Sjećanja-Meša

First topic message reminder :

Sloboda je stanje u kojem
čovjek sve čini bez prinude
ali da ne naškodi drugome.

Meša Selimović
SJEĆANJA
memoarska proza



I

ZAŠTO RADIM ONO U ŠTO NE VJERUJEM?
Oduvijek sam sumnjičavo prilazio gotovo svim zapisima o vlastitom životu, dnevnicima, autobiografijama, samokazivanjima, jer u pisanju o sebi, kao namjera ili nesvjesno popravljanje, javlja se želja da se uljepša vlastiti život, da se prikri je neka svoja mana ili da joj se umanji težina, da se nađe opravdanje nekom ružnom postupku, da se istakne neka neuočena ili nepostojeća osobina: čovjek i nesvjesno ispravlja svoje uspomene, idealizujući ljude i događaje koji su mu dragi, potiskujući ili potpuno zaboravljajući one koji su mu neugodni.
Osim toga, moj život je prilično ravan, zanimljiv i značajan samo za mene, i sva moja sjećanja su samo moja, društveno prilično nevažna: nikad nisam bio u položaju koji bi mogao znatnije i šire da utiče na istoriju, uvijek sam bio jedan od mnogih učesnika u istorijskim zbivanjima.

Profesori koje pamtim. — Profesor Kolis, nastavnik francuskog jezika, bivši francuski konjički kapetan, bio je originalna ličnost. Suh kao grana, visok, kratko podšišan, uvijek obučen u sportsko odijelo, bridžes pantalone ili pumperice, držao se vojnički i tražio to i od nas đaka. Kad nekog prozove, đak je morao da stane pored klupe i da paradnim korakom domaršira do pred katedru, tu da stane u stavu »mirno« i razgovijetno kaže ime i prezime, a onda, opet u stavu »mirno« glasno da odgovara na pitanja, kao da podnosi raport. O njemu se pričalo kako je u jednom starijem razredu uzalud prozivao đaka po imenu Birkobarku, nekoliko puta, a kad su mu rekli da takav ne postoji, on je pokazao u dnevniku zapisano ćirilicom: Vučkovački, On je to čitao latinicom. Drugi nastavnik francuskog jezika bio je divan čovjek, grof Boris Kačalov, nekadašnji bogati plemić, upravnik carskih imanja, vrlo obrazovan, vrlo kulturan, duhovit, prijatan, jednostavan, strpljiv, širokogrud. Imao je veliku fotografiju na kojoj je posljednja carica držala na krštenju njegovu kćerku. Imao je značajne rođake u cijelom svijetu, u Parizu, Rimu, Londonu, ali se on divno osjećao u maloj Tuzli. Docnije, kad sam i ja postao nastavnik, provodio sam lijepe časove u njegovoj kući, uz pravi ruski samo var, i uz ugodan razgovor, nikad isključivi i neprijatan. Nije se slagao s boljševičkim režimom, ali ni s nepravdom starog carskog režima, i imao je razumijevanja za pobunu obespravljenih ruskih masa. Samo je Kačalov zastupao zanimljivo mišljenje da klasna promjena vlasti ne znači i suštinsku promjenu vlasti, jer se zadržava tradicija i duh naroda. Duh naroda, formiran kroz mnoga stoleća, ne može se promijeniti za nekoliko decenija. A ruskom narodu je određeno da trpi, to je njegova sudbina i poslanje. Kao i srpskom narodu. Zar istorija i jednog i drugog naroda ne pokazuje koliko su njihove sudbine tragične? Drugi narodi u istoriji plaćaju manje i prolaze lakše. Zar bi se Gogolj, Dostojevski, pa i Gorki, mogli zamisliti bez tog patosa nacionalne patnje? Tog martirijskog bogotražilaštva. I kad se nisam slagao s njim u mišljenju, oduševljavao me način na koji je razgovarao s ljudima: bio je nevjerovatno tolerantan, nimalo uzak i zagrižljiv, nikad isključiv, spreman da duhovitom primjedbom pređe preko razlike u shvatanjima i da dopusti mogućnost drukčijeg mišljenja. Ako se njegovoj impozantnoj korpulenciji, i zaprepašćujućoj čistoći tena i bijele kose, doda široka kultura, poznavanje mnogih svjetskih jezika i literatura, šarmantnost i blagorodan ton, duhovitost, tolerantna spremnost na dijalog, nije ni čudo što me opčinio taj čovjek: on je bio primjerak najvišeg ruskog i evropskog plemstva, rafinovan, prosvijećen i civilizovan, tako nam blisko poznat samo iz ruskih romana. Iznenada sam sreo grofa Rostova. Da li zato što sam bio nespreman i nedovoljno obrazovan u odnosu na njega, ali me je uvijek pobjeđivao njegov šarm, moja namjera da mu politički protivuriječim uvijek se pretvarala u ugodan opšti razgovor u kojem je Boris Kačalov uvijek dominirao, a ja sam bio zahvalni slušalac.
Imponovao mi je i profesor dr Lavolpičelo, zbog nevjerovatnog znanja kojim je raspolagao. Ćelav, krupan, spor i tih, nekadašnji katolički pop, predavao je klasične jezike i filozofiju, i ne samo da je poznavao grčki i latinski jezik i literaturu, već i sve svjetske jezike. Posebno se bavio filozofijom i čitao nevjerovatno mnogo. U gradu je bio sudi ja dr Tro jer koji je kupovao svaku knjigu koja je štampana i pažljivo bi je razrezao pa onda poklanjao prijateljima. Dr Lavolpičelo je takođe kupovao knjige, ali je sve čuvao i čitao. Rijetko se s kim družio, iako je bio u stvari dobar čovjek: pomagao je svim đacima koji su ga molili za savjet i pomoć u pogledu literature za obradu neke teme. Nije išao u kafane, polako je išao iz škole prema kući, ili šetao sa ženom, blago osmjehnut, rastresena izgleda, čudan.

Dragi profesori. — Od ostalih nastavnika najviše pamtim profesore srpskohrvatskog jezika i književnosti. Bili su to zanimljivi ljudi i intelektualci koji su se, svaki na svoj način, borili s tamom provincije.
Dušan Muždeka, boem, šarmer, kozer, temperamentan predavač, i sam dobar pjesnik, uvodio nas je u tajne poezije sa strašću, s ljubavlju i poznavanjem, ali s predrasudom da nas ništa na svijetu ne smije interesovati osim poezije, i živio je u uvjerenju da neprestano razmišljamo o pjesmama i o versifikaciji. Bio je začuđen i nesrećan kad god bi vidio da to nije tačno.29 Srećom, rijetko je kad htio da to vidi, više je volio svoju čudačku vjeru. S nekoliko drugih intelektualaca (dr Dragan Bućić, ljekar i pripovjedač, dr Dušan Vučkovački, sudija i pjesnik, Radovan Jovanović, profesor i pjesnik i drugi) izdavao je književni časopis »Sredina«, koji je prkosio provincijskoj skučenosti sredine, i čudno je što je nosio to ime. Sastajalište članova redakcije bilo je u bifeu starog hotela »Bristol« (sada porušenog). Troškove za štampanje časopisa podnosila je nekolicina urednika i saradnika, bez ikakve dotacije i bez ičije pomoći: dizali su kredit na mjenice i plaćali hartiju i štampanje. Honorare nisu plaćali. »Sredina« je izlazila nekoliko godina, i to je herojstvo svoje vrste. (U Tuzli je između dva rata štampano nekoliko časopisa i novina, i djelovalo nekoliko zanimljivih pisaca, pa je čudo da još nije osnovan muzej književnosti, kad već postoji likovna galerija.)30
Najdublje mi je ostao u sjećanju Radovan Jovanović, profesor književnosti, istorije i geografije, tih, ozbiljan, povučen, bolešljiv, pa ipak uvijek spreman na šalu i razgovor, darovit pjesnik, pritisnut nemaštinom i provincijom. Kad sam docnije došao u gimnaziju, kao profesor, zbližili smo se. »Bježi odavdje! — govorio je. — Ubiće te provincija.« »Kako vas nije ubila?« — pitao sam. »Ništa me ne pitaj!« rekao je, i ja sam mogao samo da naslutim njegovu dramu, obilježenu talentom, snom o uspjehu, prezirom sredine, pićem, sirotinjom, opterećenošću porodicom, sviješću o bezizlazu. Njegov dar nije potpuno došao do izražaja, iako je svoje pjesme i prozne crtice objavljivao po tadašnjim časopisima, ali nije štampao nijednu knjigu. Velimir Živojinović-Masuka je unio jednu njegovu pjesmu u antologiju »Misli«, 1928. Pamtim i sad jedan stih te pjesme:

Juče se ubog smirio,
cingaro cinkuš najmanji.
A danas umro imućan —
jauču zvona četiri.

Umro je prije ovog posljednjeg rata, a ni do danas niko nije pročitao roman koji je ostavio u rukopisu. Neko je nesrećan i nakon smrti.
Profesor Vojin Dramušić je iz generacije đaka Bogdana i Pavla Popovića, stvaralaca »beogradskog stila«. Poštujući akribičnost svojih učitelja, Dramušić je svemu prilazio sistematično, krajnje ozbiljno a uvijek s ljubavlju, tako da nam je nastava književnosti bila i zanimljiva i korisna. Toliko je bio superioran i siguran taj mladi profesor, da sam se, prirodno, pobunio protiv njegovog znanja, njegove sistematičnosti, njegove kulture, i kapriciozno se durio na njega. Možda smo i nesvjesno žalili za bravuroznim improvizacijama profesora Muždeke i za njegovim vatrometima; Muždeka je sve stvarao na licu mjesta, ponesen tekstom, Dramušić je unaprijed pripremao sve analize i sve podatke. Bila su to dva načina, jedan intuitivno-impresionistički, drugi analitično-egzaktni. Ali su oba ta profesora »krivi« što je književnost postala moja sudbina.
I svi drugi profesori, eruditi i neznalice, kulturni i primitivni, ozbiljni i šarlatani, svi su oni, neko manje, neko više, doprinijeli našem duhovnom formiranju i našem iskustvu, s namjerom i uvjerenjem da čine najbolje.31 Većinom su mrtvi i žive samo u sjećanjima svojih đaka. Pominjem ih samo po dobru: Neka im ovo svima bude rahmet-dova32.

Univerzitet. — Svi moji profesori s univerziteta su mrtvi. (Mnogo je mrtvih u mome sjećanju). Imao sam sreću i stigao sam da slušam predavanja Bogdana Popovića (Teorija Književnosti in nuce). Pavla Popovića (Srednjovjekovna i Dubrovačka Književnost, Romantizam) Vladimira Ćorovića (Istorija Južnih Slovena), Veselina Cajkanovića (Latinski jezik i Književnost), Stjepana Kuljbakina (Staroslovenski jezik) Aleksandra Belića (Srpski jezik) i druge. Zaista, velika imena! Branko Miletić, rijedak znalac fonetike, izmučio me eksperimentima iz oblasti formiranja glasova i na akcenatskim vježbama, uvijek sam morao da čitam odabrane tekstove i da gutam plastelin posut talkom po kojem je ostajao trag od dodira jezikom. Melodija moga južnog govora okrenula se bila protiv mene, a dr Miletić je uživao: — Prava muzika! — govorio je, a ja sam se kiselo osmjehivao. (Umro je mlad, prije drugog rata).
Sa zadovoljstvom ispisujem imena svojih univerzitetskih profesora. Oni spadaju među najveće svjetske slaviste i među najveće naučnike u svojim strukama, i žao mi je što od njih nisam više naučio.33
Dr Stjepan Kuljbakin, autor najbolje svjetske gramatike staroslovenskog jezika, koji je dolazio na predavanja gotovo potpuno paralisan, predavao je sa začuđujućom svježinom. Iako ozbiljno obolio od Parkinsonove bolesti, nikad nije izostao sa časova i vježbi, uvijek spreman na strpljiv razgovor sa studentima o staroslovenskom jeziku, koji je fenomenalno znao. Ali nikad nije htio da se upušta u »tuđu« materiju: jednom sam ga na vježbama upitao za određenu pojavu iz istorije jezika (angelus, andio, andjeo), a on me zamolio da upitam gospodina Belića, on se boji da nije dovoljno stručan za tu oblast! A znao je isto toliko koliko Belić, ali se strogo držao svoje naučne sfere.
Braća Bogdan i Pavle Popović, a naročito Pavle, (jer se Bogdan polako povlačio iz javnog života), predavali su izvanredno zanimljivo, pa su im predavanja bila interesantnija nego pisani tekst. Ali i ono što su pisali, spadalo je u ono što je Matoš nazvao beogradskom školom, ističući iznad svega živost i slikovitost stila.
Od njih sam učio (ali nisam dobro naučio tu francusku mudrost) da predavanja uvijek treba osvježavati odgovarajućim anegdotama, koje razbijaju monotoniju izlaganja u kojem informacija mora da zauzme važno mjesto. Pavle Popović, čiji je čuveni početak »Pregled srpske književnosti« već klasičan, (»Bio je to momenat neocenjive važnosti u književnoj istoriji slovenskih naroda kad su, pre više od hiljadu godina dva brata, oba u zrelim i mužanskim godinama, zaseli jedno veče za sto u svojoj kući u Carigradu, i, pri slaboj svetlosti zemljanog žiška u kojem je ulje sagorevalo, napisali paunovim ili trščanim perom na jednom pergamentnom listu prve reči slovenskog prevoda sveštenih knjiga…«), bio je majstor da oživi mrtvi podatak plastičnim detaljem, da ga učini zanimljivim i pamtljivijim. (Mnogo šta se može zaboraviti, ali će se zapamtiti, valjda zauvijek, slabo svjetlo žiška u jednoj carigradskoj kući, na početku slovenske pismenosti.) Braću Popović su mnogi napadali, ali im niko ne može osporiti da su oni stvorili svoj stil, što se rijetko kome može priznati. Od Pavla Popovića i drugih profesora (Stevanović. Džonić) naučio sam i to da student ima pravo da se ne slaže s profesorom i da to kaže, uz obavezu da za to ima neki argumenat. Naši stari profesori su mirno slušali Čak i revolucionarne misli o literaturi i ideologiji uopšte, potpuno suprotne njihovim shvatanjima, i nikad nisu svojim profesorskim autoritetom prekidali diskusije i izlaganja na seminarima, već su se suprotstavljali argumentima, koliko su mogli i znali. Cesto smo se potpuno razilazili u mišljenjima, ali je svako ostajao na svome stanovištu, i to nikome nije smetalo. (S Aleksandrom Belićem niko, naravno, nije diskutovao ni o čemu: nisu se na polemiku s njim usuđivali ni najznačajniji naši slavisti, učinili su to tek kad je umro, pa i to obazrivo i plašljivo.) Za vrijeme studija, na mojoj grupi sakupilo se dosta zanimljivih studenata, marksistički i napredno orijentisanih, koji su svoj stav nametnuli cijeloj grupi. Među njima su bili Milovan Đilas, Nikola Lopičić i drugi, a u naš seminar, na žučne diskusije, dolazili su i drugi mladi ljudi, izvan grupe i izvan fakulteta. Te rasprave, oštre, temperamentne, ozbiljne (»Angažovanost u literaturi«, »Politika i kultura« i si.), ostale su mi u živom sjećanju ne samo zato što se tu moglo čuti mnogo interesantnih mišljenja, drukčijih od školskih i profesorskih već i zato što su se uklapale u atmosferu vremena okrenutog socijalnim problemima. To je doba »Nove Literature«, »Stožera«, »Zemlje«, oštrih studentskih demonstracija, mitinga u velikoj sali Pravnog fakulteta, sukoba s policijom i žandarmerijom. Ali sam te rasprave doživljavao na naročit način zbog svoje lične muke, zbog svoje naravi. Kako sam bio zatvoren i plaho vit, potpuno okrenut sam sebi, i najobičnije javno ispoljavanje, kao što je glasan pozdrav, potpuno, me zbunjivalo ii natjerivalo mi crvenilo u lice. (Pretpostavljam da me očeva hladnoća i distanciranost učinila nesigurnim.) Diskusije u seminaru slušao sam s ogromnim zanimanjem, a u mnoge probleme bio sam upućen koliko i ostali diskutanti, ali se nisam usudio da kažem i jednu jedinu riječ. Nisu mi se dopadale ni suhe, šture formulacije ideoloških stavova, pa ni uski racionalizam, ali ni to nisam smio da kažem. Dugo je prošlo dok nisam otvorio usta, i gotovo doslovno tako: otvorio usta. Znao sam šta i kako treba da kažem, ali me važnost trenutka toliko impresionirala, toliko je očiju bilo okrenuto prema meni, toliko je ušiju slušalo šta ću reći da nisam rekao ništa. Promucao sam nekoliko nepovezanih riječi, i sjeo, poražen. Nisam ručao ni večerao toga dana, nisam spavao te noći. Bio je to jedan od mnogih mojih poraza u životu (ništa nisam postigao bez muke, boreći se najčešće sam protiv sebe), ali i jedan od najtežih, jer mi je tada izgledalo da se neću nikada moći uključiti u društvo svojih vršnjaka: moji strašni kompleksi su me potpuno blokirali. Srećom, imam prilično jaku volju i ne priznajem lako poraz. Poslije nekoliko nedjelja opet sam se javio da uzmem riječ, i uzeo sam je: uspio sam da kažem nekoliko rečenica. U glavi mi je, doduše, tutnjalo kad sam sjeo, bio sam crven u licu i oznojen po cijelom tijelu, kao da su me progurali kroz užarenu peć, sve je ispalo slabo, ali već nije bilo beznadno. Gotovo cijelu godinu dana sam se tako borio protiv svoje bolesne osjetljivosti, protiv straha od neuspjeha, protiv fantoma koje je stvarala moja neurastenična emocija dok nisam počeo da govorim manje-više normalno. Nikad nisam zapažen po nekoj briljantnoj riječi, po nekoj besjedi, po nečem posebnom, ali je meni bilo dovoljno da ne budem zapažen po nespretnosti. Tako, sam u zakašnjenju, uvijek, u svemu: dok drugi odmah ispoljavaju ono što mogu, ja moram dugo da se rvem s mišlju da li treba to da radim, jesam li sposoban ili se možda prihvatam nečega za što nemam ni dara ni smisla.
A ipak sam, začudo, u svemu ostalom bio normalan mlad čovjek, dobar sportista, dobar drug i prijatelj, veseo učesnik u kafanskim i kućnim sjedeljkama, zaljubljen u djevojke, zaljubljen u Beograd, zaljubljen u život. Muka je nastajala samo kad sam silazio sa te svoje obične životne staze, kad se trebalo ogledati na nekom poslu koji nije samo spontano življenje. (Možda je na nesigurnost nekih mojih postupaka uticalo i to što sam, u dugoj istoriji moje porodice, prvi intelektualac: za sve sam mogao naslijediti gene i u krvi prenesenu sposobnost, osim za intelektualni rad: tu je trebalo počinjati sve iz početka.)
Beograd iz tog vremena, oko 1930. godine bio je i balkanska palanka, kako kaže Krleža, s mirisom luka i ćevapčića (zapamtio sam kafanu — potleušicu umjesto današnje palate »Albanije«, i niz niskih, drvenih kafana na mjestu današnjeg bioskopa »Beograd«), ali i vedar, dinamičan grad, s veselim, otvorenim i gostoljubivim ljudima od duha i vedre riječi, s interesom i brigom za kulturu. Sjećam se da je ponekad bilo teško dobiti kartu za neki koncert na Kolarčevom narodnom univerzitetu, ili mjesto za predavanje. Premijere u Narodnom pozorištu davale su se veoma često i bile su dobro posjećene: doduše, na reprizama je bilo malo posjetilaca i tada smo mi studenti popunjavali salu. Sa većinom mojih kolega odlazio sam u Narodnu biblioteku, stizali smo i na predavanja, i na igranke (u studentskoj menzi, u zgradi Zadružnog saveza u Poenkarevoj ulici), i na korzo u Knez-Mihajlovoj ulici, i na vesela kućna sijela, i u kafane (nesrećan što se nikad nisam mogao naviknuti na alkohol), a učestvovali smo i u političkom životu ondašnjeg Beograda, naročito u demonstracijama, pa i u onim velikim, čuvenim, protiv tadašnjeg predsjednika vlade generala Petra Živkovića i zvanične politike, kad smo zauzeli zgradu Pravnog fakulteta i istakli crne zastave na prozore.
Tih godina Hasan Brkić je bio član Gradskog komiteta Beograda, i često smo se susretali. Kako je KPJ imala svoje ljude u mnogim tijelima i organizacijama na Univerzitetu, meni je rečeno da se primim funkcije predsjednika Udruženja za Društvo naroda, što sam i učinio, kao i sve što je Partija od mene tražila. (Po nalogu Partije postao sam i sekretar studentskog društva »Solidarnost«.) Jedino nisam htio da postanem član KP, nisam htio »da izgubim nezavisnost«. Tako sam i rekao Hasanu Brkiću. Hasan se toga sjećao i za vrijeme rata, nije zaboravio ni oprostio tu moju mladićku uvrnutost, mada smo bili dobri prijatelji. Da li zbog te izjave ili što su i drugi ljudi vidjeli moje osobine, u mojoj partijskoj karakteristici, od 1941. do 1951. godine, uvijek je uz ostala obilježja, stajalo da sam intelektualac, individualista, kao sasvim negativna karakteristika. Sad mislim da drukčije i nije moglo biti. Bio sam nepotpuno prilagođen zahtjevima i prilikama u periodu revolucije, i to svojom krivicom: uvijek i u svemu imao sam svoje mišljenje, što je i dosadno i štetno u jednoj oružanoj revoluciji koja nužno zahtijeva jedinstvo i disciplinu. Ali da sam uspio da pobijedim svoju prirodu, vjerovatno ne bih ni bio pisac. (Ne znam da li da kažem na žalost ili srećom.)

