Sjećanja-Meša

Sloboda je stanje u kojem
čovjek sve čini bez prinude
ali da ne naškodi drugome.

Meša Selimović
SJEĆANJA
memoarska proza



I

ZAŠTO RADIM ONO U ŠTO NE VJERUJEM?
Oduvijek sam sumnjičavo prilazio gotovo svim zapisima o vlastitom životu, dnevnicima, autobiografijama, samokazivanjima, jer u pisanju o sebi, kao namjera ili nesvjesno popravljanje, javlja se želja da se uljepša vlastiti život, da se prikri je neka svoja mana ili da joj se umanji težina, da se nađe opravdanje nekom ružnom postupku, da se istakne neka neuočena ili nepostojeća osobina: čovjek i nesvjesno ispravlja svoje uspomene, idealizujući ljude i događaje koji su mu dragi, potiskujući ili potpuno zaboravljajući one koji su mu neugodni.
Osim toga, moj život je prilično ravan, zanimljiv i značajan samo za mene, i sva moja sjećanja su samo moja, društveno prilično nevažna: nikad nisam bio u položaju koji bi mogao znatnije i šire da utiče na istoriju, uvijek sam bio jedan od mnogih učesnika u istorijskim zbivanjima.

Dugo nisam mogao da zaspim te noći pošto sam dobio pismo.
Užasnulo me saznanje da moja draga Sabiha, učenica IV razreda osnovne škole, pojma nema ni šta je to književnik ni šta je roman ni šta je književna nagrada. Sabiha za mene misli da sam još učenik osnovne škole, kao i ona, i da sam kao nagradu za dobro učenje dobio nekakav roman koji se zove »Derviš i smrt«, a ona nije, iako je odlična učenica. Želi mi dugo učenje, jer njeno neće biti dugo: poslije završenog četvrtog razreda osnovne škole zaposliće se ili u polju, ili oko stoke ili kao nekvalifikovani radnik u nekom preduzeću, ako bude imala sreće, kao i njena sestra, koja je završila s odličnim uspjehom, »ali se je ona udala«: nije joj pomoglo što je bila odlična učenica, u višu školu nije mogla. Htjela bi da se dopisuje sa svojim kolegom, vjerovatno je pusto i tužno u njenoj kasabi, a ona je i nemirnija i radoznali ja od druge djece i, eto, pokušala je da se proključa iz tvrde provincijske opne. Nacrtala je i svoju dječiju ruku koja je izvršila i takvo čudo da zna napisati riječi i misli. Uskoro će možda i to zaboraviti, a ako ne zaboravi i ostane u njoj prazna želja da ne stane na tački do koje je doprla, znaće da je nesrećna.
Pa za koga ja to pišem? — upitao sam se zgranut. Sabiha nikad nije uzela niti je vidjela, a vjerovatno neće nikad ni vidjeti, ni moj ni neki drugi roman. Kao što neće vidjeti ni mnogi drugi, radnici, seljaci, nepismeni, zaposleni u inostranstvu, gledaoci TV-kvizova, većina vozača automobila, ljudi sa konferencija, domaćice zaprepašćene cijenama, pijanci, i ko bi znao ko sve još ne. Takvih, stvarno nepismenih, u Jugoslaviji ima preko 20.000.000: oni ne znaju ni za naše knjige, ni za nas, ni za naše probleme.
Kako uspijevamo da zaboravimo gorku istinu i grubu stvarnost, i Sabihinu ruku i vakuum u kojem živimo, i laž kojom se branimo? I za koga pišemo?
Pa ipak, evo, pišem svoja »Sjećanja« rukovođen jednim važnim i jednim smiješnim razlogom.
Važan razlog je u tome što ovim zapisivanjem želim da se otarasim svoga privatnog života, da ga u sebi likvidiram kao stalno prisutno žarište i izvor sjećanja, da ispalim taj moćni naboj, kako mi ne bi smetao u mom književnom radu: kad ga zabilježim, to sjećanje što slobodno pluta po meni, preći će iz oblasti potisnute ali stalno prisutne svijesti u inventarisanu memoriju, i neće više intenzivno živjeti kao mogućnost koja se zaobilazi. Oslobodivši se pritiska vlastitih privatnih doživljaja, koji izgledaju mnogo značajniji dok nisu fiksirani, pa slobodno sjećanje na njih brodi neusmjereno kroz našu svijest, poput oblaka i sna, preplićući se ili mimoilazeći, kao sjenke ili prijetnja ili konkurencija, s mišlju kojoj pokušavamo da posvetimo punu pažnju, ostaće u meni slobodan prostor za književno oblikovanje nekog zamišljenog, mogućeg događaja, očišćenog od tereta životne doslovnosti. To je, naravno, neriješen teoretski spor sa samim sobom, o suštini oblikovane slike svijeta: »malo je biti samo ja«. Za literaturu nema značaja moje golo iskustvo samo po sebi, ono je samo mogući, oblik života koji mi omogućava neophodnu identifikaciju s drugim ljudima, sa mnogim zamišljenim likovima i njihovim postupcima. Tako sve postaje moje, na jedan poseban način, i tuđe, po mogućnosti svačije. Ali je mnogo važniji oblik doživljavanja putem unutrašnjeg iskustva, aktiviranjem potisnutih misli i osjećanja iz oblasti nesvjesnog: to je mogući izvor identifikacije s ogromnim brojem ljudskih postupaka, jer smo, naravno u toku svoga života potisnuli u sferu nesvjesnog i podsvjesnog velik broj zabranjenih misli. One su bogat fond za razumijevanje svega ljudskog, ako naše kočnice i predrasude dozvole da postanu svjesne, da se oslobode mnogobrojnih hipoteka koje ih drže u tami naše podsvijesti. Naravno, možda je samo pretpostavka i želja, da će zabilježeno iskustvo prestati da mi se nameće svojim sirovim oblikom kao književna tema. Ali, pred piscem stoji toliko prepreka, od kojih je on sam sebi najteža, da u svojim mukama često postane i sujevjeran, pa ako uobrazi da će mu pomoći zapis protiv ma kakvih uroka, ne vjerujem da neće potražiti svaku pomoć.
Drugi razlog što pišem »Sjećanja« je sitan, ali je sušta istina da su mnogi naši postupci, pa 1 veoma krupni, motivisani nevažnim razlozima. Prije dvije godine posjetio me jedan mladi novinar, uputila ga je redakcija da zapiše razgovor s Ivom Andrićem, Milošem Crnjanskim, Mihailom Lalićem i sa mnom. Pristali smo, Crnjanski, Lalić i ja. (Andrić je odbio.) Razgovarali smo dugo i srdačno, o svemu, a najviše o našem životu. Mladi kolega je sve marljivo zabilježio, uzeo mi desetak fotografija, i nakon izvjesnog vremena poslao mi dvadeset i pet stranica prekucanog teksta, radi autorizovanja, s molbom da odgovorim na još neka pitanja, jer mu je potrebno oko trideset stranica. Učinio sam i to. Poslije nekoliko mjeseci Miloš Crnjanski mi je ispričao kako je pitao redakciju zašto ni poslije toliko vremena nije objavljen razgovor koji je s njim vodio njihov novinar. Tada mu je neko iz redakcije mirno i učtivo objasnio da će taj zapisani razgovor, kao i drugi, s Lalićem i Selimovićem, biti objavljeni poslije naše smrti. Zadivila me sistematičnost i praktičnost tih ljudi koji su željeli da prekinu s ružnom praksom da čitulje pišu na brzinu, preko noći i odlučili da pravovremeno pripreme cjelovite autentične, čak autorizovane materijale za tužni trenutak smrti ljudi o kojima će se tek tada doznati da su bili zaslužni za domovinu. Ne znam da li su drugovi novinari željeli da te pripremljene čitulje objave što prije, mada ne vjerujem, jer sam s njima u najboljim odnosima; pa ipak, važno je da su oni spremni, sve ostalo je na nama. Ja, doduše, još ne mislim na smrt, ali se slažem s ljudima od reda da ništa ne treba ostavljati slučaju i da sve valja svršiti na vrijeme. Osim toga, zar nije bolje da ja sam o sebi, dok sam živ, napišem ono što znam, nego da drugi, kad umrem, pišu o meni ono što ne znaju, a ja u grobu živ da se pojedem što nikome ne mogu da odgovorim po zasluzi. A volim i čiste račune: zar nije bolje da pišem o sebi dok sam živ i tako da svakome dam priliku da mi prigovori zbog eventualnih netačnosti: tako, evo, nudim »Sjećanja« na provjeru.
Postoji i jedan izravan povod za ovo sjećanje. Pripremajući za Izdavačko preduzeće »Svjetlost« izbor kritika o mojim književnim djelima (»Kritičari o Meši Selimoviću«), prof. Razija Lagumdžija me zamolila da napišem svoju autobiografiju za tu knjigu. Pristao sam na taj prijateljski prijedlog i napisao »Sjećanja« izmijenivši i proširivši razgovor s mladim novinarem.

DJED
Začudo, njegova slika je prva oživjela kad sam uplovio u maglu sjećanja…
…Nerazbuđeno jutro, glava još ošamućena od sna, tijelo toplo i nejako od dubokog spavanja, tučana peć u ćošku sobe veselo bukti, naložena ne znam kada, bio sam u snu kad je neko založio bukova drva što sad veselo prašte, ne izlazi mi se iz sna, na silu otvaram oči, želim đa se ponovo vratim u blaženstvo odsutnosti i paučinastih snova, ali koči jaši već lupaju vratima velikog hambara, udaraju o dovratak okovanim kištrama1 punim zobi, čuje se grub smijeh i glasne psovke, nervozan topot konjskih kopita u stajama, nestrpljivo mukanje krava, veseo razgovor u kuhinji, a onda — kao munja bljesne misao: djed! Sna i tromosti odjednom nestaje! Pogledam, brat još spava u svom krevetu, nije me pretekao, krti se, zaklanja oči rukom, brani se od dana, navlači čaršaf na oči, da se zaštiti od blještavog jutarnjeg svjetla, Kao da se igra, tiho leprša veseli januarski snijeg, pomislim na sankanje i liguranje niz Deminac, pun sam zanosnog osjećanja neiskazane sreće, srce trepti od razdraganosti. Iskradam se na prstima, trčim hodnikom, kao vihor upadam u djedovu sobu. Da li je neko stigao prije mene? Nije, niko, prvi sam u toj jutarnjoj trci za ljubav. Djed sjedi u ćošku sobe, na dušeku, u bijelim rubinama, u bijelim pamučnim čarapama, smiješi se: moj svakodnevni raj je slobodan. Ni nena2 nije u sobi, iako mi ona ne smeta, osim kad klanja sabah3, tada moram da ćutim i mirujem čitavu vječnost, dok ne svrši molitvu.
— Poranio! — kaže djed najljepšim glasom, od baršuna, od ljubavi, od dobrote i širi svoj mekani ćurak postavljen lisičinom, prebačen preko ramena: naglavce skačem u to drago okrilje, nježno od lisičje dlake, toplo od djeda, miriše na jag, na čisto tijelo, na svježinu tek preobučene košulje od svilenog beza, na provjetrenu sobu, na sigurnost, na novu vatru, na dobre ljude, na čist snijeg što neprestano pada lelujajući se pored prozorskih okana. Raznježen sam do suza i do smijeha, život je čudesno lijep, kao da neko priča divnu bajku.
A onda nahrupe ostala braća i sestre, ulijeću u djedov zagrljaj, ćućorimo, kao pilići, guramo se, pričamo napreskok, ne znamo šta govorimo, važno je samo da nas djed vidi i pomiluje, sve dok u sobu ne uđe nena s mangalom punog žara na kojem polako sagorijeva komadić anduza4, lelujajući jedva vidljivim pramičkom dima i šireći ugodan miris po cijeloj kući. Sve mi je duboko u sjećanju, i tihi snijeg, i topla soba, i mekana djedova ruka, i plavkasta duša anduza, i bezrazložna dječja uzbuđenost.
— Je li dosta? — kaže nena tobože strogo.
— Još malo — molimo umiljavajući se.
— Dosta je.
Znamo da sve to spada u jutarnji ritual, odmičemo se i čekamo.
Ispod jastuka djed vadi (tobože slučajno je našao) švapske bombone (u svilenoj hartiji, sitne, pravilna oblika, potpuno drukčije od dugih arnautskih slipa), kutiju s crvenim rahatlukom, ili jabuke, naranče, grohotulje5, tahan-halvu, kako kad, dijeli svima redom, počevši od najmlađih. Onda uzme srebrnu duhansku kutiju, polako savija cigaru, stavlja je u dugi ćilibarski kamiš i pažljivo ostavlja pored fildžana u koji je nena sipala kafu: popiće je kad uzme slatko.
— A sad na umivanje! — kaže nam smiješeći se, i mi se povlačimo, ne usuđujemo se da ne poslušamo.
Nije mnogo govorio, a nama se činilo da stalno pričamo, o nečemu lijepom i dragom, možda zato što je pažljivo slušao naše Čavrljanje, gledajući nas s ljubavlju svojim velikim plavim očima, ubacujući poneku riječ o vremenu, o našim igrama, ili najčešće o snovima koje smo sanjali, i tako je lijepo znao da ih tumači, da je sve ispadalo na našu sreću i korist. U ta nezaboravna jutra sve je bilo prekrasno, i snijeg što pada lagano lelujajući se, i igre što nas čekaju, i škola koju ne volimo suviše.
Bio je najbolji i najmudriji djed na svijetu. Nikada nas nije savjetovao, nikad grdio, nizašto.
Ostavljao je da o svemu presudi ljubav. Ili je pričao priče o dobrim i zlim ljudima: dobrima se divio, zle je prezirao, i to smo dobro pamtili. Nije nas ni kažnjavao, pogotovu batinama ili grdnjom. Najteža njegova kazna, za teži nestašluk, za neposlušnost, za ružnu riječ (a sve je doznavao od nene) bila je da krivca ne pogleda i ne pomiluje cio jedan dan, i da mu uskrati pristup u toplinu zagrljaja. Pamtim dva-tri takva strašna jutra kad bi mi cio svijet izgledao prazan i tmuran, i ne znam da sam ikad u životu doživio težu kaznu. Nastojali smo da do nje ne dođe, nasilno kroteći svoju narav, ili smo preklinjali nenu, ljubeći je u ruku i obećavajući anđeosku nevinost i krotkost, da prećuti krivicu. I sledećeg jutra nekažnjeni krivac je sjedio uz djedovo koljeno, tih, neprirodno miran, osjećajući kako mu vreli žmarci prolaze tijelom zbog nezaslužene sreće, s lakim osjećajem stida zbog prećutane krivice, i s dubokim uvjerenjem da zaista neće skoro pogriješiti.
O sebi nikad nije govorio. Ni zašto se odselio iz Hercegovine, iz Bileća, ni zašto je ostavio zlatarski zanat. Možda zbog starosti, mislili smo, brada mu bijela, glas tih, hod spor.
Kad bi izlazio u čaršiju, i ljeti i zimi ogrnut ćurkom, ljeti laganim, zimi teškim, još uspravan, udarajući abonosovim štapom o kaldrmu gadljivo bi okretao glavu prolazeći pored prednjeg dvorišta, da ne gleda staje, konje, prosuto sijeno, konjsko đubre, da ne sluša psovke kočijaša i njihove sočne šale. To nije bio njegov svijet. Ali nikad ništa nije rekao, kao da mu je starost oduzela pravo na ma kakav prigovor. Digao je ruke od svega, ogradio se od svijeta ćutanjem gotovo prema svima i ljubavlju prema djeci. Možda mu je bilo teško, možda se osjećao odbačen i nepotreban. Ali nama je bio potreban kao vazduh, kao hljeb, kao ljubav. I mi njemu…
A jednog jutra su nas izbudili rano, bilo je mlako rascvjetalo proljeće, svi su po kući hodali tiho, ozbiljni i poslovni.
— Djed je umro — rekla je majka. — Obucite se.
Pustili su nas da ga vidimo s vrata, ležao je pokriven bijelim čaršafom, dug, mršav, izdužen, s nejasnom gomilicom ruku prekrštenih na prsima, hladan, zastrašujuće dalek od nas, nimalo sličan našem djedu. Zapamtio sam oštar miris anduza i, kao u snu, izbeharalu granu jabuke što se vidjela kroz prozor. Možda me zato smrt dugo podsjećala na proljeće.
Kad sam napisao ovo sjećanje na djeda, bio sam čudno nezadovoljan: neka magla je ostala oko svega, i prilično gorak okus, i sada i odnekada. Zašto? — pitao sam se, i marljivo ispitivao svaki podatak, svugdje gde ga nisam mogao naći. Branio sam se nesvjesno, kao da bježim od istine. A onda je polako počelo da isplutava ono što sam znao pa zaturio, prihvatio sam divni dječiji zaborav kao istinu! Više sam volio laž: to je zahtijevala ljubav koja je ozarila moje djetinjstvo. Ovaj djed o kojem govorim, nije pravi, nije očev ili majčin otac, već očuh, prema tome nismo bili ni u kakvom krvnom srodstvu, ali to me se nije ticalo, prihvatio sam ga kao najrođenijeg, i potro nevažnu istinu u korist ljepše i važnije. Nisam htio da znam da je tuđin i da se priženio u kuću bogate udovice, da moj otac može prema njemu pokazivati hladnu korektnost ali da ne može osjećati ljubav, da je nena prilično brzo zaboravila prvog muža, da su se ona i moja majka odnosile prilično službeno. Nisam prihvatio svijet starijih, jer ga nisam razumijevao. Više sam volio svijet ljubavi, koji nisam izmislio; zaista je postojao.

RODITELJI
Moji bliži preci su iz Bileće. Otac se rodio u Visokom, kad se porodica iz Bileće pokrenula prema svojim posjedima na sjeveroistoku Bosne.
Selimovići su porijeklom iz Vranjske na granici Hercegovine i Crne Gore, od drobnjačkog bratstva Vujovića. Šefik Pašić, koji je ispitivao porijeklo naših porodica, piše o tome, na osnovu dokumenata koje je pronašao u arhivskim i porodičnim dokumentima (»Porijeklo porodica«, »Oslobođenje«, 1971):
»Navodno je bilo devet braće i dvojica pređu na islam, da bi štitili jedni druge, i od njih su Selimovići i Ovčine. Selimovići se javljaju u Herceg-Novom prije 1690. godine, jer je tada njihova zemlja sa Ublina dodijeljena mletačkim podanicima. Takođe u Crnoj Gori je bilo Selimovića, navodno su od Babahmetovića ove porodice — Selimovići, Ćorići i Ovčine. U Jednošima jedan lokalitet naziva se Selimovina i Selimova Bistijerna, a u Plavu spominje se 1710. godine Džuba Selimović. Književnik Meša Selimović potječe iz ove porodice«.
…Kad sam 1972. godine naveo ovaj podatak (iz normalne radoznalosti i želje za otkrivanjem svoga korijena), neki intelektualci iz Bosne su mi to oštro zamjerili. Rekli su otprilike: »Mnogi od nas tačno znaju svoje hrišćanske pretke, i mogli bismo da pokažemo i direktne dokumente. Ali čemu to? Šta bismo tim pominjanjem postigli?« Ova zamjerka i ovakvo pitanje mogli bi se postaviti povodom otkrivanja svakog istorijskog podatka. U ime čega zatvarati oči pred istinom? Time se ništa ne mijenja, kao što se nikakva ljaga ne baca na bosansko-hercegovačke muslimane ako se ukaže na njihovo porijeklo. Kod mene je ostala i jaka nostalgija za zavičajnim korijenom, mada i Beograd veoma volim. Ja sam vezan za svoje bosansko i muslimansko porijeklo, i uvjeren sam da je naša složenost (zbog dugogodišnjih tuđih navika koje smo prihvatili, zbog čudne istorije, zbog stvorenih kompleksa, zbog hiljadu spletenih čvorova) izuzetno bogata stvaralačkim mogućnostima. Poslije izlaska iz štampe »Derviša i smrti« imao sam zanimljiv razgovor sa Abdulahom Škaljićem, članom Ulema-medžlisa i orijentalistom, poznatim piscem »Riječnika turcizama«. Bio je to dobar i plemenit čovjek, obrazovan, delikatan, tolerantan. Uvijek smo se međusobno poštovali, ali otkako sam ga odbranio od ružnih insinuacija i preuzeo na sebe svu odgovornost za štampanje njegovih »Turcizama«, u čemu su pojedinci pokušavali da ga spriječe, bio je dirnut, mada suviše veliki gospodin da bi o tome govorio. Jednostavno je zahvalio, i nikad to više nismo pomenuli, ali je naš odnos postao gotovo prijateljski. Došao mi je povodom »Derviša«, (i Reis-ulema zna za ovu posjetu), rekao je:
— Imate li nešto da mi prigovorite? — upitao sam, spreman na svaki dijalog s ovim čovjekom.
— Ne, naprotiv — odgovorio je tihim glasom, na svoj karakterističan način.
— Mi (shvatio sam da to znači: rukovodstvo Islamske vjerske zajednice), mi smo vrlo zadovoljni i od srca smo vam zahvalni. Niko u našoj literaturi, govorim o pravoj literaturi, nije s toliko poštovanja i s toliko suštinskog poznavanja govorio o muslimanskom svijetu.
— I ja sam Musliman.
— Znam. To se po svemu vidi.
Rekao je tada nekoliko inteligentnih i bitnih stvari o »Dervišu«, stavio je samo jedan prigovor:
— Jedino mislim (zastao je, traži riječ) da se možda mogla naći neka druga riječ umjesto otpadništvo, zvuči nezgodno.
— Mislim da je riječ tačna: otpadnik, konvertit, čovjek koji je promijenio vjeru. Bili smo hrišćani, pa smo ostavili staru vjeru i uzeli novu, okupatorovu. Zar to nije otpadništvo?
— Ne možemo biti sigurni da smo preuzeli samo hrišćanstvo. Postojale su razne muslimanske sekte bliske hrišćanima, ili, tačnije — paganima, kao što su bile bektašije. A zar i tadašnji mladi hrišćani, mislim: istorijski mladi, nisu bili više pagani nego hrišćani? Šta je njima bilo važno u kojoj će ih vjeri neko ugnjetavati? Tražili su svoj ekonomski interes. Osim toga, sa stanovišta vjernika-muslimana uzimanje islama nije otpadništvo, već pravi put i prava vjera.
— Zaista ne možete od mene zahtijevati ni takav način mišljenja ni takav način izražavanja. Ja sam musliman po rođenju, majka mi je klanjala pet vakata namaza dnevno sve do smrti. Volim taj svijet iz kojeg sam potekao, ali ja sam komunista i ateista. Ne želim nijednom riječju da povrijedim muslimane, jer bih povrijedio sam sebe, ali mi je nemoguće da govorim kao vjernik.
— Imate pravo, sigurno.
— Predlažete li neku pogodniju riječ umjesto otpadništvo?
— Možda: promjena vjere.
— To nije isto.
— I jeste i nije, kako hoćete.
— Razmisliću.
Rastali smo se kao prijatelji, ali nisam uspio da nađem pogodniju riječ.
…Eto tako (da se vratim na porijeklo porodice), negdje valjda početkom 17. vijeka, moj daleki predak Vujović iz Vranjske okupio je oko sebe sinove, devet ih je bilo, pa su se dogovorili da dvojica prime neprijateljsku vjeru, da brane ostalu braću i rodbinu. Ko zna da li su ih žrtvovali, odlikovali ili birali od oka. Izgleda da moji časni preci nisu bili suviše kruti što se tiče religije, a ni suviše iskreni: više ih je interesovala moguća korist, ili manja šteta, nego vjera. Za nas, za svoje nepoznate potomke, nisu mnogo marili. I možda su tu ravnodušnost prema svakoj vjeri prenijeli do mene u krvi moji docniji rođaci, a možda su svoju prevjeru plaćali većom revnošću u novoj vjeri.
I desilo se ono što je predački savjet zamislio, pa su dva brata, jedan Selimović, jedan Ovčina, branili braću i rođake, generacijama pamteći da su rod. Kad su rođaštvo počeli da zanemaruju, pa da zaboravljaju, pa da preziru, i kad se sasvim zatrla rodbinska veza, teško je reći: to je dio naše teške i neispitane istorije. Nekadašnja želja da se pomogne rođacima polako se pretvarala u crnu mržnju. Možda su Selimovići pobjegli iz Crne Gore u Bileću da se spasu od istrage poturica, možda su se zakrvljeni rođaci tukli i zatirali što su mogli žešće, i nije prošlo ni dvjesta godina a Selimovići i Vujovići nisu više ni znali da su iste krvi, a možda su nastojali da to što prije zaborave i sakriju. Povjesna drama bosansko-hercegovačkih muslimana već stoljećima se odvijala na ovim prostorima, sa islamom koji je u našim krajevima prodro na zapad Evrope, ostavši na razmeđu svijetova, most i granica Istoka i Zapada, Hasan u »Dervišu i smrti« kaže o tome: »Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme u strahu od ma kakvog rješenja«.6

