Arsen Dedić

Kavana „Opera“
Ponovo je jesen na uglu Frankopanske i Prilaza, na trgu koji je za mene središte svijeta i središte moga srca. Ponovo piće u „Operi“. Kao prvih godina, kiša u mom šeširu i prijateljice koje puše ne misleći ni na šta do na ovu jesen i neki budući, sveopći poljubac – topao i tajanstven.
Ili na sinoćnji zagrljaj koji polako popušta. Ni za što veliko, draga moja, nas nisu odredili i baš im hvala. Mi ćemo još po jednu
u ovoj prijatnoj provaliji zagrebačke kiše, u toploj pustari mog vidljivog sna. Kao u sumračnom muzeju
spajaju se poslijepodne i večer, zavaruju u jednoj plavoj varnici, koja je tvoje oko lutajuće i vječno – obješeno na mojoj ogrlici.
Godine, godine.
Trenuci, trenuci, trenuci.
Sjeti se Rusije, Beograda, Tuškanca, Karlobaga. Teško je odjednom odoljeti tolikoj ljepoti svijeta, ljepoti ljubavi, uspomena, prolaznosti i vraćanja svega istovremeno. Osipa se zemlja od koje smo načinjeni od milja i očajanja, u jednom tako običnom času kao što je piće u „Operi“, u Hrvatskoj – oko 13 i 30, početkom jeseni, kada se nebo iznenada smrači i kada samo očekujemo, očekujemo – sada će…

Popodnevna pijesma
Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao, nježnu i pohotnu,
u ono dvorište u kojem sam vas gledao, draga susjedo, 1957. godine;
kada je bila jesen slična ovoj
i kada su još u moj san udarili prozori roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini,
u gradu koji je postao moja bolnica, a mojom napola razbuđenom glavom kolali prvi tramvaji, – plavi i uspavani.
Adresiram tamo ovu misao i kažem – šteta.
Bili ste ljubavnica mog cimera od 8 do 11 svakog jutra.
Kako ste se zvali: Ema, Selma, Alma, Adela?
Da li je to izmijenilo vaše lice, oči i trbuh? A kako sam vam zavidio
vraćajući se iz šetnje od 8 do 11 izjutra, uz četvrt kruha i mlijeko, u jednom blijedom, peščeničkom mljekarstvu. Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao malo crnog i malo tamnozelenog.
I danas vam iskreno kažem – šteta, šteta.
Više vjerojatno i niste za takvo šta.
Ponovo ono dvorište. Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi.
Vi, znači, danas dolazite još ranije u moju sobu.
Oko pola sedam.
A ja baš izlazim; šteta,
jer moj je cimer mrzovoljan tako rano i ja bih vam vjerojatno pružio više, ali ja idem u šetnju.
I šetao sam tako godinu i drugu…
I ne da vam se hvalim, bilo je toga.
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora!
Gdje sam sve bio,
Gdje sam sve ljubio, i kakve žene, – jer vama otvoreno mogu reći. Kuda sam sve šetao po kiši, ujutro.
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije.
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste, i kakva je mene ostavljala na sjeveru, pijući neko nerazgovijetno piće svog naroda.
Daleko, daleko kao u snovima. Opet netko ovdje u Zagrebu, u Jurjevskoj, pa oči, providne i dragocjene, jedne Čehinje iz Brna – Vozderkove, premještene zauvijek u moju utrobu.
A takav snijeg i sve što treba; bilo je, bilo, ali ono dvorište u kojem sam vas viđao između dva neodređena stabla, crna od vlage one jeseni, vas tako običnu i raskalašenu domaćicu, i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi u sezonama 1957/58, i slijedeće – šteta, nepovratno šteta!

