Leonard Koen

First topic message reminder :



Koen je rođen 21. septembra 1934. u Montrealu. Otac mu je preminuo kada mu je bilo svega devet godina. No, kao veoma praktičan čovek na vreme je osnovao trust fond za svog sina što je Koenu uz malu mesečnu naknadu obezbedilo bezbrižnu mladost. Mladi Leonard, međutim, nikako nije mogao da preboli gubitak oca. Upada u tešku depresiju, a utehu pronalazi u eksperimentisanju sa drogama. Kasnije će priznati da je jedini način da se izleči bio odlazak krajem šezdesetih u manastir, gde se susreo sa novim religijskim uticajima. Doduše, ne potpuno nepoznatim. Iako je rastao u judaističkoj tradiciji, Montreal je bio uglavnom katolička i protestantska sredina. Kritičari će kasnije ovaj njegov period navoditi kao presudan za stvaranje pesama sa religijskim referencama, poput Story Of Isaac i Hallelujah.
Prekretnicom svog života veliki muzičar smatra trenutak kada je kao petnaestogodišnjak u lokalnoj knjižari naišao na jednu Lorkinu knjigu. Tada se prema sopstvenom svedočanstvu do te mere zaljubio u njegovu poeziju da je često izjavljivao kako mu je Lorka uništio život. Bez ikakvih obaveza, odlučuje da se ozbiljno posveti pisanju. Sa tim kombinuje i muziku, s obzirom na to da je još kao klinac naučio da svira gitaru. Bilo je to u vreme kada se sprijateljio sa izvesnim studentom, inače – zvezdom montrealskih parkova. Pošto ga je ubedio da mu održi nekoliko lekcija iz sviranja gitare, njegovoj sreći nije bilo kraja. No, dobrog mentora je ubrzo izgubio. Kada se Koenov prvi profesor nije pojavio na nekoliko sledećih časova, Leonard je nazvao internat i saznao da je student izvršio samoubistvo.

Početkom 1951. Koen upisuje fakultet, no pre diplomiranja objavljuje prvu knjigu poezije (1956). Nagrada je bila stipendija od 2000 dolara i put po Evropi. Ubrzo postaje poznato ime u kanadskim literarnim krugovima, a početkom 60-ih, sa 1.500 dolara u džepu (koje je zaradio prodajom knjige), odlazi na grčko ostrvo Hidra. Tamo je kupio kuću i u potpunoj izolaciji počeo intenzivnije da se bavi pisanjem. Prvi roman, svojevrsnu storiju o svom odrastanju, objavljuje 1963. Tada je nastala i čuvena pesma So Long, Marianne, posvećena njegovoj tadašnjoj velikoj ljubavi Marien Jensen.

Sredinom šezdesetih vraća se u Ameriku i postaje deo njujorške umetničke scene. Upoznaje krug oko Endija Vorhola i sve se intenzivnije druži sa Luom Ridom, a zahvaljujući Džonu Hemondu, čoveku koji je otkrio Boba Dilana, piše prve folk pesme za nekoliko izvođača, među kojima je bila i Džudi Kolins. Kada joj je ponudio pesmu Suzanne, prvo ju je otpevao preko telefona. Stvar je ubrzo postala veliki hit. No, Koen se ne libi da u to vreme neke svoje pesme izvodi sam po raznim folk festivalima. Tada privlači pažnju Columbia Records, čija je najveća zvezda u to vreme bio niko drugi do Bob Dilan.

Prvi album Songs Of Leonard Cohen iz 1967. prošao je nezapaženo u Americi, ali se zato svideo Britancima. Apsurdno, ali baš na ovom ostvarenju našle su se neke od danas najpopularnijih Koenovih pesama – Suzanne, So Long Marianne, Sisters Of Mercy. Ne obazirući se na kritike, dve godine kasnije Leonard objavljuje još mračniji i nekomercijalniji album Songs From a Room sa kojeg se izdvajaju često obrađivana Bird on a Wire, The Story of Isaac posvećena jevrejskom nasleđu i jedan od najboljih prepeva numere Partisan, posvećene romantičnim borcima za pravdu. Leonardovo stvaralaštvo lirski je neuhvatljivo i za njegove najveće poznavaoce. Služeći se metaforama, parafrazama, ironičnim i humorističkim odnosom prema društvu, u tekstovima se bavi ljubavlju, religijom, seksualnošću, samoubistvima, depresijom, istorijom i međuljudskim odnosima.

U vokalnom smislu takođe pravi velike promene. Karijeru je započeo kao visoki bariton, da bi godine pušenja njegov glas učinile jednim od najdubljih basova na savremenoj muzičkoj sceni. Posle izdanja The Songs of Love and Hate (1971) na kojem su prvi put uvedeni gudački instrumenti Leonard se pozabavio privatnim životom. Ulazi u vanbračnu zajednicu sa umetnicom Suzan Elrod sa kojom dobija dvoje dece, a tokom rata između Izraela i Sirijsko-egipatske koalicije odlazi u Izrael, gde je prvo krenuo u borbu da bi naposletku isključivo nastupao kao muzičar po vojnim bazama.