Ljepše je ono što naša zemlja izmisli. — Moji bliži preci su se zadržali u Visokom, tu se rodio i moj otac Alija. Posjedovali su ogroman kompleks šuma i imanja, od Zavidovića do blizu Tuzle, i nekoliko kuća, od kojih je bila najljepša ona u Treštenici kod Tuzle, velika, na tri boja, lijepo uređena, okružena voćnjacima i velikim šumama, pogodnim za lov. Znam tu kuću kad više nije bila naša: možda mi je zato izgledala ljepša. Kupio ju je bogati seljak Nuhan, ime sam zapamtio, i izgled, i glas, zato što je bio potpuno drugačiji od svih ljudi koji su dolazili u našu kuću. Navraćao je svaka dva-tri mjeseca, petkom, na pazarni dan, sjedio u kuhinji, u suknenom odijelu zimi, u ubijeljenom ćetenbezu ljeti, uvijek razdrljenih prsa, crven u licu, opaljen od sunca i oprljen od vjetrova, jakog glasa od kojeg se tresla kuća naročito kad se smijao, slobodan i otvoren pred svakim, osim pred majkom i ocem, pred njima je bio uzdržan i uvijek ih zvao hanumom i agom. Nama djeci je donosio grohotulje, jabuke i kruške, ponekad i med. Sve nam je na Nuhanu bilo zanimljivo, i njegova koščata široka ramena, i uvijek ogoljena prsa, razdrljena i na mrazu, i njegov moćni smijeh koji se pred našim ocem prekidao kao prerezan, i ponizni stav tog jakog čovjeka, i njegov seljački »zavaljeni« govor, čudne intonacije, sporog ritma, plastičnih vokala, izrazitih dužina, rijetko bogate leksike, i njegov crveni šal omotan oko glave, i opanci putravci navučeni na bijele vunene čarape, i zdrav znoj što se osjećao od njega, zbog čega su se služavke ljutito mrštile. Nama djeci to nije smetalo, ali i kome je smetalo, nije smio ništa da kaže. Nuhana se sjećam i po pričama koje nam je pričao, sporo, čudno, utišavajući ili pojačavajući glas, o vješticama, krilatim konjima, o medvjedima i vukovima, sa toliko uplašene mašte, da smo se mi ustrašeno osvrtali oko sebe. Ali čini mi se da upravo Nuhanu treba da zahvalim Što prilično dobro poznajem naš narodni jezik: seljački sam upoznao od Nuhana, urbani od majke, šatrovački, mangupski, od kočijaša. Nuhan me i privlačio i odbijao: privlačio me osobenošću, slikovitošću lika, čudnim govorenjem, a odbijao hajdučkim izgledom, ogromnim šakama, oštrim crtama lica i dugim brkovima, a najviše me plašio iznenadnim opasnim bljeskom u očima, naročito ako bi ga podsmijehom naljutili koči jaši. Bojao sam se da će odjednom učiniti nešto nesvakidašnje i opasno, ne znam šta, ali nešto teško, zapaliće kuću, pretvoriće se u vukodlaka, odnijeće dijete. Naročito nam je to padalo na um poslije grdnji koje smo čuli poslije Nuhanova odlaska od služavki, koje su sijevale očima gledajući za njim: — Stari vještac! — govorile su s mržnjom. Ne znam odakle kod gradske sirotinje taj prezir prema seljacima, možda je to potreba da neko bude društveno niži od njih. Nisu ga trpjeli ni naši kočijaši. Zadirkivali su ga i ismijavali dok su prolazili pored njega, ne baš glasno, nešto zbog oca, jer je moj otac volio i cijenio Nuhana (ni s kim nije bolje lovio), a i zbog samog Nuhana: stajao je uz ogradu vrta, dugih ruku, koščat, nakostriješenih obrva, kao da je spreman na skok, sličan kurjaku, opkoljenom u Šestaru. Nikad im ništa nije rekao, ali ne bi bilo lako ni njemu ni njima da su se sudarili. Najpodmuklije ga je dirao momak Ađul, ružan i zao, neugodan, podmukao, težak, koji je jedne noći, prilikom pijanke, izboden u »Zelenoj bašči«, pa je jedva ostao živ.
— Ima li djece? — pitao je Nuhan.
— Ima, troje.
— Ih jazuk7, braćo!
Ali, ma koliko da sam ga se bojao, naročito ponekad, Nuhan je za mene ostao veoma značajna ličnost, i gotovo zauvijek simbol seljaštva, narodne poezije, teškog života, nečeg svježeg i zanimljivog, ali i opasnog. Pritisnulo ga je i ubilo drvo u poljičkoj šumi, dok je sjekao bukvu.
Moji preci su bili age, pučkog porijekla. Otac je, braneći Nuhana, znao da kaže: — I mi smo doskora bili seljaci… Porodična tradicija je znala za četiri gradske generacije Selimovića, u Bileći, bili su trgovci i zlatari. Dalje od toga se nije znalo, pa sam pretpostavljao da se tim zaboravom prikrivao hrišćanski korijen. Ne znam kako su se obogatili, ni kada. Znam kad smo osiromašili: pred prvi svjetski rat. Ali je otac poslije rata opet imao veliku štalu lijepih konja, i uspješno se bavio trgovinom. Aginsko siromašenje je bilo sasvim drugačije od begovskog: poslije prvog svjetskog rata begovi su propadali beznadno i nepovratno. Najčešće su postajali podvornici, trafikanti, kuriri, ili su gladovali skriveni od ljudi. Age, obično trgovci i zanatlije, bili su otporniji i praktičniji.
Otac je bio krupan, visok, snažan, veseo, živ, pust, nemiran, neukrotiv. Kako se kaže u Bosni, on je istutnjio i svoj i moj tal nemira. Kad mu je bilo osamnaest godina, oženili su ga, da se smiri. Ali mladi ženik Alija, koji je pokušao da vidi može li živjeti sa ženom koju su mu drugi izabrali (tragovi tog pokušaja su ostali), iznenada je pobjegao od kuće, od nevjeste, od roditelja i neželjenih obaveza i obreo se u Tuzli, kod nekih dalekih rođaka. Iz tog braka od nekoliko noći, koji se uskoro razveo s velikom odštetom bivšoj nevjesti, rodilo se žensko dijete, moja polusestra, Hanumica, koja je živjela s nama.
Nena i djed (pravi djed, vjerovatno), ubrzo su došli u Tuzlu za nemirnim mladićem i, naravno, sve mu oprostili. Da nisu tako učinili, izgubili bi ga.
Kupili su veliku Dedajića kuću (koja i danas postoji)8 i postali Tuzlaci.
Danas izgleda teško objašnjivo kako to da djed i otac nisu ništa radili; živjeli su od prodaje porodičnih imanja. Bilo je to početkom vijeka. (1936. poslije očeve smrti, ja sam prodao posljednje što je ostalo, konje, kola, hambare, a 1945, poslije rata, i kuću s baštom.)
1902. godine bogati mladić-pustahija zagledao se u siromašnu ljepoticu Pašu Šabanović iz neposrednog komšiluka, dijelila ih je samo baštenska ograda. Nije pristao na prvu djevojku koju su mu izabrali roditelji, na drugu koju je on izabrao sam, nisu rado pristali roditelji. Ali je on uvijek odnosio pobjedu. I tako je moja majka došla u kuću u kojoj je nisu željeli, mada to nisu pokazivali.
Bašta moga djeda i bake s majčine strane, kroz, koju je proticao potok natkriven johama i vrbama, puna cvijeća, s ogromnom dunjom na sredini, bila je najljepša bašta na svijetu, stvorena za gledanje i uživanje. (Tada, gledajući ribice u bistrom potoku, zavolio sam tekuću vodu, to mi je postala gotovo opsesija.) Nikad više nisam otišao da vidim tu kućicu iz bajke, sve od djetinjstva, da ne narušim svoj daleki san.
Uskoro, sasvim iznenada, otac je prodao divnu staru kuću, od osam soba, na sprat, s rezbarenim drvenim stepenicama, s bogatim verandama, i sagradio drugu, manju, ružniju, mračniju, u komšiluku, iza džamije, duboko uvučenu među bašte i voćnjake, a uz nju je sazidao staje, hambare, veliki mutvak (ljetnu kuhinju od dvije velike prostorije, s ogromnim kaminom zidanim od cigle, koji nam je bio osobito drag u hladne jesenjske večeri).
Ne znam zašto je otac prodao staru kuću, u kojoj smo se rodili moj najstariji brat, starija sestra, i ja (1910). Dugo sam žalio za njom, jer je zaista bila lijepa i vedra. Izgleda da je to učinio zbog ljubomore, jer je kuća cijelom prednjom stranom slobodno gledala na prostranu meraju, preko koje su ljudi neprestano prolazili, a uveče sjedili, pili rakiju i pjevali kucajući uz saz. Vjerujem da mu je to smetalo.
Prva moja sjećanja vezana su za rodnu kuću, mada je to čudno, jer sam bio suviše mali da bih mogao nešto zapamtiti. Pa ipak mi u sjećanju nejasno stoji širok trijem i drveno stepenište što vodi na sprat, pamtim bunar u dvorištu i voćnjak iza kuće. Ali nisam siguran u svoje sjećanje, možda sam sve izmislio ili u sebi naknadno dogradio prebacujući buduće viđene slike u ranije vrijeme. Ali se potpuno sjećam velikog paunovog pera što ga nosi moj brat iz stare kuće u novu, dok ja, trogodišnjak, nosim majčinu posudicu za podvlačenje sur me (crnilo za obrve). Ako mi je i ovo sjećanje brat sugerirao svojim pričanjem, onda je čudno što je tako živo, plastično, bogato detaljima, ubjedljivo po mome prisustvu. Ili su ta rana sjećanja složena, vanvremenska, sastavljena od mnogih sjećanja, svojih i tuđih, strukturirana u višeslojnu tvorevinu koja djeluje uvjerljivo bogatstvom stvarno doživljenih detalja, mada ne svih u jednom trenutku. Možda sam sastavio u imaginarni doživljaj ono Što je postojalo izdvojeno: blistavo šareno nojevo pero zadjenuto za veliko ogledalo u ćošku »gostinske« sobe, i burmutica obješena o srebrnom lančiću na ogledalu, nisu bili nevažni predmeti u mom djetinjem svijetu, i ja sam ih oživljavao svojim učešćem, vezivao sam ih za sebe svojim prisustvom.
Ne znam šta se desilo sa starim turskim namještajem, ali je nova kuća namještena moderno, evropski, a la franca, i dugo je djelovala hladno i odbojno, s krevetima od politirane hrastovine, s trpezarijom u kojoj nismo jeli, osim kad dođu gosti (pa i tada se znalo ko smije i mora da uđe). O svečanim prilikama jelo se zajedno za sinijom (o ramazanskim iftarima, prilikom dva bajramska ručka, prilikom dolaska bližih rođaka). Ništa se drugo nije slavilo (nikakve godišnjice, rođendani, praznici). Uz novi namještaj ostale su u sobama šeći je, valjda zbog lakšeg prelaza na novi red i zbog ublažavanja odbojnosti modernih stvari. Tako je nastao neki mješoviti zapadno-istočni stil, koji je odražavao nostalgiju za starim i želju za novim. Majka i nena se valjda do smrti nisu naviknule na stolice i stolove, i uvijek su sjedile s nogom podavijenom na stolici. I zaista su bile intimnije stare udobne šeći je, podovi i zidovi zastrti ćilimima, dušeci što su se uveče vadili iz rezbarenih musandri (vrsta plakara), i prostirali po podu za spavanje. Za živu glavu niko nije smio da uđe u sobu u cipelama, to se smatralo uvredom kuće i grijehom, i zaista je sve blistalo od čistoće.9
Ne znam kada su nabavljene knjige kojih se sjećam iz ranog djetinjstva, ni kome su služile, jer je otac malo šta čitao osim novina, »Gajreta« i djela Safvet-bega Bašagića, sa djelima nejasnog naslova »Trofanda« i si. Vjerovatno je otac nabavio knjige svome ljubimcu, najstarijem sinu Šefkiji, a on je docnije nastavio da ih kupuje u ogromnim količinama. I meni je otac dao pravo i privilegiju koju je imao brat, da uzimam sve knjige na kredit u knjižari Jovana Petrovića, i tako smo nabavljali sve što nam je izgledalo vrijedno i zanimljivo, pa su knjige preplavile kuću, bilo je preko 5000, uglavnom cjelokupnih djela svih tadašnjih izdanja »Nar. prosveta«, »Nova literatura«, »Kosmos«, »Karijatide« i dr.) savremenijih i starijih Časopisa (SKG, »Nova Evropa«, »Bosanska Vila« itd.). Sve su to odnijeli Nijemci i ustaše, kad smo mi otišli u partizane. S mojim knjigama nestale su i knjige moga prijatelja Voje Jovanovića koje sam bio sklonio s namjerom da mu ih sačuvam (naročito stotinak stručnih knjiga iz agronomije).

Pokopano je jedno vrijeme. — Otac je volio lov, konje, kocku, piće, društvo. Svugdje rado viđen zbog vesele naravi i široke ruke, zovi jalan i duhovit, imao je mnogo poznanika, i uvijek je, veseo i nasmijan, bio u središtu pažnje. Kao Hasan u »Dervišu i smrti«: »Pretresan je na sitno sito, zgodan predmet za stotine radoznalih nagađanja, naročito u početku, dok nisu navikli, a on je na sve odmahivao rukom, bilo mu je svejedno, kao i sve u životu. Družio se sa svakim, razgovarao s muderisima, trgovao s trgovcima, pijančio s barabama, šalio se s kalfama, ravan svakome u svemu čime se bavio, a opet promašen u svemu«. Možda zato što se ničemu nije predavao potpuno.
Volio je lov. Tu strast je naslijedio moj stariji brat Muhamed. Pričao je lijepu priču o tome kako je išao u lov s jednim preživjelim prijateljem očevim, jednim starim seljakom s Konj uha, čuvenim lovcem. Adžo je znao loge svih zvjerki u planini, sve staze kuda prolaze, vrijeme kad silaze na izvore i pojilišta. Smjestili su se u jednu lijesku. — Sad će proći krdo košuta — upozorio ga je adžo. — Budi tih, i ne puši! — Samo što je to rekao, čuo se mek gaz čaporaka po šumi, i stado košuta je zastale na proplanku, upravo pred njima, kao da su došle na slikanje. Brat je prvi put vidio životinje na takvoj blizini i u takvom broju, i učinio je ono što mu je naredio instinkt lovca: digao je cijev lovačke puške i nanišanio na jednu košutu. Tada je adžo mirno otklonio njegovu pušku i prijekorno rekao: — Misliš da ja nisam mogao sve da ih pobijem? Ali više volim da uživam u njima živima. Tako smo činili tvoj otac i ja.
Lov im je bio i svako drugo uživanje, a društvo i razgovor iznad svega. U lov su išli u kočijama, u štajervagenu, ili u lakim kolima sa šaragama, u koje se stavljalo sijeno pokriveno ćebadima. Za njima su išla druga kola s jelom i pićem. (Jedan očev kočijaš, Kreho, o njemu govorim u pripovijeci »Izlet u život«, uvijek je vozio ta prateća kola.) U nekoj bogatijoj seoskoj ili u lovačkoj kući »lovili« su danima, a u šumu su zalazili s puškama i sa psima da se osvježe i da protegnu noge. Konji i psi su mu bili najveća ljubav, i ponekad je držao po dvadesetak »paradnih« i teretnih konja i isto toliko a i više pasa najčudnijih vrsta, od običnih lovačkih tragača do krvoločnih brkatih baraka koji su bez straha skakali i na medvjede. Zbog oca, cijelog života mrzim pse, jer mi se činilo da su nam oni oteli očevu ljubav. (Jednom smo se razboljeli ja i jedna očeva kuja, najbolji lovački pas. Otac je, sav izvan sebe od žalosti i brige, doveo konzilium veterinara da pregledaju kuju, i uznemiren, nije se odmicao od bolesnika; mene nije ni pogledao, niti je upitao za mene; to je moj prvi veliki bol zbog dubokog osjećanja nepravde.)
Kockao je često i žestoko, gubeći ogromne svote, čitava bogatstva, ali je to primao olako, gotovo veselo. (U djetinjstvu sam bezbroj puta pročitao Lazarevićevu pripovijetku »Prvi put s ocem na jutrenje«, s oduševljenjem zbog očeva preobraćenja i s tugom, jer nisam vjerovao da je to mogućno.) Pomogao je ljudima, ne držeći mnogo do toga, a još češće su ga varali vješti poslovni ljudi, gledajući samo da izbjegnu njegov prvi bijes. Tog zanimljivog, sposobnog, pametnog, vedrog, anarhičnog, nepraktičnog, slikovitog čovjeka uzeo sam kao prototip za lik Hasana u romanu »Derviš i smrt«. Takav kakav je bio, mogao je nastati samo na zakašnjelom razmeđu patrijarhalnog i ranog kapitalističkog društva, i samo ovdje, kod nas, u vrijeme kad je jedan društveni sloj nestajao a drugi se nije uobličio, a u svijesti ljudi ostalo je sjećanje na moćne feudalce-begove i njihovo ponašanje, pa se to oponašalo, često na karikaturalan način. Čudeći se toj pojavi, razmišljao sam zašto su se muslimani u Bosni tako olako i neodgovorno odnosili prema sebi i svome životu: nisu znali da organizuju svoje poslove, vodili su ih bezbrižno i preko ruke, nisu htjeli ni znali da štede i ekonomišu, nisu — po pravilu — umnožavali svoja imanja već su ih trošili, pa se njihova ekonomska moć neprestano umanjivala.
Potpuno nedostaju ozbiljna i svestrana naučna objašnjenja te pojave, i moje pretpostavke su samo domišljanja: čini mi se da su uzroci tog nesnalaženja moralno-psihološke prirode, posljedica istorijske situacije muslimana na ovom prostoru. Nacionalna neodređenost, lutanje između etničkog i religioznog identifikovanja, neimanje kolektivnog smjera i nedostatak povjesne perspektive, rezultirali su kolektivnim nesnalaženjem, i pasivnim odnosom prema životu koji, poslije 1878., nisu smatrali svojim.10
Prema djeci otac je bio strog, ili najčešće ravnodušan. U njegovu sobu smo ulazili samo kad nas pozove, i tada smo išli kao na strašni sud. Dvaput godišnje morala su sva djeca da uđu, na dva Bajrama, zbog čestitanja. Nije bio religiozan, ali smo slavili glavne vjerske praznike. Po nacionalnom osjećanju bio je Srbin, i znao je za nerazgovijetno porodično predan je o porijeklu iz istočne Hercegovine ili sjeverne Crne Gore. Bio je prijatelj Avde Hasanbegovića i pobratim Hamida Kukica, dugogodišnjeg sekretara »Gajreta«, ali je bio suviše komotan da bi se u politici življe zainteresovao.
Na ramazanski i kurbanski Bajram, rano u jutru, mi djeca svježe okupani, namirisani, obučeni u nova odijela, stali bismo u red u hodniku pred očevom sobom, po godinama, i čekali da počne kratki i neugodni ritual bajramskog prijema. Pošto bismo, na majčin znak, pokucali i čuli očev dubok glas, ulazili smo kao da smo skakali u hladnu vodu. Majka je bdjela nad tom ceremonijom koja nije nikome pričinjavala radost, brižna da se sve odvija po očekivanom redu, uznemirena da se negdje nešto ne pokvari, srećna što smo se okupili zbog vjerskog praznika, i što je On pristao da nas primi. I mi smo bili nervozni i uzbuđeni, jer je otac bio Zevs, prema čijoj smo se veličini i značaju pretvarali u zrnce pijeska. (Odatle kod mene strah od autoriteta, i docnije pobuna protiv njih: sve što sam u svojim djelima govorio o vlasti i moći, možda ima korijen u odnosu prema ocu). U sobu smo ulazili smeteni, zaplićući nogama, zagluhnutih ušiju od bubnjanja krvi, držeći pristojan razmak među sobom (ni premalen da se guramo, ni prevelik da On dugo čeka), poklonili se kad dođemo na red i, jedva znajući za sebe, prilazili do šeći je na kojoj je sjedio prekrštenih nogu, ljubili mu ispruženu ruku i povlačili se unatraške, olakšano predišući i dolazeći sebi tek pred vratima. Bilo je mučno i teško to čestitanje, zbog kojeg sam, valjda, zamrzio sve ceremonije u životu. To patrijarhalno strahopoštovanje bilo je više posljedica patrijarhalne ravnodušnosti prema djeci nego očeve strogosti, jer se ne sjećam da je nekoga od nas udario. Ali nas nikad nije ni poljubio. Bio je iznad nas, dalek i odvojen, kao bog. Ako nas je slučajno i volio, mi to nismo znali, a čeznuli smo i za najmanjim znakom ljubavi, željnije nego gladan čovjek za komadom hljeba. Sjećam se, jednom sam dobio zapaljen je pluća, bio sam tada u osnovnoj školi, danima sam ležao u vatri, boreći se u košmarnom bunilu s najčudnijim fantomima. Nas kućni ljekar (divna, topla starinska institucija), dobrodušni debeljuškasti dr Kac, bečki Jevrejin koji je došao u Bosnu doveden nekim svojim, potpuno neshvatljivim razlozima (uvijek sam mislio da se zbog nečeg žrtvovao), dolazio je našim fijakerom svaka dva-tri sata, kuckao me, pregledao slušalicama, davao savjete i lijekove, tješio me, i sam zabrinut. Svega se sjećam što se tiče doktora Kaca, i njegovog cvikera na debelom nosu, i njegova umirujućeg pod voljka, i zaobljenog stomaka, i dobroćudnog osmijeha, a naročito se sjećam ljekovitog dodira kratkih punačkih prstiju koji su odjednom postajali najdublja veza među nama, najtoplija zaštita, i ljudska toplina koja mi je nedostajala. Jedne noći, posebno kritične, stariji brat i sestra su presjedili uza me, neprestano mi mijenjajući obloge i sačekujući me s ljubavlju kad izronim iz tame nesvijesti. Oca nijednom nisam vidio, za cijelo vrijeme bolesti; nisam pitao da li je dolazio, volio sam da mislim da je navraćao dok sam bio u nesvijesti.
Dubokom nežnošću sam se tada vezao za brata i sestru. Očeva ravnodušnost me je teško ožalostila, pa i ozlijedila. Godinama nakon toga mogao sam zaplakati kad se sjetim te noći. Zbog oca, što ga se nije ticalo da li postojim i da li sam zdrav ili bolestan, i zbog brata i sestre što su željeli da mi nadomjeste svu ljubav koju mi je otac uskraćivao. (A dvadesetak godina poslije te dramatične noći, na izmaku druge, daleko teže i dramatičnije noći, kad je voljeni brat, strijeljan, izdisao negdje u okolini Tuzle, u praskozorje jednog jutra na samom kraju rata, sam na svijetu, ponižen i prokažen bez ikakve krivice, nisam mogao da mu vratim makar dio ukazane ljubavi ni da mu pomognem u tom najstrašnijem času njegova života, da mu dodirnem ruku, da mu olakšam samoću pred nepovratni put u nepoznato, nisam ni znao šta se s njim dešava. Taj moj ubijeni brat je moja najveća tuga, i oni koji su ga ubili kao da su dugo smišljali kako će mi nanijeti najveći bol.)
To što nam je otac uskraćivao željenu ljubav, bila je naša a možda i njegova nesreća. (Idealizovani očev lik, Hasana, nisam nimalo slučajno ostavio bez djece: lišio sam ga razloga da ga opteretim jednom teškom krivicom.) Ali je ta praznina među nama mogla da bude razlog i izvor mnogih kompleksa kod nas, djece. Emocionalna pozlijeđenost i oštećenost mogla se u nama okrenuti u potpuni nihilizam i cinizam, ili u neutoljivu emotivnu glad, ili u buntovništvo, otpor, težnju za nezavisnošću svih ljudi i svih veza, stalno osjećanje povrijeđenosti koje se nikad i ničim ne može rekompenzirati, zbog čega je čovjek vječno u stavu odbrane. Desilo se i jedno i drugo i treće, a kod mene se naročito izrazilo kao pobuna protiv nasilja autoriteta. I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću, uvijek sam je očekivao, a svako me mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom; pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac.
Ni majci nije bilo laku. Otac ju je sigurno volio (nježno se odnosio prema njoj, nikad nismo čuli da je povisio glas u razgovoru), ali je bio suviše pust da bi bio prema njoj sasvim korektan. A možda nije ni suviše kriv, žene ga nisu ostavljale na miru, i on je, neopterećen brigama, materijalno obezbijeđen, tjelesno snažan, bez naročitog moralnog osjećanja odgovornosti, lako ulazio u ponuđenu igru. Malo je šta ostajalo skriveno, jer su žene, najčešće anonimno, telefonom, otkrivale majci svaku očevu vezu. Ona je ćutala i trpjela, skrivajući sve od nas, koliko je mogla, da bi prikrila i njega i svoj bol. Ne znam šta su razgovarali u svojoj sobi i da li se usuđivala da ga nešto upita i da mu štogod prigovori; vjerujem da je sve ostajalo zapretano u njoj. Nepismena, zatvorena u sebe, osjetljiva, usamljena, obilježena bolom nesrećne žene, obuzeta ljubavlju prema čovjeku koji tu ljubav nije cijenio, mučena glasovima o njegovim ljubavnim vezama, doživljavala je, vjerujem, život kao mučnu tragediju, jer se zbog oca, da bi se potpuno posvetila njemu, da ga čeka, da misli o njemu, da ga služi kad dođe, odvojila od nas, djece, od svojih sestara, od cijelog svijeta. Vjerovatno je tako bježala i od glasova o njemu koje nije željela da čuje. Tako se među nama nikad nije stvorila prava ljubav, ni s njene ni s naše strane. Izgubili smo mnogo i ona i mi. Ćutala je odvojena i usamljena, bez snage i volje da svoju tugu ublaži brigom za naš život. Ništa nam nije nedostajalo od onoga što tuđe ruke mogu da pruže, ali nam je bilo žao što je majčin i naš život toliko razdvojen. A u rijetkim časovima, kad je uspijevala da pobijedi svoju pustošnu tugu, vidjeli smo kako je sve moglo da bude drugačije: tada nam je pričala čudne priče, polu bajke, polu životne istine, o ženi što je ostavila muža i dijete i pobjegla s drugim, ne osvrćući se na dječji plač, pa je za kaznu pretvorena u lisicu i u zimskim noćima plače na brdu, žaleći zbog svoje nerazumnosti: a mi smo zaista slušali kako sa tušanjskog brda, grebi ja, tužno plače lisica u zimskoj noći, kao da neko cvili ljudskim glasom. Pričala je i divnu priču o crnom duhu, karanđolozu koji o Bozuku (muslimani tako nazivaju Božić, da ne pomenu božje ime) sačekuje ljude na raskršćima, u ponoć, i iznenada ih zajahuje. Crn je, smrdljiv i težak. — Je li ti teško? — pita. Ako čovjek kaže da je teško, postaje još teži; a ako kaže da nije teško karanđoloz nestaje. Ta priča o životu djelovala je na mene prvenstveno kao bizarna slika, koju sam živo predstavljao, znao sam čak i mjesto gdje je karanđoloz sačekivao ljude, na raskršću ispod grebi ja; tek docnije, kad sam odrastao, shvatio sam je kao mudrost, kao parabolu o životu, koji je sve teži što ga težim smatramo.
Samo jednom prilikom se sjećam svoje majke kad je bila razdragano vesela. Zimi se u muslimanskim kućama obično pravi ćeten-halva, od šećera, meda i brašna, pa se u tepsijama iznosi u dvorište, da se smrzne, tako se bolje konča (rasipa u konce). Obično tada žene priređuju razna veselja s pjesmom i igrom, a momci kradu tepsije s ćeten-halvom, i niko to ne zamjera. Sjedeći u sredini sobe, među ženama i djevojkama, majka je uz tepsiju pjevala stare pjesme, divno je pjevala, koliko se sjećam. Inače je obično bila ozbiljna i povučena.
Ali, ma kakav da je bio odnos u kući, otac nije vladao. (Možda mu je to kućno carstvo bilo sitno i nevažno.) Vladale su u stvari žene: pamtile su se kao vladari. Taj matrijarhat u patrijarhatu (sva vlast u ime gospodara kuće) čvrst i neprikosnoven, i utoliko sigurniji, jer nije ničim dovođen u sumnju, otklanjao je i pomisao na pobunu, na sam njen početni dah. (Ako bi pobuna već izbila, to bi bio početak raspada porodice.) Žene su branile porodičnu zajednicu snagom ustaljenog reda, nedodirljivošću tabu-a, čvrstinom grupe čija je kompaktnost, bez obzira na međusobna neslaganja i odnose, bila upravo nevjerovatna. Osnova tog zajedništva sigurno je ekonomska, ali je dobijala i svoje ideološke, društvene, psihološke, emotivne dimenzije, i sve se splitalo u čvrst sistem mišljenja i dubokih uvjerenja, koja su imala gotovo religioznu stamenost. Da bi se pomjerio ili razrušio taj čvrsti sistem, trebalo je imati neslućenu snagu negatorstva i destrukcije, što su, u većem obimu, uslovljavale sama jače društvene krize (pauperizacija seljaštva, proletarizovanje gradskog elementa itd.). Kod muslimana je dugo sačuvana čvrstina porodice, zbog upornog tradicionalizma i zbog nepovjerenja prema novinama, a nosioci te kohezione i tradicionalističke snage bile su žene. Bezbrojne babe, tetke, strine, rođake nejasnog srodstva, djelovale su neprestano, ljubavlju, nježnošću, laskanjem, dobro usmjerenim pohvalama, prilagođenim pričama, aluzivnim parolama, plačnim uzdasima, prijekorom i prijetnjom, ako je potrebno. Uvijek sam se divio kako ta ženska mašinerija melje mlade ljude, uljuskivajući ih u ugodnost i zaista divnu toplinu porodične sigurnosti, plašeći ih bezbrojnim opasnostima koje ih vrebaju izvan porodičnih tvrđava, ostavljajući svaku neprilagođenu misao usamljenom i izolovanom, a prihvatajući svako pokajanje s istinskom radošću.11
U ulozi čuvara starog reda muslimanske žene su pokazivale izvanrednu snalažljivost i upornost. Njihova vitalnost, kao posljedica kondenzovane, neistrošene životne energije, u stvari je nagonske sredstvo odbrane porodice u kojoj je njihova sigurnost. Izvan porodice počinje rasap starog i ustaljenog i hod u novo i nesigurno. I ovdje je uočljiv nedostatak kolektivnih aspiracija okrenutih ka nekom društvenom cilju, pogodovao intimnijem doživljaju porodice i jačem porodičnom osjećanju. Odatle i jako religiozno osjećanje, čiji je nosilac porodica, pogotovu žene, mada je ženi zabranjen pristup na molitvu u džamiju (osim na večernje molitve uz Ramazan) i na sprovode. (U muslimanskim baladama, najautentičnijem izrazu muslimanskog duha postoji gotovo samo jedna jedina antinomija — sukob između porodičnog i ličnog.) Jača kriza porodice javlja se 1929. U našoj porodici strog i nepomerljiv red, bez ijednog pokušaja pobune, održavan stalnom brigom žena, bio je osiguran zastrašujućim očevim autoritetom. Ali se u nama već bilo rodilo nešto nepomirljivo, strasno, željno, bolesno, povrijeđeno, i bilo je samo pitanje vremena kad će se na izgled čvrsta tvrđava srušiti. Kad već nismo imali ljubav, u nama se, čak i nesvjesno, javila pobuna, i mi smo je slijedili svako na svoj način, i svako u svoje vrijeme, kad bi se javio njegov čas. Formirali smo se kao osjetljivi, samosvjesni, ponekad i agresivni ljudi, u strasnoj potrazi za smislom. I opet to je to bio sukob između porodičnog i ličnog, između lične želje za ljubavlju i porodične atmosfere u kojoj smo i ostali željni ljubavi.
Kad je otac umro, 1936. godine, u punoj snazi, od apopleksije, u svojoj pedeset četvrtoj godini, ličilo je to na kataklizmu, na strašni uragan koji iza sebe ostavlja pustoš, njegovo patrijarhalno ponašanje — da nikoga ne obavještava o svojim poslovima, pa ni svoju ženu — pokopalo je blagostanje porodice. Prvi su stigli njegovi poslovni partneri, i naša nepraktična majka im je dala sve njegove papire, knjige, notese, zapise, ugovore, priznanice, i oni su uzeli što su htjeli i što im je bilo potrebno, a u onome što je ostalo niko više nije mogao da se snađe. Uskoro je sve počelo da se ruši, kao loše građene kulise, radnje, mnogi poslovi, nestajali su, izmicali, isparavali, javili su se dotle nepoznati dugovi u banci, založen je porodični nakit, nailazila je nesreća za nesrećom, u buljucima, u četama, kako kaže Šekspir. Da li je to bila nečija prevara, ili samo objelodanjeno pravo stanje, dotle skriveno fasadom jake ličnosti, niko nije mogao sa sigurnošću da kaže. Prijatelji su nam savjetovali da povedemo parnicu, ali nismo željeli da se petljamo sa stvarima o kojima pojma nemamo. Primili smo nametnuto stanje i siromaštvo s njim.
Tako je pokopano jedno vrijeme, i jedna iluzija.
Poslije očeve smrti majka se samo ugasila, kao da je umrla. Prestala je da se dotjeruje, oblačila samo u dimije i bluze tmurnih, tamnih boja, pustila da joj kosa pobijeli bacivši knu, surmu za obrve i boju za lice, izvadila je i bacila zubnu protezu koju joj je zubar dr Kadrnka napravio poslije petog porođaja, prestala je da se smije, pa i da govori. Gotovo je prećutala ostatak života. Nisam znao da može da postoji tolika ljubav; u njoj je bilo mnogo samozatajnog i samoubilačkog. Vegetirala je tako još dvadesetak godina.