Dok gledam kuće
Dok gledam ove usamljene kuće u bezimenim uvalama srednje Dalmacije, nedovršene kule, zid koji pregrađuje poluotok, ogradu iza koje su bacani gubavci. Sve one zaboravljene i sagorjele mlinove i palače skromnijih gospodara, od kojih je ostao samo kamen i slaba krv povijuše, koja po njemu kaplje. A više ni uspomena nema i kao da su otjerane. Dok gledam ove kuće na Kornatima, na nepokornom arhipelagu, koji mi izmiče u jutarnjem polusnu, u zvuku ptice, u suncu koje počinje ovdje. Zavjetne slike i kapele, čije zidove sol jede, a kopriva i smilje slobodno ulaze na vrata. Ili dok gledam usamljene kuće na topografskoj karti, na satu predvojničke. Drveni krov bačen iz aviona u selo oslijepljeno snijegom. One najobičnije, sitne, pogubljene po noćnoj Sloveniji dok vozim i gdje nema božjih ljudi. Najprije ih primijetim i uvijek želim da te pitam – bi li ovdje mogla živjeti sa mnom. Eto kako naivno provjeravam ljubav. Ne čekajući odgovor, ja ti spremam novo isto pitanje ispitujući tako nešto dublje u sebi. Jer, na kraju krajeva, nije ni važno, a ni za sebe nisam siguran. Ja tražim odgovor na nešto drugo.
Nešto u sebi između srca i utrobe,
nespretno smješteno, nezadovoljeno, nešto što ne dobiva odgovor već dugo, a ni pitanje ne zna postaviti, pa tako obično kako dijete pita – bi li mogla ovdje zauvijek ostati – dok gledam kuće.

Počinjem pisati
Koliko si mi samo, Isukrste, dao mogućnosti.
Zašto nisi ograničio moju ruku, ili moje srce, ili radoznalu glavu, jer sad ovo što mislim mogu reći jednom riječju, ili prešutjeti knjigom. Mogu prevariti onu koju volim i one koje volim.
Mogu lako izigrati svoju braću i svoju djecu i ubiti beskorisno.
Stvarno mogu ovu pjesmu vući do poslijednjeg dana, a možda sam je već negdje davno završio. Dao si mi mogućnost da sve probam, da sve osumnjičim, sve ispitam i osjetim, da na sve pljunem ili poljubim. Preda mnom je najveće iskušenje da, evo sada, kažem istinu ili ne, a dao si mi vještinu da slažem tako da nitko, ni biljka, ni rastvorena žena, ni more preda mnom, ni ti, ni Bog, to ne vidite, ali onda bi me ostavio samog i moja bi me istina ubila odmah. Ovako, živim od toga što se umijem pomalo oslobađati, a ne mogu odjednom.

Lijepe provincijalke
Stigle su lijepe provincijalke na glavni kolodvor Kornatom i Marjan ekspresom, raznim slavonskim i bosanskim vlakovima, probijajući se kroz prvu rujansku maglu oko Novske. Stigle su u neodoljivu zagrebačku jesen (najljepšu na potezu:
Pravni fakultet – Sveučilišna knjižnica). Stigle su lijepe provincijalke i ulaze u taksi sa rastopljenim, tamnomodrim očima noseći svoju posteljinu. Nježne brucošice, koje su majke njegovale u podravskim, dalmatinskim, istarskim i osječkim kuhinjama režući im špek, mažući im med.
Stigle su sa svojom tihom vjerom u poeziju, sa svojom potrebom da idu na koncerte, sa svojom dugo pripremanom garderobom, sa svojim sisama da ih raznesu ove beštije, ovi tipovi kojima ništa nije sveto, ovi umjetnici, ljudi oko teatra, sjecikese, te da ih ostave da plaču sirotice po sobama u Ljubljanskoj ulici, ulici 8. maja, na Jurjevskoj, u Domu na Lašćini ili u tramvaju.