DRUGI RAT I REVOLUCIJA
Rat sam dočekao izgubljen, deprimiran postojećim društveno-političkim stanjem u Jugoslaviji i svijetu. Jugoslavija, u kojoj je već postojao građanski rat, preko noći je postala poprište nasilja i mržnje a ljudi su se izdvajali u dva tabora, u žrtve i krvnike.
Za bombardovanje Beograda sam saznao u Tuzli, preko radija, a onda je sve krenulo strmoglavce. Ustaše su preuzele vlast 10. aprila 1941. i proglasili uspostavljanje Nezavisne Države Hrvatske, sve do Drine. Bio sam zaprepašćen brzim napredovanjem njemačkih trupa i brzim raspadanjem jugoslovenske vojske, iz koje je znatan broj oficira dezertirao, bježeći kući ili prilazeći neprijatelju. Neki od njih su ostali među ustašama. Jedna himera, jedna želja grupe idealista, jedna kombinacija velikih svjetskih sila, za čije formiranje nijedan od njenih naroda nikad nije pitan, Jugoslavija je nestajala u bunilu mržnje i opšte pometenosti. Započela je vladavina noža i genocida, sve dok KPJ uskoro nije organizovala revoluciju i mnogim poštenim ljudima ukazala ne samo na mogućnost otpora i odbrane već revolucionarnog oslobođenja.

Slikarka Marija. — Njemačke trupe, dolazeći od Zvornika, ušle su u Tuzlu već 10. aprila, čini mi se, mada nisam siguran, ali znam da je bilo nevjerovatno brzo. Bio je to mučan doživljaj: hladno veče, sitna kiša, ulice puste, nemir u duši. Šta će sutra biti sa svima nama, šta sa svijetom, šta sa životom? Nailazi pustoš i užas, nailazi apokaliptičko zlo. Stajao sam u mračnoj uličici s jednom mladom djevojkom, njemačkog prezimena, slikar kom. Gledala je kako prolazi njemačka kolona, još očajnija nego ja. Plakala je neprestano, pominjući vjerenika, Srbina, rezervnog oficira, koji je negdje u vojsci, u rezervi, »šta li je s njim, je li se borio, je li zarobljen, je li ranjen?« Nije mogla ni pomisliti da li je poginuo. A ja sam je rastreseno tješio ili ćutao, razmišljajući da li da bježim u Srbiju još u toku noći ili da sutra nađem nekog ko će poći sa mnom. Zašto u Srbiju, i tamo su Nijemci? Ne znam, ali moram u Srbiju. Slikarka Marija plače, zbog Nijemaca, zbog vjerenika, zbog nečega što ne razumijem; i ja sam uznemiren ali ne ovako strašno kao ona, ne ovako beznadno. Ne smije da se rastane od mene, čini mi se da bi se ubila da ostane sama, moli me da pođemo u njen stan, možemo odatle da gledamo Nijemce, penjemo se na drugi sprat, odmah prilazimo prozoru, ne paleći svjetlo gledamo njemačku kolonu kako prolazi glavnom ulicom, motocikli, kamioni, tenkovi, u savršenom redu, s upaljenim farovima, tutnjeći gvožđurijom u toj noći bez nade i za mene, i za ovu lijepu djevojku, i za milione ljudi na svijetu. Plakala mi je na ramenu i na grudima, poslije je uzdisala sjedeći pored mene na kauču i šapućući izgubljeno da će se ipak nekako živjeti, a onda bi je opet presjeklo neko njeno saznanje, i udaljavali smo se svako u svoj nemir. I ponovo bismo se tražili, da zaboravimo strašnu muku. Rastali smo se kad je svanulo: noć, vlažna i trula, natuštena i nespokojna, nije žurila da izađe ispod mokrih kestenova na rubu pločnika. Preko trga, idući iz medrese prema »šarenoj« džamiji, prelazile su softe, jedan za drugim, u nanulama, žureći na jutarnju molitvu, kao svako jutro, kao uvijek. (Uskoro su ih Nijemci istjerali iz medrese, i u tu lijepu zgradu uselili svoje jedinice; i u gimnaziju takođe, i sve škole u gradu.) U partizanima sam docnije našao dosta učenika medrese.
Desetak dana poslije one noći, najcrnje od svih, slikarka Marija, što je plakala zbog vjerenika Srbina, koji se izgubio na nekom kaljavom putu naše ili tuđe zemlje, kao zarobljenik, možda, ali sigurno nestao jer se nikada nije vratio, postala je član njemačkog Kulturbunda. Je li onaj grčeviti plač bio oproštaj od ranijeg života i od bivše ljubavi? Je li znala šta će se desiti i da će Nijemci doći, je li znala da mora prići njemačkom Kulturbundu? Sve o njoj sam nagađao, a nisam ni znao da se smatra Njemicom, ali sam umirao od straha da me ne prijavi zbog one noći, i izbjegavao sam da se sretnemo. Nije me prijavila, možda zato što ni ona nije bila nevina, jer je dosta ružnih riječi rekla o Nijemcima, a možda nije ni pomišljala da mi nanese zlo. Ko zna šta se u njoj dešavalo, kakve su je muke razapinjale. Uskoro sam je izgubio iz vida, i ne znam šta je u njoj prevladalo, ljudski obzir ili njemačka pripadnost.

Ilegalni rad. — Nisam otišao u Srbiju, uvidio sam da to nije lako, a možda ni moguće: legalno nisam mogao otići, a ako bih pobjegao krišom, mimo javnih džada i cesta, preko planina, doveo bih u tešku situaciju majku, sestre i braću, ne samo zato što sam uglavnom ja izdržavao dosta brojnu porodičnu družinu, već i zato što bi ih ustaše uzele na zub, i ne bi im bilo lako. Uskoro sam počeo da se družim s komunistima, i, za divno čudo, odjednom je sve postalo lakše. Čudan optimizam, bez ikakve realne podloge, toliko se snažno uselio u mene, da više nisu bile važne okolnosti ni očevidne činjenice, kao što je ogromna snaga njemačke vojske, slabost i neodlučnost antifašističke svjetske koalicije, brojna slabost našeg antifašističkog fronta, sve nije imalo nikakva značaja: snaga naše želje i vjere bila je jača od svake očevidnosti.
Užasan genocid koji su ustaše počele da sprovode protiv Srba u Bosni i Hercegovini, nečuveni zločini na koje se uho teško moglo naviknuti jer takvo masovno varvarstvo nije bilo poznato u istoriji, stradanje čitavih srpskih krajeva, zatiranje svega živog, sve je to natjerivalo čovjeka da se odredi, ili da se suprotstavi ili da se demorališe. Za mene je to bilo pitanje humaniteta: da nisam prišao revoluciji, da se nisam suprotstavio zločinima, nikad više ne bih mogao sebe da poštujem. A živjeti bez samopoštovanja nije Iako. Kandidat za člana KP postao sam u jesen 1941, zbog bezbroj izvršenih važnih i nevažnih zadataka, ali mi Gradski komitet nije nikako davao dopuštenje da idem u partizane, jer sam bio potreban u gradu. Prilično olako sam izložio opasnosti cijelu porodicu, naročito majku, koja je samo gledala šta radimo, doduše bez i jedne riječi prigovora. I pored strahovite opasnosti, jer je teror ustaša bio zaista manijački, pristao sam da nam u kuću dođe ilegalac Muhamed Sadiković-Skrab, instruktor Pokrajinskog komiteta, za kojim je tragala njemačka i ustaška policija po cijeloj NDH. Trebalo je da ga neko vidi kako ulazi u našu kuću, da ga neko od komšija prijavi, da ga policija nađe u kući i prepozna po fotografijama koje su štampali na potjernicama, pa da svi mi zaglavimo u logor. Niko nas ne bi mogao spasti. Da li smo bili mladi, da li je jedan zanos kakav je naš tadašnji toliko zarazan i toliko opčinjavajući da otklanja svaki strah, da li je to lakomislenost kao posljedica teško objašnjivog optimizma, zaista ne znam, i gotovo je nemoguće s današnjom psihologijom pojačanog opreza objasniti s kakvom smo ležernošću sačekivali njemačke i ustaške pretrese u našoj kući, a poslije se smijali kako je Skrab u posljednji čas umakao kroz prozor u baštu. Luđački smo igrali na rubu vulkana, prkoseći razumu. Kao da je prijetnja smrti što su je ustaše nemilice sijale oko nas davala perverznu draž svemu što smo činili: bili smo kao pijani od te igre sa smrću, ponekad i sasvim nerazumne. (Nekad nismo tražili ovakva objašnjenja, sve smo nazivali političkom sviješću). Još se nekako i može objasniti moje držanje i držanje braće i sestara, bili su skojevci ili članovi partije od prije rata, a bili smo mladi, neoženjeni i neudati, bez osjećanja porodičnih obaveza, spremni na svaki rizik na putu koji smo sami izabrali. Ali se danas divim i čudim našoj pokojnoj majci, koja nije bila komunista, koje se nije ticala domovina kao pojam teško shvatljiv običnim empirijskim iskustvom, koja je jasno vidjela s kakvom se vatrom igramo i u kakvoj su opasnosti i naša kuća i naši životi, njoj se divim, kažem, kako je pristala na sve. Ona je znala, bila je potpuno sigurna, da je na kraju svega može očekivati samo gubitak; imanje je i mogla da prežali, ali je bilo sasvim vjerovatno da nećemo svi izvući žive glave. Pa ipak je pristala. Ne znam šta bi se desilo da se pobunila u ime razumnosti, do koje nam nije bilo stalo, ali bi sigurno bilo teško i nama i njoj. Ovako smo izgubili sve što su ona i otac, i nena i djed prije njih, sticali decenij ama, ali niko se nije ni osvrnuo na taj gubitak, porazio nas je drugi, u krvi. (O majci sam pisao u romanu »Tišine«.)
Najjači utisci iz rata vezani su mi za zatvor, i njih se najčešće sjećam. Partizanska borba i revolucija osvijetljeni su u meni vrlo difuzno, možda i zbog retroaktivnog dejstva nekih naknadnih saznanja, a kako ne želim da budem nepravedan, za sada ostavljam da uspomene jasnije isplivaju iz magle vremena. Ako poživim, stići ću da kažem svoju riječ o svemu; ako ne stignem i ne kažem, neće biti nikakva šteta, jer moje svjedočenje nema naročitog značaja. Bio bi mi potreban još jedan, dug život, da opišem našu revoluciju, svu njenu složenost i protivurječnost, njenu surovost, njeno herojstvo i njene nevine žrtve. I bezmjernu vjeru mladih u ljepši život nakon revolucije, i njihovu spremnost da umru za ideal, koji je u njihovim srcima bio ljepši od svake stvarnosti što bi je mogli zamisliti. — Biće divno poslije pobjede — govorio je osamnaestogodišnji đak, na Majevici. — Ne znam kako, ali biće divno. — Nije dozi veo da vidi kako će biti, poginuo je na Majevici 1943. godine.

Zatvor. — U zatvoru sam bio prvo u samici opštinskog zatvora, izgrađenog valjda u tursko vrijeme, stare i memljive zgrade pored rječice Jale. Zatvoreni smo moja sestra, mlađi brat i ja, i ležali smo u tri ćelije-samice, poredane jedna do druge. Odmah su nam stavili okove na noge i na ruke. Kad je, obilazeći zatvor, u moju ćeliju ušao upravnik policije Muftić (dobro smo se poznavali: njegov sin i kći bili su moji đaci), dodirnuo je okove: — Malo je suviše stegnuto — rekao je. — Prilično — odgovorio sam, želeći da interveniše u moju korist a ne hoteći da zamolim. — Nakon Muftićeva odlaska, u ćeliju je ušao stražar i još više mi stegao okove, pa su mi ubrzo otekle i noge i ruke. Jedva sam disao. Kad je dežurni stražar u zatvoru bio Andrija Božić, seljače iz sela Bistarca kod Tuzle, otključavao nam je okove i puštao nas da cijele noći slobodno hodamo i razgovaramo, a on bi stražario da ne naiđe neko od starješina. Jednog dana je moja sestra dobila zapaljenje srednjeg uha i počela je da plače od velikih bolova. Počeli smo da lupamo u vrata, tražeći od stražara da pozove ljekara, a on nam je zaprijetio da ćemo se rđavo provesti ako ne prestanemo da vičemo, a od ljekara nema ništa, ovo nije bolnica da ljekar dolazi za svaku sitnicu, već zatvor u kojem se zna red. Kad je u veće došao Andrija, sestra se već gubila od bolova. Andrija je plakao gledajući njene muke, i mogao je samo da donese tople vode, a mi smo dali maramice da sestra stavlja obloge, a sutra je otišao po zatvorskog ljekara, Rusa, dr Serstnjeva, divnog čovjeka, koji je sestri dao lijekove. Kako smo svi bili fotografisani za jasenovački logor, Andrija je rekao da će on pratiti naš transport pa ćemo zajedno pobjeći iz voza, ali su nas premjestili u okružni zatvor, a Andrija je zaista pratio drugu grupu zatvorenika u Jasenovac, negdje su iskočili iz voza i mnogi su se spasli. Andrija je poginuo.
Pomenuću još četiri čovjeka koje, među mnogima, moje sjećanje izdvaja. Nisu možda najvažniji, ali u ovom sadašnjem raspoloženju oni su mi se nametnuli kao najzanimljiviji. Sva Četvorica su vezana za moja zatvorska sjećanja, sasvim slučajno, jer sam taj dosje otvorio. Kad otvorim neki drugi, i drugi ljudi će naći svoje mjesto. (U »Dervišu i smrti« govorim slično:

»… ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno. Biće vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram… Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskače između drugih, i izlazi na svijetlo, da se pokaže…«

U samom početku, kad sam zatvoren, ostao sam u ćeliji sam, bez vode i hrane dva ili tri dana. Treće noći sjedio sam na palači, drvenom uzvišenju, ošamućen, u omaglici, nekako ugodno odsutan, jedva osjećajući tijelo, blaženo mirno (valjda tako nastupa smrt; to iskustvo mi je diktiralo ono raspoloženje glavnog junaka u zatvoru, u romanu »Derviš i smrt«; »Postalo mi je jasno kako čovjek umire, i vidio sam da nije teško. Ni lako. Nije ništa. Samo se sve manje živi, sve manje se jest, sve manje se misli, i osjeća, i zna, bogato životno kolanje presušuje, i ostaje tanki končić nesigurne svijesti, sve siromašniji, sve beznačajniji. I onda se ne desi ništa, ne bude ništa, bude ništa. I ništa, svejedno.«) Osjećajući kako se gubim, ne žaleći, »gubio sam osjećaj življenja, nestajala je granica između jave i sna«, i slušao, misleći da sanjam, kako na obližnjoj, jalskoj džamiji mujezin poziva na početak posta (moj je trajao već tri dana bez prekida), kad se kroz mali otvor ćelijskih vrata (boketa, špijunka) začu tiho, šaputljivo pjevanje. Razabrao sam i riječi ruske pjesme:

već puca
mitraljez i puška,
tučemo fašiste sve…

Slušao sam, gotovo paralisan; da li već doživljavam halucinacije? Kad sam prišao vratima, doduše sporo, zbog okova na nogama, nikoga nije bilo. Poslije jedan sat, još je bilo rano jutro, i mrak, kroz špijunku se opet Čuo glas, isti.
— Čekaj! — šapnem. — Daj mi vode!
— Odmah — kaže taj neko.
I ode. Hoće li se vratiti? Hoće, vraća se, ne vidim mu dobro lice u tami hodnika, čujem:
— Namjesti usta »na otvor! — kaže, i vidim kako se kroz boketu promalja šiljak fišeka od hartije.
— Drži, sipam!
Uzeo sam fišek u usta, kao cuclu, i osjetio kako mi se niz sasušeno grlo cijedi životodavna tekućina. Poslije tri dana i tri noći!
— Nemoj više, zaboljeće te stomak — čujem šapat kroz vrata. — Hoćeš li hljeba?
— Hoću.
— Drži!
— Kroz mali otvor ubacuje a ja na drugom kraju hvatam na dlan isitnjene komade hljeba, kao za golubove, i gutam gladno. Dugo tako drobi hljeb kroz otvor špijunke, a ja ne mogu da kažem: dosta. A kad on sam prestane, kaže:
— Donijeću još. Poslije.
Pitam ga ko je. Kaže da je partizan, zarobljen, ime mu je Smajo V., petnaest mu je godina, zaspao je na odmoru za vrijeme marša i ostao iza jedinice (Šeste brigade, čini mi se), na spavanju su ga našli domobrani i doveli u zatvor, sad je slobodnjak, uskoro će početi da ga puštaju u grad… U sivom jutru što je polako osvajalo, nazirao sam čisto dječije lice, vedre plave oci, srećan osmijeh. Zahvalio sam mu, dirnut i njegovom pričom, i njegovim djetinjim izgledom i njegovim prisustvom. Kad je počeo da izlazi u grad, učinio nam je velike usluge, jer smo preko njega uspostavili vezu sa sekretarom Gradskog komiteta i organizovali efikasnu odbranu za četrdesetak komunista, koliko nas je tada bilo u zatvoru. Poslije rata, 1947. mislim, 108 obilazio sam analfabetske tečajeve u goraždanskom srezu. Zanoćio sam u starom, jedinom hotelu u Goraždu, i dok sam čekao večeru, deprimiran provincijskom čamom kojom je odisala kafana puna zagušljivog, kiselog, prastarog smrada, natopljenog duhanskim dimom, mirisom rakije, vonjem znoja, prožeta atmosferom beznađa u kojem samoubistvo nije nimalo teško, u vici i pjesmi pijanih gostiju, ružno pijanih, nekako tužno i bijesno u isti mah, pa su sjetna pjesma i surovo ubistvo mogući gotovo u isto vrijeme, učinilo mi se da raspoznajem jedan glas. Oštra sluha i pamćenja za sve glasove koje sam ikad čuo, pitao sam se: Je li to Smajo? Da, bio je to zaista Smajo V., moj divni dječak iz zatvora, iskrivljena pijana lica, neartikulisana glasa, zakrvavljenih očiju. Prepoznao je i on mene, prišao mi i počeo da me grli, pijano, neugodno, dosadno, zvao me u svoje društvo, vikao: sjećaš li se, a iz njega je bazdila rakija, bijeli luk i praznina. Otišao sam u hladnu hotelsku sobu, tužan kao rijetko kad u životu. Poslije sam saznao da je Smajo V., kome je data spomenica i služba u UDB-i postao notorni alkoholičar. Tada nije imao ni punih dvadeset godina, Šta se s njim desilo? Šta ga je slomilo?
Drugi čovjek koga posebno pamtim iz zatvora, nije ni borac ni junak niti je i po čemu znamenit. Jednoga dana, već je bila kasna jesen ili rana zima, ubacili su mi ga u ćeliju. Rekao je odmah sve o sebi: ime mu je Mujo, hamal je po zanimanju, zatvoren zato što je, odveden u njemačku komoru, izgubio njemačkog tovarnog konja sa dva sanduka municije, negdje na Ozrenu, u ofanzivi na partizane. Poslije nekoliko dana, mada to nije izričito rekao, otkrio sam da je sanduke s njemačkom municijom bacio negdje u šumski čestar a konja prodao seljacima. Vidi mu se na licu, a ni on ne krije: voli piće, meku rakiju najviše, a može poslužiti i svako drugo. Ponašao se snishodljivo. Uzalud sam molio da sjedne bliže, ni za živu glavu nije htio da sjedne na drvenu palaču već na betonski pod ćelije, a odvaja se od mene, kaže, zato što ima vaške, da oprostim. Govorio sam mu da slobodno sjedne kraj mene, jer i ja, bez oprošten ja, imam i vaške i stjenice. Ne, rekao je: svako na svoje mjesto. Slatko sam se nasmijao: e, ako nam to ne pomogne Sve je bilo uzalud, bio je uporan, pa je čak i spavao na betonu. Poslije sam shvatio da to nije snishodljivost, nije ni izraz simpatije prema borcu, već čisto ljudski obzir, ljudska pažnja prema tuđem stradanju. Izražavao je to na Čudan, svoj način, ostavljajući meni »počasno« mjesto. Mujo nije ništa znao o politici, nije ga se to ticalo. Nijemci i ustaše su vlast kao i svaka druga, samo krvavija nego i jedna druga; na pijaci iz pušaka ubijaju golubove koje nikad niko nije dirao, i zato je Hafiz iz Kuga rekao da će ti Nijemci propasti za pet godina. Slobodan od svih mjerila društvene vrijednosti, jer ga se više nije ticalo nijedno, bez ambicija i bez nade da će ikad izmijeniti svoj položaj, skroman u zahtjevima, zadovoljan jeftinom rakijom, komadom hljeba i kafanskom klupom za spavanje, Mujo je bio čovjek sam po sebi, bez ijedne lažne oznake, bez predubjeđenja, bez iznuđenih obzira, jednostavan, u povoljnijem stanju od mene, zato obazriv i pažljiv. Začudo, nije pomislio da ga u drugim prilikama, ni ja ni iko sličan meni, nije ni pogledao: bio je iznad mene po mnogim ljudskim osobinama. Nije znao ni ko sam ni šta sam, niti ga se ticalo: po pogledu kojim je pratio pokrete mojih lancima vezanih ruku i nogu, vidio sam da sam za njega samo čovjek koji je dopao nevolje i velikog jada. Nije to pokazao nijednom riječju, ali se vidjelo po svemu. Ne vjerujem da je uopšte shvatao našu borbu, jer je znao, i govorio to, da će uvijek jedni imati — drugi gledati, jedni vladati — drugi slušati, ali ono što se dešavalo vidio je na svoj način, kao čovjek koji žali ljudske patnje: — Mnogo strada mlad svijet — objasnio mi je ono što je vidio od ove borbe. Kako nije bio politički krivac, izlazio je s ostalim zatvorenicima na rad, obično po kućama gradskih činovnika. Vraćao se pred veče, donoseći mi u hartiju zamotano parče hleba, slanine, kolača, pite, čak i voće, jabuke, šta bilo. — Našao sam, govorio je nemarno, čak ostavljajući utisak da je ukrao, samo da bi me uvjerio kako je lako došao do jela i da to nije nimalo važno. Možda je ponekad i ukrao, ali sam bio uvjeren da češće uštedi od svojih usta. A onda bi sjeo na beton, na svoj poderani kaput, i počela bi neviđena svečanost riječi, jezi čitanje bez premca. Ne znam da li je bio svjestan ljepote svoga pričanja, ali ja ljepše nikad nisam čuo. Bilo je slikovito, skladno, pomalo podsmješljivo na svoj račun, zanimljivo, slatko, ali kad bih još ne znam šta rekao, ne bih mogao da objasnim tajnu i slast tog čudesnog kazivanja. Govorio je uvijek o sebi, o onome što se njemu događalo, naročito u vrijeme kad je u cirkusima nastupao kao kralj gvozda i čelika, i o drugim artistima, o drugim ljudima s kojima se susretao na svojim putovanjima, o ženama, o prijateljima i neprijateljima, o zlim i dobrim ljudima (i uvijek su zli stradali a dobri pobjeđivali, kao da je u njima stalno živjelo pučko osjećanje pravde, naivne ali životne), pričao je o svemu i svačemu, i nije bilo važno ono što je pričao već kako je pričao, kao u svakoj umjetnosti. A to kako je toliko njegovo, da sam poslije, nekoliko puta, uzalud pokušavao da zapišem svoje sjećanje na to nezaboravno ćaskanje, na tu magiju satkanu od riječi, čiji čar ni danas ne zaboravljam; uzalud, zaista, jer je sve ostajalo hladno i beživotno, kao svaka reprodukcija. Možda je tajna bila u njegovom glasu, u intonaciji i muzici tečnih rečenica, u plastici slike, u toplini obraćanja, ili u svemu tome zajedno, a ipak ostaje mnogo neobjašnjenog, mnogo nedorečenog kad hoću da kažem kako je to zaista bilo. Zato mi ostaje da tu magiju, kao čaranje, objasnim hipnotičkom sugestivnošću, kakvu nisam sreo ni prije ni poslije. A naknadno sam otkrio, kad je Mujo pušten iz zatvora, namjenu tog pričanja, pa mi je postalo još draže. Taj jednostavni a složeni čovjek pleo je svoju čarobnu priču obenđijavajući moju misao, da ne vidi okove, prljavu zatvorsku ćeliju, ustaške stražare, da se ne muči strepnjom zbog Jasenovca i zbog smrti što kao crna ptica kruži iznad nas, da tu moju unezvijerenu misao oslobodi vremena i mjesta što je drže sapetu. Uspijevao je: izlazio sam s njim iz ove uske hladne ćelije pridružujući mu se u zanimljivim doživljajima. Vodio me, kao što odrasli čovjek vodi dijete, zaštitnički. Da nije bio toliko vješt da potre svijest i okolnosti, možda bi i smetalo to njegovo uplitanje; ovako je bilo najljepši poklon. Kad je pošao, rekao je d o v i đ e nj a, a sigurno nije vjerovao da ću izaći iz zatvora, jer se iz jasenovačkog zatvora izlazilo samo u smrt. Ali ja njega više nisam našao živog; kad se rat svršio, otišao sam u kafanu gdje je stanovao, čekao na posao, spavao. — Tu je i umro — rekli su mi njegovi drugovi hamali. Žao mi je bilo što nisam mogao čime bilo da mu vratim dobro koje mi je učinio.
Treći čovjek koga sam upamtio, i uvijek o njemu pričam s oduševljenjem, to je dr Peleš, advokat tuzlanski. Sreo sam se s njim u posebnim okolnostima: jednog dana su mi skinuli lance s nogu, i dvojica naoružanih ustaša su me potjerala tuzlanskim ulicama u župsko redarstvo. Ta zloglasna ustaška policija nalazila se u Srpskoj varoši, kraj pravoslavne crkve, i da bismo dotle došli, morali smo proći cijelu Tuzlu. Ustaše su mc vodile najmanjim uličicama, kako bismo sreli što manje ljudi. Ti susreti bili su vrlo zanimljivi: nisam očekivao da ću vidjeti oduševljenje na licima, ali ni toliki strah ili tobožnju rastresenost zbog koje su izbjegavali da me primijete. I već sam počeo da pogađam kako će reagovati neki poznanik koji mi ide u susret, hoće li se vratiti kao da je nešto zaboravio, ili će preći na drugu stranu ulice i proći pored mene zagledan u zemlju? Vidim: ide prema meni neki poznanik, viši činovnik u porezu: šta će učiniti? Ništa: ide sredinom ulice, ne skreće na drugu stranu, zamišljeno okreće u ruci sklopljeni kišobran, zabrinuto gleda u nebo, hoće li kiša pasti? Tako i prolazi, zabavljen svojim dubokim mislima i ne primijeti me, tako je i riješio više, izgleda, moje nego svoje pitanje — da li će mi se javiti: nije me vidio. To mi je i rekao poslije rata, kad sam se našalio kako je gledao u nebo. Drugi poznanik, trgovac, otac jednog mog đaka, kao strujom udaren, prišao je izlogu i počeo da zuri u robu, kao da mu život od toga zavisi. Neki su stidljivo, i zaista sa strahom, gledali u stranu, pa u mene, žmirkali očima da bude i pozdrav, ali da se može shvatiti i kao slučajnost. Izlazeći iz jedne male uličice, vidio sam na ćošku Zemaljske banke dr Peleša, Srbina, starijeg čovjeka, uglednog građanina. Šta li će učiniti? — mislio sam. Ima dovoljno vremena da pređe preko ulice i da izbjegne susret sa mnom. Ali nije se micao, nije žurio da pređe ulicu. Kako će me dočekati? Ne bih mu zamjerio da se napravi kako me ne vidi, nije u položaju da se nezgodno eksponira. Kad sam se približio na desetak metara, dr Peleš je skinuo šešir i duboko se poklonio preda mnom, držeći šešir na prsima. Zaprepastio sam se. Nisam skidao očiju s njega, vidio sam njegovu bijelu kosu i nagnuta staračka ramena. Tako je ostao i kad sam prošao. Šta je to, mislio sam zabezeknuto. Poklon pred tuđim stradanjem? Poštovanje naše borbe? Prezir prema zločincima? Ne znam i nikad nisam saznao, ali sam zapamtio to junaštvo kakvo nisam očekivao ni od mlađih. Poslije rata, uvijek sam našao vremena da se s vremena na vrijeme poklonim tom divnom čovjeku, mada je to bilo suviše lako i beznačajno prema njegovom antičkom gestu. Ako ovaj zapis znači više od toga mog iskazivanja zahvalnosti biće mi drago što je našao svoj smisao.
S dubokim poštovanjem mislim i na tuzlanskog muftiju Muhameda ef. Kurta, dinamičnog, plemenitog i neustrašivog čovjeka. Svoj zaista veliki ugled muftija je založio da bi spašavao ljude iz ustaškog zatvora. Bio je neumoran u tom poslu, intervenisao, molio, vodio protestne delegacije, prijetio da će sve muslimansko stanovništvo dići na bunu, uspio je da spase veoma mnogo ljudi svih vjera i nacionalnosti. Poslije rata, kad sam ga posjetio, da mu se zahvalim, vidio sam da puši najjeftinije cigarete. Pitao sam ga zašto to. Zbog penzije, odgovorio je. Određena mu je nevjerovatno niska penzija. Otišao sam kod nekih drugova i molio da se ta nepravda ispravi. Kad je umro, na sahranu je došlo desetak hiljada ljudi, među kojima najviše Srba — seljaka iz okoline Tuzle. Potresan govor nad grobom održao je pravoslavni sveštenik Đorđe Jovanović, »crveni pop«, koji je cio rat proveo u koncentracionom logoru Dahau i čudom ostao živ.
Još jedan upamćenik je takođe iz zatvora. Čudan čovjek, sasvim čudan čovjek, nikad ga nisam shvatio potpuno, nisam se Često ni slagao s njim, ali sam ga uvijek poštovao. Poštovao sam, zapravo, njegovu dosljednost, toliko krutu, nepopustljivu, samoubilačku, da sam je ponekad smatrao ludošću. Pa ipak mislim o njemu s divljenjem. Ime mu je Arkadi je R., sin je carskog pukovnika — emigranta, živio je s majkom, jer mu je otac umro, bio odličan đak, izuzetan po svemu, kulturniji od svojih vršnjaka, ozbiljniji, odlučniji, nemirniji, i već u šestom ili sedmom razredu gimnazije ležao je u zatvoru kao komunista. Već tada je bolovao od tuberkuloze. Za vrijeme rata bio je nekoliko puta u ustaškom zatvoru, pa i u moje vrijeme. Strahovito su ga mučili, najviše od svih. (Nas ostale nisu.) Prkosio je i na svako pitanje ustaša o svom političkom uvjerenju odgovarao da je komunista i dodavao da je Crvena armija najbolja i najjača vojska na svijetu. Ispitivali su ga u raznim sobama, najčešće na posljednjem spratu, i toliko tukli, da je on padao u nesvijest, a ustaše su ga za noge vukle niz stepenice četiri sprata, a glava mu je, kao mrtva udarala o beton stepeništa. U prizemlju su ga bacali u l e d a r u, golog ostavljali preko cijele noći. Ujutru su ga, polusvijesnog, jedva živog, ubacivali kao vreću, u našu zajedničku ćeliju, valjda da ga vratimo u život ili da umre među nama. Mi smo bili uvjereni da će umrijeti, naročito kad su ga prvi put tako ubacili. Sav u rani, kao oguljen, sa tragovima čizama po cijelom tijelu, potpuno nemoćan, ležao je pred nama, slomljen, jedva dišući golim sepetom mršavih grudi. Pažljivo, sa strahom, bojeći se da ga dodirnemo, pohvali smo ga i zahvali vodom, brisali skorenu krv sa usana, stavljali mokre krpe na ubijena mjesta, i Arkaša je vaskrsao! Polako se dizao, podržavan na našim rukama i progovorio, kao u transu, u početku sam mislio da nije potpuno došao svijesti i da bunca. Govorio je Davičove stihove iz »Ćelije«:

Ja nisam krao, ja nisam klao,
za slobodu ja sam se bio,
za slobodu veću, za ljudsku sreću
za život o kom sam snio.

Zar je ovo moguće? Da li to vjera održava život u ovom slabom tijelu? I zar ni na šta drugo ne misli nego na tu svoju vjeru? Polako guta hljeb koji mu dajemo u malim zalogajima, smiješi se na nas. — Ubili su te — kažemo, a on klima glavom i sliježe ramenima. — Nemoj više da im prkosiš, Arkaša — molim ga. — Ako te još jednom ovako udese, gotov si. — Arkaša ćuti. I nakon nekoliko dana opet ga odvode, i sami izbezumljeni njegovom upornošću, i sve se ponavlja, i prkos, i ubilačke batine, i vučenje za noge niz Četiri sprata, i ledara, i vraćanje u našu ćeliju, i osmijeh kojim nas pozdravlja vraćajući se iz smrti. Spasao se zajedno sa nama, ili mi s njim: kad smo već određeni da pođemo u Jasenovac, zatvorski ljekar, dr Serstnjev je iskoristio crveni vjetar koji se pojavio kod starog Tunje, rudara s Husina, i na vrata dviju naših ćelija stavio natpis: t i f u s. Stražari nisu smjeli ni da priđu, i hranu su nam doturali kroz otvorena vrata i sklanjali se. To je potrajalo izvjesno vrijeme, dok Gradski komitet partije nije organizovao odbranu cijele grupe. (Optužbu je napisao javni tužilac dr Rato Deletiš, i tek smo tada saznali da je naš simpatizer, jer je tužba bila sastavljena tako da nam je davala ogromne šanse do budemo oslobođeni, što se dogodilo. Dr Deletiš je poslije rata prešao na rad u Sarajevo.) Još jednom je nemirni Arkadije potvrdio svoju prirodu, 1948, opet je zatvoren, Ne znam šta se s njim desilo, mislim da je preživio, iako je već odavno bio teško bolestan.
Dok ovo završavam, javljaju se u pamćenju i druge ličnosti, nezadovoljne što sam ih zaboravio, što sam ih mimoišao: dvije sestre, Muslimanke, od sedamnaest i osamnaest godina, koje su bile s nama u zatvoru a ubijene su u jasenovačkom logoru; ilegalac Škrab, najhrabriji i najhladnokrvniji čovjek koga sam ikad sreo; grupa đaka iz razreda u kojem sam bio razrednik, koji su me, na putu do župskog redarstva, presretali na nekoliko ćoškova, da me vide i pozdrave, mnogi su poginuli u revoluciji; i mnogi, mnogi, hrabri, mladi ljudi koje znam iz partizana, a koje nikad neću vidjeti, jer su umrli mladi, bez žaljenja, bez uzdaha, kako samo mladost umire. Obećao sam, biće valjda vremena i snage da i o njima ostavim zapis koji zaslužuju, a zaslužuju mnogo više i ljepše nego Što je ovom prilikom rečeno o drugima.

»Škrab«. — U junu 1941. počeo sam da radim u ilegalnoj partijskoj organizaciji, povezan s mladom Ludmilom Pandža, koja mi je neposredno davala zadatke. Osim prikupljanja »crvene pomoći«, prenošenja oružja do određenih punktova, sakupljanja lijekova i zavoja od apotekara i ljekara, glavni zadatak mi je bio slušanje radio-vijesti i pisanje ilegalnih obavještenja o našim i svjetskim frontovima, posebno o sovjetsko-njemačkom frontu. Tekst sam predavao Arkadiju Rudomino, a on je odnosio nekome drugome. Koliko sam tada bio zanesen revolucijom, vidi se i po tome što mi je bilo sasvim normalno što smo za neke rukovodioce u partizanskim štabovima morali nabavljati i slati samo specijalne cigarete (»Drina« i »Ljubuški«, čini mi se) i to bez gunđanja i bez pobune. Kako smo kod ustaša bili ozloglašena komunistička porodica, nije mogla da prođe nijedna sedmica bez ustaškog ili gestapovskog pretresa. Obično su dolazili između ponoći i zore, i svi ukućani su morali da stoje u jednoj sobi onako kako su zatečeni, u pidžamama i spava cicama. Naročito je bilo teško zimi, drhtali smo od zime, ali nismo smatrali da je to neka osobita nezgoda: bili smo mladi i zaneseni! Sjećam se kako je prve zime, prilikom takvog jednog pretresa, sestra drhtala na hladnoći u tankoj spavaćici, — Dršćeš li to od straha? — pitao ju je jedan ustaša. — Voljela bih tebe da vidim kako bi drhtao na ovakvoj hladnoći — odgovorila je ljutito. Uplašio sam se da će se desiti štogod neželjeno, jer je sestra Fadila vrlo nagla, a ustaša sigurno nije mogao podnijeti da mu neko protivurječi. Ustaša se, međutim, samo podrugljivo nasmijao.
Najviše ih je nervirala gomila knjiga po cijeloj kući, u stalažama, u sanducima, po hodnicima, uvijek su bili u neprilici šta da rade s tolikim mnoštvom ukoričene štampe: ako ne pregledaju knjige, mogu da sakrijem što god hoću; ako bi pregledali knjigu po knjigu ostali bi u kući deset dana i deset noći neprestano. Zato se uvijek, prilikom svakog pretresa ponavljala ista ceremonija gunđanja i psovanja. — Ako si pročitao samo trećinu ovih knjiga, govorili bi mi, morao si poludjeti!
Pretresi, iznenadni i u nedoba, bili su naročito opasni zbog Muhameda Sadikovića, strogog partijskog ilegalca koji je u našoj kući stanovao punu godinu dana, od oktobra 1941. do septembra 1942. godine. Bio je to nevjerovatno hrabar čovjek, koji je s falsifikovanom legitimacijom i sa svim ausvajsima slobodno hodao ulicama, mada su ga sve potjernice marljivo tražile po NDH, jer je kao komunista-zatvorenik skočio sa drugog sprata iz zatvora u Savskoj ulici u Zagrebu, i od partijskog rukovodstva upućen u Tuzlu. Lično, s ruksakom na leđima i potrebnim materijalom, naročito sanitetskim, prolazio je kroz mnogobrojne bodljikave žice oko Tuzle prema Ozrenu i Majevici. Kao partijski rukovodilac okolnih rukovodstava NOP odreda nije se slagao s nekim rukovodiocima, ali nikad ništa nije htio da kaže, samo se smijao i šalio, uvijek vedar i dobro raspoložen. Za mene je, sa svojih dvadeset i pet godina i svojom fenomenalnom hrabrošću, bio ideal revolucionarnog junaka. Desilo se, međutim, ono što je prirodno i od čega ga nije mogla odbraniti ni gvozdena partijska disciplina: zaljubio se, žestoko, u mladu djevojku, aktivistkinju, člana partije, i mada se ništa nije izmijenilo u njegovoj aktivnosti, neki drugovi su rekli da se neustrašivi lav pretvorio u zaljubljenog mačka. Bila je to u stvari njegova osuda. Pozvan je na Majevicu, i u prvoj noći dok je s drugovima spavao u jednoj kući, ubih su ga četnici. Poslije ga nikad niko više nije pomenuo ni po dobru ni po zlu. Samo je Tošo Vujasinović u svojoj memoarskoj knjizi »Ozrenski odred« napisao da su mu seljaci javili kako su u svom selu uhvatili nekog škraba i pitaju šta da rade s njim. A taj »neki« Škrab bio je instruktor Pokrajinskog komiteta! Kad sam druga Vujasinovića upitao kako je mogućno da se tako napiše o poznatom drugu, objasnio mi je da su tako mislili seljaci koji ga nisu poznavali.