ZAVIČAJNO NASELJE TUŠANJ
Naselje gdje sam se rodio i gdje smo prije rata stanovali, Čudnog imena Tušanj, nalazi se na zapadnoj strani Tuzle. Ima tri mahale, svaka ispod jednog brda: Donja mahala ispod Šarampova,12 Gornja mahala ispod Piskavice, i Dragodo ispod Deminca. Sva tri brda su prelazila u slobodnu prirodu, u divne šume u neposrednoj blizini Tuzle. U sve tri mahale, a naročito u Gornjoj, stanovali su rudari, koji su radili u rudniku Kreka. To je bilo naselje sirotinje koja je živjela u ružnim kućercima, bez ikakvih sanitarnih instalacija, sa skromnim mutvacima sklepanim od starih dasaka i pleha, s malim baštama u kojima se gajilo povrće i cvijeće, što je skrivalo sirotinjski izgled naselja. Bile su samo tri bogatije porodice u Tušnju, naša, pa Žilica, trgovačka, i činovnička porodica Sime Erakovića, poznatog člana »Mlade Bosne« i Kočićeva prijatelja.13 Škole u Tušnju nije bilo, pa smo išli u školu na Pazaru, uvijek zajedno, jer su nas djeca iz ostalih gradskih naselja prezirala i napadala. Nismo se plašili, bili smo solidarni, i često smo se tukli. (Osjećao sam se društveno ugroženim, kao i ostala tušanjska djeca, i rano se u meni pobudilo osjećanje mržnje i zajedničke solidarnosti kao odbrane.)
Sve ostalo su bili siromasi sa mnogo djece i sa malim nadnicama, pravi proleteri koji, osim svojih ruku, ništa drugo nisu imali. Najupečatljivija i najuzbudljivija knjiga iz mladosti bila mi je Zolin »Žerminal«. Pokušao sam da ga čitam tušanjskim rudarima, jer je to knjiga o njima. Slušali su kratko i prezrivo odmahnuli rukom, rekavši ružnu riječ.
Tada sam se vezao za te tušanjske rudare, Čudnom ljubavlju, u kojoj je bilo razumijevanja, sažaljenja, čak i straha, jer su ti dobri ljudi postajali strašni kad se opiju. A opijali su se, naročito subotom i nedjeljom. U dane kad su primali plate, sve kafane i birtije od Kreke do Tušnja bile su pune. A bilo ih je mnogo, od kafane Hasana Zonića, uza sam izlaz iz rudnika, do kafane »Kod tri vrbe« u samom Tušnju. Tada su rudari, pijani i obeznanjeni, bili veoma opasni, naoružani teškim lampama-karbitušama u rukama ili obješenim o debele kuke u džepovima kaputa, i po cijelu noć se orila njihova neskladna pjesma, a niko, pa ni policajci, nije se usuđivao da im išta prigovori. Kući su dolazili krvavih očiju, kivni na cio svijet, i svu svoju muku iskaljivali mlateći žene i djecu, poslije bi spavali teško i dugo, do sljedeće smjene u jami.
Žene i djeca rudara bili su pravi mučenici, sirotinja kakva se valjda može naći samo ovdje kod nas, na ovom dijelu Balkana. Žene većinom, ali i djeca strpljivo su satima čekali pred »kanarom« (klanicom), i ljeti i zimi, da za jeftine pare kupe furdu (ponutricu), koju su bogatiji kupovali za pse, pa su to kuhali s koprivom i krompirom i jeli s kukuruznim hljebom. Pamtim tu kanaru, kao mjesto očaja, na rječici Jali, u koju su iz klanice bacani otpaci, pa su se na krvavoj plitkoj vodi skupljala jata gavranova, otimajući se o otpatke. Ne znam za teže scene očaja i sirotinje. Poznavao sam sve rudare, posjećivao ih u njihovim siromašnim kućama, igrao se s rudarskom djecom. (Osnovali smo tušanjski fudbalski klub, sastavljen uglavnom od rudarske djece, trenirao nas je moj stariji brat.) Bili smo srećni kad su htjeli da nas prime kao ravnopravne učesnike, u igrama, u krađama voća, u tučama. Činilo nam se da su više znali o životu nego mi, iako smo bili istih godina. Vezao sam se za njih čudnom ljubavlju, pomalo s osjećanjem krivice, Što nisam bio siromašan kao oni, pomalo s osjećanjem straha, jer sam uvijek očekivao nešto mučno i teško.
Misleći na teške rudarske lampe-karbituše, uvijek se sjećam krupnog rudara Alje, divnog čovjeka, koji je naročito volio djecu, ali je jedne noći kad se pijan vraćao sa smjene, karbitušom ubio svoga najboljeg druga i prijatelja, u ko zna kakvoj svađi. Ujutro, zapamtio sam, na raskršću, kod kafane »Kod tri vrbe«, stajao je Aljo, onako krupan i visok, pognute glave, u lancima, oko njega policajci i sudski činovnici koji su vršili uviđaj, a pred njima na zemlji, pokriven ćebetom, ubijeni rudar. Aljo je samo ćutao i nešto nejasno mrmljao, sigurno da ne zna kako se to desilo. Moj otac je obišao obje unesrećene porodice, bio sam mu zahvalan na tome, a ja sam, neprimjećen u gužvi, slušao kako žene plaču, jednako uništene obadvije, bez ikakvih sredstava za život, a s buljukom sitne djece.
Volio sam zaista te ljude koje je život potpuno obespravio, a oni su svoj položaj činili još težim, iz očajanja. (Uvijek me interesovalo šta su bili ti ljudi za vrijeme otomanske imperije, i kako su brzo, već za vrijeme austro-ugarske okupacije dospjeli dc samog dna bijede. Zar je mogućno da su oni ikad u istoriji bili ičim privilegovani?) Kad nisu pili, bili su mekani i dobri ljudi. Poznavao sam ih, sve, pričali smo, mi, djeca s njima, na meraji, obično nedeljom, ljeti (začudo, najčešće o prvom svjetskom ratu, nikad o rudniku). A mene su gotovo svi pozivali kad su nadijevali djeci imena. (Kod muslimana nema nikakvog drugog obilježavanja rođenja; dijete se upiše u registar rođenih u sudu, a onda kum stavlja dijete u bešiku, izgovarajući ime.) Bio sam kum gotovo svima, jer su rudari željeli da njihova djeca uče kao što sam ja učio, kako bi izbjegli njihovu sudbinu. Ne znam da je iko u tome uspio.
O rudarima sam pisao kao student, i nekoliko crtica sam poslao »Politici« čini mi se oko 1932., ali mi je Živko Milićević vratio rukopis i više se nisam usudio da ga ikome uputim. Nekoliko svezaka u kojima su bili zapisi o tušanskim rudarima i ostalim stanovnicima Tušnja, odnijeli su mi Nijemci i ustaše. Ovom prilikom ih ukratko rekonstruišem, nadam se, u njihovom ranijem obliku.

Stanovnici Tušnja. — Kad god se sjetim Tušnja, pred oči mi izađe noć, i žišci upaljenih karbituša što u koloni promiču kroz mrak preko strme Piskavice prema selu Rasovcu. Taj kalvarijski put po kiši, blatu, snijegu, vjetru, žezi, uz veliko brdo, deset kilometara do rudnika i deset od rudnika do sela, garavi i umorni, i kad pođu i kad dođu, izgledalo mi je kao najteža sudbina koja može ljude snaći. Pa i tako težak posao im je uskraćivan, jer su mjesečno imali svega petnaest pa i deset dnevnica. U ostale dane su bili prisilno nezaposleni. Živjeli su nevjerovatno oskudno, pa su se tri velike mahale snabdijevale u maloj bakalskoj radnji starog Bege, dva koraka širokoj, četiri dugoj. Za šećer, so i brašno tušanjska djeca su nadoplaćivala kokoškama, jajima, jer novca nikad nije bilo dovoljno. Dućandžija Bego, bijele brade i kose, sličan Čehovljevom ljekaru ili profesoru, gunđao je ali je izlazio u susret svačijim željama, svjestan da se s tušanjskom sirotinjom nikad neće obogatiti. Bego je rušio sve predstave o trgovcima, jer je bio siromašan gotovo isto toliko koliko i njegove mušterije. Njegov sin Bajram, najbolji i najčudniji čovjek koga znam, cipelar, pijanica, gorkijevac, imao je šustersku radnju u dvorišnom hambaru, gdje je držao krpadžijski alat i policu s knjigama. Mušterije su mu donosile stare, polutrule cipele, i on je stavljao fleke i pendžeta, na veresiju ili za sitnicu; očekivao je samo da svako s njim popriča, što duže to bolje, volio je da čuje ljudsku ispovijest, šalu, narodsku priču, i po cio dan iz njegova hambara, naročito ljeti, kad su vrata otvorena, čuo se njegov promukli smijeh. Nijedna nevolja, bolest, smrt nije mogla proći bez njega, prvi se nalazio na usluzi, i ljudi su se toliko navikli na njegovu pomoć, da mu niko nije zahvaljivao, jedva da su ga ljudi i primjećivali, a on to nije ni tražio, dovoljne mu je bilo što je pomagao ljudima, užurban, zabrinut, saučesan, polupijan, u svojoj dobroti smiješan sa svojim zaobljenim stomakom, vodnjikavim kao različak modrim očima, plavim nosem pijanice. Sjedio je kraj vrata svoga hambara, na niskoj stoličici, s kožnom keceljom preko stomaka, s trulom cipelom u rukama, lisnata jabuka je zastrla hladom vrata hambara, kroz otvorenu dvorišnu kapiju vide se tušanjska djeca kako se igraju krpenjačom na sokaku, on ih gleda, dobroćudno maše glavom i poteže iz flaše što mu stoji kraj desne noge. Raduje se što me zanimaju njegove knjige na polici od grubog drveta. Među knjigama najviše djela Maksima Gorkog, i nekoliko vjerskih knjiga, Mevlud14, Sual i dževab15… Kad sam ga začuđeno pogledao, objasnio mi je sa svojim divnim osmijehom koji je više otkrivao njegovu ljudsku plemenitost nego inteligenciju: — Ima mnogo nepravdi na svijetu, mnogo eksploatacije ljudskog rada; šta bi još bilo kad među nama ne bi bilo merhameta?16 — Šta je on? — Mislio sam. — Muslimanski socijalista? — Je li važnija borba protiv nepravde, ili lični merhamet? — upitao sam ga. — Merhamet od mene zavisi — odgovorio je. — Kad bismo svi bili merhametli17 ne bi bilo eksploatacije, ili bi bila nevažna. — Učinilo mi se to uvjerljivo, nisam tada vidio koliko je to bježanje od rješenja, ma koliko bilo plemenito po namjeri.
— Ljudima treba lijepa riječ — govorio je, sve češće potežući iz flaše, ovlaženih očiju. — Zapamtio sam tu sliku beznadne dobrote, to oličenje lijepog merhameta, u hambaru od dasaka, pod sjenom granate jabuke, taj simbol utjehe mahalske sirotinje, idealno podešen prema njoj.
Odmah uz Begin dućan, u drugoj polovini kućice, bila je Salkina kafana (»Kafana kod tri vrbe, kod Salke grbe«), jedina kafana u naselju, siromašna, jadna, sirotinjska kao naselje, s izlizanim klupama i stolovima, sa zidanim ognjištem na kojem se »pekla kahva«, uvijek puna Tušnjana, zimi u kafani, ljeti na klupama pod tri vrbe, sa divnom travnatom tratinom i bunarom u neposrednoj blizini. Kafedžija Salko je bio grbav, malen, tuberkulozan, astmatičan, dugih ruku, prijek i opasan, pogan na riječi, uvijek spreman na psovku, naročito ako je u blizini vidio ženu, netrpeljiv prema djeci, bezobrazan prema svakome, neustrašiv čak i pred pijanim rudarima, bijesnim i prijekim. Stajali su pred njim, sitnim i krivim, narogušeni, ogromni, grubi, a on ih je drsko zadirkivao, rugajući se i psujući. I nikad se nije desilo da ga je neko udario ili gurnuo, imali su obzira prema njegovoj tjelesnoj slabosti i oštećenosti, i jedino su tom nemoćnom grbavcu dopuštali da ih ismijava. Sve dok ne bi dospjeli u stanje pijanog bjesnila; tada bi ih i Salko obilazio, ne usuđujući se da išta kaže, čak se i osmjehivao, sigurno duboko nesrećan, jer je drskom arogancijom rekompenzirao svoju tjelesnu osakaćenost pred ovim jakim ljudima. Salko je nekad bio mrk i potišten, nije razgovarao ni s kim, ni na pozdrav nije odgovarao, a nekad je bio veseo kao jare, pjevao je, smijao se, dovikivao ljude koji prolaze, nestašniji od malog djeteta. Krpa Bajram govorio je za njega: — Dobar je to čovjek, samo nesrećan. — A brica Musto koji je imao radnju u gradu: — Ćorden, sakarden, vardječ18 — Na klupama pod tri vrbe sjedili su Tušnjani, većinom rudari, kad su se vraćali sa šihte19 ili predveče, kad izađu iz kuća, okupani u šupi za drva, preobučeni, i sjednu da piju. Tada smo u širokom luku zaobilazili Salkinu kafanu, pa ni rudarske žene nisu smjele da prođu, a ni policija se tada nije mogla vidjeti u našoj ulici, jer su svi znali koliki je i kakav je bijes pijanih rudara, spremnih i na samouništenje. Jedini koji se nije bojao rudara ni njihovog razornog bijesa bio je sakati Džemal, koga su djeca dovlačila na niskim drvenim kolicima, a on se isturao oslanjajući se o zemlju svojim snažnim rukama. Lijep u licu, lijepo razvijen u ramenima i grudima, bio je potpuno nemoćan u nogama: isjekao je žile nožem, u piću, u neopisivom bunilu koje niko izvan Bosne ne može razumjeti. (Džemala kao simbol Bosne opisao sam u »Dervišu i smrti«. O njemu kaže Hasan: — Džemal je naša prava slika, bosanska… Snaga sa patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla.)
Zapamtio sam, sve do danas, nekoliko likova iz Tušnja. Mujo Leventa, radnik Solane, bio je najkrupniji čovjek koga sam ikad vidio, visok, širokih ramena, isturenih grudi, jakih ruku i nogu, ogromnih šaka, neobičan i među krupnim ljudima. O njemu su komšije sa slašću pričale dogodovštine u austrijskoj vojsci: u jedinicu u kojoj je bio Mujo, došao je pukovnik na konju, u inspekciju; Mujin komandant se prije toga dogovorio s Mujom, i on je podigao i konja i pukovnika. Tada je dobio naziv Leventa (junak) i odobrenje da jede po dvije porcije za svaki obrok, jer je uvijek bio gladan. Za njega se pričalo da je prilikom vježbe znao da prebije kundak puške. Cesto su pričali te priče o Muji Leventi: to je potreba za ma čim izuzetnim u njihovu životu, potpuno pustom i praznom.
S nježnošću pamtim lik sitne ženice Mine, koju smo zvali vjeverica, Mina — vjeverica, jer je ljeti znala da nakupi toliko lješnika u okolnim ljeskarima, da smo se mi djeca bogato častili cijele godine. Sitna, hroma u jednu nogu, lijepog lica, zanimljivo je pričala o životinjama u šumi, a naročito je voljela vjeverice, otuda joj i nadimak, a možda i zbog toga što je skupljala lješnike. Živjela je s odraslim sinom, radio je kao pomoćnik u trgovini, nije mu dozvolila da se zaposli u rudniku, jer joj je muž, rudar, poginuo u jednoj rudarskoj nesreći.
U blizini Minine kuće na strmoj obali Tušnja„ nastanio se povratnik — bivši zarobljenik iz daleke Rusije, Hasan, radnik u Solani, vratio se sa svojom Ruskinjom koju je našao u Rusiji, vjenčao se s njom i poveo je sa sobom, u Tušnju našao slobodno državno zemljište, zagradio plac i podigao kućicu. Već prvog sljedećeg ljeta u njegovoj bašti izraslo je povrće i lijepo cvijeće, a lako se lelujalo tek posađeno drveće. Hasan i njegova egzotična žena Ruskinja Ninočka sjedili su svakog predvečerja u svojoj tek zasađenoj baštici i, pijući rakiju, pjevali ruske pjesme, Trojka, Volga, Kočijašu, i mnoge druge, nepoznate, čudne, divne, pjevali su tiho i skladno, samo za sebe, mi dječaci smo slušali bez riječi, i sami zaneseni, poredani kao vrapci duž njihove ograde, a oni nas nisu gonili, nismo im smetali. Hasan nikad nije svratio u kafanu i birtiju; mašući praznom kanticom u kojoj je nosio ručak na posao, žurio je svojoj kući pored stare vodenice potočare da se umije, i da sa svojom Ninočkom sjedne na verandu, da piju rakiju i pjevaju. Tušnjani su ga ismijavali: — Zauzdala ga Ruskinja! — govorili su, ali su mu i za vid jeli na njegovoj bezazlenoj sreći. Nas djecu Ninočka i Hasan su oduševljavali, i dugo sam mislio na njihovu vezu koja ih je učinila srećnim i dovoljnim jedno drugome: ona je zaboravila svoju daleku Rusiju i vezala se za siromašni Tušanj, a on se odvojio od svojih drugova i komšija, od navika kojima je ranije sigurno bio privržen, pristao je i na njihov prezir, sve zbog Ninočke i ruskih pjesama kojima je utišavao njenu tugu za Rusijom.
Mi, tušanjska djeca, bili smo neprestano zajedno, u igrama, tučama, krađama voća po baštama, odlascima u školu, na pazar. Nikakve razlike među nama nije bilo u djetinjstvu, bili smo u svemu jednaki, dijelili smo sve što smo imali i to na iste dijelove. Nismo pitali kako je ko živio u kući.
Kupali smo se u potoku Tušanj, na viru kod vodopada, neposredno pred početak usjeka obraslog grmljem i drvećem gdje smo nalazili divna skloništa za svoje igre; tu smo rasparanim vrećama od jute lovili sitne ribe, čikove, i pekli ih na vatri od vrbova i johova granja. (Motiv pripovjetke »Cik«.) Morao sam da donosim debele sendviče od sira i pršute da bih dobio dvije-tri ribe kao mali prst. Bile su to najljepše gozbe koje se mogu zamisliti, najzanimljivije igre i najbolji prijatelji. Pamtim samo svijetlu i nasmijanu radost od tih kupanja na bistrom potoku, i sunčana podneva na pijesku. S djecom iz susjedne mahale, Kojšina, tukli smo se na Sarampovu ostacima klasure koju smo čupali iz zemlje i bacali kao topuze ili mlatili o glave. Te igre nisu bile nimalo nevine, i bilo je dosta okrvavljenih glava na obje strane. Ponekad smo išli u šire ekspedicije, u šumovitu okolinu Tuzle, u Krećevac, izvanredno lijep i slikovit kraj, i u čarobni Bojramovac, koji mi je ličio na grčke gajeve u kojima su se skrivali hramovi (upravo sam učio grčku istoriju u gimnaziji). Najdramatičnija i najuzbudljivija igra je bila kad nas je najstariji među nama odvodio u šumski gustiš, dalek od puteva, i puštao da idemo sami a da se nađemo glaseći se vikom i dozivanjem. Osjećao sam se izgubljen u tom šumskom beskraju, u moru hrastova i bukava, prepušten vlastitoj fantaziji i strahu zbog nje, vičući i osluškujući tuđe daleke glasove, svojim se hrabreći, tuđima se tješeći. Sastanak sa drugovima je bio veličanstvena svečanost, i jedva sam se uzdržavao da ih ne izgrlim.
Na ta divna daleka kruženja s nama nije mogao da ide mršavi dječak Džemal (zvali smo ga Majdžil). Živio je sam s majkom, potpuno nepokretnom od distrofije mišića i u svemu joj pomagao, kao da je ona njegovo dijete. Komšinice su joj prele rublje i kuhale jelo, ali Majdžil ju je hranio, prao, pridizao, čistio joj kuću, bio joj sva potpora, i bez njega bi bila potpuno nemoćna. Živjeli su od male penzije pokojnog oca, poginulog rudara, a petkom je Majdžil nosio korpe povrća i voća s pijace gospođama i zaradio poneku paru. Od drugog razreda osnovne škole nije pohađao nastavu, u početku se čežnjivo raspitivao šta učimo, poslije mu je bilo svejedno. Ne znam da li je teško podnosio svoju sudbinu, bio je povučen i tužan, ali je majku požrtvovano pazio.
Ni dva Pušarića, dječaci naših godina nisu mogli da se igraju s nama. Njihov otac je od njih tražio da mu donesu po paklo cigareta, poluoku rakije i čerek mesa, ne pitajući kako će to nabaviti, da li će nekako zaraditi ili ukrasti, inače im nije dopuštao da uđu u kuću. Ne jednom su noćili na meraji, ili smo mi ostali dječaci kupili među sobom da im damo za cigarete i rakiju.
To solidarno dječačko društvo se osipalo i razdvajalo odlaskom u gimnaziju i na zanate. Još je ostajalo sjećanje na divne djeci je godine, još je trajala radost naše međusobne blizine, još se nije izgubila vrelina doživljaja života, ali je sudbina kopala među nama sve veću provaliju. Većina ih je pošla stopama svojih očeva i počela da radi u rudniku i u solani, neki su pošli na zanate, njih je bilo znatno manje, a svega nas nekoliko nastavili smo više škole. Nepravda se nastavljala i produbljivala.
U NOB smo se opet našli zajedno, i kao da se nismo ni razdvajali: iz Tušnja je bilo preko stotinu rudara i njihovih sinova u partizanima. Većina je poginula.

PRVI RAT
Rat mi se gotovo potpuno izbrisao iz sjećanja. Pamtim kako su nam austrijski vojnici odnijeli bakarno posuđe iz kuće, sahane20, legene21, ibrike, tepsije, demirlije22, bakrače23, baš sve. Za fabrike municije, govorilo se, i mi smo se čudili kako će naše tepsije i ibrici ubijati ljude. Naš komšija Bego, trgovac, bacio je sve bakarno suđe i posuđe u đeriz zahoda, i Švabe nisu mogle da nađu ništa. Poslije je sve izvadio Čakijama, iskuhao, kalaisao i ponovo upotrebljavao, zadovoljan što je prevario Švabe. Pamtim i kako je otac dolazio na urlaub (odsustvo), i tada bi se u kući okupljala sva familija i komšije, pa je ličilo na Bajram. Služio je vojsku u Pešti, u nekoj lakoj službi, sanitetskoj valjda, kojom je bio oduševljen. Djed i majka su mu stalno slali novac, vjerovatno je trebalo dobro plaćati nekome da bi sačuvao tu ugodnu pozadinsku službu, za kojom je otac žalio i nakon svršetka rata, vjerovatno ne zbog te službe. Po njegovom pričanju. Pešta je raj ili nešto još ljepše.

Knez Miškin moga djetinjstva. — Iz toga vremena, dok još nisam znao ništa, dok je sve izgledalo lako i prozračno, pa čak i rat, najviše mi je ostao u sjećanju Salih-efendija, tušanjski džamijski imam24 i učitelj u mektebu, za djecu predškolskog uzrasta, kako se danas kaže.
Slali su nas u taj mekteb sasvim malene, sa tri-četiri godine, vjerovatno da nas se otarase, da ne smetamo po kući, ili da ne slušamo kukanje i othukivanje žena zbog mobilizacije i zbog glasova o ratu. Naročito je uznemirenje raslo kad su kroz Tuzlu prolazili veći kontingenti vojske prema Drini. Taj mekteb je najljepša i najugodnija škola za koju znam. Dolazilo se slobodno i odlazilo isto tako, kad ko hoće, ali je rijetko ko izostajao. Bio je običaj da zimi svaki dan donesemo po komad drveta, za loženje mekteba. To je bio naš prvi samodoprinos. I već rano ujutro, samo što je dan svanuo, vidjeli su se mališani, zgureni od hladnoće, s manjim ili većim komadom drveta pod rukom, kako iz cijelog naselja žure u mekteb pored džamije. Sjedili smo na hasurama za peštahtama25. Na nešto uzdignutom postolju, na šiljtetu, sjedio je hodža Salih, iza njega gomila kraćih i dužih štapova kojima je mogao dohvatiti đake i u prvim i u posljednjim redovima.
Ali se hodža Salih nije mašao za štapove, niti su bili njegovi: ostali su od ranijeg učitelja, i mi smo ih lomili polako ali uporno, dok ih nije nestalo, a Salih-efendija nije ni primijetio da ih nema, kao što nije vidio, izgleda, ni da su ikad stajali iza njogovih leđa. Valjda najsiromašniji od svih siromašnih u Tušnju, ovaj dobri čovjek se neprestano smiješio, blago gledajući svijet oko sebe očima plavim kao nebo, kao ćetenov cvijet, nevinim kao u malog djeteta. Nikad nije mogao ni umio da se naljuti, čak ni da se namršti. Puštao nas je da slobodno skačemo i galamimo, smiješio se strpljivo, bezazleno uživao u našoj radosti, a ako bismo pretjerali i prešli svaku mjeru, stidljivo nas je umirivao, pokazujući na ulicu, kao da je htio da kaže: — Šta će ljudi reći!, i tim gestom kao da se izvinjava što nam smeta. Ponekad bi njegovo nevino lice postalo tako bespomoćno, tako zbunjeno i uplašeno (kao da se bojao da će ga stariji izgrditi radi nas) da smo se odmah smirivali, zbog njega. Nismo htjeli da ga povrijedimo, ma koliko da smo bili nestašni: nismo ga poštovali, voljeli smo ga, kao da je bio jedan od nas.

