učinili jer je bilo svečanije biti s ostalim najbližim svatovima, osobito s djecom. Pomogla sam im da dovrše frizure i odijevanje i dala svakome od njih posebnu Cartierovu narukvicu da se sjete ove prigode. Zatim smo ih poslali u obližnju gostinjsku kuću da pričekaju svadbenu povorku. Jedan jako neobičan, bijeli Rolls Royce bio je “kočija” koja je trebala povesti našeg malog princa i princeze do mjesta njihova uključenja u povorku. Prednji dio automobila bio je klasičan, ali stražnji dio pretvoren je u kamionet u koji su sva djeca mogla sjesti. Prekrili smo ga cvjetnim vijencima.
U jednom mi je trenutku sinulo da neću ništa vidjeti dok ne počne svečanost. Rekla sam Erwinu: “Znaš što, dragi? Tužna sam što ću propustiti prvi dio vjenčanja i što ču ga poslije moći vidjeti samo na fotografijama. Razmislili smo o tome i smislili rješenje, pa nisam ništa morala propustiti. Budistica sam   već   više   od   četrdeset   godina   i imam prekrasnu prostoriju za molitvu na prvom katu, kamo svakog dana odlazim mantrati i moliti za svojim butsudanom3. Ostakljena je i gleda na dvorište kuće. Smjestila sam se na tom savršenom mjestu, mirno sjedila i gledala. Većina me ljudi zamišlja u stalnom pokretu; kako plešem po pozornici, paradiram niza stube, čak i kako visim s Eiffelova tornja. Život me je pak naučio kako se neki od mojih najznačajnijih i najvrjednijih trenutaka dogode kad mirujem, sjedim, meditiram, razmišljam. Virenje

3 Butsudon - jap. budistički kućni oltar. (op. prev.)

kroz prozor i gledanje kako dolaze uzvanici dalo mi je priliku da shvatim koliko su mi zapravo važni i koliko sam sretna što su uz nas na ovaj poseban dan.
Usput sam dobila priliku i vidjeti kako fantastično izgledaju. Na našoj je pozivnici bilo naznačeno određeno pravilo odijevanja: bijelo za žene i odijelo s leptir-mašnom za muškarce. Priznajem da zaista jest neobično tražiti da žene odjenu nešto bijelo na vjenčanju, ali ja sam imala svoje razloge. Dizajnerica u meni nije htjela da se raznorazne boje nadmeću s našim pomno složenim dekorom. Isto tako, znala sam i da će ljudi izgledati glamurozno u klasičnoj crnoj i bijeloj odjeći... i jesu! Bijela odjeća izgledala je predivno uz zelenilo i cvijeće, bilo je tako živopisno. Poslije mi je nekoliko žena reklo nešto poput: “Tina, bilo mi je teško pronaći odgovarajuću haljinu, ali bila si u pravu.”
Uživala sam gledajući reakcije uzvanika dok su ulazili u čarobni prizor koji smo za njih stvorili. Pročelje kuće bilo je odjeveno u goleme cvjetne šalove, a vrt je bio poput čarolije. Željela sam efekt rajskog vrta, s cvjetnim kaskadama i gomilama zelenila posvuda, i izgledalo je baš kako sam zamislila. Jeff Leatham čak je izradio ogromnu živicu od 140 000 jarko crvenih ruža, što sam doživjela kao odavanje priznanja mojem prepoznatljivom crvenom ružu za usne. Pogledala sam je jednom i rekla: “To sam ja!”
Ja sam rokerica, Tina Turner je rokerica, i ne mogu zamisliti da ikako drugačije nastupam, ali postoji i moja druga strana. To je ona Tina koja nosi balerinke i bisere, koja voli eleganciju. To sam željela i na svom vjenčanju; da moj vrt, kuća, uzvanici i ja sama izgledamo najbolje što možemo. Kad   sam   ugledala   prijatelje   kako   šetaju posjedom pijuckajući šampanjac, osjećala sam se kao da gledam neku scenu iz Velikog Gatsbyja.
Naposljetku sam se morala odvojiti od pogleda kako bih odjenula haljinu. U dogovoreno vrijeme su djeca, naše prekrasno blago, stigla u svojem svečanom vozilu. Njihovi ozareni očevi pomogli su im pri izlasku i poredali ih za svadbenu povorku. Bio je to očaravajući prizor, bili su tako uzbuđeni. Starije su djevojčice lagano šetale prema matičaru, gotovo plešući. Najmlađa djevojčica, anđeo s dugim plavim uvojcima, jedva je bacala ražine latice iz svoje košarice. Naš zgodni dječak s prstenjem bio je dražestan i sramežljiv. Toliko je bio ozbiljan da je svima Izvukao osmijeh na lice. Djeca su oduševila sve uzvanike.
Erwin, koji je lud za automobilima i zna sve o njima, izabrao je moj crni Rolls Royceov kabriolet za naš dolazak. On je bio za volanom, kao i obično, a ja sam sjedila pokraj njega, nimalo nervozna, samo sretna. Kao što biste i očekivali, dobro smo promislili o izboru glazbe za vjenčanje. Ako poslušate “My Way” od Franka Sinatre, shvatit ćete da riječi savršeno odgovaraju mojem životu. “Zna se da sam primio udarce / I radio sam ono što sam htio.”4 Morala sam pustiti tu pjesmu. Došla je do svojeg dramatičnog vrhunca kad smo stigli, i bio je to jako emotivan trenutak za nas i naše voljene.
Hodali smo prema matičaru uz glazbu svojeg prijatelja Bryana Adamsa, koji je svirao gitaru i otpjevao nam romantičnu baladu “All for Love”5. Ta pjesma ima ljepotu i snagu


4 Engl. “The record shows I took the blows / And did it my way.“ (op. prev.)
5 Hrv. “Sve za ljubav”, (op. prev.)

uglazbljenog zavjeta; bračnog zavjeta. “Let’s make it all for one and all for love”6, pjevao je Bryan, a i ja sam na kraju s njim otpjevala nekoliko stihova. Kako bih odoljela?
Obred je bio tradicionalan, s nekoliko “Tininih detalja”.

Kulisa iza matičara činio je zid od bijelih, žutih, narančastih i ružičastih raža aranžiranih u obliku predivnog stabla života koje je simbol znanja, kreativnosti i besmrtnosti. Dragi su prijatelji rekli nekoliko riječi o našem prijateljstvu. Nekoliko tjedana prije, 4. srpnja, Erwin i ja razmijenili smo vjenčano prstenje od crvenog zlata s ugraviranim slovima “T” i “E” na građanskom obredu u Zürichu, pa smo zapravo već bili vjenčani. Bilo je ipak drugačije biti okružen dragom i oduševljenom skupinom svjedoka koji se nisu prestali smiješiti. Gledali su nas kao da smo centar svemira, i bilo mi je baš ugodno! Riječima “možete se poljubiti i zagrliti uz božji blagoslov”, postali smo par u svakom pogledu. Par s dokazom odanosti.
Nakon obreda, tijekom čestitanja, okupili smo se na stubama kako bismo se fotografirali. Tad sam se počela čudno osjećati. Pomislila sam da je to zbog vrućine ili zbog haljine koja mi je postajala sve teža. Pokušala sam zanemariti svoju nelagodu dok me nije posve preuzela, pa sam dopustila Rhondi da me povede u kuću. Sjedila sam u blagovaonici oko pola sata, pokušavajući se pribrati, moleći se da mi prođe to što osjećam. Nisam htjela propustiti ni minutu vjenčanja, a sada sjedim tu na stolici, pitajući se kad ću se osjećati dovoljno dobro da se vratim na vlastitu zabavu. Naposljetku me je čista snaga volje uspravila na noge i izašla sam. Nisam o tome htjela razmišljati, pa sam samo izbacila ovaj zabrinjavajući događaj iz glave i usredotočila se na uživanje u svojem vjenčanju.
Volim pikantnu i egzotičnu hranu, pa smo to i poslužili: tanko narezanu govedinu s korijandrom i povrćem, Tom Yum Goong, što je tajlandska ljuto-kisela juha, i švedski stol drugih ukusnih i predivno serviranih jela. U jednom trenutku Oprah je rekla: “Hm... ne znam što je ovo, ali je zaista ukusno!” Djeca su imala svoj bajkoviti stolić pod jednim stablom. Umjesto tradicionalne torte, poslužili smo prekrasan etažer, visok metar i pol. Na njemu su se mogle naći različite mini torte; voćne, kremaste, od marcipana... To je bilo ostvarenje sna za mene i druge koji vole slatko.
Mjesecima sam radila na organizaciji vjenčanja i grizla se oko svakog posljednjeg detalja, a ipak su me čekala dva ugodna iznenađenja. Tijekom večere rekli su nam da pogledamo u nebo. Helikopter je preletio iznad kuće i odjednom su počele padati ružine latice! To su nam priredili prijatelji i bilo je jako romantično.
Erwin se dosjetio pravog vrhunca večeri. Ne znam kako je to izveo, jer je obično pomalo miran i rezerviran. S petnaestak svojih prijatelja izašao je pred ljude i sjeli su sa spuštenim sombrerima na glavi poput Meksikanaca. Započela je glazba i bum! Svi su dečki poskočili i počeli plesati sa svojim gitarama. Naravno, nisu uistinu svirali, ali živahna ciganska glazba i njihovi energični koraci podignuli su sve naše uzvanike sa stolaca. Sve je živnulo. Moram pohvaliti Erwina. Ja sam zabavljačica, ali on je ukrao svu pažnju. To je bio onaj posebni trenutak, onaj o kojem svi i dalje govore kad se sjete Tinina i Erwinova vjenčanja.

6 Hrv. “Sve za tebe i sve za ljubav”, (op. prev.)
Kad su svi otišli, pošla sam sama do jezera i sjela za jedan od stolova. Bila sam iscrpljena, moja me predivna haljina počela gušiti i jedva sam dočekala priliku da skinem cipele, odmorim se i uživam u tišini. Pogledala sam iza sebe ukrašenu kuću, prekrasnu, baš onakvu kakvu sam željela. Potom sam pogledala u nebo. Bog nam je dao čisto, vedro nebo i najsjajniji mjesec, koji je obasjavao vrt nevjerojatnim svjetlom. Kad sam pogledala mjesec, izgledalo je kao da i on gleda mene, blagoslivljajući našu bračnu zajednicu. Bilo je čarobno. Znala sam da neće kišiti na mojem vjenčanju, jer kad se napatite koliko sam se ja napatila, onda zaslužujte neku vrstu nagrade. Sve što sam činila, svaka moja odluka, kako na vjenčanju, tako i u životu, bila je vođena nekim unutarnjim osjećajem. Na kraju se ispostavilo da je svaka bila ispravna.
Cijeli sam život radila. Nitko mi nije ništa dao. Nakon toliko godina mukotrpnog rada i teških razdoblja, veselila sam se što ću živjeti u trenutku s Erwinom, što ću se svakog dana mirno buditi bez briga, želja ili plana. “Dostigla sam svoju nirvanu”, pomislila sam. Onu potpunu sreću kad nemaš želja. To je čudesno stanje.
Tri mjeseca poslije, odjednom sam se probudila i uhvatila me je neka panika. Munja me je udarila u glavu i desnu nogu, barem se tako činilo, i imala sam čudan osjećaj u ustima zbog čega mi je bilo teško pozvati Erwina u pomoć. Pretpostavila sam da to nije dobro, ali bilo je i gore nego što sam ikad zamišljala.
Imala sam moždani udar.

“VRAĆAŠ SE NA POČETAK”

“Vraćaš se na Početak.
Misliš
da će biti lako, ali postaje sve teže i teže7”

7 Engl. “Back where you started; You think it’s gonna be easy but it just gets harder, harder; stihovi pjesme “Back Where You Started”, (op. prev.)

Sjedim na stolici za dijalizu u bolnici u Zollikonu, u Švicarskoj, samo deset minuta od kuće, pokušavajući ignorirati smrt koja me tapša po ramenu, govoreći: “Tina... Tina,
evo me.” Očajnički pokušavam ostati zdrava, ili barem onoliko zdrava koliko netko s bubregom s pet posto funkcije može biti, dok nestrpljivo čekam da mi tijelo dovoljno ojača da mogu primiti svoj jedini mogući spas, za život potencijalno spasonosnu transplantaciju bubrega.
“Čekaj”, mogli biste reći, “zbunjeni smo. Zar nisi imala moždani udar?”
Dragi moji, i ja sam zbunjena. Toliko sam uspona i padova imala u ove četiri godine od vjenčanja da je čak i meni teško popratiti sve svoje medicinske katastrofe. Povišeni krvni tlak. Moždani udar. Rak debelog crijeva. Ne! Ne! Krivi redoslijed. Moždani udar. Vrtoglavica, ili der Schwindel, kako je nazivaju u Švicarskoj, pa onda rak debelog crijeva. I sad, zatajenje bubrega. Potrebno mi je više od poslovičnih devet života da preživim sve što me je dočekalo.
Moram se nekoliko puta tjedno javljati liječniku. Zahvaljujući Erwinu, koji je jako pažljiv i zaštitnički nastrojen, naša je rutina uvijek ista. U dane liječenja on parkira automobil pred dvorcem Algonquinom baš u isto vrijeme, i to tako da mogu ući odmah sa stuba. Takav je kavalir da mi je već otvorio vrata. Potom se odvezemo u malu pekarnicu u Küsnachtu, nedaleko od željezničkog kolodvora. Ostanem u automobilu da me nitko ne prepozna, a Erwin ode po pakiranje švicarskih slatkih peciva. Tako ćemo imati nešto lijepo za jelo tijekom dugih sati koji nas čekaju.
Odlazak u kliniku uvijek je napeta igra skrivača. Nekako smo uspjeli već nekoliko godina držati u tajnosti činjenicu da sam ozbiljno bolesna. Moguće je da je to zato što živimo u Švicarskoj, zemlji u kojoj ljudi privatnost poštuju puno više nego drugdje. Erwin i ja razvili smo precizan sustav kako bismo bili sigurni da nas nitko neće prepoznati, naročito u klinici, gdje bih bila laki plijen paparazzima.
Kad stignemo, Erwin parkira pred stražnjim ulazom. Do prostorija za dijalizu kratka je udaljenost. Zimi obično odjenem crnu pelerinu, ili dugu debelu jaknu s velikim šeširom, da se mogu skriti pod svom tom tkaninom. Erwin i ja putem ništa ne govorimo da nitko ne bi čuo moj glas i shvatio da govorim engleski. Inače bi me prolaznici mogli prepoznati i fotografirati, kako bi prodali fotografije medijima.
Nisam dobila privatnu sobu. Uzrujala bih se da mi je osoblje dodijelilo takvu sobu jer se nikad nisam ponašala kao diva. Želim da se prema meni ponašaju isto kao prema drugima, ne želim se isticati jer sam imala malo više sreće u životu. Liječnici mi izlaze u susret jer, kao i ja, žele izbjeći fotografe. Kad god je to moguće, daju mi termine u vrijeme kad nema gužve, kad nema mnogo pacijenata, a sestre zastorom ograde moj kutak.
Trudim se da mi vrijeme provedeno na tom stolcu bude što ugodnije. Kad nemam mučninu, jedem slastice i čitam svoje knjige. Začudo, svaki put ponesem iste tri knjige: Knjigu tajni Deepaka Chopre, Danteovu Božanstvenu komediju i knjigu fotografija izvrsnog Horsta P. Horsta. Nešto za duh, nešto za intelekt i nešto za osjetila. Nikad se ne umorim od tih knjiga. U meni izazivaju duboke misli i osjećaje, pa im se vraćam kad mi treba inspiracija i utjeha.
Dan za danom, slijedim te rituale dok mi se krv ispire. Čitam, zaspim, probudim se, odlutam u mislima. Razmišljam o Erwinu. I vrtim sjećanja na pokojnu majku i sestru, svoju djecu, svoje djetinjstvo. I iznenađena sam što razmišljam o Ikeu. Stalno govorim da je to svršena stvar, ali evo ga opet, traži moju pažnju. Preispitujem stare dane, loše dane, svoju odluku da ga napustim i započnem novi život. Mnoge su mi ove misli i prije prolazile kroz glavu, ali ne ovako živopisno. Ovog si puta postavljam pitanja i tražim odgovore. Drugačije razmišljaš o svojem životu kad si suočen sa smrću.
Kako sam dospjela s vjenčanja iz snova u dvorcu na jezeru Zürich do stolca za dijalizu? To je duga priča. Kako sam dospjela iz Nutbusha, u Tennesseeju, do tog dvorca? Ta je još duža. Kad sam spojena na uređaj za dijalizu, sve gledam kroz neugodnu leću smrtnosti. Imam vremena napretek. Vremena za razmišljanje o prošlosti, o tome što mi znači u sadašnjosti, i o važnom pitanju: Hoću li imati budućnost?
Smatram da, kako biste dobili pravi uvid u moj život, morate znati odakle i iz kakve obitelji dolazim. Moja je borba započela mojim rođenjem, 26. studenog 1939., kad sam došla na svijet kao Anna Mae Bullock. Još otada cijeli svoj život krčim sebi put kroz ozračje loše karme. Kakav je bio osjećaj biti neželjeno dijete? Kako je izgledao život tog djeteta? Kako je to dijete opstalo, unatoč brojnim nedaćama koje su ga snašle?
Sad ću vam ispričati o svemu tome.

