Arsen Dedić

Balada O Prolaznosti


Kad lutali smo svijetom
kao raspršeno sjeme,
govorili smo sebi -
to je za neko vrijeme.

I ne znajuć’ da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali smo: "Kopno!"
dok gledali smo vodu.

Kad ljubili smo kratko
u tuzi kišne noći,
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.

Postavljali smo stvari,
ali opet ne za dugo.
Za sva smo mjesta rekli -
odredit ćemo drugo.

Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet -
to nije ona prava.

Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.

Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
ali mislili smo - to je
tek privremeno stanje.

Kad gubili smo život,
govorili smo: "Neka"
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.

Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.

I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.

U započetoj priči
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.

U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.

Dok vjerovali još smo
da svaki put se mijenja,
mi rekli smo si: "Zbogom"
govoreć: "Doviđenja".

Čistim Svoj Život


Čistim svoj život, kroz prozor, ormar stari,
čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari..

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

čistim svoj život, petkom odvoze smeće
kada se nada budi, i kad je blago veče..

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

čistim svoj život od onih šupljih ljudi,
kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi..

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

čistim svoj život, da spasim dok je vrijeme,
malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme..

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?
čistim svoj život od prividnog svijeta,
od ljubavi bez traga, od jeftinih predmeta..

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

čistim svoj život, to hrđa je i tmina,
i osta ću bez ičeg al bolja je tišina...

Čovjek Kao Ja
Ne za te nije čovjek kao ja
što ljubav tužnu samo može da ti da,
u ovom stanu ne postoji ništa
što bi moglo zadržati tebe,
ničeg nemam da dam osim sebe -
a dao bih sve.

Ne za te nije čovjek kao ja
što život gorak samo može da ti da,
ti ne bi mogla da živiš kao nekad,
a ja bih htio da budemo sami
i da nečujno prolaze dani
oko nas.

U kući gdje samo
vergl još rijetko svira,
a buket za te je cvijet od papira,
u sobi praznoj, bez svjetla, bez mira.

Sad mirno idi ostavi me tu
da kao nekad opet prepustim se snu.
Ti u ovom svijetu ne nalaziš ništa,
to je život od sanja i pjene,
ne razumijem što tražiš od mene
kad dao sam ti sve.

Djevojka Iz Moga Kraja
Provela je noć na putu
kojim kreću od davnina
naši snovi prema svijetu
s Perkovića preko Knina.

U očima njenim more,
svjetluca joj sol u kosi,
ona ne da da je slome
otima se i prkosi.

Djevojka iz moga kraja:
Na usnama njenim kušam
okus prvih poljubaca,
okus prvih oskoruša...
Ona pamti davne riječi
slatke boje zavičaja
ima želju da me liječi
djevojka iz moga kraja.

Provela je noć na putu
na kojem se nade gase,
ostala je svu noć budna
u vagonu druge klase.

U očima njenim more...

Kako Si?
Vidjet ćeš na plakatu
datum i moje ime,
u nekom ružnom gradu
slučajno jedne zime.

I zbunjena ćes ući,
ko u vremena stara
da čuješ kako pjevam
na balu medicinara.

Kako si?

Ko da je nemoguće,
i kao da se ne smije,
živjeti ovako,
živjeti od pjesme.

I reći ćeš mi blago,
i kao da me kriviš:
"Ti znači jos i danas
od ovog posla živiš?"

Kako si?

Trazićeš da ti pričam,
a ja baš nemam volje,
kako je bilo tamo,
kako je bilo dolje.

Već ne sećam se dobro,
al tvrdiš, da sam za te
napisao: "Ne plači",
i pjevao: "Sanjam te".

Kako si?

Kasno je, idu gosti,
naša je priča duga,
to što je sad u nama,
nije ni sreća ni tuga.

Da li te čeka netko,
hajdmo na piće k meni,
i vodili smo ljubav
kao u uspomeni.

Kako si?
Kako si?
Kako si?

Mladosti
Poklanjala si, al si krala,
i nevjerna si bila ti,
ne, suviše mi nisi dala:
O mladosti...
O mladosti...
O mladosti moja...

To škrto sunce što je palo,
ta ljubav jadna, kratki sni,
za uspomene to je malo:
O mladosti, mladosti...

Daj stani na čas, i daj mi snage
da oprostim se bar od nje,
i da mi društvo pjesmu svrši
i da se čaša ispije.

Još prepun nade, što da radim,
na pola puta tek smo mi,
a jutros već su drugi mladi:
O mladosti...
O mladosti...
O mladosti moja...

Pa zbogom, budi bolja s drugima
i daj mu više nježnosti
jer to je ništa što ja gubim:
O mladosti, mladosti...

Naći Ću Utjehu
Naći ću utjehu u strašnoj plovidbi
kroz lednjake, kišu, kroz tamno srednje uho.
Dat će mi je povijest, more u postelji sjajnoj.
Dat će mi je svatko, Jurjevska u doba gluho.

Naći ću utjehu u komadu mesa.
Dat će mi je pohvale ili Mozartov Requiem.
Dat će mi je crna prevrnuta nebesa.
Naći ću je ako se ubijem i napijem.

Naći ću utjehu u nježnosti kćeri,
u sumnji, netačnim podacima, u laži.
U svitanje ću, u poslednjoj večeri,
naći ću je i ona mene traži.

Naći ću utjehu u slavnim sudbinama.
Prelistavam biografije i svi mi pomažu.
Ima je u okrvavljenoj vodi, ratu, u dubinama,
a osim toga, moju tugu ne mogu da dokažu.

Naći ću utjehu u glazbi koja se pravi sama,
u poeziji kad tiho sagorjeva, u ženi.
Gde god hoću: U beskraju, u knjigama,
u besmislu toga, u majci, poemi.

U grupnoj ljubavi, u pjevanju u zboru.
Opera mi se sama nameće i nudi,
a prije svega u moru, u moru...
Naći ću je kod Bogova, zvjeri i kod ljudi.

Naći ću je: zavlačim ruku u njedra zavičaja.
U zavetnoj slici, jedrenjacima što ludo proljeću.
Evo je u obliku ptica što u pustoš kreću.
Naći ću utjehu, naći ću, a znam da neću.

Naučila Me
Naučila me,
opet divlje guske lete,
jedna žena, skoro dijete
pružila je ruku.
Naučila me,
ova lutka, skoro ništa -
mene, brod bez pristaništa
vratila u luku.

