Rabindranath Tagore

R.Tagore je veliki bengalski pjesnik, rodjen u Kalkuti 1861. god. Bio je sedmo djete, najmladji sin. Zagledan u zivot kao veliku senzaciju, R.Tagore se odusevljavao prirodom, njenim detaljima i taj svoj zanos poceo da pretace u pjesme jos u 8 godini. Sa 17 godina otac ga salje u London da studira prava, ali on se opredjeljuje za knjizevnost. U Londonu cita velike engleske pjesme i objavljuje 2 zbirke pjesama: "Vecernje pjesme" i "Jutarnje pjesme".U naredno vrijeme objavljuje mnogobrojna djela medju kojima je najvazniji "Gradinar".

Kasnije u trenucima kad gubi zenu i djecu, Tagore objavljuje "Polumjesec" i "Gitandzale" i izbor iz svojih religioznih pjevanja, knjiga koja 1912 god. prevedena na engleski jezik i za koju ce 1913 god. dobiti Nobelovu nagradu. Umro je 1914 god. ostavivsi iza sebe djela :"Brodolom", "Dom i svjet", "Kralj mracne sobe" i "Zrtva"

Tagore je stvarao pod uticajem velikih indijskih tvorevina kao sto su "Mahabharata" i "Ramajana". Izvor pjesnistva i svake poezije video je u bozanskom nadahnucu. Inace, svoje shvatanje pjesnika i njegove uloge u svijetu, jasno je izrazio u zbirci "Gradinar".

Poruka Tagorine pjesme ja jasna: pjesnikov poziv je da otkriva ljudima oko sebe tajne zivota, da izrazava ono sto bi oni htjeli a ne mogu da kazu. Vrata pjesnikovog doma otvorena su za sve ljude. Kao pjesnik, on bi htio da na svjetlo dana sve sto je palo u zaborav i traje u tami, i da sve sto traje u anonimnosti nadje svoje mjesto u pjesmi. Njegovo uvjerenje jeste u saznanju da je zadatak pjesnika da dokuci tajne staze covjekovog trajanja...

Gardinar


Ceznem da ti kazem najdublje rijeci koje ti imam reci; ali se ne usudjujem, strahujuci da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u sali.
Olako uzimam svoj bol, strahujuci da bi to mogla ti uciniti.

Ceznem da ti kazem najvjernije rijeci koje ti imam reci; ali se ne usudjujem, strahujuci da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačcm u neistinu, i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujuci da bi to mogla ti uciniti.

Ceznem da upotrebim najdragocijenije rijeci što imam za te; ali se ne usudjujem, strahujuci da mi se nece vratiti istom mijerom.
Zato ti dajem ruzna imena i hvalim se svojom surovoscu.
Zadajem ti bol, bojeci se da neces nikada saznati šta je bol.

Ceznem da sjedim nijemo pored tebe, jer bi mi inace srce iskocilo na usta.
Zato brbljam i caskam olako, i zatrpavam svoje srce rijecima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujuci da bi to mogla ti uciniti.

Ceznem da te ostavim zauvijek, ali se ne usudjujem, strahujuci da bi mogla otkriti moj kukavicluk.
Zato ponosno dizem glavu i dolazim veseo u tvoje drustvo.
Neprekidne strijele iz tvojih ociju cine da je moj bol vjecito svjez...

Dopusti mi...


Dopusti da tvoja ljubav
odjekuje mojim glasom
i spusti se na moju sutnju...

Dopusti joj neka udje
preko moga srca
u sve moje pokrete...

Zablistaj svojom ljubavlju
kao zvijezda
u tami moga srca
i ucini da zarudi
u moje budjenje...

Ucini da izgori
u vatri mojih zelja
i potece u sve snage
moje ljubavi...

Dopusti mi da ponesem
tvoju ljubav u svoj zivot
kao sto harfa nosi svoju melodiju
i dopusti da ti je vratim na kraju
zajedno s mojim zivotom...