Djed me nagovorio jedno jutro da ponesem Salih-efendiji zamotuljak duhana, skije, i cigar — ćage, i ja sam to učinio, nerado, sa stidom; stavio sam mu duhan pod šiljte na kojem je sjedio, s kraja, da se vidi. Kad je sjeo i primjetio zamotuljak, uzeo ga je, razmotao, pogledao u nas, djetinje se osmjehnuo i izašao u dvorište, da puši. Nije se čak ni začudio, samo se obradovao; toliko je bio čist i jednostavan! Donosio sam duhan svaki dan, i među nama je cvjetalo tiho zadovoljstvo, i ljubav, kao među vršnjacima, lijepa i mirna, bez riječi. A onda sam jedno jutro zaboravio da od djeda uzmem duhan. Hodža je mirno turio ruku pod šiljte, kao i svaki dan, a kad njegovi prsti nisu našli šuškavi masni papir, pocrvenio je kao da ga je neko zapljusnuo crvenom bojom po čistom blijedom licu, i polako povukao ruku sebi, kao da je htio da zabašuri svoj pokret pun povjerenja. Zbunio se, zato što se nadao, zato što je uzalud tražio, zato što je mene povrijedio svojim razočaranjem. Drugog jutra sam opet donio duhan, hodža je mirno uzeo zamotuljak i odmah izašao da puši, bez traga uvrijeđenosti, kao da je htio da kaže; — zaboravio si, znam, svakome se može desiti. A ako i ne doneseš, opet je sve u redu. Na sve je pristajao u životu, osim da se svađa s ljudima.
Možda nije znao mnogo o ljudima, možda nije bio ni mnogo pametan, ali smo mi bili zadovoljni našim nespretnim učiteljem; on se povjeravao nama, kao i mi njemu, možda i istim riječima. — Strah me je — govorio je. — Ljudi odlaze u rat, i ne vraćaju se. Šaptao je zbunjeno, tobože odgovarajući na naša pitanja o ratu, ne uspijevajući da išta objasni, jer mu je sve bilo nejasno kao i nama. Samo kad bi neko iz mahale otišao u rat, sjedio je zamišljeniji i zbunjeniji nego obično, sa zaboravljenim tužnim osmijehom na čistim žućkastim obrazima, i puštao nas da radimo šta hoćemo, kao da nije među nama. Nije nas čuo, ma koliko galamili. A onda bi zatresao glavom, i nasmiješio se, kao da se izvinjava što nas je zaboravio, i opet se vratio među nas, dobar, drag i bespomoćan.
I hodži Salihu mogu da zahvalim što početak svoga života doživljavam kao divan sunčani predio, i što na horizontu moga dalekog sjećanja stoji mirna, utješna, osmjehnuta slika odraslog čovjeka djetinje duše, tužno nevinog lica, zbunjenog izraza zbog mnogo čega što vidi a ne razumije, uvijek spremnog da oprosti za uvredu i za zlo. A kad nam je Majdžil rekao da je njegovoj bolesnoj majci slao po ženi kafu kad god je mogao, i to noću, da drugi ne vide, postao nam je istinski prijatelj. Možda baš njemu dugujem za mnoge iluzije u životu, ali i za mnoga razočarenja, jer takve dobrote malo je među ljudima, A tog anđeoskog kneza Miškina moga djetinjstva nisam ni do danas zaboravio, i drago mi je da je bio takav, makar i jedan jedini.

Priče iz nekog drugog svijeta. — Ratne godine pamtim po još jednom čovjeku i po njegovom pričanju. Sve se desilo poslije, kad je rat bio davno završen, ali ja o ratu mislim uglavnom po tom ispričanom događaju, ne znam ni čijem zapravo. Ispričao mi ga je dajdža Muharem, najstariji majčin brat, čudan mladić, pametan, prilično načitan, bio je u ratu sasvim mlad, poslije je završio trgovačku školu, ali ni na jednom poslu nije mogao da se zadrži dugo, nije bio prznica ni agresivan, ni nezgodan, nije pravio skandale, samo ga mjesto nije držalo, nigdje nije mogao da ostane duže, tek bi se jednog dana izgubio bez traga, a vratio bi se, ko zna odakle nakon mjesec-dva dana izbivanja. Nikome nije govorio gdje je bio ni čime se bavio, hodao je po gradu bez posla, ili bi mu moj otac našao kakvo zaposlenje i, nakon izvjesnog vremena sve se opet ponavljalo. Neki nemir je bio jači od njega. Govorio je tiho, gotovo šapćući, povjeravajući se, pričajući o nekome, ali kao da nije uživao u tim svojim kazivanjima, već kao da je to morao da čini, da bi se rasteretio, da bi olakšao nekoj svojoj muci. Ali kad bi čovjek očekivao da dođe ono najvažnije, kad je trebalo da se otkrije pravi smisao ili tajna, naglo bi ućutao i uvukao se u sebe. Bile su to čudne priče, nedorečene, neobične pa i tajanstvene, kao iz nekog drugog svijeta, meni nepoznatog, u kojem se on ponekad kretao prilikom svojih stranstvovanja, pa se vraćao, pomalo uplašen, kao da je dolazio iz zagroblja. Slična tom tajanstvenom svijetu bila je i njegova priča po kojoj sam zapamtio rat. Negdje, na nekom ratištu, u nekom vodu vojnika (sve je kod njega bilo neodređeno: negdje, neko, jednom, kao da je važna samo suština a ne slučajni podaci, ali si uvijek bio siguran da se to zaista desilo; povjeravao se šapatom, koji se ne otkriva svakome, tako se i ponašao, ako bi naišao neko nepoželjan koji nije trebalo da bude uveden u tajnu, prekinuo bi priču, i onda je trebalo čekati drugo, povoljno vrijeme kad bi je nastavio), dakle, u tom nekom vodu vojnika, na frontu, jedan vojnik je nešto teško pogriješio, odrekao poslušnost, opsovao njegovo carsko veličanstvo, probo nožem oficira, i za to osuđen na smrt. Određeno je da ga strijeljaju drugovi iz njegova voda, zato što ga nisu spriječili u izvršenju zločina. Vojnici se dogovore da pucaju u vazduh, iznad glave osuđenog druga, bili su iz istog kraja, bliski po svemu, zajedno su »narukovali« u vojsku, zajedno su pošli u rat, zajedno ratovali, jednako se mučili, jednako se radovali, ako se imalo čemu, jednako su mrzili oficire, kako bi oni mogli da ga ubiju? Znaju da ga time neće spasti, znaju da će i oni biti kažnjeni, ali neće umrijeti od njihove ruke. I tako, dogovorili su se, zarekli, učiniće kako su se složili, pa makar i sami stradali. Dali su tvrdu riječ jedan drugome. Svi, osim jednoga koji nije bio s njima kad su se dogovarali, niti im je bio zemljak, a nije im bio ni blizak, slučajno je s njima bio u istom vodu. Kad su osuđenog stavili uza zid, oficir je komandovao postrojenom vodu da puca. Svi su opalili po jedan metak gađajući iznad osuđenikove glave, svi osim jednog jedinog koji nije znao za dogovor. On je pucao osuđeniku u čelo, kud bi drugdje, pucao je sam. Tačno se vidjelo: jedna jedina rupa iznad očnog luka, jedan jedini curak krvi, jedan jedini ubijeni, jedan jedini ubica. Gledao je užasnut, ništa ne shvatajući, u nesretnika koji je pao ničice, na lice. Vojnici su zatvoreni zbog neposlušnosti. On, čovjek koji je pucao, pohvaljen je zato što je poslušao komandu, odlikovan je nekom medaljom za savjesno vršenje vojničkih dužnosti. Ali ga te pohvale nisu radovale, potpuno se izmijenio. To više nije bio onaj raniji čovjek, običan, veseo, druželjubiv. Usamio se, zaćutao, izgubio vedrinu, nesrećan što su drugovi zaboravili da ga posvete u svoju tajnu, nije mogao da se smiri, nije vidio razloga ni da živi. Srljao je u juriše, ali ga metak nije htio: kao da ga je sudbina čuvala za muke teže od smrtnih. Onda se propio, potpuno izgubljen. Ne zato što je pucao u čovjeka, već zato što je pucao sam. Da su pucali svi, krivica bi bila zajednička, zato pomalo i ničija. Ali pošto je pucao samo on, krivica je ostala samo na njemu. Nije mogao reći: možda ga smrt nije zadesila od moga metka.
Nisam znao o kome to priča. Možda i o sebi. Ali se nisam usudio da ga pitam, suviše je strašno. Ma ko da je, najveći je mučenik. Ježio sam se pred strahotom te surove sudbine koja ga je obilježila pred samim sobom više nego pred drugima, postavivši preda nj, za cio život, neizbrisivu krvavu rupu na čelu jednog čovjeka.
Docnije sam pokušao, jednom u obliku priče, jednom u sklopu romana »Tvrđava« da obradim ovaj bogati motiv, ali sam oba puta bio putpuno nezadovoljan rezultatom: nisam uspio da dosegnem dubinu tragike kojoj jedva da vidim ravne; a možda mi najviše smeta što sam taj događaj u djetinjstvu doživio suviše snažno, i danas ne mogu da mu vratim nekadašnju vrelinu. A taj događaj ni danas nije u meni izgubio svoju težinu i aktuelnost: on govori o društvenim konvencijama koje mogu da relativiziraju ljudski moral; kad se te konvencije ne ispune, moral dolazi do izražaja, jer nije ničim prikriven. To je lijepa priča o manipulisanju ljudskim moralom.

Sanjao sam tijela obješenih. — Kad se rat završio, ljudi su se okupljali, kao da im je bilo nezgodno da budu sami, ili se nisu mogli da nauživaju slobode, da budu zajedno a da nisu u vojničkom rovu, u gradskom parku je svirala vojna muzika 25. pešadijskog puka Kraljice Marije (bila je to ranija austrijska vojna muzika, sastavljena uglavnom od Ceha), mladići su rušili električne i telegrafske stubove, tolika je bila njihova mržnja protiv Švaba. S djecom uznemirenom i razdraganom bez posebnog razloga, stigao sam da obiđem napuštene, još prazne kasarne zapadnog logora i ogroman kesten u sredini logora na čijim su granama Austrijanci vješali Srbe. Noćima nakon toga sanjao sam ukočena tijela obješenih na debelim granama kestena.
Nije prošlo dugo vremena a čuli smo kako se u gradu dešavaju teške tuče između predstavnika organizacija čudnog imena, Hanao (Hrvatske nacionalne organizacije), Srnao (Srpske nacionalne organizacije), Junao (Jugoslovenske nacionalne organizacije). Novu državu u samom početku počele su da razdiru teške nacionalne suprotnosti.

ŠKOLOVANJE
Sagledano unazad, školovanje mi je ponekad izgledalo kao duga i zamorna povorka dugih časova, maltretiranja, dosade, nepotrebnog opterećenja nepotrebnim gradivom, smjena nastavnika — pametnih i glupih, delikatnih i grubih, kulturnih i primitivnih, dobrih i zlih. Nekad mi se činilo da je veći dio predmeta i gradiva suvišan, da školovanje traje beskrajno dugo, neprohodnih šesnaest godina. A onda mi se činilo da je to neizbježno, jer je formiranje ličnosti složen i dug proces, a duh se oblikuje jedino saznavanjem mnogih pa i na izgled nepotrebnih činjenica. Brzo učenje stvara nedoučenog čovjeka ili kompleksiranog ili suviše sigurnog u sebe, a ništa nije opasnije od neznanja koje postane aktivno, kako kaže Gete. Zato nikakvi kursevi, ma kako savremenim audio-vizuelnim sredstvima opremljeni, ne mogu zameniti redovito školovanje.

Vjeroučitelj Tribo. — U osnovnoj školi, ruždiji26, pamtim učitelja vjeronauke, mada ga nisam volio, jer je izuzetan po zloj volji, i učitelja svjetovnih predmeta, jer je izuzetan po pažnji prema đacima. Vjeroučitelj Tribo (sjećam mu se samo nadimka), stariji čovjek, mršav, crveno-modra lica, sangvinik i hipohondar, zao po duši, bio nam je najmrži čovjek na kugli zemaljskoj: svojom zlobom i surovošću ulio je toliko mraka u naše duše, da bi ga i po tome trebalo posebno zapamtiti, A kamo sreće da je bio gubav, manje bi nas oštetio! Odbojan i nesimpatičan, šmrcav, uvijek nazebao, ceremoniozno je širio svoju veliku crvenu maramicu, useknjivao se dugo i glasno, kao da se nametljivo naturao svima ili je prezirao svakoga, (zaustavljao sam dah da bi mi krv počela bubnjati u ušima, samo da ne čujem to odvratno trubljenje, povraćalo mi se od gađenja), a onda prostirao mokru maramicu, zimi na naslon stolice pored peći, ljeti na prozorsku dasku. Okretao sam glavu od te mokre prljave krpe, ali uzalud, nikako nisam mogao da odvratim oči od tog odvratnog prizora. Tribo je stražario pored svoje strašne maramice, kao da se bojao da mu je kogod ne ukrade, i ja sam mislio kako bi to bilo divno, samo bih volio da to bude bez mene ili mušicama, ili dugom motkom, da bi se mogla držati daleko, pa i tada je sigurno ne bih gledao. A tada sam ukočeno zurio, bolesno vezan za žgoljavog čovjeka i za taj prljavi predmet koji je postao njegov znak, ne uspijevajući da se okrenem na drugu stranu, ne uspijevajući da se oslobodim te neurotične opsesije. Do kraja opterećen tom slikom i predstavom dodira te prljave maramice, osjećao sam mučno gađenje, pa sam duboko udisao vazduh i panično dizao ruku moleći da izađem. Sigurno sam tada bio blijed i unezvijeren, jer me je Tribo puštao bez riječi, i ja sam na česmi u hodniku kvasio čelo i nekoliko puta prao ruke, braneći se od zamišljene prljavštine. U svemu je bio nesnosan, ili smo mi paušalno odbili sve što je njegovo. Dosadno i bezvoljno, kao da ne vidi nikakva razloga što to čini, i samo gubi vrijeme s nama glupačićima koji nikada nećemo naučiti arapsku abecedu: elif, be, te, se, džim, ha, hi… I u beskraj tako, kao da je to nedostižna tajna, skrivena pod sedam pečata, čak i kad smo sve znali napamet. Razvaljivali smo usta zijevajući. S mukom smo odgonili san, bezvoljno tjerajući tešku maglu što je pritiskivala mozak, jedva dizali očne kapke teretne kao da su utezi na njima privezani, a onda bi se duhovna mora naglo prekinula: neko od đaka bi naglo zijevnuo, suviše glasno, kao da je kriknuo, kao da se borio za život hvatajući vazduh, kao da je počeo da tone pa je u strahu iskočio iz vode. A možda je to bio spontan i olakšavajući znak života. Mi bismo se uvijek nasmijali na taj preglasni, nehotični zijev, toliko je bio prirodan, normalan, drag, naš, očekivan, ali bi nam se smijeh uvijek prekinuo, kao da ga je Tribo prerezao svojim zlim žutim očima, a lica su nam ostala razvučena, zatečena. Znali smo šta tada dolazi i okretali bismo se prema Tribi. On bi polako, spokojno, kao da se uopšte ne ljuti, s ledenim mirom koji mu je davala njegova vlast, pogledao žrtvu preko naočara, i pozvao je zgrčenim prstom, kao da je imao nešto važno da joj saopšti. Ako bi krivac oklijevao ili se čak bunio, hodža bi samo očima potražio nekoliko jačih momaka, i oni bi, spremno, s radošću i beskrajnim uživanjem, donijeli jadnika za noge i za ruke do Tribe, i još su čekali da mu pomognu ako bi bilo potrebno, (Još sam tada počeo sticati surovo iskustvo da će svaka vlast, ma kakva bila, imati dovoljno pomagača i pristalica, i da pobunjenici, ma koliko bili u pravu, nemaju nikakve šanse, sve dok vlast sama ne istrune.) Egzekucija nad krivcem, okruženog jakotama nimalo nježnog pogleda, izvršavana je na podu između klupa i katedre, kao na žrtveniku, kao na stratištu: krivac je morao da skine cipele i čarape i da klekne na koljena, a hodža bi debelim trstikovcem, »bastunom«, udarao po golim tabanima, a onda bi svakog, na kraju, dobro odalamio po stražnjici. Kažnjenik bi stenjao, plakao, tiho ili glasno, skrivao noge, neko se derao kao drekavac, ali to nije uticalo na kaznu, nije ni uvećavalo ni umanjivalo. Jedino je smijeh u razredu bio glasniji ako je kukanje bilo jače. A hodža nije žurio: pravio je pauzu između udaraca, da produži vlastito zadovoljstvo, i trudio se da svaki put štapom dohvati oba tabana, kako bi svaki udarac bio bolje upotrijebljen. Kad god bi udario po tabanima, iz jadnika se čuo mukli jek. Hodža je zaista uživao u tom dodatnom zadatku svoga učiteljskog poziva. Kad bi pravda bila zadovoljena a krivac kažnjen, hodža je bio prava slika optimizma, vedar i zadovoljan, jedino tada. Izbijeni je odlazio na svoje mjesto s cipelama u rukama, hodajući »na nož«, ili pužući na koljenima, na opšte uveseljenje razreda. Toga dana hodža bi rijetko kad izbio još nekoga, jedna žrtva na dan bila mu je dovoljna, kao aždaji. Sutra je na redu neko drugi, sigurno. To mu je bio obrok mučenja bez kojega bi mu dan bio izgubljen a srce tužno. Zahvaljujući tom zlom čovjeku, zamrzio sam sve što me podsjećalo na njega, i elif (prvo slovo arapske azbuke: a), i arapske molitve, i vjeronauku. Izudarao je i mene, s rijetkim uživanjem, zato što sam bio nježan i slab (I druge je tukao što su jaki), ti zato što sam se neprestano otimao, režeći od bijesa, pa su me jači đaci držali za cijelo vrijeme prinošenja žrtve. Tih odraslih đaka momaka bilo je nekoliko; život su nam zatrovati. Jednom je učitelj u trećem razredu osnovne škole prozvao učenika Ibrahima Krilića, a neko od njegovih komšija je objasnio: — Molim, gospodine učitelju, nema ga. Krilić se oženio.
Ti hodžini pomagači i batinaši nisu postali odatle što su ljudi zli, već što su ih zli ljudi naveli na zlo.

Mladi učitelj. — Drugi učitelj je bio svijetla strana osnovnoškolske medalje, mlad, lijep, vitak, vedar, pametan, normalan, ali nas je najviše oduševljavalo Što je lijepo svirao violinu i što je sa zanosom recitovao stihove naših pjesnika. (Ne znam kakav je postao kad je ostario, možda je bio sličan Tribi.) Svirao nam je za nagradu, za podstrek, za ljubav, a kažnjavao nas je nesviranjem, kao da nam je uskraćivao hljeb. Čak se i grmalj Ibrahim Krilić, dok se nije oženio, sav presamićivao od raznježenosti kad bi učitelj počeo gudalo da prevlaci preko struna izvlačeći mekane zvuke koji su nas omađijavali. Ibrahim je slušao naslonjen četvrtastom glavom na dvije ogromne pesnice koje je držao na sljepoočnicama, i oduševljeno klatio ćubom zlatne kose, raspamećen. (U jednom času posebne tronutosti Krilić je zamolio učitelja da zasvira, na debelu žicu, pjesmu »Zašto mi se Travnik zamaglio«, i bio iskreno ožalošćen kad je učitelj rekao da ne zna.) Još je bilo čudnije reagovanje nekih đaka kad je učitelj recitovao stihove: smijali su se! Naročito ako se pominjala žena ili ljubav, ma na koji način; kasnije, kad sam ja bio nastavnik, shvatio sam da je to stid od svoje vlastite emocije. Ali još dok sam bio u osnovnoj školi, primijetio sam da smo svi mi djeca voljeli kad nam je učitelj čitao stihove, i bili smo spremni čak i na žrtve samo da ih što duže slušamo. (Ne kao školski zadatak!) To elementarno upoznavanje s kulturom i s umjetnošću moglo je da bude plodonosno. Umjesto batina, mrzovolje i mehaničkog utrpavan ja znanja, kamo sreće da su nas učili lijepim stvarima. (Ali, opet, kad se sjetim šta nas je sve čekalo u životu, ne znam šta bismo sa svojom zamišljenom plemenitošću!)

Gimnazija. — Za Tuzlansku gimnaziju vezano je petnaest godina moga života, osam đačkih i sedam profesorskih. Stare zgrade gimnazije više nema: ispucala je i nagnula se na zemljištu koje tone, i prije nekoliko godina srušena; na drugoj strani Tuzle, na obali Jale, sagrađena je nova gimnazija, lijepa i moderna, ali je stara bila ljepša, ili je meni ostala u nezaboravnom sjećanju, s divnom fasadom, bogatim stepeništem, širokom aulom, lijepim učionicama, i funkcionalnim kabinetima. Iz osnovne škole sam pošao u gimnaziju sa strahopoštovanjem, ali na samom upisu, uplašenog i gotovo paralisanog od nekog nespokojstva kojem nisam znao razlog, možda i zato što sam jedini od svojih dotadašnjih drugova pošao u gimnaziju, svi ostali su otišli na zanat ili u rudnik, umirio me katolički kateheta dr Drago D. Ne znam kako je zapazio moju zbunjenost, ali mi je priskočio u pomoć u pravom času: prijateljski se osmjehnuo onako mlad, lijep, uglađen, pristao u svom crnom svešteničkom odijelu s tvrdom bijelom kragnom, lako mi dodirnuo rame, rekao mi nešto ljubazno (riječi sam zaboravio istog trenutka, ali njegov prijateljski gest sam zapamtio zauvijek), i tako uspješno posredovao između moje osjetljive plahovitosta i svečane hladnoće gimnazijske aule, zagušene ogromnim mermernim sluhovima. Osjetio sam dobru zaštitničku ruku, i sve je postalo lakše i običnije. (Kad bi stariji imali volje i vremena da posvete malo pažnje djeci i omladini, vezali bi ih za sebe tvrdom ljubavlju, i lakše bi ih usmjeravali: vjerovali bi im na ljubav i stavljali bi se pod zaštitu njihova povjerenja. Na žalost, stariji nemaju ni volje ni vremena, i ispuštaju šansu da lako utiču na mlade.)
Obradovao sam se kad sam vidio da nam je razredni starješina i nastavnik srpskohrvatskog jezika moj poznanik s upisa, dr Drago D. Moja radost radi toga i unaprijed poklonjeno povjerenje, pokazali su se potpuno opravdani. Sve nas je osvojio već prvog časa, svakog je upitao kako se zove, šta su mu roditelji, koji predmet najviše voli, šta želi da postane u životu, sve tako, možda i nevažno, ali presudno za upoznavanje i zbližavanje, pogotovu što je svakome od nas umio da kaže lijepu riječ, da nas razvedri ili ohrabri. Svi smo bili oduševljeni. Ni docnije se nismo razočarali: uvijek je bio naš zastupnik, uvijek na našoj strani, čak i kad smo bili krivi, i to mu nismo zaboravljali, bez obzira što nas je nasamu grdio. Osjećali smo kako je dobar i širok čovjek: Iako je biti na nečijoj strani kad je bez krivice, a mi smo bili puni krivica kao pas buha. Ako je bio prisiljen da nekoga kazni, činio je to sa žaljenjem, i uz objašnjenje koje je kaznu činilo lakšom. Ali je kazni bilo znatno manje nego krivica, jer je taj vrsni pedagog pametno nastojao da previdi mnoge nevažne prestupe, pa i važne, ako nisu imali težih posljedica. Tako nas je obavezivao zahvalnošću, koju nije tražio, ili je neke naše pobune činio bespredmetnim, jer su ostajale neprimjećene. Nikoga nisu naljutile, njegovom zaslugom: pravio se da mnogo šta ne primjećuje, i tako nije bilo razloga ni za ljutnju ni za kaznu. A obično su to prestupi bez težih posljedica, i samo sitničavi ljudi, a njih je dosta, daju im značaja. Ali nikada nije propustio da nas pohvali za dobar odgovor, za ocjenu odličan, zapisanu u katalog, kojoj je davao značaj razredne svečanosti, za dobro vladanje kao i za svaki postupak koji se mogao na ma koji način istaknuti. (Na neki tajanstveni način on je saznavao kad bi se djeca pomirila u svađi, i javno bi pohvalio obojicu.) Počeli smo da se takmičimo ko će zaslužiti njegov osmijeh, pohvalu, gest priznanja s rukom koja bi pogladila kosu. Nesvjesno smo igrali po njegovoj muzici (bila je zaista ugodna), činili smo sve što je on želio, misleći da to mi hoćemo, a sve bez grdnje i batina, bez prijetnje i bez ružne riječi, uz blag osmijeh i lijepu riječ, ili ozbiljno lice ako je nečim bio nezadovoljan. Taj mag koji je znao tajnu vladanja dječijim dušama, stvorio je od trideset-četrdeset đavola ako ne baš hor anđelčića a ono skupinu dosta pristojnih đaka. Učili smo, primajući sve kao dragocjeno otkriće koje nam je bilo tim draže što nas je navodio da sami do njega dođemo, slušali smo priče i parabole o grijehu i krivici, o ljubavi koja spasava, o bogu koji sve prašta ako se iskreno pokajemo, o savjesti i moralnoj odgovornosti koje su uvijek žive u dobrom srcu, Docnije smo uvidjeli da on nije mnogo odstupao od svog popovskog poziva i govorio nam je kao da smo na času katoličke moralke, ali smo tada bili njime oduševljeni. Sjećam se, i danas ga vidim u mislima, kako stoji pred nama, teško objašnjiv razlog našeg stalnog oduševljenja, uvijek nasmiješen, sa blistavo čistim svešteničkim kolirom ispod crnog sakoa, nikad tužan ni mrzovoljan, nikad nervozan ni nestrpljiv, uvijek tu radi nas, nama na raspolaganju, neužurban, nema kud da žuri, jer mi smo tu, pred njim. S uživanjem izvodi svoj lagodni moralno-didaktični šou: kao da se sam igra, kao da sam uživa, priča obeznanjenim gimnazijskim prvačićima priču o čovjeku koji je bezbrižno griješio i, idući kroz život, sve grijehove bacao u torbu koju je nosio na leđima. Ali se desilo (u priči ništa nije teško ni nevjerovatno) da mu je odsječena glava, pa mu je dobra vila ponovo zalijepila, ali je bila brzopleta, pa je to učinila nespretno, nasadivši je krivo, naopako, pa je tako vidio koliko mu se grijehova nakupilo u torbi, i kad mu je vila namjestila glavu kako treba, popravio se i nije više griješio. (Sami smo došli do pouke: nikad ne treba skrivati grijehe od svoje savjesti, treba ih uvijek priznati i sebi i dragom bogu.) Zbog našeg učešća u otkrivanju mudrosti, ili zbog njegova ugodna glasa kojim je pričao, ili zbog načina pričanja zbog kojeg je svako od nas smatrao da on to priča samo njemu, smatrali smo da su to najpametnije i najsadržajnije parabole na svijetu.
O religijama, svim, govorio je najljepše, sve religije su dobre i plemenite, bog je uvijek ista suština i smisao svijeta. Predstava gospoda boga kao starca s bijelom bradom, govorio je slobodno, to je naivna folklorna materijalizacija nematerijalnog svebića i familijarno viđenje nečeg starinskog i prisnog, što se poštuje i voli. Poslanstvo Isusa Hrista, svejedno da li se naziva Isus Hrist, Isus Krist ili Isapejagamber, to je najljepši i najplemenitiji simbol koji je čovječanstvo stvorilo. Otkako mi je dr Drago D. ukazao na njegovu ljepotu, sve do danas — mada već odavno ateista — nisam otkrio ništa ljepše i sadržajnije: čovjek koji svojom patnjom iskupljuje grijehe drugih ljudi — to je grandiozna moralna i poetska slika najvećeg humaniteta, i ostala je neokrnjena bez obzira na sve devijacije hrišćanstva.
Ni jednom rečju nije pokudio drugu religiju; važno je bilo da mi poštujemo religiju uopšte. I nikad nije govorio protiv ateizma, kao da nije htio da nas navodi na zavodljivu psihološku klizavicu otpora, ili je isključivao iz razgovora tu mogućnost: čemu razgovor o vatri, ako vatre nema?27
Ali mi smo morali da upoređujemo, i mada smo krili jedan pred drugim, a ne znajući mnogo o religijama, upoređivali smo njihove predstavnike, i vidjeli smo kako velika razlika postoji između katoličkog katehete i naših vjeroučitelja. A onda, avaj, i između vjera: njegova je izgledala plemenita, humana, vedra, rafinovana, svjetska, a naša je bila balkanska, primitivna, kisela i nezanimljiva. Učili smo ubitačno dosadne, direktno kretenske stvari, uglavnom iz mitske i hagiografske istorije islama (kako je taj i taj božji poslanik deset godina gorio u plamenu a nije izgorio i sl.); a bili smo kivni i zato što smo svakog petka morali doći na podnevnu molitvu, džumu, u džindić — mahalsku džamiju, s fesom na glavi; izostanak ili dolazak bez fesa kažnjavan je neopravdanim časom i ukorom. Tu dosadnu dužnost činili smo sebi zanimljivijom tako što smo za vrijeme molitve pravili neviđen nered, ubadali smo jedni druge čiodom otpozadi, skrivali cipele, sjedali neko me na glavu dok je bio na »sedždi« (s čelom na podu), izmišljali stotinu čuda, zbog čega su školske vlasti izabrale za đake malu džamiju u jednoj perifernoj ulici. Ali su religije najdirektnije upoređivane prema vjeroučiteljima. Činilo nam se da su otjelotvorenje religije koju su predstavljali, kao da su njeni ambasadori: oni su bili neposredna slika vjere čiji su tumači bili.