Postojala je neka sjena nad mojim ranim djetinjstvom, a bacio ju je netko tko je više bio odsutan nego prisutan: moja majka, Zelma Currie Bullock, koju smo zvali “Ma”, prvim slogom riječi “majka”. Bila je razmažena djevojčica koja je odrasla u razmaženu ženu. Njezin ju je tatica volio više od njezina tri brata, ohrabrujući je da misli kako može samo pružiti ruku i uzeti što god želi u životu. Kad je odrasla, to je uključivalo i mojeg oca, Floyda Richarda Bullocka. Ukrala ga je drugoj djevojci, samo zato što je mogla. Tako su se spetljali, što se uopće nije trebalo dogoditi. Njihov je brak bio bojište od samog početka, do rođenja njihova prvog djeteta, moje sestre Alline. Onda, kad je Ma konačno odlučila da se jednom zasvagda trebaju rastati, doznala je da je trudna sa mnom, pa nije imala izbora i ostala je.
Moja je majka bila žena koja je rodila djecu, ali ih nikad zapravo nije željela, naročito ne nestašno dijete poput mene. Bila sam potpuno drugačija od Alline. Ja sam bila vragolasta, uvijek u pokretu, i radila sam što god sam mogla kako bih je prisilila da obrati pažnju na mene. Čak i kao dijete, kad bih gledala kako se ponaša prema mojoj sestri, znala sam da postoji razlika. Pogledala bi Allinino lice i nježno je milovala, a ja bih pomislila “baš lijepo”, jer sam voljela sestru. Ali željela sam da i sa mnom to čini. Ma je bila nježna dok je češljala Allininu kosu, koja je bila mekana i ravna. Kad bi na mene došao red, ona
bi nestrpljivo trzala i povlačila moju kosu, jer je bila neukrotiva i vunasta, ne lijepa poput Allinine, i mnogo teža za češljanje. Možda joj je bilo teže jer je to bila moja kosa.
Alline nije toliko kažnjavala šibom, koliko je mene šibala, jer se moja sestra bolje ponašala. U maminim očima ja sam bila previše aktivna. Ili sam bila u nevolji, ili sam ja bila ta nevolja, pa sam uvijek nekako bježala od nje i njezine šibe. Skrivala sam se pod krevetom, penjala se na stablo, radila što bilo samo da pobjegnem od fijukanja tog štapića, s onim tvrdim, malim vrškom koji je peckao i proizvodio pucketavi zvuk kad bi udario o kožu.
Znala sam tada da me majka ne voli. Sad se pitam je li uopće voljela ikoga osim sebe i možda Alline. Nije voljela mojeg oca. Moje najranije sjećanje na roditelje svodi se na njihovu svađu. Ma se, bilo to dobro ili ne, uvijek znala izboriti za sebe u tim svađama. Bila je snažna, neustrašiva žena koja se znala pobrinuti za sebe. Znala je sjesti na stolac pokraj prozora, smišljajući kako će se izvući. Kad joj je bilo dosta, ona je bila ta koja je izašla Iz kuće, ne mareći koga je, ili što, ostavila za sobom.
Bilo mi je jedanaest godina kad nas je majka napustila. Bilo je to 1950., a za Alline i mene to nije bilo ništa toliko novo i neobično. Sličnu smo situaciju već proživjele, kad su se roditelji tijekom Drugog svjetskog rata preselili iz Nutbusha u pet sati udaljeni Knoxville, kako bi pronašli bolje plaćene poslove. Često su nas pozivali u posjet i na kraju su se vratili. Ovog je puta bilo drugačije. Ja sam bila u osjetljivoj i kompliciranoj dobi. Bilo mi je teško u školi. Bilo mi je teško u životu. Oh, kako mi je majka bila potrebna! Trčala sam panično po kući, tražeći je. Otišla sam do poštanskog sandučića, nadajući se pismu koje će me nekako povezati s mamom. Naravno, nije mogla pisati, jer bi otac tako shvatio gdje se nalazi. Kad je konačno otkrio gdje točno u St. Louisu ona živi, poslao je mene i Alline da je posjetimo, nadajući se da će se, kad ugleda svoje kćeri, poželjeti vratiti kući.
“Dođi, dušo”, zatepala je kad me je ugledala. “Otkud joj pravo da me zove dušo?” pitala sam se. Kad god je Ma pokušavala biti draga, nisam joj vjerovala. Nisam joj mogla vjerovati. Sigurnije je bilo da se držim na distanci. Nikad se nije vratila, a ja sam izbjegavala posjete.
Kad se sad prisjetim našeg odnosa, shvatim da smo ja i Ma cijelog života bile ili otuđene ili u konfliktu. To me nije spriječilo da budem dobra kći i pobrinem se za nju kad sam postala uspješna i financijski stabilna. Pobrinula sam se da ima lijep život, neovisno o tome koliko je trzavica među nama bilo. Kad sam živjela u Londonu u kasnim 1980-ima, otišla sam vidovnjakinji koja mi je rekla: “Nisi bila željeno dijete, a to si znala i dok si još bila u majčinoj utrobi.” Potvrdila je ono što sam oduvijek osjećala.
Kad sam rekla mami što je vidovnjakinja rekla, ona je počela plakati. Pokušavajući se obraniti (iako nije imala nikakvu obranu), rekla je: “Spasila sam ti život.” Mislila je na onu jednu prigodu kad se tukla s ocem i učinila nešto da bi me zaštitila od ozljeda. Nisam joj dopustila da se s tim izvuče. Rekla sam: “Kladim se da ti je drago što si to učinila, Ma, jer pogledaj dokle te je to dovelo!” Više od svega, Ma je uživala u statusu koji je imala kao majka Tine Turner. Željela sam da bude svjesna da je, time što me je spasila, zapravo spasila sebe.
Mogli biste stvarno reći da sam rođena s budističkom naravi u sebi, jer je čudo što nisam odustala. Uza svu tu nestabilnost i bol u životu, naročito poremećeni odnos s majkom, i dalje sam bila sretno, bezbrižno i optimistično dijete, i takav sam stav zadržala i danas. Ljudi me pitaju: “Odakle ti tolika snaga?” Kažem im da sam s njom rođena. Uvijek sam bila snažna i neovisna. Imala sam teška razdoblja, ali dana mi je i snaga da ih izdržim. Uvijek sam mogla pronaći nešto dobro u svakoj situaciji.
Uživala sam odrastajući u Nutbushu, sićušnom gradiću na autocesti 19 u Tennesseeju, i ništa ne bih mijenjala, osim što sam mrzila raditi na poljima pamuka. Ne, hvala, mogla bih i bez toga. Bilo nam je ugodno u toj uskoj kućici, prizemnici u kojoj su sobe smještene jedna iza druge, kao što je uobičajeno na Jugu. Stara poslovica kaže da si mogao poslati metak s prednjeg ulaza, pa sve do stražnjeg. Nismo bili siromašni poput nekih drugih. Imali smo velik i plodan vrt, pa smo dobro jeli. Živjeli smo u živahnoj zajednici obitelji i prijatelja. Svi su marljivo radili, dobro se zabavljali i odlazili nedjeljom u crkvu.
Imala sam dvije bake, očevu majku, baku Roxannu Bullock, koja je bila jako stroga, i majčinu majku, baku Georgie Currie, koja je bila draga i zabavna. Jasno, radije sam se družila s bakom Georgie. Ozračje u njezinoj kući bilo je sretno i živahno, dok je život kod bake Roxanne bio težak i pun pravila.
Sviđalo mi se što sam djevojka sa sela i tako sam naučila bili neovisna. Otac mi je bio nadglednik na jednoj farmi i roditelji su me ostavljali kod kuće dok su radili na polju. Bila sam mala. Dovoljno mala da mi treba stolac kako bih dobavila čašu mlijeka i nešto za prigristi, ali dovoljno velika da se sama zabavim, iako ne uvijek na najbolji način. Kad bih ugledala stablo, odmah bi se popela, ne misleći nikad da bih mogla pasti. Pronašla bih svako uzbuđenje i opasnost. Riskirala sam, i sjećam se da sam se nekoliko puta suočila sa smrću.
Na svakoj je farmi postojao jedan konj koji ne voli djecu, za kojeg bi nam rekli da mu se ne približavamo. Jednom mi se prilikom dosadilo igrati samoj i željela sam pretrčati cestu do bakine kuće. Pomislila sam da bih se možda mogla provući pored tog zločestog konja. Tiho sam otvorila vrata, ali znate da te životinje imaju izoštrena osjetila. Čuo je moje koračiće i počeo juriti za mnom.
Kuća bake Georgie nije bila daleko, ali djevojčici koja bježi od ljutite životinje izgledalo je to kao kilometar i pol. Uspjela sam dohvatiti ogradu, vičući jer me je konj sustigao. Krenuo je povući me na tlo i zgaziti. Najednom, jedan je od naših jaraca dotrčao skrenuti konju pažnju, mekećući iz sveg glasa poput nekog Disneyjeva lika. Kad je konj skrenuo pogled, moja rođakinja Margaret dotrčala je u posljednjem trenutku i povukla me na sigurno. Ne znam što je otac učinio s konjem, ali taj je jarac bio moj junak. Uvijek sam smatrala da mi je spasio život.
Bez obzira na opasnost, najsretnija sam bila vani. Djeca se prilagode kad je život težak. Pronađu nešto što će im pomoći da izdrže. Uvijek sam bila izvan kuće. Istraživala sam, igrala se na susjednim pašnjacima, poljima i u vrtovima, promatrala životinje i gledala nebo. Kod kuće je, naročito dok je majka tamo bila, znalo biti neugodno. Kad je otišla, bilo je samo tužno. Priroda je zato bila moje posebno utočište, bila mi je svijet
ljubavi i sklada. Čak i kad sam k njoj odlazila povrijeđena i ljuta, ona bi me preobrazila. “Gdje si bila cijeli dan?” upitali bi me kad bih stigla kući, sanjiva i raščupana. Gdje sam bila? Nigdje posebno, samo mi je bilo lijepo vani.
Nisam tako mislila kad je u pitanju bio odlazak u školu.

Poput drugih seoskih škola u to vrijeme, škola Flagg Grove u Nutbushu bila je jedna velika prostorija, napravljena od drvenih šindri, koju su dijelila tri razreda koja su istodobno imala nastavu. Nisam bila dobra učenica, pa sam živjela u strahu od prozivanja na ploču. Jednom me učiteljica pozvala da na ploči riješim matematički zadatak. Uhvatila me panika. Prepala sam se jer nisam imala pojma kako ga riješiti. Sjećam se da sam pala na pod, lupala i plakala jer su svi buljili u mene i shvatili da ne znam odgovor.
Kad se danas toga sjetim, smatram da je učiteljica trebala intervenirati, ali ne znam jesu li u to vrijeme uopće bili svjesni da postoje djeca s poteškoćama u učenju, a ja sam definitivno bila jedna od njih. Osjećala sam se potpuno usamljeno, bespomoćno, nelagodno. Tada ne bih bila rekla nelagodno, prije posramljeno. Bila sam posramljena jer sam morala stajati tamo pred svom drugom djecom, jer sam pala i plakala, dok su mi zbog suza brojevi postajali nejasni. Mozak mi nije imao tu sposobnost. Smatrala sam ga “nepametnim” i patila sam jer sam mislila da moram skrivati svoju glupost od obitelji i prijatelja, a, kad sam malu odrasla, i od svojih suradnika i menadžera.
Kasnije mi se u životu promijenio stav. Informirala sam se, a i liječnici su mi rekli da postoji razlog zbog kojeg mi je bilo teško učiti. Imalo je neke veze s mojim frontalnim režnjevima. Kreativni dio mojeg mozga užaren je i radi prekovremeno, ali nikad neću biti dobra u brojanju ili čitanju. Napokon sam se oporavila od cjeloživotnog osjećaja da nisam dovoljno dobra kad je princeza Beatrice, unuka kraljice Elizabete, u nekoliko intervjua progovorila o svojoj disleksiji. Znam da su drugi već govorili o tom poremećaju, ali privukla je moju pozornost zbog načina na koji ga je objasnila. Rekla je da ne može brojki i da joj je bilo teško naučiti čitati. Kao da je opisivala mene. Prvi put uistinu sam shvatila svoj problem, i bolje sam se osjećala.
Postoji jedan budistički izraz: “Pretvoriti otrov u lijek”. To je najbolji način da objasnim što se dogodilo školi Flagg Grove, poprištu mojih mnogobrojnih poniženja pred pločom. Povjesničar Henry Louis Gates istraživao je moje porijeklo u svojoj emisiji Životi Afroamerikanaca na PBS-u i otkrio da je moj pradjed, Benjamin Flagg, bio izvorni vlasnik zemljišta na kojem se škola sagradila. Prodao je zemlju za cijenu nižu od one tržišne, kako bi se mogla izgraditi škola i kako bi se crnačka djeca imala gdje obrazovati. Bila sam duboko dirnuta tim otkrićem.
A onda, prije nekoliko godina, javili su mi se iz muzeja West Tennessee Delta Heritage Center. Predložili su da premjestimo staru školu iz Nutbusha u obližnji Brownsville kako bi je pretvorili u Muzej Tine Turner. Željeli su odati počast mojoj glazbenoj karijeri i pokazati ljudima kako je izgledalo pohađanje afroameričke škole na Jugu u 1940-ima. Škola je bila već godinama zatvorena, postala je staja, i trebala joj je poprilična obnova. Prikupili smo dovoljno novca da prevezemo zgradu na novo mjesto, gdje je detaljno obnovljena i popunjena kolekcijskim predmetima Tine Turner. Prozori su napravljeni tako da izgleda kao da gledaju na polja pamuka. Muzej je otvoren 2014., s mojim kostimima i zlatnim pločama koje su stajale pokraj moje drvene školske. Bila je ondje čak
i autentična ploča s kredom, baš poput one koje sam se grozila kad sam bila dijete. Više je se ne bojim. Sad rado mislim da nadahnjuje ljude da prijeđu preko svih prepreka koje ih dočekaju u životu, pretvarajući svoj otrov u lijek.
Anna Mae koja je plakala pred cijelim razredom bila je jedna moja strana. Druga Anna Mae bila je rođena zabavljačica koja bi, u pravim okolnostima, bila sretna što dobiva pozornost i učinila bi sve da je i zadrži. Da je baš u trenutku mojeg poniženja netko rekao “Čekaj! Upali glazbu!” ja bih odmah skočila s poda s velikim osmijehom na licu, pjevajući, plešući i nastupajući kao luda. Bila sam samouvjerena i nikad se nisam sramila to raditi. Uopće nisam imala tremu. Čak i kao djevojčica, znala sam da pjevam bolje od odraslih žena u mojem okruženju. Rođena sam s tim talentom. Moj glas bio je moj dar i znala sam kako ga iskoristiti.
Cijeli život pjevam. Neka od mojih najranijih sjećanja uključuju majku koja me vodi u kupnju dok su ona i otac živjeli u Knoxvilleu. Za razliku od Nutbusha, Knoxville je bio veliki grad s raznim trgovinama. Kad bi prodavačice shvatile da znam pjevati, stavile bi me na stolac, a možda sam tada imala četiri ili pet godina, i slušale dok bih izvodila svoje verzije najnovijih hitova. “I was walking along, singing a song”, pjevala sam bez oklijevanja. Čim bih čula pjesmu na radiju, odmah bih je uhvatila, zapamtila gotovo svaku riječ istog trena. To mi je bilo prirodno i lagano, kao što je zmiji skidanje kože. S tim sam rođena. Prodavačice su mislile da sam ja, malena djevojčica s raskošnim glasom, toliko zabavna, da su mi davale sjajne kovanice, od deset, pet, dvadeset pet, pa čak i pedeset centi. U mojim je očima to bilo pravo bogatstvo, koje sam čuvala u staklenoj kašici. One su bile moja prva publika koja je plaćala moj nastup!
Knoxville je bio i dom “Posvećene crkve8”, gdje smo odlazili na misu kad god smo bili u gradu. Nisam znala što znači “posvećen”, privlačila me jer je bila sasvim drugačija od naše baptističke crkve u
Nutbushu. Kad bi vjernici dobili ono što su nazivali “Duhom”, počeli bi plesati, pljeskati rukama i pjevati iz sveg glasa. Obuzeo bi ih Bog i glazba. I ja sam uz njih pjevala i plesala. Osjećala sam se da kao da sam u nekoj emisiji, osobito kad bi se ritam ubrzao, a vjernici pjevali glasnije. Nisam razumjela detalje njihove vjere, ali je spektakl, zvuk, pokreti, čista radost, bio jako uzbudljiv.
A u Nutbushu je moja obitelj bila moja zatočena publika. Kod bake Georgie smo mi - Alline, moja polusestra Evelyn (majka je imala dijete prije nego što je upoznala mojeg oca), moji rođaci i ja izvodili nastupe koje smo smislili na licu mjesta. Nikad nisam ni sekunde trebala razmišljati o pjevanju i plesanju, što ili kako učiniti. Bila sam vođa i uvijek bih se pobrinula za druge, odabirući pjesme i pokazujući korake, jako smo se dobro zabavljali pretvarajući se da smo na pozornici. Imala sam fotografiju iz tog vremena, ali kad je Alline odrasla, zaključila je da joj se ne sviđa kako na njoj izgleda, pa ju je uništila. Zbog toga sam uistinu patila jer je to bila jedina moja fotografija kad sam bila mršava i samo se raskošnim glasom isticala.
Jako sam voljela pjevati na piknicima. Svi su išli na piknike, ali u Nutbushu su piknici crnaca bili drugačiji. Time mislim zabavniji, sa svježe pečenom hranom s roštilja