Tuzne su ispitivacke oci tvoje



Tuzne su ispitivacke oci tvoje.
One bi da smisao moj dokuce kao sto bi mjesec da izmjeri more.
Razotkrio sam zivot svoj pred tvojim ocima s kraja na kraj, i nista ne ostade ni skriveno ni presuceno.
I upravo me zato ne poznajes.
Da je to barem dragulj, mogao bih ga zdrobiti u stotinu komadic i nanizati ih u ogrlicu da ti je na vrat stavim.
Da je to barem cvijet, okrugao, sitan i ljubak, otkinuo bih ga sa stabljike da ti ga u kosu zataknem.
Ali, to je srce, ljubljena moja. Gdje li su njegova zala i dno njegovo?
Ti ne poznajes granica ovomu kraljestvu pa ipak si kraljica njegova.
Da dodje samo casak radosti, on bi se u lagani osmijeh rascvao, i ti bi ga zacas mogla vidjeti i procitati.
Da bude samo bol, razlila bi se u bistrim suzama, pa bi se u njima i bez rijeci odrazila nutarnja tajna.
Ali, to je ljubav, ljubljena moja.
Njena je radost i njena bol bezgranicna, i beskrajna je oskudica njena i njeno bogatstvo.
Blizu ti je kao i sam zivot tvoj, ali je nikada ne mozes sasvim upoznati...

Ti si vecernji oblak koji bludi nebom mojih snova...
Ceznjama ljubavi svoje dajem ti boju i oblik...
Ti si moja, moja....
Ti koja obitavas u mojim beskonacnim snovima...
Tvoja su stopala ruzicasto rumena od ognja mog ceznjivog srca...
Ti koja znjes moje vecernje pjesme....
Tvoje su usne gorko slatke od ukusa vina mojih patnji....
Ti si moja, moja...
Ti koja obitavaš u mojim usamljenim snovima...
Sjenkom svoje strasti zacrnio sam oci tvoje...
Stalna gosco u dubinama moga pogleda...
Vezao sam te, dragana.... i uhvatio u mrezu svoje svirke...
Ti si moja, moja.....
Ti koja obitavas u mojim besmrtnim snovima...

Neka od mene ostane
samo toliko da bih te
mogao imenovati samo svojom.
Neka od moje volje ostane samo toliko
da bih te mogao svuda cutjeti, u svemu te naci
i ljubav ti svoju pruziti
svakog trenutka...
Neka od mene ostane samo toliko
da te nikada ne mogu zatajiti.
Neka od mojih snova ostane samo toliko,
da bi me sputavala tvoja volja
i da bi moj zivot ostvario tvoj cilj
neka mi ostane
spona tvoje ljubavi...

Ti i ja

Ti ispunjavas moje misli
Dan za danom;
Pozdravljam te u samoci
Van svijeta;
Ti si zagospodarila
Mojim zivotom i smrcu.

Kao sunce na zalasku
Moja dusa tebe netremice gleda
Kao jedino oko.
Ti licis na uzviseno nebo,
Ja licim na beskrajno more.
A izmedju pun mjesec plavi.

Ti si vjecito spokojna,
Ja sam bez pocinka trajno,
Pa ipak na dalekom horizontu
Mi se stalno srecemo...

Cini mi se da sam te morao voljeti…


Cini mi se da sam te morao voljeti na bezbroj nacina, bezbroj puta,
U zivotu, nakon zivota, u dobu nakon doba, zauvijek...
Moje opcinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pjesama
Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje razlicite nacine
U zivotu, nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.

Kada god cujem stare price o ljubavi, to je stoljecima star bol,
Ta stara prica o razdvojenosti ili zajednickom zivotu,
Kao sto uvijek gledam iznova u proslost, na kraju uvijek ti iskrsnes
Prekrivac sjaja polarne zvijezde koja isijava kroz tamu vremena:
Postajes simbol onoga sto se pamti zauvijek...

Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora
Srca vremena ljubavi jednog prema drugom.
Igrali smo uz milijun drugih ljubavnika, dijeleci istu
Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka -
Stara ljubav, ali u obliku koji se radja i radja uvijek iznova...

Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronasavsi svoj kraj u tebi,
Ljubav covjeka svih vremena, proslosti i vjecnosti:
Univerzalna sreca, univerzalna tuga, univerzalni zivot.
Sjecanja na sve ljubavi spajaju se sa ovom nasom ljubavlju -
I pjesme svih pjesnika, proslosti i vjecnosti...

Gradinar

Nikada ne kažeš reč koju bi trebalo.
Da te ne bih ocenio, izmičeš mi na hiljadu strana.
Da te ne bih pomešao s mnogima, stojiš odvojeno.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne ideš putem kojim bi trebalo.