Odlazak u partizane, — Poslije dugog odlaganja, napokon, negdje tokom marta, dobili smo naređenje da krenemo na Majevicu, tačno određenog dana. Bila je to organizovana akcija partije sinhronizovana tako da se desi istog dana, s raznih mjesta gdje su bili stacionirani odredi legije (Srebrenik, Caparde i dr.) radi manifestacionog karaktera. S oficirima u uniformi i pod oružjem bili smo dr Ethem Čamo i ja, u civilnim odijelima. Podno sela Crveno Brdo u Srebreniku, gdje je, preko rječice, počinjala ničija zemlja a zapravo partizanska teritorija, održali smo manifestacioni miting, 120 pucajući iz pušaka (mislim da su govorili Ethem Čamo i Omer Gluhić) i pregazili rječicu. Ali — nije bilo partizanskog kurira kako je dogovoreno. U oduševljenju koje nas je nosilo, nismo ni mislili da je to neka naročita nevolja: znamo da je odred na Majevici, i naći ćemo ga! Ali kako su oficiri, radi lakšeg prelaska s okupirane na oslobođenu teritoriju ostali u punim uniformama s oznakama i s naoružanjem, odjednom smo se našli u nevolji kakvu nismo ni slutili: svi seljaci na koje smo nailazili, bili su gluhi i nisu znali šta ih pitamo ili nisu ni pojma imali da postoje nekakvi partizani! Uzalud smo objašnjavali kako idemo u partizane, mislili su da idemo protiv njih! Napokon nam jedan mladić reče da ni on ne zna za partizane, ali da idemo u selo, pa da upitamo.
U selu su nas dočekali začudo spremni, začuđeni što ih pitamo za neke partizane, ali na naše uporno objašnjavanje i insistiranje rekoše nam da jedan od nas, bez oružja pođe u šumu. Ja ostavim revolver, ostavim družinu i pođem u tamnu bukovu šumu, dosta daleko i duboko. Iznenađen, opazim pod bukvom omalena, punačka seljaka, sjedi s puškom preko koljena. Naredio mi je da stanem na desetak koraka od njega i onda je počeo da me ispituje. Sve sam mu ispričao, i kako smo održali miting (što je bilo glupo), i kako nas partizanski kurir nije dočekao, i kako seljaci uporno nisu htjeli ni da čuju ni da razumiju, morao sam da nabrojim sve partijske aktiviste u Tuzli. Odjednom čovjek s puškom iznenada me upita:
— Poznaješ li Valtera Perića?
— Poznajem. Stanuje kod udovice profesora Jovanovića.
— Znaš li mu partijsko ime?
— Znam: Valter.
— Ne znaš drugo?
— Od juče se zove Braco.
Čovjek se tada nasmija, ustade i zagrli me.
— Ostade ti glava — reče veselo. — Da nisi znao Valterovo novo ime, ubio bih te.
— Onda mi je glava zaista visila o koncu: novo Valterovo ime zna samo nekoliko ljudi. I tek ga je dobio prije dan-dva.
— Tako ti je bilo suđeno — nasmijao se. — A kurir nije došao, jer je veza na Snagovu provaljena, pa je sve odgođeno, čudim se da vam nije javljeno.
Reče mi da mu je ime Pero Janković, zvani Knez, sekretar sreskog komiteta partije, čuo sam za njega i ranije. I on je čuo za mene, zna i za moju sestru, ovdje je, u odredu, i bila bi šteta da me baš on ubio.
Došli smo pred usplahirene oficire veseli: tek naknadno su vidjeli u kakvu smo nevolju upali. Kad smo sve objasnili, počelo je bogato čašćenje. Dotle su bili direktno opkoljeni.
Tu noć sam zapamtio po dubokom uzbuđenju koje me neprestano potresalo što sam napokon u partizanima, i po rojevima buha koje su mi nemilice ispijale krv. Poslije su im se pridružile vaške i stjenice; to mi je bila jedna od najvećih nevolja u partizanima.

S partizanima. — Prvo sam prošao borbenu provjeru, ja koji sam znao samo gradske ulice, školu i knjige, ali sam smatrao da je takav postupak potpuno ispravan: došao sam ovamo da se borim, i zaista treba da se zna jesam li upotrebljiv i za što, ili sam kukavica. Napali smo Suhopolje, što ja naravno nisam znao dok nismo došli ispod utvrđene kasarne u kojoj su bili ustaše i domobrani. Podilazili smo utvrđenju preko brežuljkaste preorane njive, vlažne od kiše. Ne znajući ništa o ratovanju, gledao sam šta rade drugi, i puzao sam na trbuhu, s puškom pred sobom, ne odvajajući se od masne crnice, pužući na koljenima. Kad su nas domobrani primijetili, počeli su da pucaju iz tri mitraljeza, ali su nas prebacivali zbog brijega koji nas je nadvišavao i štitio. Ali kad smo dostigli granicu horizonta, zasula nas je žestoka vatra, pa smo i mi počeli da pucamo. Ja sam bio u borbenom redu neposredno uz legendarnog majevičkog i semberskog junaka Veljka Lukića-Kurjaka, Vikao je neprijateljima da se predaju, i tiho izdavao naređenja kuririma koji su ležali iza njega. Naročito je želio da zaobilaznim manevrom podiđe utvrđenju sa strane na kojoj nije bilo mitraljeza-šarca, ali uzalud, jer su tri mitraljeza bila tako dobro postavljena, da se niodakle nije moglo prići. Iznenada sam primijetio da je borac do mene ispustio pušku kao da ju je odbacio, i klonuo licem na oranicu: na čelu mu je bila jedva vidljiva rupa od metka i crven tanak mlaz krvi. Instinktivno sam ga gurnuo u lakat, ali on se nije maknuo, bio je mrtav. — Bolničari! vikao je neko, i uskoro su ga odnijeli u pozadinu. Počeli su da padaju i drugi, mrtvi ili ranjeni, od mitraljeza, pušaka pa i od bacača. Začudo, mene nije bilo strah, primijetio sam to i poslije, strah, tako da kažem fizički strah, nikad nisam osjećao, ali nisam osjećao nikakvu potrebu da se iskažem hrabrošću i nikad to sebi nisam znao potpuno objasniti. Izgleda da me ipak obuzimao određeni oblik nervoze, jer sam i u časovima najveće opasnosti obično zviždukao ili pjevušio. Ponekad me u dramatičnim trenucima iznenada obuzima san, kao što je bilo za vrijeme žestokog bombardovanja Srebrenika. Svi oko mene su mislili da sam hrabar, ali to je bio oblik nervoze. — U toku borbe oko Suhopolja komandant odreda Veljko Kurjak se odjednom povukao, mahnuvši rukom da pođemo nekoliko koraka, da se podvučemo pod brijeg a da ostavimo osmatrače. Izgubio se u nepoznatom pravcu, u skokovima. Poslije izvjesnog vremena, pola sata najmanje, čuli smo fijuk granate bacača. Promašila je. Druga je udarila u utvrđenje, i treća. Poslije smo doznali da je to Kurjak sam gađao iz jednog minobacača bez nišanskih sprava, i imao sreće. Posada utvrđenja se odmah predala, bilo ih je pedesetak. Razoružani su i opkoljeni u porti pravoslavne crkve. Jedan po jedan uvođeni su u jednu kuću gdje je u jednoj sobi zasjedao štab odreda. Domobrani su ulazili u sobu štaba i, uplašeni, odavali imena ustaša, kod kojih su pronađene i legitimacije. Upravo kad su ispitivali jednog poručnika, ušao sam u štapsku sobu. Niko mi nije ništa rekao, i ostao sam u sobi. Domobrani su poručnika najgore i najteže optuživali za surovost prema njima, za bezobzirnost prema stanovništvu, za natjerivanje u borbu s revolverom u ruci, čak je jednog domobrana i ubio zbog nečega što je on smatrao nedisciplinom. Bio je vezan debelom žicom i tučen je i dosad, očevidno. Ali on je sve poricao. Nije imao nikakvih dokumenata, pred njim su na podu ležale neke fotografije, žene i dvoje djece. — Sin i kćerka — ponavljao je neprestano, želeći da razmekša i umilostivi svoje sudije, ali su sjedili oko njega crni kao sudbina. Raspolagali su bogatim svjedočenjima, i htjeli su da čuju priznanje. Poručniku je opet život visio o tankoj niti priznanja da je ustaša i zapovjednik postaje, što je on poricao, iako je bio najstariji po činu. Tada su isljednici, iznervirani poručnikovom upornošću počeli da ga tuku, naročito po glavi i licu. Uskoro mu je krv potekla iz nosa i usta i iz časa u čas bivalo je sve strasnije. Naročito je Kurjak bio bijesan. — Pa zašto si uništio ustašku legitimaciju kad nisi kriv? I znači li to da svi domobrani lažu?
Poručnik je ćutao, a glava mu je padala sve niže. Pokušavao je da obriše okrvavljeni nos o rame, ali nije uspijevao, i bio je sve zamazaniji. Odjednom sam osjetio kako mi u stomaku postaje mučno. Nikad, ni jedan jedini put, nisam prisustvovao ispitivanju ili mučenju krivaca, niti ijednom strijeljanju. U tom pogledu ostao sam potpuno bez iskustva. Čak nisam učestvovao ni u čijoj osudi na smrt. Zato sam smatran slabim i suviše mekim čovjekom, što sam vjerovatno i bio. Da su svi učesnici naše Revolucije bili ovakve zadušne babe kao ja, Revolucija bi slabo prošla.
Ustaški poručnik je strijeljan u obližnjem šumarku, zajedno s ostalih nekoliko ustaša, a svi domobrani su pušteni kući, u donjem vešu i u opancima (uniforme i cokule su im skinute), održana im je neka vrsta mitinga o ciljevima NOB, što su oni pažljivo slušali. Neke smo od njih poslije hvatali i prepoznavali po nekoliko puta, oduzimali im oružje i uvijek puštali kući, jer su zaista bili slabi vojnici. Tek kad su krajem 1943. godine formirane posebne SS jedinice za gerilsku borbu od naših ljudi, obučavane u Njemačkoj, postale su to najkrvavije neprijateljske jedinice koje su činile velika zla stanovništvu i uporno i vješto se borile protiv naših odreda i brigada. Sjećam se, za vrijeme borbe u Birču, dovikivali smo se na veoma malim razdaljinama. Psovalo se, naravno, govorile pogrdne riječi, naši su vikali: Rusi su na Drini! A oni su odgovarali: — Mi smo u Birču! Bili su to naši ljudi s njemačkim komandnim kadrom, i imah bismo mnogo više muke s njima da u doticaju s domaćim stanovništvom nisu počeli da se naglo demorališu: dezertirali su masovno ili tražili da nam se predaju. U ljeto 1944. godine predavale su se čitave regimente s potpunim naoružanjem.
S Majevičkim partizanskim odredom prešao sam cijelu Majevicu i Semberiju, najčešće u potrazi za četnicima, koji su neprestano održavali vezu između Srbije i Bosne. Od stalnih i brzih marševa, u početku sam mislio da ću samo pasti i više se neću ni dići. Uskoro sam se navikao i bio jedan od najbržih i najizdržljivijih.
U avgustu 1943. povučen sam u selo Trnavu, kraj Bijeljine, zvali smo je »malom Moskvom«, kao član Agitpropa Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu (sekretar je bio Hasan Brkić). Divno smo živjeli u tom slikovitom selu, samo smo se jednolično hranili, tri puta pasulj na dan, za doručak, ručak i večeru! Poslije napada i upada u Bijeljinu, iz grada smo iznijeli štamparske tigl-mašine i sve što je potrebno za štampanje novina. Tada smo pokrenuli list »Oslobođenje«.

Bratunac. — U oktobru 1943. godine pozvan sam u Vlasenicu, gdje je Hasan Brkić postavljen za 126 političkog komesara XVII divizije. Znao sam da sam postavljen za političkog komesara Srebreničkog NOP odreda, u sastavu XVII divizije. Prilazeći Hasanu Brkiću, razmišljao sam kako da mu se obratim: strogim vojničkim raportom ili drugarski, kao i do sada, jer smo bili dobri drugovi, i prijatelji; mogao bi shvatiti da ga ismijavam ili nipodaštavam. Našao sam srednje rješenje i ležerno podnio vojnički raport, na što se on nasmijao: — Jači vojnik! Uveo me u štab divizije i upoznao s ostalim rukovodiocima, između ostalih i sa Vladom Rolovićem, koji je tada bio politički delegat u štabu brigade. Na novo partizansko zaduženje išao sam s neodređenim raspoloženjem, jer niti sam ikad bio vojnik niti znam šta to znači biti rukovodilac, ali sam naređenje morao da poslušam. Međutim, kad su me drugovi u štabu divizije obavijestili o stanju na terenu Srebrenice, lijepo sam se ohladio. Na tom terenu, od Zvornika do Skelana na Drini i do Vlasenice u dubini, djelovali su četnici Jezdimira Dangića. Na tom prostranom terenu bio je četnički mostobran i veza između Srbije i Bosne. Kad su u ljeto 1943. kroz taj kraj naišli borci II krajiške brigade, razjurili su četnike i razoružali narod, koliko su mogli na brzinu. Naime, muslimansko stanovništvo je osnovalo svoju legiju, ili miliciju, kako su je kad zvali. Jedan bataljon te muslimanske legije prišao je partizanima sa svojim komandantom Ethemom Efendićem, našim simpatizerom i saradnikom od ranije, divnim čovjekom. Dakle, naš srebrenički odred ima samo jedan bataljon, i to muslimanski. Srpski bataljon treba tek osnovati, jer od starijih teško da će ko prići. Inače, muslimani i Srbi se mrze kao pas i mačka, mnogo je krvi i odmazde za ove tri ratne godine palo među njima, rijetko je koja kuća ostala da u njoj neko nije ostao neoplakan. A situacija je eksplozivna jer među ljudima, i na jednoj i na drugoj strani ima mnogo skrivenog oružja.
— A koliko mi vodimo vojnika sa sobom?
— Nijednog. Idu samo rukovodioci za sve sektore. Odred stvorite. I narodnu vlast i sve političke organizacije.
— Nazdravlje! — rekao sam.
— Tako smo svi počinjali —odgovorili su mi. Znao sam da je tako, ali me to nije mnogo utješilo.
Kad smo se iskupili svi koji smo određeni za rukovodioce sektora u Bratuncu na Drini, gdje će nam biti sjedište, vidio sam da su to divni ljudi, ali sam vidio da ćemo braniti sami sebe. Oslanjaćemo se, doduše, i na prohujalu snagu II krajiške brigade, i na ostale naše jedinice koje bi mogle i drugi put da navrate u ovaj kraj, i na štab III Korpusa koji je bio smješten u Vlasenici, dvadesetak kilometara od Bratunca, i telefonsku liniju Bratunca sa štabom Korpusa, ako bi neko ostao živ da bi nam makar kosti mogli pokupiti. U našoj grupi su bili dr Fazlija Alikalfić, budući predsjednik sreskog NO, Risto Tošović, zadužen za rad s omladinom, Milena Marković, ud. Blagojević, za žene, Fadila Selimović, za narodni front i drugi.
Valjda istog dana kad smo stigli u Bratunac, i smjestili se po kućama, dok se uprava duhanske stanice, sa bezbroj soba i prostorija, ne osposobi za stanovanje, sa suprotne strane, preko Drine, iz Ljubovije prolomila se gromoglasna pucnjava iz četničkog oružja. A Drina se mogla pregaziti, toliko je bila presušila.
— Često pucaju tako. Četnički korpus — reče mi jedan mlađi čovjek u lijepoj partizanskoj uniformi, naoružan. Reče mi da je povjerenik OZNE. Pa kad je došao prije!
— Imaš li koga sa sobom — upitah s nadom.
— Nemam. Sam sam.
Mi smo u posljednjem trenutku dobili vod od osamnaest boraca kao obezbeđenje, i nadali smo se da ćemo biti prilično sigurni kad budemo svi stanovali u upravi masivne duhanske stanice. Večeras, i još neku noć, spavaćemo odvojeno, po kućama.
Fazlija Alikalfić d ja smješteni smo u kući hodže Đozića, pametnog i poštenog čovjeka, koji nas je dočekao zaista domaćinski, od sveg srca. Začudo, nije se mnogo tužio na postupke četnika, samo je rekao, sasvim opravdano i pametno: — Drago nam je Što ste došli u Bratunac. Ali vi ste kao vjetar, gdje zanoćite tu ne osvanete. A šta će onda biti od nas, naročito ako se pri vežemo uz vas?
Nešto smo mu odgovorili, ali nisam bio zadovoljan odgovorom, jer je zaista imao pravo: išli smo za svojim putevima, i nismo mogli da vodimo računa o onima koje smo ostavljali.
Kroz dvadesetak dana osnovali smo bar zametke svih organizacija, a onda i omladinski bataljon, sastavljen uglavnom od Srba — omladinaca. Komandant bataljona bio je temperamentni Andrija Marković. Bataljon smo osnovali u selu Skelanima, na Drini, govore smo držali Fazlija Alikalfić, Andrija Marković i ja. Odmah poslije osnivanja, čika-Andrijn bataljon, kako smo ga zvali, počeo je da stupa u čarke i borbe s četnicima i Nijemcima, a ponekad i s grupom muslimanskih zelenokadrovaca, pod vodstvom nekog bivšeg učitelja.
Muslimanski bataljon, u sastavu našeg odreda, bio nam je od male fajde, u borbu nisu htjeli, disciplinu nisu voljeli, i uglavnom su radili šta su htjeli. Pitao sam povjerenika OZNE III korpusa, šta da radimo s njima.
— Ništa — rekao je Branko. — Ovako su bar mirni, a s njima i ostalo stanovništvo. Zar je to malo?
Međutim, ja sam bio osuđen da se neprestano iznenađujem. Za komandanta odreda Korpus je postavio pravog bega, feudalca, vlasnika čifluka i kmetova. U jednoj od kuća, visoko u brdu, pod planinom, čuvale su ga po noći naoružane sluge-seljaci, a u kući je, osim služavki i ostale posluge, bila i školovana guvernanta za dvoje djece. Shvatio sam taj fantastični potez štaba Korpusa, kad sam saznao da je beg prvi čovjek među muslimanima, bivši jugoslovenski senator i vrlo naklonjen Srbima. Uskoro se, međutim, desilo nešto sasvim neočekivano: major Branko Jović, koji je sve na svijetu znao, a često je dolazio u Bratunac, upita me jednom:
— Gdje ti je komandant?
— U štabu odreda rijetko kad.
— Spremi mi dva konja i dva dobra vojnika.
— Zašto?
— Vidjećemo!