Sad sam bliže,
a mislio sam kako znam,
sve se briše,
polako vrata otvaram,
sad sam bliže,
a mislio sam kako znam,
liju kiše
naš je slučaj klasičan...

Naučila me,
što njoj takvoj mogu reći,
moja muzika i riječi -
glasovi iz tame.
Naučila me,
duša čista, dašak s mora -
mene, jednog profesora:
Naučila me.

Ne Daj Se Ines
Ne daj se, Ines.
Ne daj se godinama, moja Ines,
drugačijim pokretima i navikama,
jer još ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.

Imala si više ukusa od mene.
Tvoja soba - divota - gazdarica ti je u bolnici..

Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me slijedećeg jutra oko devet do stanice.

I ruši se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu.

U večernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.

Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines.

Dugo je pripremano naše poznanstvo
i onda, slučajno, uz vruću rakiju,
i sa svega nekoliko rečenica loše prikrivena želja.

Tvoj način gospodje i obrazi seljanke.
Prostakušo i plemkinjo moja!
Pa tvoje grudi, krevet,
i moja soba obješena u zraku kao naranča,
kao narančasta svjetiljka,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;
Proleterskih brigada 39, kod Grković.

Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih
tramvaja.
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva,
upotreba zajedničke kupaonice
i - molim vas ako me tko traži ...

Ne daj se, Ines - evo me,
ustajem tek da okrenem ploču.
Da li je to nepristojno u ovakvom času,
Mozart, Requiem, Agnus Dei.

Meni je ipak najdraži početak.
Raspolažem s još milion njeznih i bezobraznih
podataka naše mladosti,
koja nas pred vlastitim očima vara i krade i napušta.

Ne daj se, Ines,
poderi pozivnicu, otkaži večeru,
prevari muža odlazeći da se počešljaš,
u nekom boljem hotelu
dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.

Znam da će biti još mladosti,
ali ne više ovakve;
u prosjeku 1938-a.
Ja neću imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta će mi mladost teško pasti,
a bit će ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno.

A ponovno počinje kiša
kao što već kiši u listopadu na otocima.
More od olova i nebo od borova.
Udaljeni glasovi koji se miješaju:
glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata.
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom.

Još malo šetnje uz more i gotovo;
Ne daj se, Ines.

Ponovo Ti Govorim Ljubavi Moja
Ponovo ti govorim ljubavi moja
poslije putovanja i svog života pusta,
ljubavnu pjesmu ponovo ti pišem
poslije pjesama iskustva.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
onaj kom je bilo premalo da voli,
ponovo je ovdje pred vratima tvojim,
i ponovo spreman da se moli.

Ponovo ti govorim ljubavi moja,
a počeo sam sjajno da ponižavam i griješim,
gotovo pri kraju i gotovo mudrac
na početku tu sam da se tješim.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
na obratnom putu pretvoren u ranu,
poslije sedam mora i vlastite zemlje
došao sam umrijet u tvom stanu.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
negdje sam već bio, sad ostavljam sve to
da ti poslije sreće, hrabrosti i znanja
da ti poslije svijeta vratim tvoje mjesto.

Ponovo ti govorim ljubavi moja,
poslije lošeg društva, sumnji, noćas stojim
sam pred tvojim licem spreman da ti kažem
kao prvi puta opet: Ja te volim!

