Tina Turner - Moja ljubavna priča

First topic message reminder :



“A znate li što kažem ljudima koji me pitaju: ‘Što učinite kad je sve protiv vas?' Ja im kažem: 'Idete naprijed. Samo se ne smijete zaustaviti. Nema veze, ako dobijete jedan udarac, okrenite i drugi obraz. A tuga koju osjećate? Ne možete razmišljati što vam čine sad, ili što su vam učinili u prošlosti. Morate samo ići naprijed.

TINA TURNER
iskreno progovara o svojoj bogatoj karijeri i turbulentnom privatnom životu u ovoj fascinantnoj autobiografiji.

Od ranog djetinjstva u Nutbushu u Tenneseeju, usponu do slave nastupajući s Ikeom Turnerom do veličanstvenog uspjeha od osamdesetih nadalje, Tina bez zadrške preispituje svoju intimnu prošlost - sve poraze i pobjede i sve ostalo između. Dijeli s nama svoja sjećanja na dane na pozornici s najvećim imenima glazbene industrije
Mickom Jeggerom, Keithom Richardsom, Davidom Bowiejem i Beyoncé - i priča nam o neočekivanom susretu s ljubavi svojeg života 1986. i vjenčanjem s njim 27 godina poslije. Kao što Tina kaže: ”Katkad najveća sreća dolazi onda kad smo je spremni cijeniti.”
Suočena s brojnim zdravstvenim problemima i obiteljskim tragedijama posljednjih godina, Tina pripovijeda o svojem nesvakidašnjem životnom putovanju, pronalazeći ljepotu i smisao čak i u najmračnijim trenucima. ”Moja ljubavna priča” uzbudljiva je i inspirativna ispovijest žene koja se usudila prijeći sve prepreke koje su joj se našle na putu. Prožeti Tininom prepoznatljivom empatijom, borbenošću, energijom, srcem i dušom, ovi su memoari očaravajući i dirljivi kao njezini najveći hitovi.

TINA TURNER, rođena kao Anna Mae Bullock, pjevačica je i glumica čija je karijera trajala više od šezdeset godina. Tina je započela glazbenu karijeru s bivšim mužem, Ikeom Turnerom, u sastavu Ike and Tina Revue. Uspjeh je uslijedio nakon nekoliko hirova, uključujući “River Deep - Mountain High” i “Proud Mary” iz 1971.

Razvela se od Ikea Turnera 1978. godine i zatim izgradila samostalnu karijeru, stvorivši mnoštvo hitova, među kojima je i njezin solistički album “Private Dancer” iz 1984. Tina Turner prodala je 200 milijuna albuma i rime oborila rekord u povijesti glazbene industrije. Osvojila je mnogobrojne nagrade, od kojih dvanaest Grammyja, i prodala je više ulaznica od bilo kojeg samostalnog umjetnika u povijesti. Živi sa suprugom Erwinom Bachom u Zürichu u Švicarskoj.
Naslov izvornika MY LOVE STORY

Mogu biti mnogo različitih žena u različitim trenucima - seksipilna, vesela, blesava, mlađa od svoje stvarne dobi i mudra za svoje godine. Ali žena u mojoj srži jako je slična Entity, snažna i otporna. Toliko je toga izgubila, a onda je toliko toga pretrpjela da bi je muškarci u njezinu svijetu poštovali. Pronašla sam se u njezinoj borbi jer sam je i sama proživjela.
Fizički proces moje transformacije iz Tine u Entity bio je jako zanimljiv. Naučila sam kako obrijati glavu svakog dana, jer je koža tako osjetljiva, da je bolje da to sam učiniš. Iznenadilo me kako je moje lice lijepo, veoma lijepo s obrijanom glavom. Malo me je to brinulo. Onda je došla ekipa frizera i šminkera da ostvare taj zamišljeni look, koji su dovršili divljom plavom perikom. Naposljetku su stavili opremu na mene. Moj je oklop bio težak trideset dva kilograma i bio je napravljen od mreže za kokošinjac, psećih brnjica, i tko zna od čega još. O, Bože, izgledala sam opako.
Kostimografi su odradili odličan posao, ali nisam im vjerovala da će pogoditi s cipelama. Nitko nikad ne pogodi. Donijela sam vlastite štikle na set, dizajnerske cipele za koje sam znala da ću u njima zaista moći stajati, jer sam ih morala nositi nekoliko sati u
komadu. Na kraju svake pripreme pošpricali bi me svakakvim završnim sprejevima, a kad bi ekipa završila, više nije bilo Tine. Bila sam Aunty Entity, od glave do pete.
Budući da sam pomalo smiona, zahtijevala sam samostalno izvođenje vratolomija, bez kaskadera. Čak i ja moram priznati da je ponekad bilo strašno. Thunderdome je imao neke divlje scene. Na filmskom setu surađuješ s ekipom da bi se zaštitio od ozljeda. Na primjer, trebala sam izvesti dramatični skok u visokim potpeticama. Pogledala sam jednom udaljenost koju trebam preskočiti (ovo je ista osoba koja nije razmišljala kad je skočila s pozornice u osmom mjesecu trudnoće) i zaključila sam da ću zasigurno uganuti gležanj. Rekla sam im da nam treba kutija da ublažimo doskok, skinula cipele dok sam skakala i opet ih obula kad su snimali moj doskok. Ah... ta čarolija filmskog snimanja.
Ja sam bila zaslužna za Entityin prepoznatljivi smijeh. George Miller jednom me čuo kako se smijem na setu, mislim da je nečiji šešir podletio pod kamion, ili nešto blesavo poput toga, i odlučio da Entity mora zvučati baš poput mene - zaigrano i zlokobno u isto vrijeme.
Najdraže mi je bilo slobodno vrijeme provoditi sjedeći iza Georgea i gledajući ga kako daje upute drugim glumcima. Željela sam vidjeti kako je uistinu izgledao filmski svijet. On bi rekao: “Ti si najusredotočenija pjevačica i glumica koju poznajem.” Mislim da se iznenadio kad je vidio da s lakoćom surađujem s drugima, da nisam primadona. Htjela sam mu reći: “Ne znaš ti odakle ja dolazim! Tamo nije dozvoljen ulaz primadonama.” Kad se sada toga prisjetim, shvatim da nisam bila izvanredna u filmu, ne toliko dobra koliko sam htjela biti. Ali dala sam najbolje od sebe i čini se da je bilo dovoljno.
Šarmirao me moj kolega Mel Gibson, kojeg sam uvijek zvala “Melvin”, jer je imao nešto dječačko u sebi što me je podsjećalo na jednog od mojih sinova. Jako je opušten i zaigran. Raditi s njim bilo je jako slično suradnji s glazbenicima; dobro se zabavljaš, ali odradiš posao. Toliko sam ga zavoljela da me je, kad je film bio dovršen, boljelo čitati priče o njegovu lošem ponašanju. Znala sam da je Melvin bolji od toga, pa sam mu poslala njegovu sliku s porukom: “Molim te, nemoj ovo upropastiti.” Shvatio je ozbiljno moje riječi i bio je sretan što sam mu izrazila podršku i brinula se za njegovu dobrobit.
Ne mogu si pomoći, uvijek sam se brinula za ljude do kojih mi je stalo. Keith Richards savršeno me opisao kad je rekao Vanity Fairu da me doživljava kao “najdražu tetu” ili “dobru vilu”, jer sam se uvijek pokušavala brinuti o ljudima kad bismo bili na turneji. Ako bi netko bio prehlađen, ja bih ga gnjavila da zakopča jaknu i stavi šal i nudila VepoRub za grlobolju. U duši sam podjednako “Majka Zemlja” i ”Rock ’n’ Roll” i mislim da su zbog toga moja prijateljstva s drugim glazbenicima potrajala.
Divlje i predivno putovanje koja je započelo pjesmom “Private Dancer” kulminiralo je na dodjeli nagrada Grammy za 1984., koja se odvila u noći 26. veljače 1985. Osjećala sam se pomalo ošamućeno jer sam imala gripu, ali i da sam bila u najboljem zdravstvenom stanju, ta bi večer svejedno bila izvantjelesno iskustvo. Kad sam izišla na pozornicu na vrhu stepenica i sišla niz njih pjevajući “What’s Love Got to Do with It”, osjetila sam emotivni zagrljaj publike. Jako im se svidjela pjesma, ali i priča koja je uz nju išla. Mislim da sam se obraćala svim ljudima koji sanjaju o svojoj drugoj prilici i neumorno rade da bi taj san ostvarili. Roger je bio sa mnom te večeri, ali ni ja ni on nismo
mogli zamisliti da će “What’s Love Got to Do with It” osvojiti dva Grammyja, jednog za snimku godine i jednog za najbolju žensku pop vokalnu izvedbu, a “Better Be Good to Me” treću nagradu, za najbolju žensku rock vokalnu izvedbu.
Album Private Dancer na kraju je prodan u osam milijuna primjeraka u prvoj godini.
Ne brini, Rogere, snaći ćemo se.

Smiješno mi je prisjetiti se prvog vala mojeg novog uspjeha. Između snimanja Thunderdomea, odrađivanja individualnih koncerata i prvog dijela turneje Private Dancer, nisam imala vremena stati i razmisliti o tome što radim. Stalno sam putovala, rijetko sam negdje ostajala. Nisam ni stigla izraditi kreditnu karticu, iako to nije spriječilo novu mene, onu bogatu, da ne postanem kupac svjetske klase. Zapravo, uvijek sam bila kupac svjetske klase, ali sad sam si to mogla i priuštiti! U jednom od mojih intervjua o “povratku Tine Turner na scenu”, rekla sam časopisu People da samo želim karticu American Express Gold. Dok se nisam dočepala kartice, posuđivala sam karticu od svojeg menadžera i bilo koga drugoga u svojoj orbiti. “Ne brinite”, uvjerila sam osobu koja je vodila intervju. “Uvijek im vratim novce.”
Oko mjesec dana nakon dodjele nagrade Grammy, otpjevala sam duet s Davidom Bowiejem. I dalje me prolaze žmarci kad se toga sjetim. David i ja ostali smo bliski nakon te večeri u Ritzu. Među nama se razvilo posebno prijateljstvo, zajedništvo koje je proizašlo uzajamne naklonosti i divljenja te zajedničkih interesa. On je, poput mene, bio budist. Našalio se da je u nekom trenutku svojeg života morao odlučiti hoće li postati budistički redovnik ili rock-zvijezda. Slušala bih ga kako priča i upitala bih ga: “Davide, kako tako mnogo znaš?” Oduševljavalo me što je bio informiran o svemu. Ne samo o glazbi, o svemu. Mogao je pričati o umjetnosti, vjeri, bilo kojoj temi. Nasmijao bi se i rekao: “Tina, ja nikad ne prestajem učiti.” On je stalno stjecao nova znanja, bio je pravi renesansni čovjek, ali ne i naporan. Kad se sjetim Davida, pomislim na zraku svjetlosti. On je gotovo imao aureolu.
Glazbeni spot za njegovu pjesmu “Tonight”, koji je snimljen tijekom nastupa uživo u NEC areni u engleskom Birminghamu, u ožujku
1985., govori sve o osjećajima među nama. Ja sam počela pjevati ”Everything’s gonna be all right, tonight”, njišući se uz zavodljivi reggae ritam. Potom se pojavio David, izašavši iz maglice u bijelom kratkom sakou. Publika je bila iznenađena, a arena je vibrirala kao da je bio potres! Izgledao je tako lijepo, poput anđela. Htjela sam reći “opa”, ali nisam mogla govoriti. Morala sam učiniti bilo što, samo da ne stojim na mjestu, pa sam se dramatično okrenula prema njemu. Tko se ne bi okrenuo da promotri takvu pojavu?
Dok smo večer prije vježbali, otkrila sam neke stvari o Davidu. Stvarno je znao plesati, a znao je i glumiti. To ne mogu svi pjevači. Kad smo se zagrlili na toj pozornici, bio je to predivan trenutak. Izgledali smo kao u transu, poput ljubavnog para. Iako, suprotno glasinama, i žao mi je što ću nekoga razočarati, nikad nismo imali takvu vrstu odnosa. Nismo nikad ni spavali zajedno. David je bio drugačiji od drugih rokera. Bio je pravi džentlmen.
Mogu odmah nastaviti sa sljedećom vrućom temom. Jedno od pitanja o kojima se najviše raspravljalo u povijesti rock ‘n’ rolla, a mislim da ne pretjerujem jer me to uvijek
pitaju, jest ono “Što vam je David Bowie šapnuo na uho dok ste plesali u spotu za pjesmu ’Tonight’?” Novinari i obožavatelji očajnički žele odgovor. Neki su rekli da bi mogli dovesti čitača s usana da dešifriraju Davidove riječi, ali njegova su usta tako blizu mojeg uha i njegove se usne ne vide u potpunosti, pa to neće pomoći.
Da zaključimo: David se nagne i šapne, a ja reagiram kao da sam čula nešto jako zločesto. Ne, nije rekao ništa prosto. To bih zapamtila. Ali pokušavam se sjetiti što mi je zaista rekao.
Istina je da se jednostavno ne sjećam. A sad kad je David otišao u svoj grob, njegove će riječi morati ostati misterij. Iako, nema jamstva da bi njegovo sjećanje bilo išta bolje od mojega. Vjerojatno je i on zaboravio.
U jednom trenutku tijekom našeg dueta, mlada žena popela se na pozornicu i uhvatila Davida za ruku. Sve se brzo dogodilo; zaštitari su je odveli, a David, koji je imao odličan smisao za humor, odmah se našalio rekavši nešto poput: “Valjda bih trebao biti sretan što je to bila žena”, aludirajući na vječne rasprave novinara o njegovoj seksualnosti. Vjerojatno bi im tada sjekira pala u med da je takvo što učinio muškarac. Danas ne bi ništa rekli, ili bi ga opisali kao seksualno ”fluidnog”, ali tada je to bila velika priča, i to ga je zabavljalo.
Nakon pjesme “Tonight”, spomenula sam Davidu da bih htjela da mi napiše pjesmu, neku sa sličnim ozračjem kao u pjesmi “Putting Out Fire”. Pristao je, ali sumnjala sam da će je stići napisati. Glazbenici su mi često govorili da hoće, i imali su dobre namjere, ali onda bi otišli i bavili se svojim životima i na to zaboravili. Ali ne i David. Nazvao me je nekoliko mjeseci poslije, dok je bio negdje na skijanju, i rekao da ima odličnu pjesmu za mene. “Zove se ‘Girls’”, rekao mi je, opisavši je kao “stvarno žestoku”, baš kao što sam voljela, “ A”, dodao je, “ako je ti ne uzmeš, ja ću je snimiti”.
“Čekaj malo”, rekla sam. “Ako je ti želiš, znači da je prava.”
Ponekad, kad ljudi žele napisati pjesmu baš za mene, to obično ne bude dobro. Ja im kažem: “Ne razumiješ, ja se mogu poistovjetiti s onim s čim se i ti poistovjećuješ.” Ako čujem da su je za sebe napisali, i da je bi oni pjevali, onda je uzmem. Čim je David izrazio želju da pjeva “Girls” (i na kraju ju je i snimio), ja sam znala da je to dobra, univerzalna pjesma. Jako mi se sviđa što o ženama govori kako su moćne i misteriozne. Trebalo mi je neko vrijeme da je shvatim kad sam se pripremala za snimanje, ali upravo to volim kod Davidove glazbe, što me uvijek potakne na razmišljanje.
Kad sam posljednji put vidjela Davida, on je nastupao u Bruxellesu. Došla sam u njegovu garderobu nakon koncerta i baš smo se napričali. Susret je bio ugodan, iako je skrivao da je bolestan pa nisam znala da je to bio naš “posljednji ples”, naš posljednji pozdrav.
“Volim te, Tina”, rekao je.
“Volim te, Davide”, odgovorila sam.
Tako mi je drago što smo se rastali tim riječima.

Erwin, koji jako dobro poznaje glazbenu industriju jer se njome bavi cijeli život, jednom me je upitao: “Zašto su te Bowie i Jagger uzeli pod svoje okrilje? To nisu ni za
koga drugog učinili.” Objasnila sam mu da su me Englezi cijenili još od ranih dana “Ikea i Tine”, i da su me još više podržali nakon što sam napustila Ikea.
Mislim da im se svidjelo ono što vide - ženu koja im se vokalno, može suprotstaviti, surađivati na pozornici u rokerskom stilu, a da i pritom sve izgleda kao odlična zabava. David je uvijek govorio: “Kad plešete s Tinom, ona vas gleda u oči.” Bili smo partneri. Jednaki. U to vrijeme nije bilo žena koje su pjevale i plesale poput mene, koje su mogle biti seksipilne, a da to ne bude seksualno. Izlazila sam na pozornicu u štiklama i kratkim suknjama, i bilo je dobrog plesa i smijeha i zabave, a da se žene u publici nisu osjećale kao da želim zavesti njihove muškarce. Nikad ništa negativno nije dolazilo s pozornice. Beyoncé danas ima jednaku takvu energiju, ali tada sam ja bila jedina.
Koliko žena može držati svoj kraj pozornice s Mickom Jaggerom? Mick i ja uvijek smo se odlično provodili, a naš nastup na Live Aidu 1965., povijesni koncert koji je organizirao Bob Geldof za prikupljanje novaca za gladne u Etiopiji, savršeni je primjer toga.
Bilo je kasno navečer na stadionu JFK u Philadelphiji. Temperatura se popela na trideset pet stupnjeva, a publika je tamo bila cijeli dan, slušajući razne izvođače, od Toma Pettyja i Madonne do Beach Boysa i Boba Dylana. Sad su čekali Micka, koji nije namjeravao dopustiti da ga ekstremna vrućina odvrati od njegova uobičajenog, jako energičnog nastupa. Uvijek je bio u pokretu, i njegovi su obožavatelji to očekivali i ovaj put.
Ja sam te večeri kao iznenađenje trebala otpjevati dvije pjesme s Mickom, i prije nego što smo se popeli na pozornicu, kratko smo porazgovarali o tempu. Hali & Oates svirali su kao prateći bend Micku, koji je nastupao kao samostalni glazbenik, bez Rolling Stonesa, i mene je brinulo da sviraju malo presporo. Meni treba zalet. Ne znam plesati na sporu glazbu. Rekla sam: “Mick, ne znam hoćemo li uspjeti ako nas oni ne mogu pratiti.” Rekao mi je da se ne brinem, da će to on riješiti. ”Znam što želiš”, rekao je. “Ti želiš da bude brzo? I izašao je i objasnio bendu kako trebaju svirati.
Kad se vratio, upitao me je: “Onda, što ćemo činiti?” Mick i ja nikad nismo mogli stajati na mjestu i pjevati. Nismo bili takvi. Morali smo nešto činiti. Odmjerio me je. Na sebi sam imala usku kožnatu majicu i suknju. Vidjela sam kako mu je u očima zasjala neka nevaljala ideja.
“Može li se ta suknja skinuti?” prepredeno je upitao. “Molim?!” bio je moj zaprepašteni odgovor.
“Skinut ću ti suknju.”
Upitala sam ga zašto bi to učinio, ali već je bilo prekasno da o tome raspravimo. Mick me preduhitrio. “Samo da nešto izazovem”, rekao je. Razumljivo, ja sam bila malo nervozna jer nikad nisam skinula suknju na pozornici. Srećom, bila sam pripremljena. U ono se vrijeme nije nosilo samo donje rublje. Imala sam još mrežaste čarape, potom plesačke gaćice da mi suknja ne padne, tako da nisu imali ništa za vidjeti, samo kostim ispod kostima. Bila sam pokrivena - tješila sam se. I Mick je znao da sam pokrivena. Bili smo profesionalci. Mick je izišao na pozornicu, zahvalio publici što su izdržali na takvoj vrućini, a potom viknuo: “Gdje je Tina?” Izišla sam i odmah smo počeli pjevati ”State of Shock”. Bilo je dobro, ali malo previše pitomo za Micka, koji voli
uzbuđenje. Kad smo počeli pjevati “It’s Only Rock ‘n Roll”, on je skinuo majicu, plesao golih prsa po pozornici, a onda otparadirao s pozornice, kako bi se presvukao u žuti sako i maskirne hlače, cijelo vrijeme pjevajući “But I like it”.
Vratio se, i ne preskočivši ni note, dodirnuo mi je struk. Osjetila sam, o, Bože, osjetila sam da opipava tražeći kopču. Znala sam da će se to dogoditi. Spustila sam pogled jer sam se pitala kako izgledam u tom trenutku.
Kad mi je dramatičnim potezom skinuo suknju, s olakšanjem sam shvatila da nije strašno. Zahvaljujući činjenici da su me plesačke gaćice držale poput steznika, a mrežaste čarape skrile moje donje rublje, sve je bilo oblikovano i na svojem mjestu, kao kod plesača. Uspjela sam izgledati iznenađeno (to je ona glumica u meni) i skrila sam se iza Micka da izgleda kao pravo iznenađenje. Publika se oduševila.
Mick je jednostavno nestašan, znate? Mi se samo igramo. Kad sam se prvi put pojavila s njim na pozornici, pokušao mi je gurnuti mikrofon među prepone. On je poput svakog nestašnog dječaka kojeg ste nekad poznavali u školi. Zato uvijek doživljavam Rolling Stonese kao dječake, jer sam odgojila sinove. Kad odgajate dječake, onda znate da su oni zaigrani. Uvijek sam morala biti na oprezu u Mickovu društvu jer nikad nisam znala što će mi sljedeće podvaliti. On mi je poput brata. Nije mi neki neznanac povukao suknju. To je učinio dječak kojeg sam poznavala... jako star “dječak”.
Mick je domišljat. Sjećam se da sam, baš nakon što sam napustila Ikea, došla u Mickovu garderobu nakon koncerta, i kad me ugledao, počeo me zadirkivati: “Ne želim nikakve oslobođene žene ovdje.” Vidjela sam da mu je drago radi mene i da je htio podržati važne promjene u mojem životu, ali on je to učinio na svoj način, uvijek s dozom humora.
Godinu dana nakon Live Aida srela sam Micka na koncertu Princeove zaklade u areni Wembley u Londonu.

Razgovor između nas uvijek je poput stolnog tenisa jer se on jako voli natjecati. Ja sam mu rekla nešto poput: “O, Mick, baš ti je lijepa kosa.” Ne zastavši ni sekunde, on mi je odgovorio: “Da, a još je i moja.” Takav je Mick, ukazuje mi na razliku između moje perike i njegovih prirodnih kovrči. Nitko ga ne može nadmašiti u razgovoru. Zato on daje najbolje intervjue. Zna kako se zabaviti s novinarima, kako preusmjeriti pitanja upravo na osobu koja ih je postavila, pa uvijek uspije pobijediti u duelu.
Bez obzira na to koliko me on zadirkivao, Mick i drugi Stonesi uvijek su bili uz mene kad sam ih trebala. Znam da smo prijatelji. Znam da se možemo osloniti jedni na druge. Međutim, do kraja života Mick i ja ćemo i dalje zadirkivati jedno drugo i biti zaigrani. Mi smo takvi.
Odlično sam se zabavljala kad je moja solo karijera doživjela uzlet. Stvarno sam imala zbog čega biti zadovoljna nakon albuma Privat Dancer: odlazak na turneju s Rolling Stonesima, Rodom Stewartom, Lionelom Ritchiejem i Bryanom Adamsom; snimanje filma Pobješnjeli Max s Melom Gibsonom; nagrade Grammy; snimanje dueta s Davidom Bowiejem. Uživala sam u umjetničkoj slobodi i komercijalnom uspjehu.
Kad sam napustila Ikea, skupila sam sve nagrade koje smo zajedno osvojili i sklonila ih. Rekla sam sebi: “U redu, vidjet ću što mogu sanja; postići.” Na kraju sam popunila prazna mjesta novim nagradama, potvrdama, srebrnim, platinastim i trostruko
platinastim albumima. Ljudi su me nazivali “novom senzacijom”. Naravno, to ne postoji, ali postoje druge prilike. Drugi put sam imala priliku preokrenuti svoj život. Mogla sam sve napraviti ispočetka, onako kako sam željela, i nisam morala živjeti u nečijoj sjeni. Ike mi je uvijek govorio da ga sputavam, ali shvatila sam da je bilo upravo suprotno. Svakim udarcem u moje tijelo i u moje samopouzdanje on je sputavao mene. Bez Ikea sam se mogla vinuti u visine.
Mark Knopfler savršeno je to sažeo kad mi je napisao pjesmu ”Overnight Sensation. Tad smo bili u Kanadi. Bio je na mojem nastupu, i, te večeri, dok me je pomno promatrao, palo mu je pameti napisati pjesmu o djevojci koja je već dugo na sceni. Prošla je kroz trnje i kamenje, no nikad nije prestala sanjati. Kad mi je Mark tek dao pjesmu, pomislila sam: “Želim li ovo pjevati? Želim li se sjećati Ikea, i koliko je loše bilo dok ga nisam napustila?” Markova pjesma pomogla mi je da shvatim da je to bio put kojim sam trebala poći i da je ono što se dogodilo moja sudbina. Ike će uvijek biti dio moje priče, ali postajao je sve manja slika u retrovizoru. Morala sam razmišljati o budućnosti, a ne o prošlosti.
Kad sam počela raditi s Rogerom, Ike je zamolio naše sinove da me pitaju bih li još jednom pošla s njim na turneju. Čak je i s Rogerom razgovarao. Mislim da je dobio neku ludu ideju da se udružimo sa Sonnyjem i Cher na nekakvoj “turneji bivših”, ako to možete zamisliti, rekla sam Rogeru: “Jesi li ti lud? Nemaš pojma s čim bi imao posla da surađujemo s lkeom. On je prevarant, a to nije ni blizu najgore što mogu reći o njemu.” Nisam mogla podnijeti pomisao da stojim s njim na pozornici, a kamoli da pjevam njegove pjesme.
Dugo se nisam morala brinuti o sukobima s lkeom. Što je moj uspjeh bio veći, on je postajao sve tiši. To je čudno, zar ne? Nakon što se “What’s Love Got to Do with It” popela na prvo mjesto ljestvica, više nije bilo nikakvih molbi za bilo kakvim ponovnim okupljanjem. Mislim da je Ike napokon shvatio da se neću vratiti.
Više nisam prozborila s lkeom Turnerom.
Niti jednu jedinu riječ do dana njegove smrti, 12. prosinca 2007.