Najviše poklonika stiče po objavljivanju New Skin for Old Ceremony (1974) na kojem se našla i legendarna pesma Chelsea Hotel No. 2, o noći koju su Koen i Dženis Džoplin proveli u poznatom njujorškom hotelu Čelsi. Zahvaljujući nesmotrenoj ideji izdavačke kuće, sredinom sedamdesetih na albumu Death of a Ladies’ Man produkciju potpisuje Fil Spektor, te ne samo da je nekoliko pesama snimljeno bez Koena (ubačeni su samo demo vokali) već je i čuveni Koenov muzički minimalizam zamenjen orkestrima. Bek vokale je pevao Bob Dilan.
Uz savršeni džez fjužn, uticaje kantautorke Džoni Mičel i romske violinske deonice, Koen se albumom Recent Songs iz 1979. vraća sebi. Izdvajaju se: Our Lady of Solitude, The Gypse’s Wife i The Smokey Life. Iste godine Koen ostavlja Suzan Elrod i ulazi u vezu sa Rebekom de Mornaj. Osamdesete Koenu donose bogatiju i savremeniju produkciju. U pesme ubacuje sintisajzere, električne gitare, jake ritmove, te konačno postaje prihvatljiviji široj publici. Glas mu, međutim, postaje toliko dubok da kritičari njegovo pevanje u šali porede sa pevanjem sveštenika na sahrani. Na ovom albumu započeo je saradnju sa pevačicom Andžani Tomas, s kojom ubrzo započinje ljubavnu aferu. Dekadu zatvara sjajnim albumom I’m Your Man, savršenom kombinacijom umetničke vrednosti i komercijale. First We Take Manhattan, Everybody Knows i I’m Your Man spajaju pesimizam i mračni humor, koji daju onaj dobro znani koenovski pogled na svet.
Devedesete otvara prvi u nizu tribjut albuma I’m Your Fan. Na njemu su Koena obradili: R.E.M., The Pixies, Nik Kejv, Jan Mekkuloh, Džon Kejl. Time se konačno i formalno ističe Koenov širok uticaj na savremenu rok scenu. Sa albumom The Future (1992) vraća se religijsko proročkom stilu. Bavi se temama uništenja prirode, narkomanije, diktatorstva, abortusa, nuklearnog uništenja… Ne samo da je svaka od numera potencijalni hit već se Waiting for the Miracle, The Future i Anthem pojavljuju i u filmskom blokbasteru Olivera Stona „Natural Born Killers“.
Početkom ovog milenijuma na scenu se spektakularno vraća albumom Ten New Songs na kojem sarađuje sa Šeron Robinson, koja je napisala dobar deo muzike i otpevala prateće vokale. Kuriozitet je da je numeru koja otvara album, In My Secret Life, pisao 13 godina! Očigledno obožavan od žena, na sledećem, ovoga puta džez ostvarenju Dear Heather (2004) snage udružuje sa Andžani Tomas. I sa njom deli pevačke deonice, da bi je na narednom albumu Blue Alert (2006) pustio da sve sama otpeva. U martu 2008. Koen je primljen u Rokenrol kuću slavnih u Njujorku, u društvu Madone, Džona Melenkampa i grupa The Dave Clarke Five i The Ventures. Kritičar uglednog britanskog lista Independent, Endi Gil, u svojoj kritici Koenovog živog albuma Live in London nagradio je ovo izdanje maksimalnom ocenom od pet zvezdica.
Umro je 2016. godine u Los Anđelesu.

POSTOJE NEKI LJUDI
Postoje neki ljudi čija imena bi planine trebale nositi u vječnost.
Obilježja na groblju nisu dovoljno visoka
ili zelena, i sinovi odlaze daleko
od šake na koju će im očeva ruka uvijek ličiti.
Imao sam prijatelja: Živio je i umro u moćnoj tišini
i časno
Nije ostavio knjigu, sina, ili ljubavnicu da plaču.
Niti je ovo jadikovka već samo imenovanje te planine po kojoj hodam, mirisne, tamne, svijetlo bijele ispod linije magle.
Po njemu zovem ovu planinu.