SLIČNE SAMOĆE
knjiga

Arsen Dedić rođen je u Šibeniku 1938, u obitelji Jelke i Jovana Dedića. Otac mu je bio zidar koji je svirao u limenom orkestru i volontirao kao vatrogasac, a majka je bila kućanica. Dio djetinjstva proveo je u Rupama (rodnom mjestu njegove majke), a odrastao je i u Šibeniku.
Završivši gimnaziju i srednju glazbenu školu, sa starijim bratom Milutinom 1957. godine napustio je Šibenik i došao u Zagreb gdje je upisao Pravni fakultet. Godine 1959. prekinuo je taj studij i upisao Muzičku akademiju na kojoj je diplomirao 1964. godine.
U travnju te godine odlazi na odsluženje vojnog roka u Liku. Kao ročnik, u vojnoj odori iste godine na Splitskom festivalu izvodi pjesmu koju je napisao tijekom boravka u vojsci u Otočcu, 'Kuću pored mora'. Osvaja prvu nagradu žirija, drugu nagradu publike, te nagradu za najbolji tekst. Budući da je dotad uglavnom pisao i skladao za druge, njegova izvedba bila je potpuno iznenađenje. Postaje senzacija, te prepoznat i potvrđen, otvarajući potpuno novi žanr hrvatske glazbe.
Nastupao je, među ostalim, i kao flautist u pop i jazz sastavima te pjevao u nekoliko vokalnih skupina Primi, Zagrebačkom vokalnom kvartetu Melosu, a vodio je i instrumentalni ansambl – Kvartet flauta.
U početku karijere glumio je manje uloge u filmovima, poput pjevača u filmu 'Višnja na Tašmajdanu'. Od osnutka je član Glumačke družine Histrion, s kojom ga vežu i prijateljstvo i suradnja. Autor je glazbe za gotovo sve Histrionske predstave. U mladosti je sa Zrinkom Tutićem oduševljavao recitalima i pjesmama u nekadašnjoj Palainovki, ondašnjem glavnom okupljalištu pjesnika. Od tada je djelovao kao svestrani umjetnik, interpret, dirigent....
Od prvog recitala 1994. godine nije prestao priređivati knjige. Knjiga stihova 'Brod u boci' (1971.) doživjela je nekoliko reizdanja, te je do danas prodana u preko šezdeset tisuća primjeraka.
Objavio je i sljedeća djela: 'Zamišljeno pristanište', 'Narodne pjesme', 'Poesia e canto, La sfinge', 'Zagreb i ja se volimo tajno', 'Hotel Balkan', 'Pjesnikov bratić', '101 pjesma', 'Pjesnik opće prakse', 'Kiša – Rain' (dvojezično: hrvatsko-engleski), 'Slatka smrt', 'Stihovi', 'Čagalj', 'Hladni rat', 'Zabranjena knjiga', 'Padova', 'Brzim preko Bosne'... 'Kapi za oči' njegova su 32. zbirka pjesama, od kojih su mnoge prevedene na druge jezike – španjolski, češki, ukrajinski, ruski... Objavio je dvije grafičko-poetske mape: Trebotić i Vejzović.
Tijekom života Arsen se na brojnim putovanjima po svijetu družio s mnogim slavnim kolegama pa je tako među prijateljima imao i Sergija Endriga, Čarlesa Aznavoura i Bulata Okudžavu. Arsenov vjenčani kum i najbolji prijatelj bio je poznati talijanski glazbenik Đino Pauli.
Arsen je napravio i brojne komercijalne, propagandne poruke. Najveći dio njegova rada neosporno čini primijenjena glazba – glazba za TV, film. Glazbu za prvu TV-dramu ('Mediteranska klima') skladao je 1966. godine. Pamtit ćemo i njegov rad na brojnim velikim igranim, dokumentarnim i animiranim filmovima te televizijskim serijama kao što su 'Jedrima oko svijeta', 'Glembajevi', 'U registraturi', 'Prosjaci i sinovi', 'Zlatna nit', 'Vlak u snijegu', 'Tajna starog tavana', 'Vrijeme za bajku', 'Punom parom', 'Stela', 'Zagrljaj'... Dva puta je dobio Zlatnu arenu za filmsku glazbu.
Napisao je glazbu za oko dvjesto kazališnih naslova brojnih autora (Šakspir, Držić, Veis, Begović, Brešan, Ostrovski, Turgenjev, Marinković, Kozarac, Odon von Horvat, Goldoni, Cesarec...). Više je puta nagrađivan za scensku glazbu. Jedan je od utemeljitelja Zagrebačke škole šansone. Pisao je pjesme za djecu, aranžirao i producirao... Poznate su bile i njegove međunarodne suradnje, poput one s avangardnim teatrom Arbos u Salzburgu. Napisao je glazbu za plesni teatar u Dizeldorfu. Među ostalim, dobio je i Vjesnikovu nagradu Slavenski, nagrade Premio Tenco i Premio Brel, te osam Porina, od kojih je jedan za životno djelo 1999. godine. 2003. godine dobio je nagradu 'Goranov vijenac' za svoj doprinos hrvatskoj književnosti te nagradu 'Kiklop' 2009. i 2013. godine za svoje pjesničke zbirke.
Skladajući šansone na domaćoj sceni postao je zaštitnim znakom toga glazbenog žanra. Autentičan glazbeni rukopis ostvario je u baladama koje odišu mediteranskom senzibilnošću i ironičnom kabaretskom šansonom. Iz oko pedeset njegovih objavljenih albuma ističu se 'Čovjek kao ja', 'Arsen 2', 'Homo volans', 'Ministarstvo straha', 'Tihi obrt'...
Njegove pjesme rado su i često izvođene te su ih obrađivali njegovi kolege, a pisao je tekstove i drugim glazbenim umjetnicima, poput Ibrice Jusića, Gabi Novak... Pisao je i skladao za dalmatinske klape, među ostalim to su pjesme 'Zaludu me svitovala mati', 'Ni u moru mire', 'Ko ovo more platit', 'Vratija se Šime', 'Maškare' te, također, sakralnu glazbu.
Odradio je devet ruskih turneja, a brojne koncerte na svim kontinentima. Odlikovan je Redom zasluga za narod srebrnog vijenca u SFRJ, a predsjednik Tuđman ga je 1995. godine odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za njegov kulturni rad...
(biografija iz knjige)