Uskoro je jedan konjanik u fesu požurio niz put pored Drine. Naša dva konjanika su ga stigla i oduzeli mu pismo koje je nosio četnicima na drinski navoz. U pismu je beg poručivao da četnici, što prije, dok je Drina plitka, pregaze vodu i likvidiraju ovu šaku partizana u Bratuncu, koje brani samo vod od osamnaest partizana. Muslimanski bataljon se neće miješati, a Omladinski bataljon je u akciji prema Zvorniku.
Kako je Branko Jović saznao za begove namjere? On kaže da je posumnjao čim ga je vidio kroz prozor kafane kako piše neko pismo, a pred kafanom čeka osedlan konj i begov momak. Ja, međutim, mislim da mu je neko došapnuo. Ali, bilo kako bilo, beg je odveden u štab Korpusa, gdje je sjedio nekoliko mjeseci, kao neka vrsta zatvorenika kome se ukazuje sve poštovanje. Poslije je, ne znam kako, postao i član ZAVNO BiH-a! Suđeno mu je poslije rata kao jednom od vođa mladomuslimanske organizacije i mislim da je strijeljan. Sve to sa Srebreničkim partizanskim odredom bile su samo političke a ne vojničke kombinacije, jer je trebalo samo da smirimo zatrovano stanje i da stvorimo začetke narodne vlasti, Narodnog fronta, SKOJ-a i ostalo.
U novembru 1943. naišla je zvorničkom cestom neprijateljska ofanziva s kolonom tenkova. Upravo sam bio završio prikupljanje žita i duhana u ogromne bratunačke magacine, kad mi je iz štaba Korpusa naređeno da sve zapalimo i da se povučemo prema Vlasenici. Nekako sam uspio da se naredba izmijeni pa da se magacini otvore narodu. Tako je narod iskoristio jednu ofanzivu.
Za to vrijeme vodio sam samo telefonski razgovor sa Andrijom Markovićem, komandantom Omladinskog bataljona. Ja sam govorio iz štaba u Bratuncu, Andrija iz Drinjače. Kroz telefonsku slušalicu čuo sam štektanje mitraljeza i muklu grmljavinu tenkova.
— Jesu li to tenkovi, Andrija?
— Njemački tenkovi. Vidim četiri. Bijemo ih s čuka.
— Čime možeš da ih biješ? Imaš samo tri mitraljeza.
— Bijemo ih iz mitraljeza.
— Okani se šale, Andrija. Povlači se što prije. Skloni se u brda!
— Ostao bih još malo.
— Ovo je naređenje!
— Razumijem — rekao je vojnički.
Izvukao je bataljon u posljednji čas. Bio je izuzetno hrabar, ali je u njemu bilo nešto avanturističko: odgajala ga je graničarska srpska tradicija i gusle iz tog kraja.
Povukli smo se s Birčanskom brigadom, izbjegavajući prohodnije puteve, zbog četnika koji su digli glavu odmah nakon ofanzive. Dva dana smo išli preko potpuno pustog zemljišta, pored stravičnih seoskih zgarišta. Nismo sreli ni jednog jedinog čovjeka, nismo čuli čak ni pticu da zapjeva. Nikoga nisam okrivljavao za ovu neshvatljivu pustoš, možda hitlerovce, čak iako ovo nisu učinili svojom rukom. S jezom sam gledao avetinjsku sliku rata, najvećeg zla i najstrašnijeg užasa koji su ljudi mogli da izmisle. Gdje li su stanovnici ovih zgarišta? Na raznim stranama i na raznim bojištima? U Jasenovcu? U njemačkim konc-logorima? U partizanskim jedinicama? U četnicima? Ma gdje da su, sigurno s tugom misle na užasavaj uče kosture svojih kuća? A ja s tugom mislim na njih raspršene iz svoga zavičaja i od svojih domova.

U Spreči. — U decembru sam postavljen za političkog komesara Tuzlanskog odreda. Bio je to dobro organizovan i brojan odred, sa preko 500 boraca i sa četiri bataljona. Često smo vodili borbe s četnicima i muslimanskim zelenokadrovcima, naročito u dolini Spreče. Napadali su samo noću, prikradali nam se kao mačke, nečujni, i udarali silovito, Bojna deviza tih fanatizovanih ljudi bio je tiho ali uporno izvikivanje doziva:
— Za din!
— Za islam!
Bili su nemilosrdni i ubijali su neštedimice U selu Gračanici jednom su nam ubili desetak boraca i nekoliko neboraca, među njima profesora Radu Peleša, pametnog i plemenitog čovjeka. Neki drugovi su zahtijevali da svim krivcima (a saznali smo njihova imena od zarobljenih zelenokadrovaca) popalimo kuće. Ali nismo htjeli to da učinimo. Šta bismo time dobili? Njihov luđački fanatizam postao bi samo teži. A odmazda nikad nikome nije pomogla, samo je pojačavala postojeću mržnju. Naprotiv, intendant našeg odreda i neka vrsta ministra vanjskih poslova, koji je uspostavljao i održavao veze s domaćim svijetom, beg Ferhad Azabagić, pravi i poznati beg, iako član partije, predložio je da novoj džamiji u Gračanici poklonimo jedan čilim, kao znak naše dobre volje. Kako je s odredom bio i tadašnji reis-ul-ulema, Ferhad ga je nagovorio da tom prilikom održi svečanu džumu (zajednička podnevna molitva u petak) i da u svečanoj propovjedi pomene i partizansko poklan janje čilima. Nismo pristali na to, suviše je demagoški i kapitulantski, ali je Ferhad proveo svoje, i on i reis-ul-ulema klanjali su džumu sa seljacima i vrhovni islamski starješina održao je poletan govor za NOB i revoluciju. Kad smo to saznali, bilo je kasno da išta ispravljamo, a besmisleno da bega kažnjavamo, jer je taj događaj odjeknuo u Spreči kao prvorazredna senzacija i situaciju potpuno izmijenio u našu korist. Ferhad-beg je dobro znao kako treba postupati sa seljacima, ali po cijenu principa i ideološke čistote, do čega je nama mladim vjernicima bilo mnogo stalo. Zaprijetili smo mu da to više ne čini, ali smo s radošću osjećali koliko nam je otada bilo lakše kretati se u Spreči. Vidjeli smo kako ponekad i predrasude mogu biti od koristi.
S reis-ul-ulemom Muhamed ef. Pendžom, imao sam dosta nevolja. Dodjeljujući ga u naš odred, jer smo išli u muslimanski kraj, politički komesar III korpusa mi je rekao: — Svojom glavom mi odgovaraš za njega. Još i ta nevolja, pomislio sam. U sprečkoj dolini Pandža nam je učinio dosta koristi, jer je u džamijama, poslije molitava, govorio izvanredno o našoj revoluciji, kao politički komesar velikog formata. Kad su III bataljon Odreda iznenada napali Nijemci u selu Jabuka, izginula je gotovo cijela kulturno-umjetnička ekipa, a reis-ul-ulema, koji je bio u jednoj kući u blizini, uspio je da pobjegne. Kažu kako je poslije pričao da se sakrio pod gusto lišće paprati i, dok su njemačke kolone prolazile pored njega, uspio je da »prouči« (izgovori naizust) dva poglavlja Kur-ana. Poslije se digao i otišao u jedno muslimansko selo, pojeo dobar čimbur (jaje na oko), a poslije su ga seljaci prebacili u selo Miričinu (na pruzi Tuzla—Doboj), odakle su ga ustaše s pompom prevele u Zagreb, gdje je davao izjave protiv partizana, za što je on docnije govorio da su sve iskonstruisane. Poslije rata je zatvoren i mislim da je osuđen, na nekoliko godina zatvora.
Velika nevolja za odred bili su civili, uglavnom stariji ljudi, naši simpatizeri koji su se poslije prvog oslobođenja Tuzle povukli s odredom.

Suputnici i saborci. — Bili su divni ljudi, ah velika nevolja borcima. Bilo ih je oko osamdeset. Umirali su, ginuli, mučili se po blatu, kiši, zimi, gladovali, ali nisu kukali. Pomenuću samo neke od njih, drugima ću, zbog prostora, svjesno učiniti nepravdu.
Zvali smo ih civilima, rodoljubima, gostima, biciklistima, neborcima, teretom, kako kad i kako u kom raspoloženju. Među njima je postojala samo ta sličnost što nisu bili borci, što su išli s boračkim jedinicama bez oružja i nisu imali određenih zaduženja, a u svemu ostalom bili su različiti: po navikama, po odnosu prema nama, po motivima koji su ih naveli da krenu teškim putem ustanka, po temperamentu, po svemu onome u čemu se ljudi razlikuju među sobom. I začudo, većina ih je imala neku naročitu osobinu koja ih je činila zanimljivim i originalnim i izazivala ne malo čuđenje boraca. Bilo je to vjerovatno stoga što su oni najčešće zadržavali svoje navike, ne podaj ući se opštem valu koji je nosio borce, i ostajući uvijek pomalo po strani, čuvali svoju naglašenu osobenost, vidljivu naročito zato što je odudarala od života i navika partizana-boraca. Nije čudo što su mnogi od njih često bili smiješni čak i onda kad su bili za žaljenje, jer su ispadali iz okvira i stila koji su nametali uslovi borbe. Neki su se saziv jeli s borcima, mijenjajući se i sami, a neki su ostajali neobični i strani Čak i onda kad su svim srcem bili uz nas.
S jednim od njih (bio je ranije knjigovođa, sitan, žgoljav, beznadno mršav) imali smo dosta muke, jer je uporno nastojao da stupi u vezu s porodicom, ostavljajući valjda u svim selima kroz koja smo prošli, pisma kod seljaka da ih predaju njegovoj ženi u građu. Poručivao joj je da mu se javi, određujući otprilike mjesta u koja će nas vihor rata nanijeti, ne pogađajući, naravno, nikad i uzalud očekujući toliko željene odgovore. Upozoravali smo ga da je to nezgodno pa i opasno, čak i za njegovu porodicu, ali on se nije dao smesti. Ćutao je, istina, čak se i slagao i tužno klimao svojom mršavom glavom, dok mu je lice, izmučeno bezbrojnim patnjama, odavalo bol koji nije krio. Ali u idućem selu opet je tražio poštara za grad. Neprestano je u mislima bio uz svoju porodicu i kao da ga ništa drugo nije zanimalo. Ali kad smo mu predložili da se zbog slabosti odvoji od odreda i da ostane kod jednog seljaka, našeg prijatelja, nije htio ni da čuje. Čak se i naljutio zbog toga prijedloga, jer on nije pobjegao od neprijatelja zato da sjedi u zapećku — rekao nam je tada. Bila je to čudna spremnost na patnje bez svrhe. Ali nas je on iznenadio još jednom svojom osobinom koja nas nije ni naljutila, toliko je bila neobična. Desilo se da smo jednom dugo bili bez soli. Danima smo jeli neslano i ono malo hrane koju smo imali. Mali mršavi knjigovođa nosio je na leđima torbu koju niko nije vidio dugo vremena, jer je uvijek preko nje bilo prebačeno šareno njemačko šatorsko krilo, koje je zakopčavao do grla. Čak je i spavao tako sa šatorskim krilom na sebi i s torbom na leđima. Tek docnije, kad smo došli i do soli i do hrane, otkrilo se šta je knjigovođa nosio na leđima. Dok su se parila odijela neki borci su našli priliku da zavire u tu do tada nevidljivu torbu, i zaprepastili su se kad su uz ostale drangulije, kao što su četke za cipele, našli i dva kilograma soli koju je knjigovođa neokrnjenu sačuvao u najtežim danima, kad soli nije bilo ni za lijeka. — Čuvam za nevolju — objasnio je on mudro — jer ima i gore od goreg! — dodao je kad su mu rekli da će tu so vratiti kući da njome obraduje porodicu kad se svrši rat.
Drugi, jedan tihi rudarski inženjer, išao je s nama nekako pokorno, zbunjeno, kao da se snebivao, i gotovo stalno je ćutao. Znalo se da je odličan stručnjak, ali o rudama i rudnicima nije valjda rekao ni riječi. Kad je govorio, govorio je gotovo jedino o umjetnosti, naročito o slikarstvu. Da li je on bježao od misli koje su mu bile teške i mučne ili je tim razgovorima činio podnošljivijim teškoće koje je trpio, nije lako reći, jer on se nije tužio, nije pokazivao da mu je teško, kao što nije ni govorio da mu je teško. Nijemci su mu negdje u Sloveniji ubili brata; ali kad bi se poveo razgovor o zvjerstvima neprijatelja on bi stisnuo usne, oborio oči i ćutao. Samo je jednom pokušao da svoju mržnju izrazi u slici. Krejonom, koji je nosio u torbi, nacrtao je Nijemce kako strijeljaju grupu bespomoćnih ljudi. Bio je to blijed odsjev Gojinih užasa rata. — Teško je izraziti ono što čovjek nosi u sebi, rekao je tiho, gledajući taj crtež. Bio je zanimljiv i zbog jedne druge okolnosti koja ga je izdvajala između ostalih. U gradu je ostavio ženu i dvoje djece. Jednog dana banu ta žena među nas, noseći inženjeru rublje i hranu. Mi se zaprepastismo. Ali ona mirno objasni da je došla s propusnicom, tobože da kupi hranu na selu. Bila je to energična žena, za glavu viša od muža, govorljiva, vedra, sušta njegova suprotnost. Obraćala mu se kao djetetu, preporučivala da se pazi, da vodi računa o sebi, a za nju i za djecu neka se ne brine, snaći će se ona nekako. I zaista se nije moglo sumnjati u to. Zamolila nas je da joj kažemo gdje ćemo biti kroz desetak dana, i mi smo joj, naravno, rekli da to ne možemo znati. Pa i opet nas je pronašla. Molili smo je da ne dolazi. Samo nju nije bilo lako uvjeriti. Dolazila je kad god joj je palo na um. Kako nas je pronalazila? Kako je prevaljivala toliki put? Kako nije stradala? Sve je to bila njena tajna. Nismo htjeli da je upotrijebimo za vezu s gradom, jer nismo bili potpuno sigurni u nju. Docnije smo saznali da smo bili nepravedni prema njoj. Bila je čista kao sunce. A inženjer je imao neograničeno povjerenje: čak i na Konj uhu je očekivao da će ga pronaći.
Neborac je bio i jedini profesionalni vojnik u odredu, kapetan Dragutin, domobranski oficir koji nam je prišao kad smo u jesen 1943. osvojili grad. Bio je to miran, blagorodan čovjek, nikome na smetnji, svakom na usluzi, dobar i pažljiv, taktičan, skroman, s blagim licem koje se vedro osmjehivalo, i više je ličio na profesora isturi je nego na profesionalnog vojnika. A bio je originalan preko svake mjere. U svom širokom šinjelu koji ga je potpuno progutao, kapetan Dragutin je nosio malu staklenu pepeljaru, i uvijek kad bi zapalio cigaretu, izvadio bi iz unutrašnjeg džepa tu pepeljaru i stresao u nju pepeo. Smijali smo se, naravno, toj staklenoj pepeljari, smijao se i on, ali je i dalje održavao tu deplasiranu urednost, koja je u našim uslovima, u dvorištu i usred šume, na livadi, groteskno djelovala. Druga njegova navika bila je još čudnija. U borbi protiv vaši ju, mi smo se snalazili kako smo znali i umjeli, najčešće ih marljivo trijebeći da ih makar prorijedimo, dok ne budemo u mogućnosti da ih uništimo u parionicama. Činili smo to na prastari način, dovoljno poznat kod nas. Kapetan Dragutin je to činio naročito — s pincetom. Zavukao bi dva niklovana kraka među šavove, gadljivo ih stegao i otresao pincetu mršteći se. — Bio je, velim, neborac, i to kakav neborac! Iz svake malo ozbiljnije borbe pobjegao bi čak u treće selo, te smo morali slati kurire da ga traže. Borci su se smijali i govorili. — Kapetan je dao gas do daske! — Zato su ga i prozvali: kapetan Gas. A on se vraćao smiješeći se umiljato. — Nervi! — objašnjavao je bez velike zabune. Pa ipak nam je bio vrlo koristan, jer je imao solidno vojničko znanje i s uspjehom nam podučavao mlađe vojne rukovodioce. Slušao sam jednom kako govori o napadu na bunkere. Objasnio je sve što je trebalo, vrlo stručno i inteligentno, a onda je dodao: — I — treba jurišati! Ne smije se pobjeći! — Borci su ga gledali iznenađeno, a on se nasmijao: — Kažem vam to da biste činili ono što hodža govori a ne što hodža čini!
Ali je možda najzanimljiviji, ili je možda zbog nečeg meni ostao najviše u sjećanju, »drug šef«, neki viši činovnik, ugledan čovjek u svom mjestu, pošten pa i napredan u građanskom smislu, sa izvjesnim simpatijama prema komunistima još otprije rata. To mu, istina, nije smetalo da pravi karijeru i da otvori konto u banci, koji mu je omogućio lagodan život, ali je sve to spremno ostavio i pošao s nama, zgađen na njemačka i ustaška zvjerstva. U početku nas je davio frazama i parolama koje su za njega imale draž novine, ili se iživljavao poslije mnogih mjeseci prinudnog ćutanja, ili se hrabrio, ili se preslišavao, startujući s najlakšim. Poslije je počeo da se snalazi, da se učvršćuje, pa je govorio drukčije. Isprva nije htio da se odmakne od štaba, činilo mu se da će tu najlakše proći i osjetiti najmanje teškoća. Kad je vidio da u Štabu nema ništa što nemaju drugi borci, mislio je da je to lukavstvo, varka, inscenacija. Ali pošto su ga uzaludna bdijenja uvjerila da varke nema, počeo je da se brine sam za sebe, hvatajući uspješno vezu sa seljacima. Plaćao je, istina, jer je imao novaca. Napustivši parole s kojima je startovao, stupao je sa nama u prisnije razgovore, dočaravajući sebi vrijeme koje će doći poslije pobjede, kad će nastupiti mir, blagostanje, jednakost u pravima i dužnostima, »normalan« parlamentarni d politički život. Sjećajući se svega što je volio, govorio je o kupatilu, čistoj postelji, ukusnoj hrani i o parlamentarizmu sa istim oduševljenjem, ne propuštajući da kaže da je i on, na kraju krajeva, komunista. Bio je živ, vedar i preduzimljiv.
U zatišju pred buru, koje je palo baš u vrijeme njegovih prvih partizanskih dana, on nije osjećao rat i njegove teškoće. Ličio mi je pomalo na Tartarena na Alpima. Kao da je mislio: — Gle! to je dakle, rat! Pa gdje su te opasnosti! Pretjeruju djeca!
— Ratujmo! — govorio je ponosno i zadovoljno, sjedeći u toploj muhtarevoj sobi u Lastavici. I ugodno iznenađen tim ne baš teškim ratovanjem, bio Je gotovo ratnički raspoložen. Pa i kad je prestalo zatišje a udarala oluja šeste ofanzive, drug šef je mislio da je to slučajnost.
— To nije ništa, zar ne?! — govorio mi je poslije jednog teškog sukoba s Nijemcima, u kome smo imali i mrtvih i ranjenih. — Ovo će proći. Nijemci su slučajno naišli i otići će. Šta će ovdje!
Nije mi bilo do razgovora s njim, jer je situacija bila vrlo teška.
Poslije borbe i neuspjelog pokušaja da se probijemo kroz neprijateljski obruč, izlomljeni, premoreni, gladni i ozebli, spustili smo se u mrak u jedno muslimansko selo. Teško se krećući kroz žitko blato koje je stvorila decembarska susnježica, obilazio sam kuće da vidim kako su se smjestili borci. Bili su na kraju snaga. Samo što bi ušli u kuću, odmah bi se spustili ma gdje, na pod, uza zid, i ne čekajući večeru, odmah zaspali mrtvim snom. I ja sam išao kao u polusnu, savladan strašnim umorom i brigama kojih je bilo u izobilju posljednjih dana. U jednoj kući, gdje su borci takođe spavali, dočekao me komandant drugog bataljona, neobrijan, izmršavjela lica, uznemiren i zabrinut.
— Tražio sam te — šapnu mi. — Da izađemo!
Izašli smo pred kuću u mrklu, vlažnu noć. Za nama je pošao i kućedomaćin.
— Nijemci su u selu — reče komandant tiho.
— Ko kaže?
— Ja kažem — primače se domaćin. — Hajdete, zaboga iz sela, dok nije belaj poklopio i vas i nas…
— Gdje su? — prekinuo sam prestravljenog čovjeka koji je preklinjao drhtavim, jedva čujnim glasom.
— U školi… Eto odmah tu, kamenom da dobaciš. Uh, braćo moja, snaći će nas zlo, bogami…
E samo nam je još to trebalo! — pomislio sam bijesno, uznemiren tom viješću koja je krila u sebi teške opasnosti. S komandantom bataljona i s trojicom boraca koji su, tek probuđeni, gunđali i psovali, stresajući se od zime, pošao sam prema školi. Prisilili smo i seljaka da pođe s nama da nam pokaže put. On zaista nije lagao. Na desetak minuta od nas škola je prijetila treperavom svjetlošću prozora pored kojih su promicale sjene, a negdje oko škole ujednačeno je zujao mali motor. Po cesti se čula mukla tutnjava tenkova.
— Divota! — kleo je komandant! — Smjestili se rođaci…
— Šta da radimo? — upitao sam ga tiho. — Da naredimo pokret?
— Kuda? I kako? — gotovo je prosiktao komandant. — Dva dana borci nisu jeli, dva dana i dvije noći nisu spavali… I sad opet u planinu! Pola će ih popadati… Ja nemam srca da ih budim.
Imao je pravo.