Tvoj prohtev veći je od prohteva drugih, zato ćutiš.
Pritvornom ravnodušnošću ne haješ za moje darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne uzimaš što bi trebalo.

Čeznem

Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocjenije riječi sto imam za te;
ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sedim nemo pored tebe, ali bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek, ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je moj bol vječito svjež.

Zoveš li me ti to ponovo?
Dođe veče. Umor se obavija oko mene kao ruke žedne ljubavi.
Zoveš li me ti to?
Sav svoj dan dao sam ti,svirepa vladarko,moraš li me lišiti i noći moje?
Negde se sve završava, a nama pripada samoća tame.
Zar je morao glas tvoj da je probije i mene da pogodi?
Zar veče ne svira svoju svirku sna pred tvojim vratima?
I krilate zvezde zar se nikada ne pružaju tiho na nebu iznad tvoje nemilosrdne kule?

Ne umire li cveće u tvom cvetnjaku nikada blago u prašini?
Moraš li me zvati, nemirnice?
Neka onda tužne oči ljubavi uzalud bde i plaču.
Neka žižak gori u samotnoj kući.
Neka splav vrati domovima umorne radnike.
Ja se otimam od svojih snova i hitam na tvoj poziv.

Dodji, prolece,
smeh ljubavnice zemljin,
neka zakuca srece suma,
nestrpljivo da se izrazi!
Dodji u naletima nemira usred lisca
i cveca koje hita da se razvije.
Kao sjajna pobuna, baci se u noc,
u tamu vode, iznad zemlje,
oglasi slobodu zarobljnih klica!
Kao smeh munje, urlik oluje,
odjekni u bucnom gradu,
oslobodi rec ugusenu,
napor koji je pao u letargiju,
osnazi nasu borbu malaksalu,
budi pobednik smrti!

Secam se toga dana.
Pljusak je besneo, pa se smirio,
i ponovo poceo, cudljiv, s duvanjem vetra.
Uzeh svoju spravu za sviranje.
Nemarno sam dodirivao zice;
nehotice muzika je pratila
ritam naleta vetra i kise.
Ona je bila krisom ostavila svoj posao,
zastala kod mojih vrata,
pobegla, dvoumeci se.
Vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid;
najzad je tiho usla u sobu i sela.
Pognute glave hitro okrece iglu u tisini.
Uskoro zaostaje, i ide da pogleda kroz prozor
drvored taman od kise.
Jedan cas kisnog popodneva,
punog senki, pesme i tisine.
Nista drugo.

Te noci ispevao sam
jednu pesmu,
ali ti nisi bila tu.
Pronasao sam reci
koje sam uzalud trazio vazdan.
Jest, iz nedara nocne tisine
one su se slile u svirku,
dok su se zvezde palile
jedna za drugom
Ali ti nisi bila tu.
Hteo sam jutros
da ti pevam pesmu svoju:
ali iako nisam zaboravio melodiju,
buntovne reci mi izmicu
sada kraj si kad mene.

Zadrhtacu bez sumnje
ako se ikad budemo sreli
u drugome zivotu,
u svetlosti udaljenog sveta.
Zaustavljajuci se,
prepoznacu tvoje oci,
tamne kao jutarnje zvezde,
i znacu da su pripadale
zaboravljenom sumraku
predjasnjeg zivota.
Reci cu:
car tvoj lica nije samo u njemu,
u nju se utkala zarka svetlost
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti,
i moja ljubav joj je dala
tajnu koja se izgubila.

Uvecala si me
svojom ljubavlju,
mene koji sam samo
jedan covek izmedju drugih,
koji plovi obicnim tokom,
pokretan voljom
promenljive milosti sveta.
Dala si mi mesto
tamo gde pesnici svih vremena
donose svoje darove,
gde ljubavnici u ime vecnog
pozdravljaju jedan drugoga kroz stoleca.
Ljudi zurno prolaze ispred mene na trgu -
ne opazajuci kako je moje telo postalo
dragoceno od tvog milovanja,
ne znajuci da u sebi nosimtvoj poljubac
kao sto sunce nosi u svojoj lopti
vatru bozanskog dodira,
kojom sija vecito.