8 Engl. Sanctified Church, (op. prev.)
nagomilanom na stolovima i pravim karnevalskim ozračjem. Za zabavu uživo pobrinuo bi se gospodin Bootsy Whitelaw, koji je bio poznat u našem dijelu Tennesseja. Svirao je trombon, dok ga je drugi glazbenik pratio na malom bubnju. Ni orkestar limene glazbe ne bi mi bio uzbudljiv kao njih dvojica. Uskoro sam nadaleko postala poznata kao “mala Anna Mae” koja je pjevala s gospodinom Bootsyjem. Ne sjećam se koje mi je pjesme svirao, ali bila sam tamo uz njega, glasno i entuzijastično pokušavajući potaknuti publiku da nam se pridruži. “Dođite pjevati s gospodinom Bootsyjem”, pozivala sam prolaznike. Bootsy Whitelaw toliko me se dojmio da sam mnogo godina poslije, kad sam nastupala s Ikeom, napisala i snimila pjesmu o njemu (“Bop along9, bop along, bop along, Mr. Bootsy Whitelaw”).
Nikad ni trenutka nisam stajala na mjestu dok sam pjevala.

Uvijek sam izvodila neki plesni korak, bio on dio koreografije ili ne. Moja sestra nije znala plesati. Majka nije znala plesati. Ali ja sam znala. Mislim da, ako znaš pjevati, onda i ples ide uz pjevanje.
Pjevanje je meni bilo i oblik izražavanja i izvor utjehe, posebice kad mi je mjesto stanovanja postalo nepredvidljivo i kad me se selilo s jednog na drugo. Ma je otišla, a kad mi je bilo trinaest, i otac se odselio i nestao iz naših života. Alline i ja neko smo vrijeme živjele s rodbinom, pa smo se smjestile kod bake Roxanne, koja je pratila svaki naš potez. Pronašla sam sigurnost i ljubav kod Connie i Guya Hendersona, mladog bjelačkog para kojemu je trebala pomoć oko djeteta. Bilo mi je ugodno živjeti u njihovoj kući i smatrala sam se dijelom obitelji. Jako sam željela red i rutinu nakon što sam prošla kroz toliko preokreta u životu.
Hendersoni su mi davali odličan primjer jer su imali visoke standarde. Naučili su me kako stan, koji je bio ispunjen knjigama, časopisima i različitim sitnicama, održavati lijepim i čistim. Davali su mi smjernice za pristojno ponašanje. Čak su me i poveli sa sobom u Dallas, u Texasu, pa sam vidjela malo svijeta izvan Tennesseeja. Još važnije, naučili su me da bračni partneri mogu biti nježni jedno prema drugom i živjeti u skladu sa svojom djecom. Takvo ponašanje možda izgleda normalno, ali po mojem iskustvu nije bilo.
I ja sam željela vezu, i kad mi je bilo petnaest našla sam je s Harryjem Taylorom, srednjoškolskim košarkašem koji mi je bio prva ljubav. Harry je bio savršen u svakom pogledu. Zgodan, popularan, kapetan momčadi. Bila sam toliko sretna što sam s njim da sam trpjela njegovo ponašanje. Prekidao je sa mnom, bio s drugom djevojkom, pa bi se vraćao. Zamišljala sam da ćemo se jednog dana skrasiti i vjenčati. Naravno, posjedovala sam mudrost petnaestogodišnjakinje kad sam smislila taj plan. Harry mi je slomio srce kad je jedna od njegovih drugih djevojaka zatrudnjela i kad je nju oženio. Nije mi se žurilo ponovo doživjeti takvo razočaranje.
Nadajući se novom početku, otišla sam živjeti kod bake Georgie. Smatrala sam da sam dovoljno velika da sama donosim takve odluke, iako nitko nije mario toliko da bi uopće preispitivao moj izbor.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, kad mi je bilo šesnaest i kad sam još pohađala srednju školu, umrla je baka Georgie. Osjećala sam se tako usamljeno bez nje i nisam imala pojma

9 “Bop along”, engl. “samo sviraj”, (op. prev.)
što ću učiniti. Tada me majka pozvala da dođem živjeti kod nje u St. Louis. Alline je već bila ondje. Bojala sam se useliti k mami nakon što smo toliko vremena bile odvojene, ali privlačila me je pomisao na život u velikom gradu. Više nisam bila osjetljivo dijete koje je trebalo svoju majku. Sad sam znala kako se zaštititi, ili sam barem mislila da znam.
Iskustvo me naučilo da ću, kad god se usudim nekoga zavoljeti, tog nekog i izgubiti. Izgubila sam mamu kad se odselila, svoju voljenu rođakinju Margaret koja je poginula u automobilskoj nesreći, Harryja koji je slomio moje mlado srce ostavivši me zbog druge djevojke, baku Georgie, a sad sam se morala oprostiti s Hendersonima. Nikad se nisam osjećala voljenom, pa sam zaključila da to nije važno. Ne meni. Mislim da sam postavila nekakav štit protiv toga. Rekla sam sebi: “Ako me ne voliš, to je u redu, idem dalje. Ako me ne voliš, idem dalje.” “Idem dalje” bila je moja mantra prije nego što sam i znala što je to mantra.

3

“NEŠTO ME JE OBUZELO10”



“Dobijem neki
osjećaj, osjećam se tako čudno
Izgleda da
sam se skroz promijenila11“


10 Engil “Something’s Got a Hold on Me”; pjesma Tine Turner, (op. prev.)
11 Engl, “I get a feeling, I feel so strange. Everything about me seems to have changed”; stihovi iz pjesme “Something's Got a Hold on Me”, (op. prev.)

sjećala sam se pomalo izgubljeno i usamljeno u svojem novom životu u St. Louisu, pa sam bila presretna kad mi je Alline, onako seksipilna i profinjena, rekla da će
me odvesti u noćni klub u živahni East St. Louis. Ona je, za razliku od mene, imala društveni život odrasle osobe, koji je uključivao ruž za usne, visoke potpetice i muškarce u Cadillacu. Bend koji je svirao u spomenutom klubu svaku večer zvao se Ike Turner and the Kings of Rhythm. Naravno da sam čula za njih, svi su čuli. Ikeova “Rocket 88”, jedna od prvih rock ‘n’ roll pjesama, bila je veliki hit, iako, što je bilo tipično za tadašnje diskografske kuće, na njoj nije ništa zaradio. Ike Turner bio je najpopularniji i najmarljiviji glazbenik na klupskoj sceni St. Louisa i East St. Louisa. Uvijek je bio u novinama, i bila sam sretna što imam priliku uživo ga slušati u klubu Manhattan.
Prvi put kad sam vidjela Ikea na pozornici, bio je u svojem najboljem izdanju, elegantno odjeven u tamno odijelo i kravatu. Ike nije bio uobičajeno zgodan. Zapravo, nije uopće bio zgodan i definitivno nije bio moj tip. Ne zaboravite da sam ja bila sedamnaestogodišnja školarka i gledala sam muškarca. Bila sam naviknuta na srednjoškolce koji su bili kratko ošišani, sportski tipovi u traperu. Ike mi je zato s tretiranom kosom, dijamantnim prstenom i mršavim tijelom, sav uglast i s naglašenim jagodicama izgledao staro, iako mu je bilo tek dvadeset pet godina. Nikad nisam vidjela nekoga tako mršavog. Nisam si mogla pomoći, a da ne pomislim: “Bože, što je ružan.”
Definitivno sam bila u manjini. Većini je žena, crnkinja ili bjelkinja, Ike bio neodoljiv jer je zračio nekom opasnom vibrom. Ali Ike nije samo izgledao opasno, on je i bio opasan. Postojale su brojne glasine o njegovoj gadnoj naravi, njegovim okršajima s glazbenicima, njegovim svađama s ljubomornim ženama i njihovim Ljutitim supruzima, a u to je vrijeme kolala priča da je nekoga prebio s pištoljem, zaradivši tako nadimak “Pištoljdžija” Ike Turner, Taj Ike Turner bio je ljutiti i nepredvidljivi čovjek sa zloglasnom mračnom stranom, ali u to je vrijeme to bilo pomalo glamurozno.
Unatoč svojoj kriminalnoj reputaciji, Ike je imao osobnost koja se ljudima sviđala. Bio je zabavan. Južnjački tip. Nije pričao književnim engleskim, ali znao si da on tako govori. Stvarno je zračio kad bi izašao na pozornicu i zapalio publiku. Uzeo bi gitaru, ili bi sjeo za pianino i oživio instrument. Ljudi bi jednostavno poludjeli. Poput mene. Ta me je osoba dirnula te prve večeri, odličan gitarist koji svira uzbudljivu glazbu, glazbu zbog koje bih poželjela skočiti i početi pjevati i plesati. Alline je tada izlazila s jednim tipom iz benda, pa ih je uvijek pratila iz jednog kluba u drugi. Preklinjala sam je da me vodi sa sobom. Uz pratnju svoje sestre, postala sam redovni gost kluba Manhattan i drugih lokala u kojima su svirali.
Ozračje između setova pjesama bilo je tako opušteno, da bi Ike ponekad pozvao djevojku iz publike da dođe na pozornicu pjevati na mikrofon. Ja sam željela biti ta djevojka. Često sam zamišljala kako ću skočiti na pozornicu, elegantno držati mikrofon,
kao da to radim cijeli život, i pjevati tako moćnim glasom da ću uzdrmati cijelu prostoriju. Ali svake večeri Ike bi prošao pokraj mene, odabirući djevojke koje su bile ljepše i seksipilnije, ali koje nisu ni tona znale otpjevati. Ako me je uopće i primijetio, a sumnjam da jest, ja sam bila samo “mala Ann”, Allinina nevidljiva mlađa sestra.
Jedne večeri, Allinin dečko pokušao ju je na prevaru natjerati da nešto otpjeva tijekom stanke. Ona ga je glatko odbila, odgurnuvši mikrofon. Ja sam ugledala svoju priliku i zgrabila je. Ike je bio na pozornici i svirao je B.B. Kingovu “You Know I Love You”. Počela sam pjevati, a glas mi se probio kroz buku i dim, tjerajući sve, uključujući i Ikea. da malo bolje pogledaju malu Ann. Bio je šokiran kad je čuo moj glas. Nije zvučao kao da dolazi iz jedne tako mršave djevojke. Jako mu se svidjelo to što je čuo te večeri, i upravo je glazba, a ne uobičajene muško-ženske stvari, bila ta koja nas je privukla jedno drugom.
Najednom sam se našla u svijetu koji nikad nisam ni zamišljala. Zamislite mene, tinejdžericu, a u srcu i dalje djevojku sa sela, naivnu i željnu ljubavi i prihvaćanja, poput štenca. Ike je bio stariji. Već je imao ženu, Lorraine. Zapravo, vjerojatno je imao dvadeset žena, ali to samo dokazuje koliko sam naivna uistinu bila. Ike i ja brzo smo postali prijatelji, poput brata i sestre, ne ljubavnika. Bio je impresivan, sa svojim popularnim bendom, ružičastim Cadillacom, velikom kućom u East St. Louisu. Čak je i Ma, koja nije htjela da se družim s lošim društvom, morala priznati da je Ike imao poseban šarm.
Najbolje od svega bilo je što sam napokon profesionalno pjevala. U Tennesseeju ste, ako volite pjevati, imali tri opcije: pjevati uz radio, pjevati u crkvi ili pjevati na pikniku s gospodinom Bootsyjem Whitelawom. Ovo je bila prava stvar, nastupati na pozornici, s popularnim bendom. Ike me je naučio svemu o glazbi, a usto mi je i plaćao da pjevam. Kad nismo nastupali, živjeli smo i udisali glazbu, bilo da smo imali probe ili obilazili klubove po noći. Bilo nam je zabavno. Jako zabavno. I to je to.
Kad bih poželjela ljubav, pronašla bih je s Raymondom Hillom, zgodnim mladićem koji je bio više moj tip nego Ike. Svirao je saksofon s bendom Kings of Rhythm i živio je u Ikeovoj kući s drugim glazbenicima koji su svirali u bendu. Ljubav je dovela do seksa i ja sam, ukratko, zatrudnjela. Ma nije bila sretna. Posebice nakon što je Raymond slomio gležanj i preselio se u Clarksdale u Mississippi kako bi se oporavio, i više se nije javljao. Bila sam sasvim sama. Godine
1958., u dobi od osamnaest godina, rodila sam prekrasnog dječačića Raymonda Craiga.

