biljana

First topic message reminder :

Znate, ono što je stvarno važno, jeste da su ljudi oko vas srećni i zdravi. Sve ostalo je poput kapi kiše na pesku.



Paul Walker

Djeca su sreća, djeca su radost, Djeca su svjež lahor u životu. Ne mogu se zaraditi, ovo nije nagrada, Bog ih daje po milosti odraslima. Djeca su, začudo, također test. Djeca, poput drveća, ne rastu sama. Trebaju brigu, brigu, razumijevanje. Djeca su vrijeme, djeca su posao. Djeca su čudo, poruka dobrote, zrake svitanja, kapi ljubavi.

Sreća su meki, topli dlanovi. Iza sofe omoti od slatkiša, mrvice na sofi. Što je sreća - lakše je ne odgovoriti, Svatko tko ima djecu ima sreću..

Vrijeme provedeno s mačkom nikada nije izgubljeno. (Margaret Mitchell)

Nema prijatelja na svijetu
boljeg i vjernijeg.

Od neprijatelja će vas spasiti u borbi.
Pa, o čemu ja pričam? O psu :)

Ima cvijeća na svijetu i ovo cvijeće - djecu nitko na svijetu ne može zamijeniti, oni su uvijek naša radost i sreća, nama odraslima čuda čine.

Djeca su večer, večer na kauču,

Kroz prozor, u magli, svjetlucaju lampioni,

Odmjereni glas bajke o caru Saltanu,

O sirenama-sestrama bajnih mora.

Djeca nemaju ni prošlost ni budućnost, ali za razliku od nas odraslih znaju iskoristiti sadašnjost. (Labruyère)

Biti srećan
Herman Hese

U životu ne postoji nikakva dužnost osim dužnosti: biti srećan. Samo smo zato na svetu, a sa svim dužnostima, svim moralom i svim zapovedima retko činimo jedno drugoga srećnim, jer i sebe time ne činimo srećnima.

Ako čovek može biti dobar, može to samo onda kada je srećan, kada u sebi ima sklada, dakle kada voli. To je bilo učenje, jedino učenje na svetu. To je rekao Isus, to je rekao Buda, to je rekao Hegel.

Za svakoga je na ovome svetu jedino važno njegovo vlastito najunutarnjije, njegova duša, njegova sposobnost da voli. Ako je ona u redu, onda je svejedno jede li se proso ili kolači, nose li se dragulji ili rite; Onda svet zvuči zajedno s dušom, onda je dobro.

Traži se reč
Momo Kapor
Traži se ona reč što mi je već danima navrh jezika, a nikako da je izgovorim, i, možda, napišem.

Tražim već godinama tu strašno važnu reč koja bi me spasila, a ne mogu nikako da je nađem, pa izlazim da je tražim po ulicama. Pre toga, otvaram sanduče za pisma (možda mi je neko poslao poštom?), ali tamo su samo neplaćeni računi i opomene. Odlazim da je tražim po Terazijama; možda sedi pred Moskvom i pije pivo, a možda je u kiosku s novinama.
„Šta radiš?“ – pitaju me poznanici.
Šta da im kažem? Da tražim neku reč, a ne mogu da je nađem?
Sve što su tražili, to su i našli, zato što i nisu hteli ništa naročito. Lepo se vidi: umrle su u njima prave reči, a ostali samo brojevi i opšta mesta….

Traži se jedan svet, prekjuče iščezao…
Traži se nada… ona davna nada polagana u sebe same i u vreme koje dolazi.


Traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav…

Traži se onaj ulični časovnik na banderi pod kojim smo čekali, onaj sat što još uvek otkucava u našem pamćenju.
On se traži…

Jedanput bismo primetili da mala kazaljka stoji na šest a velika na dvanaest, i ne bismo se čestito ni okrenuli, a kazaljke su ponovo stajale na šest i na dvanaest, samo bi između ta dva pogleda protekao ceo život.
I on se traži – taj život što promiče od danas do sutra, onaj život što je kolao, ključao, puzio, preklinjao, voleo, cmizdrio, čekao, bogoradio, zaustavljao se, podizao i ponovo padao i opet se dizao ispod onog uličnog časovnika koji se traži, a koji je ko zna kuda odnesen.

“Nije bitno što imamo u životu, već koga imamo u životu.” —JM Laurence