8

“ROMANSA SA STRANCEM30”

“U zraku je
romantika, tako kažu
Ljubav te može dočekati iza ugla31”

30 Engl. “Foreign Affair”; naslov pjesme Tine Turner, (op. prev.)
31 Engl. “There's romance in the air, so they say love could be a small café away”; stihovi iz pjesme “Foreign Affair”, (op. prev.)

Kako sam stalno govorila Rogeru, vjerojatno sve dok mu nije dojadilo, moj dugogodišnji san bio je da napunim stadion ili veliku arenu, baš poput Rolling
Stonesa. Taj se san ostvario turnejom Private Dancer 1985. Održali smo 180 koncerata u deset mjeseci, putujući svijetom do gradova Sjeverne Amerike, Europe, Australije i Azije. Više od dva milijuna ljudi došlo je vidjeti “novu finu”, samostalnu izvođačicu sad poznatu po pjesmi “What’s Love Got to Do with It”, “Let’s Stay Together” i “Private Dancer”. I dalje sam pjevala njihove najdraže pjesme, naročito “Proud Mary” i “River Deep, Mountain High”, a publika ih je obožavala slušati. Časopis Billboard napisao je: “Ona dolazi kako bi dala sve što može”, a upravo sam se tako i osjećala. Bila sam presretna što sam na toj pozornici. “Jeste li spremni za mene?” upitala bih mnoštvo. Itekako su bili spremni! Bilo je to naporno, ali davala sam sve od sebe, od trenutka kad bih izašla na pozornicu plešući, pa sve do posljednjeg bisa, što je obično bila moja verzija ZZ Topove pjesme “Legs”.
Kad već spominjemo noge, Billboard je rekao i da imam “najpokretljivije noge u glazbenoj industriji”. Zabavljala me je, i još uvijek me zabavlja, ta stalna pozornost koju posvećuju mojim nogama. Meni zaista nije jasno. Jeste li ikad vidjeli ponijeve noge kad se tek okoti? Duguljaste i tanke. Tako su meni moje noge uvijek izgledale. Kad sam bila mala, pomislila bih: “Zašto izgledam poput malog ponija?” Moj kratki trup obješen je na ove dvije klimave noge, ali naučila sam odijevanjem postići da dobro izgledaju. U Nutbushu nitko se ne bi zagledao u moje noge. Crnkinje koje su bile punašne i pune oblina smatrane su lijepima, ali moje tijelo, koje je samo bilo mršavo i ravno, nikad nije izazivalo poglede. Znam kako izgledati dobro, ali ne bih se nazvala lijepom ženom.
Budući da sam bila na turneji gotovo godinu dana, nisam imala previše vremena za privatni život. Već dugo nisam imala ozbiljnu vezu. Tijekom života nisam bila s puno muškaraca, cijelu sam mladost provela s Ikeom, a nakon razvoda moje su veze češće bile problematične nego vrijedne. Nikad nisam bila od onih žena koje su morale imati seksualne odnose. Ponekad sam bez njih bila i godinu dana. Ako biste me vidjeli pod ruku s nekim muškarcem, to je nešto značilo. Nisam izlazila s muškarcima samo radi društva. Bilo je tu nekih zaljubljivanja, ali ništa važno. Nemojte se smijati, ali uvijek sam bila pomalo nervozna na početku veze s novim muškarcem jer nisam znala kako će moja perika biti prihvaćena!
Perika je bila nezaobilazni dio izgleda Tine Turner. Da izađem na pozornicu s “prirodnom kosom”, publika me ne bi prepoznala. Rekli bi: “Gdje je Tina?” Jednom sam pošla liječniku u St. Louisu koji me je pitao koje sam rase dok je zapisivao moju povijest bolesti. Kad sam rekla: “Crnkinja”, on mi se suprotstavio. “Vaša kosa”, naglasio je s nevjericom, primijetivši da je ravna i blistava. Nije imao pojma da nosim periku, i tako svi reagiraju.
Ne iznenađuje me što ljudi misle da je perika moja prava kosa, jer sam je oduvijek smatrala svojim produžetkom. Na neki način, to i jest moja kosa. Dok sam nastupala, nikad nisam željela da perika postani poput kostima, dok je neki izvođači mijenjaju isto kao što mijenjaju odjeću. Vjerujem da sam i tim stavom zadržala pristojan izgled. Kad mi je “kosa” bila kovrčava van pozornice, onda bih ostavila isti osnovni stil i boju na pozornici. Samo bih je malo uredila, da izgleda dramatičnije. “Pripremam je poput obroka s tri slijeda”, znala sam reći osamdesetima, kad je u modi bila bujna kosa. Oprala bih je, ostavila da se osuši, natapirala je, dodala onoga ljepljivog, opet je natapirala i ostavila da se osuši. Bilo je to pretjerano, ali funkcioniralo je. Dok bih bila na pozornici, ponašala bih se kao da je to moja kosa, prolazila bih prstima kroz nju i micala je s lica. Dok sam plesala, zabacivala sam kosu tako realistično, da nitko nije mogao biti potpuno siguran da ona nije, kako je Mick volio reći, moja.
Nikad neću prestati nositi periku. Ipak, koliko god mi se sviđalo što mi je ona bila zgodna i činila me lijepom, uvijek je postojao rizik da ću sresti muškarca koji bi mogao prigovoriti; muškarca kojemu bi bio problem upustiti se u romantičnu vezu s Tinom, bujne kose i glamuroznih oprava, ali buditi se s nesređenom Annom Mae. Što ako se razočara mojim stvarnim izdanjem? Uvijek me činilo pomalo nervoznom upuštanje u takav rizik.
Ta me dvojba nije toliko brinula jer sam na turneji Private Dancer uvijek toliko marljivo radila da nisam ni imala vremena za romantične veze. Barem sam si tako govorila do onog dana kad smo Roger i ja sletjeli u Köln zbog velikog koncerta. Bila sam umorna i pomalo loše volje, misleći na naporan raspored koji me je čekao. Dok smo hodali zračnom lukom, neki je mladić izišao iza stupa da bi nas pozdravio. Mislila sam da je neki stranac, možda obožavatelj, ali Roger ga je odmah prepoznao i srdačno ga pozdravio, rekavši: “Zdravo, Erwine.” Bio je to Erwin Bach, jedan od direktora EMI-ja, moje diskografske kuće u Europi, i tu je bio da dostavi iznenađenje od Rogera, novi Mercedesov džip G-klase koji je bilo teško   nabaviti.   Ali   pravo   iznenađenje   nije bio automobil, nego muškarac!
Izgleda da je ovaj karizmatični stranac u ruci držao ključeve mojega srca, koje je najednom počelo lupati BUM, BUM, BUM, prigušivši sve druge zvukove. Ruke su mi bile hladne kao led. Tijelo mi drhtalo iznutra. “To je ljubav na prvi pogled”, čudila sam se. Samo sam pomislila, ako sam uopće mogla misliti: “O, Bože, nisam spremna za ovo. Ovaj zavodnik preda mnom raširio je ruke i pozdravio me. Pomislila sam: “E pa ne idem u to naručje”, iako sam željela. Završili smo s upoznavanjem i šaljivim primjedbama i izišli iz zračne luke Roger je uskočio u limuzinu koja nas je čekala, a ja sam ušla u džip s Erwinom da mi ispriča sve o njemu dok me vozi u hotel.
Promatrala sam ga sa strane dok smo se vozili.

Bio je mlad oko trideset godina, i bio je jako lijep, iako ne u konvencionalnom smislu. Imao je tamnu kosu i stvarno lijepe ruke. Volim muške ruke. Odjednom sam postala nesigurna zbog svojeg izgleda. Na sebi sam imala džemper Issey Miyake i kožnate hlače, uglavnom rokerski look. Iako sam bila jako zanimljiva, kad se danas toga sjetim, uvjerena sam da to nije bio najbolji trenutak. Kosa mi je u to vrijeme bila velika. Velika i divlja. Baš sam je bila natapirala i raščupala, poput onog poslovičnog jela u tri slijeda, pa je stršala. To je bio moj stil, to su
ljudi očekivali. Ali ako mene pitate, nije tako dobro izgledalo i sumnjam da sam Erwinu bila privlačna. Oh, i ako kosa nije bila dovoljan razlog da mu budem odbojna, imala sam i četrdeset šest godina, bila sam razvedena i majka dvoje, odnosno četvero “djece”, koja su zapravo bili muškarci... baš poput Erwina.
Što je Erwinu prolazilo kroz glavu? Kasnije, dosta kasnije, doznala sam da je i on osjetio onaj isti električni naboj koji je prošao kroza me. Opisao je naš susret čarobnim i rekao da, kad me je gledao, nije vidio ”zvijezdu” ni moju boju kože, ni druge detalje. Vidio je ženu, jako privlačnu ženu, ali nije znao što učiniti sa svojim osjećajima.
Naš razgovor u džipu bio je pomalo usiljen. Ja sam se teško koncentrirala (izgleda da je i on imao isti problem), a postojala je i jezična barijera. Erwin je bio jako obrazovan i znao je engleski, ali nije ga mnogo govorio, pa je bilo čudnih trenutaka tišine. “Saberi se, rekla sam sebi tijekom vožnje koja je bila neobično i prekratka i preduga. ”Govori!” Želeći očajnički nešto reći, zamolila sam ga da mi pokaže gdje se pale svjetla za maglu (kao da je to bilo pravo pitanje), a on se zarumenio dok je pokušavao pronaći gumb. Uspjeli smo, pomalo zastajkujući, razgovarati o kontrolnoj ploči i drugim bezazlenim temama dok nismo došli do hotela.
Pozdravila sam ga, i, još drhteći, uspjela doći na kat do sobe, bacila se na krevet i pomislila: “Baš je divan. Zaista divan. Što ću sada?” Bila sam šokirana. Nisam imala pojma da ću pronaći uzbudljivu ljubav na prvi pogled u Njemačkoj. Gotovo sam imala osjećaj da smo se povezali u nekom drugom životu. Sad sam morala smisliti kako ćemo se povezati u ovom životu.
Ostvarivanje ciljeva nazivam “pletenjem”, i jako sam dobra u tome. Sljedećeg dana bila sam na večeri s ekipom iz EMI-ja, uključujući i Erwina. Najavila sam da priređujem božićnu zabavu (odluka koju sam donijela u istom tom trenutku) i da su svi pozvani (da, i toga sam se upravo tad sjetila). Onda sam, poput pravog genija, dodala: “Slušajte me. Želim vaše datume rođenja, kako bih mogla dati izraditi vaše astrološke karte, da vas bolje upoznam.” Samo sam jednu osobu htjela pobliže upoznati, Erwina. Što sam više o njemu doznavala, to me je više privlačio. Jedna mi je vidovnjakinja rekla da se njemu ne može govoriti što će činiti, što je sasvim istinito do dana današnjeg. Nije mi bilo važno što je mlađi niti što živi u Europi. Znate li što ja mislim? Mislim da mi je trebala ljubav. Stvarno sam željela nekoga voljeti. Bila sam slobodna žena, imala sam pravo izbora. Moj je izbor bio Erwin.
U to sam vrijeme bila pomalo nestašna. Jedne večeri, kad smo sjedili jedno do drugog na još jednoj poslovnoj večeri, rekla sam sebi: “Nije me briga. Jednostavno ću ga upitati.” Pogledala sam ga, tako zgodnog u majici Lacoste, trapericama i mokasinkama bez čarapa i šapnula: “Erwine, kad dođeš u Ameriku, želim da vodiš ljubav sa mnom.” Polako je okrenuo glavu i samo me pogledao, kao da nije mogao vjerovati što je čuo. Ni ja nisam mogla vjerovati što sam rekla! Poslije mi je rekao da to nikad nije čuo od jedne žene. Najprije je pomislio: “Opa, ove žene iz Kalifornije su stvarno divlje.” Ali ja nisam bila divlja. Nikad prije nisam ništa slično učinila. Samu sebe nisam prepoznala.
Nakon nekog vremena Erwin je došao poslom u Los Angeles i otišli smo na večeru u Spago, poznati restoran Wolfganga Pucka u koji se odlazi da biste bili viđeni i da biste
vidjeli poznate ljude. Pozvala sam sve kod sebe poslije večere (još jedna od mojih ne tako suptilnih lukavština), i tada je naša prava veza započela. Svirala je glazba, drugi su gosti odlutali, počeli smo se ljubiti i tako nastavili sve do spavaće sobe. Te je noći Erwin prespavao kod mene.
Kao što znate, nisam imala previše iskustva u ljubavi i udvaranju. Moja prva ljubav u srednjoj školi završila je slomljenim srcem. Bila sam još tinejdžerica kad sam se upustila u prvu odraslu vezu, s Raymondom, ocem mojeg sina Craiga. A onda sam bila u braku s Ikeom, a znate kako je to izgledalo. Trebala su mi desetljeća da se počnem ponašati poput zatelebane školarke, i uživala sam u naletu osjećaja koji me je zapljusnuo u mojoj drugoj adolescenciji.
Sljedećeg jutra, Erwin je trebao otići na Havaje na poslovni put. Odvezla sam ga do hotela i otišla kući, cijelim putem u sedmom nebu. Kad mi je Rhonda, koja je uvijek bila iza fotoaparata, donijela nekoliko fotografija nas dvoje s večere, odmah sam ih stavila u okvire i izložila ih po kući. Erwin mi je bio u mislima sljedeća dva dana... dok me nije nazvao i ležerno spomenuo da je put na Havaje otkazan. On je bio nekoliko kilometara udaljen od mene, u Malibuu. Tamo je bio cijelo vrijeme, družio se na plaži s kolegama, i nije se sjetio reći mi to. pokušala sam ostati hladna, ali u sebi sam bjesnila. “Tina, budaletino glupa” pjenila sam se na sebe. Zašto sam odabirala tako loše muškarce? Zašto uvijek mora biti razočaranje? Nisam mogla podnijeti pomisao da će me opet netko povrijediti. Bilo mi je bolje samoj, zaključila sam.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Srela sam Erwina kad sam promovirala album Private Dancer u Baselu, u Švicarskoj, i vratio mi se onaj stari osjećaj. Unajmila sam kuću u Gstaadu za blagdane i pozvala sam Erwina i neke druge ljude iz EMI-ja u posjet. Jedne večeri, sjedila sam uz kamin s prijateljicom Harriet, kad sam sjetno rekla: “Oh, voljela bih da je Erwin ovdje.” Toliko me se dojmio, da nisam mogla prestati razmišljati o njemu, ali nisam se previše nadala da će doći u Gstaad. Harriet mi je rekla: “Pazi što želiš, draga. Možda to baš i dobiješ. Ne znam je li ona nešto znala, ili je imala nekakve vidovnjačke moći, ali odjednom me pozvao moj zaštitar i rekao: “Tina, netko vam je došao u posjet.” Kad sam došla do vrata, tamo je stajao Erwin. Svemir mi je dao točno ono što sam željela. Kako sam se osjećala? Sretno. Uzbuđeno. Nervozno. Spremno.
Erwin je na glavi imao seoski šešir koji je popularan u Njemačkoj.

Smiješan, ali simpatičan. U žurbi sam se sjetila da volim sve na njemu, uključujući i njegov smiješni šešir. Erwin je zračio muževnošću koja mi je bila neodoljiva. Imao je neku nestašnu crtu dječaka i mudrost i staloženost starijeg muškarca; odlična kombinacija. A sad, budući da je bio tu, na mojem pragu, znala sam da mu se sviđam. Do kraja večeri, sudbine su nam bile zapečaćene. Odlučila sam se spakirati i useliti kod njega tijekom nadolazećeg odmora. Otada je moj dom bio tamo gdje je Erwin.
Prije nego što smo mogli objelodaniti našu vezu, Erwin je zahtijevao da nešto učinimo. Uvijek je bio vrlo profesionalan što se tiče posla u EMI-ju. Kad je Erwin diplomirao, otac ga je poticao da prihvati posao u tvrtki koja se bavila proizvodnjom čelika, koji bi mu osigurao solidnu, iako ne pretjerano uzbudljivu budućnost. Problem je bio u tome što je Erwin naišao na oglas za radno mjesto u glazbenoj tvrtki koja je postavila pitanje: “Želite li surađivati s Beatlesima?” Pa naravno da je htio surađivati s
Beatlesima. Obožavao je glazbu i ponio ga je entuzijazam da će svoju strast moći pretvoriti u zanimanje. Javio se na oglas koji je postavio EM I, dobio posao, i započeo karijeru u glazbenoj industriji, postigavši na kraju takav uspjeh da mu je čak i otac morao priznati da je bio u pravu što je izabrao Beatlese, a ne čelik.
Erwin je smatrao da nije primjereno da izlazi s EMI-jevom glazbenicom (to jest sa mnom), a da prije o tome ne porazgovara sa svojim nadređenima. Dogovorio je sastanak s gospodinom Wilfredom Jungom, generalnim direktorom za Srednju Europu, kako bi mu objasnio situaciju. Bio je nervozan jer nije mogao predvidjeti kakva će biti reakcija. Što ako bude morao birati između svojeg posla i mene? Predstavio je svoj slučaj gospodinu Wilfredu, koji je pažljivo slušao i izgledao kao da razmišlja o tome. Konačno je progovorio.
“Postoji problem”, rekao je gospodin Wilfred.
“Mogu li znati koji je to problem?” pristojno je upitao Erwin. “Mogao bih postati malo ljubomoran” odgovorio je gospodin Wilfred, čime je na svoj način dao Erwinu svoj blagoslov.
Imao je jedno upozorenje. “Slušaj”, upozorio je Erwina, “ako je to prava stvar, ako je ljubav, to je odlično. Ali nemoj da sljedeći tjedan pročitam u novinama da ste prekinuli.” S ovim riječima Erwin je mogao krenuti naprijed. Tako je počela moja ljubavna priča.
Nakratko ću se malo vratiti unatrag da progovorim o očiglednoj tabu-temi - razlici od šesnaest godina među nama. U mojoj glavi to nije nikad predstavljalo problem, ni onda ni sad. Kao prvo, Erwin i ja bili smo odrasle osobe kad smo započeli vezu. Dob je predstavljala puno manji problem od činjenice da smo imali drugačiju prošlost, životna iskustva i ličnosti, a s takvim se problemima suočavaju svi parovi. Ja sam Amerikanka, a on je Nijemac. To je najveća razlika.
Svijet bi mogao doživjeti Erwina kao Tinina “mlađeg muškarca”, ali prava istina je da on zapravo ima šezdeset, a ja šesnaest godina. Erwin je oduvijek bio stara duša. Mnogo je zreliji od mene. Razmisli prije nego nešto učini i oprezan je, dok sam ja ta koja će skočiti, a da ne pogledam ispred sebe. Zna biti jako krut u svojim navikama. I sad svira svoju harmoniku, kao što je činio kad je bio dječak. I kad smo se prvi put spetljali, iznenadilo me da ima rutinu zatvaranja vrata i gašenja svjetala prije odlaska na spavanje, što ja nikad nisam činila. Kad sam ga upitala: “Zašto to radimo?” uzvratio je: “Noć je. Zatvorimo vrata i pogasimo svjetla”, hladno je odgovorio. Zadirkivala sam ga da zvuči poput nekog starca!
Zapravo, shvatila sam da je većina ljudi bila sretna zbog mene, i čak pozdravljala našu vezu. Moje ponašanje pomoglo je starijim ženama da budu manje sramežljive po pitanju romantične veze s mlađim Muškarcima. Jako sam vjerovala u nas i trudila sam se ne obraćati pozornost na negativnosti. Zašto i bih? Već sam imala težak život i loš brak. Bilo je vrijeme da se pobrinem za sebe.
Moj stav o Erwinu dodatak je mojim općenitim razmišljanjima o starenju. Ne vjerujem u ograničenja. Ne zamaram se time što starim, dok god se osjećam dobro, držim do sebe i držim korak s vremenom.
Kao što kaže Deepak Chopra32, sad postoji nova vrsta “starijih ljudi.” Duže živimo, više radimo, čak se i drugačije odijevamo. Ja se ne pokušavam odijevati poput mladih djevojaka. Shvatila sam da mogu izgledati jednako dobro, a da ne pokazujem dekolte ili nosim jako kratke suknje. Moram se malo pokriti kad ostarim, ali u tome nema ništa loše. Samo to morate prihvatiti i pronaći stil koji vama odgovara. Postoji jedan izraz: “Nikad s ovog svijeta nećete živi otići.” To je istina. Nećemo. Idi naprijed. Potrudi se oko šminke, frizure i odjeće. Moraš se razvijati. Kao i Erwin, nikad ne doživljavam dob ili boju kože kao prepreku.
Cher i ja razgovarale smo o ovome s Oprom tijekom jednog intervjua prije nekoliko godina. Kad je ona upitala Cher što misli o starenju, Cher je odgovorila: “Mislim da je to grozno!” Ja se nisam složila. “Ja ga dočekujem raširenih ruku”, rekla sam iznenađenoj publici, nabrajajući razne primjere u kojima život s godinama postaje bolji. Objasnila sam da je moj život starije žene mnogo bolji nego kad sam bila mlada; zbog mudrosti, načina na koji razmišljam, stava. Dolazi do pozitivnih promjena kad ste još zdravi i dobro izgledate. Prihvatit ću i osamdeset, devedeset, koliko god, kad taj trenutak dođe.
Inače, kad mi je bilo četrdeset šest, ja nisam izgledala starije od tridesetogodišnjeg Erwina, a ni danas ne izgledam starije od njega. Oprah me jednom upitala razmišljam li ikad, kad smo sami, o tome koliko je Erwin mlađi od mene. Odgovorila sam joj da ne razmišljam. Razmišljam samo o tome da smo to Erwin i ja. Čak ni noću ni zbog čega ne osjećam da bih se trebala potruditi da izgledam lijepo u krevetu. To smo odavno prošli. Što ljubav ima s tim? Mnogo toga!
Ugodno nam je u vlastitoj koži i, što je još važnije, ugodno nam je jedno pored drugoga!
Zato sam donijela ispravnu odluku kad sam, zaljubljena preko ušiju, spakirala torbe i uputila se u Erwinov stan u Marienburgu, u Njemačkoj, predgrađu Kölna nalik Bel Airu. Njegov stan učinio mi se minimalističkim, ali mislila sam da je tako jer se nedavno uselio. Kad sam malo bolje upoznala Erwina, shvatila sam da mu je minimalizam u krvi: mrzi stvari. Ja ću prekriti svaku površinu knjigama, svijećama, fotografijama, potpurijem, bilo čime da dodam dašak osobnosti. Erwinova je filozofija “manje je više”. Njegov stolić za dnevni boravak iz snova na sebi ne bi imao ništa osim televizijskog upravljača. Više o ovome kasnije...
Erwinov trosobni stan bio je klasičan momački stan, opremljen odličnim zvučnicima, ali bez nepotrebnih sitnica. Umjetnine su bile naslonjene na zidove, a hrpe glazbenih ploča bile su posvuda, iako je Erwin tvrdio da ih je na tisuće prodao prije nego što se uselio i da je zadržao samo nekoliko stotina najdražih. Ja sam odmah promislila: ”Ovu prostoriju treba urediti”. Nisam ništa rekla i nisam znala kad će se to dogoditi, ali već sam imala neke ideje i jedva sam čekala započeti preobrazbu.
Važniji je problem predstavljala moja prtljaga. Planirala sam ostati cijeli mjesec, pa sam spakirala oko deset kofera Louis Vuitton s velikim izborom odjeće, dovoljnim da pokrijem gotovo svaku moguću prigodu. U Erwinovu stanu od sto kvadrata za to nije bilo mjesta. Morala sam spremiti svoju prtljagu u podrum i trčati dolje po odjeću.