Muslimanski kateheta. — Mi muslimani smo susretali svoga vjeroučitelja (takođe doktora teologije, sa kairskog El-azhara) s teškim osjećanjem mučnine, kao da će uskoro propast svijeta, ili da u životu ima toliko tegoba, da ne bi bila nikakva šteta ako se to desi. Hipohondar, uobraženi bolesnik, neprestano je držao sebe na oprezi, hvatajući signale opasnosti od stomaka, prsa, glave, ozeblih mišića, pa je zabrinuto sjedio za katedrom grijući stomak dlanovima, ili je navlačio bijeli šal da zaštiti grlo, da spriječi ili olakša nazeb, ili je zatezao kožu na ruci (jer je vjerovao da je koža elastična sve dok je čovjek mlad), ili je zurio kroz prozor, ili nekud iznad nas, onemoćao od osjećanja izgubljenosti. Ako bi ponekad zaboravio na sebe i na svoje zamišljene tegobe, tromo je hodao po razredu i pričao nam istoriju islama, daveći nas suhim podacima, gnječeći riječi, valjajući ih mrtve po ustima, pa smo i mi gubili volju za život. »Muhamed pejgamber alejhiselam, Kasim ibn Abdulah, pripadao je redu Hašim, plemena Kurejš… Ko će da mi odnese meso kući?« Po intonaciji se jedva moglo shvatiti da su to dvije različite rečenice. Za trenutak bi nastala tišina, dok se ne razbudimo, a onda bi cio razred graknuo, svi bismo poskakali, dižući ruku: »Ja! Molim ja!« Svi smo željeli da se spasemo od njegovog mrtvog glasa i izgubljenog pogleda, ali je, na žalost, mogao da odahne samo jedan. Sa zavišću smo ga pratili kako, ne žureći, ide pored parka, pa preko živopisne pijace, kroz Tabašnice, preko Jale, do Brda i do profesorove kuće ograđene zidovima; i opet natrag, polako, slobodan da stane gdje hoće, da se poigra, da se nagleda, da se nauživa. A mogao je da izostane još jedan čas. Ali se niko nije usudio da sam pobjegne s časa, jer je naš vjeroučitelj zlovoljno zapisivao krivca (sve je radio zlovoljno) i, ništa ne zaboravljajući, nastojao da bude kažnjen. Nikoga nije tukao, ali smo prema njemu uvijek ostali suprotstavljeni, u stavu odbrane ili neprijateljstva. Zaista, da su ga na to mjesto doveli najveći neprijatelji islama, ne bi našli boljeg, to 78 jest goreg. (Kad sam docnije došao do prevoda Kur-ana, nisam se mogao načuditi zašto je krio od nas tako poetičan i mudar tekst.)

Pravoslavni kateheta. — Pravoslavni kateheta je bio sušta suprotnost muslimanskom: živ, nervozan, ironičan, olujan, uvijek mu je neko za nešto kriv, za što bilo. I katoličkom: mrzovoljan, neljubazan, nekomunikativan. Svakome se obraćao s oštrim podsmijehom, nastojao da svakoga oštro ujede, da se pamti i priča, bio nemilosrdan u proganjanju svih đaka, a naročito pravoslavnih. Nismo znali zašto je kivan na cio svijet, možda zato što je bio veoma niskog rasta, niži od svih đaka, pa se tako svetio cijelom ljudskom rodu, višem od sebe, a posebno njegovom pravoslavnom dijelu. Muslimanski kateheta je bio prirodno odbojan, a pravoslavni se trudio i uspijevao da bude vrlo nesimpatičan. I tako su njih dvojica uporno radili protiv religije, mobilišući sve više ateista. (Poslije, sjećajući se u životu kako su mnogi predstavnici ideologija pokazivali malo ili nimalo volje da se približe ljudima, palo mi je na um da oni nisu pri dobijali ljude za ideologiju, već su bili čuvari i ključari ideologije; samo dr Drago D. nije bio ideološki birokrata, on je shvatio da ljude treba neprestana pridobijati za ideologiju, inače će ubrzo postati ravnodušni.) Prije nego što postane potreba, ideologija treba da postane navika.

Lamarkov pristalica. — Dr Drago D. mi je još dva puta u životu obratio posebnu pažnju na sebe, 1925. i 1941. U četvrtom razredu gimnazije pisao sam pismeni zadatak iz srpskohrvatskog jezika, sa slobodnom temom o slobodi volje. Upravo u to vrijeme sam čitao o Lamarkovoj teoriji evolucije, i temperamentno sam napao teističku ideju o svijetu kao primitivnu i nenaučnu. Kao potpuna neznalica, bio sam vrlo žestok i isključiv. Ako je bog svemoguć — pisao sam — zašto mi ostavlja mogućnost da griješim? Ako to čini svjesno, onda je pakostan. Ako nije mogao drukčije, ako je učinio ustupak satani, onda nije svemoguć. Ako nam ostavlja slobodnu volju da se odlučujemo prema svome nahođenju, onda je bog izvor zla, jer je imao mogućnost da zlo iskorijeni: U stvari, boga nema: postoji samo Priroda i društvo sa svojim zakonima i svojim moralom koji određuju odnos dobra i zla. Ta uprošćena pozitivistička teza odjednom je postala slučaj, cijela stvar je iznesena na sjednici nastavničkog savjeta, kao težak prestup protiv školske i društvene discipline. Na nesreću, dva-tri dana ranije izazvao sam nezgodan incident u katoličkoj crkvi: na večernjoj službi ušao sam u crkvu s jednom djevojkom, učenicom, i dok se služba služila, pred punom crkvom, u sjaju svijeća i mnogih električnih sijalica, nas dvoje smo prilično bezbrižno pričali i smijali se kod ulaznih vrata. Iznenada je pred nas stao, neprimijećen je prošao kroz masu, dr Drago D. u zlatno-bijeloj svešteničkoj stoli, i tiho rekao: »Molim vas, odmah izađite iz crkve! Ne ometajte službu božju!« Izašao sam postiđen, i dugo nakon toga sam se osjećao nelagodno, možda najviše zato što me nije izgrdio, a brinuo sam se i zbog moguće disciplinske kazne u školi, a pogotovu sam bio siguran da će mi taj glupi incident znatno otežati položaj kad se na sjednici nastavničkog zbora bude raspravljalo o pismenom zadatku za koji sam optužen. Desilo se, međutim, pravo čudo. Na sjednici savjeta muslimanski vjeroučitelj je uporno zahtijevao da budem kažnjen isključenjem iz škole; pravoslavni kateheta je prezrivo ćutao, jer nije bio u pitanju đak pravoslavne vjere, inače bi svakako bio za kaznu; ostali nastavnici su pristali na predloženu kaznu, da se ne zamjere hodži zbog jedne upaljene đačke glave. Tada se cijelom nastavničkom savjetu suprotstavio katolički kateheta, dr Drago. »Mislim da je kazna prestroga i da neće postići željenu svrhu — rekao je, braneći me. — Dječak je mlad, temperamentan, iskren, pošten. Ne krije ono što misli. Zar da kažnjavamo za iskrenost? Zar da od đaka stvaramo dvoličnjake koji će jedno misliti a drugo govoriti? Kaznom bismo postigli suprotan cilj, jer bismo ga zauvijek učvrstili u misli zbog koje bi stradao: ostao bi i u svojim i u tuđim očima mučenik pogođen preoštrom kaznom. A ako nam je stalo da u toj mladoj duši ne ostane traga razornih ideja koje je našao u knjigama, dajmo mu priliku da ih zaboravi: oprostimo mu i objasnimo mu u čemu je pogriješio!« Pokolebao ih je, i mada mi nije oprošteno, nisam ni isključen iz škole: kažnjen sam ukorom nastavničkog savjeta, posljednjom kaznom pred isključenje, zahvaljujući pametnoj odbrani dr Drage, koja bi mogla da posluži kao lekcija mnogim sudi jama koji tako lako posežu za kaznama. A 1941, kad su ustaše organizovale NDH, između mnogih šokova doživio sam jedan možda najneočekivaniji: čovjek koji mi je ostao u najljepšoj uspomeni, koga smo svi zapamtili kao pametnog i pravednog čovjeka, postao je ustaški logornik u Tuzli, i pod njegovom upravom je izvršeno deportovanje Srba i Jevreja u koncentracione logore. Tada sam pomislio, po shemi koja mi je od njega ostala, da je i on svoje grijehe počeo da baca u torbu iza leđa. Strijeljan je jednog tmurnog oktobarskog jutra kad su naše jedinice oslobodile Tuzlu 1944. godine — pročitao sam to u jednom štampanom partizanskom dnevniku o tim danima. — Ta neslavna ratna završnica jednog života koji mi je do 1941. izgledao savršeno čist, potpuno me zbunila. Da li je on prikrivao svoje pravo lice, a u suštini je uvijek bio ono što je otvoreno pokazao početkom rata? Ili je postao ustaša tek 1941, što je teško povjerovati, jer je odmah postavljen za logornika, na jednu od najodgovornijih ustaških dužnosti28: to znači da je bio provjeren i mučno sam mislio kako je mogućno da je takav čovjek kakvog znamo iz gimnazijskih dana, pristao na ubijanje nevinih ljudi? (Među ostalim njegovim žrtvama bio je i Danilo Salom, profesor matematike, divan čovjek i rijedak stručnjak; dr Drago D. je na svoga bivšeg kolegu poslao mlade ustaše, bivše Salomove đake, koji su ga mučili u kući i na ulici.) Da li je njegovo ranije korektno ponašanje bilo samo privid i maska, i da li je to mogućno da se čovjek tako pretvara i skriva? Ili potpuna ideološka opredijeljenost podrazumijeva pristajanje na sve konsekvence, pa i na zločin? Veoma sam mnogo mislio o dr Dragi D., i preživio cijelu skalu raspoloženja, od bijesa u 1941. do čuđenja i nerazumijevanja u toku rata, i napokon do žaljenja što su neka lijepa sjećanja samo maska za ružnu suštinu koja će se jednom otkriti. Utoliko mi je milije sjećanje na dobre ljude koji su ostali ono što su bili

Profesori koje pamtim. — Profesor Kolis, nastavnik francuskog jezika, bivši francuski konjički kapetan, bio je originalna ličnost. Suh kao grana, visok, kratko podšišan, uvijek obučen u sportsko odijelo, bridžes pantalone ili pumperice, držao se vojnički i tražio to i od nas đaka. Kad nekog prozove, đak je morao da stane pored klupe i da paradnim korakom domaršira do pred katedru, tu da stane u stavu »mirno« i razgovijetno kaže ime i prezime, a onda, opet u stavu »mirno« glasno da odgovara na pitanja, kao da podnosi raport. O njemu se pričalo kako je u jednom starijem razredu uzalud prozivao đaka po imenu Birkobarku, nekoliko puta, a kad su mu rekli da takav ne postoji, on je pokazao u dnevniku zapisano ćirilicom: Vučkovački, On je to čitao latinicom. Drugi nastavnik francuskog jezika bio je divan čovjek, grof Boris Kačalov, nekadašnji bogati plemić, upravnik carskih imanja, vrlo obrazovan, vrlo kulturan, duhovit, prijatan, jednostavan, strpljiv, širokogrud. Imao je veliku fotografiju na kojoj je posljednja carica držala na krštenju njegovu kćerku. Imao je značajne rođake u cijelom svijetu, u Parizu, Rimu, Londonu, ali se on divno osjećao u maloj Tuzli. Docnije, kad sam i ja postao nastavnik, provodio sam lijepe časove u njegovoj kući, uz pravi ruski samo var, i uz ugodan razgovor, nikad isključivi i neprijatan. Nije se slagao s boljševičkim režimom, ali ni s nepravdom starog carskog režima, i imao je razumijevanja za pobunu obespravljenih ruskih masa. Samo je Kačalov zastupao zanimljivo mišljenje da klasna promjena vlasti ne znači i suštinsku promjenu vlasti, jer se zadržava tradicija i duh naroda. Duh naroda, formiran kroz mnoga stoleća, ne može se promijeniti za nekoliko decenija. A ruskom narodu je određeno da trpi, to je njegova sudbina i poslanje. Kao i srpskom narodu. Zar istorija i jednog i drugog naroda ne pokazuje koliko su njihove sudbine tragične? Drugi narodi u istoriji plaćaju manje i prolaze lakše. Zar bi se Gogolj, Dostojevski, pa i Gorki, mogli zamisliti bez tog patosa nacionalne patnje? Tog martirijskog bogotražilaštva. I kad se nisam slagao s njim u mišljenju, oduševljavao me način na koji je razgovarao s ljudima: bio je nevjerovatno tolerantan, nimalo uzak i zagrižljiv, nikad isključiv, spreman da duhovitom primjedbom pređe preko razlike u shvatanjima i da dopusti mogućnost drukčijeg mišljenja. Ako se njegovoj impozantnoj korpulenciji, i zaprepašćujućoj čistoći tena i bijele kose, doda široka kultura, poznavanje mnogih svjetskih jezika i literatura, šarmantnost i blagorodan ton, duhovitost, tolerantna spremnost na dijalog, nije ni čudo što me opčinio taj čovjek: on je bio primjerak najvišeg ruskog i evropskog plemstva, rafinovan, prosvijećen i civilizovan, tako nam blisko poznat samo iz ruskih romana. Iznenada sam sreo grofa Rostova. Da li zato što sam bio nespreman i nedovoljno obrazovan u odnosu na njega, ali me je uvijek pobjeđivao njegov šarm, moja namjera da mu politički protivuriječim uvijek se pretvarala u ugodan opšti razgovor u kojem je Boris Kačalov uvijek dominirao, a ja sam bio zahvalni slušalac.
Imponovao mi je i profesor dr Lavolpičelo, zbog nevjerovatnog znanja kojim je raspolagao. Ćelav, krupan, spor i tih, nekadašnji katolički pop, predavao je klasične jezike i filozofiju, i ne samo da je poznavao grčki i latinski jezik i literaturu, već i sve svjetske jezike. Posebno se bavio filozofijom i čitao nevjerovatno mnogo. U gradu je bio sudi ja dr Tro jer koji je kupovao svaku knjigu koja je štampana i pažljivo bi je razrezao pa onda poklanjao prijateljima. Dr Lavolpičelo je takođe kupovao knjige, ali je sve čuvao i čitao. Rijetko se s kim družio, iako je bio u stvari dobar čovjek: pomagao je svim đacima koji su ga molili za savjet i pomoć u pogledu literature za obradu neke teme. Nije išao u kafane, polako je išao iz škole prema kući, ili šetao sa ženom, blago osmjehnut, rastresena izgleda, čudan.

Dragi profesori. — Od ostalih nastavnika najviše pamtim profesore srpskohrvatskog jezika i književnosti. Bili su to zanimljivi ljudi i intelektualci koji su se, svaki na svoj način, borili s tamom provincije.
Dušan Muždeka, boem, šarmer, kozer, temperamentan predavač, i sam dobar pjesnik, uvodio nas je u tajne poezije sa strašću, s ljubavlju i poznavanjem, ali s predrasudom da nas ništa na svijetu ne smije interesovati osim poezije, i živio je u uvjerenju da neprestano razmišljamo o pjesmama i o versifikaciji. Bio je začuđen i nesrećan kad god bi vidio da to nije tačno.29 Srećom, rijetko je kad htio da to vidi, više je volio svoju čudačku vjeru. S nekoliko drugih intelektualaca (dr Dragan Bućić, ljekar i pripovjedač, dr Dušan Vučkovački, sudija i pjesnik, Radovan Jovanović, profesor i pjesnik i drugi) izdavao je književni časopis »Sredina«, koji je prkosio provincijskoj skučenosti sredine, i čudno je što je nosio to ime. Sastajalište članova redakcije bilo je u bifeu starog hotela »Bristol« (sada porušenog). Troškove za štampanje časopisa podnosila je nekolicina urednika i saradnika, bez ikakve dotacije i bez ičije pomoći: dizali su kredit na mjenice i plaćali hartiju i štampanje. Honorare nisu plaćali. »Sredina« je izlazila nekoliko godina, i to je herojstvo svoje vrste. (U Tuzli je između dva rata štampano nekoliko časopisa i novina, i djelovalo nekoliko zanimljivih pisaca, pa je čudo da još nije osnovan muzej književnosti, kad već postoji likovna galerija.)30
Najdublje mi je ostao u sjećanju Radovan Jovanović, profesor književnosti, istorije i geografije, tih, ozbiljan, povučen, bolešljiv, pa ipak uvijek spreman na šalu i razgovor, darovit pjesnik, pritisnut nemaštinom i provincijom. Kad sam docnije došao u gimnaziju, kao profesor, zbližili smo se. »Bježi odavdje! — govorio je. — Ubiće te provincija.« »Kako vas nije ubila?« — pitao sam. »Ništa me ne pitaj!« rekao je, i ja sam mogao samo da naslutim njegovu dramu, obilježenu talentom, snom o uspjehu, prezirom sredine, pićem, sirotinjom, opterećenošću porodicom, sviješću o bezizlazu. Njegov dar nije potpuno došao do izražaja, iako je svoje pjesme i prozne crtice objavljivao po tadašnjim časopisima, ali nije štampao nijednu knjigu. Velimir Živojinović-Masuka je unio jednu njegovu pjesmu u antologiju »Misli«, 1928. Pamtim i sad jedan stih te pjesme:

Juče se ubog smirio,
cingaro cinkuš najmanji.
A danas umro imućan —
jauču zvona četiri.

Umro je prije ovog posljednjeg rata, a ni do danas niko nije pročitao roman koji je ostavio u rukopisu. Neko je nesrećan i nakon smrti.
Profesor Vojin Dramušić je iz generacije đaka Bogdana i Pavla Popovića, stvaralaca »beogradskog stila«. Poštujući akribičnost svojih učitelja, Dramušić je svemu prilazio sistematično, krajnje ozbiljno a uvijek s ljubavlju, tako da nam je nastava književnosti bila i zanimljiva i korisna. Toliko je bio superioran i siguran taj mladi profesor, da sam se, prirodno, pobunio protiv njegovog znanja, njegove sistematičnosti, njegove kulture, i kapriciozno se durio na njega. Možda smo i nesvjesno žalili za bravuroznim improvizacijama profesora Muždeke i za njegovim vatrometima; Muždeka je sve stvarao na licu mjesta, ponesen tekstom, Dramušić je unaprijed pripremao sve analize i sve podatke. Bila su to dva načina, jedan intuitivno-impresionistički, drugi analitično-egzaktni. Ali su oba ta profesora »krivi« što je književnost postala moja sudbina.
I svi drugi profesori, eruditi i neznalice, kulturni i primitivni, ozbiljni i šarlatani, svi su oni, neko manje, neko više, doprinijeli našem duhovnom formiranju i našem iskustvu, s namjerom i uvjerenjem da čine najbolje.31 Većinom su mrtvi i žive samo u sjećanjima svojih đaka. Pominjem ih samo po dobru: Neka im ovo svima bude rahmet-dova32.

Univerzitet. — Svi moji profesori s univerziteta su mrtvi. (Mnogo je mrtvih u mome sjećanju). Imao sam sreću i stigao sam da slušam predavanja Bogdana Popovića (Teorija Književnosti in nuce). Pavla Popovića (Srednjovjekovna i Dubrovačka Književnost, Romantizam) Vladimira Ćorovića (Istorija Južnih Slovena), Veselina Cajkanovića (Latinski jezik i Književnost), Stjepana Kuljbakina (Staroslovenski jezik) Aleksandra Belića (Srpski jezik) i druge. Zaista, velika imena! Branko Miletić, rijedak znalac fonetike, izmučio me eksperimentima iz oblasti formiranja glasova i na akcenatskim vježbama, uvijek sam morao da čitam odabrane tekstove i da gutam plastelin posut talkom po kojem je ostajao trag od dodira jezikom. Melodija moga južnog govora okrenula se bila protiv mene, a dr Miletić je uživao: — Prava muzika! — govorio je, a ja sam se kiselo osmjehivao. (Umro je mlad, prije drugog rata).
Sa zadovoljstvom ispisujem imena svojih univerzitetskih profesora. Oni spadaju među najveće svjetske slaviste i među najveće naučnike u svojim strukama, i žao mi je što od njih nisam više naučio.33
Dr Stjepan Kuljbakin, autor najbolje svjetske gramatike staroslovenskog jezika, koji je dolazio na predavanja gotovo potpuno paralisan, predavao je sa začuđujućom svježinom. Iako ozbiljno obolio od Parkinsonove bolesti, nikad nije izostao sa časova i vježbi, uvijek spreman na strpljiv razgovor sa studentima o staroslovenskom jeziku, koji je fenomenalno znao. Ali nikad nije htio da se upušta u »tuđu« materiju: jednom sam ga na vježbama upitao za određenu pojavu iz istorije jezika (angelus, andio, andjeo), a on me zamolio da upitam gospodina Belića, on se boji da nije dovoljno stručan za tu oblast! A znao je isto toliko koliko Belić, ali se strogo držao svoje naučne sfere.
Braća Bogdan i Pavle Popović, a naročito Pavle, (jer se Bogdan polako povlačio iz javnog života), predavali su izvanredno zanimljivo, pa su im predavanja bila interesantnija nego pisani tekst. Ali i ono što su pisali, spadalo je u ono što je Matoš nazvao beogradskom školom, ističući iznad svega živost i slikovitost stila.
Od njih sam učio (ali nisam dobro naučio tu francusku mudrost) da predavanja uvijek treba osvježavati odgovarajućim anegdotama, koje razbijaju monotoniju izlaganja u kojem informacija mora da zauzme važno mjesto. Pavle Popović, čiji je čuveni početak »Pregled srpske književnosti« već klasičan, (»Bio je to momenat neocenjive važnosti u književnoj istoriji slovenskih naroda kad su, pre više od hiljadu godina dva brata, oba u zrelim i mužanskim godinama, zaseli jedno veče za sto u svojoj kući u Carigradu, i, pri slaboj svetlosti zemljanog žiška u kojem je ulje sagorevalo, napisali paunovim ili trščanim perom na jednom pergamentnom listu prve reči slovenskog prevoda sveštenih knjiga…«), bio je majstor da oživi mrtvi podatak plastičnim detaljem, da ga učini zanimljivim i pamtljivijim. (Mnogo šta se može zaboraviti, ali će se zapamtiti, valjda zauvijek, slabo svjetlo žiška u jednoj carigradskoj kući, na početku slovenske pismenosti.) Braću Popović su mnogi napadali, ali im niko ne može osporiti da su oni stvorili svoj stil, što se rijetko kome može priznati. Od Pavla Popovića i drugih profesora (Stevanović. Džonić) naučio sam i to da student ima pravo da se ne slaže s profesorom i da to kaže, uz obavezu da za to ima neki argumenat. Naši stari profesori su mirno slušali Čak i revolucionarne misli o literaturi i ideologiji uopšte, potpuno suprotne njihovim shvatanjima, i nikad nisu svojim profesorskim autoritetom prekidali diskusije i izlaganja na seminarima, već su se suprotstavljali argumentima, koliko su mogli i znali. Cesto smo se potpuno razilazili u mišljenjima, ali je svako ostajao na svome stanovištu, i to nikome nije smetalo. (S Aleksandrom Belićem niko, naravno, nije diskutovao ni o čemu: nisu se na polemiku s njim usuđivali ni najznačajniji naši slavisti, učinili su to tek kad je umro, pa i to obazrivo i plašljivo.) Za vrijeme studija, na mojoj grupi sakupilo se dosta zanimljivih studenata, marksistički i napredno orijentisanih, koji su svoj stav nametnuli cijeloj grupi. Među njima su bili Milovan Đilas, Nikola Lopičić i drugi, a u naš seminar, na žučne diskusije, dolazili su i drugi mladi ljudi, izvan grupe i izvan fakulteta. Te rasprave, oštre, temperamentne, ozbiljne (»Angažovanost u literaturi«, »Politika i kultura« i si.), ostale su mi u živom sjećanju ne samo zato što se tu moglo čuti mnogo interesantnih mišljenja, drukčijih od školskih i profesorskih već i zato što su se uklapale u atmosferu vremena okrenutog socijalnim problemima. To je doba »Nove Literature«, »Stožera«, »Zemlje«, oštrih studentskih demonstracija, mitinga u velikoj sali Pravnog fakulteta, sukoba s policijom i žandarmerijom. Ali sam te rasprave doživljavao na naročit način zbog svoje lične muke, zbog svoje naravi. Kako sam bio zatvoren i plaho vit, potpuno okrenut sam sebi, i najobičnije javno ispoljavanje, kao što je glasan pozdrav, potpuno, me zbunjivalo ii natjerivalo mi crvenilo u lice. (Pretpostavljam da me očeva hladnoća i distanciranost učinila nesigurnim.) Diskusije u seminaru slušao sam s ogromnim zanimanjem, a u mnoge probleme bio sam upućen koliko i ostali diskutanti, ali se nisam usudio da kažem i jednu jedinu riječ. Nisu mi se dopadale ni suhe, šture formulacije ideoloških stavova, pa ni uski racionalizam, ali ni to nisam smio da kažem. Dugo je prošlo dok nisam otvorio usta, i gotovo doslovno tako: otvorio usta. Znao sam šta i kako treba da kažem, ali me važnost trenutka toliko impresionirala, toliko je očiju bilo okrenuto prema meni, toliko je ušiju slušalo šta ću reći da nisam rekao ništa. Promucao sam nekoliko nepovezanih riječi, i sjeo, poražen. Nisam ručao ni večerao toga dana, nisam spavao te noći. Bio je to jedan od mnogih mojih poraza u životu (ništa nisam postigao bez muke, boreći se najčešće sam protiv sebe), ali i jedan od najtežih, jer mi je tada izgledalo da se neću nikada moći uključiti u društvo svojih vršnjaka: moji strašni kompleksi su me potpuno blokirali. Srećom, imam prilično jaku volju i ne priznajem lako poraz. Poslije nekoliko nedjelja opet sam se javio da uzmem riječ, i uzeo sam je: uspio sam da kažem nekoliko rečenica. U glavi mi je, doduše, tutnjalo kad sam sjeo, bio sam crven u licu i oznojen po cijelom tijelu, kao da su me progurali kroz užarenu peć, sve je ispalo slabo, ali već nije bilo beznadno. Gotovo cijelu godinu dana sam se tako borio protiv svoje bolesne osjetljivosti, protiv straha od neuspjeha, protiv fantoma koje je stvarala moja neurastenična emocija dok nisam počeo da govorim manje-više normalno. Nikad nisam zapažen po nekoj briljantnoj riječi, po nekoj besjedi, po nečem posebnom, ali je meni bilo dovoljno da ne budem zapažen po nespretnosti. Tako, sam u zakašnjenju, uvijek, u svemu: dok drugi odmah ispoljavaju ono što mogu, ja moram dugo da se rvem s mišlju da li treba to da radim, jesam li sposoban ili se možda prihvatam nečega za što nemam ni dara ni smisla.
A ipak sam, začudo, u svemu ostalom bio normalan mlad čovjek, dobar sportista, dobar drug i prijatelj, veseo učesnik u kafanskim i kućnim sjedeljkama, zaljubljen u djevojke, zaljubljen u Beograd, zaljubljen u život. Muka je nastajala samo kad sam silazio sa te svoje obične životne staze, kad se trebalo ogledati na nekom poslu koji nije samo spontano življenje. (Možda je na nesigurnost nekih mojih postupaka uticalo i to što sam, u dugoj istoriji moje porodice, prvi intelektualac: za sve sam mogao naslijediti gene i u krvi prenesenu sposobnost, osim za intelektualni rad: tu je trebalo počinjati sve iz početka.)
Beograd iz tog vremena, oko 1930. godine bio je i balkanska palanka, kako kaže Krleža, s mirisom luka i ćevapčića (zapamtio sam kafanu — potleušicu umjesto današnje palate »Albanije«, i niz niskih, drvenih kafana na mjestu današnjeg bioskopa »Beograd«), ali i vedar, dinamičan grad, s veselim, otvorenim i gostoljubivim ljudima od duha i vedre riječi, s interesom i brigom za kulturu. Sjećam se da je ponekad bilo teško dobiti kartu za neki koncert na Kolarčevom narodnom univerzitetu, ili mjesto za predavanje. Premijere u Narodnom pozorištu davale su se veoma često i bile su dobro posjećene: doduše, na reprizama je bilo malo posjetilaca i tada smo mi studenti popunjavali salu. Sa većinom mojih kolega odlazio sam u Narodnu biblioteku, stizali smo i na predavanja, i na igranke (u studentskoj menzi, u zgradi Zadružnog saveza u Poenkarevoj ulici), i na korzo u Knez-Mihajlovoj ulici, i na vesela kućna sijela, i u kafane (nesrećan što se nikad nisam mogao naviknuti na alkohol), a učestvovali smo i u političkom životu ondašnjeg Beograda, naročito u demonstracijama, pa i u onim velikim, čuvenim, protiv tadašnjeg predsjednika vlade generala Petra Živkovića i zvanične politike, kad smo zauzeli zgradu Pravnog fakulteta i istakli crne zastave na prozore.
Tih godina Hasan Brkić je bio član Gradskog komiteta Beograda, i često smo se susretali. Kako je KPJ imala svoje ljude u mnogim tijelima i organizacijama na Univerzitetu, meni je rečeno da se primim funkcije predsjednika Udruženja za Društvo naroda, što sam i učinio, kao i sve što je Partija od mene tražila. (Po nalogu Partije postao sam i sekretar studentskog društva »Solidarnost«.) Jedino nisam htio da postanem član KP, nisam htio »da izgubim nezavisnost«. Tako sam i rekao Hasanu Brkiću. Hasan se toga sjećao i za vrijeme rata, nije zaboravio ni oprostio tu moju mladićku uvrnutost, mada smo bili dobri prijatelji. Da li zbog te izjave ili što su i drugi ljudi vidjeli moje osobine, u mojoj partijskoj karakteristici, od 1941. do 1951. godine, uvijek je uz ostala obilježja, stajalo da sam intelektualac, individualista, kao sasvim negativna karakteristika. Sad mislim da drukčije i nije moglo biti. Bio sam nepotpuno prilagođen zahtjevima i prilikama u periodu revolucije, i to svojom krivicom: uvijek i u svemu imao sam svoje mišljenje, što je i dosadno i štetno u jednoj oružanoj revoluciji koja nužno zahtijeva jedinstvo i disciplinu. Ali da sam uspio da pobijedim svoju prirodu, vjerovatno ne bih ni bio pisac. (Ne znam da li da kažem na žalost ili srećom.)