Za moreplovca
Nema više tvojih gradova, nema odanih mora, a pliskavice se ne snalaze bez tvog broda – nema više brodova.
Ni borova kora se ne bora, krošnje ne zelene i sol ne grči naša lica, i ne cijedi se vrela smola sa zublji na momačka leđa. Gdje li su plavi grivaši i sedefina kola s kojima se Neptun na trkama ponosio?
Gdje je sve ono zlato i bistri metal riba? Nema više bičeva što su noći tukli o zidove i jedra; i tvoje su pijanke redom ismijane. U zaljeve se ulijeva kasni bakar, a tvoga jarbola nema. Tu je još raspadnuto nebo i sav vjetar satjeran u stijene.
Tvoje je svečano odijelo bačeno sa zastavama, bitke su zaboravljene, i tvoje te gorko pokoljenje rasprodalo.

Evo, dolazi ljeto
Evo, dolazi ljeto – naša samoća više ne vrijedi toliko.
Ova je utvrda pala bez borbe.
Soba u kojoj si do jučer zarivena u moje grudi, a sada izvađena kao metak iz dlana. Ugašena je rumena svetiljka na slatkom snijegu naše nježnosti, u pritajenom krajobrazu uz rijeku.
Uzdrmao se temelj sunca.
I sada… pasti, smrviti se, krenuti… Htjeli mi to ili ne htjeli – počelo je.
Glasovi povorke penju se uz prozor.

Ljeto
„Bijeli je zvonik pun nejasne zvonjave koja će ga smrviti.“
Moj je sigurni san završen u predivu doline i let krila medenih postaje težak. Gdje se, dakle, spuštaš, armijo LJETA? Vidim sjaj šljemova i čujem trube; i smokva podrovana zlatom evo već rađa na hridi crni plod koji će odnijeti voda. Skupljate li se, revni konjanici i svirači činela? Ovo predljeto,
ovaj nezavisni trenutak prije mladosti, koliko će još trajati, jer iza vaših kopita počinje strasnije mirisati smilje, i ono je miris smrti.
Očekujemo vas, vjesnici i krvnici na svim obalama, i vas, podmukli svirači – jeste li spremni? Kad završi vjetar prednoćni obilazak trave i zaustavi Krku u tami, u ševarima, udarite Cigani i pogani u zvona; mrki vitezovi ljeta pojašite, a tragom će već stići zmije.
Glavno je da se putovi otvore i puknu puške, a onda će i mladost stići neminovno, i usmrtiti me.

Košara s lijekovima
Moji mater i ćaća imaju jednu košaru sa tabletama. Oni prije spavanja moraju popiti po 6 od žutih
6 od plavih
6 od bijelih kao ljiljan po 4 od roza po 1 malu gorku, crnu
po 3 od ultramarina
26
i tako dalje
Ali nekih boja ponekad nedostaje. Moj ćaća, tada i inače silnik, otima mojoj materi pojedine boje. Ja ne mogu posredovati jer često putujem ili nastupam na malom ekranu, a moja mater skonšumana, nježna, zgađena, bezvoljna, ista kao ja, skamenjena, popije bešćutno dvadesetak zelenih i ode na spavanje.

Grom se potpisuje
Grom se potpisuje u planinskim predjelima naše domovine, a poslije toga padaju polomljene njegove svijetleće cijevi u gudure, u Grdeličku klisuru odvlačeći sa sobom vodu, stabla, kamenje i staklo.

Moje ime
Moje ime se ne izgovara javno policija ne dozvoljava da se širi. Moje ime je konspirativno ime nekih mojih drugova; ono se ispisuje noću po zidovima po cijenu slobode. Moje ime je lozinka ljubavnika, ono se izvikuje pod vješalima. Mojim su imenom samo najhrabriji krstili svoje dječake u slijepim planinskim kućama, znajući što ih zbog toga čeka.
***

Proljeće I
Na livade oko Brodarskog instituta istrčali su mladi mjernici.
Sve će biti u toku prijepodneva izmjereno; djevice već hvata prvi slatki zamor. Povučeni su pravci koji će spojiti turopoljsku crkvicu i aerodromski toranj.
Divne će cvjetove izbaciti smradne lukovice.
U isto vrijeme, na drugom kraju proljeća, žuto cvijeće brnistre na Brdu ljubavi, pokraj Šibenika, izaziva mi laganu mučninu. Cijelo proljeće je iscrtano, sapleteno u nevidljive niti. Slegnimo se, iznad naših glava strijeljaju teodoliti.