ŠTA JA RADIM OVDJE
Ne znam je li svijet lagao
Ja sam lagao
Ne znam je li se svijet urotio protiv ljubavi
Ja sam napravio urotu protiv ljubavi Atmosfera mučenja nije utjeha
Ja sam mučio
I bez oblaka oblika gljive
mrzio bih
Slušaj
Uradio bih iste stvari i da nije bilo smrti
Mene nećete kao pijanca držati ispod hladne česme činjenica Odbijam univerzalni alibi
Kao prazna telefonska govornica primjećena noću i zapamćena
kao ogledala u hodniku kina korištena samo na izlasku
kao nimfomanka koja veže njih hiljadu u čudno bratstvo ja čekam
svakog od vas da se ispovjedi

SJETIO SAM SE NA TRENUTAK
Sjetio sam se na trenutak
Znao sam zašto ti se trebam zahvaliti Vidio sam moćne ljude iz vlade u crnim
odijelima
Vidio sam ih razgolićene u naručjima mladih ljubavnica muškarci više goli od golih žena muškarci koji plaču tiho
Ne to nije to
Zaboravljam zašto ti se trebam zahvaliti a to znači da sam ostavljen čistoj čežnji Koliko imaš godina sviđaju li ti se tvoja bedra
Sjetio sam se na trenutak Imao sam razlog da dozvolim prizoru tvojih usta uništenje mog razgovora Nešto na radiju kraj meksičke pjesme Vidim kako isplaćuju muzičare oni nisu čak ni iznenađeni znali su da je to samo posao Sad sam se potpuno pogubio
Mnogo ljudi misli da si lijepa
Kako se ti zbog toga osjećaš
Ja zbog toga ne osjećam ništa
Imao sam čudesan razlog da ti se jednostavno
ne udvaram
Bio sam svezan novinama
vidio sam tajne dogovore u visokim uredima vidio sam ljude koji su voljeli svoje ovozemaljsko iako su gledali kroz
velike električne teleskope
još uvijek su mislili da je to što imaju ovdje
ozbiljno
ne samo hobi ukus bezopasno prenemaganje
mislili su da je kosmos slušao
Odjednom sam pun straha Jedno od njihovih nejasnih pravila može nas razdvojiti
Bio sam spreman da molim za milost
Sada proničem u poniženje
Zaboravio sam zašto sam ovo započeo
Želio sam pričati o tvojim očima Ne znam ništa o tvojim očima i ti si primijetila koliko malo znam Želim te negdje na sigurnom daleko od visokih ureda
Proučavat ću te kasnije
Toliko ljudi želi da tiho plače pokraj tebe
4. jul 1963.

POVRATAK
Ali ja nisam izgubljen ništa više nego što je lišće izgubljeno
ili zakopani ćupovi Ovo nije moje vrijeme
mogu ti dati samo predomišljanja

Znam da me moraš zvati izdajicom jer sam svoju krv upropastio za besciljnu ljubav i u pravu si Takva krv nikad nije osvojila ni mrvicu zvijezde
Znaš kako da me zoveš iako bi ta buka sada samo zbunila vazduh Niko od nas ne može zaboraviti korake koje smo otplesali riječi koje si razvukla da me prizoveš iz prašine
Da, žudim za tobom ne kao list za vremenom ili ćup za rukama već bezuspješnom ljudskom žudnjom zbog koje čovjek odbija sve osim onog što je njegovo
Čekam te na
neočekivanom mjestu tvog putovanja poput zahrđalog ključa
ili pera koje ne podigneš sve do povratka nakon čega je jasno daleko i bolno odredište nije promijenilo ništa u tvom životu

STIL
Ne vjerujem radio satanicama Rusije i Amerike ali volim muziku i sviđaju mi se
uzvišeni evropski glasovi koji najavljuju džez Ne vjerujem opijumu ili novcu iako ih je teško nabaviti i zbog njih se kažnjava na dugo Ne vjerujem ljubavi u sredini svog robovanja ja
ne vjerujem
Ja sam čovjek koji sjedi u kući na Argolskom ostrvu bez ijednog drveta
Zaboraviću travu iz dvorišta svoje majke
znam da hoću
Zaboraviću stari telefonski broj
Fitzroy sedam osam dva oh
Zaboraviću svoj stil
Neću imati stil
Čujem hiljade milja gladne nepomičnosti i stara bistra voda izjeda kamenje Čujem zvona mazgi dok jedu Čujem kako cvijeće proždire noć
ispod svojih latica Sada pijetao britvom urezuje hemofi lične rupe po mekanom crnom nebu i znam zasigurno zaboraviću svoj stil
Možda će se um u ovom svijetu otvoriti možda će srce kišu uhvatiti
Ništa se neće izliječiti i ništa se neće zalediti
ali će možda srce kišu uhvatiti
Amerika neće imati stila
Rusija neće imati stila
Desiće se to za dvadeset osam godina
moje pažnje Ne znam šta će nastati od mazgi sa očima dama ili od stare vode ili gigantskog pijetla Ranojutarnji pohlepni radio jede vlade jednu po jednu jezike
polja makova jedno po jedno
Preko najavljene talasne dužine tišina raste za svaki stil za stil koji sam izgrađivao spoljašnja tišina poput prostora između insekata u roju električnog zaborava namjenjenog nama
(osjećam se pospano i uplašeno) nad nama je braćo