Gazeci travu na stazi,zacuh:
''Poznajes li me?''
Osvrnuh se, pogledah je i rekoh:
''Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice''
Ona odgovori:
''Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti''.
Njene oci su blistale kao rosno jutro.
Pocutah trenutak, a zatim zapitah:
''Jesi li iscrpla sav teret suza?''
Osmehnu se i ne odgovori.
Razumeh da je njen plac
imao vremena da nauci govor osmeha.
''Nekada'',
prosapta ona,
''govorio si da ces uvek voleti svoju tugu''.
Zbunjen, rekoh:
''Istina je, ali prosle su godine, i dosao je zaborav''.
I uzimajuci njenu ruku u svoju,
dodadoh:
'' I ti si se promenila.
Nekadasnji bol postao je vedrina''.

Srecan sam sto me ne gledas
vise sazaljivo.
Zlokobna car noci
i odjek mojih reci
koje kazuju zbogom,
prestrasene od ocajnog naglaska,
dovele su me do ivice placa.
Ali dan ce se roditi,
moje srce ce biti opet tvrdo,
i nece biti vise vremena za suze.
Ko kaze da je zaborav nemoguc?
Samilosna smrt buja
u samom srcu zivota,
obuzdavajuci njegovu ludu
zelju za trajanjem.
Burno more na kraju otpocine
u svojoj pokretnoj kolevci;
sumski pozar zaspi
u postelji od pepela.
Ti i ja se rastajemo,
i raskid ce pokriti
ziva trava i cvece nasmejano
na suncu.

U nedeljnom hladu kisnoga jula
koracas tihim korkom, nem kao noc,
i mimoilazis strazu.
Danas je jutro zatvorilo oci, i ne haje
za uzurbanu viku glsne kosave;
preko uvek budnog plavog neba
prevucen je gust veo.
U sumama su umakle pesme,
a na svakoj kuci vrata su zatvorena.
Ti si usamljeni putnik pustim ulicama.
O moj jedini prijatelju, namiliji,
na kuci je mojoj kapija otvorena -
ne mimoidji je kao san.

Prijatelju, jesi li napolju u burnoj noci
na svom ljubavnom putu?
Nebo stenje kao neko koji ocajava.
Nocas mi ne dolazi san.
Neprestano otvaram kapiju i
gledam u mrak, prijatelju moj!
Ne mogu nista da poznam pred sobom;
pitam se, gde je put tvoj?
Na kojoj tamnoj obali crne reke,
na kojoj dalekoj ivici hucne sume,
kroz koji varljivi ponor senke trzis
svoj put k meni, moj prijatelju?

Svetlost! O, gde je svetlost?
Uzezi je na razbuktaloj vatri ceznje!
Ovde je zizak, ali, avaj, plamen
ne treperi - jeli to sudba tvoja,
srece moje! Bolja bi ti bila smrt.
Beda kuca na vrata, njen glas objavljuje:
tvoj gospod bdi,
zove te kroz nocnu tamu na sastanak.
Nebo pokrivaju oblaci;
kisa je beskrajna.
ne znam sta se u meni budi,
ne poznajem smisao toga.
Jedna munja navlaci mi preko oka
jos deblju tamu; moje srce pipa
i tri put na koji me dozivaju
glasovi noci.
Svetlost!
O, gde je svetlost?
Uzezi je na razbuktaloj vatri ceznje!
Grmi, huji vetar s piskom krz planinu.
Crna je noc, crna kao kamen.
Ne daj da casovi prodju u mraku!
Uzezi zizak ljubavi svojim zivotom!

U prvom osvitu cuh sapat;
trebalo je da odjedrimo ti i ja,
i niko drugi na svetu nije smeo znati
o tom putovanju nasem bez kraja i cilja.
Na tom beskrajnom okeanu,
pored tvog pazljivog osmeha,
pesme su moje nabujale u melodije
slobodne kao vali,
slobodne od svih stega reci.
Zar jos nije vreme? Zar jos ima posla?
Gle, vece se naglo nad obalom,
i pri svetlosti koja izdise ptice
se morske vracaju gnezdama
svojim u letu.
Ko zna kada ce se odresiti lanac
i kada ce se cun,
kao poslednji odsev zalazeceg sunca,
izgubiti u noci?

O svetlosti, svetlosti moja,
koja celivas oci i stisavas srca!
Ah, dragane, svetlost igra
u sedistu mog zivota;
svetlost dotice, dragane,
strune ljubavi moje;
nebo se otvara, vetar duva pomamno,
kikot juri zemljom.
Leptiri sire krila u moru svetlosti;
kruna svetlostnih vala
treperi od ljiljana i jasmina.
Dragane, svetlost preliva zlatom
oblake i rasipa drago kamenje.
Sa lista na list, dragane,
skakuce veselje i bezmerna radost.
Nebeska reka izasla je iz korita,
potop radosti se razlio.