Nokturno
Ležim u mokroj travi, nevoljan, pijan i bez svijesti. Nada mnom mjesec –
hostija za svete pričesti, ali tko će ga meni dati – kad ću ja to jesti.

Rujan
Tek što smo se vratili s mora; već počinje pljusak gust, taman, nizak. U kupaonici moja žena pali vječni plamen – plavi plinski žižak. Sad treba sve iz početka, a neodlučan sam i nujan; rujan, apsolutno rujan.
***
Još su uvijek moji puti nesigurni i nejasni, započeti davno kad sam klavir učio kod časnih

Putovanje
Napokon smo sami u tom dvorcu praznom, umorna od puta ostala si sa mnom. Bijela si i mirna kada sklapaš oči, predjelima sjajnim sada ćemo poći.
Nema na tvom licu nemira, ni sjene – zauvjek si, draga, zaspala kraj mene. Tonemo u mraku, ali tu gdje ležiš probija se svjetlo, ili mi se smiješiš.
Sigurni smo sada, nježna si i plaha, ali ovdje nema života ni straha.
Sad nas more čuva, sad nas kriju kiše. Jedno zvono zvoni – ne čujem ga više.

Laku noć, muzičari
Laku noć, rane ptice, sanjari, dječaci stari. Na Zrinjevcu magla se plavi – laku noć, muzičari. Jer već ste zatečeni ko kradljivac na djelu – pod prvom kapljom sunca u večernjem odijelu. Ne izgledate dobro „…i gosti nam se tuže da svirka je sve kraća, a pauze sve duže“.
Pred spavanje još po jednu u društvu onih žena, dok vlak jutarnji tutnji i pije prva smjena.
Još ispratite damu – „od umora se slama“. Te nevjerne i lake najvjernije su vama. Na stolu hladno jelo i nešto da se čita; blijedo je zimsko jutro i niste od apetita.
U ispražnjenoj kući sad spavajte do mraka – dobra noć, koncert-meštru i bubnju s Okrugljaka.
Nek samo san je dobar i vaša srca puna, jer ozbiljno u svijetu na vas se ne računa.
U ranom radnom jutru, i pametnom i grubom, suvišni i smiješni sa rogom ste i trubom. Laku noć, rane ptice, maestri, berdaši stari. Već građani su budni – laku noć, muzičari.

Stara cura
Poslin podne u pet ura i sad stoji iza škura i u porat uvik gleda ona ista stara cura.
Još ka dite pantin kuću; žuti prozor kroz koltrine na nju malo svitla daje – ona sidi, rekamaje.
Više se vaporu ni nadala nije, ni da će jon more vratit kapitana, al' je sve'dno ona gledala kroz grilje iz užance; u pet svakog dana. Nikad nije izlazila, a i da je pošla s nama, za ruglo bi bila svima, zato jer je bila sama.

Naći ću utjehu
Naći ću utjehu u strašnoj plovidbi kroz ledenjake, kišu; kroz tamno srednje uho.
Dat će mi je povijest, more u postelji sjajnoj. Dat će mi je svatko; Jurjevska u doba gluho.
Naći ću utjehu u komadu mesa.
Dat će mi je pohvale ili Mozartov Requiem.
Dat će mi je crna prevrnuta nebesa. Naći ću je ako se ubijem i napijem. Naći ću utjehu u nježnosti kćeri, u sumnji, netočnim podacima, u laži.
U svitanje ću, u posljednjoj večeri. Naći ću je i ona mene traži.
Naći ću utjehu u slavnim sudbinama.
Prelistavam biografije i svi mi pomažu. Ima je u okrvavljenoj vodi, ratu, u dubinama a osim toga moju tugu ne mogu da dokažu. Naći ću utjehu u glazbi koja se pravi sama, u poeziji kad tiho sagorijeva, u ženi. Gdje god hoću: u beskraju, u knjigama, u besmislu toga, u majci, boemi.
U grupnoj ljubavi, u pjevanju u zboru. Opera mi se sama nameće i nudi, a prije svega u moru, u moru.
Naći ću je kod bogova, zvijeri, i kod ljudi.
Naći
u je; zavlačim ruke u njedra zavičaja.
U zavjetnoj slici, jedrenjacima što ludo prolijeću.
Evo je u obliku ptica što u pustoš kreću.
Naći ću utjehu; naći ću, a znam da neću.