32 Deepak Chopra - liječnik, govornik, autor, zagovornik alternativne medicine, (op. prev.)

Erwinovi susjedi morali su gurnuti “Louisa” kad god bi trebali koristiti perilicu i sušilicu. Bilo je malo nezgodno, ali zamislite njihovo iznenađenje kad ušli u praonicu i naletjeli na Tinu Turner, koja prekapa po svojim kuferima, pokušavajući pronaći nešto za odjenuti.
Sa mnom su na ovom putovanju bili i moji zaštitari. Koliko god mi je to zvučalo čudno, sad kad sam postala “nova senzacija”, nisam mogla putovati bez njih. Oni su spavali u obližnjem hotelu, gdje nisu morali svoje torbe držati u podrumu, a ja sam bila kod Erwina. Ne kažem da mi nije bilo ugodno. Uživala sam s njim. Željela sam provoditi više vremena s njim, a ne pobjeći, što sam uvijek željela dok sam bila s Ikeom. Prvi put u životu osjećala sam da sam zaista u ljubavnoj vezi. “Ovako to treba izgledati”, rekla sam sebi. Bili smo dvoje ljudi koji su rado živjeli zajedno i uživali u svakodnevnom životu.
Sigurna sam da je Erwin s vremena na vrijeme kolutao očima, budući da nikad nije bio impresioniran slavnima i životom koji uz to ide, ne nakon toliko godina u glazbenoj industriji. “Ostani prizemljena”, rekao je, “nemoj se oslanjati na privilegije koje idu uz slavu jer one mogu nestati brzo kako su i došle.” Bio je to dobar savjet, ali čak je i on morao priznati da je zgodno što imam svoju ekipu zaštitara. Komunicirali smo voki- tokijem. Štitili su me kad smo izlazili u javnost i omogućili nam da uživamo u privatnosti doma. Kad nismo imali energije za izlazak iz stana, oni bi nam donijeli hranu, pa smo mogli uživati u luksuzu privatne večere.
Priznajem da me je jednom entuzijazam za našim novim životom doveo u nepriliku kakvu biste vidjeli u epizodi serije Volim Lucy. Nisu baš svi moji ludi planovi bili dobre ideje. Erwin je trebao odletjeti za Brazil na kratki poslovni put, samo za vikend, a ja sam ostala u stanu. Nisam si mogla pomoći, pa me je, čim je otišao, a ja ostala sama, obuzela ona potreba za preuređenjem. Bez imalo oklijevanja otrčala sam u Pesch, poznatu trgovinu interijera u Kölnu, i obavila vrtoglavu kupnju. Inače se fini namještaj morao naručiti šest mjeseci unaprijed. Ipak, kad sam zamolila za brzu dostavu, u trgovini su je uspjeli organizirati za sljedeći dan, što je jedna od onih privilegija na koje me Erwin upozorio. Sve sam u stanu premjestila i nestrpljivo čekala otkrivenje velikog iznenađenja.
Erwinu je bilo užasno na povratnom putovanju iz Brazila. Ozlijedio se na letu kad su mu preko stopala prešla kolica s hranom pa je u nedjelju stigao šepajući i u velikim bolovima. Ono što je ugledao nije mu pomoglo da se osjeća bolje. Mislio je da je u pogrešnom stanu. Ne, u pogrešnom svijetu, kako je rekao. Kamo god je pogledao, bili su neki za njega suvišni predmeti. Napunila sam prostorije namještajem i dodacima. Čak sam i angažirala nekoga da premjesti njegove voljene zvučnike. Ja nisam mogla biti ponosnija što sam sve uspjela napraviti u samo dva dana, ali jadni Erwin bio je užasnut. Poželio je sve vratiti kako je bilo prije nego što sam se ja umiješala. Situacija se pretvarala u jednu od mojih najgorih “operacija joj!”
Srećom, na večeru nam je došao prijatelj, pa je Erwin morao suzdržati svoj bijes. Do sutra se malo smirio i počeo se privikavati na promjene. S vremenom ih je prihvatio. Zar nije smiješno da mu je teže bilo prilagoditi se novom namještaju nego novoj ženi u svojem životu? Preživjeli smo tu bitku, ali rat oko dekoriranja traje do danas. Erwin i dalje žudi za onom minimalističkom prostorijom s praznim stolićem i daljinskim upravljačem, a ja se okružujem antikvitetima, umjetninama, dragim predmetima i svim i svačim što mi se sviđa.
S vremenom smo stvorili svoju verziju rutine, ako se rutinom može smatrati putovanje slobodnim danom s jednog kontinenta na drugi. Upoznala sam Erwina s obitelji na Božić, a on je taj test prošao s odličnim. Ma, koja zna biti teška, oduševila se što je tako pristojan i obziran, tako iskreno zainteresiran za nju i Alline. Erwin je postavljao mnogo pitanja, a Ma i Alline voljele su razgovarati, pa je to bila dobra kombinacija. Nije me iznenadilo što se tako dobro slažu. Kako bi moje majka i sestra mogle odoljeti Erwinovim brojnim čarima? I one su se njemu svidjele i bilo mu je drago što su tako jednostavne.
Erwin me nikad nije pitao hoću li mu biti djevojka, iako me jest upitao na svoj šarmantni njemački način: “Jesmo li zajedno?” Mi to ne bismo tako rekli u Americi, ah svidjelo mi se. Počeo je zaista nešto osjećati za mene, ali bojao se prebrzo djelovati jer je stalno razmišljao: ”Oh, te divlje i nepredvidljive djevojke iz Kalifornije”, sjetivši se onog mojeg nestašnog upucavanja kad smo se upoznali. Brinuo se da se poigravam s njim, da bih mogla jednog dana pobjeći. Morao mi je naučiti vjerovati kao što sam ja vjerovala njemu. Ja se nisam bojala. Nisam tražila supruga, željela sam biti voljena. U djetinjstvu - nikad voljena. U prošlim vezama - nikad voljena. Cijelog svojeg života - nikad uistinu voljena. Najviše od svega željela sam osjetiti da me Erwin voli.
Iako smo, kad sam putovala zbog posla, postali zaista dobri u održavanju ljubavi na daljinu, bilo je teško toliko dugo biti razdvojen oceanom. To je značilo mnogo seljenja. Objasnila sam Erwinu da moram imati dom, mjesto gdje ću se ugnijezditi. Nisam bila spremna preseliti se u Njemačku jer nisam govorila jezik, ali London mi se činio dobrim izborom. Bila bih bliže Erwinu, a i taj mi je grad već bio drugi dom. Godine 1988. Rhonda mi je pomogla iseliti stvari iz kuće u Kaliforniji i preselila sam se u Kensington, blizu Notting Hilla. Kad sam se tek doselila u London, Erwin, koji je i dalje živio u Njemačkoj, dolazio je zrakoplovom da bi proveo vikende sa mnom kad sam bila u gradu. Živjela sam u prekrasnoj bijeloj gradskoj kući, poput onih koje su mi bile tako dražesne kad sam prvi put došla u London u šezdesetima. Često bih se sjetila sebe u mladosti, djevojke koja je željela ostati u bajkovitoj zemlji autobusa na kat, Big Bena i zaziva ”Bože, čuvaj kraljicu”. Dvadeset godina kasnije, evo me tu, živim svoj san. Uglavnom sam mogla šetati ulicama bez smetnji. Kad bi mi moji engleski obožavatelji prilazili, to bi činili pristojno i diskretno, pa sam imala malo više slobode kretanja nego u drugim gradovima. Uzmimo za primjer Milano. Ljudi s fotoaparatima lovili su me sve do hotela. Ipak je riječ “paparazzo” nastala u Italiji. Kad god bih izišla na ulicu, morala bih zastati i davati autograme prije nego što bih mogla išta drugo činiti. Bilo mi je jako lijepo što su Talijani toliko oduševljeni, ali u tim je uvjetima bilo teže upravljati svakodnevnim životom.
Gdje god bih došla u Europi, bila sam zapanjena izljevom ljubavi i podrške mojih obožavatelja. Zbog toga mi je Njemačka jedna od najdražih zemalja. Tamo nikad nisam izgubila svoju publiku, čak ni nakon što sam napustila Ike & Tina Revue, i prije uspjeha albuma Private Dancer. jedan od mojih najuzbudljivijih nastupa bio je u Münchenu 1985., kad me dočekala fantastična publika od dvanaest tisuća glasnih i zahvalnih obožavatelja u Olympiahalleu.
Ta je večer za mene imala posebno značenje jer me vratila u vrijeme kad smo ja i Ike prvi put nastupali u Münchenu. Iz nekog razloga nitko se nije pojavio na tom koncertu,
bio je to tužan odaziv od stotinjak ljudi.

Ike je bio toliko razočaran i ljutit da nije htio izaći na pozornicu. Morala sam ga uvjeriti da su oni koji su došli zaslužili naš najbolji nastup, i konačno je pristao. Vratiti se sada sama u München i vidjeti tisuće ljudi koji su došli vidjeti mene... pa, nitko ne može znati koliko sam zbog toga bila sretna. Odlično smo se proveli, a večer je završila spektakularnim vatrometom.
Dirnula me reakcija obožavatelja u Švedskoj kad sam u zadnji trenutak morala otkazati koncert. Dobila sam tešku upalu sinusa u večer zakazanog koncerta i bila sam previše bolesna da bih nastupila. Organizator je izišao na pozornicu kako bi donio loše vijesti, očekujući da će naići na ljutitu publiku. No, ljudi su bili toliko zabrinuti zbog mojeg zdravlja, da su pljeskali i navijali kako bi izrazili svoju podršku.
Slali su mi čestitke, pisma i cvijeće, a kad smo ponovo zakazali nastup bilo je još više publike nego prvi put. Kad god putujem po svijetu shvatim da su moji obožavatelji najbolji ljudi.
Putovanja po turnejama za mene su postala način života. Nakon turneje Private Dancer uslijedile su turneje Break Every Rule 1987., Foreign Affair 1990. i What's Love Got to Do with It 1993. Uz pomoć mašte, sredstava i krasne obitelji glazbenika, plesačica i tehničara, koncerti su postajali sve spektakularniji i to mi je odgovaralo. Istodobno mi je bilo važno da zadržim tu osobnu notu. Željela sam da moji obožavatelji dozive najbolje moguće iskustvo s “Tinom”.
Priznajem da sam učinila jednu pogrešku na početku turneje Break Every Rule. Nisam izvela “Proud Mary” na prva dva koncerta. Malo sam bila umorna od pjevanja te pjesme, a mislila sam da ju je i publici možda malo dosadilo slušati. Tek kad sam je ponovo uvrstila na popis pjesama u Amsterdamu, shvatila sam koliko nam je svima nedostajala! Publika je podivljala i pjevala je pjesmu umjesto nas. “Moramo vratiti ‘Mary’!” rekla sam suradnicima. “Ona i dalje plovi po rijeci!” Na svakoj turneji, kad god bismo na pozornici izvodili “Proud Mary”, kompletna ekipa iza scene ostavila bi ono što je radila i plesala bi zajedno s nama, sve okrete, pokrete rukom i glavom. Tako mi izvodimo “Proud Mary”.
Kako sam odabirala pjesme? Nisam se trebala poistovjetiti s pjesmom u smislu osobnog iskustva. Zapravo, nikad nisam voljela autobiografske pjesme jer sam ih dovoljno otpjevala, a i dosadilo mi je pjevati tužne pjesme. Morali su mi se svidjeti stihovi, ali i melodija mi je bila jako važna jer me ona motivirala na pjevanje. Volim pjesme koje zadovoljavaju oba kriterija i sviđaju se i mladima i starima.
I redoslijed pjesama, ili “set lista, kako se naziva, jednako je važan. Uvijek bih započinjala koncert nekom pjesmom koja će podignuti publiku, nekom poput “Steamy Windows”, pomalo nestašnom, ali i živahnom i zabavnom. Nakon nekoliko pjesama, presvukla bih odjeću i započela drugačiji set, možda tužnijih, poput “Lets Stay Together.”
I tako nekoliko pjesama, do posljednjeg, eksplozivnog seta s “Proud Mary” i “Nutbush”, pjesmama koje su me približile ljudima. Pjesme su bile organizirane tako da publici priušte emotivno iskustvo.
Često me pitaju: “Što vam je prolazilo kroz glavu prije nego što biste izišli na pozornicu? Koja je bila vaša rutina?” Evo što se događalo iza zastora. Za mene je nastup
započinjao u garderobi, u kojoj sam se mentalno pripremala da postanem “Tina”. Postoji svakodnevna Tina koja ustane, doručkuje, čita, odlazi u kupovinu i opušta se s društvom. A postoji i moja izvođačka strana, ona Tina koja komunicira s publikom kad su sve oči u nju uprte. To je kao da imate dvije osobnosti. Slične su, ali definitivno sam željela biti impresivnija na pozornici. Nikad se nisam vokalno pripremala za nastup, iako znam da to nekim pjevačima pomaže; sjećam se da se Mick upjevavao i šetao prije izlaska na pozornicu. Meni nitko nikad nije rekao da to učinim kad sam tek postala pjevačica i tijelo mi se naviknulo na rad bez zagrijavanja. Svoj snažni glas pripisujem činjenici da nismo imali telefon kad sam bila dijete. Umjesto toga, mi smo se dovikivali sa svojim rođacima koji su živjeli preko puta, pa sam naučila biti glasna da me mogu čuti!
Sama u garderobi, uvijek sam transformaciju započinjala na isti način. Najprije bih sjela pred ogledalo i počela nanositi šminku. Radije sam to sama činila jer nakon profesionalnih šminkera izgledaš presavršeno, ili, ako nisu vješti, možeš izgledati poput klauna. Ja je nanosim polako i umjereno, nikad previše. Tako sam razmišljala i u vrijeme “Ikea i Tine”, kad sam se morala odijevati u autobusu ili u skladištu. Voljela sam da bude suptilno. Završila bih jarkim crvenim ružom, što vam je jedino potrebno, jer su usne tako vidljive. Onda stavim periku, jako je čvrsto zakačim ukosnicama, pa nije bilo šanse da se pomakne ili, ne daj Bože, padne.
Sjećam se kad sam bila s Ikeom, jedna nas je novinarka upitala bi li ona mogla biti Ikette na jednu večer. Pisala je članak i mislila je da će joj trebati samo dva dana da savlada cijelu rutinu, plesanje pjevanje, nošenje perike, haljina i cipela, i da to izvede na pozornici. Mislim da nije bila svjesna koliko je za to potrebno priprema, koliko smo radili, da smo mi zapravo talentirane. Nije problem bio u tome što je bila bjelkinja, imali smo već Iketta bjelkinja, niti što je bila drska (kad je došlo vrijeme nastupa, moje su plesačice bile užasno ljute na nju). Veći je problem bio u tome što u njezinu tijelu nije bilo ni jednog mišića koji je znao plesati! Kad je počeo koncert, izdržala je tridesetak sekundi prije nego što joj je počela kliziti perika s glave, splela se preko vlastitih nogu i završila na podu u pozi Ala Jolsona33 iz pjesme ”Mammy”34, što je bilo pomalo neugodno. Pogled koji joj je uputio Ike bio je neprocjenjiv. Riječi koje su uslijedile bile su neponovljive. Tad smo je posljednji put vidjeli.
Moja priprema nije ostavljala mjesta pomicanju perike ili problemu s odjećom. Dok sam se sređivala, stalno sam sebi postavljala pitanja. ”Kako izgledam? Je li mi dobra frizura? Imam li sve što mi treba da se zaštitim? Morala sam se pobrinuti da mi grudi ne skaču uokolo ili ispadaju. Nadalje, morala sam misliti i na svoju stražnjicu. Ako mi se podigne suknja (ili je tu negdje Mick Jagger da mi skine suknju), jesam li pristojno pokrivena?
Nikad mi nije bio primarni cilj da izgledam seksipilno i nije me brinulo kako će muškarci reagirati na moj izgled. Uvijek sam se obraćala ženama u publici, jer ako su


33 Al Jolson - američki pjevač, komičar i glumac, (op. prev.)
34 ”Mammy” - pjesma koju Al Jolson izvodi u filmu “The Jazz Singer, oslanjajući se u jednom dijelu na koljeno, (op. prev.)

djevojke na vašoj strani, i muškarci će biti. Željela sam se svidjeti ženama, pa sam ih odlučila uvjeriti da se samo zabavljam i da im ne pokušavam preoteti muškarce.
Ustvari, većina kostima koje su ljudi smatrali izazovnima bili su odabrani zbog praktičnosti.

Mrežaste čarape nisu se kidale često kao neke druge. U kratkim suknjama bilo je lakše plesati jer su mi noge bile slobodne, a i dobro su izgledale s mojim kratkim trupom. Na koži nisu ostajali tragovi znoja ni prljavštine, a i nije se gužvala. Toliko o seksipilu.
Kad bih završila sa svim potrebnim radnjama, još bih se jednom pogledala u ogledalo. Ako bih ispravno obavila svoj posao, onda bi ona žena koja je ušla u garderobu nestala, a zamijenila bi je izvođačica Tina Turner. Bila sam spremna za nastup.
Uvijek bih se držala za ruku svojeg zaštitara na putu do pozornice. Možete reći da sam praznovjerna, ali nisam željela izvrnuti stopalo, ili se poskliznuti, prije nego što koncert uopće započne. Atmosfera iza pozornice obično je bila jako vesela. Bili smo jedna velika obitelj. Glazbenici bi svirali svoje instrumente, uvježbavajući nešto i plešući kako bi se uživjeli. Rijetko bih im se pridružila, osim ponekad kad bi svirali neku pjesmu koja mi se jako sviđala. Moje bi se plesačice držale za ruke i zajedno pomolile, a ja bih ih nježno potapšala po leđima i prošla pokraj njih do pozornice. Svaki sam dan meditirala, pa nisam osjećala potrebu nešto činiti baš prije samog koncerta. Ti su trenuci za mene predstavljali zatišje pred oluju. Stajala sam na svojem mjestu na platformi i čekala. Čim bih začula početnu glazbu i kad bi me osvijetlio reflektor, ja bih preuzela ulogu, smiješeći se ljudima.
Da, to je gluma, ali mislim to u pozitivnom smislu. Morate biti impresivni na pozornici, ne onakvi kakvi ste u svakodnevnom životu. Kad sam nastupala, vjerovala sam da svaka pjesma priča neku priču koju sam ja pričala pjevanjem i pokretima. Moja je publika željela kazalište i to smo im i dali. Počnete s nastupom ne znajući kakvi su i koliko će biti aktivni, ali želite ih zadiviti. Kad bi bili mirni i kad ne bi plesali, tada smo se svi zajedno morali potruditi da ih uključimo u nastup i pokažemo što znači dobra zabava. Ja bih djevojkama dala tajni znak, kao da im govorim da je to jedna od takvih publika, a onda bismo se stvarno potrudile.
Sjećam se kad sam jednom zastala i rekla: “Hej, ljudi. Baš je tiho ovdje.” A onda bih započela s nastupom. U sekundi su bili na nogama i potpuno uživljeni. Neke publike imaju stav “da vidimo”. Dođu misleći se “je li ovaj koncert onakav kakav govore da jest?”, a vi ih samo morate drugačijim pristupom privući. Na kraju bismo ih uvijek pridobili. Željela sam da se zabave najbolje što mogu i nisam pristajala na manje od toga. Najdraže mi je bilo kad sam uživala s publikom kao što su oni uživali sa mnom. Drugačije plešete kad vam je zabavno. Malo bih im mahnula rukom, a ako bi mi svi uzvratili, onda bih znala da su usredotočeni.
Imala sam poseban odnos s plesačicama. Ponekad bih pogledahu njihova dražesna lica i pomislila da izgledaju poput prekrasnog buketa cvijeća. Nikad nisu bile samo ukras na pozornici. Zaista smo se trudile i svaki je pokret bio isplaniran. Osmislile smo koreografiju tako da su se uglavnom plesačice kretale po pozornici, a ja sam se koncentrirala na pjevanje. Kad bih ja prestala pjevati radi instrumentalnog
solističkog dijela, one bi došle do mene i plesala bih s njima, dok opet ne bih počela pjevati. Pokreti su izgledali jednostavno i lagano, ali bili su pažljivo osmišljeni. Zapravo, djevojke su se toliko naviknule pratiti me, da su jedne večeri, kad sam pala usred pjesme, sve pale za mnom na pod! Mislile su da sam neke nove pokrete smislila na licu mjesta.
Drugom sam se prilikom spotaknula o nešto i prosula se po pozornici. Pogledala sam svojeg saksofonista da me podigne, ali on je samo nastavio svirati. Vjerojatno je mislio da glumim kad sam rekla: ”Timmy! Pomozi mi!” I Clare je, moja glavna plesačica, isto pomislila. Vidjela me ispruženu na podu, ali smatrala je da znam što činim jer sam uvijek znala! Budući da od njih nije bilo nikakve pomoći, samo sam skočila na noge i nastavila plesati.
Mislim da se ljudi pitaju kako nisam češće padala. “Kako ste mogli plesati u tim visokim, visokim štiklama?” žele znati. Porazgovarajmo o štiklama. Naviknula sam se nositi ih nakon toliko godina plesanja po pozornici, ali imala sam i svoju metodu. Uvijek pomalo stojite na nožnim prstima, s težinom naprijed, i pokušavate ne stajati na cijelim stopalima. Nožni prsti iznenađujuće su snažni. Jedne sam večeri plesala na pozornici koja je, kako sam malo kasnije shvatila, bila nagnuta, i osjetila sam kako padam prema naprijed. Spasilo me je mojih deset nožnih prstiju; zapanjilo me što su me kroz cipele uspjeli sadržati na mjestu.
Obožavam nositi lijepe cipele na pozornici... Louboutinke, Manolo Blahnik... moj zid s cipelama odaje počast mojim omiljenim dizajnerima. Jedno od mojih tajnih oružja za izdržljivost bio je Pasquale Fabrizio, majstor postolar koji me je podsjećao na Gepetta iz Pinocchija. Cher mi je rekla za njega. Iako je živio u Los Angelesu, Pasquale i njegovi radnici, koji su sjedili na stolčićima za malini stolovima, izgledali su baš poput starih postolara u europskim bajkama. Izrađivali su izvanredne cipele za sve u zabavljačkoj industriji, od Franka Sinatre do Lize Minnelli. Pasquale bi izradio model stopala klijenta, koji se naziva “kalup”, i koristio bi ga za ručnu izradu posebnih cipela, dodatno učvršćujući petu i potplat metalnom pločicom, da ne pukne. Ne možete plesati u labavoj cipeli, a Pasqualeove kreacije tako dobro pristaju da imate osjećaj da su dio noge. Mogla sam stajati, plesati, bilo što raditi, i to dulje vrijeme, a da se nisam morala brinuti da će me noge izdati.
Zaista sam trebala svoje noge one večeri kad sam 1988. nastupala na stadionu Maracana u Brazilu. Nevjerojatno, ali na jednom mojem koncertu s turneje Break Every Rule pojavilo se više od 180 000 ljudi. Često sam maštala o tome kako bi izgledalo da zabavljam zaista veliku publiku, ali nikad nisam zamišljala toliko veliku publiku, veliku poput neke iz Guinnessove knjige rekorda koja je postavila rekord u broju prodanih koncertnih ulaznica samostalnog izvođača. Nisam uopće mogla vidjeti individualno osobu po osobu, publika je bila ogromna i prostirala se daleko u tamu, ali rečeno mi je da je bilo više žena nego muškaraca, i obožavatelja svih dobnih skupina, od tinejdžera i do djedova i baka. Bili su tako sretni i uzbuđeni što su tu. Ono što nisam predvidjela jest koliko će teško biti pjevati i plesati pred tolikim brojem ljudi. Nikad nisam upitala Micka, a vjerojatno sam trebala: “Kako nastupaš pred tako ogromnom publikom?” Imaš osjećaj kao da istodobno trebaš biti svuda po pozornici, trčeći s jedne strane na drugu, kako bi dopro do svih. Te sam se večeri toliko kretala na rekordnoj vrućini i vlazi, da sam
vjerojatno samo znojenjem izgubila tri kilograma, i to dok sam mijenjala mini-suknje jednu za drugom.
Poslije sam doznala da postoji umjetnost zabavljanja više desetaka tisuća ljudi. Naučila sam mijenjati položaj na pozornici: otpjevala bih neku pjesmu okrenuta prema jednoj strani arene, pomaknula se na sredinu za sljedeću pjesmu, pa na drugu stranu za sljedeću. Zabavljala sam različite dijelove dvorane u različitim trenucima, pobrinuvši se da su do kraja koncerta svi vidjeli nešto što je njima bilo upućeno. Zato sam počela koristiti ekrane. Znam da ih neki pjevači ne vole jer smatraju da bi koncert trebao biti stvarno iskustvo, ali kako ostaviti dojam na obožavatelje na velikim stadionima, kad su od pozornice udaljeni gotovo kilometar i pol? Želim da vide što radim, moje izraze lica dok pjevam, detalje moje koreografije. Da mogu doživjeti moj nastup baš kao obožavatelji u prvim redovima i otići s osjećajem da su vidjeli nešto spektakularno.
Moj najveći san bio je uspjeh poput ovoga: napuniti stadion, izaći na pozornicu i pogledati publiku znajući da su došli zbog mene. Kako mi se život preko noći promijenio na bolje. Nakon toliko tuge, nakon što sam mislila da ljubav nikada neće biti dio mojeg života, sad je ljubav bila posvuda oko mene. Uživala sam u toplom zagrljaju publike na svakom koncertu: imala sam odličan odnos s Erwinom; i, nakon objave moje autobiografije Ja, Tina 1986. (i filmske adaptacije koja je uslijedila, What’s Love Got to Do with It, 1993.), bila sam zapljusnuta ljubavlju, podrškom i zahvalnošću žena, ali i muškaraca, koji su čuli moju priču i koje je ona nadahnula.
Zaista sam bila iznenađena. Godinama sam oklijevala govoriti o svojem iskustvu s Ikeom iz očitih, a ponekad i manje očitih razloga. Bilo mi je tako neugodno kad bi ljudi čuli užasne detalje. Nisam željela ružan život, a ipak sam se u njega upetljala. Onda sam dobila potrebu stalno iznova pričati o tome. Nisam uspijevala odgovoriti na sva pitanja koja su ljudi postavljali nakon što su doznali što se dogodilo među nama. Bila su tako osobna. “Zašto si ostala? Zašto si otišla? Zašto ništa tada nisi rekla? Možeš li mi pokazati svoje ožiljke? Nisam ni sebi mogla objasniti, pa kako bi onda to nekome drugome objasnila? Sve je to bilo tako komplicirano, da su mi bila potrebna desetljeća da bol i zbunjenost ostavim iza sebe.
Ta mi je tema bila tako stresna da se nikad nisam uspjela prisiliti da pogledam What’s Love Got to Do with It. A kad sam napokon vidjela nekoliko video isječaka na televiziji, nisam bila sretna zbog nekih odluka filmaša. Na primjer, odijevali su nas veoma kičasto, a pod tim mislim pretjerano, čak i neukusno. I kuću su pogrešno dekorirali, iako su snimali upravo u kući u kojoj smo živjeli. Na neki su nas način predstavili kao drugačije ljude. Bez obzira na kreativne nesuglasje nisam željela dva sata iznova proživljavati noćnu moru koju sam godinama jako trudila zaboraviti.
Što god mislila o Ikeu i našoj prošlosti, i koliko god to željela zaboraviti, bila sam dirnuta što je moja tužna priča mogla pomoći drugima. Oprah, koja me mnogo puta intervjuirala, imala je naviku pitati me ono isto teško pitanje: “Sjećaš li se kad te je Ike prvi pit udario?” Osjetivši da mi je dosadilo ponovo proživljavati te uspomene rekla mi je u četiri oka: “Tina, ti znaš zašto te to stalno pitam.” Oprah je vidjela viši cilj u našem razgovoru. Pomogla mi je da shvatim kako je važno da i dalje o tome pričam, da drugima dajem pouku. Bila je to prilika da se obratim zlostavljanim ženama i da usmjerim pažnju
na tešku temu. Ako me čuju kako iskreno govorim o svojim iskustvima, možda će smoći hrabrosti poduzeti nešto u vezi vlastite situacije.
Stalno mi govore obožavatelji, i oni koji mi se osobno obrate i oni koji mi pišu veoma emotivna pisma, da im je neki aspekt moje priče, bio to moj bijeg od Ikea, odlučnost da se pobrinem za sebe, posvećenost, otpornost ili moj optimizam, zaista pomogao. Kad god smo bili na turneji, Roger i ja nismo mogli prošetati nekom zračnom lukom, a da nas ne zaustavi netko tko mi je htio ispričati svoju priču. Obično bi mi prilazile žene, ali sjećam se kad je jedan muškarac povikao: “Tina Turner, pogledao sam tvoj film i više nikad neću tući svoju ženu!” Uznemirujuća poruka, ali na kraju i pozitivna.
Oprah je na jednom od mojih koncerata na turneji Wildest Dreams sjedila pokraj neke žene koja joj se povjerila: “Došla sam ovdje jer sam tražila hrabrost da ostavim muškarca koji me tuče. Večeras sam našla tu hrabrost.” Oprah mi je rekla: “Tvoja se uloga ne sastoji samo od pjevanja i plesanja. Ti predstavljaj i mogućnost. Kad te ljudi vide kako nastupaš, oni znaju da si se izvukla iz dubokog očaja. To znači, da, koliko se god jedna žena loše osjećala, ona može biti poput tebe.
David Bowie zvao me je feniksom koji se uzdiže iz pepela”. Znam zvuči otrcano, ali kad je on to rekao, bila je to čista poezija, a njegove riječi zaista su predstavljale ono što sam u sebi osjećala. Svima koji su u vezama žrtve zlostavljanja poručujem sljedeće: “Ništa ne može gore od ovoga što sada proživljavate. Ako ostanete i odete, ako se uzdignete iznad pepela, život će se pred vama otvorit. Ali morate to učiniti na svoj način. Znate, ja sam svoj život živjela kako sam jedino znala, a to je dobro ispalo. Nikad nisam mislila da ću imati utjecaja na nekog drugoga ali sretna sam što život poput mojega može biti inspiracija drugima.