TREŠNJINI VOĆNJACI
Kanado neki ratovi te čekaju neke prijetnje
neke pocijepane zastave
Naslijeđe nije dovoljno
Lica moraju biti kovana čekićem divljih ideja
Poštanski sandučići će eksplodirati
u trešnjinim voćnjacima i neko će zauvijek čekati na djedov debeli ček
Iz unutrašnjosti svog kafea posmatram mirna sniježna polja kao američki promotor novih plastičnih cipela za snijeg tražeći pokretnu tačku ruske sanke možda
egzil lednog proroka indijansku pobunu meteorološku stanicu u plamenu
Vani je cijela priča momci
Kanado možeš li podnijeti nekoliko narodnih
pjesama
o slobodi i smrti

VELIKI SVIJET
Veliki svijet će saznati za ovu farmu
veliki svijet će naučiti detalje o onome što sam napravio u konzervi
I tvoj zanimljivi život sa mnom biće prepričavan toliko često da niko neće vjerovati da si ostarila

OBEĆANJE
Tvoja plava kosa je moj način životasmrskan svjetlošću!
Otisak tvojih usana je kao biljeg na mojoj moći.
Voljeti tebe znači živjeti moj savršeni dnevnik
a obećao sam svom tijelu da ga nikad neću napisati!

SNIJEG PADA
Snijeg pada.
Gola djevojka je u mojoj sobi. Posmatra tepih boje vina.
Ima osamnaest godina.
Ima pravu kosu.
Ne priča jezik Montreala.
Ne sjedi joj se.
Nije joj hladno. Čujemo oluju.
Ona pali cigaretu na plinskoj peći.
Zabacuje nazad svoju dugu kosu.

KRST NIJE PAO NA MENE
Krst nije pao na mene kada sam otišao po hot-dog kod Grka koji radi cijelu noć sužanj u Silver Gamelandu koji me nije smatrao svojim bratom Voli me jer se ništa ne dešava
Vjerujem da kiša neće učiniti da se osjećam ocem kada dođe veče poslije zaustavljanja tramvaja jer je moja veličina konačna Voli me jer se ništa ne dešava
Imaš li pojma koliko sam fi lmova morao odgledati dok nisam zasigurno znao da ću te voljeti kad se svjetla probude
Voli me jer se ništa ne dešava
Evo naslova 14. jula u gradu Montrealu Intervention décisive de Pearson
a la conference du Commonwealth
To je bilo juče
Voli me jer se ništa ne dešava
Zvijezde i zvijezde i zvijezde čuvaju to za sebe
Da li si ikada primjetila koliko privatno
mokro drvo je zavjesa od žileta Voli me jer se ništa ne dešava
Zašto bih trebao biti sam ako je ovo što govorim istina Priznajem da želim pronaći izlaz ili falsifi kovati pasoš ili govoriti novi jezik
Voli me jer se ništa ne dešava
Priznajem da sam namjeravao pustiti
krila i izgubiti pamet Priznajem da sam zaboravio zbog čega Zašto krila i izgubljena pamet
Voli me jer se ništa ne dešava

SUZANNE
Suzanne te vodi dole do svoje kuće kraj rijeke možeš čuti brodove dok plove možeš provesti noć pokraj nje I znaš da je napola luda ali baš zato želiš biti tamo a ona te hrani čajem i narančama što dolaze iz daleke Kine i kad odlučiš da joj kažeš da nemaš ljubavi za pokloniti stavlja te na svoju talasnu dužinu i prepušta rijeci da odgovori kako si joj uvijek bio ljubavnik I želiš s njom putovati želiš putovati naslijepo i znaš da ti može vjerovati jer si dotakao njeno savršeno tijelo svojim umom
I Isus je bio mornar kad je hodao po vodi proveo je mnoge dane gledajući sa svog usamljenog drvenog tornja
i kad je bio siguran da ga vide samo utopljenici rekao je Svi ljudi će mornari biti dok ih more ne oslobodi ali on sam se slomio mnogo prije no se nebo otvorilo porican, skoro čovječan
potonuo je ispod tvoje mudrosti kao kamen
I želiš s njim putovati želiš putovati naslijepo i misliš možda ćeš mu vjerovati jer je dotakao tvoje savršeno tijelo svojim umom
Sad te Suzan uzima za ruku i vodi na rijeku obučena je u dronjke i perje sa tezgi Vojske Spasa I sunce se slijeva poput meda na našu damu iz luke I pokazuje ti gdje da gledaš kroz smeće i cvijeće Heroji su u morskoj travi djeca su u jutru oni teže ka ljubavi tome će zauvijek težiti dok Suzan ogledalo drži

       I želiš s njom putovati                 želiš putovati naslijepo                i  znaš da joj možeš vjerovati                jer je dotakla tvoje savršeno tijelo                svojim umom
UČITELJI