Moji prijatelji pjevaju preko radija

Moji prijatelji pjevaju preko radija u gluhe noćne sate satjerani u posebne programe u svoje tamne rezervate Moji prijatelji pjevaju preko radija svoje sudbine, bećari, antikonformisti njih slušaju noćni brodolomci ljubavnici, kurve i taksisti Moji prijatelji pjevaju preko radija pod finim pokrovom tame kada više nemaju što reći spikeri, hit pjevači i reklame Moji prijatelji pjevaju preko radija – kada pjevaju Paoli i Ferre? Kad je potrošen šećer dana i pije se kava gorka – otrovana Moji prijatelji pjevaju preko radija kad to narodu ne smeta jer strogo se pazi da ne naruše prekrasnu sliku svijeta.

Brod s mojim imenom

Kad me u vreći s topovskom kuglom spustite u bezdan, u vodu, nek ne nosi ulica moje ime – dajte ga nekom brodu Pa da nastavim one pruge koje sam činio prije, po bezimenim uvalama Srednje Dalmacije Neka tuda vječno luta i nikad sidro ne spušta brod s mojim imenom kao prokleta duša Boljima dajte aleje i dajte trgove njima ja ne mogu zamisliti – više nikada na Kornatima Nek ima moje ime trabakul, tender, bracera, važno mi je da plovim važna mi je nevera I da mi pokazuju pute u beskraju i tmici moji mrtvi prijatelji – danas svjetionici.

Ako je to taj život

Ako je to taj život zvaničan, jedini, stvaran
moram priznati, nisam nimalo očaran Ako su to ti ljudi o kojima se toliko dobra zna moram iskreno reći da nisu bog zna šta Ako su to te vrline nek se moj ugled ljulja; ostao bih i dalje izrod, loš primjer i hulja Ako je to bijelo ja bih se ponovo drz'no navlačeći i dalje svoje vječernje crno Ako je to taj kralj zar je moj izbor čudan:
radije sam Rigoletto, čuvena dvorska luda Ako je to ta smrt:
uz bubanj, pred strojem u zoru onda lasciate mi morire po vlastitom izboru Ako smo to ti mi što smo se na proslavi našli bolje je da smo nestajali ili da nismo rasli Ako si to ta ti koju sam ljubio najviše na svijetu onda ću kao Beethoven poderati posvetu Ako sam to taj ja: gori, drukčiji, srozan – zadovoljan sam sobom, a ja sam rigorozan.

Svete krave
Dok svaka trpi svoje uže i svaka svoj nož iznad glave samo su one izvan muže – nedodirljive, svete krave Vrijeme je zlo i nesigurno mnoga će zauvijek iza brave krava iz opreza krave se kloni sigurne su jedino – svete krave Nikada ništa nisu dale a svi im se klanjaju, svi ih slave samo ih kolju gladne oči dok gradom gaze svete krave A mi koje smo davale rogove i papke i koje su vukli za rep i za vime nas će na panjeve i na kuke kao obične krave, anonimne A mi koje smo smjerno vukle kola i davale putem mlijeka i mesa nas već polako klanici vode dok svete krave dižu u nebesa

Uredno starjeti
Treba uredno starjeti, treba starjeti brže. Najgori su mi oni koji se dobro drže. Koji su ostavili jelo, pušenje i piće i sve poduzimali da na sebe ne liče. Majke koje su odavno stale pred rajske dveri, a još su bezobzirno mlađe od svojih kćeri.
Strašan će biti susret, jer vrijeme će nas stići – moji mladi starci, moji stari mladići.
I tako će sve oteti što je pripadalo nama; treba se bezuvjetno predati godinama.