“POTPUNA KONTROLA35”

“Prodala bih dušu za potpunu
kontrolu36”

35 “Total Control”; Tinina obrada pjesme grupe The Motels, (op. prev.)
36 “I would sell my soul for total control”; stihovi iz pjesme “Total Control”, (op. prev.)

Peter Lindbergh, koji je uistinu izvrstan fotograf, snimio je jednu od mojih najdražih fotografija kad smo 1989. u Parizu snimali fotografiju za omot mojeg albuma Foreign Affair. Bili smo na Eiffelovu tornju i Peter me upitao bih li pozirala bliže rubu. Mogu ja bolje od toga”, pomislila sam. Ipak sam ja bila djevojčica koja se voljela penjati po stablima. I dalje sam voljela avanture, i obožavala sam učiniti bilo što, čak i fotografiju,
uzbudljivijom (judima. Zašto samo stajati na Eiffelovu tornju kad se mogu penjati?
Na sebi sam imala kratku haljinu pokojnog dizajnera Azzedinea Alaia, koji mi je bio dobar prijatelj. Obožavala sam njegovu odjeću. Čim je odjenete, pofrancuzite se. Kad sam predložila da učinim nešto pomalo ekstremno, mislim da je Peter postao malo nervozan. Pogledao je moje štikle i rekao: “U cipelama?” A što se tiče Rogera, on je bio u predinfarktnom stanju. “Nemoj to činiti, ako padneš, osiguranje to neće pokriti”, uspio je izustiti što je brže mogao, nadajući se da će me zaustaviti. Ali ja sam ga ignorirala i uzverala se uz toranj. Prenijela sam težinu na stopala, držala se jednom rukom, zabacila kosu i izvila leđa, s veličanstvenim gradom svjetla u pozadini. Tako sam željela živjeti, s Europom pod nogama. Svake sam se godine sve više osjećala kao doma u Starom svijetu i znala sam da želim da on postane moj novi svijet.
Bilo je mnogo razloga zbog kojih sam razmišljala o trajnom preseljenju u Europu. Kao prvo (i ovo je možda bilo podsvjesno), osjećala sam se sigurnije u inozemstvu jer nije bilo šanse da sretnem Ikea ili da vidim nekakve podsjetnike na naš zajednički život. Kad sam primljena u Kuću slavnih rock n’ rolla 1991., na svečanosti u njujorškom hotelu Waldorf Astoria, netko mi je dao program da se na njega potpišem i šokirala sam se kad sam na njemu ugledala Ikeov potpis. Pogledala sam po prostoriji i ugledala ga. Nismo se susreli ni tog ni nekog drugog dana, ali naš mogući susret podsjetio me je kako je lijepo živjeti negdje gdje se ne moram na svakom koraku brinuti da će naići. U stranoj zemlji mogla sam zaboraviti na njega.
Kad mi se karijera razvila, shvatila sam i da sam najuspješnija u inozemstvu. U Americi je bila drugačija energija. Neke su pjesme blokirane jer ih se smatralo previše crnačkima da bi bile bjelačke, ili obratno, a najvažnije je bilo snimiti hit. U Europi je bilo manje diskriminacije. Moja je publika brzo rasla, obožavatelji su bili izrazito vjerni, a bilo je i jako mnogo glazbenika, tekstopisaca i producenata koji su sa mnom željeli surađivati.
Ako pak želim biti sasvim iskrena, onda ću reći da je zaljubljivanje u predivnog Europljanina bio glavni razlog mog preseljenja. Nakon nekog vremena bilo je logično da se preselim u Njemačku, kako bismo Erwin i ja imali pravi zajednički dom. U Kölnu sam se već osjećala kao kod kuće jer sam s njim tamo provodila mnogo vremena. Godine 1990. našli smo ciglenu ladanjsku kuću i potpuno je renovirali, što je potrajalo nekoliko mjeseci. Kao nekome tko je većinu svog vremena na putu, sasvim logično, jedna mi kuća nije bila dovoljna, pa sam se zaljubila i u jednu vilu na jugu Francuske. Jednom
mi je vidovnjakinja rekla da ću kupiti kuću u cvijeću i bila je u pravu. Bila je to moja kuća visoko u planini, s pogledom na Nicu. Nazvala sam je “Anna Fleur” zbog cvijeća i dragog podsjetnika na moje pravo ime, Anna. Moja strast prema uređenju rasplamsala se u ovoj klasičnoj vili, u kojoj je moja mašta podivljala. Kombinirala sam komade namještaja muzejske kvalitete iz razdoblja Luja Filipa s art déco komadima, suvremenim francuskim namještajem i bilo čim drugim što bi mi privuklo pozornost. Sve se, naravno, dobro uklopilo! Ostavila sam jednu posebnu prostoriju na katu za meditaciju, i upravo sam u njoj započinjala gotovo svaki svoj dan. Bilo mi je potrebno nekoliko godina da pretvorim kuću u utočište iz svojih snova.
Mike Wallace došao je u “Annu Fleur” kako bi me intervjuirao za emisiju 60 Minutes. Bilo nam je tako ugodno, razgovarali smo iskreno i šetali smo po kući i vrtovima. U jednom trenutku on je pogledao oko sebe i upitao me mislim li da sam zaslužila takav luksuz. “Zaslužujem i više”, odgovorila sam bez oklijevanja. Radim gotovo četrdeset godina i svaki sam dolar zaradila na težak način. Uživala ja u emotivnom zadovoljstvu jer sam s muškarcem kojeg volim ili u povlasticama koje su dolazile uz uspješnu karijeru, bila sam i zahvalna i ponosna na sve što sam postigla. I znala sam da to zaslužujem.
Prijatelji Bono i Edge iz U2-a imali su kuće u obližnjem gradu, Ezesur-Meru, pokraj Nice. Pozvali su me na večeru i dok sam hodala prilazom, začula sam nedvojbeni glas kako komentira moj nedvojbeni glas. Bio je to Jack Nicholson koji je razvlačio: “Čujem te kako dolaziš.” Iako smo oboje glumili u filmu Tommy, nikad nismo snimali u isto vrijeme, pa je ovo bio naš prvi susret. Proveli smo cijelu večer razgovarajući, razmjenjujući priče o svojim iskustvima, mojem pjevanju, njegovoj glumi, našem mišljenju o nastupanju. U jednom trenutku Bono i Edge spomenuli su da pišu tematsku pjesmu za novi film o Jamesu Bondu, “Golden Eye”, i željeli su da je ja otpjevam.
Bila sam oduševljena... dok nisam čula Bonovu demosnimku, koja se sastojala od kratkih glazbenih isječaka koji nisu ni stvarali pravu melodiju. “Što je ovo?” pomislila sam. Nisam znala ni u kojem bi je tonalitetu otpjevala. Bono je rekao da je, nakon što mi ju je poslao shvatio da je zaista loša, pa smo se tome mogli nasmijati. Ali ja sam sebi rekla da se samo uhvatim zadatka i naučim je. Upila sam je i otpjevala na svoj način i čak je i Bono bio zadivljen. Mislim da smo je snimili iz dva ili tri pokušaja.
Nakon toga mi se, zapravo, svidjelo kako je “Golden Eye preobrazila moje pjevanje. Nikad nisam snimila pjesmu poput te, a i zaista mi je pružila priliku da budem kreativna u smislu pretvaranja tih grubih fragmenata u glatku i izražajnu pjesmu koja je pristajala filmu i postala prava atrakcija kad god bih je izvodila na turneji.
Videospot za pjesmu “Golden Eye” bio je čisti glamur. Kosa mi je bila podignuta u mojoj verziji klasične punđe. Odjenula sam usku, bijelu večernju haljinu sa spuštenim naramenicama i elegantnim prorezom koji je uokvirivao moje noge kad god bih hodala. A što se tiče finih detalja, dodala sam duguljaste, blještave dijamantne naušnice. Moj izgled bio je odlična kombinacija retro pjesme “Goldfinger” Shirley Bassey i modernog Bonda, i mislim da se pjesma odlično uklopila s ovim upečatljivim izgledom.
Iako sam bila sretna na mnogim mjestima koja smo Erwin i ja nazivali domom tijekom naših prvih deset zajedničkih godina, osjetila sam novu razinu zadovoljstva kad
nas je 1995. sudbina dovela u Švicarsku. Kažem “sudbina, ali razlog našeg preseljenja bio je više prozaičan nego što je bio poetičan. Erwina su tražili da se preseli u Zürich kako bi vodio tamošnji ured EMI-ja, a ja sam, poput dobre Frau, otišla sa svojim partnerom na njegovu novu lokaciju. Unajmili smo kuću dok smo gledali nekretnine, a onda smo jednom prilikom prošli autom kroz ogradna vrata dvorca Algonquin. Izišla sam iz automobila, podignula pogled i osjetila trnce po cijelom tijelu, isti onaj osjećaj koji me je preplavio kad sam upoznala Erwina.
Ovog puta doživjela sam ljubav na prvi pogled prema kući - svojoj kući iz snova. Staromodna vila smještena na jezeru Zürich, bila je zapuštena i u lošem stanju, ali vidjela sam da su njezini nedostaci kozmetičke prirode. Odmah sam znala što ću učiniti da je uljepšam, i nisam mogla dočekati početak, prvu polovicu života živjela sam u Americi. Drugu polovicu života živjet ću u Europi”, rekla sam Harper’s Bazaaru. Konačno, došla sam kući.
Što mi se sviđalo u Švicarskoj? Sve! Švicarska nije Tennessee, ali uvijek se sjetim pejzaža u kojima sam uživala dok sam odrastala, osobito kad vidim farme i livade u švicarskim selima. Obožavam istraživati gradove i njihove izvrsno očuvane povijesne građevine. Kamo god da odem, ostanem zadivljena kako je zemlja čista. Zrak je tako svjež da se jednostavan čin disanja doima poput ispijanja čaše hladne, bistre vode.
Sviđa mi se i izmjena godišnjih doba, svako je doba drugačije. Stabla izgube lišće, pa se ono vrati sljedeće godine. Zvuči jednostavno, ali to sam uzimala zdravo za gotovo kad sam bila dijete. Zapravo smo u mnogim mjestima na svijetu izgubili taj osjećaj za ritam prirode. Ovdje je zima zaista zima, hladna, oštra i slikovita, sa snijegom poput onog iz priča. U gradu imamo i staromodno klizalište koje podsjeća na sliku s razglednice.
Švicarska je poznata po svojim pejzažima, ali ima i druge kvalitete. Sviđa mi se ovdašnja vlada. U Švicarskoj je zakon upravo ono što treba biti. “Ne vozite brzo” znači upravo to što piše. Prekršite zakon prebrzom vožnjom i ostat ćete bez vozačke dozvole. Pravila nisu dvosmislena pa uvijek znate na čemu ste. Oh, i svi u Švicarskoj dolaze točno na vrijeme, na čemu sam morala poraditi na početku. Kad sam se tek doselila i otmjeno zakasnila na dužnost, netko me je nježno ukorio što kasnim, rekavši mi da ne mogu kasniti samo zato što sam slavna osoba. Nisu mi trebali dvaput reći.
U ovoj zemlji pristojnost je najvažnija. U trgovini, na benzinskoj stanici, posvuda, prije nego što se išta drugo obavlja, od ljudi se očekuje da jedan drugome požele “dobro jutro” ili “dobar dan”, kako bi se međusobno povezali. U Americi smo obično u nekakvoj žurbi pa često zaboravimo na te sitne geste ili ih smatramo površnima Jednom, kad sam čula zvono na vratima, povikala sam Erwinu bez razmišljanja: “Otvori vrata!” Bio je tako uvrijeđen. Trebala sam reći: ”Dragi, hoćeš li, molim te, otvoriti vrata?” Upravo to ću reći kad sljedeći put zazvoni zvono. Biti uljudan i obziran, riječju i djelom zaista poboljšava kvalitetu života svakome.
Srećom za mene, Švicarci imaju dugu tradiciju primanja stranaca. Erwin i ja smo tijekom ovih godina stekli divne prijatelje i naš krug nema nikakve veze sa zabavljačkom industrijom, kao ni drugi aspekti našeg života u dvorcu Algonquin. Zaključak svega jest da sam se uvijek osjećala ugodno, sigurno i sretno u Švicarskoj.
U kasnim 1990-im bilo je logično da dovedem svoju obitelj, što znači sinove, majku i sestru u Europu kad god bismo se poželjeli družiti. Ti susreti nisu uvijek bili jednostavni. Bez obzira na to koliko imamo godina i iskustva i koliko samouvjereni i uspješni postanemo, u nama uvijek čuči jedan dio koji se pita: “Što moja majka misli o meni?” Mogla bih se pretvarati u svojem ravnodušnom stilu da mi nije smetalo majčino napuštanje kad sam bila mlada ili da me nije frustrirala činjenica što je zanijekala moj talent kad sam bila s Ikeom, ali boljela me je njezina ravnodušnost. Nisam dopustila da to utječe na moje ponašanje prema njoj, nisam bila takva. Ipak, znala sam tko je ona i koja su joj ograničenja. Živjela sam svoj život znajući da me nije voljela onako kako bi majka trebala voljeti svoje dijete.
Kad je Ike ušao u naše živote, Ma ga je vidjela kao sunce, mjesec i zvijezde. U njezinoj glavi on je bio slavna ličnost, glavni stvaratelj novca koji smo zarađivali i uspjeha koji smo postigli. Jednostavno nije vidjela njegove mane, čak ni onda kad se njegovo ružno ponašanje odvijalo pred njom samom. Definitivno nije mislila da sam ja izvor naše sreće. Prema njoj, ja sam trebala biti zahvalna što me je Ike držao pored sebe. Kad sam pobjegla, Ma je pomogla Ikeu da me pronađe. Uvijek je bila na njegovoj strani. Ipak je on bio vlasnik kuće u kojoj je živjela, pa mu je ta činjenica kupila njezinu lojalnost. Ma je čak održavala kontakt s Ikeom i nakon što smo se razveli. I dalje ga je zvala zetom. Nisam željela čuti nikakve detalje, ali znala sam da su ostali u kontaktu.
Ma je bila na Ikeovoj strani sve dok moj uspjeh nije postao toliko velik da ga nije mogla ignorirati. Onda je zaista poletjela visoko na krilima slave Tine Turner jer je, više od ičega, uživala biti majka slavne osobe. Kad bismo zajedno izašle van, ona je morala sjesti za stol u prednjem dijelu, tako da svi mogu vidjeti da je s Tinom. Da je bar takvu ljubav pokazivala za Annu Mae.
Bila je moja majka, a ja sam bila u mogućnosti da se brinem za nju, pa sam se zato i brinula. Nakon nekog vremena preselila sam je iz St. Louisa u Kaliforniju, gdje sam joj kupila novu kuću. Nije joj se svidjela, pa sam joj kupila drugu i namjestila je. Željela je raditi, pa sam joj našla posao u kozmetičkom salonu, gdje se mogla družiti s ljudima. Slušala sam njezina beskrajna prigovaranja. Kad bih je posjetila u Los Angelesu, očistila bih joj kuhinju kad je bila prijava. Ispravljala sam sve njezine pogreške, a neke su od njih bile velike, poput slučaja kad je iščupala cijeli klimatizacijski uređaj u novoj kući koju sam joj tek kupila. Dovodila sam je u svoje domove u Engleskoj, Francuskoj i Švicarskoj da joj pokažem svoj svijet, i pozvala sam je da uživa u mojem uspjehu.
Ništa to mami nije bilo važno. Nekako je i dalje sumnjala da sam sposobna bilo što postići. Kad je Erwin ušao u moj život, zaključila je da je zasigurno on odgovoran za lijepo uređenje naših kuća, što je pokazalo koliko malo zna o meni i o njemu. Ne znam kako je Erwin ostao ozbiljan dok joj je smireno pokušao objasniti da je “Tina uredila interijer” Kao da bi Erwinu palo na pamet išta urediti!
Netrpeljivost je doživjela vrhunac kad su nas jednom prilikom Ma i Alline došle posjetiti na jug Francuske. Tad je Ma bila bolesna. Bila je naporna pacijentica i promijenila je barem dvadeset medicinskih sestara. Sad je htjela da se Alline stalno brine o njoj, ali nije bila baš dobra prema njoj, a meni je bilo žao sestre. Uvijek je zbog nečega morala prigovarati ili izazivati svađu. Očajnički sam željela mir za sve nas. Željela
sam jutrom ustati, uživati u predivnom pogledu na Mediteran i biti sretna. Rekla sam majci da bi trebala prestati stvarati takav kaos u obitelji. “Čitaš Bibliju i kažeš da bi ti trebala pomoći, ali ne može ti pomoći ako se stalno svađaš s Alline”, rekla sam joj.
To je sve što sam joj imala reći. Bila je spremna napasti me dvostruko jače, ali ovog puta odlučila sam preuzeti kontrolu nad našim narušenim odnosom majke i kćeri, jednom zasvagda. “Ma”, rekla sam odlučno, “nema mjesta svađi. Ili se pomiri s Alline, i promijeni ponašanje, ili ću srediti da te netko odvede kući u Kaliforniju. Ovako ne možeš ostati.” Nekako su moje riječi doprle do nje. Shvaćala je da mislim ozbiljno ono što sam rekla i zaključila da se mora popraviti ili će biti posljedica. Nakon toga više nije bilo prigovaranja.
Majka je umrla 1999.
Jako me je potresla njezina smrt, djelomično zato što sam žalila za odnosom koji smo trebale imati, a nikad nismo. Razmislila sam o tome i odlučila da neću otići na misu za nju, jer sam smatrala da bi tog dana moja majka trebala biti u središtu pozornosti. Moja je odluka stvorila nekoliko ružnih članaka o tome koliko puna sebe mogu biti da ne dođem na misu za majku. Naravno, to nije bio slučaj. Nisam htjela da se ta prigoda vrti oko mene, s fotografima i obožavateljima koji mi poklanjaju svu svoju pozornost, a majku ignoriraju.
Ne mogu reći isto i za Ikea. Sestra mi je rekla da je došao u kuću i ponudio odvesti moju obitelj do crkve, ali mu je Alline rekla da već imaju prijevoz. Smetalo mi je što su ga u jednom govoru naveli kao majčina “dragog zeta”. Njegova prisutnost tog dana stvorila je najgoru vrstu tabloidskih naslova o “Ikeu i Tini”, koje sam ja htjela izbjeći.
Ubrzo nakon mise, potiho sam stigla zrakoplovom na privatni pogreb. Majka je kremirana, a ja sam organizirala da se cijela obitelj okupi na brodu kako bismo prosuli njezin pepeo u more uz kalifornijsku obalu. Naravno, Ike nije bio pozvan.
Majka i baka često su mi u mislima. Njihovu sam prisutnost intenzivno osjetila pri jednom od posjeta vidovnjakinji. Rekla je da su s nama duše; da čuje kako moja baka i majka komuniciraju (vjerojatno se svađaju) i da baka Georgie govori mami: “Znaš da nisi bila dobra prema Ann.” Pokušavajući se obraniti, majka je odgovorila: “Trudila sam se.” “E, pa nisi se dovoljno potrudila”, ispalila je moja baka, ne dopustivši joj da se s tim izvuče. Čak ni u duhovnom svijetu, i to vjerojatno za cijelu vječnost, baka Georgie neće dopustiti mami da zaboravi kako mi nije bila dobra majka.
Majčinstvo je teško. Imamo određena očekivanja o tome kako bi se naši roditelji trebali ponašati, a onda nas često razočaraju jer su samo ljudska bića. Znam da bi za moju djecu bilo dobro da su imali majku i oca koji su s njima bili kod kuće, ali nije tako bilo. Mi smo uvijek bili na putu, a Ikeovi demoni, njegova slijepa ambicija, ovisnost o drogama, bijes i nasilje koje je uz njega išlo, stvorili su ozračje straha i nesigurnosti koje je utjecalo na dječake dok su odrastali. Gledali su moje šljive na oku i slušali naše beskrajne svađe. Ikeova djeca nikad nisu imala neku reakciju, ali mojeg najstarijeg sina, Craiga, koji je bio jako osjetljiv i emotivan, to je jako uznemiravalo. Kad je Ike jednom prilikom vikao na mene, Craig je pokucao na vrata i rekao: “Majko, jesi li dobro?” Moja prva pomisao bila je: “O, ovo se ne smije događati u kući.” Nisam željela da djeca čuju ni vide što se događa.