BRATIĆ NADVLADAO OBRTNIKA
Pjesnički opus Arsena Dedića
I
Svojom prvom samostalnom zbirkom stihova Arsen Dedić se oglasio u Isusovim godinama. Navršivši tridesettreću, na samome početku osmoga desetljeća našega stoljeća, okupio je neke ranije tiskane pjesme, pridodao im riječi stanovitog broja šansona što ih je prethodno uglazbio i otpjevao, te složio knjigu „Brod u boci“, kojom je – naizgled intimistički i diskretno, a zapravo ekskluzivno i apartno – ušao u područje Gutenbergove galaksije, a najvjerojatnije i svojevrsne plejade (suvremenoga) hrvatskoga pjesništva. U međuvremenu je već stekao izniman glas kao kantautor, afirmirao se kao glazbenik i izvođač, skladatelj i zabavljač, improvizator i otkrivač, zauzeo u javnosti mjesto prave estradne zvijezde, praćeno poštivanjem njegova neobično zahtjevnoga profesionalizma: skrupuloznosti u odnosu na stroge kriterije, a podjednako i poštenja u odnosu na publiku.
Ne napuštajući tekovine šansonjerskoga imidža i ne odričući se obaveza prema svom pjevačkom i kompozitorskom daru (dapače, uvećavajući količine i tipove tovrsnih angažmana), Dedić ustrajno njeguje i svoju autentičnu lirsku žicu, te je povremenim izdanjima bitno uvećao saldo svoje spisateljske dionice. Koliko god se čuvao od stihotvoračke inflacije i ogoljele poetske ambicije, činjenica je da je s vremenom sve više pisao i sve više tiskao, došavši zasad do trinaest pojedinačnih naslova, posebno ukoričenih zbirki. Zamjetljiva je pritom i određena akceleracija, jer je u samim devedesetim godinama objavio pet svezaka – što sasvim novih, što dijelom selektiranih starijih radova. Kako nije smanjio glazbenu produkciju, ne radi se o kompenzaciji nego o slijedu temeljnih opsesivnih motiva i eksploataciji imaginativne i verbalne rudače, koja se ne može sasvim pretopiti u zvukove niti izgubiti u metamofrozama i transmisijama. Jednostavno, Dedić je uvijek bio i ostao pjesnikom, a uspjesi ili priznanja na drugim područjima omogućili su mu da nađe poseban modus i status.
Ako je naizgled zakasnio s knjiškim prvijencem, učinio je to (također) stoga što se nikako nije htio ni mogao odmjeravati s generacijskim ili kolektivnim kriterijima, što nije pristajao biti jedan između ostalih, što nije želio pripadati ograničenom tipu stručnjaka verbalne kombinatorike ili pak ekskluzivnih provoditelja stanovite poetike. Istina je da se svaki izvoran autor teško uklapa u neke šire okvire, pa uglavnom ni ne miri sa zadanim koordinatnim sistemom (uključujući sam pojam discipline i postojeće vrijednosne hijerarhije), ali od Dedića je upravo idiosinkratično zaziranje od pjesničkoga ceha. Ironičan prema različitim socijalnim pozicijama, od pjesnika-
specijalista do pjesnika-diplomata, od dalmatinskoga hermetista do pjesnika u uniformi, on za sebe želi sačuvati neke autsajderske, rubne pozicije – ali u tako širokim (i pretencioznim) rasponima kao što su pjesnik naivac i prokleti pjesnik, to jest onaj koji piše kako mu najizravnije dolazi i onaj koji piše jer tako mora. Pjesma „Moja poezija“ nudi dvije programatske formulacije: „Ja sam viši pjesnik / iz nižih pobuda“, odnosno „… niži pjesnik / iz viših razloga“. U jednom i u drugom slučaju zamjetljiva je dijalektika visokoga i niskoga, gotovo „klasni“ sukoba uličkoga i kolokvijalnoga. Dedić dobro znade da se postojeći modeli troše te da se kreativne pozicije često obnavljaju inverzijom, pa i pravim (revolucionarnim) preokretanjem oficijalnosti, dostojanstvenosti, relevantnosti (gundulićevski: „tko bi gori, eto je doli / a tko doli, gori ustaje“).
Dakako, u njegovu slučaju ponajmanje je riječi o pozi ili o neprimjerenim pretjerivanjima (pukim „pobožnim željama“). Za njega je miješanje načina govorenja i slojeva izraza sasvim prirodna i svakidašnja uloga, a pouzdano je efikasnije njegovo korišćenje potrošenih, „kompromitiranih“ ili čak vulgarnih riječi nego li filtriranje, ekstrahiranje ili hipostaziranje leksike kod niza onih koji robuju konvencijama. Jer kod Dedića nije riječ samo o izazovu nego o sposobnosti sublimiranja i pročišćenja.
Ne treba zanemariti činjenicu da Dedićevo pisanje stihova vraća u opticaj slušnu, ritmičku i melodijsku komponentu pjesme, te tako uspostavlja mostove s iskonskim sinkretizmom pjesništva, koje je isprva uvijek bilo više od govorenja ili čitanja. Pjevali su antički aedi, uz liru recitirali elegičari, uz harfu psalmisti, uz citru zborovođe u dramama. Bez instrumentalne pratnje i napjeva nezamislivo je izvođenje poetskih radova srednjovjekovnih žonglera, menstrela, trubadura. Barem frula i bubanj, gajde i gusle pružaju odjek ili sugeriraju dubine iz kojih se pjesma rađa.
Svjestan svojih sposobnosti da obično zaogrne dopadljivim ruhom znalački aranžiranih zvukova, Dedić se kloni mnogih izvanjskih olakšica. Štoviše, povremeno želi i razdvojiti glazbeničku od egzistencijalno-testimonijarne vokacije, kako bi spriječio zloporabu znanja i vještine. U tim slučajevima s jedne strane stavlja ulog iskustva i življenja, a s druge sastojke tehničke spreme i vježbanja. Zato jedan dio svoje djelatnosti (autoironično) svrstava na područje obrta, dogovorenoga, naučenoga, očekivanoga, da bi nasuprot tome iskočilo ono za što je plaćena puna cijena muke i traženja, te se javlja kao autentična novost, kreativna zbilja, neponovljivo obogaćenje.
Ne zadovoljavajući se zanatskim dometima na muzičkome polju, logično je da Dedić nije težio običnoj zanatskoj verifikaciji ni u poeziji. Naprotiv, tražio je maksimalistički u suprotnostima, a obratno od obrtnoga mogao je naći jedino u emocionalnoj predanosti i afektivnoj participaciji. Zato njegovo pjesništvo jest najčešće gesta ljubavi, solidarnosti, prijateljske i obiteljske povezanosti, čak zavjereničkoga bratstva između pisca i čitatelja. Parafrazirajući seriju (i sintaksu) Dedićevih karakterističnih naslova ustvrdit ćemo kako je u njegovu pjesništvu bratić nadvladao obrtnika.