Moja nada krene
Moja nada krene i izbije mi na grlo čim me nešto satrlo
iz kojih nevjerojatnih situacija; Moja nada krene sa provincijskih štacija čim me nešto oborilo čim mi se nešto strašno dogodilo Moja sreća krene gdje joj je polazna točka? Da li je tu negdje ili duboka iz kakvih beznadnih položaja; Moja sreća krene iz svojeg strašnog zavičaja ona je već uslijedila čim mi se krv sledila Moje pjesme krenu iz krajeva bez zvuka i gdje se uopće pjevati ne smije krenu moje pjesme Moje pjesme krenu iz prekooceanskih luka; kako fino jedri njino krilo čim me nešto zadesilo Moja radost krene iz tambura i iz lutnji a kad se zamislim, iz mora češće iz drame, iz ponora Moja radost krene obratno, iz crnih slutnji iz najnižih pobuda radost potpuno luda

Foliranti
Foliranti su prevarili vrijeme i izmiču mu oduvijek, stalno. Oni su našli neko svoje – može se reći idealno.
Foliranti su prevarili sebe, jer da se shvate, nisu u stanju. Oni su uvijek sa samim sobom na nekom blagom rastojanju.
Foliranti su prevarili narod. Prosječan čovjek s pravom bjesni, oni nemaju osjećaj mjesta, oni ničega nisu svjesni.
Foliranti su prevarili život. Dok liju kiše, vjetrovi šume – oni su drsko stali u zaklon i neki bolji život glume.
Foliranti su prevarili smrt; ne vjeruj nikad takvoj žrtvi. Ne nosite ih u rajski vrt – oni se samo prave mrtvi.

Da su me ukrali Cigani
Da su me ukrali Cigani u tužnom gradskom parku, u mornarskom odijelu i nestali u mraku, odveli bi me daleko gdje stiže samo želja, pred začuđenim licem mojih roditelja.
Da su me ukrali Cigani, ne bi me bilo briga, jer bih mislio da se samo nastavlja igra. Svi bi tvrdili da sam sa sretne zvijezde pao i ništa o svom životu ja nikada ne bih znao. Da su me ukrali Cigani, imao bih slobodu da pijem svoje vino i pijem svoju vodu. Bio bih bogat i voljen, a vračara bi mi rekla da nemam svog imena i da sam bez porijekla.
Da su me ukrali Cigani, još dok sam bio dijete – iz ovog mrtvog grada, iz nevolje i sjete; imao bih svoj šator i medvjeda na lancu, svoju zvjezdanu kuću, konja i kruh u rancu. Da su me ukrali Cigani, provodio bih dane ležeći u travi kraj auto-strade. Svirao bih gitaru i prelazio milje, ljubeći jedno biće slobodno i divlje.

Godinama obilazim grad
Godinama obilazim grad.
Čutura i kaban, i na kosi inje. Ja u snijegu ogorčen i mlad ostavljam krv svoju – tragove zvjerinje. Godinama obilazim grad i vučem svoj ruksak i svoj brod u boci. Bez razloga, na prisilni rad otjerali su me davno gradski oci. Godinama obilazim grad, od putnika krijem prezime i lice. O, da li će poskidati ikad sa gradskih zidova moje potjernice.
Godinama obilazim grad.
Ponekad me tajno prime neke žene. Ja sam bio glazbenik i gad, al' su one bile u me zaljubljene.
Godinama obilazim grad. Mrki me kopljanik s gradskih vrata tjera. Čekao je mene takav pad: kopriva i buhač, bespuće, jacera. Godinama obilazim grad – otvorit će oni vrata jednog jutra.
Širit će se bolesti i smrad.
Uzalud će zvati – ja neću unutra.