Sreo sam ženu jednom davno
Njena kosa crna koliko može biti crno
Jesi li ti učiteljica srca
Odgovorila je nježno Ne
Sreo sam djevojku preko mora
Zlatne kose koliko može biti zlatna Jesi li ti učiteljica srca Da ali za tebe ne
Sreo sam čovjeka koji je pamet izgubio
Na izgubljenom mjestu koje moram naći Prati mene mudri čovjek reče Ali je krenuo naopačke
Ušao sam u bolnicu
Gdje niko nije bio bolestan niko nije zdrav
Kad su sestre uveče otišle Nisam mogao hodati
Stiže zora
Zatim dođe podne
Vrijeme večere oštrica skalpela leži pokraj moje kašike
Neke djevojke su greškom zalutale
U nered što skalpeli načiniše
Da li ste učitelji moga srca
Mi učimo srca stara da se lome
Jednog jutra probudih se sam
Nestadoše sestre i bolnica
Jesam li rezan dovoljno, moj Gospode Dijete, kost si sada
Jeo sam i jeo i jeo
Nisam obroka propustio
Koliko li koštaju ovi obroci
To ćemo ti u mržnji naplatiti
Mrzio sam svako mjesto
Svaki posao svako lice
Neko mi dade želje Ja zagrljaj poželjeh
Zagrli me nekoliko djevojaka, onda
Me muškarac zagrli
Je li moja strast savršena
Ne, još jednom sve ponovi
Bio sam zgodan, bio sam snažan Znao sam riječi svake pjesme
Da li ti se svidjelo moje pjevanje Ne, otpjevane riječi su pogrešne
Kome se to obraćam ja
Ko odnosi dolje ispovijesti moje
Da li ste vi učitelji moga srca
Mi učimo srca stara da se odmore
Učitelji jesu li lekcije završene
Ne mogu podnijeti niti jedne više
Smijali su se i smijali i smijali i rekli
Pa dijete, jesu li su tvoje lekcije gotove
Jesu li su tvoje lekcije gotove

ZBOGOM MARIANNE

Dođi na prozor, dragana želim čitati iz tvoga dlana smatrao sam se nekakvim cigančićem dok me kući nisi odvela
Zbogom, Marianne
vrijeme je da počnemo
smijati se i plakati i plakati i smijati se zbog svega iznova
Znaš da volim sa tobom živjeti ali ti činiš da toliko toga zaboravim zaboravljam moliti za anđele i anđeli zaboravljaju moliti za nas
Sreli smo se skoro mladi
dole u zelenom parku jorgovana
bila si uz mene kao da sam razapet dok smo kroz tminu puzali
Sva tvoja pisma govore da sad si uz mene
Zašto se onda osjećam tako sam
Stojim na rubu dok tvoja fi na paukova mreža moje je zglobove za stijenu zaplela
Sada trebam tvoju skrivenu ljubav hladan sam poput nove britve Otišla si kad rekoh da sam radoznao
Nikad nisam tvrdio da sam hrabar
O tako si lijepa vidim odlaziš i mijenjaš ime ponovo baš kada se penjem na ovu planinu da operem oči na kiši
Tvoje oči, tvoje oči zaboravljam
Tvoje tijelo živi u svim morima Kako to da si svoje vijesti dala svakome kada su bile tajna samo za mene
Zbogom, Marianne
vrijeme je da počnemo
smijati se i plakati i plakati i smijati se
zbog svega iznova

JEDNO OD NAS SIGURNO NE GRIJEŠI
Zapalio sam tanku zelenu svijeću da postaneš ljubomorna na mene ali soba se samo ispunila komarcima čuli su da mi je tijelo slobodno Onda sam pokupio prašinu dugih noći bez sna
i smjestio je u tvoju malu cipelu I zatim priznajem da sam mučio haljinu koju si nosila za svijet da gleda kroz nju
Pokazao sam svoje srce doktoru samo je rekao da moram odustati Zatim je sebi napisao recept tvoje ime je u njemu spomenuto Poslije se zaključao u policu biblioteke
sa detaljima našeg medenog mjeseca I čujem od sestre da mu je još gore a njegova praksa se raspala
Čuo sam za sveca koji te volio
Studirao sam cijele noći u njegovoj školi Učio je dužnost ljubavnika zaprljati Zlatno Pravilo I baš kad sam bio siguran da su mu učenja iskrena sebe je u bazenu udavio Njegovo tijelo je nestalo Ali ovdje na tratini njegov duh i dalje gluposti govori
Jedan Eskim mi je pokazao fi lm koji je nedavno snimio o tebi Jadnik je jedva suzdržavao drhtanje
Njegove usne i prsti su bili modri Pretpostavljam da se sledio kad je vjetar potrgao tvoju odjeću i pretpostavljam da se nikad nije ugrijao
a ti stojiš tamo tako fi na u svojoj mećavi od leda Oh dopusti da ušetam u oluju

IZABRANE PJESME
1956. - 1968.