Znala sam da će to ostaviti traga na njima, a tako je i bilo. Ikeovo ponašanje obilježilo nas je na različite načine.
Odgojila sam sva četiri mladića i željela sam im najbolje, ali nikada nisam bila sentimentalna i posesivna majka. Kad su odrasli, rekla sam im: “Neću se brinuti o vama. Želim da se naučiti sami brinuti za sebe.” Uistinu sam vjerovala da ću im, ohrabrujući ih da budu neovisni, pomoći u životu više nego da im nešto dam. I oni su imali svojih problema. Najviše sam vremena provela s Craigom, koji uvijek izgledala tužno kad se rastajemo, kao kad je bio dječak. Neki te osjećaji nikada ne napuste.
Ronnie, koji se nekad drugima hvalio da je on jedini “pravi” sin Ikea i Tine, sukobljava se sa mnom otkad je bio tinejdžer. Poput oca, i on je imao problema s drogama (ovakve ovisnosti mogu biti nasljedne) i poigravao se sa zakonom kad je bio mlađi. U njegovim divljim danima jednom ga je privela policija zbog mnogobrojnih neplaćenih kazni za parkiranje. Stavili su ga u ćeliju, a na njegovo iznenađenje, tamo ga je čekao Ike, u istoj ćeliji, u isto vrijeme. Kakve su šanse za to? Ike je to odmah vidio kao priliku. Tjerao je Ronnieja da obavlja njegove zadatke, da mu pravi krevet i čisti umjesto njega. Srećom, Ronnie je to iskustvo doživio kao upozorenje. Ako ne želi završiti poput svoj oca, a tvrdio je da ne želi, morao je svoj život dovesti u red. On je glazbenik, pa nosi taj teret da mora raditi u sjeni poznatih roditelja.
Ike Jr. i Michael odmaknuti su se od mene nakon razvoda. Neću pokušavati ispričati njihove priče umjesto njih, ali reći ću da nikad nisam željela da dečki financijski ovise o meni jer sam znala da će uz takvu pomoć postati slabići. “Nisam ja banka”, znala sam se našaliti.
Moraju se vlastitim rukama i nogama uzdržavati, poput mene.
Godine 2000., nakon uživanja u nekoliko slobodnih godina u mojem intenzivnom izvođačkom rasporedu, odlučila sam opet otputovati, na turneju Twenty Four Seven Millenium. Ovu sam turneju zaista zamislila kao posljednju; sprint kroz Europu i Sjevernu Ameriku s koncertom koji će mojoj publici dati sve što je ikad željela. Smatrala sam da je, nakon četrdeset četiri godine nastupanja, vjerojatno stiglo vrijeme da se povučem i da me ljudi zapamte na mojem vrhuncu. Bilo mi je drago još jednom to učiniti i čvrsto sam odlučila da će to biti koncert za pamćenje.
Kad sam počela nastupati u arenama, moji su koncerti postali bogatiji, konceptualniji i dobivali su jako maštovitu produkciju. Iako sam prije govorila da želim biti glumica, više me nije vuklo prema filmu jer sam se osjećala kao da sam u filmu svaki put kad bih zakoračila na pozornicu. Svaki je koncert bio drama, gluma, mali (ili ne tako mali) film, da se tako izrazim, s glumačkom ekipom, ogromnom tehničkom ekipom i predivnim scenografijama. Mark Fisher, genij arhitekture koji je osmislio scenografiju za sve, od Pink Floyda do Rolling Stonesa, U2-a i Lady Gage, nadmašio je sam sebe ogromnom produkcijom koja , je imala zadivljujuće specijalne efekte.
Prava divota i atrakcija koja je Rogera tijekom gotovo svakog koncerta poslala u ranu smrt bio je “Claw”, konzolni krak od 18 do 25 metara koji me je nosio iznad publike. Plesala sam po uskoj platformi u svojim štiklama, ponekad se pretvarajući da samo malo klizim kako bih prepala Rogera, i visjela nad ogradom da budem bliže ljudima. Bila sam
im tako blizu da sam im mogla vidjeti lica, čak im pogledati u oči, a i oni su vidjeli mene. Jako mi se sviđao taj trenutak povezanosti i zajedništva.
Turneja Twenty Four Seven bila je jako zahtjevna i nakon nje sam žudjela za dužom stankom, možda i stalnom. Nikad nisam bila jedna od onih koji se ne mogu opustiti. Moj je posao bučan, ali ja volim tišinu. Kako sam provodila vrijeme kad nisam radila? Nisam imala potrebu slušati glazbu. Voljela sam čitati, meditirati, razgovarati s Erwinom i uživati u svojem najslađem užitku, gledanju horora, što strašnijeg to boljeg. Godine nastupanja oblikovale su moju rutinu na način da sam postala okorjela noćna ptica. Do današnjeg dana Erwin i ja ostajemo budni do ranih jutarnjih sati i kasno ustajemo. Na ulazu u dvorac Algonquin stoji veliki metalni znak na kojem piše: “Dostave primamo samo iza podne.”
Kad nemamo posla kod kuće, najdraže nam je otići automobilom do naše kućice na selu. Postoji jedan odličan izraz za zabačeno mjesto u kojem je smještena naša kućica. Oni to zovu mjestom “wo sich Fuchs und Hase gute Nacht sagen”, što znači “gdje lisica i zec jedno drugom kažu laku noć”. Drugim imenom, zabit! To nam se sviđa. Nikamo ne moramo ići i ništa ne moramo raditi.
Kad idemo na selo, automobil nam je ispovjedaonica. Ovaj oblik putne terapije preporučujem svim parovima. Dok se vozimo, Erwin za volanom, a ja na suvozačkom mjestu, razgovaramo o svemu. Koja god tema bila, mi o njoj razgovaramo otvoreno, ništa ne uljepšavamo i sve je dozvoljeno. Kao što Erwin voli reći: “U kokpitu nema tajni.” To smo naučili od Dalaj Lame. Ne ovaj dio s automobilom, nego ideju da je sukob pozitivna stvar. “Reći ću vam jedno”, rekao je, “uvijek se sukobljavajte. Kad nešto držite u sebi, onda vam se to s vremenom obije o glavu. Čim je Erwin to čuo, počeo se otvarati. Naši razgovori znaju se malo zahuktati i ponekad mi treba vremena da se ohladim jer jako emotivno reagiram.
Bez obzira na sve, mi to razgovorom riješimo. Znamo da u vezi treba biti kompromisa i tako živimo. Zvuči smiješno, no moja iskustva u lošoj vezi s Ikeom pomogla su mi da cijenim i održavam dobar odnos s Erwinom.
Jedna osjetljiva tema nakon svih ovih godina? Uređenje interijera. Da, ratovi zbog uređenja i dalje su aktualni, naročito na selu, i ni brojni sati putne terapije to nikad neće promijeniti. Kad sam počela provoditi vrijeme u kući na selu, pomislila sam: “Hoće li mi ovdje biti ugodno?” Nagovorila sam Erwina da odemo u kupovinu, pa bih rekla: ”Dragi, sviđa li ti se ovo?” pokazujući mu neki komad namještaja. Erwin bi odglumio da mu sviđa, a onda bi me otkantao i naručio što god želi, obično suprotno od onoga što sam ja odabrala.
Ova je kuća bila Erwinovo utočište, mjesto koje treba zadržati jednostavnim i muževnim. Konačno, rekla sam sebi: “U redu, Tina. Ti si imala sve druge kuće. Pusti ga. Ova je njegova. Neka mu je.” Ali bilo mi je, i dalje jest, zaista teško!
Erwin voli raditi rukama. Posjeduje sav mogući električni alat koji postoji. Oduševljava ga i sve što ima motor; automobil, motocikl, čak i brod, a garaža mu je vrhunski opremljena. Za Erwina, vožnja je sport. Odlazi na sedmodnevna putovanja s drugim zaljubljenicima u automobile i motocikle i uvijek mi pokušava objasniti zašto
tako uživa u tim vožnjama. Ja kažem: “To je vožnja. To je cesta. To je automobil. Što je u tome tako posebno?” Ali Erwin kaže da je to jedno bratstvo, koje njeguje ona bezuvjetna prijateljstva rođena iz zajedničkih interesa. Tvrdi da je negativni imidž motociklista jednostavno pogrešan i da su oni dobri i pouzdani ljudi. Sve što ja o tome znam je da će on s tih putovanja vjerojatno doći smrdeći na benzin. A jednom se vratio kući s utrke “Mille miglia” u Italiji s jednim problemčićem. Automobil, crveni trkaći Ferrari 340 America iz 1951. imao je problem s pregrijavanjem. Ispušna je cijev toliko zagrijala pod automobila da su se otopili potplati Erwinovih cipela Timberland. Morao ih je omotati tekstilnom ljepljivom trakom kako bi mogao hodati. To se zove posvećenost! Zadirkujem ga, ali jako mi je drago što je Erwin tako strastven u vezi svojih interesa.
Život mi je postao tako miran tijekom ovog razdoblja da se možda u to vrijeme pitanje “Je li Tina Turner umrla?” sve više počelo javljati u tražilici Google. Ako je bilo kakvih sumnji oko toga jesam li mrtva ili živa, sve su glasine stale 2005., kad sam primila počast u Kennedyjevom centru u Washingtonu. Najprije nisam htjela ići, jer nisam smatrala da sam učinila nešto vrijedno medalje. Uvijek sam doživljavala sebe kao nekoga tko je jednostavno ustao i otišao na posao. Odjenula sam ipak svoju najljepšu Gallianovu haljinu i pridružila se ostalim primateljima počasti; Robertu Redfordu, Tonyju Bennettu, Julie Harris i Suzanne-Farrell. Slušala sam pritom kako ljudi nevjerojatno lijepo govore o meni, uključujući predsjednika Georgea W. Busha, koji je u najavi rekao da imam najpoznatije noge u zabavljačkoj industriji.
Sjedila sam u kazalištu, gledajući Ala Greena, Queen Latifu i Melissu Etheridge kako izvode moje poznate pjesme i svi su na svoj način bili odlični, ali pravo otkriće te večeri bila je Beyoncé. Izišla je na pozornicu u jednoj od prvih haljina koje je Bob Mackie dizajnirao za mene (imao je duplikate u svojoj arhivi) i rekla: “Često, kad pomislim na inspiraciju, sjetim se dviju Tina u mojem životu - moje majke, Tine, naravno, i nevjerojatne Tine Turner.
Nikad neću zaboraviti onaj prvi put kad sam vas gledala kako nastupate. Nikad u životu nisam vidjela tako moćnu i neustrašivu ženu.” Dirnula me je svojim iskrenim riječima. Onda je počela pjevati “Proud Mary”. Kažem vam, njezina je izvedba sve ozarila. Publika je sve vrijeme stajala na nogama, plešući uz glazbu. Svi su gledali mene da vide što ja mislim o tome što netko drugi izvodi moju pjesmu. Uživala sam! Jedva sam čekala otići u garderobu reći Beyoncé koliko je ona bila neustrašiva i moćna.
Bila sam jako sretna što sam te večeri srela Caroline Kennedy. Odmah sam se sjetila njezine majke i koliko mi je značila i, poput svih ostalih u mojoj generaciji, sjećala sam se Caroline i njezina brata kad su bili djeca. Stari kennedyjevski šarm i dalje je moćno djelovao na mene. Poskočila sam i uzviknula: “Došla sam radi tebe!”, jednako oduševljena kao što sam bila kad sam ugledala Jackie u onom hotelskom predvorju prvi put. Bila sam tako sretna što vidim Caroline, a kad sam čula kako svojim nježnim glasom govori o mojem životu, sve mi je bilo vrijedno truda. Govorila je o mojoj glazbenoj karijeri i o tome kako sam postala zvijezda. “Ali”, dodala je, “kad Tina skine periku, tada nastupa tama.”
Ali ta je tama nestajala. Postajala je tako davna uspomena da sam se, 2007., kad sam saznala da je Ike umro od predoziranja kokainom, osjetila neobično nepovezanom.
Doznala sam od djece da je Ike imao težak život. Nikad se nije izvukao iz svijeta droge, svako malo završio bi u zatvoru te je i dalje pokušavao uhvatiti taj nedostižni hit. Njegovo ga je nezadovoljstvo toliko tištalo, da ga je na kraju i uništilo. Bila je to tužna priča.
Naravno, novinari su me zasipali pitanjima, tražeći priču za naslovnicu i nadajući se da ću dati nekakvu izjavu. Ja sam se držala na tihoj i pristojnoj distanci. Ike više uopće nije bio dio mojeg života. Bilo je to kao da sam čula za neku osobu koju više ne poznajem, zapravo, osobu koju gotovo trideset godina nisam poznavala. Kad sam shvatila da ništa ne osjećam, zaključila sam da sam zaista sve prebrodila.
Tijekom stanke, usmjerila sam svoje umjetničke porive u glazbeni projekt u Švicarskoj. Moja prijateljica Regula Curti ponudila mi je suradnju na projektu Beyond, njezinoj misiji da snimi preklapajuće i isprepletene kršćanske i budističke molitve te ih približi ljudima. Mantranje je bilo važan dio mojeg života, a suradnja s Regulom na snimanju projekta Beyond, ukupno četiri CD-a, pružila mi je priliku da kroz pjesmu izrazim svoju duhovnost. Jako sam željela uputiti duhovnu poruku, ali nisam bila sigurna kakva bi točno poruka trebala biti, pa sam se obratila Deepaku Chopri za pomoć. Erwin i ja otputovali smo u Chopra Centar u Kaliforniji, gdje smo se sastali s Deepakom i zamolili ga za savjet. Dobila sam inspiraciju. “Započni svaki dan pjevanjem poput ptica. Pjevanje te odvodi daleko, daleko, na jednu drugu razinu”, bila je jedna od poruka koje sam željela prenijeti publici Beyonda.
Znam da sam rekla da će mi turneja Twenty Four Seven biti posljednja i da se smatram umirovljenom, ali dogodilo se nekoliku stvari zbog kojih sam promijenila svoju odluku. Imala sam veliku čast izvesti “Proud Mary” s Beyoncé na dodjelama nagrada Grammy 2008. Ona je posebna, snažna žena, sa snažnim glasom. Pjevanje i plesanje s njom vratilo me je u one večeri kad sam se odlično zabavljala sa svojim plesačicama. Ponekad je najbolji dio posla bilo upravo ono vrijeme kad smo djevojke i ja bile nestašne na pozornici, onoliko nestašne koliko smo željele biti. Zapitala sam se... nedostaje li mi to? Barem mrvicu?
Još jedan od okidača bio je susret sa Sophiom Loren na Armanijevoj modnoj reviji u Milanu. Počele smo razgovarati o novostima u našim životima i spomenula sam joj da sam uzela stanku od pjevanja. ”Koliku?” upitala je. Kad sam odgovorila: “Oh, oko sedam godina”, ona je brzo odgovorila: “Stanka je gotova! Ljudi te žele vidjeti. Vrati se na posao.”
Shvatila sam da zbog pojavljivanja na Grammyjima dobivam puno više pošte od obožavatelja. Kamo god sam išla, ljudi su mi davali poruke, ponekad napisane na papirnatim salvetama. Sve sam ih sačuvala, i odjednom shvatila da ih imam poprilično mnogo. Tada sam nazvala Rogera i rekla: “Vrijeme je za posljednju turneju.” U dobi od šezdeset devet, bila sam spremna izaći iz “mirovine” i otići na turneju. Prikladno, turnejom Fiftieth Anniversary proslavila bih svojih pola stoljeća (ah, to zvuči tako dugo) kao pjevačica. Isplanirali smo započeti turneju u Missouriju, gdje je započela i moja karijera s Ikeom i grupom Kings of Rhythm.
Uvijek sam željela da mi koncerti budu raskošniji i uzbudljiviji za publiku, ali kad smo dogovorili prvi nastup u Kansas Cityju, neki nesposobni glavešina odlučio je da ne smijem
hodati po “Clawu” dok pjevam “Nutbush” jer bi to bio sigurnosni rizik. Vjerojatno je mislio da sam prestara da držim ravnotežu. Roger je rekao: “U redu, ali tko će to reći Tini?” Odgovor je bio: “Nitko.” Nitko se nije usudio reći Tini. Plesala sam kao luda na tom Clawu, viseći nad publikom i pjevajući ”još jednom Nutbush”! I to je definitivno bila jedna od onih večeri kad sam se pretvarala da padam!
Bila sam uzbuđena što sam se vratila na posao, ali primijetila sam da više nisam jednako energična. U mojoj dobi bilo je za očekivati da ću biti umorna, uzevši u obzir da sam bila na zahtjevnoj međunarodnoj turneji. Osim toga, imala sam i povišeni krvni tlak. Dobila sam dijagnozu 1978., ali tada nisam previše o tome razmišljala. To je bilo genetski, i sestra i majka su imale isti problem.
Ne sjećam se da mi je itko rekao što točno znači imati povišeni krvni tlak niti kakvog će on utjecaja imati na moje tijelo. Ja sam to shvatila doslovno kao da je ”povišeni” krvni tlak za mene normalna stvar pa se nisam brinula o tome kako ću ga spustiti. Godine 1985. liječnik mi je dao lijek, jednu tabletu dnevno, i to je bilo to.
Nekih večeri, dok sam se šminkala, morala sam se na silu oraspoložiti. Iako sam se osjećala letargično, bolno i iscrpljeno, kad bih izašla na pozornicu, ja sam bila Tina. Publika je vidjela onu Tinu koju je i željela vidjeti, ali ja sam primjećivala razliku.
Za mene, svaka pjesma koju pjevam prilika je da uzletim, vinem se. Svakim koncertom postajalo mi je teže prebaciti se u tu drugu brzinu, uzletjeti kako sam prije bila naviknula.
Vjerovala sam da je moje tijelo počelo reagirati na rad s povišenim krvnim tlakom i lijekom, i da je to razlog zbog kojeg nisam mogla otpjevati neke tonove. Kvragu! Htjela sam otpjevati te tonove. Što god da me sprječavalo, morala sam se tome oduprijeti, i potrošila bih zadnje zrnce energije i života da dovršim svoj koncert svaku večer. Roger bi došao u moju garderobu nakon nastupa i pogledao bi me, onako kao da zna da sam previše umorna da tako još dugo nastavim.
Tijekom turneje dobila sam jaki bronhitis. Morali smo odgoditi nekoliko koncerata, pa je posljednji trebao biti 5. svibnja 2009. u Sheffieldu, gradu u Yorkshireu oko tri sata sjeverno od Londona. Sheffield je bio rodni grad moje glavne plesačice, Claire, pa smo se zaista odlično zabavili te večeri. Htjela sam da se svi provedu kao nikad u životu prije nego što odu s koncerta. Uvjerena sam da se svi koji su bili u publici sjećaju Tinina posljednjeg koncerta.
Mislim da je preko milijun ljudi u Sjevernoj Americi i Europi na kraju vidjelo turneju
Fiftieth Anniversary, a i danas mi obožavatelji govore kako su uživali.
Nakon posljednjeg nastupa vratila sam se u hotel. Bila sam jako tiha. Znala sam da je to kraj. Ustala sam sljedećeg jutra, nisam nikoga vidjela, čak ni Rogera, i ukrcala sam se s Erwinom u zrakoplov. Sjedila sam mirno, smirena i odlučna. Duboko sam udahnula i rekla sebi: ”Više se ne vraćam.”
Želim ovo pažljivo reći, jer ne želim da me itko pogrešno shvati, ali nakon dugogodišnjeg napornog rada, spremna sam stati. Ovo je bio pravi trenutak da to učinim jer sam željela završiti dok me se obožavatelji sjećaju u mojem najboljem izdanju. Nisam htjela da dođu na koncert za godinu, dvije, i pomisle: “Oh, prije je bila dobra.”
Bila sam jako ponosna i uvijek sam znala izabrati pravi trenutak. Ima jedan mudar izraz: “Otiđi sa zabave prije nego što završi”. Bila sam spremna reći zbogom “Proud Mary”, spremna objesiti svoje plesne cipele o klin i poći kući.