Bila sam mlada, snažna i brzo sam se oporavila, a i željela sam svojem sinu osigurati ugodan život.
Kad nisam pjevala, radila sam kao ispomoć u bolnici kako bih nas uzdržavala, i razmišljala sam o upisu u školu za medicinske sestre. Koga sam to zavaravala? Voljela sam finu odjeću koju mi je Ike kupovao; duge rukavice, blještave naušnice i lijepe haljine. Uživala sam u izlasku na pozornicu, osjećala sam se poput zvijezde. Željela sam pjevati. To je značilo više vremena s Ikeom, više vremena provedenog u njegovoj kući, a onda, i noć kad smo prešli granicu.
Bila je neka zabava u Ikeovoj kući. Ja sam trebala prespavati, a jedan je od momaka nešto komentirao o tome kako će mi poslije doći u sobu. Nisam imala ključanicu na
vratima, pa sam, kako bih se zaštitila, spavala u Ikeovoj sobi. To nije bilo neobično. I prije sam tamo znala provesti nevine noći, samo bih prespavala. Ovog je puta to prešlo u nešto seksualno. To je s Ikeom bilo neizbježno. Mislim da smo oboje bili iznenađeni, da nam je bilo neugodno i da nismo bili sigurni što dalje. Bila sam tako mlada. Što sam ja znala? Budući da je bilo lakše nastaviti s vezom nego pokušati vratiti prijateljstvo koje smo imali prije, upravo smo to i učinili. A onda sam, 1960., otkrila da nosim Ikeovo dijete.
Seks nam je bio čudan, ali to nije bio pravi problem. Kad malo razmislim, shvatim da je moja veza s Ikeom postala prokleta onog dana kad je shvatio da ću mu biti izvor financiranja, njegova zlatna koka. Trebao je snimiti “A Fool in Love”, pjesmu koju je napisao za pjevača Arta Lassitera, dok se nisu zbog nečega posvađali. Studio je bio rezerviran, pa me je pozvao da zamijenim Arta. Ja sam otpjevala pjesmu na svoj način. Ironično, “A bool in Love” govori o priči jedne žene koja se zaljubila u muškarca koji je na neki način zlostavlja. Stihovi pjesme “Znaš da ga voliš, ne možeš razumjeti / Zašto se tako ponaša prema tebi kad je tako dobar čovjek”12, na kraju su bili proročanstvo. Juggy Murray, direktor Sue Recordsa, čuo je moju verziju, oduševio se, platio 25 000 dolara za autorska prava i rekao mu da toj djevojci da glavnu ulogu u svojem nastupu.
Što je Ikeu prošlo kroz glavu kad je čuo taj savjet? Morao je pronaći način da zaštiti svoje interese i tad je počela nevolja.
Kada razmišljam o lkeu nakon toliko godina, pokušavam razumjeti. Što sam starija, i što sam dalje od njega, to ga jasnije vidim. Možete nekoga analizirati kad ste toliko daleko od njega, i upravo to činim. Tražim uzroke njegovog ponašanja i govorim sebi: “Aha, zato je činio to što je činio.”
Kao i kod mene, mnogi su Ikeovi problemi počeli pri rođenju. Došao je iz Clarksdalea, u Mississippiju, ljutit i borben. Kad je bio dječak, gledao je oca kako umire polaganom, bolnom smrću nakon što su ga pretukli bijelci koji su ga htjeli naučiti lekciju jer se spetljao s bjelkinjom. Ike je dugo u sebi držao tu mržnju i nikad je nije zaboravio.
Kad je bio stariji, bilo mu je teško u školi. Djeca su bila jako okrutna prema njemu jer nije bio privlačan. Djevojke bi se nalazile s njim iza škole jer je bio jako zabavan, ali nisu htjele da ih vide zajedno u javnosti. Zbog toga je osjećao još veću ljutnju i mržnju. Uspjeh će biti njegova osveta. “Jednog ću dana imati veliki automobil, i sve žene koje budem htio”, obećao je sam sebi. Učinit će sve da to dobije.
Što sam više vremena provodila s Ikeom i kad sam vidjela kako se ponaša izvan pozornice, bilo mi je jasno da nije redovito išao u školu. Primjećivala sam razliku jer su škole koje sam pohađala imale, inteligentne nastavnike i učenike iz dobrih obitelji. Odlazila sam u školu u drugu četvrt13 (u to sam vrijeme bila siroče - to kažem jer su mi roditelji bili otišli, a ja sam živjela s bakom i djedom ili s Hendersonima), ali bila sam okružena obrazovanim ljudima i bilo je mudro od mene promatrati ih.
Kad bih bila u školi, ne bih ni minute potratila. Pjevala sam u zboru. Igrala sam u košarkaškoj momčadi. Bila sam cheerleaderica. Imala sam nešto što se sviđalo učiteljima. Uvijek su me na neki način uzimali pod svoje. A ako bi mi dali savjet, ja bih ih poslušala.

12 When he’s such a good man” (op. prev.)
13 Zbog programa pozitivne diskriminacije, (op. prev.)

Knjižničarka mi je rekla da uvučem trbuh za bolje držanje i to činim cijeli život. Ravnatelj mi je rekao da od mene očekuje lijepo ponašanje, a ja sam obećala da ga neću razočarati. Željela sam znati kako nešto učiniti još bolje, da mogu napredovati i rasti.
Ike nikad nije imao takvu priliku. Mislim da nije završio osnovnu školu, a čak i kad je znao ono o čemu je pričao, zvučao je neuko, zbog čega je imao komplekse. Velik dio njegovih unutarnjih previranja dolazi iz činjenice da mu je bilo neugodno što nije obrazovan i što nema manira.
No, Ike je bio jako sposoban na drugim područjima: bio je snalažljiv i imao je ogromni glazbeni talent. Zahvaljujući njegovoj čaroliji na gitari i pianinu i silovitoj ambiciji, Ike je dobio veliki automobil, veliku kuću, i sve žene koje je poželio. I dobio je i jednu hit pjesmu. Onda je zapeo, a kad je pomislio da više od toga neće ni dobiti, povratila mu se ljutnja i frustracija.
Kad se činilo da će “A Fool in Love” postati hit, Ikeu je sinula ideja: pretvorio je Kings of Rhythm u Ike and Tina Turner Revue, novi spektakl koji nam je trebao dati priliku da se svidimo široj publici. A u slučaju da spektakl donese rezultate i da postanemo uspješni, Ike me treba kontrolirati, posjedovati, financijski i psihički, da ga nikad ne napustim. Financijski dio lako je ostvario. Ike nije bio pjevač. Želio je biti zvijezda, ali to je jedino sa mnom mogao ostvariti. Zato je rekao sebi: “U redu, promijenit ću joj ime i nazvat ću grupu Ike and Tina Turner Revue. Tako sam dio imena, pa ne može postojati bez mene.” Moje ime rimovalo se sa “Sheenom”, likom kojeg se sjetio iz jedne televizijske serije. A “Turner”, moje novo prezime, podrazumijevalo je da smo u braku što, naravno, nismo bili. Ike je uvijek imao strategiju. Čak je i registrirao žig s imenom “Tina Turner”, pa je ime pripadalo njemu, a ne meni.
Što je u imenu? Sve. Te su me dvije riječi učinile Ikeovim vlasništvom.
Kako bi me psihički kontrolirao, Ike je radio na više polja. Prije nego što je naš odnos postao seksualne prirode, iskorištavao je moju dobrodušnu narav moleći me da mu budem odana. U svojem molećivom stilu, rekao mi je da ga, svaki put kad napiše nekom pjesmu koja postane hit, ta osoba napusti. Ja sam bila zahvalna na svemu što je za mene učinio. Ako ste se sviđali Ikeu, on bi vam dao i svoju zadnju koricu kruha. Zato sam ga uvjerila da sam ja drugačija, da mi može vjerovati, da ga nikad, baš nikad, neću napustiti. Otkad znam za sebe, uvijek sam bila poštena i nikad nisam lagala. Jednostavno sam bila takva. Kad bih nešto rekla, to bih i mislila. Obećanje je bilo obećanje, to je bilo to. Obećanje koje sam dala Ikeu meni je nešto značilo i namjeravala sam ga i održati.
Ike mi nije vjerovao. Zapravo, Ike nije nikome vjerovao. Ako se slučajno predomislim i odlučim pregaziti svoje obećanje, želio se osigurati, pa je pronašao još jedan način da me veže uza se: strah. Kad je predložio tu novu ideju o Ikeu i Tini Turner, tvrdeći da mi treba bolje umjetničko ime, intuicija mi je govorila da ulazim u nešto što neće bici dobro. Nisam tada znala pametnije reagirati. Usudila sam se usprotiviti mu se, rekavši da ne želim mijenjati ime i da nisam sigurna želim li poći na turneju kako je planirao. Najprije me verbalno zlostavljao. Ike je imao gadan jezik, a ja sam tada čula ono najgore. Onda je uzeo drveni kalup za cipele i krenuo prema meni, namjeravajući me naučiti lekciju koju neću tako brzo zaboraviti.
Ike je znao točno što radi. Ako svirate gitaru, onda su vam ruke najvrjedniji alat, pa ne koristite šake kad se borite. On je štitio svoje ruke i koristio kalup za cipele kako bi me udario u glavu. Uvijek u glavu. I stvarno je boljelo. Bila sam toliko šokirana da sam počela plakati. Majka i otac stalno su se svađali, ali nikad nisam vidjela da muškarac tako nasilno tuče ženu. To mi je bilo nešto novo, i još sam pokušavala shvatiti što se događa. Nikad, ali nikad, nisam očekivala ono što je tad uslijedilo. Ike je odložio kalup i naredio mi da legnem na krevet. To je bilo stvarno užasno. U tom sam ga trenutku mrzila. Zadnje što sam htjela činiti jest voditi ljubav, ako to možete tako nazvati. Kad je završio, ležala sam tamo natečene glave, pomislivši: ”Trudna si i nemaš kamo otići. Stvarno si se u nešto gadno uvalila.” Te se noći rodila Tina Turner, a “mala Ann” je zauvijek nestala.
Na prvim nastupima Ikea i Tine Turner, Ike se ponašao poput zvijezde. Ja sam bila Pepeljuga, ropkinja, u pravom smislu te riječi. Grupa se sastojala od mene, Ikea i benda, te “Ikettes”, triju pjevačica koje su mi pjevale prateće vokale. Ostavila sam malenog Craiga s dadiljom u St. Louisu, prekrila svoj trbuh trudničkim pojasom, (bila sam dovoljno mršava da se ništa ne primijeti) i pošla na svoju prvu iscrpljujuću turneju u više gradova.
Ne možete zamisliti kako su izgledali klubovi u kojima smo nastupali na početku karijere, naročito crnački klubovi. Nisu imali prave garderobe. Bile smo sretne kad bi postojala nekakva ostava ili sobičak u kojem bismo se mogle srediti, i obično smo ga morale najprije očistiti. Sjele bismo na svoje male kofere Samsonite, ili na bačvice umjesto na stolce, i izvadile bismo svoja ogledala, nadajući se da ima svjetla, barem gola žarulja, kako bismo se mogle vidjeti dok se šminkamo. Što se tiče zahoda, njih nije bilo. Upotrijebili bismo odrezanu bocu, pa bismo izišli van i bacili je. Kasnije, kad smo dobili gaže u nekima od bjelačkih klubova, uvjeti su bili malo bolji, ali ne mnogo.
Ike je bio toliko škrt da smo sve morali sami. I bio je strog! Kao netko tko je tako nesmotren i rastrošan u privatnom životu, lke je uporno želio kontrolirati sve što ima veze sa spektaklom. Kažnjavao je glazbenike i plesačice za najmanje prekršaje. Poderana čarapa, kašnjenje na probe ili neka prkosna riječ pobudila bi njegov gnjev i kaznio bi prekršitelja kaznom od deset dolara. Jedna se buntovna Ikette požalila da je na kraju Ikeu dugovala više novca nego što je zaradila. Netko me upitao dobivam li ja kazne za kršenje pravila odnosno imam li povlašten položaj. To je bila šala. Nije me kažnjavao jer mi nije plaćao. Samo bih dobila krov nad glavom, hranu i neke lijepe stvari u rijetkim prilikama kad je Ike bio velikodušan.
Zato nikad nisam postala primadona. Živjela sam u vrijeme kad mi nitko ništa nije davao. Moja je filozofija bila da se ne smijem žaliti kad postane teško, ili još teže. Samo treba prihvatiti stanje i nastaviti dalje. Suočiti se s onim što imaš, dobrim ili lošim, i pronaći put do uspjeha.
Ikette i ja uvijek smo pokušavale iskoristiti to najbolje što smo mogle, i dobro smo se zabavljale zajedno. Toliko smo bile na turneji da nam je prijateljstvo bilo jedini život koji smo imale. Bile smo poput sestara. Robbie Montgomery, koja je bila jedna od prvih Iketta i koja je sad najpoznatija kao osnivačica popularnog restorana s južnjačkim jelovnikom Sweetie Pies, posuđivala mi je novac jer je znala da mi Ike nije plaćao. Puno mi je značilo što sam znala da se na nju uvijek mogu osloniti.
Uživala sam plešući s curama, a ponekad mi je to bilo i jedino zadovoljstvo. Stalno smo vježbale, čak i u automobilu dok smo putovali s jednog nastupa na drugi. Jako smo se trudile oko koreografije, izmišljajući korake ili izvodeći korake na svoj način. (Šem, ba, ba, ba, ba, stop, stop, okret! Vi naprijed, ja natrag.) Ne sjećam se kako je nastao Pony, naš prepoznatljivi rad nogu, ali trebao je oponašati ponija dok ga žena jaše. Znate, žena sjedne, a poni čini ono s nogama, skakuće. Nama je Pony bio putujući korak. Njime smo se kretale naprijed-natrag po pozornici, kao što je mnogo kasnije Michael Jackson to isto učinio sa svojim Moonwalkom. Stvarno smo uživale kad bi Ike brzo svirao. Rekle bismo: “Oh, na repertoaru je večeras.” Mislim, trebali ste biti odličan plesač da biste se mogli tako brzo kretati, a nama je bilo zabavno publici pokazivati svoj talent.
Voljele smo i osmišljavati svoj izgled. Pomoću pokušaja i pogrešaka naučile smo nositi kostime koji su naglašavali pokret i privlačili pažnju na naše noge. Što kraće - to bolje. Održavanje frizure na turneji uvijek je bilo problematično, posebno bez prave garderobe. Čak sam i kao dijete imala zamršen odnos sa svojom kosom. Čupala sam pletenice jer mi je kosa bila vunasta i nisam je mogla zauzdati. Kad sam bila starija izravnavala sam je, što je značilo provođenje nekoliko sati u frizerskom salonu, natapanje kose žestokim kemikalijama, dok bi frizerka povlačila kosu kako bi se riješila kovrča. Sve to vrijeme provedeno na tretmanu bilo je uzaludno. S crnačkom kosom, ako pjevate, plešete i znojite se, onda vam, kad dodirnete glavu, kosa poskoči natrag, opet prirodna.
Trebala mi je jedna nezgoda, i to ona koja se pokazala kao neočekivani blagoslov, da me ponuka da nabavim svoju prvu periku.