OSOBA KOJA JEDE MESO
Osoba koja jede meso svoje zube želi zabiti u nešto Osoba koja ne jede meso svoje zube želi zabiti u nešto drugo Ako vas ove misli i na trenutak privlače vi ste izgubljeni

MARITA
MARITA
MOLIM TE PRONAĐI ME
SKORO MI JE 30

OVO JE ZA TEBE
Ovo je za tebe to je moje cijelo srce to je knjiga koju sam ti namjeravao čitati
kada ostarimo Sad sam sjenka nesiguran poput kraljevstva Ti si žena koja me je oslobodila Vidio sam kako gledaš mjesec
nisi oklijevala da me tako voliš vidio sam kako slaviš cvijeće vjetra uhvaćeno među stijenje voljela si me njima Na glatkom pijesku između kamenčića i žala pozvala si me u krug više nego gosta Sve se ovo desilo u istini vremena u istini tijela
Vidio sam te sa djetetom dovela si me do njegovog mirisa
i njegovih vizija bez zahtijevanja krvi Na toliko drvenih stolova ukrašenih hranom i svijećama hiljade sakramenata koje si nosila u svojoj košari Vratio sam se svom tijelu Vratio sam se svom rođenju sve dok nisam postao dovoljno mali i uplašen dovoljno da se rodim ponovo Želim te zbog tvoje ljepote dala si mi više od same sebe podijelila si svoju ljepotu Ovo sam tek večeras shvatio kad sam se sjetio ogledala koja si napustila nakon što si im dala sve što su tražila
jer sam tako htio Sada sam sjena žudim za granicama svog čuđenja i krećem se snagom tvoje molitve i krećem se u pravcu tvoje molitve
jer ti klečiš kao buket u dubini kosti iza moga čela i ja idem prema ljubavi koju si za mene odsanjala

ŽIVIŠ POPUT BOGA
Živiš poput boga negdje iza imena koja imam za tebe, tvoje tijelo je napravljeno od mreža u koje se moja sjenka uplela, tvoj glas je savršen i nepotpun poput pretskazujućih latica u bokoru tratinčica Slaviš vlastitog boga maglom i lavinom ali sve što imam je tvoja religija neobećavanja i spomenici koji padaju kao zvijezde u polju gdje kažeš da nikad nisi spavala. Dotjeruješ svoje nokte britvom
i čitaš djelo poput Knjige Mudrosti koje niko za tebe neće pisati,
odbačena membrana
glasa koji koristiš da u njega umotaš svoju šutnju spušta važnost među nas, a nekakva mašinerija naše svakodnevnice u nju utiskuje obično pitanje kao Molitva Bogu uzdignuta iznad kotrljajućeg novčića. Prije nego ti počnem odgovarati znam da nećeš slušati.
Zajedno smo u sobi, veče je u oktobru, niko ne piše našu istoriju. Ko god nas drži ovdje usred Zakona, čujem ga sada čujem kako diše dok čudesno veze naše jednostavne lance.

ČINI SE TAKO DAVNO, NANCY
Jutro nije došlo, Nancy je bila sama. Gledala Kasni Kasni Šou kroz poludragi kamen. U Kući Iskrenosti njenom ocu se sudilo. U Kući Misterije nije bilo nikoga. Nije bilo baš nikoga.
Čini se tako davno, niko od nas nije bio jak. Nancy je nosila zelene štrample i spavala sa svima. Nikad nije rekla da će nas čekati iako je bila sama. Mislim da nas je voljela hiljadu devesto šezdeset prve. Hiljadu devesto šezdeset prve.
Jutro nije htjelo doći, Nancy je bila sama. Četeres'petica pokraj njene glave, podignuta slušalica. Rekli smo joj da je prelijepa. Rekli smo joj da je slobodna. Ali niko od nas nije bio s njom u Kući Misterije. U Kući Misterije.
A sad pogledaj oko sebe. Vidiš je svugdje. Mnogi su koristili njeno tijelo. Mnogi su češljali njenu kosu. I u urliku noći kad si hladan i beživotan, čuješ je kako slobodno priča tada. Sretna je jer si došao. Sretna je da si došao.

MNOGO USAMLJENIH HEROJA
Mnogo usamljenih i vrlo svadljivih heroja
Prašilo je dugom otvorenom stazom; Noć je bila mračna i zelena među njima Svaki čovjek pod svojim ličnim teretom.
“Želim ispričati svoju priču,” Reče jedan od njih, tako mlad i ćelav;
“Želim ispričati svoju priču,
Prije nego se u zlato pretvorim.”
Ali niko ga nije mogao čuti,
Noć je tako tamna gusta i zelena;
Valjda su ovi heroji oduvijek tamo živjeli Tamo gdje smo ti i ja kratko bili.
Uzmi cigaru, ljubavi moja,
Previše si bila sama; I neki od nas su vrlo gladni sada Da čuju u čemu si to pogriješila.
Pjevam ovo za cvrčke Pjevam ovo za vojsku
Pjevam ovo za tvoju djecu
I sve one koji me ne trebaju
“Želim ispričati svoju priču,” Reče jedan od njih, ćelavi;
Želim ispričati svoju priču
“Jer, znaš, osjećam
U zlato se pretvaram.”