“KOMPLICIRANA KATASTROFA37”

“Sve što smo planirali otišlo je sa suzama38”

37 Engl. Complicated Disaster, pjesma Tine Turner, (op. prev.)
38 Engl. “All the plans we were making just got washed away with the tears”; stihovi iz pjesme Complicated Disaster,
(op. prev.)

Tako je smiješno kad ljudi pitaju: “Pa što ćeš sada raditi kad si u mirovini?” Ali bit mirovine i jest da ništa ne radiš. Da ne moraš I nemaš namjeru raditi. Željela sam biti kod kuće i uživati u svakodnevnim sitnicama. Ići u nabavku, šetati s Erwinom, raditi u vrtu i staviti ruke u zemlju, gledati kako se izmjenjuju godišnja doba na jezeru, i najviše od svega, željela sara uživati u tišini. Ne treba mi glazba, iako tu i tamo naletim na pjesme koje me povuku da ih pjevam kad ih čujem. Reći ću vam što mi se trenutačno sviđa, to je pjesma Coldplaya i Chainsmokersa “Something Just Like This” (“du-du-du, du-du-du, du-
du-du, du-du-du, du-du-du, du-du-du”). “Obožavam je!”
Vidjela sam Micka na koncertu ubrzo nakon svoje posljednje turneje, i osjetila sam da me je htio prekoriti kad sam mu rekla da se povlačim sa scene. Jedini trenutak u kojem je Mick šutio i nije mi brzo uzvratio odgovorom je onaj u kojem sam ga upitala: “Mick, umoriš li se ikad?” Dugo je šutio. Pretpostavila sam da je odgovor pozitivan, ali on to nikad neće reći. Takav je. Mislim da će ostati na sceni dok god bude hodao. I to je u redu. On je Mick Jagger iz Rolling Stonesa i to mu zaista pristaje.
Ja sam otpočetka uživala u mirovini. Osjećala sam se dobro, a mislim da sam još i izgledala dobro; definitivno sam izgledala mlađe za svoje godine. Ja nisam tip koji vježba. Linija je jednostavno bila rezultat mog posla i svih tih godina koje sam provela plešući. Tvrdim da je glavni razlog što sam ostala u formi to što sam pedeset godina izvodila najintenzivnije moguće treninge. Mogu reći i da nikad nisam uzimala droge niti pušila cigarete, i to pomaže. Volim odspavati osam sati kad god je to moguće, i ne skačem iz kreveta osim ako imam neki sastanak. Sad sam usporena jer volim kad sve ide lijepo i... lagano.
Očito nešto radim kako treba jer su me 2013. pozvali iz njemačkog Voguea da budem na njihovoj naslovnici. Mislim da mogu sa sigurnošću reći da sam, u dobi od sedamdeset tri godine, bila najstarija žena na naslovnici u povijesti Voguea. Rado sam i samouvjereno pozirala fotografima Claudiu Knoepfel i Stefanu Indlekoferu, s rukama na kukovima, u predivnoj plavoj haljini Giorgia Armanija, jer sam osjećala da šaljem jako pozitivnu poruku ženama svih dobi. Dok sam nastupala, znala sam reći da mi godine nikad nisu prioritet, čak ni ne razmišljam o njima. Bila sam bezvremenska. Isto mislim i sada o načinu na koji živim svoj život. Ako vodite računa o sebi iznutra i izvana, možete zračiti ljepotom i srećom. Broj, koji god on bio, ne znači ništa.
Sa zrelošću ipak dođe vrijeme kad morate početi rješavati neka pitanja i želite preuzeti kontrolu. Odlučila sam organizirati svoj život i riješiti se svega što mi ne treba. Prodala sam neke nekretnine, uključujući i kuću na jugu Francuske, koja je bila prekrasna, ali u kojoj više nisam htjela provoditi vrijeme jer sam bila jako sretna u Švicarskoj. I počela sam razmišljati o Erwinu. Bili smo zajedno dvadeset šest godina, par u svakom smislu, osim onom legalnom. On mi je bio najbliža osoba u ovom životu i
smatrala sam da nije pošteno, ako mi se nešto dogodi, da on nema pravo ni o čemu odlučiti. Oboje smo znali da je vrijeme za sljedeći korak.
Pristala sam na Erwinovu romantičnu prosidbu na našem predivnom krstarenju grčkim otocima 2012. Obvezala sam se i na zajednički život u Švicarskoj prijavom za državljanstvo. Ne želim odati krivi dojam oko svoje odluke da se odreknem američke putovnice. Mnogo sam o tome razmišljala. Nikada neću predati onaj dio mene koji je rođen u Americi ili koji se osjeća “američkim”, ali život mi se promijenio kad sam se zaljubila u Erwina i počela živjeti u Europi. Sa svakom sljedećom godinom imala sam sve manje razloga za povratak u Ameriku. Moja draga sestra Alline umrla je 2010. Što se tiče mojih sinova, oni su odrasle osobe s vlastitim životima, a uvijek me mogu nazvati telefonom ili doći zrakoplovom. Bilo mi je logično prigrliti Švicarsku, državu u kojoj sam živjela i živim gotovo dvadeset godina, kao svoj službeni dom.
Znate, lakše se roditi kao državljanin neke zemlje nego istim postati. Morala sam proći težak test, toliko težak da sam se za njega pripremala s učiteljem. Morala sam naučiti švicarsku povijest i malo visokonjemačkog jezika, najstandardnije (i najteže) varijante jezika. Zatim sam se morala pojaviti pred komisijom koja će   ocijeniti moju prijavu. Pitala sam može li Erwin biti uz mene na moj važni dan, ali rekli su da ne može, nego samo tražitelj državljanstva.
Ušla sam u prostoriju i stala pred sedam članova komisije. Nastupala sam pred milijunskom publikom i nikad nisam osjećala strah, ni jedne sekunde, ali pred ovom skupinom... bila sam prestravljena. Nadajući se da ću ublažiti napetu situaciju, odmah sam priznala da sam jako nervozna. Nikakve reakcije. Onda sam podijelila slatkiše koje sam kupila za tu prigodu, što je, priznajem, bio očajnički trik, ali tko ne voli slatkiše? Naročito u Švicarskoj. I dalje nije bilo nikakve reakcije, pa sam pomislila: “Tina, ni slatkiši nemaju učinka.” Komisija je jako ozbiljno shvaćala svoj posao. Bila sam sama.
Muškarac prodornog glasa rekao mi je: “Tina, shvaćate li da morate govoriti jezik prije nego što možete zatražiti državljanstvo?”
“Da”, odgovorila sam, želeći im se svidjeti. “Mogu vam reći tko sam, odakle dolazim i koliko imam djece, na visokonjemačkom.” Valjda. Mogla sam pokušati, a ako bi mi zatrebala pomoć, bilo mi je dopušteno pogledati u knjižicu s odgovorima. Možda sam bila paranoična, ali kunem se da je jedan od mlađih ispitivača zurio u mene, pokušavajući me učiniti još nervoznijom nego što sam bila.
Duboko sam udahnula i rekla: “Ich bin Tina Turner.”
Kako bih odgovorila na sljedeće pitanje, morala sam zaviriti u knjižicu. Sjetila sam se upitati: “Mogu li?” - “Darf ich?” Učitelj me stalno podsjećao da su Švicarci sitničavi u pogledu manira, uvijek pitaj dopuštenje. I to sam uspješno odradila.
Posljednje pitanje bilo je najteže. “Možete li nam reći nešto o Švicarskoj?”
Mozak mi je stao, dok se nisam sjetila da sam nedavno bila na jednoj zabavi s nekim tko je objašnjavao “Schweizerpsalm”, švicarsku himnu. Ta je osoba rekla da zvuči više kao hvalospjev nego kao tipična domoljubna pjesma, a “Schweizerpsalm” doslovno znači “švicarski psalam”. Istog trena odlučila da će to biti tema mojeg odgovora. ”Trenutačno
učim državnu himnu”, rekla sam samouvjereno, “i mislim da je zanimljivo što zvuči tako vjerski, poput pjesama koje bismo čuli u crkvi”.
Ispitivač je ostao zabezeknut. Nimalo ga ne bi iznenadilo da sam počela govoriti o DJ Bobi, švicarskom rock-pjevaču, ali nikako nije očekivao da će Tina Turner govoriti o državnoj himni, najštovanijoj pjesmi u zemlji. Izgleda da je to bio savršeni odgovor. Opet me je spasila pjesma. Komisija je odobrila moj zahtjev i postala sam ponosna vlasnica švicarske putovnice.
Iz nekog razloga, vijest o mojem novom državljanstvu brzo se proširila i, osim meni, bila je jako zanimljiva i drugim ljudima. Nastala je takva galama, uz neprestane rasprave o tome da sam to zasigurno učinila zbog poreza, što nije bilo istina. Smatram da je činjenica da živim u toj zemlji sedamnaest godina s osobom koju volim dovoljan razlog da je smatram svojim domom, osobito uzevši u obzir činjenicu da će mi voljena osoba postati suprug.
Nadam se da su detalji našeg vjenčanja svježi u vašim glavama kao što su u mojoj, iako nisam sigurna da ih je moj opis vjerno dočarao. Kad zatvorim oči, i dalje osjetim miris božanskog cvijeća. Vjerojatno nisam prva mladenka koja bi stalno gledala DVD svojeg vjenčanja, i svaki put kad ga upalim, primijetim   neki   detalj   koji   mi   je prije promaknuo.
Bajka se nastavila i dan nakon vjenčanja, kad smo se Erwin i ja uputili na medeni mjesec u Grand hotel vile Feltrinelli na Gardskom jezeru u Italiji. Pošli smo automobilom i ostavili smo cvjetne vijence s vjenčanja na prednjem dijelu automobila, što je bio dražestan i tradicionalan potez za jedan zreli par. Kiša je počela lijevati (hvala Bogu da nije padala dan ranije!) i cvijeće se toliko natopilo i otežalo da smo se morali zaustaviti i ukloniti ga. Hotel je bio savršeno mjesto za medeni mjesec, s romantičnom kućicom uz jezero koju smo imali samo za sebe.
Zamijenili smo jedno predivno mjesto drugim kad smo sreli Opru u legendarnom Grand-Hôtelu du Cap-Ferrat na jugu Francuske, kako bismo snimili nekoliko intervjua za njezinu emisiju Oprah's Next Chapter.
Jedino Oprah može nagovoriti mladenku da ode sa svojeg medenog mjeseca. Pristala sam, dijelom zato što se tako dobro zabavimo zajedno, a dijelom zato što sam htjela posljednji put pričati o svojem starom životu prije nego što započnem novi život kao supruga Erwina Bacha. Bila sam voljna razgovarati o svemu, uključujući i razdoblje s Ikeom, nadajući se da ću jednom zasvagda zatvoriti ta vrata.
Opri sam u povjerenju rekla kako sam posljednjih nekoliko godina provela planirajući, organizirajući se i pripremajući. Uputila sam je u razloge svog odlaska u mirovinu, svoju opsesiju reduciranjem svega što posjedujem i u svoju odluku da se usredotočim na ono što je uistinu važno. Tvrdila sam da preuzimam kontrolu nad svojim životom. Znate li onu odličnu poslovicu: “Ako želite nasmijati Boga, kažite   mu svoje planove”? Kad se sjetim ove situacije, odmah mi padne napamet ta izreka, jer je “kontrola” posljednja riječ kojom bih opisala ono što mi se dogodilo. Samo tri mjeseca nakon vjenčanja, u jedno obično listopadsko jutro, kad sam se trebala s prijateljima
sretno uputiti na odmor u Marakeš, lupio me   je   užasavajući   podsjetnik   na vlastitu smrtnost.
Probudila sam se, otvorila oči i pokušala govoriti, ali riječi nisu izlazile. Erwin, koji je u krizi uvijek hladne glave, znao je da se nešto opasno događa i odmah je zvao mojeg liječnika, profesora doktora Vettera, koji mu je rekao da mi da aspirin i odmah me odvede u bolnicu, ja sam stalno mislila da mi nije ništa. Čak sam odbila sjesti u invalidska kolica kad su me dočekali s njima na ulazu u bolnicu, popustivši tek nakon što mi je liječnik rekao da ću njima doći brže na kat. Bolničko osoblje prebacilo me je na stol, pokrilo dekom, a ja sam pomislila: “Izgleda da ne idemo u Marakeš.” Nekako nisam shvaćala da je moje stanje vrlo ozbiljno, da sam doživjela moždani udar.
Poricanje, poricanje, poricanje.
Toliko sam bila nesvjesna onoga što se događa, da sam, čim sam ostala sama u sobi, odlučila ustati. Prebacila sam noge preko stola i odmah pala na pod. Tad sam shvatila da ne mogu sama stajati na nogama. “O, Bože, što sam učinila?” rekla sam sebi, kao da sam sama odgovorna za svoj pad. “I kako mogu ovo popraviti?” bilo je moje sljedeće pitanje. Nažalost, nisam imala sve odgovore, a bilo mi je previše neugodno pozvati pomoć. Imala sam duge noge i čelične mišiće od plesanja, ali nisam imala snage ustati. Prestravljena, dovukla sam se do kauča i nekako uspjela povući tijelo u sjedeći položaj, razmišljajući cijelo vrijeme kako ne mogu zamisliti da je Tina Turner paralizirana. Nakon nekog vremena sam zaspala.
Sutradan, profesor doktor Vetter rekao mi je da sam doživjela moždani udar. Ovog sam ga puta čula. Moždani udar zadao je težak udarac mojem tijelu. Cijela desna strana bila mi je oduzeta. Objasnio mi je da ću morati vježbati s fizioterapeutom kako bih opet naučila hodati i da će mi korištenje desne ruke predstavljati problem. Čak su me morali naučiti i kako mogu ustati ako padnem. Počela sam shvaćati da ću padati... često.
Obično smo bezbrižna, pustolovna djeca kad prvi put učinio hodati, i imamo ogromno samopouzdanje jer nismo naišli na prepreke koje život pred nas postavlja. Ali ako morate učiti hodati kao odrasla osoba, onda točno znate što se može dogoditi ako padnete, a to nikad nije dobro. A i ponižavajuće je. Osjećala sam se tako slabom, tako bespomoćnom. Vjerovala sam da više nikad neću moći obuti štikle, a kamoli u njima plesati.
Ostala sam u bolnici desetak dana i za to sam se vrijeme sabrala. Ja sam borac, podsjetila sam se. Uvijek sam bila. Zaklela sam se da se nikad neću predati, da ću natjerati svoje noge da opet hodaju i da ih neću prestati tome učiti, sve dok više ne budem mogla stajati. Tjerala sam se da stalno nešto radim, jer upornost je   uvijek   bila   moj moto. Djelovalo je, ali rehabilitacija nije bila nimalo jednostavna.
Koliko god sam se htjela usredotočiti na oporavak, morala sam razmišljati i o onome što se događa u vanjskom svijetu. Kružile su glasine. “Tina Turner oporavlja se nakon moždanog udara.” “Tina Turner ima misterioznu bolest.” Ako se vijest proširi, opkolit će paparazzi, a mnoštvo zabrinutih obožavatelja održat će bdijenje pred mojim vratima. Nije to imalo veze s taštinom, iako sam znala da bi novinari srušili jedni druge za priliku da me fotografiraju u mojem jadnom stanju. Jednostavno nisam mogla podnijeti nikakve
smetnje Bio bi to još jedan problem koji treba riješiti u trenutku kad sam ih zaista imala previše. Sve sam zanijekala. Nikome nismo rekli.
Nekoliko tjedana nakon mojeg moždanog udara, dok sam se još oporavljala pod nadzorom svojih liječnika, okrenula sam se tradicionalnoj kineskoj medicini kako bi mi pomogla da počnem hodati. Moždani udar ostavio je traga na mojem licu i načinu na koji sam hodala. Sylvie Ackerman, moja liječnica kineske medicine, predložila mi je akupunkturu, naročito u predjelu lica, nekoliko puta tjedno. Doznala sam da je cilj u tradicionalnoj kineskoj medicini dovesti u ravnotežu tjelesne energije - yin i yang, plus i minus - poput baterije. Jako sam svjesna svojeg tijela i primijetila sam svaku promjenu i poboljšanje koje sam doživjela nakon svakog tretmana. Rekla sam da je to “polagano i predivno vraćanje u život”. Kad sam uvidjela koliko mi pomaže kineska medicina, postala mi je sastavni dio života.
Pa ipak, posljedice moždanog udara dugo ću osjećati. I danas mi je teško potpisati se, a da to bude čitko, tako da nema ništa od autograma. Psihološke su posljedice bile još teže. Na vjenčanju sam prvi put shvatila da nešto nije u redu s mojim tijelom, kad sam osjetila nelagodu u vratu i prsima nakon obreda. Bol nije bila jaka, i prošla je misteriozno, kako je i došla, ali počela sam misliti da je to bio znak. Znak čega? Starenja? Ozbiljnog zdravstvenog problema? A sad sam doživjela moždani udar, što sam smatrala tipičnim za stare i nezdrave ljude, nikako ne za sebe.
Bila sam očajna. Borba za oporavak u meni nije ostavila ni trunčicu snage ni vitalnosti. A nisam se borila samo s posljedicama udara. Moj liječnik bio je zabrinut da bi moj povišeni krvni tlak mogao djelovati na bubrege, pa me poslao specijalistu. Dr. Joerg Bleisch, nefrolog, rekao mi je da mi bubrezi rade na samo 35 posto njihove normalne funkcije. Zabrinut, rekao je da će ih morati pažljivo pratiti i propisao mi je još lijekova za kontrolu povišenog krvnog tlaka.
Dok sam pokušavala prihvatiti užasne novosti o svojim bolesnim bubrezima, započela sam novo poglavlje u, kako će se pokazati, I dugotrajnoj zdravstvenoj sapunici. Nova kriza započela je godinu dana nakon moždanog udara, tijekom odmora u Grčkoj. Veliki sam obožavatelj filmova poput Sudara titana, i bilo kakvih priča o bogovima, čudovištima i grčkoj mitologiji, pa sam jedva čekala uživo vidjeti klasični grčki pejzaž. Tako sam istraživala ruševine i uživala u starinama, kad mi se najednom zavrtjelo u glavi, ostala sam bez daha i osjetila mučninu u želucu. To me je doslovno oborilo s nogu.
Otkrila sam da imam vertigo, koji Švicarci zovu Schwindel, ekstremni poremećaj ravnoteže, i to je bilo uznemirujuće i zastrašujuće. Neustrašiva Tina, koja se penjala po Eiffelovu tornju i plesala na dizalici u pokretu, povremeno glumeći pad samo kako bi vidjela paničan izraz na menadžerovu licu (oprosti, Roger), nije mogla podignuti glavu, a da ne osjeti mučninu. Nisam mogla stajati, hodati, ni usredotočiti se. Zapravo, bilo kakav pokret bio mi je neprijatelj. Tijelo mi se vrtjelo izvan kontrole, i moj se svijet vrtio zajedno s njim.
To je bila nova zdravstvena tegoba i morala sam odmah potražiti pomoć. Srećom, živjela sam u zemlji s najboljim zdravstvenim osiguranjem u svijetu. Vertigo, koji je često olako okarakteriziran kao “vrtoglavica” i koji je neistražena bolest na mnogim
mjestima, važno je područje proučavanja u Zürichu, u mojem susjedstvu. Poslali su me na pregled kod prof. dr. Dominika Straumanna, neurologa u jednoj ustanovi za posebna istraživanja, Interdisciplinarnom centru za vertigo i neurološke poremećaje vida. Stručnjaci su zaključili da se tako neugodno osjećam jer mi se sićušni kristal duboko u ušnom kanalu (zove se otokonija) oslobodio i treba ga usidriti, što je složen i moguće bolan proces.
Postoji i stručnije objašnjenje, ali liječnici su ustvrdili da ću se liječio na stolici. Poveli su me kroz podzemni tunel do osamljena prostora u podrumu sveučilišta. Prvi put kad sam ugledala stolicu našalila sam se: “Sjedi li ovdje Frankensteinovo čudovište?” Sličilo je nečemu iz znanstvenog pokusa; ogroman komad opreme   koji je izgledao kao da pripada NASA-i ili futurističkom vlaku smrti. “Zar očekuju da ću se na ovo popeti i provozati?” pomislila sam. Moj liječnik, zajedno sa svoja dva asistenta, pomogao mi je da se popnem, zavezao me i upalio je.
“Stolica” o kojoj govorim zapravo je trodimenzionalna rotacijska platforma koja funkcionira kao troosni stimulator, kako su mi rekli Okreće se u svim smjerovima i kutovima. U mojem slučaju, cilj je bio natjerati zalutali kristal, izvor mojeg vertiga, da se vrati u pravilan položaj. Nakon toga, obećali su mi liječnici, dezorijentirajuća bolest će nestati. Tako sam sjedila, vezana za uređaj, kovitlajući se prostorom, stisnutih šaka, s nogama u zraku, naopako, bočno, u svim mogućim pravcima, širom otvorenih očiju, kako bi liječnici mogli proučavati moje šarenice oka, kako bi vidjeli ima li indikacija koje govore da liječenje djeluje. “Nemojte se pomicati, Tina” stalno su ponavljali. To je zvučalo pomalo smiješno jer ljudi obično očekuju da budem u pokretu. Ali, vjerujte mi, nije mi padalo na pamet šaliti se dok sam bila vezana u toj stolici. Osjećala sam tako duboku i intenzivnu mučninu da mi je prodrla sve do duše. Morala sam se vratiti u stolicu na još nekoliko tretmana, i svaki put sam se nakon njih osjećala uništeno.
Kad je bilo jako loše, Erwin me je morao ostaviti u klinici preko noći jer sam bila preslaba da izdržim kratki put do kuće.
Bio je to sretan dan kad je neuhvatljivi kristal reagirao na okretanja stolice koja prkosi gravitaciji i sjeo na svoje mjesto, označivši kraj mojeg vertiga. Tretman me je toliko iscrpio, da sam gotovo mjesec dana sjedila u invalidskim kolicima. Zaprijetio je jednom da će se vratiti, ali skupila sam zadnji atom snage u svojem tijelu i prisilila se na borbu. Čim sam osjetila poznate znakove napadaja, trudila sam se mirovati, znajući cijelo vrijeme da zločesti Schwindel čeka, šapćući: ”Ako napraviš pogrešan korak, dolazim.” Znoj mi je oblio cijelo tijelo dok sam se borila protiv tog osjećaja. Bilo je to gotovo poput zurenja u psa u čijim očima piše: “Ako se pomakneš, ugrist ću te.” Ali ja sam se vrsto držala, opirući se, nagovarajući ga da ode.
Pobijedila sam i bila sam ponosna na sebe, ne znajući da me čekaju još veće bitke. Bitke nakon kojih ću pomisliti: “Kako sam od one slike zdravlja, djevojke s naslovnice, mladenke, pobogu, došla do Joba?
Svakim posjetom dr. Bleischu, koji je pokušavao držati pod kontrolom moj povišeni krvni tlak, sve sam više postajala svjesna da nešto nije u redu s mojim bubrezima. Pokušala sam shvatiti zašto su uopće važni. To je nešto o čemu prije nisam razmišljala.
Pretpostavljam da većina ljudi ne zna gdje su im smješteni organi ni što oni rade, dok se sami ne nađu usred medicinskog problema.
Ne zaboravite da smo imali i jezičnu barijeru. Ja govorim samo malo njemačkog, pa su mi liječnici složene medicinske probleme morali objašnjavati na engleskom jeziku, koji je njima bio stran. Nije bilo Jednostavno, ali bili su jako strpljivi sa mnom i izvrsno su to odradili.
Jednostavno objašnjenje jest da se u bubrezima nalazi filtracijski sustav tijela i da oni svakog dana očiste oko 1700 litara krvi. U jako složenom procesu, krv prolazi kroz filtere, koji se zovu “glomeruli”, a štetne tvari uklanjaju se i konačno izlučuju u urin. Kada organizam pravilno funkcionira, mi nismo ni svjesni da se to događa. Ako bubrezi otkazu i više ne mogu sprječavati nakupljanje štetnih tvar, soli ni višak vode, tijelo se može naći u ozbiljnom problemu.
Ako se to dogodi, onda je potrebna terapija zamjene bubrežne funkcije, u obliku transplantacije bubrega ili dijalize. Zlatni standard u ovakvoj situaciji jest transplantacija bubrega. Jedan potpuno funkcionalan bubreg može zamijeniti oba. S novim bubregom, ljudi mogu dobiti veliku šansu za vođenje gotovo normalnog života. Primatelji transplantiranog bubrega žive duže od pacijenata na dijalizi, a i bolje se osjećaju.
Druga mogućnost jest dijaliza, ili hemodijaliza ili peritonejska dijaliza. Uglavnom se koristi hemodijaliza, koja se obično obavlja u bolnici ili centru za dijalizu. To uključuje odlazak na tretman koji traje oko četiri sata triput tjedno, tijekom kojih uređaj filtrira toksine i višak vode iz krvi.
Iako, nisam sigurna koliko je ovih informacija moj mozak tad uspio upiti. Kad ste bolesni, onda je lako ne čuti ono što vam liječnici govore, od straha, otpora i poricanja. Čak i kad sam otprilike bila svjesna pojmova poput “transplantacije”, ili “dijalize”, nisam mislila da sam u neposrednoj opasnosti.
Plan je bio usredotočiti se na poboljšanje ili barem stabilizaciju funkcije mojih bubrega. Eto opet te riječi, plan. Čekaj malo, Tina. Znaš što se dogodi kad počneš spominjati neki plan. To obično znači da stiže neka nepredvidiva prepreka, a tako je i bilo. Bila sam neugodno iznenađena još jednom medicinskom komplikacijom, a ona je bila značajna. Mjesecima sam patila od poremećaja o kojem nitko ne želi govoriti: kroničnom proljevu. Bila sam tako slaba, a moj organizam tako nepredvidljiv, da više nisam mogla izaći iz kuće. Zapravo, jedva sam mogla sići s prvog kata. Trebala mi je sva snaga koju imam da šepajući prijeđem kratki put od spavaće sobe do kupaonice. Osjećala sam se poput zatvorenika i izgledala sam užasno. Jedva sam sama sebe mogla prepoznati. Imala sam sreće što je Erwin bio uz mene kad mi je najviše trebao.
U siječnju 2016. zaprepastila sam se kad su mi dijagnosticirali rak crijeva, karcinom i nekoliko zloćudnih polipa, u ranom stadiju. Tada nismo znali hoće li se rak moći ukloniti, a kamoli hoće li biti ikakvih daljnjih postupaka. Dani neizvjesnosti bili su užasni. Šuljala sam se po kući, nemirno ulazeći iz jedne prostorije u drugu. Zurila sam u jezero, zidove, svoje fotografije iz prošlosti, čak i klavir, iako u mojem životu nije bilo glazbe. “Sad ti je zasigurno žao što si oženio staru ženu”, viknula sam Erwinu, jer smo stalno išli od jednog liječnika do drugog. Srećom, on je stvarno imao dobar stav. Erwin je uvijek zračio
samopouzdanjem, optimizmom i životnom radošću, a takav je bio otkad sam ga upoznala. Uz njegovu pomoć, pokušavala sam ostati smirena tijekom ovog potresnog razdoblja uspona i padova.
Dobro je što takvo razdoblje ima jednako uspona koliko i padova. Imala sam operaciju mjesec dana nakon dijagnoze i uklonili su zahvaćeni dio crijeva. Srećom, rak je rano pronađen i ispostavilo se da je sporo napredovao. Liječnici su bili optimistični glede izlječenja, a ja sam opet osjetila tračak nade. Ali samo tračak, i samo na trenutak.
Dr. Bleisch objasnio mi je da mi bubrezi propadaju i da se nalazimo pred medicinskom dvojbom. Rak je užasna vijest u bilo kakvim okolnostima, ali u mojem slučaju posljedice su bile dalekosežne. Kao pacijent s karcinomom trebala bih uzimati lijekove za podizanje imunološkog sustava. Problem je bio u tome što transplantirani Pacijenti trebaju uzimati “imunosupresive”, lijekove koji imaju suprotan učinak jer suzbijaju djelovanje imunološkog sustava, kako novi organ ne bi bio odbačen. Drugim riječima, ta su dva liječenja oprečna. Lijekovi za kontrolu mojeg karcinoma bili bi u izravnog konfliktu s lijekovima potrebnim za uspješnu transplantaciju, u slučaju da mi bubrezi otkažu do te točke kad bi mi zatrebao novi.
Šokirala sam se što sam se našla u ovoj užasnoj, bezizlaznoj situaciji Podsvjesno sam se nadala da ću, ako mi se ikad dogodi stvarna katastrofa s bubrezima, moći ići na transplantaciju. Ali dr. Bleisch rekao mi je da, s obzirom na operaciju karcinoma, to vjerojatno neće biti moguće. Morat ćemo na godinu dana odgoditi bilo kakve planove za transplantaciju. Godinu dana! Kao da sam imala godinu dana Naravno, veće je pitanje bilo ono odakle ću ja dobiti bubreg, ako mi bude potreban?
U ovom slučaju nije bilo zgodno što živim u Švicarskoj. U to vrijeme, tamo je stopa darivanja organa (od umrlih donora) bila jedna od najnižih u Europi, što znači da bi, kad bih se upisala na listu čekanja, moje ime tamo stajalo neodređeno vrijeme. Imala sam sedamdeset pet godina. Realno govoreći, koliko bih trebala čekati da dođem na vrh popisa? Bih li uopće došla na red? Budući da sam bila žena od sedamdesetak godina, bilo je vjerojatno da neću dobiti tu mogućnost. A budući da sam bila žena od sedamdesetak godina s karcinomom, moja je situacija bila nemoguća. Opet sam se našla u situaciji s mnogobrojnim preprekama. Kupiti bubreg na crnom tržištu nije dolazilo u obzir. Nikad o tome nisam ni razmišljala. Ali možete li zamisliti da neka slavna osoba potajno pokuša kupiti organ? To bi vjerojatno završilo na Instagramu.
U srpnju su moji bubrezi bili tako slabi da me je dr. Bleisch uskoro poslao na dijalizu. Bila sam u potpunosti protiv toga. “O, ne, ne i ne”, rekla sam mu. “Neću živjeti pomoću nekog uređaja”. Nisam tako zamišljala život.
Ali toksini u mojem tijelu počeli su preuzimati kontrolu. Nisam mogla jesti. Imala sam prištiće po cijelom trbuhu. Ja sam preživljavala, ali nisam živjela. Pretpostavljam da tako izgleda kad umirete, samo polako, polako i polako nestajete. U budizmu je smrt prihvaćanje. ”Nisam više djevojčica”, pomislila sam. Prije nekoliko godina, možda sam rekla: “Ah, ne želim umrijeti jer ne znam što me još čeka.” Ali u ovoj dobi, osjećala sam da sam ispunila ono zbog čega sam došla na ovaj svijet. Kada ovako dugo živite, onda vas ne čeka mnogo toga. Ako moji bubrezi otkazuju i ako je došlo vrijeme da umrem, to sam
mogla prihvatiti. Samo sam bila malo umorna. Pridružila bih se majci i sestri, i to je bilo u redu. Kad je vrijeme, onda je zaista vrijeme. Nakon života dolazi smrt. Bila sam spremna to prihvatiti.
Nije me brinula pomisao na umiranje jer sam uvijek bila znatiželjna po pitanju zagrobnog života, ali brinuo me je način na koji ću umrijeti. Jedna od prednosti života u Švicarskoj jest činjenica da je potpomognuto samoubojstvo legalno. Nakon što utvrdi da je osoba mentalno zdrava, liječnik može propisati smrtonosnu injekciju pacijentu koji “neizdrživo pati”. Ali pacijent sam sebi mora dati injekciju. Kako sam shvatila, oslobodi se mjesto, date sebi jednu malu injekciju, ili piće, onda se nasmiješite i odete u drugu dimenziju kako biste dobili odgovore na neka pitanja. To je zvučalo kao bezbolni način da riješite bolni problem. Postoji nekoliko organizacija koje nude usluge organizacije procesa, uključujući Exit i Dignitas.
Ja sam se učlanila u Exit, za svaki slučaj.
Mislim da je tada pomisao na moju smrt postala stvarnost za Erwina. Jako je potreseno govorio o tome kako me ne želi izgubiti, kako ne želi da odem. Rekao je da ne želi drugu ženu ni drugi život. Da smo sretni i da će učiniti sve što može da ostanemo zajedno.
Tada me je Erwin šokirao kad mi je rekao da mi želi dati svoj bubreg.
Nisam tada mogla vjerovati što govori, a ima i sad trenutaka kad u to ne mogu povjerovati. Bila sam osupnuta njegovom velikodušnom ponudom. Budući da sam ga voljela, moja prva reakcija bila je da ga pokušam odgovoriti od poduzimanja tako ozbiljnog i nepovratnog koraka. On je bio mlad muškarac. Zašto bi toliko riskirao da meni, starijoj ženi, omogući još nekoliko godina života? Znao je da može živjeti s jednim bubregom. Ali što ako se njemu nešto dogodi? Što ako jednog dana bude imao problema sa svojim bubregom? “Dušo, ti si mlad. Nemoj, nemoj, nemoj dirati svoj život. Misli na svoju budućnost”, molila sam ga.
Ali Erwin je već odlučio. Kad je razmišljao o budućnosti, razmišljao je o meni. “Moja budućnost je naša budućnost”, rekao mi je. I nije nimalo bio zabrinut zbog mogućnosti da će mu jednom zatrebati bubreg. Vjerovao je u dar davanja. “Ako daješ, onda i dobivaš”, rekao je, uvjeren da će se svemir za njega pobrinuti.
Plakala sam dok smo sjedili u dnevnom boravku držeći se za ruke i gledajući jezero. Unatoč činjenici da su moji liječnici bili skeptični oko mogućnosti transplantacije bubrega, ja sam odlučila vjerovati da se to može i hoće ostvariti. U tom trenutku osjetila sam nešto što je nedostajalo u mojem životu otkad je ovaj niz medicinskih katastrofa počeo.
Osjetila sam nadu.

“PITAJ ME KAKO SAM39”



“O, čekam u oluji, i pitaj me kako
sam
Kad stvari krenu naopako
Zašto me ne pitaš kako sam40”

39 Engl. “Ask me how I feel”; pjesma Tine Turner, (op. prev.)
40 Engl. “Oh, I'm waiting in the storm, ask me how I feel. When things are going wrong, why don't you ask me how I feel”; stihovi iz pjesme “Ask me how I feel”, (op. prev.)