Bila sam u frizerskom salonu s Ikettama i frizerka mi je predugo ostavila hidrogen na glavi. Moja oštećena kosa počela se lomiti i ispadati, a to je bila katastrofa jer sam te večeri imala nastup! Nisam imala izbora nego sakriti je ispod perike. Perika me spasila, ali svidjelo mi se i kako izgleda, kako se pomiče kad se ja pomičem, kako je ravna i lijepa, i kako zadržava oblik, što god ja radila.
To mi se dogodilo u ranim 1960-ima, kad su perike bile jednostavne, s napuhanom, teškom i ravno odrezanom kosom. Nisam željela izgledati kao da nosim zastor umjetne kose, pa sam naučila prilagoditi ih da izgledaju prirodno. Počela sam tako što sam ih stanjivala na određenim mjestima, što je bio prvi korak u njihovu prilagođavanju. Potom sam uzela iglu i prišila potke, male pramenove kose, stavljajući ih tamo gdje sam smatrala da je potrebno još volumena. Kupila sam visoko kvalitetnu kosu i, s vremenom, pažljivim rezanjem i oblikovanjem moje su perike postale najbolje u industriji. Nosile bismo ih na pozornici, oprale ih i objesile ih nakon nastupa, i idući bi dan bile spremne.
Ike je sve te detalje prepustio meni, ali on je kontrolirao glazbu. Iako sam bila poprilično nova u zabavljačkoj industriji, imala sam vlastite ideje kako iskoristiti svoj glas. Neku sam glazbu željela pjevati, a neku nisam. Na primjer, nikad nisam baš voljela jazz. Odrastala sam uz country western glazbu, a kad sam odrasla, voljela sam slušati sjajne pjevačice poput Faye Adams i LaVern Baker. Posebno sam voljela Bakerin hit “Tweedle Dee” Voljela sam slušati i Mahaliju Jackson i Sister Rosettu Tharpe. Pjevačice gospela stvarno su predivno pjevale! A imale su i dojmljivu osobnost i držanje.
Nisam imala tipičan “ženski” glas, pa su me nadahnjivali i neki pjevači koji su tad bili popularni. Meni je najdraži od svih bio Sam Cooke. Imala sam sreće pogledati njegov
nastup u kazalištu Howard u Washingtonu 1960. Bio je najljepši crnac kojeg sam vidjela, osim Harryja, mojeg prvog dečka u srednjoj školi.
Otišla sam na njegov koncert s jednom od Iketta i dvorana je bila krcata. Sam Cooke stajao je tamo i pjevao. Košulja mu je bila otkopčana, a nosio je prekrasno sašiveno europsko odijelo. Nikad nije stavljao kemikalije na kosu, bila je prirodna. Pjevao je “Darling, you send me”, i bio je tako dobar, apsolutno fantastičan. Bila sam opčinjena. Odjednom sam počela hodati prema pozornici, dok me djevojka s kojom sam došla nije počela povlačiti, govoreći: “Bullock (zvali su me Bullock), ubit ću te! Što to radiš?” Publika je poludjela. Prvi put sam vidjela da neki izvođač ima takav utjecaj na publiku kao što je tad imao Sam Cooke. Jednostavno su se otopili čuvši njegov glas.
Konačno sam dobila priliku da ga upoznam nekoliko godina poslije u hotelu u Miamiju. Svi smo bili na bazenu, a on je došao porazgovarati sa mnom. Iznenadila sam se što me Sam Cooke uopće poznaje. Zapravo, nisam sigurna da je znao tko sam. Možda je samo bio ljubazan. Znate kako neki ljudi mogu vidjeti kad ste tužni? Ja sam tada bila jako tužna, vjerojatno jer je Ike bio grozan prema meni, a sama činjenica da se Sam Cooke potrudio da mi posveti malo pažnje bila mi je nešto posebno. Uskoro nakon toga čula sam da je umro. Ike mi je rekao lošu vijest, da je ubijen. Bila sam tako sretna što smo proveli taj trenutak zajedno, i još uvijek katkad pomislim na njega i njegov predivni glas.
Obožavala sam Raya Charlesa. On je stvarno znao kako prodrmati publiku kad je pjevao “What’d I Say” s Raelettama. Čim bi izišao na pozornicu, ljudi bi poskočili sa sjedala i počeli plesati i skakati. On je imao drugačiju dušu. To nije bila tradicionalna crkvena duša. S njom je došao na ovaj planet. Ray Charles bio je jedinstven.
Mnogo crnih pjevača u to je vrijeme bilo kreativno na svoj način. Otis Redding bio je patnik s pjesmama poput “The Dock of the Bay”. A lames Brown... sjećam se da sam ga vidjela u Appollu. Izišao je sa svojim kratkim oksericama i izveo Mashed Potato14 (koji sam preuzela od njega), a publika je poludjela. Nisam nikad vidjela crnca u svijetlo- zelenoj jakni. Poprilično me zadivio, a i sve druge. Ljudi su ga stvarno obožavali.
Dok sam ja slušala ove glazbene velikane, razvijala sam osjećaj za vlastiti stil, i nije mi se sviđalo kako Ike želi da pjevam. Bila mu je draža izvedba koja je nalikovala propovijedanju, stalno vičući “hej, hej” i zavijajući. Ja sam željela stvarno pjevati, biti izražajnija, melodičnija, ali nije mi dopuštao da se služim svojim glasom onako kako ja želim.
Kad malo razmislim, shvaćam da je uzrok mnogih svađa s Ikeom bilo upravo to što se nisam slagala s time kako je on želio da nastupam. Imali smo ono što bismo nazvali “umjetničkim razilaženjima”. Nisam mu samo mogla doći i reći; “Ne sviđa mi se ova pjesma”, ili “Ne želim je tako otpjevati”, ali on je bio pametan. Čitao je govor mojeg tijela i shvatio bi što mislim, a nije volio da mu se netko suprotstavlja. ”Gospođice Bullock”, rekao bi ljutitim i pokroviteljskim glasom. “Izađi na pozornicu i otpjevaj pjesmu”. Jedne me je večeri čak i pljunuo kad sam se usudila izraziti svoje mišljenje.
Nije bilo mnogo vremena za razmišljanje o tome kakav bi život trebao biti. Ike nam je davao previše posla za to. Raspored nam je bio krcat i iscrpljujući, bila je to beskrajna

14 Mashed Potato - vrsta plesa. (op. prev.)
petlja putovanja, proba i nastupa, s usputnim snimanjima pjesama kojima bismo ispunili svaki slobodni trenutak. Meni je najuzbudljiviji grad bio New York, kad smo nastupili u Appollu u kolovozu 1960. Sjećam se da smo se vozili golemim mostom. Pogledala sam siluetu grada i poviknula: ”New York!” Ah, kakva je ljepota tad bio New York. Čak je i sunce bilo izrazitije žute boje. Nisam znala imena ulica, ali nikad nisam vidjela takve zgrade. Rastezale su se do Boga, visoko, visoko, visoko! Neboderi sa svojim blještavim prozorima, zvuk automobilskih truba, žene u visokim potpeticama, a ne tenisicama kao danas, s maramama i bijelim rukavicama, hot-dogovi s malenih kolica na ulicama, sve je to New York imao. Vidjeti to sve uživo bilo je izvanredno iskustvo, baš poput gledanja filma, i to onog koji nikad neću zaboraviti.
U Apollu smo imali živahnu publiku i odlično društvo. Mladi Flip Wilson nastupao je kao komičar te večeri. Ike je bio nervozan tijekom nastupa jer sam puno plesala, a bila sam u visokom stupnju trudnoće. Pokušao me je zauzdati, govoreći mi: “Bolje da prestaneš s tim i tim”, ali ja sam se okretala i izvodila Pony sve dok nisam rodila u listopadu. Haljine su mi bile dizajnirane tako da prikriju trudnoću, što nije bilo lako jer sam nosila dječaka i trbuh mi je, kako su stare žene govorile, zbog toga bio šiljast. Nosila sam usku, ravnu podsuknju koja je sve obuhvatila, sa širokim slojem šifona da “zakamuflira” trbuh. Bila sam tako mlada da sam imala beskrajnu energiju i izdržljivost. Osjećala sam se odlično tijekom cijele trudnoće.
Ne znam što me je spopalo, je li to bilo uzbuđenje što sam u toj dvorani ili činjenica da je sva pozornost na meni, ali u jednom trenutku tijekom našeg nastupa u Appollu, kad je glazba bila jako brza, skočila sam s pozornice na prostor za orkestar. Zahvaljujući snalažljivom kostimiranju, nisam izgledala kao da sam u osmom mjesecu trudnoće, što bilo dobro. Mislim da bi se ljudi stvarno uznemirili zbog toga! Ali dijete nikad nije bilo u opasnosti. Nije bilo baš toliko visoko, a i ja sam bila jako spretna. Znala sam da ću to moći izvesti.
Na našem povratku kroz zemlju, prošli smo kroz St. Louis da posjetimo Craiga, koji je i dalje živio s dadiljom u Ikeovoj kući. Slomilo mi se srce kad sam ga ugledala. Bio je tako malen, jedva je znao govoriti. Moj je sin samo htio sjediti u mojem krilu i grliti me, ali Ike mu to nije dopuštao. Smatrao je da je zbog toga slabić. Kasnije sam zatekla Craiga u krevetu, u lokvi suza. Uzela sam ga u naručje i pokušala utješiti. Sutradan, nakon što smo otišli, trčao je uokolo i zvao ”Ann”, “Ann”, tražeći me. Zapamtio je majčinu ljubav. Svaki put kad bi ga ostavila, uvijek mu je nedostajala. Nedostajala mu je Ann. I meni je nedostajala Ann, djevojka koja sam bila prije nego što mi je Ike jako zakomplicirao život.

“NE ŽELIM SE SVAĐATI15”



“Moramo se prestati pretvarati Ne mogu živjeti u ovoj laži16”

15 Engl. “I don’t want to fight”; pjesma Tine Turner.
16 Engl. “We must stop pretending, I can't live this life”: stihovi iz Tinine pjesme “I don’t want to fight”.


Naša luda rutina odlazaka na turneju nije ostavljala mjesta za obiteljski život. Skoro sam rodila našeg sina, Ronnieja, dok smo još bili na turneji. Srećom, Ike je primijetio
da ću uskoro roditi i odvezao nas je u bolnicu u Los Angelesu, gdje smo u nekim klubovima imali dogovorene nastupe. Očekivao je da rodim i odmah se vratim na pozornicu. Dva dana nakon što sam postala majka, bila sam na pozornici, pjevala i plesala kao da se ništa nije dogodilo. Bit svega jest: kad nisam pjevala, nije bilo nastupa, a kad nema nastupa nema ni novca.
Kad god se toga sjetim, potpuno se zbunim. Zašto se, zapitam se, Ike nije bolje odnosio prema meni? Zvuči poput jedne od Ikeovih pjesama, ali to je bila istina. Zasigurno nije racionalno razmišljao. Da je bio drag prema meni, da je bio pažljiv i pristojan, ja bih željela ostati. Zar to ne bi imalo smisla? Mogla sam ga voljeti. I jesam na početku. Da smo profesionalnije surađivali, mogao je postići uspjeh koji mu je bio tako važan, poput Mickeya & Sylvije, tada popularnog dueta. Ali Ike je uvijek sebi bio najgori neprijatelj. Uništio bi sve što je dobro, jednostavno si nije mogao pomoći.
Sada shvaćam da je naš zajednički život bio parodija “normalne” ljubavne veze. Naš je odnos obilježavalo zlostavljanje i strah, ne ljubav, čak niti privrženost. Radili smo sve što rade sretni parovi. Dobili smo dijete. Ike nas je preselio u Los Angeles i iznajmio kuću, u kojoj smo živjeli sa svoje dvije obitelji poput obitelji iz serije Brady Bunch; Ike, ja, njegovi sinovi Ike Jr. i Michael i Craig i Ronnie. Ja sam bila “majka” četvorice dječaka u dobi od dvije do četiri godine kad sam imala samo dvadeset tri. A onda smo se 1962. vjenčali na tom depresivnom građanskom obredu u Tijuani.
U L.A.-u smo živjeli u prekrasnoj kući, sa savršenom klimom, plavim nebom i palmama. Ali u Ikeovu svijetu nije postojao mir. Uporno je želio namjestiti tonski studio u dnevnoj sobi, i u rijetkim prilikama kad bismo bili u gradu, cijelu bi noć radio. Ja nisam mogla tako dugo ostajati budna. Zaboga, morali bi me odvesti u bolnicu. Ponekad bi me hladno pogledao i rekao sasvim ozbiljan: “Reci mi, što ti radiš za mene?” Htjela sam odgovoriti: “Sve! Pjevam, kuham, čistim i sve ostalo što trebam činiti. Nisam ništa rekla, u sebi misleći: “Kako ću ovo preživjeti?”
Kod kuće je često bilo ružno, a i odlazak na turneju stvarao nam je probleme. Bili smo na putu više nego kod kuće, što nikad nije bilo dobro za djecu, i zbog toga sam patila. Ike nam je davao toliko posla nakon prve turneje, da smo imali nastupe između dogovorenih nastupa. Glazbenici su obično putovali našim autobusom, dok smo ih mi (Ike, ja i vjerojatno i ljubavnica) pratili u Ikeovu Cadillac Broughamu, koji je imao sef u prtljažniku.
Bilo je divno putovati kad bismo odlazili na egzotična mjesta za koja nisam vjerovala da ću ih ikad vidjeti, poput New Yorka i Londona. Dok sam odrastala, od kuće smo odlazili samo kad bismo otišli posjetiti rodbinu, a većina članova moje obitelji živjela je blizu, pa
nismo baš mnogo putovali. Naš je krug bio tako malen da je otac, kad je majka pobjegla, mogao shvatiti gdje se skriva na temelju toga koga poznaje, suzivši izbor na rodbinu u Chicagu, Detroitu ili St. Louisu, gdje ju je na kraju i pronašao. Međutim, sa spektaklom Ike i Tina Turner imala sam nevjerojatnu priliku vidjeti svijet. Nikad nisam imala vremena biti turistkinja, poći u razgledavanje ili u muzeje, jer nas je Ike previše tjerao na rad. Ali promatrala sam ljude, vidjela kako žive i učila od njih.
Postojao je jedan dio svijeta koji sam rado htjela preskočiti. U 1960-ima bilo nam je jako teško putovati duboko na jug jer je bilo vrlo vjerojatno da ćemo naletjeti na opasne probleme zbog rase. Ne mogu vam reći koliko sam puta slušala sljedeći razgovor. Vozili bismo se kroz Mississippi, na primjer, kad bi policajac bijelac ugledao naša crna lica i signalizirao nam da zaustavimo automobil. “Ej, dečko”, provokativno bi se obratio Jimmyju Thomasu, jednom od naših pjevača koji nam je bio i vozač. “Malo smo brzo vozili, je li?” Jimmy bi odgovorio: “Ne, gospodine, vozio sam dozvoljenom brzinom”, najpristojnije moguće. A onda bi počela igra mačke i miša.
Policajac bi odgovorio: “Ne piše tako na mojem radaru. Mislim da te moram privesti.” To bi bio Jimmyju znak da kaže: “Gospodine, znate, mi smo pjevači i malo kasnimo.
Možemo li se s vama dogovoriti oko ovoga?”
Naravno, došlo je do predaje novca. Policajac je otišao malo bogatiji. A mi smo bili slobodni otići na svoju sljedeću gažu... do sljedećeg puta kad su nas zaustavili. Jednom je Jimmy, majstor u pregovaranju, koji bi svakoga verbalno nadmašio, natjerao mene i Ikea da iziđemo iz automobila i pjevamo, kako bismo uvjerili policiju da stvarno jesmo zabavljači koji idu na nastup.
Kad je Rhonda počela raditi za nas 1964., morali smo biti posebno oprezni na južnjačkim cestama, jer je prizor bjelkinje koja putuje s crnačkim bendom bio jamstvo da ćemo privlačiti pozornost i mržnju. Kad bismo imali bijelca kao vozača autobusa ili gitarista, kao što smo ponekad imali, on i Rhonda sjeli bi zajedno. Jednom, kad nam je trebalo gorivo u nekom naročito neugodnom mjestu, Rhonda je legla na dno automobila, a mi srno preko nje prebacili jakne i deke, tako da je nitko ne vidi kad stanemo na benzinsku crpku.
Voziti se u automobilu bilo je napeto, ali jesti u restoranu, osim ako je bio smješten na crnačkoj strani grada, bilo je poput hodanja kroz minsko polje. Uvijek je postojala mogućnost da se jednostavan obrok pretvori u opasan sukob. Sjećam se kad smo jednom bili u zalogajnici, sjeli smo i naručili hranu, a konobarica je pozvala policiju samo zato što smo bili crnci. Onda je počela vikati, nazvavši me “crnom kujom”. Skočila sam na noge; Ike me je pokušavao zadržati, a ja sam prilično jasno rekla: “Ali ja sam lijepa crna kuja”, zbog čega sam se bolje osjećala. Mnogo puta, nakon kasnonoćnog nastupa, zaobišli bismo problem tako što bismo otišli jesti na Greyhoundov autobusni kolodvor, gdje ne bismo privlačili pozornost. Tamo je bilo sigurnije, ali hrana nije bila baš ukusna.
Kad ne bismo imali usputnu gažu, to jest kad bismo imali vremena za spavanje između nastupa, iznajmili bismo sobe u hotelskim i motelskim lancima, i uvijek smo imali telegrame koji su potvrđivali našu rezervaciju. U ono vrijeme, kad biste se zaustavili pred Holiday Innom, prazne sobe imale su otvorene zastore na prozorima i lampu na sredini,
pa ste stvarno mogli vidjeti koliko je popunjeno. Ali ponekad bismo navečer ušli u hotel koji je izgledao prazno, s rezervacijama u ruci, a oni bi nam rekli da je odjednom “popunjen” i tako bi nas odbili. Istina je bila da nisu željeli da crnci, a pogotovo ne crnački glazbenici, kod njih odsjedaju.
Rhonda, koja je bila borbena mlada žena, nije htjela prihvatiti odbijanja. Ponekad bi nas sama ušla prijaviti u hotel, a mi bismo došli za njom. Naposljetku je zvala nekoga u glavni ured da pita što se događa i da kaže kako nas diskriminiraju u nekim njihovim hotelima. Nakon toga naše su se rezervacije poštovale, ili bi se, zahvaljujući Rhondi, upravitelj hotela našao u ozbiljnim problemima sa šefom.
Nekoliko se puta dogodilo da nam je raspored bio toliko gust da nismo imali gdje stati, pa bismo ostali u automobilu ili autobusu. Ljeti je bilo lijepo spavati vani na travi. Činili smo bilo što kako bismo stigli na sljedeći nastup. Putovanje je postalo način života.
Bilo da smo bili na turneji ili u L.A.-u, gdje je Ike već imao kuću na Olympiad Driveu u četvrti View Park, njegova strategija zasnivala se na tome da me drži pokraj sebe i da se osjećam nevažno. Znao je da, ako me zarobi u maštariji o Ikeu i Tini i moj život svede na uski krug svojih prijatelja, neću upoznati vanjski svijet, niti svoje mjesto u njemu. Godine 1966. prilika da snimim “River Deep, Mountain High” došla mi je u život kad mi je bila najpotrebnija. Ne mogu opisati kako sam se posebno osjećala kad je Phil Spector, legendarni glazbeni producent, nazvao Ikea i rekao da želi surađivati sa mnom. Nisam mnogo znala o njemu, ali zbog same činjenice da netko osim Ikea vjeruje u mene osjećala sam se odlično. Naravno, lkeov je stav najprije bio: “Nema šanse”, dok nije shvatio da je to još jedna prilika da me iskoristi kako bi zaradio novac. Kad sam ja bila u pitanju, uvijek se ponašao poput svodnika. Možda ne poput onog koji radi na ulici, ali nije bio daleko. Ike je Philu rekao nešto poput “najprije plati”, pa je dobio dvadeset tisuća dolara za moj angažman, ali Phil je bio pametan. Nije želio nikakvog Ikea, ni nevolju koja s njim dolazi. Samo je želio Tinu. Phil je inzistirao da dođem sama u njegovu kuću u Hollywoodu, kako bismo mogli početi zajedno raditi na pjesmi.
Bila sam uzbuđena što ću raditi na novoj pjesmi i možda u drugačijem pjevačkom stilu. Rijetko sam tada imala priliku bilo kamo otići sama i odlučila sam maksimalno iskoristiti svoju slobodu. Pomno sam se obukla za tu prigodu. Mislim da sam uvijek znala odabrati odjeću, a ovo je bio dobar trenutak za mene. Mini-suknje i trapez-hlače koje su bile tako popularne tada bile su savršene za moju mršavu figuru. Odjenula sam bijeli sako i bijele hlače, a imala sam dugu, ravnu kosu, zahvaljujući jednoj od mojih odličnih perika.
Philova vila bila je skrivena na Collina Driveu, blizu Sunseta. Pomalo nervozna, jer nisam znala što me očekuje, krenula sam privatnim putem koji je vodio u dvorište s velikom fontanom. Pokucala sam na vrata, ali nitko nije došao. Otvorila sam ih i ušla u zaista veliku prostoriju uređenu u stilu starog Hollywooda, sa spiralnim stubištem i staromodnim, prevelikim europskim namještajem. “Oh, ovo je čudno” pomislila sam u sebi, jer sam i dalje bila sama. Prenuo me je neki glas. Nije bio u pitanju čovjek, kako mi se isprva činilo, nego bea17 koji govori. Kriještao je: “Netko je došao!” To je bilo poput pada u zečju rupu u Alisi u zemlji čudesa, a ja sam bila Alisa.