II
Može se kazati da je na svom književnom startu Dedić odmah otkrio karte, progovorivši „u prvom licu“ i otvorivši se izazovima trenutka, prostora, sredine. Dok su mu vršnjaci bili uglavnom zaokupljeni (eliotovskom) impersonalnošću, (rilkeovskom) transcendencijom i (michauxovskom) fantastikom ili čak negativnom utopijom, on je zagovarao prepoznatljivost, referencijalnost, komunikativnosg, s podrazumijevanom slobodom pristupa koja inače banalne stvari i obične pojave obasjava svježim i bistrim osvjetljenjima. I nije to učinio bez programatskih primisli, jer ne slučajno mu se vrlo karakteristične pjesme zovu „Kome ja to pjevam“ i „Kakve pjesme pjevati“, a odmah uz njih su „Rodoljubna pjesma“,
„Lijepi opisi“ i „Počinjem pisati“.
Uostalom, nije se samo pitao kako i kome pjevati, već je mnoge
tekstove najizravnije adresirao, počevši od uvodne pjesme („Brod u boci“) u kojoj se obraća (nekoj) gospođici, zatim preko apostrofiranja svoje drage („moja ljubavi“) i neostvarene ljubavničke veze („draga susjedo“), pa do poimeničnoga spominjanja Ines i Kore Potočnik. Ako su ta imena i apokrifna, sebe i bližnje ipak nije štedio. Primjerice, u najranijim katalozima sudionika duboke evokacije javljaju se „šibenski težaci, vojni muzičari / Dedići seniori kako umiru kopajući slađani komad zemlje /majka, moja majka, čije su oči presađene u oči moje kćeri“. Malo dalje slijedi novo pozivanje na genealogiju: „razglednice Spljeta / sa ljubavnim riječima mog oca, opća geografija djetinjstva“. Ili sličan motiv: „Najudaljenija luka u jednostavnoj duši mog oca – Trieste“, kojima zajedno kao da najavljuju pravu opsesiju „rodoslovnim stablom“.
Od agonista i komparserije začas smo u scenografiji i toponomastici. Na jednoj strani su prizori zavičajne nostalgije: „Potrebna mi je jedna ogoljela / ljetna postaja na pruzi PerkovićŠibenik“, odnosno: „kada su još u moj san udarili prozori roditeljske kuće / utopljene u šibenskoj jugovini“, ili pak: „dok gledam ove usamljene kuće / u bezimenim uvalama srednje Dalmacije“. Na drugoj su strani vrlo učestala imenovanja Zagreba i novostečenih, ljubavlju posvojenih ambijenata: „Potrebna mi je modra zagrebačka kiša, / sredinom rujna, / moj auto, moje cigarete i rakija, / kino Jadran / da se uspostavi kakav-takav način“. U samoj prvoj knjizi ima još toliko izravno navedenih mjesta i adresa („opća povjest ljubakanja u domu na Jurjevskoj“, „ona kiša u Ljubljanskoj ulici“, „bubanj s Okrugljaka“, „piće u ‘Operi’; na uglu Frankopanske i ‘Prilaza’“, „u jednom blijedom peščeničkom mljekarstvu“, „Proleterskih brigada 39, kod Grković“) iz kojih će s vremenom nastati čitava zbirka znakovita naslova „Zagreb i ja se volimo tajno“.
Nećemo nastavljati inventuru s brojnim lokalitetima putovanja. Osim efekta „zbiljskosti“, koji iznenađuje čitatelja, svaki podatak zapravo još služi fokusiranju pjesnika-pripovjedača, koji prestaje biti neki neodređeni „lirski subjekt“, uvjetno dogovoreno „ja koji govori“, već postaje konkretni i nezamjenjivi lik iz javnosti, no sa specifičnim svojstvima neke komorne (sobne, često hotelske) dimenzije ili perspektive. Razumije se da u svemu tome ima i koketiranja, šarmantnoga razotkrivanja-skrivanja, igre s poznatošću i očekivanjima, stavljanja i skidanja maski. Ali Arsen Dedić ne piše da zadovolji znatiželju drugih o svojoj eksponiranoj osobnosti, nego da izrazi svoj odnos prema svijetu, da pristrano posvoji što mu pripada, da pronikne u razloge vlastitoga srca i uma, da opravda opcije i emocije, da emanira pozitivne vibracije ili da se stvaralačkom energijom odupre eroziji, devalvaciji, kompromitiranju i kompromisima, glupostima, nemoći, svim oblicima zla…
Dedićev lirski dnevnik mogao je izaći u svijet kad je autor raskrstio s predrasudama većine i sa zahtjevima („ažurnosti“) manjine, kad je pronašao odgovarajuću intonaciju za neponovljiva iskustva, kad je kroz sebe uspio progovoriti (i) o drugima. Zato je njegova stilizirana pjesnička autobiografija prilika i šansa za vrednovanje intimističkog, individualističkog, subjektivnog pristupa u razdoblju koje se (istina) odreklo kolektivizma (ali) u korist objektivnosti i strukturalne neutralnosti. Ne dugujući nikome posebno, Dedić je ipak nastavljao na onoj vitalnoj liniji modernističkog pjesništva, kakvu predstavljahu Apollinaire i Cendrars, Palazzeschi i Gozzano, Neruda i Éluard, jer se odlučio svjedočiti o slatko-gorkim aspektima postojanja, i progovoriti o zanosima i razočarenjima svakidašnjice, staviti na vagu vlastito tijelo i hvatati u zrcalo odraze svojega lica, stanja, raspoloženja…
Cijelini toga stava lako bi se mogao dati neoromantičarski predznak – ali s verističkim, neorealističkim i čak pop-artističkim začinima. Naime, Dedić se sustavno kreće između nježnosti i podsmješljivosti, između topline i vedrine, između ranjivosti i oporosti, između melankolije i cinizma, između čežnje i erotizma, između stidljivosti i egzibicionizma. Za sve rečeno će naći egzistencijalno pokriće, no – što je važnije u ovom slučaju – i primjerenu, neusporedivu formulaciju koja poznate psihološke komplekse i ustaljene, topičke reakcije izriče kao da se po prvi put zbivaju, pronalazeći začudni, očuđujući leitmotiv, auftakt ili poantu.
Sretan je i dobrodošao sâm naslov prve knjige. „Brod u boci“ je korelativ nekog zatvorenog, čak hermetičnog svijeta, koji međutim sanja i sugerira pustolovne opasnosti. Tumačenje naslova u istoimenoj pjesmi beskonačan je proces približavanja imaginarnom središtu, nizanja „babuški“ (kineskih kutija), zazivanje aproksimacija. Pokušaj usporedbe „broda u boci“ s nečim drugim uvjek biva zapriječen, odgođen, izigran, te rječca „kao“ ostaje visiti nad ponorom, prazninom, beskonačnošću. Namignuvši tako dvosmislenosti, kliskom i škakljivom naličju metaforizacije, pjesma ostaje trajno otvorena mnogim smislovima, višesmislenostima.