Ako sam željela ostati zdrava, budimo objektivni, živa, morala sam se podvrgnuti dijalizi. Znala sam da je to nešto što moram učiniti, jedino što mogu učiniti, ali
svejedno sam i dalje bila nesretna što ću toliko vremena provesti spojena na nekakav uređaj. Kad sam otišla u posjet klinici kako bi mi sve objasnili, upozorila sam liječnika: “Samo gledam opremu.” U prostoriji za dijalizu ugledala sam neki R2D2, spravu kao iz Star Warsa, kako stoji i gleda me. Ovaj mali uređaj preuzet će funkciju mojih bubrega. “Želim li zaista to učiniti?” pitala sam se. Nisam imala izbora. Nisam se tome radovala, bilo je to samo nešto što moram učiniti. To je bilo moje zaobilazno putovanje prema stolici za dijalizu bolnice u Zollikonu u Švicarskoj.
Prvog dana u klinici liječnik mi je pokazao gdje će mi umetnuti kateter na prsima kako bi me povezao s uređajem. Moja prva reakcija bila je: “Eh, više ne mogu nositi izrezane majice jer će tu biti rupa!” Možda jesam bila bolesna, ali i dalje sam bila Tina koja uvijek razmišlja o modi i dobrom izgledu. Rekli su mi da pripazim da mi se ne inficira mjesto na kojem je umetnut kateter, jer će tamo stajati sve dok budem išla na dijalizu. Neka od ostalih pravila bila su da pijem manje tekućine i da izbjegavam kontakt s bolesnim osobama.
Prostorija za dijalizu bila je svijetla i neuređena (ne, nisam je imala potrebu urediti), a namještaj je bio prekriven sivom plastičnom folijom, da bi se lakše održavao. Najupečatljiviji detalj u prostoriji bio je zvuk pumpi koje su hujale dok su bile spojene na pacijente. Osjetila sam hujanje i u svojem tijelu dok su tekućine tekle kroz njega tijekom dijalize. Taj je osjećaj bio tako intenzivan da se nastavio i satima nakon tretmana, kao kad tijelo ponekad osjeća ritmično povlačenje valova nakon plivanja u moru.
Neki su mi dani bili lakši od drugih. Kad bi izvukli previše vode tijekom procesa pročišćavanja, osjećala bih se slabom i umornom na kraju i to bih rekla sestrama pri sljedećem dolasku.
Iako ne mogu reći da sam voljela odlaziti u kliniku niti da sam se tome radovala, naviknula sam biti tamo. Mislim da sam se svidjela sestrama jer su očekivale da će se Tina Turner ponašati poput zvijezde, biti nedruželjubiva i razmažena, te da će imati razne zahtjeve, koje nikad nisam imala. “Vi ste tako dragi”, rekle bi iznenađeno. Drugi su se pacijenti obično žalili, što je očekivano, budući da su bili bolesni i osjećali nelagodu. Ja sam se trudila biti dobro raspoložena. Smatrala sam da se nemam zbog čega žaliti. Suprug će mi dati svoj bubreg, i bila sam tako zahvalna zbog toga! Stalno sam se podsjećala da sam sretna, a ne prokleta, iako su mi se bolesti samo redale jedna za drugom.
Sljedećih devet mjeseci stolica za dijalizu bila mi je centar svijeta. Pomoglo mi je stvaranje rutine. Sam tretman manje me je uznemiravao jer sam znala što mogu očekivati. Naučila sam da je najbolje odjenuti mekanu, udobnu odjeću, i često bih zaspala prva dva sata jer sam i dalje bila slaba i loše se osjećala. Kad bih se probudila, Erwin i Dider naš majordom, predivan čovjek koji naše kućanstvo vodi brižno, vješto i elegantno,
bili su pored mene u slučaju da poželim društvo. Zabavljala bih se knjigama, koje su mi uvijek bile pri ruci, a ostatak sam vremena sanjarila.
Uživala sam u listanju knjige fotografija Horsta P. Horsta. Prvi put kad sam vidjela njegove radove bila sam u Londonu (mislim da sam kupovala u Molton Brownu) i gotovo su mi se noge odsjekle kad sam ugledala uokvirene fotografije na zidu. Nikad nisam vidjela tako lijepe fotografije. Odisale su takvom elegancijom i glamurom, a fotograf koji ih je snimio bio je Horst P. Horst. Nije me zanimala njihova cijena, morala sam ih imati. Objesila sam ih po cijeloj kući i svaki dan im se divila. Ponijela sam Horstovu knjigu sa sobom u bolnicu jer su mi njegove najbolje fotografije, uključujući ženu s lepezom, ženu okrenutu leđima u korzetu i golu ženu umotanu u zavjesu od satena, pokazivale da u svijetu još uvijek ima ljepote. Podsjećale su me na dom u kojem su i bile izložene.
Prikupila sam puno knjiga Deepaka Chopre jer proučavam njegove ideje o svjesnosti i čvrstoj povezanosti između tijela i uma. Susret s njim u Kaliforniji potvrdio mi je osjećaj da je on jedna jako posebna duša na ovom planetu, a njegove me riječi uvijek nadahnjuju. Knjiga tajni posebno mi je godila u bolnici jer Chopra govori o tome kako suočavanje sa smrću može pomoći osobi da razvije pravu strast za životom, a ta mi je poruka danas potpuno jasna. Tu i tamo, kad imam slobodan trenutak, odem u svoju prostoriju za mantranje i sjednem pročitati ono što on poručuje, samo prikupljajući informacije i upijajući ih. Ne znam što me čeka na drugom svijetu, ali želim biti spremna, a Deepak Chopra uči nas da se tijelo i duh moraju stalno razvijati kako bi se povezali sa svijetom koji ne vidimo.
Moje zanimanje za Dantea malo je teže objasniti, vjerojatno zato što je Dantea teže razumjeti. Ne usudiš se pomaknuti kad čitaš Dantea! Kad sam počela listati njegove knjige, a to je bilo prije dijalize, osjećala sam se kao da stojim na jajetu na jednoj nozi i da će ta ljuska puknuti. Znala sam da njegove knjige moram čitati više puta kako bih razumjela što govori o životu nakon smrti. “Božanstvena komedija” poručuje da na putu do raja moramo proći razna iskušenja i patnje da bismo došli na vrh. Ako učinio, napredujemo do sljedeće razine Svaki život ima svoje kušnje, neki imaju dramatičnije od drugih, ja sam imala dovoljno kušnji i smatram da sam nešto pritom naučila ali tko može reći da ću ikad doseći onu vrstu prosvjetljenja koju opisuje Dante? Koliko god to teško zvučalo, ja sam čvrsto odlučila upustiti se u izazov i pokušati.
Kad nisam imala volje za čitanjem, pustila bih da mi misli lete kamo god žele. Koliko sam puta rekla: “Svršeno je s Ikeom?” A opet sam lutala sjećanjima koja sam toliko dugo držala zakopanima, na primjer sjećanje na naše vjenčanje u Tijuani i onaj odlazak na erotski nastup nakon njega. Na stolici sam imala vremena i motivacije da se prisjetim svega, da odgledam svoj život “unatrag”. Imala sam vremena za razmišljanje o važnim pitanjima. Zvuči pomalo kao klišej da vidite pred očima cijeli svoj život kad mislite da ćete umrijeti, ali to mi se upravo i dogodilo.
Mjesto radnje se pomicalo kako se sadašnjost preklapala s prošlošću. Majka i Ike stalno su mi bili u mislima dok sam bila u klinici. Ništa nije moglo promijeniti činjenicu da me je majka napustila i Ike zlostavljao. Niti to da sam previše godina vjerovala da me nitko nikad neće voljeti. Ali sad sam razvijala drugačiju perspektivu. Shvatila sam da ova iskustva, ma kako bolna bila, više nemaju utjecaja na mene. Nakon što je Erwin ušao u
moj život, moja tužna priča postala je ljubavna priča. Ako je itko ikad sumnjao da gajimo stvarne osjećaje jedno prema drugome, ovaj veliki dar koji mi je Erwin ponudio, dar života, pokazao je da su u krivu.
I dalje sam pila lijekove za kontrolu povišenog krvnog tlaka i postala sam ogorčena jer sam bila uvjerena da se zbog njih osjećam gore. Sjećala sam se kako mi je život izgledao prije tableta i željela sam se ponovo osjećati bistro i energično, poput sebe. Kad mi je prijateljica predložila da pokušam drugačiji pristup i preporučila homeopata u francuskoj, odmah sam prihvatila ideju.
Vjerovala sam u drugačiji način liječenja. Homeopat mi je rekao da na moje tijelo negativno utječu toksini iz vodovodnih instalacija dvorca Algonquin. Tako sam željela isprobati novi pristup, bez obzira koliko nevjerojatan bio, da sam dala zamijeniti sve cijevi u kući i ugraditi male   uređaje   koji   su   kristalima   pročišćavali   vođu. Umjesto uzimanja lijekova, ja sam stalno pila tako tretiranu vodu kako bih se borila protiv povišenog krvnog tlaka i osjećala sam se bolje nakon nove terapije. Možda je to bilo sranje, ali ja sam vjerovala u to i, kako sam rekla Erwinu, moj je stav tada bio takav da mi ne može naškoditi. Znam da su te mjere bile pomalo ekstremne i da moji uspješni švicarski liječnici nikad ne bi odobrili to što radim, pa sam se ponijela poput kukavice. Jednostavno im nisam rekla da sam prestala uzimati lijekove za krvni tlak niti da sam eksperimentirala s alternativnom terapijom.
Nevolja je počela kad sam otišla kod dr. Bleischa na pregled. Prošla su oko tri mjeseca i jako me je zanimalo je li homeopatska terapija smanjila moj krvni tlak i poboljšala stanje mojih bubrega. Osjećala sam se dobro, pa sam očekivala dobre vijesti. Ležerno sam priznala dr. Bleischu da ne uzimam lijekove za krvni tlak, da sam samo prestala, misleći da to priznanje neće biti od velikog značaja. Bila je to velika pogreška. Velika, velika pogreška. Izgledao je šokirano i vjerojatno je htio reći: “Stvarno si zabrljala.” Ali s nevjericom me upitao: “Zar niste razgovarali o tome sa svojim drugim liječnicima?” Objasnio mi je da mogu nastati ozbiljne komplikacije za bubreg kad pacijent prestane uzimati ključne lijekove.
Vjerovali ili ne, nisam shvaćala da neliječeni povišeni krvni tlak može ubrzati oštećenje bubrega dok mi liječnik nije rekao ono što sam taj dan doznala, da mi je moje neliječenje povišenog krvnog tlaka, zapravo, uništilo bubrege. Naravno, drugačije bih se ponašala da sam znala. Ne bih mijenjala svoje lijekove za homeopatsku zamjenu da sam shvaćala da je toliko toga na kocki. Posljedice mojeg neznanja na kraju su postale pitanje života i smrti.
Najednom mi je postalo jasno da je bitka protiv bolesti bitka za potpunu i točnu informaciju. Možda sam, kao u onoj poslovici spašavala brod koji tone, ali sad mi je bilo važno da shvatim što se dogodilo mojem tijelu, kako bih mogla donositi bolje odluke u budućnosti. Na primjer, nisam znala da bolest bubrega zovu “tihim ubojicom”. Kad ljudi osjete neke od simptoma zatajenja bubrega, 80 posto njihova bubrežnog tkiva već je uništeno. Moja bolest, povišeni krvni tlak, jedan je od vodećih uzroka zatajenja bubrega. Kad sad malo promislim, možda i   nisam   na   početku   imala   simptome,   ali   neki od problema zbog kojih sam kasnije krivila lijekove, od osjećaja umora i mučnine, do svrbeža, definitivno su simptomi zadnjeg stadija bolesti bubrega.
O, koliko sam puta sebi postavljala ova pitanja. Zašto nisam slušala liječnike? Odakle mi pomisao da sama sebi mogu odrediti terapiju? Ne pokušavam reći ništa protiv homeopatije. Zapravo, mene je uspješno liječio homeopat nakon što mi je dijagnosticirana tuberkuloza 1969. Vjerovala sam u vraćanje tijela u ravnotežu i čišćenje toksina iz krvi i to sam godinama činila. Pomoglo mi je kad sam bila mlada, ali kad sam ostarjela i imala ozbiljnu, kroničnu bolest koja je ovisila o konvencionalnoj medicini, nije bilo vjerojatno da mi homeopatija može pomoći. Da barem nisam prestala uzimati lijekove. Da bar, da bar! Tako malena odluka, ali ona koja će me i dalje moriti.
Uobičajeno optimistična, željela sam znati kako to mogu popraviti, ako postoji išta što mogu učiniti da oživim svoje bubrege. Rečeno mi je da ne postoji način da izbrišem negativne posljedice svojeg djelovanja.
U prosincu 2016. bubrezi su mi radili s niskih 20 posto kapaciteta. “Znači li ovo smrt?” upitala sam, dopustivši si da u potpunosti shvatim očiti odgovor.
U tom užasnom trenutku kad sam osjećala krivnju, samooptuživanje, i da, žaljenje, shvatila sam nešto predivno o Erwinu. Nikad mi nije predbacio za moju pogrešku, ni riječju ni pogledom. Naprotiv, bio je odan, drag i pun razumijevanja. Što je važnije, bio je odlučan da mi pomogne da sve to preživim.
Budući da su mi postoci tako strmoglave padali i da smo se borili s vremenom, rješenje koje je nedavno izgledalo kao nemoguće, transplantacija bubrega, postalo mi je jedini mogući spas. Podvrgnula sam se po drugi put kolonoskopiji kako bi se utvrdilo je li ostalo stanica raka u mojim crijevima i, nekim čudom, dobila dijagnozu da je “sve čisto”. Budući da više nisam morala brinuti o oprečnim terapijama, a imali smo i Erwinov bubreg, mogli smo započeti s pripremama za transplantaciju.
Erwin i ja jako smo pažljivo razmislili o tome koju ćemo švicarsku bolnicu odabrati za operaciju. Odabrali smo Sveučilišnu bolnicu u Baselu jer su nam je preporučili prijatelji i pouzdani stručnjaci. Osim toga, dobila sam i neki predosjećaj kad smo je prvi put posjetili. Tamo sam se osjećala sigurno. Svidjelo nam se osoblje, svi su djelovali jako profesionalno, a imali smo i puno povjerenje u prof. dr. Jürga Steigera, liječnika zaduženog za moj slučaj, prof. dr. Guerkea, mojeg kirurga, i Thomasa Voegelea, bolničkog koordinatora koji se trebao pobrinuti za sve detalje.
Dok su oni mene proučavali, i ja sam njih proučavala, i zadivilo me ono što sam vidjela. U ordinaciji prof. dr. Steigera vidjela sam ugodne ljudske znakove, uključujući fotografije njegove djece i sliku farme, za koju sam doznala da njemu ima posebno značenje jer je prikazivala planinsku regiju u kojoj je živjela njegova majka s obitelji. Dobila sam dojam da je sretan čovjek, uvijek veseo i pozitivan, čak i kad srno razgovarali o ozbiljnim stvarima. Njegov me je stav ohrabrivao. Kad bi me pogledao, imala sam osjećaj da vidi cjelovitu osobu, a ne samo bolest.
Pripremanje za transplantaciju bubrega ogroman je pothvat kako za primatelja, tako i za darivatelja, a najteži dio dolazi prije nego što kirurg napravi prvi rez. Erwinova velikodušna odluka da mi da jedan od svojih bubrega bila je prvi korak u dugotrajnom i složenom procesu odobrenja. Od 2000. godine, gotovo polovica svih transplantacija koje su obavljene u Švicarskoj bile su one od živih donora, kad neka osoba dobrovoljno
daje jedan od svojih organa nekome kome je potreban. Postoje stroga pravila. U prvim danima transplantacije, živi donor trebao je biti krvni srodnik, roditelj, brat, sestra ili dijete. Tek su 1991. vjenčani (ili nevjenčani) partneri i prijatelji mogli darovati svoje organe.
Da, bilo je od ključne važnosti da mi Ervinov bubreg odgovara, a opsežni medicinski pregledi trebali su utvrditi našu kompatibilnost. Standardno odobrenje uključivalo je i temeljitu “psihosocijalnu procjenu”, odnosno niz psiholoških testova kako bi se utvrdilo Erwinovo stanje uma. Zašto želi biti donor? Kakav je naš odnos? Kako je donio tu odluku? Kako se nosi sa stresom? Ovo su bila samo neka od pitanja na koja je morao odgovoriti.
Proces razgovora s darivateljem je rigorozan jer liječnici ponekad naiđu na nekoga tko se iz pogrešnih razloga odrekao svojeg bubrega. Spomenuli su suprugu farmera koja je donirala bubreg svojem suprugu, a zatim podnijela zahtjev za razvodom čim je izišla iz bolnice. Ona je imala stav: “Obavila sam svoju dužnost, sad te mogu zauvijek napustiti.” U svojoj glavi ona je bubregom kupovala slobodu.
U podsvijesti sam se pitala hoće li netko pomisliti da je Erwinova donacija na neki način naplaćena. Nevjerojatno, s obzirom na to koliko smo dugo zajedno, ali i dalje su postojali ljudi koji su željeli vjerovati da se Erwin oženio mnome zbog novca i slave. Što bi inače mladi muškarac radio sa starijom ženom? Erwin i ja znali smo da to nije istina, i on je uvijek ignorirao glasine i nisu mu smetale. Tad kad sam bila oslabjela, mene su izluđivale. Erwinu nikad nije bilo stalo do toga, njemu je stalo do mene. Kao Što sam i očekivala, nakon što su porazgovarali s Erwinom, liječnici su zaključili da mi ne daje bubreg radi financijske koristi, a bio je i potpuno svjestan svih rizika. Erwin je točno znao što radi. Erwin uvijek točno zna što radi, takav je. Njegova ponuda da mi da svoj bubreg bila je najljepši dar, dar ljubavi.
Nakon Erwinova fizičkog pregleda, liječnici su potvrdili ono što sam godinama znala
- da je u odličnoj formi. Zapravo, bio je tako zdrav da su mu biološku dob ocijenili mlađom od kronološke (što ga, za mene, nije činilo mlađim od mene jer je i dalje imao naviku gašenja svjetala i zatvaranja vrata po noći, baš poput starog čovjeka!). Šalila sam se da ću s Erwinovim bubregom moći trčati maraton.
Medicinske pretrage kojima su nas liječnici podvrgnuli bile su opsežne. Erwin i ja imamo istu krvnu grupu, A, pa je to bio dobar početak, ali bilo je i drugih faktora koje je trebalo razmotriti. Pojednostavljujem cijeli proces, ali išli smo na tipizaciju tkiva, koja pokazuje koliko istih antigena imaju primatelj i donor, i križnu probu, koja predviđa kako će primatelj reagirati na novi bubreg. Pozitivna križna proba zapravo je loša vijest jer znači da će primateljev organizam napasti novi organ, i transplantacija neće biti moguća. Prošli smo sve pretrage, pa smo imali čvrste temelje za uspješnu transplantaciju.
Dotad smo Erwin i ja trebali ostati zdravi. Samo sam čula sat kako otkucava. Nisam si mogla priuštiti da izgubim ni zrnce snage, energije, ni hrabrosti. Naravno, brinula sam se da će opet doći do odgode ili, ne daj Bože, nekog drugog problema, a svakim sam danom bila sve starija. Osjetili smo olakšanje kad su nam javili da možemo krenuti dalje s postupkom. Bila sam zaista spremna, doslovno sam počela odbrojavati dane.
Putovali smo u Basel, koji je automobilom udaljen oko dva sata od Züricha, kako bismo se sastali s transplantacijskim timom. Basel je jedan od najvećih gradova u Švicarskoj i smješten je na Rajni, jednoj od najvećih rijeka u Europi. Fascinira me pogled na vodu, što je ironično jer ne znam plivati. Moje divljenje samo je estetske naravi. Kad sam kod kuće, obožavam gledati jezero Zürich. Uživam u različitim bojama i volim gledati odsjaj neba na njemu; kako ponekad ide u jednom, a ponekad u drugom smjeru, ili je potpuno mirno.
Jednako sam se osjećala dok sam gledala strujanja Rajne tijekom naših posjeta Baselu. Ponekad je rijeka lijena i teče sporo kroz grad, a ponekad bjesni, divlja je i opasna. Najviše sam voljela gledati Rajnu jer me je podsjećala na naše sretne dane u Kölnu, u kojem je rijeka važan dio života. Vrijeme koje smo Erwin i ja ondje zajedno proveli bilo je za nas r ovi početak, ne samo za nas kao par, nego i za mene osobno, jer sam bila slobodna i po prvi put zaista zaljubljena. Šetanje njezinim obalama uvijek me je ispunjavalo osjećajem blagostanja. Posvuda bih vidjela mlade ljude kako se kupaju i zabavljaju. Život u svoj svojoj slavi! Nadala sam se da će Rajna za mene još jednom označiti novi početak, kao što je to učinila prije.
Erwin je u Baselu isplanirao naš dolazak tako da možemo kriomice ući i izaći iz bolnice, a da nas ne prepoznaju, kao što je učinio u klinici za dijalizu u Zürichu. Parkirao je u podzemnoj garaži i za ruku me poveo u tunel koji vodi do glavne zgrade. Tunel je bio dug oko dvjesto metara i predstavljao je neku vrstu granice između vanjskog i unutarnjeg svijeta bolnice. Meni je to bilo simbolično, poput rijeke Styx, rijeke između svjetova života i smrti u Danteovom Paklu. Osjećala sam nelagodu dok smo njime prolazili i nestrpljivo sam tražila neke znakove da se bližimo izlazu. Najprije smo prošli uređaj s Coca-Colom, potom crvene zidove koji su postupno postajali sivi, i konačno smo stigli do dizala koje nas je odvelo u glavno predvorje bolnice. Hodali smo okretno i tiho, a ja sam obično imala kapuljaču na glavi. Nekako smo se uspjeli provući pored stotine ljudi, a da nas nijednom nisu zaustavili zbog fotografiranja. To je moguće samo u Švicarskoj!
Još jednom, prof. dr. Steiger pažljivo je objasnio sve što moramo znati o procesu transplantacije. I opet sam doznala da sam “mačka s devet (možda deset) života”. Već sam bila pacijentica s visokim rizikom zbog nedavnog karcinoma, ali rizik se povećao kad su pretrage pokazale da mi je srce oštećeno od dugogodišnjeg povišenog krvnog tlaka: mišić je bio povećan, a krvne žile kalcificirane. Došlo je do pitanja može li slabo srce izdržati napor pri operaciji ili ne. Te su me vijesti zabrinule, ali već sam se naviknula na prepreke i nisam dopustila da mi ovo umanji entuzijazam.
Prof. dr. Steiger vidio je da sam snažna i da imam jaku volju. Naposljetku je zaključio da mi je srce spremno za operaciju, pa je dao zeleno svjetlo za transplantaciju, odredivši termin za 7. travnja 2017. Naši liječnici bili su oduševljeni kako je opušten i otvoren bio Erwin kad smo se približili terminu operacije. Većina donora postane jako nervozna, ponekad do te točke da su preplašeniji od osobe koja prima organ, ali ne i Erwin. On je bio veseo i smiren tijekom cijelog procesa. Ne mogu reći isto za sebe. Tijelo mi je prošlo kroz toliko fizičkog i emocionalnog stresa, da mi je raspoloženje   bilo nepredvidljivo. Ponekad sam bila tužna, zbog čega sam osjećala krivnju, jer sam znala da bih trebala biti sretna.
Jako mnogo planiranja bilo je potrebno da bi se pripremile dvije operacije. Bile su potrebne dvije operacijske dvorane, jedna za donora i jedna za primatelja, dva kirurška tima, sve po dva. Najprije trebaju operirati Erwina. Posljednjih nekoliko godina, naši strahovi i nade vrtjeli su se oko moje dijagnoze; mojeg moždanog udara, mojeg povišenog krvnog tlaka, mojeg karcinoma. Iako sam, što je razumljivo bila nervozna zbog transplantacije, više sam bila zabrinuta zbog svojeg Erwina, kojem su tad trebali izvaditi bubreg iz tijela... zbog mene Jedva sam mogla slušati opis “retroperitoneoskopske nefrektomije” kako se zvala ova operacija. Bubreg, koji je prekriven slojem zaštitnog, masnog tkiva, otvara se, podvezuje se bubrežna arterija, bubrežna vena i vadi bubreg, ispire se specijalnom hladnom tekućinom, stavlja na led u posudi i brzo odnosi primatelju radi transplantacije.
Nisam željela razmišljati ni o kakvim neugodnim detaljima kad su Erwina kolicima odveli u njegovu operacijsku dvoranu. Nakon otprilike sat vremena, kirurg je dao znak da mogu započeti s pripremom primatelja, i odjednom je došao moj red. Dali su mi neko sredstvo za smirenje, potom su   me   sestre   prebacile   s   kreveta   na   operacijski stol. Prostorija je bila jako osvijetljena i puna užurbanih ljudi. Stalno su me pitali kako se zovem i zašto sam tamo, kako bi bili sigurni da sam baš taj pacijent za tu operaciju. Onda mi je jedan mladić postavio elektrode i stavio mi kanilu u venu. Respirator je pumpao, anestezija je počela teći, kapci su mi treptali i zatvorili se i zaspala sam.
Sljedeće čega se sjećam jest da su me sestre zvale, pokušavajući me probuditi. Izgleda da sam ležala u istom položaju kao kad sam zatvorila oči, ali prošlo je nekoliko sati. Rekli su mi da je operacija gotova i da su liječnici zadovoljni. Bila sam tako omamljena da mi je sve, svjetla, zvukovi, kratki razgovori, posjete liječnika i sestara, izgledalo kao da sanjam. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da se nalazim u jedinici intenzivnog liječenja okružena brojnim uređajima i da započinjem svoj novi život kao žena sa zdravim bubregom.
Bila sam suvislija sljedećeg dana kad sam se probudila. Bila sam tako uzbuđena što je operacija gotova i, nakon nekoliko pokušaja istezanja prstiju, shvatila sam da se dobro osjećam. Najsvjetliji trenutak boravka u bolnici bio je Erwinov dolazak u moju sobu. lako je došao svojim invalidskim kolicima, nekako je uspio dobro izgledati. Pozdravio me s energičnim: “Hej, dušo!” Bila sam preplavljena srećom, ushićenjem i olakšanjem što smo sve to preživjeli.
Kad je prošlo neko vrijeme od operacije, bila sam spremna čuti sve detalje. Liječnici su mi rekli da je Erwin cijelo vrijeme ležao na boku, a ja na leđima. Od početka do kraja prošlo je oko dva i pol sata, iako je kritični dio operacije, sama transplantacija, obavljena u roku od nekoliko minuta. Bilo mi je zanimljivo što su moj beskorisni bubreg ostavili na svom mjestu, što je standardna praksa. Sad imam tri bubrega! Naježila sam se dok su opisivali dramatični trenutak kad mi je krv počela teći Erwinovim bubregom i kad se moj novi organ jarko zacrvenio od znakova života. Bilo je to poput čarolije.
Erwin i ja besprijekorno smo se oporavili. Njegova je soba bila pokraj moje i donijeli smo mnogo veselja i smijeha u tu bolnicu, naročito kad bi se Erwin dovezao kolicima u moju sobu i zabavljao sve oko sebe. Osoblje je bilo naviknuto brinuti o starim i bolesnim ljudima, ali Erwin je, taj živahni, mlađi muškarac koji je dao supruzi svoj bubreg, bio tako
pun života i šarma, da je bio dobrodošla razonoda. Prof. dr. Steigera zabavljalo je što se moj suprug opskrbio hrpama časopisa o automobilima, koje je opsesivno čitao. Erwin je očito planirao svoje sljedeće putovanje.
Prof. dr. Guerke, moj kirurg, bio je poprilično zadivljen mojim oporavkom. Mogli su me otpustiti već nakon sedam dana jer sam bila snažna i liječnici su smatrali da neće biti nikakvih problema. Erwinov oporavak bio je još brži. On se odmah vratio na svoje, i za nekoliko tjedana već je uživao u svojoj prvoj čaši vina. Otad ide punom brzinom naprijed.
Kad kažem punom brzinom, onda stvarno mislim punom brzinom. Šest mjeseci nakon operacije, skočio je na svoj Harley-Davidson i krenuo na turneju po Americi s prijateljima motociklistima. Nakon toga smo otišli u bolnicu u Baselu na pregled, a Erwin se požalio da ga boli vrat. “Da, gospodine Bach”, rekao je liječnik, “ali to nema veze s operacijom, ni dobi, niti nečim sličnim, to ima veze s vašim Harleyem!”
Ja sam, s druge strane, imala i uspone i padove. Moje tijelo pokušava odbaciti novi bubreg, što nije neuobičajeno nakon transplantacije. To znači da moram uzimati jake doze imunosupresiva da oslabim svoja antitijela i spriječim ih da napadnu organ koji ne prepoznaju. Ponekad terapija uključuje i dodatno vrijeme u bolnici, a uz nju dolaze i neugodne nuspojave, uključujući vrtoglavicu, zaboravljivost, tjeskobu i povremene napadaje nenormalnog proljeva. Ironično je, kad osjećam vrtoglavicu, da je to sad zbog niskog krvnog tlaka, što mi je potpuno novi osjećaj. Moram piti mnogo tableta, u jednom trenutku pila sam ih dvadeset dnevno, i to činim jako oprezno, znajući da ne smijem napraviti ni jednu pogrešku.
Godine 2017., kad su se približili blagdani, počela sam se osjećati sve energičnije. Radovala sam se svojem rođendanu 26. studenog, koji smo planirali proslaviti s najbližim prijateljima u našoj kući na selu. Uvijek volim dobivati čestitke za rođendan, poruke, a sad i elektroničke poruke koje obilježavaju tu prigodu, ali ova mi je godina bila naročito značajna jer smo Erwin i ja toliko toga prošli. Ne pokušavam izazivati sudbinu, znam da moja medicinska avantura nije ni približno gotova. Nakon transplantacije na rasporedu je uvijek neki novi pregled, pretraga ili biopsija, ali još uvijek sam ovdje. Mi smo još uvijek ovdje, povezaniji nego što smo ikad pomislili da ćemo biti, i to je razlog za proslavu.
Erwin je znao da se stara Tina (ili sam možda bila nova i poboljšana Tina) vratila kad sam se uzbudila oko naručivanja novih stolića za dnevnu sobu. Onda sam izvukla ukrase i pretvorila naš dom u božićnu zemlju čuda. Kod mene je potreba za uređenjem interijera sigurni znak života.
Nakon tolikih godina bolesti, straha, očaja, predaje, osjetila sam radost blagdana, radost življenja.