17 Beo - vrsta čvorka (ptice), (op. prev.)

Pronašla sam stolac, sjela i čekala, stavljajući nogu preko noge, pa je onda mičući, dok je brbljavi beo nastavio razgovarati sam sa sobom. Ja nisam imala nikakav kontakt s Philom, Ike je sve dogovorio. Kad je došao trčkarajući niza stube, shvatila sam da sam ipak viđala ovog čovjeka nalik vilenjaku u klubovima u kojima smo nastupali. Uvijek se skrivao u kutu, sa smiješnom kapom na glavi. Tog dana nije imao kapu, samo neukroćenu krunu kovrčave kose koja je stršala u svim smjerovima i podsjetila me na lude znanstvenike u filmovima strave i užasa koje sam voljela gledati. Bio je odjeven poput dječarca, u majici i trapericama, a njegova bosa stopala bila su iznenađujuće bijela. Ljubazno se predstavio: “Bok, Tina, ja sam Phil Spector”. Zvučao je inteligentno.
Otišli smo do velikog klavira u dnevnoj sobi, gdje je sjeo i počeo svirati “River Deep, Mountain High”, pjesmu koju je pripremio za mene.
Kad mi je dao znak da počnem pjevati, ja sam odmah počela vrištati à la Ike - “When I was a little girl I had a rag doll” - misleći da je to htio čuti. Pokazala sam mu Tinu u punom gasu, glasnu i snažnu, ali Phil me je odmah prekinuo i rekao: “Ne, ne, ne tako, samo melodiju.” Samo melodiju? Pomislila sam: “Ajme, ovo je zaista odlično!” I sad osjećam kako je bilo uzbudljivo što sam dobila dopuštenje da upotrijebim svoj glas na neki novi način. Htjela sam potrčati, skočiti u zrak i povikati ”Jupi!”
Rad s Philom bio je glazbeno obrazovanje. Svaki put kad bih otišla kod njega na probu, govorio bi mi isto, pažljivo skidajući sve tragove i Ikea iz mojeg nastupa. Phil je zamislio neki zvuk. Bio je jako strog po pitanju držanja melodije i rekao mi je da pjevam točno onako kako je on zamislio, bez ikakve improvizacije.
Ta je melodija bila tako nezaboravna, ali čudno je bilo što se, čim bih otišla od Phila, nisam mogla sjetiti ni jednog takta. Znala sam da se Ikeu neće svidjeti i bojala sam se da bi me mogao kazniti batinama kao i obično, pa sam je vjerojatno prisilno izbacila iz glave. Melodija je bila toliko drugačija od svega što sam radila, da je jednostavno nisam mogla zadržati u svom umu... sve do jednog vikenda kad smo se ja i Ike vraćali iz noćnog kluba. Odjednom su mi došle riječi i počela sam pjevati: “And I’ll love you just the way I loved that rag doll”, na Philov način, melodično. Ike je hladno slušao. Kao što sam i mislila, ono što i je čuo nije uopće bio njegov stil.
“Onda, to je to, ha”, rekao je, odmahnuvši rukom. Čak i dok je govorio, znala sam da razmišlja o tome kako bi mogao promijeniti vokal da zvuči više kao “Ike i Tina”, što bi je uništilo. Ali bio je u bezizlaznoj situaciji. Ovo je producirao Phil Spector, od početka do kraja. Ikeu je za to dobro plaćeno i ništa nije mogao učiniti.
Što sam više vremena provodila s Philom, više sam shvaćala da je, u najmanju ruku, neobičan. Učinio je nekoliko stvari koje su mi se učinile potpuno čudne... poput onoga kad je uzeo jabuku iz prljave pepeljare i pojeo je. Nisam mogla shvatiti zašto je to učinio, bila je puna pepela. Odmahnula sam rukom na to, misleći: “Ma, on ima toliko posla u studiju.” Bili smo svi malo ludi od umora, radeći do kasno, pokušavajući izvesti pjesmu kako treba. Ono što tada nisam shvaćala jest da je Phil uvijek luckast.
Dan za danom, nalazili smo se u studiju Gold Star, u kojem je Phil trošio više novca na jednu pjesmu nego što većina producenata potroši na cijeli album. Otpjevala sam prvi stih tisuću puta prije nego što smo prešli na “And it gets stronger every day”, jako se
trudeći da Phil bude zadovoljan. Nisam mogla procijeniti kad sam dobro otpjevala, a kad nisam. Znate, ponekad sam malo naivna. Bilo mi je vruće, bila sam sva znojna, i samo sam mislila na to kako će mi biti ugodnije. “Hoće ti smetati ako skinem košulju?”, upitala sam. Usred snimanja, ne propustivši ni note, skinula sam košulju i nastavila pjevati. Inače, imala sam grudnjak na sebi, ali reakcija u studiju bila je spektakularnija od Ben-Hura. “Tina je skinula košulju!” Mislila sam: “Učinit ću sve što je potrebno da otpjevam tu pjesmu”. Ni sad ne znam što je želio. Ni sad ne znam je li bio zadovoljan. Ali nikad nisam prestala pokušavati.
Još jedan dokaz moje naivnosti bio je “Zvučni zid”. Nisam imala pojma o zidu Phila Spectora. Ike sa mnom nikad nije razgovarao o glazbi. Jednog sam dana ušla u studio i ostala iznenađena kad sam ugledala cijeli orkestar i zbor, da, zbor, pratećih vokala. Bila sam samo djevojka iz Tennesseeja koja je naletjela na Ikea i postala pjevačica. Nikad, ali nikad nisam vidjela ovakvo što, osim u filmu. Phil je rekao: ”U redu, Tina?” Pokušala sam sakriti nervozu. Ušla sam u kabinu i počela pjevati, a tamo sam stajala u središtu Zvučnog zida žičanih instrumenata, rogova, malih bubnjeva. Moj glas bio je jedan od instrumenata.
“River Deep, Mountain High” teška je za pjevanje, i prema Philu, nitko je dosad nije uspio dobro otpjevati, ni Darlene Love ni Ronettes, unatoč njihovim odličnim glasovima. Mislim da je izabrao mene jer većina pjevačica mora pjevati u falsetu kad pjevaju visoke tonove, ja mogu pjevati nekoliko oktava više i suprotstaviti se orkestru, i to svojim prirodnim glasom. Phil me je promatrao u klubovima nekoliko večeri zaredom. Znao je što mogu sa svojim glasom i odlučio je da ću ja biti ta koja će oživjeti njegovu pjesmu. Prije toga pjevala sam na Ikeov način jer sam tako počela i tako su mi pjesme bile producirane, ali uvijek sam znala da mogu više i bolje. Znala sam da postoji nešto drugačije i željela sam to istražiti. Ova mi je pjesma otvorila oči i pokazala i druge mogućnosti. Osjećala sam se oslobođeno, uzbuđeno, spremna za vokalne izazove s novim pjesmama. I dan-danas, nikad nisam nastupila uživo, a da nisam uistinu pjevala. Publika ne bi to trpjela.
“River Deep, Mountain High” trebala je postati hit, ali, začudo, Amerika ju je odbacila. Disk-džokeji bili su zbunjeni kad bi je trebali pustiti. Ako bi ih netko to tražio, rekli bi da nije dovoljno crnačka da bude rhythm-and-blues, niti dovoljno “bjelačka” da bude pop. U Engleskoj je bila sasvim druga priča. Tamo je pjesma bila senzacija. Odmah je došla na prva mjesta ljestvica, i jedna uzbudljiva nova grupa, Rolling Stones, odlučila je da želi da im Ike i Tina Turner budu predgrupa na njihovoj nadolazećoj turneji u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Ako mi je “River Deep, Mountain High” pokazala kako želim Pjevati, onda mi je naše prvo putovanje u Europu pokazalo točno kako želim živjeti. Godine 1966. London je bio centar svemira, mjesto gdje su svi bili ludi za popom i dom modsima18, rokerima, i ulicom Carnaby19. Ponekad sam se osjećala kao da sam u nekoj bajci. Obožavala sam autobuse na dva kata, male crne taksije i lijepe bijele gradske kuće koje su se nizale ulicama. Odsjeli smo u hotelu Norfolk, blizu ulice Cromwell, i svako jutro u 6 budio nas je zvuk konja

18 Modsi - britanska supkulturna skupina, (op. prev.)
19 Ulica Carnaby - popularna ulica u kojoj su smještene trgovine odjećom, (op. prev.)
koji su klopotali na izmjenu straže u Buckinghamskoj palači. Nastup bi tako kasno završio, da je Wimpy’s, engleska verzija McDonald sa, bio jedini otvoreni lokal. Izgledao je nekako živahnije nego naši restorani brze hrane. Čak su i hamburgeri bili privlačniji u Londonu, iako su Britanci, kad smo pokušali naručiti ledeni čaj, mislili da smo ludi. ”Želite vrući čaj i da onda u njega stavimo led? Tipično američki”, rekli su prijezirno.
Za djevojku koja dolazi iz Nutbusha i St. Louisa, to je bilo kao da su me transportirali u drugi svijet. Odmah sam osjetila povezanost s gradom i ljudima, poput ljubavi na prvi pogled. Nisam se željela vratiti u Ameriku. Željela sam ostati! Isto sam osjetila kad sam prvi put ugledala Francusku i Njemačku. Nekako su mi ova daleka mjesta izgledala poput doma, a možda to i jesu bila u nekom prošlom životu. Čvrsto vjerujem u reinkarnaciju.
Svirati u Royal Albert Hallu20 sa Stonesima bilo je i uzbudljivo i zastrašujuće, budući da je dvorana imala preko pet tisuća sjedala i bila potpuno puna jer su svi željeli vidjeti Rolling Stonese. Nikad nismo nastupali pred tako velikom publikom. Ike je provirio kroz zastor i rekao: “Želim da Ike i Tina, samo Ike i Tina, napune ovu dvoranu”, što je zvučalo poput iluzije. Bilo smo malo nervozni, ali nepotrebno. Jako smo se svidjeli publici, a i Stonesima. Zapanjili smo ih svojim plesom. Mick je rekao da smo podigli temperaturu dvorane, stvarno zapalili publiku, i da su imali osjećaj da se moraju više potruditi kako bi nas nadmašili. To je prava suradnja, kada predgrupa i glavna grupa daju izazove jedna drugoj i stvaraju novu energiju.
Kao i obično, “Pepeljuga” je imala sto obveza, pa sam većinu vremena provela iza pozornice Albert Halla, pripremajući se za naš nastup. Kad sam napokon prvi put ugledala Micka Jaggera, on je bio u pripravnosti, a primijetila sam da ima izrazito bijelo lice. Poslije se pojavio u garderobi koju sam dijelila s Ikettama i rekao svojim prepoznatljivim glasom: “Cure, sviđa mi se kako plešete.” Vidjeli smo ga već kako se šepuri sa svojim tamburinom na pozornici, a u to je vrijeme bio malo čudan. Pomislile smo kako je simpatično što mu se sviđa naš ples, pa smo ga povukle k sebi i naučile ga kako se pleše Pony. Mick je brzo uhvatio korake, iako su mu neki bili teški. To ga pak nije spriječilo da pokušava i dalje, pa smo, gledajući kako ih izvodi na svom sljedećem koncertu, pomislile: “To i nije loše. Dakako, nikad nije rekao da smo ga cure i ja naučile njegovim otmjenim novim koracima. I dan-danas Mick rado kaže: “Majka me je naučila plesati. A ja kažem: “U redu. Dobro”. Ali znam pravu istinu.
Dok smo bili u Engleskoj, otišla sam vidovnjakinji, što je obilježilo početak moje cjeloživotne strasti. Uvijek tražim neki savjet. Na kraju tih prvih konzultacija, vidovnjakinja mi je rekla nešto što nikad nisam mislila da ću čuti. Rekla je: “Bit ćeš jedna od najvećih zvijezda. Tvoj će partner pasti, poput lista sa stabla u jesen, ali ti ćeš preživjeti i ostati. Nisam mogla vjerovati da Tina može postojati bez Ikea. Ipak, spremila sam tu pomisao negdje u svojoj glavi i razmišljala o tome kad je bilo teško. A svakim danom bilo je sve teže.
Živjeti s Ikeom bilo je poput hodanja po žici. Morala sam pažljivo hodati, paziti što ću reći ili kako ću ga pogledati. Uvijek je bio na rubu spreman za borbu, kao da je pas: čim ga odvežeš, on bi skočio na bi skočio na sto, samo da se bori. Nisam imala kamo otići niti

20 Royal Albert Hall - koncertna dvorana u Londonu, (op. prev.)
sam imala vlastiti novac, čak ni džeparac od pet dolara. Kad sam željela gotovinu, bila sam primorana kradomice uzeti nekoliko novčanica iz smotuljka koji je Ike držao u novčaniku. Kad bi bio dobre volje, dao bi mi novac da pođem u kupovinu, ali to je bilo tako jer, u njegovoj glavi, kad su drugi ljudi mislili da dobro izgledam, onda je i on dobro izgledao. Na neki izopačeni način, modrice koje mi je zadao, šljiva na oku, razbijena usna ili slomljeno rebro, otekli nos, bile su oznaka, znak vlasništva, način na koji je Ike poručivao: “Ona pripada meni i mogu s njom činiti što god želim.”
Znala sam da je vrijeme da odem, ali nisam znala kako napraviti prvi korak. Kad sam prvi put pokušala pobjeći, očajno sam pogriješila. Nisam imala kamo poći, pa sam sjela na autobus za St. Louis da posjetim mamu. Ikeu nije trebalo dugo da shvati kamo sam se uputila, i stigao me je na autobusnoj stanici na putu i naredio mi da se vratim. To nije dobro prošlo. U svojem najjadnijem stanju uvjerila sam samu sebe da mi je smrt jedini izlaz. I nisam ništa imala protiv toga jer sam smatrala da nema više smisla živjeti takvim životom. Pokušala sam se i ubiti. Zašto sam pukla jednog običnog dana 1968.? Kao prvo, u to su vrijeme u kući živjele tri žene, i Ike je sa svima njima imao seksualne odnose. Sve smo se tri zvale Ann. Takve se stvari ne mogu izmisliti. Morao je samo jedno ime zapamtiti.
Jedna od Anna, Ann Thomas, bila je trudna s njim, što je meni bila dodatna uvreda.