III
Spomenuli smo pjesmu „Moja poezija“, te naveli početni joj distih („Ja sam viši pjesnik / iz nižih pobuda“). Prekinuli smo međutim tekst na mjestu gdje završava programski iskaz, a započinje argumentacija i dokumentacija, jer u sljedeća dva stiha ide naizgled neobična tvrdnja: „vidi ‘Prisutnosti’ i moj ciklus Čuda’“. Neobaviještenima treba kazati da se autor referira na svoje „rane radove“, na pjesme objavljene u časopisu „Prisutnosti“ 1958. godine, koje su pritom čak izazvale mali kulturni skandal, to jest prijeteće novinske reakcije zbog „iracionalizma“, „misticizma“, i „religioznosti“ nadahnuća (vidi „Čuda“!), a gotovo i zabranu same publikacije.
Dedić ne traži nadoknadu za pretrpljeni strah, honorar za minuli rad niti satisfakciju za preuranjeni pijev, ali vraćajući u opticaj, odnosno barem u naše primisli, doista davne pjesme sili nas da vodimo računa i o „Dediću prije Dedića“, o nekom Ur-Dediću, o pjesniku koji je objavljivao u revijama i novinama još čitavo desetljeće i pol prije nego što se odlučio objelodaniti prvu knjigu. Započeo je kako i dolikuje, u omladinskim glasilima poput „Poleta“ i „Vidika“, da bi nastavio u spomenutim (uzrastom ozbiljnije usmjerenim) „Prisutnostima“ i tu fazu zaključio 1961. godine suradnjom u etabliranom (Šoljanovom) „Književniku“.
Uostalom, dvije pjesme iz „Književnika“ jedine su ušle u decenij kasniju zbirku, te idealno premošćuju različite izražajne faze. Vrijednošću jamačno ne zaostaju za zrelim pjesmama izričito izjavnoga tipa, ali „Ljeto“ i „Za moreplovca“ ostaju kao relikti i rezervati nekog kuvertiranog govora, primjeri introvertiranije montaže slika, uzorci neke imanentne kristalizacije dojmova i oblika, tragovi organskoga pretapanja riječi u simbole (simbola u zvukove). Ako na dnu ima i nešto mutnoga, iz tih se nedohvata najbolje hrani sjenovita dimenzija racionalnih konstrukcija, to jest tu se nalazi ljepilo i vezivo za odveć konceptualna rješenja.
Nitko bolje od samoga autora nije osjetio kako njegova „uzvišenost“ ne može bez „niskosti“ ili – kompletirano – kako njegov populizam ne može bez elitnosti. A zlatnu žilu, čvrstu jezgru ili duhovno pokriće daje mu imaginacija, a ne tek kolokvijalna artikulacija; Dedićeva pjesnička težina zasniva se ponajpre na homogenosti prizvanoga univerzuma, a samo potom na skokovitosti, lepršavosti i dosjetljivosti asocijacija. Zato su mu drage i dragocjene minijature, u kojima njeguje gotovo privatne latentne svjetionike ili lumine, štiti žmirkavu svjetlost lokalne, regionalne i familijarne tradicije od zapuha bezobzirne i sveprisutne estradnosti.
Ciklus „Čuda“ i tekstovi poput „Ljeta“ i „Za moreplovca“ postavili su manje vidljive tračnice kojima se međutim ustrajno kreće Dedićeva simbolistička inspiracija. Eliptične i ezoterične skice ostat’ će kao protuteža eksplicitnim elegijskim iskazima, a knjižica „Ex-voto“ održat će najbolje kontinuitet opsesivnih prvih viđenja i zauvijek zapamćenih znakova. Paradoksalno, taj je votivni ciklus nastao takoreći po narudžbi – a u svakom slučaju u simbiotičkom dodiru s Trebotićevim likovnim zapisima – no sadrži možda najviše sasvim osobnih, najvlastitijih fiksacija. Susrećući se sa starim graditeljima i sam se pjesnik oseća kao graditelj, u mjernom sustavu predaka nalazi „zlatni rez“.
Samo na prvi pogled može začuditi kako Dedić ne gubi svojstvenost u „primijenjenim“, „funkcionalnim“ ili posvetom određenim situacijama, a zapravo se u blizini drugih još najizrazitije potvrđuje. Zato se rado, solidarno i kongenijalno obraća mnogim kolegama po sceni i po glazbi, a još radije slikarima i kiparima, prema djelima kojih najčešće osjeća poseban afinitet (ili, kako se to kaže, slabost). Pjesmama o Lesiaku i Hooperu, o Doganu i Staniću i inim (verbalno portretiranim) slikarima načinio je adekvatne medaljone, no i potvrdio specifičnu tvarnost svojega medija, snagu poetske vizije.
Uopće, mislim da je bitna snaga Dedića pjesnika u posvetnom, zavjetnom, homagijalnom zanosu, u sposobnosti predavanja s ljubavlju i u sustvaralačkom ili sudbinskom razumjevanju ostalih ljudi. Ako je njegov kanconijer svojevrsna autobiografija, to nije monomanska opsjednutost jedino vlastitim mukama i problemima nego baš izgovaranje svoje situacije kroz mnoge druge, zbiljski postojeće ili idealno poopćene likove. Teško bismo našli nekog suvremenog pjesnika koji se s toliko pažnje bavi životima i radom, likom i djelom mnogih svojih suputnika – no, dakako, posebice dragih i milih osoba.
Ne želimo pretjerivati s Dedićevom familijarnošću, no činjenica je da je posebno nosive stihove uputio svojoj obitelji, ponajpre svojoj majci i ocu (s nimalo blasfemnim podsjećanjem i na svetu obitelj, razumljivo za onoga koji je „klavir učio kod časnih“). Pjesma „Las madres de la Plaza de Mayo“ ide od tragične aktualnosti prema vanvremenoj dramatičnosti: „ali otkud među vama / moja mater / mi madre Veronika Mišković, udova Dedić / iz sela Rupe (nadomak Skradinu)… / Otkud ona / i da li je to prošlost / ili budućnost)“. Pjesma posvjećena ocu svojevrsna je rekapitulacija ambijenta i atmosfere doma, svedenih na treperavi plamen „dušice“: „sâm sam / sve je pogašeno u kuhinji / koja je i dnevni boravak / samo u dragocjenom ulju lumin / žižak / dušica / kućni svetac… / pijem s mrtvim ocem“.
Temelj, podloga, ključevi metonimije su koje Dedić koristi da bi označio težinu roditeljskoga uloga, a atributi Kristove pasije („željezni klin, koplje, spužva od vrele žuči“) metaforički označavaju ranu zbog njihova gubitka. Lament za mrtve roditelje istodobno je i epitaf svijetu svih izvanjskih atrakcija, krajnja redukcija svake senzornosti i senzualnosti, poetska tabula rasa, ne samo zatvaranje kruga nego i ispadanje iz bilo kakve temporalne perspektive, pa pjesma „Šematorije“ koherentno zaključuje: „a ničega nije bilo / ničega nema / i ničega neće biti“.