— Kakve su ti komšije? — upitah seljaka. — Šta misliš da li bi neko mogao da javi Nijemcima da smo u selu?
— Ma kakvo javljanje! — odgovori on brzo. — Nijemci ne daju po noći prići sebi. Njihov post (stražar) ubio bi svakog ko ne zna lozung, pa da mu je otac.
A onda se sjeti nečega i dodade:
— A bog bi ga znao. Može biti da će kogod i javiti…
Htio je da nas se riješi. Ali mi zaista nismo mogli da krenemo. Dogovorio sam se s komandantom da postavimo tri zasjede prema Nijemcima, pa ako bi slučajno pošli prema nama, spašće nas noć i šuma odmah iznad sela. Tješila me i misao da Nijemci ne vole noćne akcije.
Umoran, pošao sam kući u kojoj se smjestio štab. U pregrejanoj sobi spavalo je desetak drugova potpuno obučenih, s oružjem pored sebe. Samo je, naslonjen leđima uz razgrijanu peć, sjedio »drug šef«: bio je u pidžami i noge, oprane u legenu, mazao je Algom. Kao da je bio u najnormalnijim prilikama i kao da će da vjekuje ovdje.
— Ah, ozebao sam — ječao je kriveći lice.
— A ti, druže šefe, u pidžami?
— Da. A zašto?
— Ništa. Mislim samo kako bi tako bos i u pidžami izgledao noćas u planini da sad slučajno naiđu Nijemci.
— A zar mogu naići?
Umalo mu nisam rekao da su naše prve komšije i da bi bilo najprirodnije da nam malo svrate u goste, ali se uzdržah i samo mu preporučiti da se odmah obuče i da legne potpuno spreman za pokret, jer u ofanzivama se nikad ne zna šta nosi sljedeći čas. Usplahirio se, i oblačeći se grozničavom brzinom, htio je da sazna štogod bliže, određenije; govorio je da se on ne plaši opasnosti, ali voli izvjesnost, a ako je samo predostrožnost, on to razumije. Rat je rat… — Umirio sam ga nekako i prilegao, ali san mi nije išao na oči. A kad sam ustao da obiđem patrole, šef je digao glavu:
— Ima li šta nova?
— Ima — rekoh mu. — Ratujemo s Nijemcima, pa idem da obiđem straže.
— A, onako… normalno?
— Da, normalno.
Da je znao kako izgleda to normalno, u nesvijest bi pao.
Pred zoru smo izbudili borce, podijelili im hranu koja je bila spremljena u toku noći i krenuli iz sela.
Dan nas je dočekao tmuran, a šuma snježna i hladna. Vijesti su bile rđave. Patrole poslate u izviđanje, izvještavale su o neprijatelju, koji je pritisnuo cio kraj: bilo ih je u svim selima i zaseocima, njihovi mali tenkovi probijali su se kuda su i obična kola teško išla; a na telefonsku žicu kojom su uspostavljali vezu između jedinica, nailazili smo često. Vidio sam kako »drug šef« tu šarenu žicu prelazi oprezno, kao da je zmija, kao da će se izviti ispod njega i ujesti ga. A kad su je borci presjekli, dotrčao je usplahiren.
— Žicu su presjekli!
— Pa?
— Pronaći će nas Nijemci. Tražiće gdje je prekinuto i naći će nas.
— Pa šta da radimo? — Da je vežemo?
— Pa i da je vežemo!
— Ne brini, reći ću da ne sijeku.
Ali ta žica nije mu više dala mira. Kao da mu je tek sad puklo pred očima u kakvom smo položaju.
— Pa ovo je opasno? — pitao je.
— Prilično — odgovarali smo rastreseno.
— Izgleda da je sva sila Nijemaca udarila na nas?
— Ne izgleda, nego jest —odgovorio mu je komandant bataljona grubo.
— Propali smo — zaključio je šef utučeno.
— Pa propadnite… vi, tamo neki, ako vam je volja — narogušio se komandant, ali kad sam ga ja pogledao da se umiri, otišao je ljutit.
— Zašto se ljuti? — pitao je šef. — Zar nije prirodno da se brinem? Nisam paničar, ali čovjek mora biti uznemiren.
Kraj potočića, gdje smo zastali, nekoliko boraca se brijalo. Skidali su bradu koja im je izrasla u ovim danima bez zastanka.
— Vidi, briju se — upozorih ga.

— Oh, glupo — jeknu ogorčeno — kog će im vraga to.
Nije razumio da sam govorio o moralu boraca.
Situacija je, međutim, bila takva da je trebalo preduzeti sve što se moglo da se izbjegne zaista velika opasnost koja se nadvila nad odredom. Radilo se o životu i smrti. Donijeli smo odluku da se povučemo u besputni, zaleđeni Konj uh dok protutnji neprijateljska sila. Pred odlazak na taj opasni put pozvali smo sve partijce na dogovor. Izdvojili smo se u šumicu. Pred pedesetak komunista koji su sjedili na mokrim kladama ili na kundacima pušaka, izložili smo situaciju u kojoj se nalazimo i upoznali ih s odlukom koju smo morali donijeti. Drugovi su slušali ozbiljno i s pažnjom, ne krijući zabrinutost. Baš dok je govorio sekretar okružnog komiteta, koji je bio s odredom, vidjesmo kako prema nama ide šef, gazeći odlučno svojim gojzericama, ljut, kako je izgledalo. Jedan borac se diže i pođe mu u susret da mu kaže da je ovo partijski sastanak, ali se šef ne zbuni.
— Pa šta onda? — Čuli smo kako se ljuti. — Zar sam ja neprijatelj? Ne smijem da čujem? Radi se napokon o svima nama. A i ja sam neki đavo ovdje, član zajednice, šta li sam… Ili… neka mi se kaže da nemam prava, neka se kaže jasno i otvoreno da postoje povlašćeni i bespravni… Pa dobro: partijci! Ali nisam ni ja fašista da ne smijem čuti… I ja sam komunista…
Pozvali smo ga da priđe. Sjeo je na kladu smrknut i uvrijeđen. Njegovo lice je govorilo da on neće dozvoliti da se nešto šuška iza njegovih leđa, i, ako se već radi o nekim povlasticama i olakšicama (a o tome se sigurno radi) onda neka on bude tu, a ne tamo među onima kojima se kroji kapa bez njihova znanja i pristanka. Tako je otprilike govorilo to uvrijeđeno lice, a lukave oči koje su se zaustavile na sekretaru, kao da su davale suglasnost:
— E sad možeš govoriti kad sam i ja tu!
A sekretar je nastavio da govori obraćajući se svima. Rekao je da je situacija vrlo ozbiljna i da joj mi komunisti moramo pogledati ravno u oči. Na ovom teškom i opasnom putu do Konj uha, pa i na Konj uhu, mi moramo uzeti na sebe najveći dio tereta, najteže i najopasnije zadatke. Ostalim drugovima nepartijcima treba primjerom pokazati da su najveća svijest i najveći samoprijegor potrebni baš u najtežim časovima. Većina boraca biće spremna na žrtve, ali i ako niko ne mogne, mi koji smo ovdje moramo moći sve: u prethodnicu, na stražu, moramo iznijeti ranjenika, moramo podnijeti glad, muku, svaki napor, prvi u požrtvovanju, posljednji u odmoru…
Šef je iz početka ponosno gledao oko sebe, kao da je upornošću i vještinom izvojevao pobjedu do koje mu je mnogo stalo, a onda se postepeno mijenjao, smirivao, opuštao. Pod djelovanjem sekretarevih riječi koje su zvale na žrtvu, nestalo je njegovog uvrijeđenog, pa lukavog, pa ponosnog izraza, a javio se nekakav zbunjen, glupo neodređen, razočaran izgled dok nije oborio oči u razgaženi snijeg. Izgledao je kao prevaren, izigran, uvučen u nešto s čime on ne želi da ima veze…
I šef je odjednom ustao.
— Samo vi radite! — rekao je povjerljivo, familijarno. — A ja odoh da vam ne smetam…
I udaljio se uvučenih ramena, umanjen, možda malo i postiđen. I odmah je nešto počeo da objašnjava malom knjigovođi i inženjeru. Tužio se na nevolje koje ih čekaju.
Čim je sastanak bio završen, ta dva tiha, mršava čovjeka, nesposobni za velike riječi, prišli su nam da nam se stave na raspolaganje. Učiniće što mogu, rekli su.
Kapetan Gas bio je spreman da nam pomogne savjetom. Više niti je mogao dati niti smo mi mogli tražiti od njega.
A drug šef se dobro čuvao da ne dobije »povlastice« i »olakšice« koje su imali komunisti.
— Nije lako ni njemu — rekao je naš mitraljezac, rudar Šabić. Nikad mu u životu nije bilo teško.
Šabić je bio naš najhrabriji borac. U borbama je bio čak i neoprezan, stajao je na nogama, uspravan, i gađao iz mitraljeza »s nogu«, ne saginjući se. Jedva smo uspijevali da ga prisilimo da se sagne.
U novembru 1944., kad je oslobođenoj Tuzli zaprijetila opasnost da opet bude porobljena, nekoliko hiljada rudara Kreke dobrovoljno se javilo u partizanske borce, i neprijatelj je odbijen. Među njima su bili i rudari iz moga Tušnja.
Mnogi su poginuli.

KNJIŽEVNO STVARANJE
Uvijek sam volio lijepo pričanje, ličilo mi je na divno bajanje koje razoružava zle sile.
U djetinjstvu sam slušao dvije vrste priča: nena i majka, dok je bila sasvim mlada, pričale su nam bajke i, pjevušeći, govorile stihove muslimanskih balada. Koči jaši, opet, a bilo ih je desetak, pričali su sasvim druge vrste priča, grube i teške od života, neuljepšane ni u riječi ni u postupcima: ogoljen život i prava ljudska priroda brizgali su iz tih kočijaških kazivanja, grubih, nimalo naivnih, bez iluzija o ljudima, bez naivnosti, često sentimentalnih, ali začudo rijetko kad lascivnih, rijetko kad po smislu prostih, čak i kad su bile pune psovki i »prirodnih« riječi, jer je kod njih svaka riječ ono što jest, zato što žele da bude jaka; svaki eufemizam smatraju znakom nedovoljne muževnosti. Nesnosni su i zaista prosti samo kad se napiju. (O kočijašima sam pisao u pripovjeci »Izlet u život«.)
Ta dva načina mogućna su i prisutna i u književnosti, kao dva viđenja, kao idealizovana slika, poetska fantastika, plod straha ili čuđenja pred životom, kao prevlast emocije i tragične vizije svijeta; ili kao autentična, surova, neuljepšana, naturalistička životna slika. Nisam se poveo ni za jednim; jedan mi je suviše idealizovan, drugi suviše grub. I u izrazu (jeziku), i u viđenju (slici).
Moj jezik je stilizovan možda i zato što više nisam u stanju da postignem narodsku spontanost, pravu narodsku naivnost u izrazu. (Ono što čine tzv. naivci to je shematizovani, naučeni, zloupotrijebljeni tobožnji naivitet.) Osim toga, uvijek sam šokiran silinom otvorenog narodskog kazivanja stvari njihovim pravim imenom, iako znam da ima snage u tom neskrivanju. Ni danas nisam sasvim na čistu u pogledu upotrebe jezika: neublažena i otvorena upotreba govornih izraza daje jeziku sočnost i izražajnost, ali je suviše faktografska i sirova. Podsjeća me na jezik mojih kočijaša, kad su pijani, kad se subotom uveče vraćaju iz »Zelene bašče«, i kad hoće po svaku cijenu da budu prosti. Naturalizam je svojevrsna napadna agresivnost. A nisam siguran da li je prirodnost vrlina ili mana. Toliko željena i cijenjena prirodnost u ponašanju i ophođenju kao i u umjetničkom izražavanju samo je privid prirodnosti; u stvari je to stilizovano, stečeno, uvježbano, dakle neprirodno ponašanje. Sve više društvene osobine u razvijenim društvima, ljubav prema drugom čovjeku, solidarnost, plemenitost, širokogrudost, tolerancija, priznavanje tuđih prava itd., to su dostignuća koja se moraju uzgajati, njegovati; nisu, dakle, spontana, prirođena čovjeku, već stečena, dakle, kultivisana, neprirodna. Tvrdim ovo, iako znam da će odsustvo autentičnog govornog izraza rezultirati anemičnošću, sklerotičnošću, voštanom ukočenošću; ali, fonografisana riječ donijeće samo jednu stranu života, važnu ali ne najvažniju. Naturalizam jezika i književne slike najčešće prikriva životnu istinu, jer obraća suviše pažnju na ono što je otpadak, životno kalo-. Naravno, ne smijemo zaboraviti na neospornu istinu o kojoj govori Dž. Eliot, da jezik možemo obogatiti samo u životu i u narodu, a rješenje je vjerovatno u mjeri s kojom se jezik stilizuje, tako da bude i dovoljno životan i dovoljno oplemenjen. Kultura, to je mjera, kažu Francuzi.
Na moju veliku žalost, mada volim ljude koji lijepo pričaju (tom Hasanovom daru u »Dervišu i smrti« posvetio sam dosta prostora)34, ja nisam umio da usmeno ispričam neki događaj koliko-toliko organizovano, i sve do danas, cijelog života, toliko zapletem ono što hoću da kažem, da se ljudi s čuđenjem zgledaju, naročito ako hoću da kažem o onome što pišem. U početku sam bio nesrećan zbog te mane, kao da sam mutav ili gluh. Poslije sam uvidio da sposobnost pričanja i dar pisanja rijetko kad idu zajedno, i teško se nalaze kod jednog čovjeka, čak se, izgleda, isključuju. Svi dobri kozeri koje poznajem, nisu pisci. (Ivo Andrić je odgovorio jednom novinaru na vrlo jednostavno pitanje — koju knjigu nosi na ljetovanje: — Meni su do sada valjda deset puta postavljali to pitanje na početku leta. Nisam umeo da im odgovorim. Ima ljudi koji teško govore. Ja sam od tih. To je kao neka vrsta uzetosti. NIN, august 1972.) Kolokvijalno pričanje, neupotrebljivo u literaturi, osim za rijetke pasaže govornog jezika, shematski je vrlo jednostavno, sa zanimljivom fabulom (šta će se desiti?), ili sa duhovitom anegdotom (šta mu je odgovorio?), bez mnogih i dugih objašnjenja, bez uporednih tokova, sa brzim, uzgrednim objekcijama o mjestu, vremenu, društvenim okolnostima, psihologiji, da se ne bi ometao tempo i umanjivala napregnutost pričanja koje računa na vrlo malo elemenata, ponekad i na jedan jedini (zanimljiv obrt, zgodna igra riječi, iznenadno događanje i si.). Dugo sam griješio pokušavajući da u pisanju postignem život i svježinu neposrednog, govornog usmenog pričanja, dok nisam shvatio da je to pogrešan i krivo postavljen cilj.

Uticaji. — Čitao sam mnogo, oduvijek, od najranijeg djetinjstva, divne maštovite, humane Andersenove bajke, Zmaj-Jovine srdačne i jednostavne pjesme, uzbudljive romane Karla Maja, prekrasne, tople pripovijetke Laže Lazarevića, potresne romane Čarlsa Dikensa; sve što je odgovaralo djetinjem i mladićkom uzrastu. To je bila neutoljiva glad; često me i zora zaticala s knjigom. U kući smo imali divnu, veliku, lijepo uređenu biblioteku35, i ja sam sve svoje slobodno vrijeme, osim igranja, koristio za čitanje. Tako je najviše stradalo učenje, mada sam bio dobar đak, iako mi je u školi bilo dosadno.
U četvrtom razredu gimnazije pročitao sam Dostojevskog, »Bijedne ljude«, a onda i ostale romane iz izdanja sabranih djela predratne »Narodne presvete« iz Beograda. Zaprepastila me ta čudesna literatura koja mi je otkrila neslućeni i nepoznati svijet tajni ljudske duše, toliko isprepleten i toliko čaroban, da sam ostao zabezeknut. (Osjećao sam se tada kao Jevenrek koji je izumio mikroskop, kad je ugledao dotad nevidljivi i nepoznati svijet bakterija i mikroba.) Poslije sam se Dostojevskom vraćao neprestano, pa i danas ga čitam s interesom, uvijek nalazeći nešto do tada neotkriveno, neprestano oduševljen tim čarobnjakom koji je otkrio sve tajne književničkog zanata. Bio sam uvjeren, a i sada sam, da je to više nego literatura, nanovo oblikovani život. U romanima Dostojevskog je duboko saznanje i drsko otplitanje tajne čovjekove zapletene misli, slutnja nečega što živi i buja pod debelom korom skrivene ljudske psihe, otkrivanje metapsihologije, tajanstva što leži iza psihologije, koja je i sama tajna. Dostojevski mi je otkrio fascinantni svijet nagona, tako presudan za našu duhovnu aktivnost. Odbolovao sam tada jednog pisca, bio sam premlad za njegovu složenost, za njegovu demoničnost, za zaprepašćujuću sposobnost ronjenja do vrtoglavih dubina duše gdje se gubi dah i mogućnost učestvovanja. Ostao sam mu vjerni poklonik: osvojio me, opčinio, zarobio za cio život.
Pa ipak, ne mogu reći da je Dostojevski presudno i bitno uticao na mene. Literatura kakvu je on pisao bila je možda moja daleka, možda i nesvjesna težnja, ali je nikad nisam ni pokušao ostvariti. Zašto? Zato što je to nemoguće. Dostojevski se ne može slijediti. Dokaz su pisci koji su to pokušavali, bez ikakva uspjeha. (August Cesarec je, recimo, najmanje svoj i najmanje uspješan kad slijedi Dostojevskog, kao u »Carevoj Kraljevini«), Dostojevski roni u dubinu gdje svako drugi gubi dah, prodire u tajnovito, traga za neispitanim prostorima ljudske psihe, a to se ne može naučiti.
I mahala u kojoj sam stanovao ostavila je u meni duboka traga. Kad je televizija Sarajevo snimala emisiju »Savremenici« o meni (tri puta je stavljena na program i tri puta skidana), nisam znao da nađem kuću u kojoj sam rođen, toliko je mahala izmijenjena; ništa nije ostalo od nekadašnjeg sirotinjskog izgleda, potleušica, mutvaka od pleha i letava. Rudari su imali mnogo djece, i to im je bilo jedino obilje, u svemu ostalom su bili bijedni. Volio sam zaista te ljude kojima je društvo oduzelo sva prava, učinivši ih parijama, a oni su iz očajanja svoj položaj činili još težim. Kad nisu pili, bili su mekani i dobri ljudi. Rano me je privukla njihova teška sudbina.
Počeo sam, naravno stihovima, u drugom razredu gimnazije (današnji šesti razred osnovne škole). Mirnim, netemperamentnim dvanaestercem (pokušavajući da oponašam Vojislava Ilića, koga sam tada najviše volio), bugario sam nad tužnom sudbinom ptice zatvorene u kavezu. Tu pjesmu sam pokazao samo starijoj sestri, koja me pohvalila, ali mi je njen kiseo izraz lica rekao pravu istinu. Zabrinuto mi je rekla da ne bi valjalo da se bavim poezijom; pjesnici umiru rano, od tuberkuloze. U četvrtom razredu gimnazije bio sam u redakciji jednog đačkog lista, pisanog rukom, u tri-četiri primjerka. Sjećam se i jedne moje objavljene priče sentimentalnog sadržaja, o staroj Ruskinji, emigrantkinji, koja umire dok svira na klaviru za vrijeme prikazivanja filma o nekoj strasnoj ljubavi dvoje mladih. Kao gimnazijalac petog razreda, s burnim pubertetom, introvertan, upućen na sebe i na knjige, počeo sam, uvijek pod nečijim uticajem, da bilježim portrete i sudbine iz svoje mahale.
Gotovo u isto vrijeme kada sam se upoznao sa Dostojevskim, pročitao sam »Žerminal« Emila Zole, i oduševio se tom surovom slikom teškog rudarskog života. Pa to su moji tušanjski rudari: sve je isto, i sirotinja, i uskraćene nadnice, i piće, i katastrofe u rudniku, i strašne smrti u zatrpanim oknima. Pamtim: odjednom bi svako osjetio da se dešava nešto kobno, atmosfera se zgušnjavala, elektrizovala, pogledi ljudi bi postajali unezvijereni, strah bi se uselio u svačije srce, a onda bi se čulo: nesreća! Za razliku od »Žerminala«, bilo je nešto i beznadni je u ovoj bosanskoj rudarskoj sirotinji, možda i zato što je bilo manje otpora, pogotovu organizovanog. Jednog komunistu, stolara, robijaša, iz mahale, rudari su poštovali, ali su ga žalili što se žrtvuje zbog ljudske pravde čija je sudbina, po svoj prilici, vrlo tmurna.
Odlučio sam pod uticajem E. Zole, a onda i pod uticajem Maksima Gorkog (oko mene je bilo mnogo gorkijevskih likova i sudbina), da pišem o životu tušanjskih rudara. Pri tome, nije bila nevažna ni moja rana marksistička orijentacija, što je došla neposredno poslije religiozne egzaltacije, što je trajala nekoliko mjeseci u mojoj četrnaestoj godini. Ispisao sam mnoge sveske, ispunio ih crticama i pričama o rudarima, i na drugoj godini studija poslao sam neke od tih zapisa Živku Milićeviću, uredniku »Politike«. On mi je sve to vratio, s objašnjenjem da to nije za »Politiku«. Uvjeren sam da je Živko Milićević bio u pravu, jer su ti zapisi sigurno bili slabi i neupotrebljivi. Ali je to odbijanje na mene djelovalo poražavajuće, ne zato što mi radovi nisu objavljeni, već što sam izgubio svaku sigurnost, i vjeru u svoj smisao za pisanje, i u opravdanost teme koja me interesovala iznad svega. Po nesreći, gotovo u isto vrijeme napisao sam i poslao časopisu »Gajret« kritiku pjesama Hamze Hume. Bilo je to grubo odbijanje poezije koje se ne tiče pravi, krvavi život, i humane stihove sa ploča istočnih nazvao sam prevarom. Naravno, nisu mi to objavili, ali su mi od tih dana ostale žive simpatije za angažovanu socijalnu književnost. Tada, 1932. potpuno sam prestao da pišem, i prošlo je mnogo vremena dok sam uzeo pero u ruke: tek 1944. godine napisao sam pripovjetku »Žrtva« i tri reportaže o zločinima SS-ovaca na Majevici u listu »Front slobode«, a 1945. godine sam objavio pripovijetku »Pjesma u oluji« u časopisu »Naša književnost«, u Beogradu36. Ta obeshrabrenost, klonulost, nevjerovanje u sebe, ostavili su traga na meni sve do danas. Zato sam počeo kasno da pišem, zato sam nesiguran u sebe, zato svakom poslu prilazim kao početnik, strahujući od negativnog suda. Zanimljivo je kako sam 1959. sklopio ugovor s izdavačkim preduzećem »Svjetlost« o štampanju prvog romana »Tišine«. Insistirao sam na tome da se u ugovor unese klauzula koja me obavezuje da roman predam do određenog datuma, inače sam obavezan da plaćam kaznu od 5000 dinara za svaki dan poslije ugovorenog roka. Izdavač nije htio da pristane na tako čudan zahtjev, ali sam ja bio uporan, i ugovor je tako potpisan. Nikome nisam objašnjavao svoju muku i strah da bih, bez neke izuzetne prisile, produžio pisanje romana do sudnjeg dana! Mada je potpisao takvu sankciju, izdavač (direktor »Svjetlosti«, Vlado Knor) nije namjeravao da je primijeni. Ja to, naravno, i srećom, nisam znao, i predao sam rukopis na vrijeme. Kad je izašao iz štampe moj prvi roman (»Tišine«), ja sam imao pedeset i jednu godinu! Niko nije znao koliko sam strahova pobijedio u sebi dok se nisam usudio da izađem pred čitaoce. Taj moj grč se vidi i na kompoziciji i na stilu romana, koji je ostao stegnut, nerazvezan, neoslobođen, nedorečen. Docnije mi je pisanje bilo lakše, mada još uvijek strepim od susreta s čitaocima.
U vrijeme kad sam tražio svoj put u literaturu, susreo sam se s Tomasom Vulfom i njegovim divnim romanom »Pogledaj dom svoj, anđele«. Oduševio me taj čudni pisac koji je nastojao da izrazi potpunu sliku života, totalitet koji izmiče mnogima. Govoreći o velikoj petorici američkih romansijera, svojih savremenika, Tomasu Vulfu, Viljemu Fokneru, Erskinu Koldvelu, Ernestu Hemingveju, Džon Dos Pasosu, Fokner je rekao da Vulfa stavlja na prvo mjesto, jer je pokušao nemoguće — da prikaže cjelokupnost životnog zbivanja. Kod Vulfa me oduševljava analitičnost pričanja, uočavanje svih osobina svojih likova, i dobrih i zlih, i pozitivnih i negativnih, čime je ostvario punoću i uvjerljivost slike. A uz tu analitičnost i svestranost panoramiranja životnog sektora pisac je sačuvao toplinu kazivanja i svesrdan odnos prema svojim likovima. Po tome je možda i najbliži Dostojevskom.
U pogledu jezika sposobnog da izrazi apstrakciju i da se sublimiše u intelektualni ili emocionalni izraz, najviše sam učio od muslimanske narodne balade i od Njegoša. Najsublimniji izraz cjelokupne naše narodne poezije a možda i našeg jezika uopšte nalazi se u baladi »Omer i Mejrema«:

Đul miriše, mila moja majko,
čini mi se Omerova duša.

a najmisaoniji kod Njegoša:

Što je čovjek, a mora bit čovjek!
Tvarca jedna te je zemlja vara.

Nepojamnu slast pričanja osluškivao sam i lovio kod mojih bosanskih zemljaka koji posjeduju neponovljivu vještinu usmenog kazivanja. Ta vještina se sve više gubi, pod uticajem novina, radija, televizije i političkog jezika, koji postaje sve korozivniji.
Ovo što sam naveo, nije, naravno, jedino što je uticalo na mene. Pomenuo sam samo najizrazitije pisce i pojave koji su uticali na moje formiranje. Ostao sam dužan mnogim knjigama i autorima koji su mi pomogli da naučim ono što znam, da od bezbroj struja stvorim vlastiti curak, ne znam koliki ali svoj. Ne mogu reći da je iko presudno uticao na mene: kao najvećeg romansijera priznajem pisca koji se ne može slijediti i od koga sam mogao preuzeti samo nekoliko idealnih saznanja:
da čovjek nije ono što izgleda, da su zlo i dobro često veoma bliski, da je nemoguće dospjeti do dna čovjekove duše, da literatura vrijedi samo ako teži nemogućem;
nisam ostvario svoju najveću želju — da napišem bosanski »Žerminal«, jer nisam vjerovao u svoje snage;
jezik za kojim sam težio, još uvijek tražim; moji veliki uzori su ostali nedostignuti;
nisam ostvario spontanost i slatkoću kazivanja bosanskih usmenih pripovjedača.
Ali čovjek nije ono što bi želio da bude, već ono što od njega može da bude koliko mu omogućava njegov lični dar i napor da usvoji makar dio bogatstva tradicije naroda i čovječanstva.

Pisanje u ratu. — U toku rata nisam objavio ništa (osim navedene pripovjetke i reportaže), odnosno pisao sam ono što je bilo neophodno, kao što je političko-publicistička djelatnost U ljeto 1943. godine, kao član Agitpropa oblasnog komiteta za istočnu Bosnu, po želji, odnosno naređenju pokojnog Hasana Brkića, tadašnjeg sekretara Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu, napisao sam letak narodu i borcima sa pozivom u borbu protiv okupatora. Kad sam donio tekst, Hasan se namrštio, a onda počeo glasno da se smije. —Kome je ovo namijenjeno? — upitao je začuđeno. Ja sam, naime, letak pisao mimo osvještanog običaja, drugim riječima, s drugim argumentima, na drugi način. Izmijenio sam i rječnik i argumentaciju i uobičajeni red: to je bila euforična eksplozija, sa stihovima Demjana Bjednog o upornosti naroda koji se bori za svoju slobodu. — Zanimljivo, ali neupotrebljivo — rekao je Hasan. Pokušao sam da objasnim svoju namjeru da izbjegnem ponavljanje, ali mi na kraju nije ostalo ništa drugo nego da pišem varijaciju vječnog letka, sa istim parolama, istim motivima, istim adresantima (radnici, seljaci, poštena inteligencija; smatrao sam da sve treba nazvati poštenim ili izostaviti tu oznaku, jer je i među radnicima i seljacima bilo i poštenih i nepoštenih, i pristalica i protivnika NOB; zašto izdvajati samo intelektualce?). U ozbiljnom razgovoru Hasan mi je objasnio suštinu i politiku političke propagande. Ona se sastoji od nekoliko premisa (svega nekoliko, nikako previše!) vrlo jednostavno formulisanih i jednostavno argumentisanih, jer su upućene širokom krugu ljudi. Leksika i stil ne smiju se proizvoljno i olako mijenjati. Ponavljanje znači sigurnost, unosi mir u onoga ko čita ili sluša, navikava ga da se kreće u krugu poznatih pojmova i spoznaja, a to je vrlo važno za psihološku ubjedljivost i za sugestivnost djelovanja. Stavljanje prevelikih misaonih i obrazovnih zahtjeva na one kojima se obraćamo, znači mogućnost da ih obeshrabrimo i na prvom koraku pasiviziramo. Ili je nerazuman potez — da se jedna masovna partija obraća uskom krugu ljudi, a to bi bilo odvajanje od naroda. Na moju primjedbu, da je to tehnologija i psihologija molitve, odgovorio je da je to u suštini tačno, i da tu činjenicu ne treba olako ironizirati. Naše parole, s našim, socijalističkim sadržajem postigle bi maksimalno dejstvo kad bi bile u stanju da ostvare i postignu jednostavnost, ubjedljivost, automatizam i spontanost molitve, ali to nije lako, jer molitva aktivira podsvijest; mi računamo na svijest. Istinitost, generalna i suštinska, treba da učvrsti povjerenje u partiju i njenu liniju. Lična nota i proizvoljnost u političkoj agitaciji izazivaju podozrenje; metodični shematizam stavova je garancija njihove racionalnosti i opravdanosti, kao i saglasnosti većine u pogledu prihvatljivosti. Sva čovjekova uvjerenja, pa i politička, proizilaze iz životne prakse, iz potrebe, a potrebu stvaraju emocije, i o tome treba voditi računa, naročito u višim oblicima društveno-političke propagande, a posebno u složenijim oblicima ideologije, kao što je umjetnost, ali u direktnoj političkoj praksi i u formulisanju političkog programa, sinteza zajedničkih ciljeva treba da bude izražena racionalno, kao zahtjev i sigurnost koji ne zavise od emotivnih stanja, od želje, nade, mržnje, ma koliko nas pokretale, već od zakonitosti društvenog razvitka.
Prenerazila me promišljenost i uvjerljivost te argumentacije o kojoj nisam razmišljao i koju sam prvi put čuo tako inteligentno objašnjenu. Poslije dvadesetak godina formulisao sam sistem razlika između politike i umjetnosti, u članku »Politika i književnost«.37
1943. godine napisao sam u prvom broju »Oslobođenja«, štampanom ručnom štamparijom u selu Trna vi kod Bijeljine, članak-bilješku o pravoslavnoj crkvi u SSSR-u, prema podacima koje sam čuo na radio-stanicama Moskva i Slobodna Jugoslavija, I nije mi to bilo ni teško ni čudno; važno je da smo mislili da je potrebno i korisno.
U prvim partizanskim brojevima »Fronta slobode« 1944, objavio sam jednu pripovijetku i tri reportaže o zločinima 13. SS-divizije nad narodom majevačkih sela, užasnute napise o neviđenoj surovosti naših ljudi nad našim ljudima. (U 13. SS-diviziji, koja se zvala i »Handžar-divizija«, samo je komandni kadar bio njemački), o zvjerstvima nad nevinim srpskim seljacima, uglavnom ženama i djecom sela Vakup. (Ni danas ne shvatam da je potrebno o zločinima pojedinih nacionalnih grupa u NOB govoriti vrlo obazrivo. Zar istina ma kakva da je, ne bi bila korisnija? Zar ne bi doprinijela da se ne ponovi ono što je bilo? Opasnost da se jedna nacija zlonamjerno identifikuje sa svojim zločincima daleko je manja od opasnosti da iz nepočupanog korijena zla izrastu nove mladice. Znam da je neugodno kopati po ranama, naročito starim, ali su, recimo srpski književnici najviše učinili na raskrinkavanju i osudi četnika. Ostali pisci, s časnim izuzetkom Ivana Gorana Kovačića, nisu rekli svu istinu o svojim izdajnicima. Iz ove kože se ne može, i svima nam ostaje da ponesemo svako svoj teret i svoju sudbinu, baš zato što ne možemo i nećemo da se identifikujemo sa zločincima i što osuđujemo sve zločine nad ljudima i nad narodima. Stid i nacionalni kompleksi, zbog kojih ćutimo„ neće nam mnogo pomoći: istorija se ne može izbrisati ni izmijeniti. Svi obziri i sve maske uopštavanja, od kojih pate i naše literature i naša istoriografija, i naša politička praksa već su urodili negativnim posljedicama, jer se krivice nisu obilježile, pa se javljaju nepravedne revandikacije i pojave koje nismo očekivali, bar ne u ozbiljnijem broju, i nikako kod mladih. Ništa nije dobro što ostane neobjašnjeno, niti se istorija gradi na prećutkivanju. Samo bi zlonamjerni mogli pomisliti da je riječ o odmjeravanju istorijskih krivica,’ pojava je bitno klasna, i tako bi je trebalo i objašnjavati. Naši kvislinzi su, svjesno ili nesvjesno, bili udarna snaga buržoazije, i bilo bi zanimljivo s tog klasnog, društvenog i sociološkog stanovišta izučavati pojavu ustaša, četnika, slovenačkih bjelogardista, muslimanskih handžarovaca i dr.)

Pisanje poslije rata. — Prva moja poslijeratna pripovijetka, s temom iz NOB, »Pjesma u oluji«38, objavljena je u svesci septembar—decembar 1946. časopisa »Naša književnost«. Bio je to, u stvari, fragment nedovršene veće cjeline o rudarima-partizanima, što se vidi iz naznačenog naslova u zagradama »Doljanski rudari«. (Dovršio sam po tom materijalu filmski scenarij »Rudari«, ali film nije snimljen, čini mi se zato što scenarij nije vredio.) U tom objavljenom odlomku, melodramatičnom i dosta lažnom, govori se o partizanu koji pjeva, smrtno ranjen, dok oluja bjesni, naravno. Uskoro je u istom časopisu štampana i moja druga pripovijetka »Prva četa« o partizanu koji se žrtvuje da bi druge spasao. Poslije prelaska u Sarajevo 1947., napisao sam pripovjetku »Tuđa zemlja«, koja je objavljena u časopisu »Brazda«. Kad je osnovana Akademija za pozorište i film u Beogradu, kandidatima koji su polagali prijemni ispit data je tema da dramatizuju tu pripovijetku.
1947. godine u maloj biblioteci Sarajevske »Svjetlosti« štampana mi je pripovijetka »Uvrijeđeni čovjek«. U dobronamjernoj bilješci koju je napisao urednik Dušan Đurović (»Mehmed Selimović«) piše: »Pojavio se kao zreo i oformljen pisac koji svojim stilom, punim ličnih raspoloženja, interesantno i uspješno obrađuje motive iz narodno-oslobodilačke borbe«… »Te događaje, koji su doživljeni lično i neposredno, pisac daje impresivno, realistički i skoro nekako intimno«… »Selimović je pribran i hoće da vidi sve oko sebe onako kako je, zato njegovom oku ne može da umakne ni kukavičluk, koji je… kod boraca opasan i može da djeluje teže nego sva paklena teška oružja. Istina, i na sreću, takve pojave su među borcima rijetke, ali on, radi istine, preko njih pravi svoj umjetnički prerez. U svom pričanju pisac nema suvišnih riječi i opisa, ton mu je miran, jednostavan, sličan kazivanju istoričara, ali kad treba, kad to zahtijeva situacija činjenica i situacija pričanja, on umije da pređe u uzbuđenja i emociju, služeći se, katkada, da bi ih pojačao, i elementima prirode i prirodnih pojava«. Zanimljivo je da pisac bilješke piše kako M. S. »već stoji pred objavljivanjem svoje prve zbirke«.

U oluji. — Zaista, zbirku pripovijedaka, pod nazivom »U oluji« predao sam IP »Narodna prosvjeta« u Sarajevu 1948. godine. Ta zbirka, moj prvenac, doživjela je čudnu sudbinu. Dugo nije bilo nikakva odgovora od predstavnika preduzeća, a onda sam obaviješten da jedan pjesnik čita po kafanama poraznu recenziju na moju zbirku koja je još bila u rukopisu i koju su mu urednici »Nar. prosvjete« dali, s namjerom da me unaprijed napadne i onemogući. Ogorčen ovakvim nekorektnim postupkom, nečuvenim po svojoj zlonamjernosti, zatražio sam objašnjenje i odgovor u pogledu rukopisa: da li ga primaju ili ne primaju. Nekoliko mjeseci nije bilo nikakva odgovora, a onda na moje insistiranje, rekli su mi da je rukopis izgubljen! Većinu rukopisa sam tako definitivno izgubio, jer je sve bilo prekucano samo u jednom primjerku, jer sam bio toliko siromašan da nisam imao mogućnosti da dam rukopis na prekucavanje. Poznanici su me savjetovali da preduzeće tužim sudu, ali ja nisam imao energije ni nerava za to pregonjenje. Bio sam i panično uplašen tom nečuvenom zlobom, jer nisam mogao shvatiti da ljudi iz čista mira mogu željeti da nekoga upropaste, ili bar onemoguće. S tim ljudima (ne navodim im imena, jer su neki već mrtvi) nisam ranije imao nikakvih sukoba, čak sam s mnogima od njih bio u najboljim odnosima. Kao s pomenutim pjesnikom, recimo. S njim sam, ranije, punu godinu dana radio poučavajući ga osnovama literature i poezije. Zajedno smo redigovali i njegove dvije zbirke pjesama, i ja sam napisao povoljne recenzije za obje, pa su štampane, a on je primljen u udruženje književnika. Valjda opterećen dobrom koje sam mu učinio, vratio mi je zlim. I nije stao na tome. Poslije me javno napadao za sve što sam učinio. Shvatio sam to kao teret duga koji nije mogao da vrati drukčije nego pakošću, jer je uskoro postao poznati pjesnik a ja sam ostao anoniman, i nije mogao podnijeti misao da ga je toliko zadužio čovjek bez značaja. Preostale pripovijetke iz te izgubljene zbirke dugo nisam smio da objavim u knjizi, toliki je bio moj strah od ljudske zlobe. Tek 1970., kad sam pripremao svoja sabrana djela povodom 60-god. života, Risto Trifković me nagovorio da ih štampam, ako ništa a ono kao dokaz kako je u njima, neposredno poslije rata, bilo malo soc-realističkih elemenata.
Poslušao sam ga, i unio ih u zbirku »Djevojka crvene kose«.

»Prva četa«. — 1950. godine Novak Simić (tadašnji urednik Male biblioteke Izd. preduzeća »Zora«, Zagreb) ponudio mi je da štampa manji izbor mojih pripovijedaka. Te godine izašla je iz štampe moja prva zbirka, »Prva četa«, u kojoj su bile tri veće pripovijetke: Prva četa, Uvrijeđeni čovjek, i Veliko srce. U popratnoj bilješci Novak Simić piše o M. Selimoviću: »Neposrednost kazivanja, plastičnost crtanja događaja, svježina izraza, bogat i lijep jezik, u kojem izbjegava turcizme (inače tako drage bosanskim piscima) osobine su Selimovićeve proze, koje ga stavljaju u prve redove naših mladih pisaca iz Bosne«. Osim ovog susreta s Novakom Simićem iz 1950., i gesta pažnje na kojem sam mu zahvalan, imao sam s njim još jedan jedini dodir: 1965., kad sam izabran za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, N. Simić je napisao u »Vjesniku« poveći članak u kojem me je napao, nazvavši me mediokritetom, samo zato što sam izabran za predsjednika Saveza. Naknadno, s romanima »Derviš i smrt« i »Tvrđava«, morao sam da opravdam svoj izbor.