San sto pociva na detinjim ocima -
ko zna od kuda dolazi?
Govore da obitava u zavicaju vila,
gde u sumskom hladu, koji slabo
osvetljuju svici, vise dva nezna
carobna pupoljka.
Otud on ide da celiva detinje oci.
Osmeh sto u snu prelece preko detinjih usana -
ko zna gde je rodjen?
Govore da jedne jeseni bled zrak
mladog meseca pogodio rub nekoga
oblaka koji je nestajao - tu, u snu
jednog rosnog jutra rodjen u osmeh
koji prelece u snu preko detinjih usana.
Slatka svezina sto nezno obavija
detinje udove - ko zna
gde se tako dugo skrivala?
Da, jos dok je majka bila nevesta,
prozela je u nemoj neznoj tajni
ljubavi srce njeno - slatka svezina
sto nezno obavija detinje udove.

Bol rastanaka to je sto se siri svetom,
sto radja nebrojene oblike na beskrajnom nebu.
Bol rastanaka to je sto nemo nocu
ukoceno gleda od zvezde do zvezde,
i postaje pesma u zuboru lisca sumornog
kisnog jula.
Bol rastanaka to je sto se preliva,
sto se udubljuje u ljubav i zudnju,
u patnju i radost ljudkoga doma,
sto se uvek topi i tece pesmom
kroz moje pesnicko srce.

Čini mi se da sam te morao voljeti…


Čini mi se da sam te morao voljeti na bezbroj načina, bezbroj puta,
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.
Moje opčinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pjesama
Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje različite načine
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.

Kada god čujem stare priče o ljubavi, to je stoljećima star bol,
Ta stara priča o razdvojenosti ili zajedničkom životu,
Kao što uvijek gledam iznova u prošlost, na kraju uvijek ti iskrsneš
Prekrivač sjaja polarne zvijezde koja isijava kroz tamu vremena:
Postaješ simbol onoga što se pamti zauvijek.

Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora
Srca vremena ljubavi jednog prema drugom.
Igrali smo uz milijun drugih ljubavnika, dijeleći istu
Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka -
Stara ljubav, ali u obliku koji se rađa i rađa uvijek iznova.

Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronašavši svoj kraj u tebi,
Ljubav čovjeka svih vremena, prošlosti i vječnosti:
Univerzalna sreća, univerzalna tuga, univerzalni život.
Sjećanja na sve ljubavi spajaju se sa ovom našom ljubavlju -
I pjesme svih pjesnika, prošlosti i vječnosti.

Kad mojih stopala vise ne bude
u prasini puta ovoga,
i skela bude redovno plovila bez mene,
kad budem kupio i prodao
poslednji put,
i mojim odlascima na pijacu u zoru,
i povratcima kuci u suton
bude dosao kraj,
sta ako me se ne budes secala,
ako me nikada ne budes pozvala
podizuci pogled ka zvezdama.

Kada prah bude prekrio
strune mog instrumenta,
i gusteri se
po mom dovratku budu verali,
kada vrt moj asketsko ruho odene
spreman za pustinju,
a korov zakrili vodu u mom bunaru,
sta ako me se ne budes secala,
ako me nikada ne budes pozvala,
podizuci pogled ka zvezdama.

Muzika nece cutati
u flauti zivota,
a sati ce teci
neprekidno brujeci.
Skele ce biti pune,
kao danas sto su,
ljudi koji zele na drugu stranu da predju.
Goveda ce pasti,
govedari ce se igrati na livadama.
A sta ako me se ne budes setila,
ako me nikad ne budes pozvala
podizuci pogled ka zvezdama.

Ali ko kaze
da mene nece biti toga jutra ?
Ja cu se igrati
u svim igrama onih sto zive.
Imacu nova imena
I druge ruke da ljubavlju me vezu,
jer ja u svim vremenima postojim
i vecito cu se na suncu kretati.
Sta onda ako me se ne setis,
ako me nikad ne pozoves
podizuci pogled ka zvezdama ?

Izostavi moje ime iz poklona
ako ti je ono breme,
ali sacuvaj moju pesmu.