IV
Međutim, Dedićevo pjesništvo nemoguće je u cjelini promatrati kao iskaz nihilizma, fatalizma, mračnog apsolutizma. Naprotiv, ono je prepuno raznovrsnih fascinacija i izazova, pitanja i protega, pozitivnih i negativnih poticaja. Samo smo htjeli na jednom primjeru pokazati kako pjesnik znade izvesti i fenomenološku redukciju te postaviti strogu metafizičku rešetku. A ne uozbiljuje ga jedino thanatos, pred erosom također znade zastati s punim strahopoštovanjem, čežnju podržati slutnjom i žudnjom prebrisati supatničkim razumijevanjem – da ne kažemo pravom patnjom.
Pogrešno bi bilo smatrati da mu pjesme o „zadnjim stvarima“ služe kao alibi i pokriće kako bi se zatim ležernije mogao prepustiti realijama, akcesorijima, pa i trivijalnostima. Nipošto, jer Dedić praktički ne piše o drugome nego o ljubavi i o smrti, o prijateljstvu i o stvaralaštvu, samo što znalački mijenja pristupe i tonove, rakurse i planove. Kad iscrpi jednu razinu kreće na drugu, kad zaokruži pojedino područje prelazi na novo, tako da bi mu se i zbirke mogle ulančavati u svojevrsnim pomacima i polaritetima – nešto poput arza i teza, triglifa i metopa, aversa i reversa, sistole i dijastole. Primjerice, glavne zbirke slijede jedna za drugom uvijek ponešto promijenjenoga predznaka: nakon baladesknoga „Broda u boci“ dolaze groteskne „Narodne pjesme“, nakon melankoličnoga „Zagreb i ja se volimo tajno“ ironični „Hotel Balkan“, nakon nostalgičnoga „Ex-voto“ autorefleksivni „Pjesnikov bratić“, nakon angažiranoga (i ratom impregniranoga) „Pjesnika opće prakse“ krajnje sordinirane „Slatka smrt“. Ovako shematski naznačena amplituda izgleda možda i prevelikom, no u većini zbirki i dalje teku razne ponornice, te se ravnopravno i usporedo nižu stihovi puni poruge i oni obilježeni nježnošću, pjesme čvrstoga strofičkog „korzeta“ i ine ispisane improviziranim, elastičnim, neposredno tečnim retcima. A umjesto parabole, neke psihološke okomice ili morfološkog razvoja, vidimo radije ustrajno navraćanje na izvore.
Ako smo već posvjetili stanovitu pažnju Dedićevim pjesmama o obitelji i o prijateljima-slikarima, valja nam se barem osvrnuti i na tematiku muzičara, pjevača, šansonjera, jer je to jamačno jedna od „crvenih niti“, provodnih linija, opsesivnih motiva njegova pjesničkoga kristaliziranja (vlastitoga i tuđega) života. Nije riječ o nekom ciklusu nego o postupnom uvjećavanju samoidentifikacije, pa premda nećemo prepričavati teze i narativne situacije, evidentno je da se od početne „sindikalističke“ i inspiracije sve više ide prema prepoznavanju vlastite usamljenosti i nesvodivosti. Ipak, neke usporedbe su dobrodošle, makar i per negationem.
U prvoj zbirci su gotovo deklarativni tekstovi koralnoga karaktera: „Laku noć muzičari“ i „Riječnik muzičara“, praćeni još „Baladom o prolaznosti“, koja isto tako govori u ime kolektiva. Knjiga „Narodne pjesme“ ide jače prema singularnom, počem od posuđenoga i razrađenoga naslova „Ne pucajte na pijanistu“ pa do proćućena i pristrana nekrologa Brelu: „Otišao je Jacques“. Ekspandiranje subjekta dovodi zatim do Cigana-gitarista („da su me ukrali Cigani“) i trubadura koji „očajno pjeva i svira bez veze“ („Trubadur i knez“), dok su znatno jetkiji akcenti usmjereni oficijalnim poetama („Pjesnici pod zaštitom“, „Pjesničke guzice“). Pjesma „Amadeus (narodna)“ iz zbirke „Hotel Balkan“ aludira ne samo na onu sudbinsku antitezu Mozart-Salieri nego, adaptirana na naše prilike, otvara još jaču opoziciju između dara i prevara, između znanja i špekulacije, pa se već u tom tekstu javljaju gadovi i škart, amateri i volonteri, da bi u nizu Dedićevih sardoničnih, epigramatskih, satiričnih i krajnje korozivnih sastavaka, kao gotovo obavezna pozadina, promicati „kičeri“, „maroderi“, „foliranti“, „tipovi koji“, „epizodisti“, „statisti“, „zboristi“, „teonori“, „diletanti“, a konačno i „ratni profiteri“. Nasuprot njima, među odabranima, uspostavlja se usklađivanje nota i slaganje naravi s Bulatom i Kemom, s Radom i Zlatkom, sa Zoranom i Željkom, (a Gabušku i Matiju da tu ne spominjemo, premda im je i ovdje mjesto) pa plemenita neopredjeljenost u dilemi „Okudžava ili Visocki“, te gotovo navijačko svrstavanje u prigodi „Pjevač nokautirao obožavatelja“.
Promiču tako Dedićevim pjesmama i artisti i modeli, i ništarije i velikani, i idilični krajolici i umjetni rajevi, i dobra društva i skupine pokvarenjaka, i vječna priroda i urbani folklor. Mijenjaju se stanja i raspoloženja od zanosnoga zajedništva do turobne samoće, od ekstatičnoga prepoznavanja do bolnoga odbijanja, od ljubavne ispunjenosti do zlokobne uvrijeđenosti. Čas pjesnik odgovara uzvišenim razmatranjima, čas prizemnom zafrkancijom, povremeno vezuje riječi u skladne sklopove, a povremeno ih pušta razbarušene i kuštrave, nepripitomljene i uličarske.
Kako bilo, uvijek te pjesme imaju neki zajednički nazivnik, a taj je neravnodušnost, emocionalna otvorenost, sposobnost da na afekt odgovori afektom, potreba da na ranu stavi rimu, uzdah, osmijeh, barem toplu riječ kad ne i blagu ruku. I koliko god se Arsen Dedić glazbeno dresirao i književno profilirao nikada nije oguglao na tihi zvuk autentičnog nemira, nije se oglušio na zov onoga najslabijega, najkrhkijega i najprolaznijega u našoj blizini i nije odolio na izazov ljubavi u svim njezinim manifestacijama i svim mogućim preobrazbama. Ali oživljavajući i obnavljajući javno oglašenu logiku srca nije zaboravio ni na mehaniku želuca (premda ne i s cinizmom uzročno-posljedične međuzavisnosti), a ponajmanje je propustio pripadni korektiv mozga, onu neizbježnu racionalnu distancu i plodnu rezonersku, samokritičku, podrugljivu gipkost, po kojoj se tragedija bratimi s lakrdijom, drama s farsom. Po imanentnoj disciplini izraza (koja nadmašuje svaku specijalističku discipliniranost i profesionalizam ikojega tipa) uspio je kazati i mnogo od onoga što se inače ne govori, što je zapušteno, zanemareno, zaboravljeno, a latentno blisko ili pak (poput Poeova pisma) sakriveno u nametljivoj očiglednosti. Braneći svoj ljudski integritet i posvjedočujući etičku i empatijsku (pa i pasijsku) jedinstvenost u svim svojim privatnim i javnim ulogama, ovaj pjesnik i nama ostalima pomaže da sačuvamo cjelinu bića.
Tonko Maroević