Tako sam se loše osjećala što sam okružena svim tim ženama. Znala sam da su one Ikeove djevojke, svi su znali, ali ništa nisam mogla učiniti. Čak je i Rhonda, naša najveća obožavateljica i vitalni dio Ikea i Tine Turner, imala obveznu aferu s Ikeom, koju je na kraju zažalila. Zaveo je svaku ženu u našem društvu. To je činio. U njegovoj glavi seks je bio moć. Kad bi osvojio neku ženu, smatrao je da je posjeduje.
Ponekad bi njegove djevojke, poput Rhonde, postale moje najbolje prijateljice jer smo, na neki čudni način, obje bile u istoj gabuli. Bile smo ovisne o Ikeu, stalno njemu na raspolaganju, pod njegovom vladavinom, i zlostavljanjem. Poput članica nekog kulta. Kako se one nazivaju? Sestrinske supruge?
Ali zar ja nisam trebala biti prava supruga? S malo boljim položajem od drugih? Bilo je upravo suprotno. Ike se prema meni, zapravo, ponašao gore nego prema svojim djevojkama. Ja sam bila samo pjevačica: netko koga će iskoristiti i pomesti pod tepih. Sve se smanjivalo: moj položaj, moje samopouzdanje, moj svijet. Odrasla sam, postala možda malo introspektivnija, a s mojim nezadovoljstvom došle su i misli o samoubojstvu, pa sam skovala plan. Otišla sam liječniku i rekla mu da imam problema sa spavanjem. Možda sam čak rekla da Ikeu trebaju tablete za spavanje. Bio je to dobar liječnik. Upozorio me da su tablete opasne, da ih ne smijem previše uzeti odjednom. Pretvarala sam se da slušam, pa sam otišla kući i spremila ih, da su pri ruci kad budem smatrala da mi je više dosta svega.
Bez nekog posebnog razloga, upravo je ta večer postala ona u kojoj sam zaključila da mi je dosta. Nisam razmišljala o djeci. Nisam uopće razmišljala. Osjećala sam da moram to učiniti. Odmah nakon večere, popila sam tablete, svih pedeset, što nije lako učiniti. Znala sam da će biti potrebno neko vrijeme dok ne počnu djelovati, zapravo sam računala na to. Kad bih samo uspjela doći do pozornice na prvu pjesmu, Ikeu bi svejedno platili za nastup. Tako nam je stajalo u ugovoru. Ako se razbolim prije nego što nastup počne, to
se smatra otkazivanjem i ne bismo dobili novac. Tako sam dobro bila istrenirana da je i moje samoubojstvo trebalo biti zgodno za Ikea. Uspjela sam doći u klub u kojem smo trebali nastupiti, Apartment, i počela sam se šminkati, boreći se da izgledam normalno.
Ikette su trčale uokolo, namještajući svoje perike i haljine, dakle uobičajena žurba prije nastupa, kad je netko napokon primijetio da nisam dobro. Olovkom za obrve nacrtala sam liniju sebi preko lica i teško sam govorila. Djevojke su u panici otrčale po Rhondu, koja me jednom pogledala i pozvala Ikea da odmah dođe.
Ne sjećam se ničega, ali rekli su mi da su me Rhonda i Ike ubacili u automobil i hitno odvezli u najbližu bolnicu. Ako je neka kriza u tijeku onda želiš Rhondu za volanom. Neustrašiva je i ima čelične živce, koji su joj bili potrebni te večeri jer su me morali voziti u nekoliko bolnica prije nego što su uspjeli pronaći jednu s hitnom pomoći. Rhonda je cijelim putem jurila, ne obazirući se na znak Stop ni crvena svjetla na semaforu, uvjerena da će me izgubiti. U međuvremenu, Ike je sjedio straga, pokušavajući me probuditi. Bio je tako očajan da mi je ugurao prst u grlo, ne bi li me natjerao da povratim. Mogu zamisliti što mu je prolazilo kroz glavu: “Nemoj da umre, nemoj da umre”, misleći na novac koji sam privlačila, što mi nikad neće priznati.
U bolnici Daniel Freeman preuzeli su me liječnici hitne pomoći. Ispumpali su mi želudac, ali nisu me mogli probuditi. I dalje sam bila u nesvijesti. Ike me je upitao: “Mogu li joj se ja obratiti? U tom su trenutku bili voljni sve pokušati. Približio mi se, vjerojatno izvodeći svoju najbolju imitaciju zabrinutog supruga, i počeo govoriti. Moja ga je podsvijest čula. Poznati glas, nešto s čim sam se budila, spavala, živjela, glas mojeg mučitelja, glas iz pakla, kako me nježno proklinje. Naravno, uspio je doprijeti do mene. Odmah mi je srce počelo lupati.
Rekli su: “Nastavite govoriti. Osjećamo puls.”
Sljedeće čega se sjećam jest da sam se probudila i pokušavala shvatiti zašto ležim u bolničkom krevetu. Sestra je ušla i rekla: “Dobar dan, možete li mi reći kako se zovete?”
Zovem se Tina Turner”, rekla sam nerazgovijetno. Opa, znate li pjevati?” upitala me je.
“Da, znam,” rekla sam i počela glasno pjevati “When I was a little girl...”, prvi stih iz “River Deep, Mountain High”. Zanimljivo je da sam čak i u polusvjesnom stanju odlučila da neću pjevati jednu od lkeovih pjesama.
Opet sam zaspala. Sljedećeg sam se dana probudila, okrenula glavu i pogledala ravno u Ikea.
“Dabogda umrla, mater ti jebem”, rekao je.
Najprije sam pomislila: “Nisam se spasila od ovoga. Pogledala sam ga i rekla: “O, ne.” Potom sam okrenula glavu. Znao je da sam popila tablete zbog njega, i to je bilo to. Samo me taj put posjetio i nije se više vraćao. Nije uopće mario. Jedino je za nastup mario. Čim su me otpustili iz bolnice, natjerao me da se vratim na posao. Te sam večeri bila slaba i imala sam užasne grčeve u trbuhu, a ipak sam se morala popeti na pozornicu, pjevati i plesati. Cijeli sam nastup morala odraditi energično i sa smiješkom na licu.
Kad smo završili, Ikette su me držale i pomogle mi da dođem do garderobe. Tamo je stajao Ike, pjeneći se.
“Dabogda umrla, mater ti jebem”, opet je rekao. “Ali ako umreš, dodao je, “znaš što ćeš mi učiniti.”
Nije imalo smisla, govori mi da bi bilo bolje da umrem, ali ako umrem, da će to biti loše za njega. Ali u to vrijeme ništa nije imalo smisla. Ike je bio na ego-tripu “ja, mene, moje”. Uvijek se svijet vrtio oko njega. Uvijek.
Koliko god je to iskustvo bilo grozno i posljedice dugotrajne, nešto sam i naučila. Moj pokušaj samoubojstva nije bio klasični poziv za privlačenje pozornosti, za pomoć. Kad sam popila te tablete, izabrala sam smrt, i iskreno sam je izabrala. Bila sam nesretna kad sam se probudila. Ali nisam to više nikad pokušala jer sam nešto važno shvatila, nešto što mi je promijenilo život. Izašla sam iz tame vjerujući da mi je suđeno da preživim. Da sam s razlogom ovdje.
Tad sam shvatila da postoji samo jedan izlaz iz te noćne more, a taj je vodio kroz vrata.

“DOĆI ĆE PROMJENA”
21


“U nekim sam trenucima
mislila da neću dugo izdržati
Ali sad mislim da mogu
nastaviti dalje22”



21 Engl. “A change is gonna come”; naslov pjesme Sama Cookea. (op. prev.)
22 Engl. “There have been times that I thought I couldn't last for long. But now I think I'm able to carry on”; stihovi pjesme “A change is gonna come”, (op. prev.)


Opisujući moj život, jednom je jedan novinar rekao da su moja iskustva s Ikeom bila “danteovska”. Vjerojatno to tada nisam razumjela, ali sad kad sam pročitala Dantea,
znam na što je mislio. Prošla sam pakao, doslovno. U Božanstvenoj komediji Dante putuje kroz pakao i čistilište prije nego što konačno dođe do raja. Mnogo je poezije unutra, ali osnovno putovanje jest ono od boli do mira, od tame do prosvjetljenja. Ike je živio u svijetu tame i pokušao me je držati sa sobom u zatočeništvu. Dugo mu je to uspijevalo, ali nakon mojeg pokušaja samoubojstva, nešto se promijenilo. Prvih sam se sedam godina braka pitala u što sam se to uvalila, a zadnjih sedam pokušavala sam se iz toga izvući.
Bilo je mnogo razina pakla, a ja sam ih svaki dan doživljavala. Na primjer, Ike nikad nije imao strpljenja za bolest. Godine 1969., nakon još jedne turneje s Rolling Stonesima, bila sam toliko bolesna da sam jedva držala glavu. Morala sam se sama odvesti liječniku, a na moj užas, jedini dostupni automobil bila je Ikeova limuzina. Nisam bila dobra vozačica ni u običnom automobilu, ali još limuzina? Nekako sam uspjela doći do ordinacije, a liječnik me je pogledao i rekao: ”Idete odmah u bolnicu.” Zato sam se morala vratiti za volan tog čuda i odvesti se na hitnu pomoć. Ispostavilo se da imam tuberkulozu. Ike je bio uzrujan. Ne zato što sam bolesna, naravno, nego zato što nisam mogla raditi i što je morao otkazati naše predstojeće nastupe. Rolling Stonesi su mi poslali cvijeće, što je bilo lijepo od njih, ali Ike nije. Bila sam u bolničkom krevetu nekoliko tjedana, polako se oporavljala, a njemu nikad nije palo na pamet da me dođe posjetiti.
Bilo je i gore.
Dok sam se oporavljala, Ike je dobio suludu ideju da preuredi kuću, s katastrofalnim rezultatom. Kad smo se tek uselili u tu kuću na Olympiad Driveu, bila je namještena praktičnim komadima namještaja prethodnih stanara. Ništa uzbudljivo, ali uređenje je bilo jednostavno i ugodno. Onda se Ike uhvatio uređenja kad nisam gledala i pretvorio kuću u hipsterski bordel.
Svi koji me poznaju shvaćaju da mi je jako važno moje okruženje. Moji prijatelji i ja šalimo se da sam zasigurno bila dizajnerica interijera u nekom drugom životu. Želim živjeti u ozračju ljepote i sklada, sa svijećama, cvijećem i klasičnim namještajem. Točno znam kako želim da neka prostorija izgleda, a znam i kako ostvariti tu viziju. Sjećam se da sam, kad sam bila dijete, živjela u prostoriji nimalo većoj od garderobne sobe u kući moje rođakinje u Tennesseeju. Prostor je zimi bio hladan kao led, a ljeti vruć i zagušljiv, ali sam se ipak potrudila ukrasiti ga pristojnim prekrivačem za krevet i predmetima koje sam smatrala blagom, jer sam željela da lijepo izgleda.
Ike mi nikad u braku nije dozvolio da se izrazim. Nakon što sam ga napustila, uredila sam svoje kuće u Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj, i svaka od njih imala je vlastitu ljepotu i osobnost. Smatram da mi je urođen osjećaj za stil i da je on samo odraz
moje osobnosti. Nažalost, Ikeov stil bio je odraz njegove osobnosti. Vulgaran čovjek bez imalo ukusa. I ja sam morala živjeti s tim.
“Gdje je uopće našao tako grozan namještaj?” pitala sam se. Kauči su imali ružne metalne noge koje su izgledale, što je bilo čudno, poput šiljastih penisa. Stolić u dnevnom boravku imao je oblik prevelike gitare, dok je ormarić za televiziju trebao izgledati poput divovskog puža, ili kita, ili nečega drugog. Boje su bile kričave, posvuda je bilo crvenih i zlatnih stvari. Soba je izgledala poput neke prostorije iz Las Vegasa, s ogledalom iznad kreveta i zastorima oko njega. Kuhinja je bila obložena zelenim i bijelim pločicama koje se nisu dale lako očistiti. Bilo je potrebno pola dana da se taj pod oriba, a pogodite tko je to radio? Bob Krasnow, glazbeni producent, došao je u kuću jednog dana i iznenadio se što vidi mene, zvijezdu Ikea i Tine Turner, s maramom oko glave, kako na koljenima ribam. Toliko o glamuroznom životu Tine Turner! Bob je imao uvrnut smisao za humor i nije se bojao povrijediti Ikea. “Mislim, stvarno možeš potrošiti sedamdeset tisuća dolara u kineskom dućanu?” bila je njegova procjena Ikeova upitnog talenta za uređenje doma.
Kad god bih pokušala uljepšati kuću, Ike bi se naljutio. Mislim da je bio tako nesiguran u vezi svog ukusa i izbora (posljedica njegova nedostatka obrazovanja), da bi se istresao na svakoga tko bi mu se suprotstavio. Kad bi primijetio da je nešto drugačije, gotovo bi me zgazio na pod i zahtijevao da sve vratim kako je bilo. Jednog sam dana pokušala promijeniti ručnike u kupaonici, a on se izderao: “Makni te jebene ručnike odavde i vrati one koji su tu prije bili!” To je bilo zbog ručnika. Nisam ni u čemu imala slobodu. U njegovoj glavi ja sam postojala samo kako bih mu ugađala. Dok smo tamo živjeli, sve smo vrijeme to mjesto zvali “kućom”, nikad ga nismo nazivali “domom”. Ali bila je jedini dom koji sam imala.
Uspjeh je trebao sve popraviti. Ike i Tina bili su traženi i nastupali smo po cijelom SAD-u, uključujući i Madison Square Garden. Gostovali smo u popularnim televizijskim emisijama, poput The Smothers Brothers Comedy Hour i emisije Andyja Williamsa. Ali Ike je bio jednako opsjednut kontrolom i nasilan na pozornici kao što je bio i u kući. Tjerao me je da “I’ve Been Loving You Too Long” pjevam na tako jeftin i seksualan način da sam zamrzila tu pjesmu. Bilo mi je neugodno zbog pokreta koje sam morala izvoditi za mikrofonom. Kad bih učinila nešto što on nije želio, na primjer, nešto nevino poput okretanja prema njemu tijekom nastupa, on bi rekao: “Okreni se, mater ti jebem.” Bila sam gotovo u transu, na automatskom pilotu, uvijek misleći: “Ike gleda - bolje je da samo plešeš i pjevaš.”
Prvi put kad sam doživjela ovacije, nisam znala što učiniti. Bili smo u Parizu 1971. Bio je to stvarno dobar koncert i Parižani su poludjeli. Ustajali su na noge sa svojih sjedala, plješćući i dozivajući me. Upitala sam Ikea: “Mogu li se vratiti na pozornicu?” Toliko je bio ljut da sam se morala potruditi da ne napravim nešto zbog čega bih dobila batine. Čekala bih njegov pristanak. Čak i tad sam bila zapanjena zbog pljeska, i tako nenaviknuta na pohvalu, da sam rekla publici: “Stvarno tako mislite?” Bilo je ugodno čuti kako govore: “Da!” Bila sam tako oduševljena što im se sviđam.
Te iste godine “Proud Mary” postala je hit, a s njezinim uspjehom život mi je krenuo nizbrdo. Čula sam pjesmu Johna Fogertyja koju je izvodio Creedence Clearwater Revival i predložila sam mu da mi otpjevamo svoju verziju. Ike i ja neko smo se vrijeme igrali s
njom, kao što smo uvijek činili s novim materijalom, ali nisam znala hoćemo li niti kada ćemo je izvesti na pozornici. Ike je takve odluke čuvao za sebe. jedne večeri, dok smo nastupali u Oaklandu, Ike je počeo svirati početne akorde. Prepoznala sam pjesmu, naravno, ali nisam se bila pripremila. Nisam čak bila ni sigurna znam li sve riječi, pa sam počela govoriti da dobijem malo vremena. “S vremena na vrijeme pomislim da biste od nas željeli čuti nešto lijepo i lagano”, improvizirala sam. ”S vremena na vrijeme” izraz je koji sam stalno koristila. A potom sam dodala: “Ali samo ću vam nešto reći. Znate, mi nikad ne radimo ništa lijepo i lagano. Uvijek to činimo lijepo... i žestoko.” U mojim riječima bilo je malo istine jer smo uvijek sve činili tako brzo. Ike je i dalje svirao, u onda su mi riječi došle i utonula sam u sporu verziju pjesme; I plovimo, plovimo rijekom”. Ljudi su poludjeli.
Kad sam smislila onaj dio koji govorim, bila sam ponosna na sebe poput pijetla. Čim je Ike počeo svirati brzu verziju, jer mi je ples u genima, samo sam nešto izvodila, bilo što, da publika ima što gledati. Ni ne znam što sam taj prvi put izvela. Nakon nastupa, jedna od Iketta rekla je: “Plovimo rijekom. Hajdemo činiti ono što se događa kad ploviš rijekom”, pa smo osmislile koreografiju da odgovara riječima. Proud Mary” se popela na četvrto mjesto na top-ljestvicama i osvojila je Grammy za najbolju R&B grupnu vokalnu izvedbu. Bio je to baš onaj popularni uspjeh koji je Ike priželjkivao, ali s njim su došle i određene posljedice. Novac od pjesme “Proud Mary” omogućio je lkeu da ispuni svoj dugogodišnji san da izgradi vlastiti studio, koji je od kuće bio udaljen samo pet minuta vožnje. Priznajući da je zbog mene konačno dobio svoj studio, nazvao ga je po meni - “Bolic”, što je bila posveta mojem djevojačkom prezimenu, Bullock. Bila je to neobična gesta s njegove strane. Većinu vremena njegov mozak nije prihvaćao činjenicu da je bilo što došlo od mene.
Bolic Sound ispao je Ikeova propast. Dizajnirao je studio tako da bude poput tvrđave, s bravom na svim vratima i nadzornim kamerama zbog kojih je mogao promatrati što se događa u svim prostorijama. Rijetko se nešto dobro tamo događalo, posebice kasno u noći, kad su se Ike i njegovi prijatelji okupljali kako bi se zabavljali. Ike bi nestao u studio i ostao bi pet noći zaredom, svrativši možda nešto pojesti s vremena na vrijeme. Ponekad bi se samo srušio, a njegova tadašnja ljubavnica (jedna ili druga Ann) pomogla bi mi odgurati njegovu stolicu do stubišta, odvući ga uza stube i poleći ga na krevet. Bio je jednostavno izvan funkcije. Spavao bi oko tri dana, dok ne bi postupno došao sebi. Njegova rutina za oporavak nikad se nije mijenjala. Istuširao bi se, obrijao, sredio kosu i nokte (to bih vjerojatno ja odradila), pojeo i slušao najpopularniju radio-postaju da vidi kakva se glazba pušta zbog čega bi postao zavidan i odmah otišao u studio kako bi uzaludno radio na vlastitom hitu. Onda bi taj ciklus počeo ispočetka.