LAVINA
Zakoračio sam u lavinu prekrila mi je dušu Kada nisam ovaj grbavac spavam pod zlatnim brdom
Ti koja želiš osvojiti bol moraš naučiti služiti me dobro
Napala si me slučajno kao da ideš dolje po zlato Bogalj kojeg oblačiš i hraniš nije gladan niti mu je hladno On ne traži društvo ne u centru svijeta
Kada sam na ovom tronu ti me na njega nisi podigla Tvoji zakoni me ne prisiljavaju da klečim ružan i nag Ja lično sam prijestolje za ovu grbu u koju buljiš
Ti koja želiš osvojiti bol moraš naučiti šta me čini fi nim Mrve ljubavi koje mi nudiš su mrve koje sam za sobom ostavio Tvoj krst ovdje ne važi samo je sjena mojih rana
Počeo sam da žudim za tobom
Ja koji nemam potrebe
Počeo sam da čekam na tebe
Ja koji sam bez pohlepe Kažeš da si otišla od mene ali osjetim te dok dišeš
Ne oblači te dronjke za mene znam da nisi siromašna I ne voli me toliko jako kad znaš da nisi sigurna To je tvoj svijet voljena i tvoje tijelo koje nosim ja

OTRCANA GENERALNA PROBA
Četiri sata poslije podne i nisam se osjećao najbolje. Rekao sam sebi, “gdje si zlatni dječače, gdje ti je čuveni zlatni dodir?” Mislio sam da znaš gdje svi slonovi liježu, mislio sam da si krunisani princ svih kola Grada Slonovače. Samo pogledaj svoje tijelo sada, nije ostalo mnogo da se spasi i opori glas u ogledalo plače “hej prinče trebaš brijanje.” Sada ako možeš zaustaviti svoje prste da ne drhte, zašto ne pokušaš odmotati taj nehrđajući žilet? Tako je, došlo je dotle, da došlo je dotle, i zar nije bio dug put prema dole, zar nije bio čudan put pema dole?
Nema tople vode i hladna slabo teče. Pa šta očekuješ od mjesta u kojima si živio? Ne pij iz te čaše, sva je skorena i popucala po rubovima. Nije do električnog svjetla, druže moj, to se muti tvoja vizija. Prekrij svoje lice sapunicom, tamo, Djed Mraz si sada.
I imaš poklone za sve one koji će ti aplauze dati. Mislio sam da si trkač, ali nisi mogao pratiti korak. To je sahrana u ogledalu, i zaustavlja se na tvom licu. Tako je, došlo je dotle da, došlo je dotle, i zar nije bio dug put prema dole, zar nije bio čudan put prema dole?
Jednom je postojala staza i djevojka kestenjaste kose, i prošao si kroz ljeta berući plodove sa tog mjesta; nekada je bila žena oh, nekada je bila samo dijete, i čuvao si je u sjenama gdje su rasle divlje maline. I peo si se na najviše planine i opjevao te vidike, i gdje god si lutao ljubav je bila uz tebe. Toga se teško sjetiti, da to te tjera da stisneš šaku. I tada se vene poput cesta pokažu, od zgloba pa dalje.
I da, došlo je dotle, došlo je dotle, i zar nije bio dug put prema dole, zar nije bio čudan put pema dole?
Još uvijek možeš naći posao, izađi i razgovaraj s drugom. Na poleđini svakog časopisa kuponi su koje možeš poslati. Zašto se ne pridružiš Rosikrusianima, oni tvoju nadu mogu vratiti, svoju ljubav možeš dijagramima pronaći na praznoj smeđoj koverti. Ali upotrijebio si sve svoje kupone osim onog koji je izgleda na tvom zglobu ispisan zajedno sa nekoliko hiljada snova. Sada Djed Mraz prilazi, žilet je u njegovoj ruci; i on stavlja svoje tamne naočale i pokazuje ti gdje da udariš; I tad se kamere pomjeraju, na mjesto određeno kaskaderu, to je otrcana generalna proba, to je samo otrcana generalna proba, znaš ovo je samo otrcana generalna proba, to je samo otrcana generalna proba.

DIJAMANTI U RUDNIKU
Žena u plavom ona traži osvetu Muškarac u bijelom (to si ti) kaže da nema prijatelja Rijeka je natekla od prljavih hrđavih konzervi i drveće gori u tvojoj obećanoj zemlji
I nema pisama u sandučićima i nema grožđa na lozama i nema više čokoladica u tvojim bombonijerama i nema dijamanata u rudnicima
Kažeš mi da tvoj ljubavnik ima slomljen ud Kažeš da si nemirna sada i da je to zbog njega Vidio sam dotičnog čovjeka baš prije neku noć Proždirao je damu
tamo gdje se lavovi i krišćani biju
I nema pisama
I nema utjehe
u zavjeri vještice
Neki vrlo mudar doktor je uškopio kuju
I jedini čovjek od akcije (ponos revolucije) pokazao je milionu žena kako ubiti nerođeno dijete
I nema pisama u sandučićima i nema grožđa na lozama i nema više čokoladica u tvojim bombonijerama i nema dijamanata u rudnicima