“OVDJE JE RAJ41”

“Budućnost je
sadašnji trenutak, ne nešto daleko42”


41 Engl. “Paradise is here”; pjesma Tine Turner, (op. prev.)
42 Engl. “The future is this moment, not some place out there”; stihovi iz pjesme “Paradise is here” (op. prev.)

Dok sam se borila sa svim ovim bolestima, Erwin me iznenadio rekavši da očekujemo goste. Pozvao je te večeri devet, možda deset, osoba u dvorac Algonquin kako bi sa
mnom porazgovarali o stvaranju Tine: Mjuzikla o Tini Turner, kazališnoj predstavi utemeljenoj na priči o mojem životu. Htjela sam reći: “Ne! Ne! Gotova sam s tim!” Nisam željela ponovo pričati o prošlosti, a kamoli slušati kako ljudi pjevaju o tome, ali bilo je prekasno. Sastanak je bio dogovoren i ljudi su došli izdaleka da bi me vidjeli, pa sam morala biti ljubazna i saslušati ih.
Ja sam dolazila iz svijeta rock ’n’ rolla, pa mi je glazbeno kazalište predstavljalo misterij. Pokušavajući započeti razgovor, upitala sam Joopa Van Den Endea, jednog od producenata: “Koja je razlika između mjuzikla i velikog rock-koncerta?” Kad mi je rekao da je mjuzikl priča ispričana pjesmama, shvatila sam da između njih postoje sličnosti. Znala sam da se Tina: Mjuzikl o Tini Turner trebao dogoditi, jer moj je život baš kao priča, priča s pjesmama. Konačno, ta mi je ideja dobila smisao. Vjerovala sam da će ljudi koji su uključeni u stvaranje , mjuzikla, uključujući nagrađivanu redateljicu Phyllidu Lloyd, koja je režirala mjuzikl Mamma Mia!, i dramatičarku Katori Hali, koja je, poput mene, iz države Tennessee, to dobro odraditi.
Dala sam blagoslov Tini: Mjuziklu o Tini Turner i nakon prvog koraka napravila i drugi. Sjela sam s producenticom Tali Pelman i aktivno se uključila u proces vjernog prikaza moje priče; ne toliko činjenica, koliko osjećaja. Kad se biografija adaptira za pozornicu, posebice kao mjuzikl u kojem likovi ponekad pjevaju umjesto da govore, stvari se skrate i pomiješaju; to je dramaturška sloboda. To mi nije bilo važno sve dok su emocije vjerno prikazane. Htjela sam da mjuzikl uhvati moj autentični duh, u dobrim i lošim trenucima, i slavi moj cjeloživotni odnos prema glazbi i mojoj publici. Nisam htjela da predstava bude o ženi koja postane slavna. To je obična tema. Moja je biografija život, život jedne žene koja je počela kao djevojčica iz Nutbusha i koja se, iako je pred sobom imala mnogo prepreka, otisnula u veliki svijet isključivo svojim glasom, optimizmom i voljom za preživljavanjem.
Naravno, važno je pitanje bilo tko će igrati Tinu. Nakon potrage, angažirali su predivnu mladu glumicu, Adrienne Warren. Morala je naučiti pjesme, usavršiti pokrete i korake, pronaći odgovarajuće izraze lica i razviti lik, a sve to u sjeni prave Tine. Nisam je željela činiti nervoznom, ali željela sam je usmjeriti.
Pretvaranje u Tinu uključuje više od same perike, kratke suknje i štikli, iako pravi kostimi pomažu. “Kao prvo”, rekla sam joj, “moraš biti svjesna da će svi biti sitničavi oko toga što glumiš Tinu. Ne možeš se brinuti o tome što će ljudi govoriti po tom pitanju. Ti nisi Tina. Moji su obožavatelji sjedili na svakoj turneji, svakom koncertu, i oni dobro znaju, kao i ja, svaki pokret koji sam ikad napravila. Zato me nemoj samo oponašati. Uči,
ali moraš biti pomalo svoja, pa se tek onda u potpunosti predati ulozi.” Adrienne je morala pronaći “Tinu u sebi”.
Mogla sam joj reći kako sam se osjećala u različitim trenucima u životu, dati joj savjete o fraziranju i pjevanju pravih nota, pokazati joj kako mrdati kukovima u stranu, umjesto naprijed-natrag, i pokazati joj detalje plesa Pony. Sve je to bilo jednostavno učiniti. Najvažnija lekcija koju sam joj morala prenijeti jest da uvijek misli na svoju publiku i usredotoči se na njihove osjećaje. “Kad pogledaš prema publici i vidiš da publika stvarno uživa u tvojoj izvedbi, da se zabavlja, moraš se držati tog osjećaja i dopustiti da te on motivira da budeš dobra koliko je i Tina bila.” Rekla sam joj da mora uzeti njihov entuzijazam i isti im vratiti, poput poklona. Moja najduža ljubavna veza bila je ona s publikom.
Ako sam i pomislila na sekundu da sam, nakon transplantacije, konačno zaslužila sjediti u jednoj od svojih predivno tapetiranih antiknih stolica i jesti švicarsku čokoladu, otkrila sam da Erwin ima druge ideje o tome kako bih trebala provoditi svoje vrijeme. Nakon toliko planiranja stigao je trenutak za službenu najavu projekta Tina: Mjuzikl o Tini Turner i pripremu predstave za premijeru, i on je očekivao da ću biti uključena u svaki njezin djelić. Kao da to nije bilo dovoljno, Erwin me je i ohrabrio da napišem ove memoare i budem tema jednog dokumentarca.
Blagoslovljena sam što sam imala prekrasnu karijeru, i kad sam se odlučila povući, to sam učinila jer sam zaista bila spremna napustiti javni život. Nije mi bio potreban ni mjuzikl, ni knjiga, a najmanje dokumentarne. Ono zbog čega ipak nisam sve to odbacila jesu čestitke i pisma koja sam dobila, kojima mi ljudi govore koliko im moja priča znači. Osjećam da je moja priča moje naslijeđe i moram je proslijediti. Sinulo mi je i da postoje neke stvari koje prije nisam rekla i trebala bih ih napokon reći svojim glasom.
Iako sam se uistinu željela opustiti i uživati u oporavku i mirovini, bilo mi je jasno što je Erwin naumio i zbog toga sam ga obožavala. Kao što je i očekivao, kad sam bila bolesna i borila se protiv očaja, razmišljanje o mjuziklu pomagalo mi je da ostanem usredotočena i dalo mi je nešto čemu ću se radovati. A nakon operacije, rad na knjizi dao mi je priliku da iznova proživim svoje uspomene, i dobre i loše, i da izrazim neke od ideja koje sam dobila razmišljajući o svom životu. Uglavnom, Erwin me je uposlio da nastavim dalje sa životom, i njegov je plan bio uspješan.
Cilj mi je bio do 18. listopada 2017., kad smo trebali najaviti mjuzikl i prvi put predstaviti Adrienne Warren medijima, biti u odličnoj formi. Službena premijera bila mi je još veći izazov. To je bio ambiciozan pothvat, budući da sam šest mjeseci prije bila na ozbiljnoj transplantacijskoj operaciji.
Bojala sam se da neću uspjeti. Lice mi je bilo otečeno od uzimanja kortizona. Od lijekova sam bila smušena. Ponekad mi je bilo teško pamtiti stvari. Razina energije stalno mi je varirala, a raspoloženje mi je bilo nepredvidljivo. Osobito sam sumnjala u uspješnost ovog plana u vrijeme kad mi je tijelo prijetilo da će odbaciti Erwinov bubreg. Iscrpila su me stalna putovanja u Basel radi dodatnih pretraga. Nisam vjerovala da ću biti spremna pojaviti se pred kamerama i gomilom novinara na listopadskoj
premijeri. Što da sam morala doći u invalidskim kolicima? Kako bih se suočila s obožavateljima? Bi li me prihvatili takvu?
Iako je moj oporavak tekao sporo, nekako sam se pribrala. Odjevena u uredni crni Armanijev sako, jarkocrvenu košulju i crne hlače, stajala sam pokraj Adrienne, i zajedno smo otpjevale početak pjesme “Proud Mary”. Dok je ona ostala na pozornici kako bi završila pjesmu, ja sam se pomaknula sa strane da sjednem i poslušam je. Bila sam tako zadovoljna njezinom izvedbom, da sam plesala i pjevala uz nju. Imala sam dobar predosjećaj za mjuzikl i za svoje prvo javno pojavljivanje.
Službena premijera Tine: Mjuzikla o Tini Turner šest mjeseci poslije održala se u Aldwychu, jednom od najstarijih londonskih kazališta. Nisam prvi put gledala predstavu te večeri, ali u publici su trebali biti i kritičari i bilo je nemoguće ne biti pomalo nervozan jer sam znala da će me promatrati, pokušavajući procijeniti moju reakciju. Pažljivo sam se odjenula, izabravši crni Armanijev smoking. U stvarnom životu nosim klasičnu odjeću i željela sam da moja odjevna kombinacija ne privlači pozornost. Za dašak dramatičnosti na ruke sam navukla elegantan par Armanijevih polurukavica.
Večer je smiješno započela po izlasku iz hotela. Obožavatelji su na biciklima pratili naš automobil sve do kazališta, nadajući se da će me nagovoriti da dajem autograme. Uspjela sam dati jedan ili dva, što mi je bilo jako teško nakon moždanog udara, a potom sam prošla kroz mnoštvo koje je stajalo oko Aldwycha.
Jako sam se iznenadila kad su ljudi ustali i počeli pljeskati kad sam ušla u dvoranu. Malo me je bilo sram jer sam samo razmišljala: “Zašto meni plješćete? Neću ja biti na pozornici!” Naposljetku sam shvatila da mi publika poručuje: “To je tvoj život i večeras ga slavimo.” Nije bilo ni jednog praznog sjedala i bilo mi je drago vidjeti neka poznata lica u dvorani, od Roda Stewarta (koji je izgledao baš poput džentlmenske rock-zvijezde) i Marka Knopflera, do naših dragih prijatelja iz Švicarske.
Sjela sam, pokušavajući se mentalno i emocionalno pripremiti za predstavu. Svjetla su se pogasila, zastor podigao, i onda sam začula zvuk koji poznajem poput vlastitog daha: nam-myoho-renge-kyo, budističku mantru koja je dio mene kao i vlastito ime. Prvi song, ”Nutbush City Limits” (pjesma koju sam, sjećate se, ja napisala), otvorila je predstavu s publikom koja je lupkala nogama o pod.
Kako je čudno vidjeti ljude iz mojeg života kao likove, osobito baku Georgie. Imala sam osjećaj da je opet sa mnom! Majku, sestru, moju djecu, Rhondu, Rogera i, naravno, Ikea. I Erwina, mojeg supruga, lika na pozornici i stvarnog čovjeka koji je sjedio pored mene, spreman da mi stisne ruku na prvi znak nelagode.
Bez obzira na to koliko puta sam zamišljala različite scene u svojoj glavi, nije bilo načina da predvidim iskustvo gledanja vlastita života na pozornici. Osjetila sam smisao svake riječi, a opet, čitavi prizori i pjesme proletjele su u trenu. Neki su se trenuci isticali, jedan naročito, jer je, kad sad pogledam unatrag, bio važna prekretnica u mojem životu - prvi put kad sam zamišljala život bez Ikea.
Slušajući “River Deep, Mountain High”, shvatila sam da mi znači više od jedne pjesme. To je himna. Kad sam počela surađivati s Philom Spectorom i čula kako mi govori: “Samo melodiju, Tina”, shvatila sam da postoje i drugačiji načini pjevanja... drugačiji načini
življenja. Nisam to tad znala jer nisam mogla vidjeti budućnost, ali ja sam iz te suradnje izašla preobražena, s okusom neovisnosti, neuobičajenim osjećajem vlastite vrijednosti i publikom u Europi, gdje su prigrlili pjesmu koju Amerika nije znala voljeti. Nakon te pjesme, povučena je granica. Nikad se više neću zadovoljiti Ikeovim načinom jer sam bila pametnija i željela sam više.
“River Deep, Mountain High” bila je vrhunac u mojem životu, i vrhunac je i u mjuziklu, koji je maštovito izrežirala Phyllida i moćno izvela Adrienne. Bila sam zadivljena, a mislim da je jednako zadivljena bila i publika.
Mislim da je većina ljudi željela znati kako ću reagirati na prizore obiteljskog nasilja koji su sastavni dio moje priče. Čak sam se i ja pitala kako ću se zbog njih osjećati. Mogu vam reći da razmišljanje o prošlosti i dalje ima tu moć da mi donese noćne more. Još nisam pogledala film What’s Love Got to Do with It. Kad je film izašao, moji su osjećaji prema Ikeu bili svježi i neriješeni i nikad se tome nisam vraćala. Hoće li mi biti lakše pogledati mjuzikl?
Zadnji put kad sam razmišljala o prošlosti bila sam u klinici u Švicarskoj, sjedila na stolici prekrivenoj antiseptičkom plastičnom navlakom, priključena na uređaj za dijalizu. Sve mi je bilo neizvjesno, i zdravlje i budućnost. Ali, na premijeri u Londonu, gledala sam kako se moja prošlost odvija u udobnosti raskošnog baršunastog sjedala, najboljeg u dvorani. Sad sam na nekom drugom mjestu, u doslovnom i prenesenom smislu; na drugačijem sjedalu i u drugačijem stanju uma.
To je moja priča, ali to nisam ja. Kad se nešto ružno odvija na pozornici, meni ne može nauditi.
Zato sam tako sjedila i uživala u njoj izdaleka. Ljudi su očekivali da ću plakati, ali ja sam sjedila tamo i smijala se. Nije bilo smiješno, ali bilo je čudno, gotovo jezivo.
Praktički sam trljala oči kad je Kobna Holdbrook-Smith izišao na pozornicu kao Ike. Bilo je to kao da je Ike ustao iz groba i savršeno se uvukao u tijelo tog mladića. Ne samo da je izgledao baš poput Ikea, nego se i ponašao kao on, imao isti način govora i geste. Zato sam reagirala tako neočekivano.
Napokon sam prihvatila svoju prošlost i jako sam sretna da joj se ponekad mogu i nasmijati. Ponosna sam što je moje naslijeđe u tako dobrim rakama. Toliko talenta, energije i duše je na toj pozornici. Adrienneina transformacija iz naivne djevojke sa sela u moćnu ženu jedan je nevjerojatan prizor, završetak mjuzikla čista je čarolija. “Tina” dolazi naprijed, do ruba pozornice, izravno se obraćajući publici i govori da ima toga još. Onda povede cijeli rock-sastavu uzbudljivi bis, baš kao što sam ja uvijek završavala svoje koncerte. U djeliću sekunde, Adrienne i Tina stopile su se u jedno.
Kad je publika na premijeri začula uvodne akorde pjesme “Proud Mary” muškarci, žene, a čak i kritičari skočili su na noge i na nogama i ostali. Osjećala sam se kao da sam opet u posvećenoj crkvi. Svi su bili uživljeni, pjevali su, pljeskali, njihali se uz ritam glazbe. Pljesak se nastavio kad me je Adrienne povela do pozornice da pozdravim ljude. Bila sam preplavljena njihovom ljubavi i naklonosti. A imala sam i posebnu poruku za njih.
Gledajući Adrienne s divljenjem, rekla sam publici da se sad, kad sam pronašla svoju zamjenu, mogu uistinu povući. A to sam i mislila.
Gledajući Kobnu Holdbrook-Smitha, ali vidjevši Ikea, rekla sam im: “Opraštam mu.” A i to sam zaista mislila.
Prije nego što sam izgovorila svoje posljednje riječi, razmišljala sam o toj večeri, o dugotrajnom putovanju koje sam prošla od Nutbusha do ovog kazališta u Londonu, o svemu što sam doživjela, od malene Anne Mae, pa sve do ovdje. I pomislila sam: “Blagoslovljena sam.”
Poput dragog i neustrašivog djeteta u predstavi, došla sam na svijet koji me nije volio, ali nisam odustala.
Preživjela sam brak iz pakla koji me je gotovo uništio, ali nisam odustala.
Doživjela sam razočaranje i neuspjeh zbog spola, dobi, boje kože i svih drugih prepreka koje mi je sudbina stavila na put, ali nisam odustala.
Pronašla sam sreću s Erwinom, ali kao što sad znate, gotovo sam sve izgubila... dok me ljubav nije spasila. I dalje ne odustajem.
Moje oproštajne riječi publici te večeri, i moje oproštajne riječi vama, izražavaju ono što osjećam prema svojoj životnoj priči. Sjetivši se stare budističke poslovice, rekla sam: “Moguće je otrov pretvoriti u lijek.”
Sad mogu razumjeti zašto je moja karma bila upravo takva kakva je bila. Dobro je proizašlo iz onog ružnog. Sreća je proizašla iz boli. I nikad nisam bila tako potpuno sretna kao što sam danas.

Tina Turner - Moja ljubavna priča




POGOVOR

CRAIG RAYMOND TURNER 1958. - 2018.

Dušo. Samo sam ti htio čuti glas i taj tvoj smijeh.” Nasmiješila sam se kad mi je to rekao sin Craig jer smo se uvijek šalili zbog toga što me je zvao “dušo”. Tko zove
svoju majku “dušo”?
Naš se razgovor nije činio posebnim u tom trenutku. Bio je to samo uobičajeni telefonski razgovor između majke i sina, a dogodio se krajem lipnja. Craig je bio u Los Angelesu. Ja sam bila kod kuće u Zürichu. Radovali smo se njegovu skorašnjem posjetu u kolovozu, kad smo namjeravali proslaviti njegov šezdeseti rođendan. Bilo je večeri kad bismo se smjestili za uistinu dug razgovor, čak i pogledali pritom cijeli film, dajući smiješne komentare. Ovo nije bila takva večer.
Craig mi je rekao da je upoznao ženu zbog koje se osjećao onako kako se godinama nije osjećao. “Majko, stvarno sam sretan”, rekao je. Bilo mi je tako drago zbog njega jer sam se brinula da previše vremena provodi sam. Rekao je i da baš kreće na mantranje, što je bila još jedna pozitivna stvar. Mantranje otvara um, srce i duh. Kao zaključak, dodao je: “Ti znaš da mi daješ hrabrost. Stvarno mi daješ dobre savjete.” Naše nježne riječi i povremene šale bile su rutina, zbog čega je ono što se dogodilo samo nekoliko tjedana kasnije bilo još šokantnije...
Treći srpnja 2018. izgledao je kao da će biti stvarno dobar dan. Erwin i ja slavili smo petu obljetnicu braka i osjećala sam se dovoljno snažnom da otputujem u Pariz na modnu reviju prijatelja Giorgia Armanija. Moj oporavak nakon transplantacije bubrega bio je tako težak, tako pun uspona i padova, da sam s radošću dočekala priliku da učinim nešto bezbrižno. Otišli smo na večeru s prijateljima i uživali smijući se i razgovarajući. Kad smo se Erwin i ja vratili u hotel, bila sam umorna i spremna za krevet.
Erwin je provjerio naše poruke i pustio jednu poruku našeg knjigovođe o Craigu. Počinjala je ovako: “Isključi zvučnik.” To je i učinio, pa nestao u susjednu sobu da je sam
presluša. A ja sam pomislila: “Ajme, u što se Craig sad uvalio?” Mislila sam da je slupao automobil, ili da je bio u nekakvoj sličnoj neprilici.
Ali kad se Erwin vratio, bio je vidno potresen. Rekao mi je da je Craig umro. Ne u nesreći, što nervozna majka uvijek pomisli. Ne, moj je sin počinio samoubojstvo. Ubio se. Čula sam Erwinove riječi, ali nisam zapravo razumjela njihovo značenje. Ukočila sam se. “Ovo ne može biti istina”, molila sam se. Ne sjećam se što se sljedeće dogodilo. Što sam mislila ni osjećala. Bilo je suza i povika od nevjerice. Probadajuća bol u mojem srcu. Noć čiste emocije. A onda i pitanja, beskrajna pitanja. Zašto, zašto, zašto?
Bit ću iskrena prema vama. Definitivno pokušavam biti iskrena prema samoj sebi. Craig je bio osjetljiv sin. I danas ga vidim kao dječaka, starog možda dvije, tri godine, kako očajnički želi sjesti pokraj mene kad dođem s turneje kući, ali Ike mu govori da ode u svoju sobu. Uvjerena sam da u svojoj glavici nije imao riječi kojima bi opisao koliko je želio svoju majku, ni svoj osjećaj gubitka kad ja nisam mogla biti s njim. To nije bio moj izbor. Na taj smo način zarađivali za život. I, naravno, baš kad bi se naviknuo da sam kod kuće, došlo bi vrijeme da opet odem, a to je značilo da će opet biti sam. Majke nikad nema. Nije bilo važno je li ostao s mojom sestrom, majkom ili pouzdanom dadiljom. Craig nije želio njih, želio je mene.
Mislim da su ova sjećanja ostala s Craigom cijeli njegov život. Kad je malo narastao, a ja nastupala samostalno, pokušala sam ga držati uza se, vodeći ga čak na turneju sa sobom. Ali Craigu je bilo teško uklopiti se jer je želio biti sam svoj šef. Mislim da je tad počeo piti. S vremenom je počeo odlaziti na sastanke anonimnih alkoholičara i činilo se da mu pomažu. Nažalost, njegovi su se osjećaji usamljenosti i nesigurnosti uvijek vraćali.
Kad me Craig posjećivao u Francuskoj, a kasnije i u Švicarskoj, postao bi tih i tužan kad bi došlo vrijeme da se vrati u Los Angeles. Rekao bi: “Opet taj osjećaj”, misleći na usamljenost. Kad bi god to spomenuo, ja sam mu pokušavala pružiti podršku. Rekla bih mu: ”U redu, dragi. Ako se tako osjećaš, onda moraš nešto poduzeti u vezi toga. Nađi neku ženu, živi s njom, vjenčajte se. Moraš pokušati zaboraviti ono što se dogodilo u prošlosti. Život ti se sad mijenja.” Željela sam da se sjeti kako se meni život promijenio nakon što sam otišla od Ikea, kako je sve bilo bolje. Rekao mi je da radi na tome i ja sam mu povjerovala.
Mislila sam da mu je bolje, naročito nakon što mi je rekao da je zadovoljan svojim novim poslom, curom i kućom, koju je baš bio preuredio. Zašto je, u ovom razdoblju njegova života, prevladala tama? Možda se vratio piću, navodno je bilo praznih boca od alkohola u kući kad je umro. Možda ga je to nagnalo da povuče okidač. Nisam ni znala da ima pištolj. Pitala sam svojeg mlađeg sina, Ronnieja, odakle mu pištolj. Užasna je ironija što je on pripadao mami. Ona je imala pištolj, a kad je umrla, Craig ga je odnio kući i čuvao ga svih tih godina. Izgleda da je mislio da će ga možda jednom i upotrijebiti.
Ja sam bila zaprepaštena koliko je planirao svoje samoubojstvo. Poželio je to učiniti. Onda se pripremio. A onda je to i učinio. Napisao je poruke, rekao je da me voli, ostavio je upute za svoj pogreb i napisao oporuku.
Organizirala sam skromni, privatni pogreb u Los Angelesu za obitelj i nekoliko bliskih prijatelja. Nisam željela ništa javno, s novinarima i gledateljima. Željela sam
pamtiti Craiga onakvog kakav je bio, a ne se usredotočiti na način na koji je umro. Prostorija je bila puna njegovih predivnih fotografija s onim ležernim osmijehom, i prekrasnog bijelog cvijeća. Craig je služio u mornarici nakon što je maturirao. Budući da je bio časno otpušteni veteran, primio je sve mornaričke počasti na pogrebu, uključujući uručivanje američke zastave i sviranje pjesme “Taps43”. Bila sam jako dirnuta tim počastima i stalno sam razmišljala kako bi ponosan bio što ih je primio. Pogreb smo zaključili odlaskom na brod, kako bismo prosuli njegov pepeo u more, kao što smo učinili za moju majku i sestru. Bacila sam jednu ružu u more kao svoj posljednji pozdrav.
Željela sam imati samo nekoliko Craigovih stvari, da me podsjete na njega. Njegove naočale - jer sam ga uvijek zadirkivala kako ih smiješno drži na nosu. I fotografije koje je snimao kad god bi me posjetio. Napravit ču maleni oltar u svojoj sobi za mantranje, kako bi bio uz mene dok meditiram. I dalje se trudim da mi bude blizu. Bilo mu je pedeset devet godina kad je umro, ali uvijek će biti moje dijete.
Znam da ću ovo preživjeti, nekako, ja sam snažna. Voljela bih da sam mogla prenijeti dio svoje snage Craigu, ili da ju je on mogao pronaći u sebi.
Ali ono što zaista želim jest još jednom ćuti kako me sin zove “dušo”.