DRUGI RAT I REVOLUCIJA
Rat sam dočekao izgubljen, deprimiran postojećim društveno-političkim stanjem u Jugoslaviji i svijetu. Jugoslavija, u kojoj je već postojao građanski rat, preko noći je postala poprište nasilja i mržnje a ljudi su se izdvajali u dva tabora, u žrtve i krvnike.
Za bombardovanje Beograda sam saznao u Tuzli, preko radija, a onda je sve krenulo strmoglavce. Ustaše su preuzele vlast 10. aprila 1941. i proglasili uspostavljanje Nezavisne Države Hrvatske, sve do Drine. Bio sam zaprepašćen brzim napredovanjem njemačkih trupa i brzim raspadanjem jugoslovenske vojske, iz koje je znatan broj oficira dezertirao, bježeći kući ili prilazeći neprijatelju. Neki od njih su ostali među ustašama. Jedna himera, jedna želja grupe idealista, jedna kombinacija velikih svjetskih sila, za čije formiranje nijedan od njenih naroda nikad nije pitan, Jugoslavija je nestajala u bunilu mržnje i opšte pometenosti. Započela je vladavina noža i genocida, sve dok KPJ uskoro nije organizovala revoluciju i mnogim poštenim ljudima ukazala ne samo na mogućnost otpora i odbrane već revolucionarnog oslobođenja.

Slikarka Marija. — Njemačke trupe, dolazeći od Zvornika, ušle su u Tuzlu već 10. aprila, čini mi se, mada nisam siguran, ali znam da je bilo nevjerovatno brzo. Bio je to mučan doživljaj: hladno veče, sitna kiša, ulice puste, nemir u duši. Šta će sutra biti sa svima nama, šta sa svijetom, šta sa životom? Nailazi pustoš i užas, nailazi apokaliptičko zlo. Stajao sam u mračnoj uličici s jednom mladom djevojkom, njemačkog prezimena, slikar kom. Gledala je kako prolazi njemačka kolona, još očajnija nego ja. Plakala je neprestano, pominjući vjerenika, Srbina, rezervnog oficira, koji je negdje u vojsci, u rezervi, »šta li je s njim, je li se borio, je li zarobljen, je li ranjen?« Nije mogla ni pomisliti da li je poginuo. A ja sam je rastreseno tješio ili ćutao, razmišljajući da li da bježim u Srbiju još u toku noći ili da sutra nađem nekog ko će poći sa mnom. Zašto u Srbiju, i tamo su Nijemci? Ne znam, ali moram u Srbiju. Slikarka Marija plače, zbog Nijemaca, zbog vjerenika, zbog nečega što ne razumijem; i ja sam uznemiren ali ne ovako strašno kao ona, ne ovako beznadno. Ne smije da se rastane od mene, čini mi se da bi se ubila da ostane sama, moli me da pođemo u njen stan, možemo odatle da gledamo Nijemce, penjemo se na drugi sprat, odmah prilazimo prozoru, ne paleći svjetlo gledamo njemačku kolonu kako prolazi glavnom ulicom, motocikli, kamioni, tenkovi, u savršenom redu, s upaljenim farovima, tutnjeći gvožđurijom u toj noći bez nade i za mene, i za ovu lijepu djevojku, i za milione ljudi na svijetu. Plakala mi je na ramenu i na grudima, poslije je uzdisala sjedeći pored mene na kauču i šapućući izgubljeno da će se ipak nekako živjeti, a onda bi je opet presjeklo neko njeno saznanje, i udaljavali smo se svako u svoj nemir. I ponovo bismo se tražili, da zaboravimo strašnu muku. Rastali smo se kad je svanulo: noć, vlažna i trula, natuštena i nespokojna, nije žurila da izađe ispod mokrih kestenova na rubu pločnika. Preko trga, idući iz medrese prema »šarenoj« džamiji, prelazile su softe, jedan za drugim, u nanulama, žureći na jutarnju molitvu, kao svako jutro, kao uvijek. (Uskoro su ih Nijemci istjerali iz medrese, i u tu lijepu zgradu uselili svoje jedinice; i u gimnaziju takođe, i sve škole u gradu.) U partizanima sam docnije našao dosta učenika medrese.
Desetak dana poslije one noći, najcrnje od svih, slikarka Marija, što je plakala zbog vjerenika Srbina, koji se izgubio na nekom kaljavom putu naše ili tuđe zemlje, kao zarobljenik, možda, ali sigurno nestao jer se nikada nije vratio, postala je član njemačkog Kulturbunda. Je li onaj grčeviti plač bio oproštaj od ranijeg života i od bivše ljubavi? Je li znala šta će se desiti i da će Nijemci doći, je li znala da mora prići njemačkom Kulturbundu? Sve o njoj sam nagađao, a nisam ni znao da se smatra Njemicom, ali sam umirao od straha da me ne prijavi zbog one noći, i izbjegavao sam da se sretnemo. Nije me prijavila, možda zato što ni ona nije bila nevina, jer je dosta ružnih riječi rekla o Nijemcima, a možda nije ni pomišljala da mi nanese zlo. Ko zna šta se u njoj dešavalo, kakve su je muke razapinjale. Uskoro sam je izgubio iz vida, i ne znam šta je u njoj prevladalo, ljudski obzir ili njemačka pripadnost.

Ilegalni rad. — Nisam otišao u Srbiju, uvidio sam da to nije lako, a možda ni moguće: legalno nisam mogao otići, a ako bih pobjegao krišom, mimo javnih džada i cesta, preko planina, doveo bih u tešku situaciju majku, sestre i braću, ne samo zato što sam uglavnom ja izdržavao dosta brojnu porodičnu družinu, već i zato što bi ih ustaše uzele na zub, i ne bi im bilo lako. Uskoro sam počeo da se družim s komunistima, i, za divno čudo, odjednom je sve postalo lakše. Čudan optimizam, bez ikakve realne podloge, toliko se snažno uselio u mene, da više nisu bile važne okolnosti ni očevidne činjenice, kao što je ogromna snaga njemačke vojske, slabost i neodlučnost antifašističke svjetske koalicije, brojna slabost našeg antifašističkog fronta, sve nije imalo nikakva značaja: snaga naše želje i vjere bila je jača od svake očevidnosti.
Užasan genocid koji su ustaše počele da sprovode protiv Srba u Bosni i Hercegovini, nečuveni zločini na koje se uho teško moglo naviknuti jer takvo masovno varvarstvo nije bilo poznato u istoriji, stradanje čitavih srpskih krajeva, zatiranje svega živog, sve je to natjerivalo čovjeka da se odredi, ili da se suprotstavi ili da se demorališe. Za mene je to bilo pitanje humaniteta: da nisam prišao revoluciji, da se nisam suprotstavio zločinima, nikad više ne bih mogao sebe da poštujem. A živjeti bez samopoštovanja nije Iako. Kandidat za člana KP postao sam u jesen 1941, zbog bezbroj izvršenih važnih i nevažnih zadataka, ali mi Gradski komitet nije nikako davao dopuštenje da idem u partizane, jer sam bio potreban u gradu. Prilično olako sam izložio opasnosti cijelu porodicu, naročito majku, koja je samo gledala šta radimo, doduše bez i jedne riječi prigovora. I pored strahovite opasnosti, jer je teror ustaša bio zaista manijački, pristao sam da nam u kuću dođe ilegalac Muhamed Sadiković-Skrab, instruktor Pokrajinskog komiteta, za kojim je tragala njemačka i ustaška policija po cijeloj NDH. Trebalo je da ga neko vidi kako ulazi u našu kuću, da ga neko od komšija prijavi, da ga policija nađe u kući i prepozna po fotografijama koje su štampali na potjernicama, pa da svi mi zaglavimo u logor. Niko nas ne bi mogao spasti. Da li smo bili mladi, da li je jedan zanos kakav je naš tadašnji toliko zarazan i toliko opčinjavajući da otklanja svaki strah, da li je to lakomislenost kao posljedica teško objašnjivog optimizma, zaista ne znam, i gotovo je nemoguće s današnjom psihologijom pojačanog opreza objasniti s kakvom smo ležernošću sačekivali njemačke i ustaške pretrese u našoj kući, a poslije se smijali kako je Skrab u posljednji čas umakao kroz prozor u baštu. Luđački smo igrali na rubu vulkana, prkoseći razumu. Kao da je prijetnja smrti što su je ustaše nemilice sijale oko nas davala perverznu draž svemu što smo činili: bili smo kao pijani od te igre sa smrću, ponekad i sasvim nerazumne. (Nekad nismo tražili ovakva objašnjenja, sve smo nazivali političkom sviješću). Još se nekako i može objasniti moje držanje i držanje braće i sestara, bili su skojevci ili članovi partije od prije rata, a bili smo mladi, neoženjeni i neudati, bez osjećanja porodičnih obaveza, spremni na svaki rizik na putu koji smo sami izabrali. Ali se danas divim i čudim našoj pokojnoj majci, koja nije bila komunista, koje se nije ticala domovina kao pojam teško shvatljiv običnim empirijskim iskustvom, koja je jasno vidjela s kakvom se vatrom igramo i u kakvoj su opasnosti i naša kuća i naši životi, njoj se divim, kažem, kako je pristala na sve. Ona je znala, bila je potpuno sigurna, da je na kraju svega može očekivati samo gubitak; imanje je i mogla da prežali, ali je bilo sasvim vjerovatno da nećemo svi izvući žive glave. Pa ipak je pristala. Ne znam šta bi se desilo da se pobunila u ime razumnosti, do koje nam nije bilo stalo, ali bi sigurno bilo teško i nama i njoj. Ovako smo izgubili sve što su ona i otac, i nena i djed prije njih, sticali decenij ama, ali niko se nije ni osvrnuo na taj gubitak, porazio nas je drugi, u krvi. (O majci sam pisao u romanu »Tišine«.)
Najjači utisci iz rata vezani su mi za zatvor, i njih se najčešće sjećam. Partizanska borba i revolucija osvijetljeni su u meni vrlo difuzno, možda i zbog retroaktivnog dejstva nekih naknadnih saznanja, a kako ne želim da budem nepravedan, za sada ostavljam da uspomene jasnije isplivaju iz magle vremena. Ako poživim, stići ću da kažem svoju riječ o svemu; ako ne stignem i ne kažem, neće biti nikakva šteta, jer moje svjedočenje nema naročitog značaja. Bio bi mi potreban još jedan, dug život, da opišem našu revoluciju, svu njenu složenost i protivurječnost, njenu surovost, njeno herojstvo i njene nevine žrtve. I bezmjernu vjeru mladih u ljepši život nakon revolucije, i njihovu spremnost da umru za ideal, koji je u njihovim srcima bio ljepši od svake stvarnosti što bi je mogli zamisliti. — Biće divno poslije pobjede — govorio je osamnaestogodišnji đak, na Majevici. — Ne znam kako, ali biće divno. — Nije dozi veo da vidi kako će biti, poginuo je na Majevici 1943. godine.

Zatvor. — U zatvoru sam bio prvo u samici opštinskog zatvora, izgrađenog valjda u tursko vrijeme, stare i memljive zgrade pored rječice Jale. Zatvoreni smo moja sestra, mlađi brat i ja, i ležali smo u tri ćelije-samice, poredane jedna do druge. Odmah su nam stavili okove na noge i na ruke. Kad je, obilazeći zatvor, u moju ćeliju ušao upravnik policije Muftić (dobro smo se poznavali: njegov sin i kći bili su moji đaci), dodirnuo je okove: — Malo je suviše stegnuto — rekao je. — Prilično — odgovorio sam, želeći da interveniše u moju korist a ne hoteći da zamolim. — Nakon Muftićeva odlaska, u ćeliju je ušao stražar i još više mi stegao okove, pa su mi ubrzo otekle i noge i ruke. Jedva sam disao. Kad je dežurni stražar u zatvoru bio Andrija Božić, seljače iz sela Bistarca kod Tuzle, otključavao nam je okove i puštao nas da cijele noći slobodno hodamo i razgovaramo, a on bi stražario da ne naiđe neko od starješina. Jednog dana je moja sestra dobila zapaljenje srednjeg uha i počela je da plače od velikih bolova. Počeli smo da lupamo u vrata, tražeći od stražara da pozove ljekara, a on nam je zaprijetio da ćemo se rđavo provesti ako ne prestanemo da vičemo, a od ljekara nema ništa, ovo nije bolnica da ljekar dolazi za svaku sitnicu, već zatvor u kojem se zna red. Kad je u veće došao Andrija, sestra se već gubila od bolova. Andrija je plakao gledajući njene muke, i mogao je samo da donese tople vode, a mi smo dali maramice da sestra stavlja obloge, a sutra je otišao po zatvorskog ljekara, Rusa, dr Serstnjeva, divnog čovjeka, koji je sestri dao lijekove. Kako smo svi bili fotografisani za jasenovački logor, Andrija je rekao da će on pratiti naš transport pa ćemo zajedno pobjeći iz voza, ali su nas premjestili u okružni zatvor, a Andrija je zaista pratio drugu grupu zatvorenika u Jasenovac, negdje su iskočili iz voza i mnogi su se spasli. Andrija je poginuo.
Pomenuću još četiri čovjeka koje, među mnogima, moje sjećanje izdvaja. Nisu možda najvažniji, ali u ovom sadašnjem raspoloženju oni su mi se nametnuli kao najzanimljiviji. Sva Četvorica su vezana za moja zatvorska sjećanja, sasvim slučajno, jer sam taj dosje otvorio. Kad otvorim neki drugi, i drugi ljudi će naći svoje mjesto. (U »Dervišu i smrti« govorim slično:

»… ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno. Biće vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram… Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskače između drugih, i izlazi na svijetlo, da se pokaže…«

U samom početku, kad sam zatvoren, ostao sam u ćeliji sam, bez vode i hrane dva ili tri dana. Treće noći sjedio sam na palači, drvenom uzvišenju, ošamućen, u omaglici, nekako ugodno odsutan, jedva osjećajući tijelo, blaženo mirno (valjda tako nastupa smrt; to iskustvo mi je diktiralo ono raspoloženje glavnog junaka u zatvoru, u romanu »Derviš i smrt«; »Postalo mi je jasno kako čovjek umire, i vidio sam da nije teško. Ni lako. Nije ništa. Samo se sve manje živi, sve manje se jest, sve manje se misli, i osjeća, i zna, bogato životno kolanje presušuje, i ostaje tanki končić nesigurne svijesti, sve siromašniji, sve beznačajniji. I onda se ne desi ništa, ne bude ništa, bude ništa. I ništa, svejedno.«) Osjećajući kako se gubim, ne žaleći, »gubio sam osjećaj življenja, nestajala je granica između jave i sna«, i slušao, misleći da sanjam, kako na obližnjoj, jalskoj džamiji mujezin poziva na početak posta (moj je trajao već tri dana bez prekida), kad se kroz mali otvor ćelijskih vrata (boketa, špijunka) začu tiho, šaputljivo pjevanje. Razabrao sam i riječi ruske pjesme:

već puca
mitraljez i puška,
tučemo fašiste sve…

Slušao sam, gotovo paralisan; da li već doživljavam halucinacije? Kad sam prišao vratima, doduše sporo, zbog okova na nogama, nikoga nije bilo. Poslije jedan sat, još je bilo rano jutro, i mrak, kroz špijunku se opet Čuo glas, isti.
— Čekaj! — šapnem. — Daj mi vode!
— Odmah — kaže taj neko.
I ode. Hoće li se vratiti? Hoće, vraća se, ne vidim mu dobro lice u tami hodnika, čujem:
— Namjesti usta »na otvor! — kaže, i vidim kako se kroz boketu promalja šiljak fišeka od hartije.
— Drži, sipam!
Uzeo sam fišek u usta, kao cuclu, i osjetio kako mi se niz sasušeno grlo cijedi životodavna tekućina. Poslije tri dana i tri noći!
— Nemoj više, zaboljeće te stomak — čujem šapat kroz vrata. — Hoćeš li hljeba?
— Hoću.
— Drži!
— Kroz mali otvor ubacuje a ja na drugom kraju hvatam na dlan isitnjene komade hljeba, kao za golubove, i gutam gladno. Dugo tako drobi hljeb kroz otvor špijunke, a ja ne mogu da kažem: dosta. A kad on sam prestane, kaže:
— Donijeću još. Poslije.
Pitam ga ko je. Kaže da je partizan, zarobljen, ime mu je Smajo V., petnaest mu je godina, zaspao je na odmoru za vrijeme marša i ostao iza jedinice (Šeste brigade, čini mi se), na spavanju su ga našli domobrani i doveli u zatvor, sad je slobodnjak, uskoro će početi da ga puštaju u grad… U sivom jutru što je polako osvajalo, nazirao sam čisto dječije lice, vedre plave oci, srećan osmijeh. Zahvalio sam mu, dirnut i njegovom pričom, i njegovim djetinjim izgledom i njegovim prisustvom. Kad je počeo da izlazi u grad, učinio nam je velike usluge, jer smo preko njega uspostavili vezu sa sekretarom Gradskog komiteta i organizovali efikasnu odbranu za četrdesetak komunista, koliko nas je tada bilo u zatvoru. Poslije rata, 1947. mislim, 108 obilazio sam analfabetske tečajeve u goraždanskom srezu. Zanoćio sam u starom, jedinom hotelu u Goraždu, i dok sam čekao večeru, deprimiran provincijskom čamom kojom je odisala kafana puna zagušljivog, kiselog, prastarog smrada, natopljenog duhanskim dimom, mirisom rakije, vonjem znoja, prožeta atmosferom beznađa u kojem samoubistvo nije nimalo teško, u vici i pjesmi pijanih gostiju, ružno pijanih, nekako tužno i bijesno u isti mah, pa su sjetna pjesma i surovo ubistvo mogući gotovo u isto vrijeme, učinilo mi se da raspoznajem jedan glas. Oštra sluha i pamćenja za sve glasove koje sam ikad čuo, pitao sam se: Je li to Smajo? Da, bio je to zaista Smajo V., moj divni dječak iz zatvora, iskrivljena pijana lica, neartikulisana glasa, zakrvavljenih očiju. Prepoznao je i on mene, prišao mi i počeo da me grli, pijano, neugodno, dosadno, zvao me u svoje društvo, vikao: sjećaš li se, a iz njega je bazdila rakija, bijeli luk i praznina. Otišao sam u hladnu hotelsku sobu, tužan kao rijetko kad u životu. Poslije sam saznao da je Smajo V., kome je data spomenica i služba u UDB-i postao notorni alkoholičar. Tada nije imao ni punih dvadeset godina, Šta se s njim desilo? Šta ga je slomilo?
Drugi čovjek koga posebno pamtim iz zatvora, nije ni borac ni junak niti je i po čemu znamenit. Jednoga dana, već je bila kasna jesen ili rana zima, ubacili su mi ga u ćeliju. Rekao je odmah sve o sebi: ime mu je Mujo, hamal je po zanimanju, zatvoren zato što je, odveden u njemačku komoru, izgubio njemačkog tovarnog konja sa dva sanduka municije, negdje na Ozrenu, u ofanzivi na partizane. Poslije nekoliko dana, mada to nije izričito rekao, otkrio sam da je sanduke s njemačkom municijom bacio negdje u šumski čestar a konja prodao seljacima. Vidi mu se na licu, a ni on ne krije: voli piće, meku rakiju najviše, a može poslužiti i svako drugo. Ponašao se snishodljivo. Uzalud sam molio da sjedne bliže, ni za živu glavu nije htio da sjedne na drvenu palaču već na betonski pod ćelije, a odvaja se od mene, kaže, zato što ima vaške, da oprostim. Govorio sam mu da slobodno sjedne kraj mene, jer i ja, bez oprošten ja, imam i vaške i stjenice. Ne, rekao je: svako na svoje mjesto. Slatko sam se nasmijao: e, ako nam to ne pomogne Sve je bilo uzalud, bio je uporan, pa je čak i spavao na betonu. Poslije sam shvatio da to nije snishodljivost, nije ni izraz simpatije prema borcu, već čisto ljudski obzir, ljudska pažnja prema tuđem stradanju. Izražavao je to na Čudan, svoj način, ostavljajući meni »počasno« mjesto. Mujo nije ništa znao o politici, nije ga se to ticalo. Nijemci i ustaše su vlast kao i svaka druga, samo krvavija nego i jedna druga; na pijaci iz pušaka ubijaju golubove koje nikad niko nije dirao, i zato je Hafiz iz Kuga rekao da će ti Nijemci propasti za pet godina. Slobodan od svih mjerila društvene vrijednosti, jer ga se više nije ticalo nijedno, bez ambicija i bez nade da će ikad izmijeniti svoj položaj, skroman u zahtjevima, zadovoljan jeftinom rakijom, komadom hljeba i kafanskom klupom za spavanje, Mujo je bio čovjek sam po sebi, bez ijedne lažne oznake, bez predubjeđenja, bez iznuđenih obzira, jednostavan, u povoljnijem stanju od mene, zato obazriv i pažljiv. Začudo, nije pomislio da ga u drugim prilikama, ni ja ni iko sličan meni, nije ni pogledao: bio je iznad mene po mnogim ljudskim osobinama. Nije znao ni ko sam ni šta sam, niti ga se ticalo: po pogledu kojim je pratio pokrete mojih lancima vezanih ruku i nogu, vidio sam da sam za njega samo čovjek koji je dopao nevolje i velikog jada. Nije to pokazao nijednom riječju, ali se vidjelo po svemu. Ne vjerujem da je uopšte shvatao našu borbu, jer je znao, i govorio to, da će uvijek jedni imati — drugi gledati, jedni vladati — drugi slušati, ali ono što se dešavalo vidio je na svoj način, kao čovjek koji žali ljudske patnje: — Mnogo strada mlad svijet — objasnio mi je ono što je vidio od ove borbe. Kako nije bio politički krivac, izlazio je s ostalim zatvorenicima na rad, obično po kućama gradskih činovnika. Vraćao se pred veče, donoseći mi u hartiju zamotano parče hleba, slanine, kolača, pite, čak i voće, jabuke, šta bilo. — Našao sam, govorio je nemarno, čak ostavljajući utisak da je ukrao, samo da bi me uvjerio kako je lako došao do jela i da to nije nimalo važno. Možda je ponekad i ukrao, ali sam bio uvjeren da češće uštedi od svojih usta. A onda bi sjeo na beton, na svoj poderani kaput, i počela bi neviđena svečanost riječi, jezi čitanje bez premca. Ne znam da li je bio svjestan ljepote svoga pričanja, ali ja ljepše nikad nisam čuo. Bilo je slikovito, skladno, pomalo podsmješljivo na svoj račun, zanimljivo, slatko, ali kad bih još ne znam šta rekao, ne bih mogao da objasnim tajnu i slast tog čudesnog kazivanja. Govorio je uvijek o sebi, o onome što se njemu događalo, naročito u vrijeme kad je u cirkusima nastupao kao kralj gvozda i čelika, i o drugim artistima, o drugim ljudima s kojima se susretao na svojim putovanjima, o ženama, o prijateljima i neprijateljima, o zlim i dobrim ljudima (i uvijek su zli stradali a dobri pobjeđivali, kao da je u njima stalno živjelo pučko osjećanje pravde, naivne ali životne), pričao je o svemu i svačemu, i nije bilo važno ono što je pričao već kako je pričao, kao u svakoj umjetnosti. A to kako je toliko njegovo, da sam poslije, nekoliko puta, uzalud pokušavao da zapišem svoje sjećanje na to nezaboravno ćaskanje, na tu magiju satkanu od riječi, čiji čar ni danas ne zaboravljam; uzalud, zaista, jer je sve ostajalo hladno i beživotno, kao svaka reprodukcija. Možda je tajna bila u njegovom glasu, u intonaciji i muzici tečnih rečenica, u plastici slike, u toplini obraćanja, ili u svemu tome zajedno, a ipak ostaje mnogo neobjašnjenog, mnogo nedorečenog kad hoću da kažem kako je to zaista bilo. Zato mi ostaje da tu magiju, kao čaranje, objasnim hipnotičkom sugestivnošću, kakvu nisam sreo ni prije ni poslije. A naknadno sam otkrio, kad je Mujo pušten iz zatvora, namjenu tog pričanja, pa mi je postalo još draže. Taj jednostavni a složeni čovjek pleo je svoju čarobnu priču obenđijavajući moju misao, da ne vidi okove, prljavu zatvorsku ćeliju, ustaške stražare, da se ne muči strepnjom zbog Jasenovca i zbog smrti što kao crna ptica kruži iznad nas, da tu moju unezvijerenu misao oslobodi vremena i mjesta što je drže sapetu. Uspijevao je: izlazio sam s njim iz ove uske hladne ćelije pridružujući mu se u zanimljivim doživljajima. Vodio me, kao što odrasli čovjek vodi dijete, zaštitnički. Da nije bio toliko vješt da potre svijest i okolnosti, možda bi i smetalo to njegovo uplitanje; ovako je bilo najljepši poklon. Kad je pošao, rekao je d o v i đ e nj a, a sigurno nije vjerovao da ću izaći iz zatvora, jer se iz jasenovačkog zatvora izlazilo samo u smrt. Ali ja njega više nisam našao živog; kad se rat svršio, otišao sam u kafanu gdje je stanovao, čekao na posao, spavao. — Tu je i umro — rekli su mi njegovi drugovi hamali. Žao mi je bilo što nisam mogao čime bilo da mu vratim dobro koje mi je učinio.
Treći čovjek koga sam upamtio, i uvijek o njemu pričam s oduševljenjem, to je dr Peleš, advokat tuzlanski. Sreo sam se s njim u posebnim okolnostima: jednog dana su mi skinuli lance s nogu, i dvojica naoružanih ustaša su me potjerala tuzlanskim ulicama u župsko redarstvo. Ta zloglasna ustaška policija nalazila se u Srpskoj varoši, kraj pravoslavne crkve, i da bismo dotle došli, morali smo proći cijelu Tuzlu. Ustaše su mc vodile najmanjim uličicama, kako bismo sreli što manje ljudi. Ti susreti bili su vrlo zanimljivi: nisam očekivao da ću vidjeti oduševljenje na licima, ali ni toliki strah ili tobožnju rastresenost zbog koje su izbjegavali da me primijete. I već sam počeo da pogađam kako će reagovati neki poznanik koji mi ide u susret, hoće li se vratiti kao da je nešto zaboravio, ili će preći na drugu stranu ulice i proći pored mene zagledan u zemlju? Vidim: ide prema meni neki poznanik, viši činovnik u porezu: šta će učiniti? Ništa: ide sredinom ulice, ne skreće na drugu stranu, zamišljeno okreće u ruci sklopljeni kišobran, zabrinuto gleda u nebo, hoće li kiša pasti? Tako i prolazi, zabavljen svojim dubokim mislima i ne primijeti me, tako je i riješio više, izgleda, moje nego svoje pitanje — da li će mi se javiti: nije me vidio. To mi je i rekao poslije rata, kad sam se našalio kako je gledao u nebo. Drugi poznanik, trgovac, otac jednog mog đaka, kao strujom udaren, prišao je izlogu i počeo da zuri u robu, kao da mu život od toga zavisi. Neki su stidljivo, i zaista sa strahom, gledali u stranu, pa u mene, žmirkali očima da bude i pozdrav, ali da se može shvatiti i kao slučajnost. Izlazeći iz jedne male uličice, vidio sam na ćošku Zemaljske banke dr Peleša, Srbina, starijeg čovjeka, uglednog građanina. Šta li će učiniti? — mislio sam. Ima dovoljno vremena da pređe preko ulice i da izbjegne susret sa mnom. Ali nije se micao, nije žurio da pređe ulicu. Kako će me dočekati? Ne bih mu zamjerio da se napravi kako me ne vidi, nije u položaju da se nezgodno eksponira. Kad sam se približio na desetak metara, dr Peleš je skinuo šešir i duboko se poklonio preda mnom, držeći šešir na prsima. Zaprepastio sam se. Nisam skidao očiju s njega, vidio sam njegovu bijelu kosu i nagnuta staračka ramena. Tako je ostao i kad sam prošao. Šta je to, mislio sam zabezeknuto. Poklon pred tuđim stradanjem? Poštovanje naše borbe? Prezir prema zločincima? Ne znam i nikad nisam saznao, ali sam zapamtio to junaštvo kakvo nisam očekivao ni od mlađih. Poslije rata, uvijek sam našao vremena da se s vremena na vrijeme poklonim tom divnom čovjeku, mada je to bilo suviše lako i beznačajno prema njegovom antičkom gestu. Ako ovaj zapis znači više od toga mog iskazivanja zahvalnosti biće mi drago što je našao svoj smisao.
S dubokim poštovanjem mislim i na tuzlanskog muftiju Muhameda ef. Kurta, dinamičnog, plemenitog i neustrašivog čovjeka. Svoj zaista veliki ugled muftija je založio da bi spašavao ljude iz ustaškog zatvora. Bio je neumoran u tom poslu, intervenisao, molio, vodio protestne delegacije, prijetio da će sve muslimansko stanovništvo dići na bunu, uspio je da spase veoma mnogo ljudi svih vjera i nacionalnosti. Poslije rata, kad sam ga posjetio, da mu se zahvalim, vidio sam da puši najjeftinije cigarete. Pitao sam ga zašto to. Zbog penzije, odgovorio je. Određena mu je nevjerovatno niska penzija. Otišao sam kod nekih drugova i molio da se ta nepravda ispravi. Kad je umro, na sahranu je došlo desetak hiljada ljudi, među kojima najviše Srba — seljaka iz okoline Tuzle. Potresan govor nad grobom održao je pravoslavni sveštenik Đorđe Jovanović, »crveni pop«, koji je cio rat proveo u koncentracionom logoru Dahau i čudom ostao živ.
Još jedan upamćenik je takođe iz zatvora. Čudan čovjek, sasvim čudan čovjek, nikad ga nisam shvatio potpuno, nisam se Često ni slagao s njim, ali sam ga uvijek poštovao. Poštovao sam, zapravo, njegovu dosljednost, toliko krutu, nepopustljivu, samoubilačku, da sam je ponekad smatrao ludošću. Pa ipak mislim o njemu s divljenjem. Ime mu je Arkadi je R., sin je carskog pukovnika — emigranta, živio je s majkom, jer mu je otac umro, bio odličan đak, izuzetan po svemu, kulturniji od svojih vršnjaka, ozbiljniji, odlučniji, nemirniji, i već u šestom ili sedmom razredu gimnazije ležao je u zatvoru kao komunista. Već tada je bolovao od tuberkuloze. Za vrijeme rata bio je nekoliko puta u ustaškom zatvoru, pa i u moje vrijeme. Strahovito su ga mučili, najviše od svih. (Nas ostale nisu.) Prkosio je i na svako pitanje ustaša o svom političkom uvjerenju odgovarao da je komunista i dodavao da je Crvena armija najbolja i najjača vojska na svijetu. Ispitivali su ga u raznim sobama, najčešće na posljednjem spratu, i toliko tukli, da je on padao u nesvijest, a ustaše su ga za noge vukle niz stepenice četiri sprata, a glava mu je, kao mrtva udarala o beton stepeništa. U prizemlju su ga bacali u l e d a r u, golog ostavljali preko cijele noći. Ujutru su ga, polusvijesnog, jedva živog, ubacivali kao vreću, u našu zajedničku ćeliju, valjda da ga vratimo u život ili da umre među nama. Mi smo bili uvjereni da će umrijeti, naročito kad su ga prvi put tako ubacili. Sav u rani, kao oguljen, sa tragovima čizama po cijelom tijelu, potpuno nemoćan, ležao je pred nama, slomljen, jedva dišući golim sepetom mršavih grudi. Pažljivo, sa strahom, bojeći se da ga dodirnemo, pohvali smo ga i zahvali vodom, brisali skorenu krv sa usana, stavljali mokre krpe na ubijena mjesta, i Arkaša je vaskrsao! Polako se dizao, podržavan na našim rukama i progovorio, kao u transu, u početku sam mislio da nije potpuno došao svijesti i da bunca. Govorio je Davičove stihove iz »Ćelije«:

Ja nisam krao, ja nisam klao,
za slobodu ja sam se bio,
za slobodu veću, za ljudsku sreću
za život o kom sam snio.

Zar je ovo moguće? Da li to vjera održava život u ovom slabom tijelu? I zar ni na šta drugo ne misli nego na tu svoju vjeru? Polako guta hljeb koji mu dajemo u malim zalogajima, smiješi se na nas. — Ubili su te — kažemo, a on klima glavom i sliježe ramenima. — Nemoj više da im prkosiš, Arkaša — molim ga. — Ako te još jednom ovako udese, gotov si. — Arkaša ćuti. I nakon nekoliko dana opet ga odvode, i sami izbezumljeni njegovom upornošću, i sve se ponavlja, i prkos, i ubilačke batine, i vučenje za noge niz Četiri sprata, i ledara, i vraćanje u našu ćeliju, i osmijeh kojim nas pozdravlja vraćajući se iz smrti. Spasao se zajedno sa nama, ili mi s njim: kad smo već određeni da pođemo u Jasenovac, zatvorski ljekar, dr Serstnjev je iskoristio crveni vjetar koji se pojavio kod starog Tunje, rudara s Husina, i na vrata dviju naših ćelija stavio natpis: t i f u s. Stražari nisu smjeli ni da priđu, i hranu su nam doturali kroz otvorena vrata i sklanjali se. To je potrajalo izvjesno vrijeme, dok Gradski komitet partije nije organizovao odbranu cijele grupe. (Optužbu je napisao javni tužilac dr Rato Deletiš, i tek smo tada saznali da je naš simpatizer, jer je tužba bila sastavljena tako da nam je davala ogromne šanse do budemo oslobođeni, što se dogodilo. Dr Deletiš je poslije rata prešao na rad u Sarajevo.) Još jednom je nemirni Arkadije potvrdio svoju prirodu, 1948, opet je zatvoren, Ne znam šta se s njim desilo, mislim da je preživio, iako je već odavno bio teško bolestan.
Dok ovo završavam, javljaju se u pamćenju i druge ličnosti, nezadovoljne što sam ih zaboravio, što sam ih mimoišao: dvije sestre, Muslimanke, od sedamnaest i osamnaest godina, koje su bile s nama u zatvoru a ubijene su u jasenovačkom logoru; ilegalac Škrab, najhrabriji i najhladnokrvniji čovjek koga sam ikad sreo; grupa đaka iz razreda u kojem sam bio razrednik, koji su me, na putu do župskog redarstva, presretali na nekoliko ćoškova, da me vide i pozdrave, mnogi su poginuli u revoluciji; i mnogi, mnogi, hrabri, mladi ljudi koje znam iz partizana, a koje nikad neću vidjeti, jer su umrli mladi, bez žaljenja, bez uzdaha, kako samo mladost umire. Obećao sam, biće valjda vremena i snage da i o njima ostavim zapis koji zaslužuju, a zaslužuju mnogo više i ljepše nego Što je ovom prilikom rečeno o drugima.

»Škrab«. — U junu 1941. počeo sam da radim u ilegalnoj partijskoj organizaciji, povezan s mladom Ludmilom Pandža, koja mi je neposredno davala zadatke. Osim prikupljanja »crvene pomoći«, prenošenja oružja do određenih punktova, sakupljanja lijekova i zavoja od apotekara i ljekara, glavni zadatak mi je bio slušanje radio-vijesti i pisanje ilegalnih obavještenja o našim i svjetskim frontovima, posebno o sovjetsko-njemačkom frontu. Tekst sam predavao Arkadiju Rudomino, a on je odnosio nekome drugome. Koliko sam tada bio zanesen revolucijom, vidi se i po tome što mi je bilo sasvim normalno što smo za neke rukovodioce u partizanskim štabovima morali nabavljati i slati samo specijalne cigarete (»Drina« i »Ljubuški«, čini mi se) i to bez gunđanja i bez pobune. Kako smo kod ustaša bili ozloglašena komunistička porodica, nije mogla da prođe nijedna sedmica bez ustaškog ili gestapovskog pretresa. Obično su dolazili između ponoći i zore, i svi ukućani su morali da stoje u jednoj sobi onako kako su zatečeni, u pidžamama i spava cicama. Naročito je bilo teško zimi, drhtali smo od zime, ali nismo smatrali da je to neka osobita nezgoda: bili smo mladi i zaneseni! Sjećam se kako je prve zime, prilikom takvog jednog pretresa, sestra drhtala na hladnoći u tankoj spavaćici, — Dršćeš li to od straha? — pitao ju je jedan ustaša. — Voljela bih tebe da vidim kako bi drhtao na ovakvoj hladnoći — odgovorila je ljutito. Uplašio sam se da će se desiti štogod neželjeno, jer je sestra Fadila vrlo nagla, a ustaša sigurno nije mogao podnijeti da mu neko protivurječi. Ustaša se, međutim, samo podrugljivo nasmijao.
Najviše ih je nervirala gomila knjiga po cijeloj kući, u stalažama, u sanducima, po hodnicima, uvijek su bili u neprilici šta da rade s tolikim mnoštvom ukoričene štampe: ako ne pregledaju knjige, mogu da sakrijem što god hoću; ako bi pregledali knjigu po knjigu ostali bi u kući deset dana i deset noći neprestano. Zato se uvijek, prilikom svakog pretresa ponavljala ista ceremonija gunđanja i psovanja. — Ako si pročitao samo trećinu ovih knjiga, govorili bi mi, morao si poludjeti!
Pretresi, iznenadni i u nedoba, bili su naročito opasni zbog Muhameda Sadikovića, strogog partijskog ilegalca koji je u našoj kući stanovao punu godinu dana, od oktobra 1941. do septembra 1942. godine. Bio je to nevjerovatno hrabar čovjek, koji je s falsifikovanom legitimacijom i sa svim ausvajsima slobodno hodao ulicama, mada su ga sve potjernice marljivo tražile po NDH, jer je kao komunista-zatvorenik skočio sa drugog sprata iz zatvora u Savskoj ulici u Zagrebu, i od partijskog rukovodstva upućen u Tuzlu. Lično, s ruksakom na leđima i potrebnim materijalom, naročito sanitetskim, prolazio je kroz mnogobrojne bodljikave žice oko Tuzle prema Ozrenu i Majevici. Kao partijski rukovodilac okolnih rukovodstava NOP odreda nije se slagao s nekim rukovodiocima, ali nikad ništa nije htio da kaže, samo se smijao i šalio, uvijek vedar i dobro raspoložen. Za mene je, sa svojih dvadeset i pet godina i svojom fenomenalnom hrabrošću, bio ideal revolucionarnog junaka. Desilo se, međutim, ono što je prirodno i od čega ga nije mogla odbraniti ni gvozdena partijska disciplina: zaljubio se, žestoko, u mladu djevojku, aktivistkinju, člana partije, i mada se ništa nije izmijenilo u njegovoj aktivnosti, neki drugovi su rekli da se neustrašivi lav pretvorio u zaljubljenog mačka. Bila je to u stvari njegova osuda. Pozvan je na Majevicu, i u prvoj noći dok je s drugovima spavao u jednoj kući, ubih su ga četnici. Poslije ga nikad niko više nije pomenuo ni po dobru ni po zlu. Samo je Tošo Vujasinović u svojoj memoarskoj knjizi »Ozrenski odred« napisao da su mu seljaci javili kako su u svom selu uhvatili nekog škraba i pitaju šta da rade s njim. A taj »neki« Škrab bio je instruktor Pokrajinskog komiteta! Kad sam druga Vujasinovića upitao kako je mogućno da se tako napiše o poznatom drugu, objasnio mi je da su tako mislili seljaci koji ga nisu poznavali.

Odlazak u partizane, — Poslije dugog odlaganja, napokon, negdje tokom marta, dobili smo naređenje da krenemo na Majevicu, tačno određenog dana. Bila je to organizovana akcija partije sinhronizovana tako da se desi istog dana, s raznih mjesta gdje su bili stacionirani odredi legije (Srebrenik, Caparde i dr.) radi manifestacionog karaktera. S oficirima u uniformi i pod oružjem bili smo dr Ethem Čamo i ja, u civilnim odijelima. Podno sela Crveno Brdo u Srebreniku, gdje je, preko rječice, počinjala ničija zemlja a zapravo partizanska teritorija, održali smo manifestacioni miting, 120 pucajući iz pušaka (mislim da su govorili Ethem Čamo i Omer Gluhić) i pregazili rječicu. Ali — nije bilo partizanskog kurira kako je dogovoreno. U oduševljenju koje nas je nosilo, nismo ni mislili da je to neka naročita nevolja: znamo da je odred na Majevici, i naći ćemo ga! Ali kako su oficiri, radi lakšeg prelaska s okupirane na oslobođenu teritoriju ostali u punim uniformama s oznakama i s naoružanjem, odjednom smo se našli u nevolji kakvu nismo ni slutili: svi seljaci na koje smo nailazili, bili su gluhi i nisu znali šta ih pitamo ili nisu ni pojma imali da postoje nekakvi partizani! Uzalud smo objašnjavali kako idemo u partizane, mislili su da idemo protiv njih! Napokon nam jedan mladić reče da ni on ne zna za partizane, ali da idemo u selo, pa da upitamo.
U selu su nas dočekali začudo spremni, začuđeni što ih pitamo za neke partizane, ali na naše uporno objašnjavanje i insistiranje rekoše nam da jedan od nas, bez oružja pođe u šumu. Ja ostavim revolver, ostavim družinu i pođem u tamnu bukovu šumu, dosta daleko i duboko. Iznenađen, opazim pod bukvom omalena, punačka seljaka, sjedi s puškom preko koljena. Naredio mi je da stanem na desetak koraka od njega i onda je počeo da me ispituje. Sve sam mu ispričao, i kako smo održali miting (što je bilo glupo), i kako nas partizanski kurir nije dočekao, i kako seljaci uporno nisu htjeli ni da čuju ni da razumiju, morao sam da nabrojim sve partijske aktiviste u Tuzli. Odjednom čovjek s puškom iznenada me upita:
— Poznaješ li Valtera Perića?
— Poznajem. Stanuje kod udovice profesora Jovanovića.
— Znaš li mu partijsko ime?
— Znam: Valter.
— Ne znaš drugo?
— Od juče se zove Braco.
Čovjek se tada nasmija, ustade i zagrli me.
— Ostade ti glava — reče veselo. — Da nisi znao Valterovo novo ime, ubio bih te.
— Onda mi je glava zaista visila o koncu: novo Valterovo ime zna samo nekoliko ljudi. I tek ga je dobio prije dan-dva.
— Tako ti je bilo suđeno — nasmijao se. — A kurir nije došao, jer je veza na Snagovu provaljena, pa je sve odgođeno, čudim se da vam nije javljeno.
Reče mi da mu je ime Pero Janković, zvani Knez, sekretar sreskog komiteta partije, čuo sam za njega i ranije. I on je čuo za mene, zna i za moju sestru, ovdje je, u odredu, i bila bi šteta da me baš on ubio.
Došli smo pred usplahirene oficire veseli: tek naknadno su vidjeli u kakvu smo nevolju upali. Kad smo sve objasnili, počelo je bogato čašćenje. Dotle su bili direktno opkoljeni.
Tu noć sam zapamtio po dubokom uzbuđenju koje me neprestano potresalo što sam napokon u partizanima, i po rojevima buha koje su mi nemilice ispijale krv. Poslije su im se pridružile vaške i stjenice; to mi je bila jedna od najvećih nevolja u partizanima.

S partizanima. — Prvo sam prošao borbenu provjeru, ja koji sam znao samo gradske ulice, školu i knjige, ali sam smatrao da je takav postupak potpuno ispravan: došao sam ovamo da se borim, i zaista treba da se zna jesam li upotrebljiv i za što, ili sam kukavica. Napali smo Suhopolje, što ja naravno nisam znao dok nismo došli ispod utvrđene kasarne u kojoj su bili ustaše i domobrani. Podilazili smo utvrđenju preko brežuljkaste preorane njive, vlažne od kiše. Ne znajući ništa o ratovanju, gledao sam šta rade drugi, i puzao sam na trbuhu, s puškom pred sobom, ne odvajajući se od masne crnice, pužući na koljenima. Kad su nas domobrani primijetili, počeli su da pucaju iz tri mitraljeza, ali su nas prebacivali zbog brijega koji nas je nadvišavao i štitio. Ali kad smo dostigli granicu horizonta, zasula nas je žestoka vatra, pa smo i mi počeli da pucamo. Ja sam bio u borbenom redu neposredno uz legendarnog majevičkog i semberskog junaka Veljka Lukića-Kurjaka, Vikao je neprijateljima da se predaju, i tiho izdavao naređenja kuririma koji su ležali iza njega. Naročito je želio da zaobilaznim manevrom podiđe utvrđenju sa strane na kojoj nije bilo mitraljeza-šarca, ali uzalud, jer su tri mitraljeza bila tako dobro postavljena, da se niodakle nije moglo prići. Iznenada sam primijetio da je borac do mene ispustio pušku kao da ju je odbacio, i klonuo licem na oranicu: na čelu mu je bila jedva vidljiva rupa od metka i crven tanak mlaz krvi. Instinktivno sam ga gurnuo u lakat, ali on se nije maknuo, bio je mrtav. — Bolničari! vikao je neko, i uskoro su ga odnijeli u pozadinu. Počeli su da padaju i drugi, mrtvi ili ranjeni, od mitraljeza, pušaka pa i od bacača. Začudo, mene nije bilo strah, primijetio sam to i poslije, strah, tako da kažem fizički strah, nikad nisam osjećao, ali nisam osjećao nikakvu potrebu da se iskažem hrabrošću i nikad to sebi nisam znao potpuno objasniti. Izgleda da me ipak obuzimao određeni oblik nervoze, jer sam i u časovima najveće opasnosti obično zviždukao ili pjevušio. Ponekad me u dramatičnim trenucima iznenada obuzima san, kao što je bilo za vrijeme žestokog bombardovanja Srebrenika. Svi oko mene su mislili da sam hrabar, ali to je bio oblik nervoze. — U toku borbe oko Suhopolja komandant odreda Veljko Kurjak se odjednom povukao, mahnuvši rukom da pođemo nekoliko koraka, da se podvučemo pod brijeg a da ostavimo osmatrače. Izgubio se u nepoznatom pravcu, u skokovima. Poslije izvjesnog vremena, pola sata najmanje, čuli smo fijuk granate bacača. Promašila je. Druga je udarila u utvrđenje, i treća. Poslije smo doznali da je to Kurjak sam gađao iz jednog minobacača bez nišanskih sprava, i imao sreće. Posada utvrđenja se odmah predala, bilo ih je pedesetak. Razoružani su i opkoljeni u porti pravoslavne crkve. Jedan po jedan uvođeni su u jednu kuću gdje je u jednoj sobi zasjedao štab odreda. Domobrani su ulazili u sobu štaba i, uplašeni, odavali imena ustaša, kod kojih su pronađene i legitimacije. Upravo kad su ispitivali jednog poručnika, ušao sam u štapsku sobu. Niko mi nije ništa rekao, i ostao sam u sobi. Domobrani su poručnika najgore i najteže optuživali za surovost prema njima, za bezobzirnost prema stanovništvu, za natjerivanje u borbu s revolverom u ruci, čak je jednog domobrana i ubio zbog nečega što je on smatrao nedisciplinom. Bio je vezan debelom žicom i tučen je i dosad, očevidno. Ali on je sve poricao. Nije imao nikakvih dokumenata, pred njim su na podu ležale neke fotografije, žene i dvoje djece. — Sin i kćerka — ponavljao je neprestano, želeći da razmekša i umilostivi svoje sudije, ali su sjedili oko njega crni kao sudbina. Raspolagali su bogatim svjedočenjima, i htjeli su da čuju priznanje. Poručniku je opet život visio o tankoj niti priznanja da je ustaša i zapovjednik postaje, što je on poricao, iako je bio najstariji po činu. Tada su isljednici, iznervirani poručnikovom upornošću počeli da ga tuku, naročito po glavi i licu. Uskoro mu je krv potekla iz nosa i usta i iz časa u čas bivalo je sve strasnije. Naročito je Kurjak bio bijesan. — Pa zašto si uništio ustašku legitimaciju kad nisi kriv? I znači li to da svi domobrani lažu?
Poručnik je ćutao, a glava mu je padala sve niže. Pokušavao je da obriše okrvavljeni nos o rame, ali nije uspijevao, i bio je sve zamazaniji. Odjednom sam osjetio kako mi u stomaku postaje mučno. Nikad, ni jedan jedini put, nisam prisustvovao ispitivanju ili mučenju krivaca, niti ijednom strijeljanju. U tom pogledu ostao sam potpuno bez iskustva. Čak nisam učestvovao ni u čijoj osudi na smrt. Zato sam smatran slabim i suviše mekim čovjekom, što sam vjerovatno i bio. Da su svi učesnici naše Revolucije bili ovakve zadušne babe kao ja, Revolucija bi slabo prošla.
Ustaški poručnik je strijeljan u obližnjem šumarku, zajedno s ostalih nekoliko ustaša, a svi domobrani su pušteni kući, u donjem vešu i u opancima (uniforme i cokule su im skinute), održana im je neka vrsta mitinga o ciljevima NOB, što su oni pažljivo slušali. Neke smo od njih poslije hvatali i prepoznavali po nekoliko puta, oduzimali im oružje i uvijek puštali kući, jer su zaista bili slabi vojnici. Tek kad su krajem 1943. godine formirane posebne SS jedinice za gerilsku borbu od naših ljudi, obučavane u Njemačkoj, postale su to najkrvavije neprijateljske jedinice koje su činile velika zla stanovništvu i uporno i vješto se borile protiv naših odreda i brigada. Sjećam se, za vrijeme borbe u Birču, dovikivali smo se na veoma malim razdaljinama. Psovalo se, naravno, govorile pogrdne riječi, naši su vikali: Rusi su na Drini! A oni su odgovarali: — Mi smo u Birču! Bili su to naši ljudi s njemačkim komandnim kadrom, i imah bismo mnogo više muke s njima da u doticaju s domaćim stanovništvom nisu počeli da se naglo demorališu: dezertirali su masovno ili tražili da nam se predaju. U ljeto 1944. godine predavale su se čitave regimente s potpunim naoružanjem.
S Majevičkim partizanskim odredom prešao sam cijelu Majevicu i Semberiju, najčešće u potrazi za četnicima, koji su neprestano održavali vezu između Srbije i Bosne. Od stalnih i brzih marševa, u početku sam mislio da ću samo pasti i više se neću ni dići. Uskoro sam se navikao i bio jedan od najbržih i najizdržljivijih.
U avgustu 1943. povučen sam u selo Trnavu, kraj Bijeljine, zvali smo je »malom Moskvom«, kao član Agitpropa Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu (sekretar je bio Hasan Brkić). Divno smo živjeli u tom slikovitom selu, samo smo se jednolično hranili, tri puta pasulj na dan, za doručak, ručak i večeru! Poslije napada i upada u Bijeljinu, iz grada smo iznijeli štamparske tigl-mašine i sve što je potrebno za štampanje novina. Tada smo pokrenuli list »Oslobođenje«.

Bratunac. — U oktobru 1943. godine pozvan sam u Vlasenicu, gdje je Hasan Brkić postavljen za 126 političkog komesara XVII divizije. Znao sam da sam postavljen za političkog komesara Srebreničkog NOP odreda, u sastavu XVII divizije. Prilazeći Hasanu Brkiću, razmišljao sam kako da mu se obratim: strogim vojničkim raportom ili drugarski, kao i do sada, jer smo bili dobri drugovi, i prijatelji; mogao bi shvatiti da ga ismijavam ili nipodaštavam. Našao sam srednje rješenje i ležerno podnio vojnički raport, na što se on nasmijao: — Jači vojnik! Uveo me u štab divizije i upoznao s ostalim rukovodiocima, između ostalih i sa Vladom Rolovićem, koji je tada bio politički delegat u štabu brigade. Na novo partizansko zaduženje išao sam s neodređenim raspoloženjem, jer niti sam ikad bio vojnik niti znam šta to znači biti rukovodilac, ali sam naređenje morao da poslušam. Međutim, kad su me drugovi u štabu divizije obavijestili o stanju na terenu Srebrenice, lijepo sam se ohladio. Na tom terenu, od Zvornika do Skelana na Drini i do Vlasenice u dubini, djelovali su četnici Jezdimira Dangića. Na tom prostranom terenu bio je četnički mostobran i veza između Srbije i Bosne. Kad su u ljeto 1943. kroz taj kraj naišli borci II krajiške brigade, razjurili su četnike i razoružali narod, koliko su mogli na brzinu. Naime, muslimansko stanovništvo je osnovalo svoju legiju, ili miliciju, kako su je kad zvali. Jedan bataljon te muslimanske legije prišao je partizanima sa svojim komandantom Ethemom Efendićem, našim simpatizerom i saradnikom od ranije, divnim čovjekom. Dakle, naš srebrenički odred ima samo jedan bataljon, i to muslimanski. Srpski bataljon treba tek osnovati, jer od starijih teško da će ko prići. Inače, muslimani i Srbi se mrze kao pas i mačka, mnogo je krvi i odmazde za ove tri ratne godine palo među njima, rijetko je koja kuća ostala da u njoj neko nije ostao neoplakan. A situacija je eksplozivna jer među ljudima, i na jednoj i na drugoj strani ima mnogo skrivenog oružja.
— A koliko mi vodimo vojnika sa sobom?
— Nijednog. Idu samo rukovodioci za sve sektore. Odred stvorite. I narodnu vlast i sve političke organizacije.
— Nazdravlje! — rekao sam.
— Tako smo svi počinjali —odgovorili su mi. Znao sam da je tako, ali me to nije mnogo utješilo.
Kad smo se iskupili svi koji smo određeni za rukovodioce sektora u Bratuncu na Drini, gdje će nam biti sjedište, vidio sam da su to divni ljudi, ali sam vidio da ćemo braniti sami sebe. Oslanjaćemo se, doduše, i na prohujalu snagu II krajiške brigade, i na ostale naše jedinice koje bi mogle i drugi put da navrate u ovaj kraj, i na štab III Korpusa koji je bio smješten u Vlasenici, dvadesetak kilometara od Bratunca, i telefonsku liniju Bratunca sa štabom Korpusa, ako bi neko ostao živ da bi nam makar kosti mogli pokupiti. U našoj grupi su bili dr Fazlija Alikalfić, budući predsjednik sreskog NO, Risto Tošović, zadužen za rad s omladinom, Milena Marković, ud. Blagojević, za žene, Fadila Selimović, za narodni front i drugi.
Valjda istog dana kad smo stigli u Bratunac, i smjestili se po kućama, dok se uprava duhanske stanice, sa bezbroj soba i prostorija, ne osposobi za stanovanje, sa suprotne strane, preko Drine, iz Ljubovije prolomila se gromoglasna pucnjava iz četničkog oružja. A Drina se mogla pregaziti, toliko je bila presušila.
— Često pucaju tako. Četnički korpus — reče mi jedan mlađi čovjek u lijepoj partizanskoj uniformi, naoružan. Reče mi da je povjerenik OZNE. Pa kad je došao prije!
— Imaš li koga sa sobom — upitah s nadom.
— Nemam. Sam sam.
Mi smo u posljednjem trenutku dobili vod od osamnaest boraca kao obezbeđenje, i nadali smo se da ćemo biti prilično sigurni kad budemo svi stanovali u upravi masivne duhanske stanice. Večeras, i još neku noć, spavaćemo odvojeno, po kućama.
Fazlija Alikalfić d ja smješteni smo u kući hodže Đozića, pametnog i poštenog čovjeka, koji nas je dočekao zaista domaćinski, od sveg srca. Začudo, nije se mnogo tužio na postupke četnika, samo je rekao, sasvim opravdano i pametno: — Drago nam je Što ste došli u Bratunac. Ali vi ste kao vjetar, gdje zanoćite tu ne osvanete. A šta će onda biti od nas, naročito ako se pri vežemo uz vas?
Nešto smo mu odgovorili, ali nisam bio zadovoljan odgovorom, jer je zaista imao pravo: išli smo za svojim putevima, i nismo mogli da vodimo računa o onima koje smo ostavljali.
Kroz dvadesetak dana osnovali smo bar zametke svih organizacija, a onda i omladinski bataljon, sastavljen uglavnom od Srba — omladinaca. Komandant bataljona bio je temperamentni Andrija Marković. Bataljon smo osnovali u selu Skelanima, na Drini, govore smo držali Fazlija Alikalfić, Andrija Marković i ja. Odmah poslije osnivanja, čika-Andrijn bataljon, kako smo ga zvali, počeo je da stupa u čarke i borbe s četnicima i Nijemcima, a ponekad i s grupom muslimanskih zelenokadrovaca, pod vodstvom nekog bivšeg učitelja.
Muslimanski bataljon, u sastavu našeg odreda, bio nam je od male fajde, u borbu nisu htjeli, disciplinu nisu voljeli, i uglavnom su radili šta su htjeli. Pitao sam povjerenika OZNE III korpusa, šta da radimo s njima.
— Ništa — rekao je Branko. — Ovako su bar mirni, a s njima i ostalo stanovništvo. Zar je to malo?
Međutim, ja sam bio osuđen da se neprestano iznenađujem. Za komandanta odreda Korpus je postavio pravog bega, feudalca, vlasnika čifluka i kmetova. U jednoj od kuća, visoko u brdu, pod planinom, čuvale su ga po noći naoružane sluge-seljaci, a u kući je, osim služavki i ostale posluge, bila i školovana guvernanta za dvoje djece. Shvatio sam taj fantastični potez štaba Korpusa, kad sam saznao da je beg prvi čovjek među muslimanima, bivši jugoslovenski senator i vrlo naklonjen Srbima. Uskoro se, međutim, desilo nešto sasvim neočekivano: major Branko Jović, koji je sve na svijetu znao, a često je dolazio u Bratunac, upita me jednom:
— Gdje ti je komandant?
— U štabu odreda rijetko kad.
— Spremi mi dva konja i dva dobra vojnika.
— Zašto?
— Vidjećemo!