ČUVENI PLAVI MANTIL
Četiri je ujutru, kraj decembra.
Pišem sada da vidim je li ti bolje Njujork je hladan ali volim gdje živim Muzika na Clinton ulici tokom cijele noći. Čujem da gradiš svoju malu kuću duboko u pustinji Sad živiš nizašta, nadam se da to nekako bilježiš.
I Jane je naišla sa pramenom tvoje kose Rekla je da si joj ga dao te noći kad si odlučio da se skineš. Jesi li se ikada skinuo?
Zadnji put kad smo te vidjeli
Izgledao si mnogo stariji
Tvoj čuveni plavi mantil bio je izderan na ramenima.
Bio si na stanicama, sretao svaki voz
Kući si se vratio sam bez Lili Marlene
Moju ženu si smatrao pahuljom svog života Kada se vratila nije bila ničija supruga
I vidim te tu, s ružom u zubima
Još jedan mršavi ciganski lopov Vidim Jane se budi Šalje ti pozdrave.
I šta da ti kažem moj brate, moj ubico
Šta je još moguće reći
Valjda mi nedostaješ, valjda ti opraštam
Drago mi je što si mi stajao na putu
Ako ikada naiđeš zbog Jane ili zbog mene
Neprijatelj ti spava i njegova žena je slobodna
Da, i hvala za nevolje koje si uzeo iz njenih očiju Mislio sam da su tamo zauvijek
Zato nikad ništa nisam pokušao.
I Jane je naišla sa pramenom tvoje kose Rekla je da si joj ga dao te noći kad si odlučio da se skineš.
iskreno, L. Cohen

ZAPJEVAJMO DRUGU PJESMU MOMCI
Ah njegovi nokti, vidim da su slomljeni, njegovi brodovi su u vatri. Lihvareva ljupka kćerkica ah izjeda je, izjeda je požuda. Špijunira ga kroz izloge zalagaonice svoga opakog oca. Pozdravlja ga mikrofonom koji je neki siroti pjevač, kao ja, morao ostaviti njoj. Izaziva ga klarinetom, maše nacističkim bodežom. Nalazi ga kako leži na hrpi; želi da bude njegova žena.
On kaže: “Da, mogao bih poći na spavanje ali pristojno ostavi, ostavi budućnost otvorenu.”
On stoji na strmini,
Oh pretpostavljam da misli da je prvi, ruka mu je na kaišu sada kao da je volan nekog velikog okeanskog broda. I ona će naučiti da se tako dobro dodiruje dok sva jedra plamte poput papira. A on je zapalio niz svojih čuvenih cigarillosa.
Ah nikada neće, oni nikada neće dosegnuti mjesec,
barem ne onaj za kojim su tragali; pluta na otvorenom moru, pogledajte vani
prijatelji moji tamo nema preživjelih.
Ali haj'mo ostaviti ove ljubavnike u čuđenju zašto se ne mogu imati, i zapjevamo drugu pjesmu momci, ova je postala stara i gorka.

JEDINA PJESMA
Ovo je jedina pjesma koju mogu čitati ja sam jedini koji je može napisati Nisam se ubio kada je krenulo naopako nisam se okrenuo drogama ili vježbi Pokušao sam spavati ali pošto nisam mogao spavati učio sam pisati učio sam pisati nešto što bi u noćima poput ove mogao čitati čovjek kao ja

UMIREM
Ja umirem
jer ti nisi
umrla za mene
i svijet te još uvijek voli
Pišem ovo jer znam da su tvoji poljupci rođeni slijepi za pjesme koje te dodiruju
Ne želim motive
tvog života želim se izgubiti među tvojim mislima onako kako slušaš New York City dok uranjaš u san

RUŽAN U SOPSTVENIM OČIMA
Kad god se desi da te vidim na trenutak zaboravim da sam ružan u sopstvenim očima jer te ne mogu osvojiti
Želio sam da izabereš mene od svih muškaraca koje poznaješ
jer sam uništen
u njihovom društvu
Često sam se za tebe molio
ovako
Dozvoli da je imam

NEMA IZDAJNIKA MEĐU ŽENAMA
Nema izdajnika među ženama Čak ni majka sinu ne kaže oni nam ne žele dobro
Ne možeš je savladati razgovorom Odsutnost je jedino oružje protiv odličnog arsenala njenog tijela
Ona čuva poseban prezir za one koji robuju ljepoti
Dopušta im da gledaju kako umire
Oprostite mi, partizani, ovo pjevam samo za one koje nije briga ko u ratu pobjeđuje

NEVIDLJIV VEČERAS
Nevidljiv sam večeras
Samo određene stidljive žene me vide U svim svojim strašnim danima vidljivosti žudio sam za njihovim osmjesima
Sada se izmiču iz svojih jadnih Planova – za – veče da se možemo pozdraviti Sestre moje mog vlastitog uništenog naroda idu za trećerazrednim ljubavnicima smiješe mi se da pokažu da se nikada ne možemo sresti sve dok dozvoljavamo da se održi ovakav red stvari u kojem smo mi bijednici