Ponekad bih, nakon ovakvih opijanja, vidjela trag onog Ikea kojeg sam poznavala kad smo se tek upoznali. Rekao bi: “Oprosti, Ann.” Ali, znate, već je toliko štete bilo počinjeno da sam samo mogla reći “u redu”, i sve pustiti. Znala sam da neće dugo žaliti.
Postalo je gore kad je Ike počeo uzimati kokain. Netko mu je rekao da će mu ta droga dati bolju izdržljivost u seksu, kao da je Ikeu Turneru bila potrebna dodatna intervencija na polju seksualnog života. Upuštanje u seksualne odnose bio je praktički njegov stalni posao. Novinarka me jednom upitala što mislim o seksu s Ikeom (što je bilo prilično
drsko pitanje, sada kad se toga sjetim). “Je li veza bila samo seksualne prirode?” htjela je znati. Iskreno sam odgovorila. Stvarno mi se nije sviđalo Ikeovo tijelo, ali priznala sam da je “blagoslovljen”, da se tako izrazim, po pitanju obdarenosti. Je li ga to činilo dobrim ljubavnikom? “Što možete činiti nego ići gore-dolje, ili ustranu, ili što već radite u seksu?” rekla sam joj. Ja sam željela ljubav. Željela sam romansu. Bila bih zadovoljna s običnom pristojnošću i poštovanjem. Seks s Ikeom postao je izraz neprijateljstva, vrsta silovanja, pogotovo kad bi počeo ili završio batinama.
I dan-danas pitam se što se dogodilo s Ikeom. “Je li to zbog djelovanja droge?” zapitala bih se. Ne mogu odgovoriti na to pitanje jer se nikad, baš nikad, nisam drogirala. Baš nikad nisam bila u iskušenju da stavim bilo što u nos. Gledala sam kako Ike i njegovi prijatelji polude od kokaina. Njegova navika stajala je tisuće dolara tjedno i na kraju mu je probušila rupu u nosnici, ostavivši ga u stalnoj boli zbog koje je uzimao još više kokaina. Bio je to začarani krug zloupotrebe droge. A k tome, postao je ovisan o vinjaku od breskve. Ta je kombinacija bila smrtonosna. Ono što je među nama bilo ružno i odvratno prije nego što se počeo drogirati postajalo je gore svakim ušmrkavanjem.
Prolio mi je vruću kavu po licu, zadavši mi opekline trećeg stupnja. Moj mu je nos toliko puta poslužio kao vreća za udaranje, da sam mogla osjetiti okus krvi koja mi je curila niz grlo dok sam pjevala. Slomio mi je čeljust. I nisam se mogla sjetiti kako je to nemati šljivu na oku. Mislio je da pokazuje svoju moć nada mnom. Ali što me je više pokušavao poniziti i slomiti mi duh, to mi je bilo važnije da se stoički držim, da se pretvaram da me ne dira njegovo zlostavljanje, da se ponašam kao da sam iznad toga. Ljudi najbliži nama vidjeli su što se događa, ali nisu ga mogli zaustaviti. Prijateljice poput Rhonde, koja je isto proživjela bol i poniženje u njegovim rukama kad je činio stvari poput povlačenja za kosu, dovoljno ga je dobro poznavala da je shvaćala da će zbog svakog pokušaja da mi pomogne on samo postati nasilniji. Ikeovo ponašanje neslućenom je brzinom poprimalo sablasne razmjere.
To je bilo u ranim 1970-ima, kad se na obiteljsko nasilje nije gledalo kao što se gleda danas. Iako sam se ponekad znala jednostavno pribrati nakon batina i pojaviti se na sljedećem nastupu, onako s modricama, bila sam čest posjetitelj hitne pomoći. Shvatila sam da su šminka, široki osmijeh i nekoliko atraktivnih plesnih pokreta odvraćali pažnju publike s mojih rana. Ako su liječnici i mislili da je neobično što tako često dolazim i što imam toliko “nezgoda”, nisu ništa govorili. Vjerojatno su mislili da su crnci jednostavno takvi, da se tako tuku, naročito supružnici.
Ike me je jednom čak poslao psihoterapeutu. Ah, Ike je bio smiješan. On je mene
poslao psihoterapeutu. Nisam se suzdržavala.
Ispričala sam liječniku o našim problemima; o pjevanju, privatnom životu, teškoćama samohrane majke, kako Ike nije bio dobar otac. Na kraju susreta, psihoterapeut mi je rekao: “Mislim da je vaš suprug osoba s kojom moram porazgovarati.” Vratila sam se u studio i rekla Ikeu da se treba dogovoriti za termin. To se nikad nije dogodilo.
Nadala sam se da će se maknuti od mene, da će naći neku drugu da će jedna od njegovih ljubavnica zauzeti moje mjesto, da ja mogu otići. Ali, iza mojih leđa, Ike me je
nazivao “svojim milijunom dolara”. Tek sam poslije shvatila što to zapravo znači.

Računao je da ću mu ja donijeti novac kojim će plaćati račune, pa me nikad ne namjerava pustiti.
Bili smo jedna od onih obitelji koje su bile sasvim zbrkane, djelomično zato što nam je brak bio obilježen životom glazbenika. Proveli bismo tri mjeseca na putu, potom bismo sljedeća tri mjeseca radili šest ili sedam dana tjedno u okolici L.A-a, u koju je Ike ubrajao i San Francisco, koji je bio gotovo šesto pedeset kilometara udaljen! Nakon tri mjeseca provedena kod kuće, vratili bismo se na turneju i ciklus bi počeo ispočetka. Uvijek je u kući bila domaćica koja se brinula o dečkima dok nas nije bilo; Dukeova supruga, Birdie, Ann Cain, koja je bila jedna od “Anna” koje su postale Ikeove ljubavnice, i druge. Moja sestra Alline živjela je blizu i bila je draga teta koja je pazila na svoje nećake.
To nije bila normalna obitelj. Pokušavala sam ne razmišljati o tome kako Ikeovo ponašanje utječe na našu djecu. Morala sam im biti i majka i otac jer Ike nije bio tip muškarca koji se trudio biti dobar otac. ”Nemam ni pilića ni djeteta. Kad pojedem hamburger, moja je obitelj sita”, znao je reći. To je bio njegov način da kaže kako nije obiteljski čovjek. Uvijek je bio zaključan u studiju, a kad bi se god pojavio u kući, ubrzo bi kaznio djecu.
Naučila sam kako biti majka gledajući Hendersonove, obitelj za koju sam radila u Tennesseeju. Pokazali su mi kako se brinuti o djetetu i kako ga je važno naučiti lijepom ponašanju. Kad sam god bila kod kuće s dečkima, pobrinula bih se da zajedno jedemo za stolom i razgovaramo o tome što se trenutačno događa u njihovim životima. Pisali smo domaće zadaće i gledala sam kako se igraju. Bila sam sretna kad je Rhonda ušla u naše živote jer mi je puno pomagala oko djece. Poslagala bi nas u automobil i odvele bismo ih na izlete, karnevale i druga mjesta gdje bi se mogli zabaviti.
Moji su dečki, koji su tada bili u dobi od jedanaest do trinaest, odrastali, a kad su bili stariji, postojali su trenuci kad im je moj imidž Tine Turner predstavljao problem. Željeli su da im je majka poput drugih majki, a ja sam bila R&B, rock ’n’ roll pjevačica i plesačica, poznata po tome što sam malo vulgarna na pozornici. Željela sam se iskupiti za to time što sam kod kuće bila jako stroga i pristojna. Uporno sam zahtijevala od njih da uvijek budu pristojni, i nikad im nisam dozvoljavala da psuju ili koriste sleng.
Bez obzira na najbolje namjere, djeca upadnu u nevolje, zato i jesu djeca. Ike za to nije imao strpljenja. Kad bi jedan od dječaka nešto skrivio, svi bi se skrili u svoje sobe jer su znali da će on kazniti sve, ne samo krivca. Takav mu je bio mentalitet. Kad su dečki bili stariji, bojala sam se da će se uznemiriti zbog Ikeova drogiranja, nevjera i načina na koji se ponašao prema meni. Ili da će im se takvo opasno ponašanje zločestog dečka svidjeti, kao što bi se moglo svidjeti bilo kojem tinejdžeru. Vidjeli su njegovu svitu, zabave, kričavu odjeću i automobile, sveprisutne hrpe novca. Molila sam se da ne slijede Ikeov primjer drogirajući se, kršeći zakon ili ponašajući se nasilnički i dominantno. Okolnosti im zaista nisu išle u korist.
Zapravo, mislim da je Ike bio pomalo zavidan Craigu, koji mu je bio posinak. Za razliku od Ikea Jr.-a, Michaela i Ronnieja, Craig je bio marljiv u školi. Išlo mu je dobro, maturirao je i ponašanje mu je uvijek bilo uzorno. Iako Ike to nikada ne bi priznao, bio je
ljubomoran na kratku vezu koju sam imala s Craigovim ocem Raymondom. Nisam ni sumnjala da Ike jako pati. Jako je rijetko imao sretne trenutke, a kad jest, svi smo bili tako sretni što je on sretan da smo gotovo klicali, a on bi se smijao. A inače je širio nevolju oko sebe, poput oblaka. Bio je tužan, bez obzira na to koliko mu je dobro išlo u životu. Imao je slavu, uspjeh, divnu obitelj i materijalna dobra koja je jako volio; krzneni kaput, dijamantni sat, najbolju odjeću, sve najbolje od najboljeg. Jednostavno je bio u tami i nikad iz nje nije izišao.
Ja nisam bila jedina prema kojoj se ružno ponašao. Za Ikea su svi bili neprijatelji. Čak bi se i u zračnoj luci popeo preko šaltera i prijetio da će udariti ženu koja prodaje karte jer je možda rekla nešto što mu se nije svidjelo. Bio je u potpunosti izvan kontrole, a njime su vladali demoni protiv kojih ništa nije mogao niti ih je razumio.
Zanemarimo pitanje jesam li bila sretna, jesu li djeca bila sretna ili čak je li Ike bio sretan. Veliki gubitnik u ovoj situaciji bila je njegova glazba. Ike je bio vrijedan i imao je stvarni talent za glazbu, ali nije napredovao. Nije krenuo dalje. Zapeo je u jednom glazbenom stilu, jednom načinu pjevanja, stalno istim pjesmama, otpjevanima na isti način.
Radio bi intenzivno nekoliko dana u komadu, ponekad toliko dugo upirući po jednoj pjesmi da bi sve postalo besmisleno. Odsvirao bi je na tri ili četiri načina, s istom melodijom i obrascem. Nitko u njegovoj pratnji ne bi mu se usudio reći da prestane. Svi su bili previše drogirani kokainom da bi bili pametniji. Zato Ike nije bio na ljestvicama, niti je snimio mnogo hitova. U ovoj se branši moraš razvijati da bi uspio, a Ike to nije znao učiniti.
S druge strane, ja sam potiho upravo to pokušavala... razvijati se.