Uskoro je jedan konjanik u fesu požurio niz put pored Drine. Naša dva konjanika su ga stigla i oduzeli mu pismo koje je nosio četnicima na drinski navoz. U pismu je beg poručivao da četnici, što prije, dok je Drina plitka, pregaze vodu i likvidiraju ovu šaku partizana u Bratuncu, koje brani samo vod od osamnaest partizana. Muslimanski bataljon se neće miješati, a Omladinski bataljon je u akciji prema Zvorniku.
Kako je Branko Jović saznao za begove namjere? On kaže da je posumnjao čim ga je vidio kroz prozor kafane kako piše neko pismo, a pred kafanom čeka osedlan konj i begov momak. Ja, međutim, mislim da mu je neko došapnuo. Ali, bilo kako bilo, beg je odveden u štab Korpusa, gdje je sjedio nekoliko mjeseci, kao neka vrsta zatvorenika kome se ukazuje sve poštovanje. Poslije je, ne znam kako, postao i član ZAVNO BiH-a! Suđeno mu je poslije rata kao jednom od vođa mladomuslimanske organizacije i mislim da je strijeljan. Sve to sa Srebreničkim partizanskim odredom bile su samo političke a ne vojničke kombinacije, jer je trebalo samo da smirimo zatrovano stanje i da stvorimo začetke narodne vlasti, Narodnog fronta, SKOJ-a i ostalo.
U novembru 1943. naišla je zvorničkom cestom neprijateljska ofanziva s kolonom tenkova. Upravo sam bio završio prikupljanje žita i duhana u ogromne bratunačke magacine, kad mi je iz štaba Korpusa naređeno da sve zapalimo i da se povučemo prema Vlasenici. Nekako sam uspio da se naredba izmijeni pa da se magacini otvore narodu. Tako je narod iskoristio jednu ofanzivu.
Za to vrijeme vodio sam samo telefonski razgovor sa Andrijom Markovićem, komandantom Omladinskog bataljona. Ja sam govorio iz štaba u Bratuncu, Andrija iz Drinjače. Kroz telefonsku slušalicu čuo sam štektanje mitraljeza i muklu grmljavinu tenkova.
— Jesu li to tenkovi, Andrija?
— Njemački tenkovi. Vidim četiri. Bijemo ih s čuka.
— Čime možeš da ih biješ? Imaš samo tri mitraljeza.
— Bijemo ih iz mitraljeza.
— Okani se šale, Andrija. Povlači se što prije. Skloni se u brda!
— Ostao bih još malo.
— Ovo je naređenje!
— Razumijem — rekao je vojnički.
Izvukao je bataljon u posljednji čas. Bio je izuzetno hrabar, ali je u njemu bilo nešto avanturističko: odgajala ga je graničarska srpska tradicija i gusle iz tog kraja.
Povukli smo se s Birčanskom brigadom, izbjegavajući prohodnije puteve, zbog četnika koji su digli glavu odmah nakon ofanzive. Dva dana smo išli preko potpuno pustog zemljišta, pored stravičnih seoskih zgarišta. Nismo sreli ni jednog jedinog čovjeka, nismo čuli čak ni pticu da zapjeva. Nikoga nisam okrivljavao za ovu neshvatljivu pustoš, možda hitlerovce, čak iako ovo nisu učinili svojom rukom. S jezom sam gledao avetinjsku sliku rata, najvećeg zla i najstrašnijeg užasa koji su ljudi mogli da izmisle. Gdje li su stanovnici ovih zgarišta? Na raznim stranama i na raznim bojištima? U Jasenovcu? U njemačkim konc-logorima? U partizanskim jedinicama? U četnicima? Ma gdje da su, sigurno s tugom misle na užasavaj uče kosture svojih kuća? A ja s tugom mislim na njih raspršene iz svoga zavičaja i od svojih domova.

U Spreči. — U decembru sam postavljen za političkog komesara Tuzlanskog odreda. Bio je to dobro organizovan i brojan odred, sa preko 500 boraca i sa četiri bataljona. Često smo vodili borbe s četnicima i muslimanskim zelenokadrovcima, naročito u dolini Spreče. Napadali su samo noću, prikradali nam se kao mačke, nečujni, i udarali silovito, Bojna deviza tih fanatizovanih ljudi bio je tiho ali uporno izvikivanje doziva:
— Za din!
— Za islam!
Bili su nemilosrdni i ubijali su neštedimice U selu Gračanici jednom su nam ubili desetak boraca i nekoliko neboraca, među njima profesora Radu Peleša, pametnog i plemenitog čovjeka. Neki drugovi su zahtijevali da svim krivcima (a saznali smo njihova imena od zarobljenih zelenokadrovaca) popalimo kuće. Ali nismo htjeli to da učinimo. Šta bismo time dobili? Njihov luđački fanatizam postao bi samo teži. A odmazda nikad nikome nije pomogla, samo je pojačavala postojeću mržnju. Naprotiv, intendant našeg odreda i neka vrsta ministra vanjskih poslova, koji je uspostavljao i održavao veze s domaćim svijetom, beg Ferhad Azabagić, pravi i poznati beg, iako član partije, predložio je da novoj džamiji u Gračanici poklonimo jedan čilim, kao znak naše dobre volje. Kako je s odredom bio i tadašnji reis-ul-ulema, Ferhad ga je nagovorio da tom prilikom održi svečanu džumu (zajednička podnevna molitva u petak) i da u svečanoj propovjedi pomene i partizansko poklan janje čilima. Nismo pristali na to, suviše je demagoški i kapitulantski, ali je Ferhad proveo svoje, i on i reis-ul-ulema klanjali su džumu sa seljacima i vrhovni islamski starješina održao je poletan govor za NOB i revoluciju. Kad smo to saznali, bilo je kasno da išta ispravljamo, a besmisleno da bega kažnjavamo, jer je taj događaj odjeknuo u Spreči kao prvorazredna senzacija i situaciju potpuno izmijenio u našu korist. Ferhad-beg je dobro znao kako treba postupati sa seljacima, ali po cijenu principa i ideološke čistote, do čega je nama mladim vjernicima bilo mnogo stalo. Zaprijetili smo mu da to više ne čini, ali smo s radošću osjećali koliko nam je otada bilo lakše kretati se u Spreči. Vidjeli smo kako ponekad i predrasude mogu biti od koristi.
S reis-ul-ulemom Muhamed ef. Pendžom, imao sam dosta nevolja. Dodjeljujući ga u naš odred, jer smo išli u muslimanski kraj, politički komesar III korpusa mi je rekao: — Svojom glavom mi odgovaraš za njega. Još i ta nevolja, pomislio sam. U sprečkoj dolini Pandža nam je učinio dosta koristi, jer je u džamijama, poslije molitava, govorio izvanredno o našoj revoluciji, kao politički komesar velikog formata. Kad su III bataljon Odreda iznenada napali Nijemci u selu Jabuka, izginula je gotovo cijela kulturno-umjetnička ekipa, a reis-ul-ulema, koji je bio u jednoj kući u blizini, uspio je da pobjegne. Kažu kako je poslije pričao da se sakrio pod gusto lišće paprati i, dok su njemačke kolone prolazile pored njega, uspio je da »prouči« (izgovori naizust) dva poglavlja Kur-ana. Poslije se digao i otišao u jedno muslimansko selo, pojeo dobar čimbur (jaje na oko), a poslije su ga seljaci prebacili u selo Miričinu (na pruzi Tuzla—Doboj), odakle su ga ustaše s pompom prevele u Zagreb, gdje je davao izjave protiv partizana, za što je on docnije govorio da su sve iskonstruisane. Poslije rata je zatvoren i mislim da je osuđen, na nekoliko godina zatvora.
Velika nevolja za odred bili su civili, uglavnom stariji ljudi, naši simpatizeri koji su se poslije prvog oslobođenja Tuzle povukli s odredom.

Suputnici i saborci. — Bili su divni ljudi, ah velika nevolja borcima. Bilo ih je oko osamdeset. Umirali su, ginuli, mučili se po blatu, kiši, zimi, gladovali, ali nisu kukali. Pomenuću samo neke od njih, drugima ću, zbog prostora, svjesno učiniti nepravdu.
Zvali smo ih civilima, rodoljubima, gostima, biciklistima, neborcima, teretom, kako kad i kako u kom raspoloženju. Među njima je postojala samo ta sličnost što nisu bili borci, što su išli s boračkim jedinicama bez oružja i nisu imali određenih zaduženja, a u svemu ostalom bili su različiti: po navikama, po odnosu prema nama, po motivima koji su ih naveli da krenu teškim putem ustanka, po temperamentu, po svemu onome u čemu se ljudi razlikuju među sobom. I začudo, većina ih je imala neku naročitu osobinu koja ih je činila zanimljivim i originalnim i izazivala ne malo čuđenje boraca. Bilo je to vjerovatno stoga što su oni najčešće zadržavali svoje navike, ne podaj ući se opštem valu koji je nosio borce, i ostajući uvijek pomalo po strani, čuvali svoju naglašenu osobenost, vidljivu naročito zato što je odudarala od života i navika partizana-boraca. Nije čudo što su mnogi od njih često bili smiješni čak i onda kad su bili za žaljenje, jer su ispadali iz okvira i stila koji su nametali uslovi borbe. Neki su se saziv jeli s borcima, mijenjajući se i sami, a neki su ostajali neobični i strani Čak i onda kad su svim srcem bili uz nas.
S jednim od njih (bio je ranije knjigovođa, sitan, žgoljav, beznadno mršav) imali smo dosta muke, jer je uporno nastojao da stupi u vezu s porodicom, ostavljajući valjda u svim selima kroz koja smo prošli, pisma kod seljaka da ih predaju njegovoj ženi u građu. Poručivao joj je da mu se javi, određujući otprilike mjesta u koja će nas vihor rata nanijeti, ne pogađajući, naravno, nikad i uzalud očekujući toliko željene odgovore. Upozoravali smo ga da je to nezgodno pa i opasno, čak i za njegovu porodicu, ali on se nije dao smesti. Ćutao je, istina, čak se i slagao i tužno klimao svojom mršavom glavom, dok mu je lice, izmučeno bezbrojnim patnjama, odavalo bol koji nije krio. Ali u idućem selu opet je tražio poštara za grad. Neprestano je u mislima bio uz svoju porodicu i kao da ga ništa drugo nije zanimalo. Ali kad smo mu predložili da se zbog slabosti odvoji od odreda i da ostane kod jednog seljaka, našeg prijatelja, nije htio ni da čuje. Čak se i naljutio zbog toga prijedloga, jer on nije pobjegao od neprijatelja zato da sjedi u zapećku — rekao nam je tada. Bila je to čudna spremnost na patnje bez svrhe. Ali nas je on iznenadio još jednom svojom osobinom koja nas nije ni naljutila, toliko je bila neobična. Desilo se da smo jednom dugo bili bez soli. Danima smo jeli neslano i ono malo hrane koju smo imali. Mali mršavi knjigovođa nosio je na leđima torbu koju niko nije vidio dugo vremena, jer je uvijek preko nje bilo prebačeno šareno njemačko šatorsko krilo, koje je zakopčavao do grla. Čak je i spavao tako sa šatorskim krilom na sebi i s torbom na leđima. Tek docnije, kad smo došli i do soli i do hrane, otkrilo se šta je knjigovođa nosio na leđima. Dok su se parila odijela neki borci su našli priliku da zavire u tu do tada nevidljivu torbu, i zaprepastili su se kad su uz ostale drangulije, kao što su četke za cipele, našli i dva kilograma soli koju je knjigovođa neokrnjenu sačuvao u najtežim danima, kad soli nije bilo ni za lijeka. — Čuvam za nevolju — objasnio je on mudro — jer ima i gore od goreg! — dodao je kad su mu rekli da će tu so vratiti kući da njome obraduje porodicu kad se svrši rat.
Drugi, jedan tihi rudarski inženjer, išao je s nama nekako pokorno, zbunjeno, kao da se snebivao, i gotovo stalno je ćutao. Znalo se da je odličan stručnjak, ali o rudama i rudnicima nije valjda rekao ni riječi. Kad je govorio, govorio je gotovo jedino o umjetnosti, naročito o slikarstvu. Da li je on bježao od misli koje su mu bile teške i mučne ili je tim razgovorima činio podnošljivijim teškoće koje je trpio, nije lako reći, jer on se nije tužio, nije pokazivao da mu je teško, kao što nije ni govorio da mu je teško. Nijemci su mu negdje u Sloveniji ubili brata; ali kad bi se poveo razgovor o zvjerstvima neprijatelja on bi stisnuo usne, oborio oči i ćutao. Samo je jednom pokušao da svoju mržnju izrazi u slici. Krejonom, koji je nosio u torbi, nacrtao je Nijemce kako strijeljaju grupu bespomoćnih ljudi. Bio je to blijed odsjev Gojinih užasa rata. — Teško je izraziti ono što čovjek nosi u sebi, rekao je tiho, gledajući taj crtež. Bio je zanimljiv i zbog jedne druge okolnosti koja ga je izdvajala između ostalih. U gradu je ostavio ženu i dvoje djece. Jednog dana banu ta žena među nas, noseći inženjeru rublje i hranu. Mi se zaprepastismo. Ali ona mirno objasni da je došla s propusnicom, tobože da kupi hranu na selu. Bila je to energična žena, za glavu viša od muža, govorljiva, vedra, sušta njegova suprotnost. Obraćala mu se kao djetetu, preporučivala da se pazi, da vodi računa o sebi, a za nju i za djecu neka se ne brine, snaći će se ona nekako. I zaista se nije moglo sumnjati u to. Zamolila nas je da joj kažemo gdje ćemo biti kroz desetak dana, i mi smo joj, naravno, rekli da to ne možemo znati. Pa i opet nas je pronašla. Molili smo je da ne dolazi. Samo nju nije bilo lako uvjeriti. Dolazila je kad god joj je palo na um. Kako nas je pronalazila? Kako je prevaljivala toliki put? Kako nije stradala? Sve je to bila njena tajna. Nismo htjeli da je upotrijebimo za vezu s gradom, jer nismo bili potpuno sigurni u nju. Docnije smo saznali da smo bili nepravedni prema njoj. Bila je čista kao sunce. A inženjer je imao neograničeno povjerenje: čak i na Konj uhu je očekivao da će ga pronaći.
Neborac je bio i jedini profesionalni vojnik u odredu, kapetan Dragutin, domobranski oficir koji nam je prišao kad smo u jesen 1943. osvojili grad. Bio je to miran, blagorodan čovjek, nikome na smetnji, svakom na usluzi, dobar i pažljiv, taktičan, skroman, s blagim licem koje se vedro osmjehivalo, i više je ličio na profesora isturi je nego na profesionalnog vojnika. A bio je originalan preko svake mjere. U svom širokom šinjelu koji ga je potpuno progutao, kapetan Dragutin je nosio malu staklenu pepeljaru, i uvijek kad bi zapalio cigaretu, izvadio bi iz unutrašnjeg džepa tu pepeljaru i stresao u nju pepeo. Smijali smo se, naravno, toj staklenoj pepeljari, smijao se i on, ali je i dalje održavao tu deplasiranu urednost, koja je u našim uslovima, u dvorištu i usred šume, na livadi, groteskno djelovala. Druga njegova navika bila je još čudnija. U borbi protiv vaši ju, mi smo se snalazili kako smo znali i umjeli, najčešće ih marljivo trijebeći da ih makar prorijedimo, dok ne budemo u mogućnosti da ih uništimo u parionicama. Činili smo to na prastari način, dovoljno poznat kod nas. Kapetan Dragutin je to činio naročito — s pincetom. Zavukao bi dva niklovana kraka među šavove, gadljivo ih stegao i otresao pincetu mršteći se. — Bio je, velim, neborac, i to kakav neborac! Iz svake malo ozbiljnije borbe pobjegao bi čak u treće selo, te smo morali slati kurire da ga traže. Borci su se smijali i govorili. — Kapetan je dao gas do daske! — Zato su ga i prozvali: kapetan Gas. A on se vraćao smiješeći se umiljato. — Nervi! — objašnjavao je bez velike zabune. Pa ipak nam je bio vrlo koristan, jer je imao solidno vojničko znanje i s uspjehom nam podučavao mlađe vojne rukovodioce. Slušao sam jednom kako govori o napadu na bunkere. Objasnio je sve što je trebalo, vrlo stručno i inteligentno, a onda je dodao: — I — treba jurišati! Ne smije se pobjeći! — Borci su ga gledali iznenađeno, a on se nasmijao: — Kažem vam to da biste činili ono što hodža govori a ne što hodža čini!
Ali je možda najzanimljiviji, ili je možda zbog nečeg meni ostao najviše u sjećanju, »drug šef«, neki viši činovnik, ugledan čovjek u svom mjestu, pošten pa i napredan u građanskom smislu, sa izvjesnim simpatijama prema komunistima još otprije rata. To mu, istina, nije smetalo da pravi karijeru i da otvori konto u banci, koji mu je omogućio lagodan život, ali je sve to spremno ostavio i pošao s nama, zgađen na njemačka i ustaška zvjerstva. U početku nas je davio frazama i parolama koje su za njega imale draž novine, ili se iživljavao poslije mnogih mjeseci prinudnog ćutanja, ili se hrabrio, ili se preslišavao, startujući s najlakšim. Poslije je počeo da se snalazi, da se učvršćuje, pa je govorio drukčije. Isprva nije htio da se odmakne od štaba, činilo mu se da će tu najlakše proći i osjetiti najmanje teškoća. Kad je vidio da u Štabu nema ništa što nemaju drugi borci, mislio je da je to lukavstvo, varka, inscenacija. Ali pošto su ga uzaludna bdijenja uvjerila da varke nema, počeo je da se brine sam za sebe, hvatajući uspješno vezu sa seljacima. Plaćao je, istina, jer je imao novaca. Napustivši parole s kojima je startovao, stupao je sa nama u prisnije razgovore, dočaravajući sebi vrijeme koje će doći poslije pobjede, kad će nastupiti mir, blagostanje, jednakost u pravima i dužnostima, »normalan« parlamentarni d politički život. Sjećajući se svega što je volio, govorio je o kupatilu, čistoj postelji, ukusnoj hrani i o parlamentarizmu sa istim oduševljenjem, ne propuštajući da kaže da je i on, na kraju krajeva, komunista. Bio je živ, vedar i preduzimljiv.
U zatišju pred buru, koje je palo baš u vrijeme njegovih prvih partizanskih dana, on nije osjećao rat i njegove teškoće. Ličio mi je pomalo na Tartarena na Alpima. Kao da je mislio: — Gle! to je dakle, rat! Pa gdje su te opasnosti! Pretjeruju djeca!
— Ratujmo! — govorio je ponosno i zadovoljno, sjedeći u toploj muhtarevoj sobi u Lastavici. I ugodno iznenađen tim ne baš teškim ratovanjem, bio Je gotovo ratnički raspoložen. Pa i kad je prestalo zatišje a udarala oluja šeste ofanzive, drug šef je mislio da je to slučajnost.
— To nije ništa, zar ne?! — govorio mi je poslije jednog teškog sukoba s Nijemcima, u kome smo imali i mrtvih i ranjenih. — Ovo će proći. Nijemci su slučajno naišli i otići će. Šta će ovdje!
Nije mi bilo do razgovora s njim, jer je situacija bila vrlo teška.
Poslije borbe i neuspjelog pokušaja da se probijemo kroz neprijateljski obruč, izlomljeni, premoreni, gladni i ozebli, spustili smo se u mrak u jedno muslimansko selo. Teško se krećući kroz žitko blato koje je stvorila decembarska susnježica, obilazio sam kuće da vidim kako su se smjestili borci. Bili su na kraju snaga. Samo što bi ušli u kuću, odmah bi se spustili ma gdje, na pod, uza zid, i ne čekajući večeru, odmah zaspali mrtvim snom. I ja sam išao kao u polusnu, savladan strašnim umorom i brigama kojih je bilo u izobilju posljednjih dana. U jednoj kući, gdje su borci takođe spavali, dočekao me komandant drugog bataljona, neobrijan, izmršavjela lica, uznemiren i zabrinut.
— Tražio sam te — šapnu mi. — Da izađemo!
Izašli smo pred kuću u mrklu, vlažnu noć. Za nama je pošao i kućedomaćin.
— Nijemci su u selu — reče komandant tiho.
— Ko kaže?
— Ja kažem — primače se domaćin. — Hajdete, zaboga iz sela, dok nije belaj poklopio i vas i nas…
— Gdje su? — prekinuo sam prestravljenog čovjeka koji je preklinjao drhtavim, jedva čujnim glasom.
— U školi… Eto odmah tu, kamenom da dobaciš. Uh, braćo moja, snaći će nas zlo, bogami…
E samo nam je još to trebalo! — pomislio sam bijesno, uznemiren tom viješću koja je krila u sebi teške opasnosti. S komandantom bataljona i s trojicom boraca koji su, tek probuđeni, gunđali i psovali, stresajući se od zime, pošao sam prema školi. Prisilili smo i seljaka da pođe s nama da nam pokaže put. On zaista nije lagao. Na desetak minuta od nas škola je prijetila treperavom svjetlošću prozora pored kojih su promicale sjene, a negdje oko škole ujednačeno je zujao mali motor. Po cesti se čula mukla tutnjava tenkova.
— Divota! — kleo je komandant! — Smjestili se rođaci…
— Šta da radimo? — upitao sam ga tiho. — Da naredimo pokret?
— Kuda? I kako? — gotovo je prosiktao komandant. — Dva dana borci nisu jeli, dva dana i dvije noći nisu spavali… I sad opet u planinu! Pola će ih popadati… Ja nemam srca da ih budim.
Imao je pravo.

— Kakve su ti komšije? — upitah seljaka. — Šta misliš da li bi neko mogao da javi Nijemcima da smo u selu?
— Ma kakvo javljanje! — odgovori on brzo. — Nijemci ne daju po noći prići sebi. Njihov post (stražar) ubio bi svakog ko ne zna lozung, pa da mu je otac.
A onda se sjeti nečega i dodade:
— A bog bi ga znao. Može biti da će kogod i javiti…
Htio je da nas se riješi. Ali mi zaista nismo mogli da krenemo. Dogovorio sam se s komandantom da postavimo tri zasjede prema Nijemcima, pa ako bi slučajno pošli prema nama, spašće nas noć i šuma odmah iznad sela. Tješila me i misao da Nijemci ne vole noćne akcije.
Umoran, pošao sam kući u kojoj se smjestio štab. U pregrejanoj sobi spavalo je desetak drugova potpuno obučenih, s oružjem pored sebe. Samo je, naslonjen leđima uz razgrijanu peć, sjedio »drug šef«: bio je u pidžami i noge, oprane u legenu, mazao je Algom. Kao da je bio u najnormalnijim prilikama i kao da će da vjekuje ovdje.
— Ah, ozebao sam — ječao je kriveći lice.
— A ti, druže šefe, u pidžami?
— Da. A zašto?
— Ništa. Mislim samo kako bi tako bos i u pidžami izgledao noćas u planini da sad slučajno naiđu Nijemci.
— A zar mogu naići?
Umalo mu nisam rekao da su naše prve komšije i da bi bilo najprirodnije da nam malo svrate u goste, ali se uzdržah i samo mu preporučiti da se odmah obuče i da legne potpuno spreman za pokret, jer u ofanzivama se nikad ne zna šta nosi sljedeći čas. Usplahirio se, i oblačeći se grozničavom brzinom, htio je da sazna štogod bliže, određenije; govorio je da se on ne plaši opasnosti, ali voli izvjesnost, a ako je samo predostrožnost, on to razumije. Rat je rat… — Umirio sam ga nekako i prilegao, ali san mi nije išao na oči. A kad sam ustao da obiđem patrole, šef je digao glavu:
— Ima li šta nova?
— Ima — rekoh mu. — Ratujemo s Nijemcima, pa idem da obiđem straže.
— A, onako… normalno?
— Da, normalno.
Da je znao kako izgleda to normalno, u nesvijest bi pao.
Pred zoru smo izbudili borce, podijelili im hranu koja je bila spremljena u toku noći i krenuli iz sela.
Dan nas je dočekao tmuran, a šuma snježna i hladna. Vijesti su bile rđave. Patrole poslate u izviđanje, izvještavale su o neprijatelju, koji je pritisnuo cio kraj: bilo ih je u svim selima i zaseocima, njihovi mali tenkovi probijali su se kuda su i obična kola teško išla; a na telefonsku žicu kojom su uspostavljali vezu između jedinica, nailazili smo često. Vidio sam kako »drug šef« tu šarenu žicu prelazi oprezno, kao da je zmija, kao da će se izviti ispod njega i ujesti ga. A kad su je borci presjekli, dotrčao je usplahiren.
— Žicu su presjekli!
— Pa?
— Pronaći će nas Nijemci. Tražiće gdje je prekinuto i naći će nas.
— Pa šta da radimo? — Da je vežemo?
— Pa i da je vežemo!
— Ne brini, reći ću da ne sijeku.
Ali ta žica nije mu više dala mira. Kao da mu je tek sad puklo pred očima u kakvom smo položaju.
— Pa ovo je opasno? — pitao je.
— Prilično — odgovarali smo rastreseno.
— Izgleda da je sva sila Nijemaca udarila na nas?
— Ne izgleda, nego jest —odgovorio mu je komandant bataljona grubo.
— Propali smo — zaključio je šef utučeno.
— Pa propadnite… vi, tamo neki, ako vam je volja — narogušio se komandant, ali kad sam ga ja pogledao da se umiri, otišao je ljutit.
— Zašto se ljuti? — pitao je šef. — Zar nije prirodno da se brinem? Nisam paničar, ali čovjek mora biti uznemiren.
Kraj potočića, gdje smo zastali, nekoliko boraca se brijalo. Skidali su bradu koja im je izrasla u ovim danima bez zastanka.
— Vidi, briju se — upozorih ga.