Brod u boci
Dozvolite ovaj jednostavni poklon, ovu jednostavnu usporedbu: brod u boci – jedrenjak neodređenog tipa izrađen rukom mog prijatelja, osamdesetogodišnjeg Genovežanina. Najudaljenija luka u jednostavnoj duši mog oca – Trieiste.
Nedjeljne tuče u svečanim odelima šibenskih i zadarskih lučkih radnika.
Moju prijateljicu zanima:
Kako se to radi? Da li boca dolazi naknadno, sa punim jedrima i morem od sadre? Moj brod u boci
koji čuvam u ovom tihom enterijeru, što uporno i smiješno oponaša ono nešto naše i ono moje.
To bi trajalo predugo da vam objašnjavam; svakako, brod pomalo ulazi u bocu, on ostavlja dojam – i mogao bi ploviti.
Zar vam to nije kao…
Usporedba je, naravno, odviše jednostavna i vas ću, eto, izuzeti iz te banalnosti, ali neki vrag me tjera da vam ipak kažem, da vam kažem to najobičnije, makar mislio samo na sebe – Vidite, gospođice, zar vam to nije kao…

Rodoljubiva pjesma
Ne mogu pisati pjesmu u Moskvi, u visokoj snježnoj sobi zorom, između rasporenih kofera. Sobarica mi tepa kao majka i obavljamo sitnu trgovinu; nešto najlona i čokolade. Ne mogu napisati pjesmu, suočiti se sa ovim papirom, sa svojom olovkom. Krevet je zapaljen poda mnom. Ovaj osjećaj privremenosti i gluhoća krajobraza u Francuskoj. Moje se misli svojevoljno izražavaju drugačije, rječnik mi se otima – govor mi se ni na šta ne odnosi. Ptice koje udaraju u zid vraćaju se obezglavljene kao vokali, konzonanti… moj dalmatinski naglasak. Oči mi ništa ne objašnjavaju pred slapovima Rajne. Ništa mi ne govore mirno selo luđaka u okolini, plovidba sjevernom rijekom, utvare, vrtni patuljci i Vagnerova muzika, kraljevski podrumi, kasni barok. Nema pjesme u Parizu; moja se izbjeglička vlada rasula. Ostajem sam u predvečernjem Salzburgu, na terasi kavane Glockenspiel, zagledan u tamnu Mozartovu statuu, juhu od kornjače i pivo. Kakav mi je to život;
ne mogu napisati pjesmu u kiši Bruhellesa, u planinama što vise nad Innsbruckom i u zagrljaju žene čiji ljubavni jezik ne poznajem. Mijenjanje novca, suveniri, nemoguća ishrana, razglednice, zlatna Praha – samo su izmijenjeni oblici moje samoće,
moje bolesti za tobom, nesreće i nade, siromaškog porijekla i pripadnosti, ali tu ipak nema pjesme.
Potrebna mi je jedna ogoljela ljetna postaja na pruzi Perković-Šibenik, uvaljena u jaru, zlato i kamen, koji se sklapa nad mojom glavom kao dva vala.
Potrebna mi je modra zagrebačka kiša sredinom rujna,
moj auto, moje cigarete i rakija, kino Jadran – da se uspostavi kakav-takav način. Glasovir u skromnom potkrovlju
i tvoje tijelo,
more pod nogama i „hvala bogu, stigli smo“. Kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti,
„Slobodna Dalmacija“ i slika u novčaniku… Potrebni su mi da nešto kažem, da jedan osjećaj na nejasnom putu privedem kraju, da jednu misao smirim, napravim malo reda u svojoj duši i napišem pjesmu.

Moja ljubavi
Završila se igra: vatra početka,
slast i tajanstvo tvog prvog grijeha; gotovo je.
To nije više ni veselje, ni slatka dosada. Ti, mala moja,
ženska sa žura, fličko, džepna damo, nasmijana i onesviještena ljubavnice, moje dijete i moja majko – postala si neizreciva… A počelo je beznačajno: zatekao sam se kako ti telefoniram u ljepoti večernje kiše, koja je samo provalija nada mnom i potreba da te dotaknem, i tvoja usta.
Pokućstvo, topli namještaj mojih starih ljubavi – osipa se.
Zatekao sam se u nježnosti koja je već spavala, u riječima koje su mi pripadale, ali me nisu mogle naći. Ti si postala moja odbrana, dobrovoljno progonstvo, pobjeda nada mnom, moja muka, ljubomora na život,
moja mrtva sestra uspavana u velikim ružama, nemoguća zemlja, potrebno tijelo, moja ruka i glava.
I zagrljaj u kojem sam se jučer igrao, sada me obuhvaća ovdje, daleko i zauvjek – u svim uglovima mog života.
Postaješ bezimena, nepoznata i smrtonosna, moj život i spas od života – moja ljubav.

Granica
Pupoljak koji si mi donijela,
i koji je danima stajao u plavoj boci prema zelenom prozoru zamračenom kišom – taj pupoljak se rascvao. Proljeće, koje tek što je počelo, već je ovog popodneva pozlaćeno na rubovima
toplom sunčanom prašinom; i već su nemila i vruća ona polja kojima rano silazim u grad, ćuteći ledenilo u koži i vlazi bilja. I već to nisu ptice suzdržanog pjeva i slabi glasovi proljeća kao s prozora svibanjske bolesničke sobe… a zeleno je tako teško. Vrpca mora danima se rastezala, pa vidjet ćemo koliko to još ide. Ova bol nerazumljiva i uporna rasla je, rasla… već smo je mogli vidjeti i nazvati. Nebo, ovaj zrak, razgovori, savršenstvo mojih brodova, prijateljstvo s tobom, zatvorena ladica i oblik knjige – sve se to razapinjalo, i znao sam da negde granica mora postojati. I ova ljubav, tvoje slatko tijelo; malo je reći da se ti daješ i da te ja uzimam.
Dobro je bilo iz noći u noć, iz jutra u jutro; može li se još, može li se još… Ovaj cvijet će pući kao revolverski metak, proljeće će izgorjeti kao papir, more će se razvući i vjerojatno otići u nebo, zeleno će postati crno; teško crno od teškog zelenog, bol će prestati ili se pretvoriti u nešto drugo; sve to, sve to…
Tvoje će se tijelo iznevjeriti sebi, i moje također… ova će ljubav doći do te granice – o kojoj mislim i ne hoteći.
Bez snage je i volje da se upitam:
Šta je to bilo?
A već je novi pupoljak u plavoj boci, proljeće na igralištu, bol u ustima, pravac mora… i tako dalje.