Prvi roman. — Od 1951. do 1961. godine nastupio je period ćutanja. Malo obeshrabren, malo nezadovoljan onim što sam pisao spremao sam se za veliki obračun sam sa sobom. Još uvijek nespreman za roman o ubijenom bratu, pisao sam druge stvari. 1961. objavljen je roman »Tišine«. Poslije izlaska iz štampe, kritika dugo vremena nije obratila pažnju na roman. A onda je jedan mladi kritičar napisao recenziju u »Književnim novinama — kratku ali veoma sadržajnu: pisac »Tišina« M. Selimović je veoma pismen, kaže se u toj bilješci, ali, na žalnost, bez ikakva talenta« I pored nekih povoljnijih mišljenja, rđav glas o »Tišinama« je ostao: javlja se čak i krajem 1965. (u vrijeme kad sam dovršavao »Derviša«): »Selimović nije dao maha m čulima ni opažanjima. On kao da nikad nije do kraja, u privatnom životu, upoznao ljude o kojima piše«. 1973. godine, u studiji o mome cjelokupnom djelu, »Činiti i biti«, Kasim Prohić se najviše zadržao na »Tišinama«, daleko više nego na »Dervišu« i »Tvrđavi«, vjerovatno zato što je lakše analizirati nedorečenu stvar: kritičar se kreće komotnije, neobaveznije, s manje obzira, širi mu je manevarski prostor negacije, stil je sočniji i uvjerljiviji. A ja sam naivno mislio da sam osvojio pravo da kritika da prednost mojim boljim djelima i ako ne da zanemari ona koja sam prevazišao, a ono bar da da više prostora zrelijima. Tako su »Tišine« grijeh moga početka, i ostale bi u oku svakome i kad bih ne znam šta napisao. Pa, neka ih; bez tog mucavog, nesigurnog započinjanja, ne bih mogao učiniti ništa. Ne možemo odmah učiniti drugi korak. A kritičarima »Tišine« daju mogućnost da me žestoko ispreskaču i tako se namire za pohvale koje obično daju »Dervišu«.
1962. godine izdao sam zbirku ranijih pripovijedaka »Tuđa zemlja«, kojoj sam dodao kratki roman »Magla i mjesečina«, moje artistički najuspjelije djelo. Zoran Gluščević ga je dočekao oduševljeno i nazvao ga remek-djelom naše partizanske književnosti. Pohvalio ga je i Risto Trifković. On je oduševljen »tom gustom monološkom poemom u kojoj sve se događa u ljudima, u njihovim nerazgovijetnim slutnjama, osjećajima, narodnim misaonim usredsređenjima…« Sva ostala kritika je ćutala.39
Tada mi je bilo žao, a sad mislim da je kritika bila u pravu: roman je stegnut, neopušten, nerazvijen, u dijelovima, neprodubljen u psihologiji, s loše vođenom fabulom, bez određene ideje; jedino su dobri izvjesni fragmenti, među kojima nisu najbolji fragmenti o izgubljenom bratu.
Iako sam u »Magli i mjesečini« tražio potpuno nov način slikanja likova, da svaka ličnost govori sama o sebi, u domenu svoje vlastite psihologije, svojim individualnim jezikom, niko, osim Gluščevića i Trifkovića, nije zapazio tu novinu postupka, a niko je nije analizirao. O meni je bilo stvoreno jedno mišljenje, koje ni »Magla i mjesečina« nije razbila; da sam krut, racionalan, hladan, anegdotičan. A sve je to bio samo privid (mada je bilo tačno), zato što sam suprotnost svemu tome, zato što sam suzbijao i krio svoje prave osobine, razgrađenost, iracionalnost, emotivnost, misaonu apstraktivnost, ta uvriježena a netačna moja karakteristika ponavljala se neprestano u mišljenju kritičara (od Almanaha bosansko-hercegovačke proze Salka Nazečića do Antologije b. h. proze Maka Dizdara), i već sam se bio naviknuo na sve to. Zapravo, mirno sam čekao svoj trenutak.

Derviš i smrt. — Krajem 1944, godine, strijeljan je u Tuzli moj najstariji brat, partizan, oficir komande Tuzlanskog vojnog područja, presudom vojnog suda III korpusa. (Imena ne navodim, iako ih, naravno, znam; oni ne znaju, ili se ne sjećaju šta su učinili mome bratu i meni, uvjerio sam se u to nedavno kad mi je jedan od njih pružio ruku a ja nisam prihvatio, i on je začuđeno pitao neke moje prijatelje zašto se to ljutim na njega?) Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijeli sve stvari iz stana, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da se vrati u Tuzlu. Kad sam čuo da je Šefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim, i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e koji je moga brata odvezao na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka, Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je: — pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drukčije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatan, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice: svi smo osjetili da su se desile stvari koje nikad nismo mogli očekivati. I nije riječ o smrti nekog od nas, na to smo bili spremni, sedmoro nas je bilo u revoluciji, već o tako užasnoj nepravdi, bez razloga i bez smisla…
…Ovdje moram da zastanem. Pišući prethodne rečenice, bio sam svjestan da nešto skrivam, jer mi je neprijatno i pred samim sobom. Tek kad me Darka upozorila da nije bilo baš sasvim tako (ona zna istinu, ispričao sam joj), nevoljno sam se zaustavio i prisilio se da još jednom u svijesti okrenem film događaja… Da, bio sam šokiran, ništa nisam mogao da shvatim, dan i noć sam proveo bez sna i bez hrane, plačući, ne znajući šta ću od sebe, jer je sve moje dovedeno u pitanje. A sutradan, jedan jedini dan kako sam čuo za bratovljevu pogibiju40, pet-šest dana poslije strijeljanja, trebalo je da održim neko predavanje, već ranije najavljeno plakatima. Nisam ga otkazao. Ne znam šta sam i kako sam govorio, ali sam govorio. I eto, baš to pokušavam da zaboravim, da sam htio da govorim, da sam mogao, da sam imao snage da govorim, da se nisam kao čovjek, kao brat pobunio protiv te neprirodne obaveze koju sam sebi nametnuo. Utoliko je moj postupak neshvatljiviji: da je to neko zahtijevao od mene, sve bi bilo jednostavno, kao tablica množenja. Ovako je košmar. Patio sam kao nikad u životu, a pokušavao sam da ostanem u kolotečini koju sam smatrao jedino mogućom, jedino ljudskom. Čak i poslije tog neljudskog čina! Htio sam, valjda, da razdvojim te dvije sfere, privatnu i opštu (kao da je to mogućno!). Možda sam se plašio da raskinem sa sobom onakvim kakvim me je stvorila revolucija, možda me vukla inercija: kako ću raskopati sebe cijelog? Možda sam mislio da nemam prava u tolikim smrtima svoj gubitak uzimati kao razlog da napustim revoluciju koja je postala smisao i suština moga postojanja. Ne mogu ništa određeno da kažem, ali sam možda pokušavao da sebe ranjenog i njega izgubljenog izmirim sa revolucijom koja jede svoju djecu. I eto, pokušao sam da idem istim putem, kao da se nije ništa dogodilo, nisam izašao iz partije, nisam okrenuo leđa svemu što sam bio, ali ništa time nisam riješio, bivalo mi je sve teže, ono predavanje je postala moja mora, moj užas, i ni do danas se nisam oslobodio mučnog osjećanja na tu Čudnu krivicu. Platio sam tu neshvatljivu zaluđenost teškim mukama docnijeg, sve težeg raskola sa sobom bivšim.
Da nisam imao nikakva dodira sa književnošću, takva tragedija bi me navela na misao da nekome, u vidu pisane ispovijesti, saopštim svoju muku. Takva primitivna i uprošćena motivacija želje za pisanjem u krajnjoj liniji je i najprirodnija. Začudo, kod mene je sve bilo mnogo komplikovanije: ukoliko sam više mislio na ubijenog brata (a mislio sam neprestano, Čak sam pokušao da pobjegnem od te misli i od mjesta nesreće, i u novembru 1944. godine sam prešao u Beograd), utoliko sam manje nalazio u sebi snage da to iskažem. Čak sam, da bih ostao živ i normalan, počeo nasilno da se okrećem drugim sadržajima: prisilio sam se da se, umjesto svome bezizlazu, svojoj dramatičnoj dilemi, okrenem svome nekadašnjem oduševljenju, partizanskom. To je bio moj pojas za spašavanje, sedativ koji me držao da ne tonem, varka kojom sam pokušao da skrenem svoj unutrašnji pogled s ponora koji se stvarao preda mnom. Ili da sam sebi dokažem da moj sudbinski zaokret, da sva moja odanost bez ostatka, da moj bezmjerni zanos, nisu bili obična greška. Plutao sam po olujnom moru svoje moralne pometenosti, grčevito se držeći za razbijene ostatke svojih ranijih oduševljenja. U početku mog pisanja su partizanske teme žrtvovanja za druge. Sigurno nisam slučajno nailazio na takve isusovske teme, vjerovatno sam pokušavao da obogotvorim svoju muku, da joj dam viši smisao: za veliki cilj neophodne su velike žrtve. I svoju sam u to ubrajao. Ali se moja muka nije dala ni odagnati ni olakšati, efekat varke, ni kao lijek za mene ni kao književni rezultat, nije bio naročit, pa sam prestao da pišem.
Nakon toga sam zapao u druge krize i nevolje, pa sam se ponovo prihvatio pisanja, pokušavajući da izmucam temu o ubijenom bratu, na žalost slabo i anemično: bio sam suviše blizu događaja, još opijen njegovom vrelinom, bez psihološke i emotivne distance, i sve je ispalo suviše privatno, suviše pamfletski, divlja tužaljka koja se samo mene ticala. Tada sam uvidio i to da sam nezreo i zanatski nesposoban da iskažem tako složenu materiju, nesagledivu i neuhvatljivu za moje diletantske mogućnosti. Zato sam, s upornošću za koju nisam znao da postoji u meni, počeo da se pripremam da jednom, kad bilo u životu uradim taj posao koji je sve vise postajao moja opsesija. Ostavivši vremenu da neprestano premotava kanuru samog događaja, prvo sam se uhvatio ukoštac s jezikom, jer mije bilo jasno da je u mojim prvim radovima upravo jezik najslabija tačka. To je isto kao kad slikar ne bi imao smisla za boje. Vidio sam da se jezik ne da, ostaje krut i nesavitljiv, nepodoban za nijanse koje su mi izgledale značajnije od cjelovitih blokova. Godinama sam se borio za prilagođivanje izraza, posebno u nastojanju da iskažem složeniju misao i osjećanje, za sublimniji jezik, koji bi, bar donekle, bio u stanju da obilježi splet ponornih oluja i dilema, i teško uhvatljive dubine i žestinu emocionalnih eksplozija. Kod naših savremenih pisaca nisam u potpunosti nalazio ono što sam tražio. Mada prilično razvijen, jezik naše današnje književnosti je ili artificijelan, neživotan, apstraktan, prilagođen za izražavanje bizarnih stanja i za izražajni egzibicionizam (nadrealisti); ili suviše konkretan, pogodan za izražavanje vanjskih pojavnih oblika, čak i na veoma plastičan način, ali bez sposobnosti poniranja u dublje slojeve života i ljudske psihe (realisti) ili vrlo rafinovan, probran, savitljiv, barokno razuđen, bogat, pa ipak sav na površini, nepogodan za dramatične situacije a pogotovu za dijabolična stanja koja su se meni sve češće javljala kao doživljaj (Crnjanski) ili snažan, silovit, ekrazitne snage, jezik-usov, jezik-bujica, bojovni jezik koji raznosi protivnika, maksimalno izražajan u negaciji, ali suviše retoričan i knjiški, nepodoban za misaone finese, za sadržajnu i misaonu dubinu (Krleža); ili, miran, staložen, prodoran, iznijansiran, izbalansiran jezik, pogodan za opisivanje svakog mraka i čuda u čovjeku, pa ipak suviše miran, gotovo hladan za bure i nemire kakvi su se meni ukazivali, i trebalo je biti pisac najvećeg formata pa iz tog jezika izvući takva sazvučja i njime postići takvu snagu kao što uspijeva Andrić.
Morao sam pronaći ne bolji i ekspresivniji jezik, ni bogatiji, ni suptilniji, to bi bila smješna i nerealna ambicija, već jezik za moju ruku i moju dušu, koji će najbolje odgovarati onome što je u meni ključalo. Nisam znao šta tražim, samo sam nejasno naslućivao kakav to jezik treba da bude. Kad nađem, znaću šta tražim.
Uvjeren od samog početka (možda i pogrešno), da ću svoju životnu temu moći da obradim u obliku romana, odlučio sam da zanatski savladam tehniku romana. Najprije teoretski, u principu, a onda i praktično (»Magla i mjesečina«, »Tišine«, i nekoliko većih pripovijedaka poslužili su kao dobra vježba). Nisam mislio da će biti lako, ali nisam vjerovao ni da je tako teško. Godine i godine su prolazile, a ja sam se, kao s đavolom, rvao s nesavladivom strukturom romana: pisao sam i brisao, pisao i bacao, pisao i ostavljao u ladicu, ali nisam odustao. Zavidio sam slikarima koji i najveću sliku mogu da sagledaju jednim pogledom; pisac mora, neprestano, da drži bezbroj činjenica u glavi, bezbroj veza, bezbroj događaja, vodeći računa o sklopu dijelova, o dosljednosti likova, o mjeri i srazmjeri, o fabuli i ideji, o ritmu pojedinih rečenica i cjeline, o prvom i drugom planu, o glavnim i sporednim ličnostima i o bezbroj drugih stvari, međusobno toliko povezanih da se često ruši sve ako je pogrešno urađen jedan dio.
Oko 1962. godine ponovo sam počeo da se bavim svojom starom temom izgubljenog brata. Ali je do tog vremena građa bila odležala i mogla je podnijeti svaku obradu, a i tema je, u mojoj svijesti, dobila određeno usmjerenje, i savitljivost, i šire razmjere: od izvorišta je prošlo gotovo dvadeset godina, i u doživljaju nije više bilo sirove silovitosti ni prejake emocije. Sve je bilo izmeditirano, pretvoreno u moguće opšte iskustvo, kao odnos i sukob između ideologije i pozlijeđenog pojedinca. Tema je, dakle, univerzalna. A ipak je sve moje, nezaboravljena vrelina nije mi dopuštala da temu i motiv pretvorim u hladnu tezu. To nije u potpunosti lični doživljaj, ali je svačija mogućnost. Osnova idejne zamisli romana i jedina sličnost između moga života i romana ležala je u pitanju: šta sam ja poslije te osude, ožalošćeni i ozlojeđeni brat ili nesigurni, neuvjereni član partije? (U romanu je to izraženo ovako: »Šta sam ja sad? Zakržljali brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve?… jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? ili oboje?«) Tako je u žižu romana došao sukob ličnog osjećanja i političkog uvjerenja. To je stari sadržaj, možda je izvjesna novina u tome što je u Dervišu i jedno i drugo jednako jako. Naravno, izvan tog idejnog kruga, život i roman se potpuno razilaze, mada sličnih situacija, po smislu, ima mnogo. Zašto sam otišao u istoriju? Možda i zato što sam se plašio direktne faktografske silovitosti teme i privatne omeđenosti, koja bi me opet mogla povući u neželjeno afektivno reagovanje. A ja sam želio da iz nje izvučem njen univerzalni smisao.
Čitaoci su dobro primili »Derviša«. I kritičari, uglavnom svi. Ali čitaoci su mi važniji. Zahvaljujući novinama, radiju, televiziji, ponešto i časopisima, a vjerovatno i aktualnosti teme, moja djela i moje ime ušli su u uho i srca ljudi. Ponekad kao utjeha, ponekad kao nesporazum ali izgleda da ne može biti drukčije.

»Derviš i smrt«:

— Inkantacija — polaganje računa samom sebi, 1—5;
— o tajni pisanja, 7;
— relativnost ljudskog mišljenja, 5—6;
— 40 godina, krizno doba, strah od starosti što nailazi, 6:
— gola koža i go čovjek — iskrenost pred sobom;
— sukob Dogme i Života, 19;
— strah pred ženom — strah pred životom;
— potajno posmatranje žene, instinktivni interes, 26;
— opasnost gledanja.
— Lajtmotiv svih uspomena, kroz cio roman: djevojka iz mladosti.
— Hasan, to je život;
— moralni obziri još postoje u Nurudinu, 32—33;
— iskušenja, 34;
— provala života — đurđevska noć, 36—47;
— nepronađen a željan, 40 (u stvari: pronađen u podsvjesnoj želji);
— molitva — Dogma: bijeg u nelično, 53;
— susret s ocem — život, 63; on se brani ali mu njegov dotadanji život ne izgleda više čvrst ni uzoran, 69, 73—74;
— Ishak-pobuna; Nurudin hoće da je uništi u sebi.
— Nurudin bježi od djela i odluke: što god učini, prekršiće neki svoj derviški princip, 72;
— Nurudin i Mula-Jusuf: derviši su nepovjerljivi jedan prema drugome, 73;
— u hanu: prljanje bjegunca — strah od života, 77—79;
— otac je dio života, zato ga otura od sebe, tjelesni dodir izaziva sjećanje na djetinjstvo; stid zbog prirodnog osjećanja, 79;
— bratovljeva sudbina je poremetila sva njegova shvatanja, zato je zbunjen;
— brat je u osnovi svih događaja romana, to je osnovni element kompozicije, 84 (»Šta se to odjednom desi…«);
— želja za skitnjom: instinktivni prodor želje za životom, 86:
— muselim — bježanje od moralne obaveze, 90;
— Dogma i Vlast su suprotnost životu, 90—92;
— derviška naučena poslušnost, kajanje zbog pobune, 96;
— krug mehaničkih molitava —odbrana pred životom, 97;
— misao na djetinjstvo — bježanje od stvarnosti, 98; čak i misao o Ishaku pokušava da se smjesti u djetinjstvo.
— Zašto bi mu jedan Ishak mogao da objasni sve? 99—100; Zato što je svjestan da je nosilac pobune, kojoj on nikad neće prići.
— Derviški red je mislio za njega, 100, vođi ga svojim strogim statutom. Ne zna da misli sam, izvan ustaljenog reda, jer bi se našao u samom životu, 101:
— sve što se dešava, ružno je, 102, jer se ne može uklopiti u Nurudinovu misao.
—Polazeći na put traženja pravde za brata, zna da će biti sam, zato traži Hasanovo prijateljstvo. Hasan je željeni dio Nurudina, 109;
— »Kukavičluk nas je opsjeo, mislimo njime«, 122, ljudi se uvlače u sebe, ne kazuju svoju misao, boje se;
— primjedba o vremenu u kojem sporenja nema, jer ljudi nemaju svoje misli, pristaju na zajedničku; mišljenje je ubijeno;
— želja da se izgubi osjećajnost, da čovjek postane snaga, želja za vlašću, 110;
— Hasan brani čovjeka od vlasti, 110;
— Nurudin odbija razgovor o bratu, jer bi to bio razgovor o njegovoj ljudskosti, o moralnim skrupulama, on to izbjegava.
— Zbog ideologije ne želi da sazna istinu o Životu, čak odbija da čuje Hasanovo obavještenje, 115;
— da je pristao na Hasanov razgovor, ne bi se desila Nurudinova tragedija, ali se on zatvorio u svoju muku bez izlaza i riješio na mržnju i osvetu, 117;
— Nurudin voli red, bez reda život mu je anarhija; Hasanu je svejedno, 129;
— Derviš se plaši ostavljenosti i usamljenosti, jer je bez derviškog reda niko i ništa; napušten je potpuno kad ga ostave samog.
— Nurudin ne pristaje na Hasanov prijedlog da ustanu protiv Vlasti; on pristaje na pasivnost, na sudbinu, 138;
— slobodan čovjek misli, derviš vjeruje: slijepa zagnjurenost u pravilo osnova neslobode, 140, vjera važnija od čovjeka;
— želja za skitništvom — bježanje od ljudskih obaveza, 141:
— nervira ga Hasanova spremnost da brata spasava nevinog, jer to i njega obavezuje na akciju. Nurudin to smatra pobunom, a on se pobune plaši, 143;
— Hasan je sav u životu, u ljubavi, u strasti, 147:
— Nurudinova želja da odustane, 148, ali i želja da se ne pasivizira; on želi i status quo i promjenu, 150. U toj neprestanoj i protivurječnoj borbi ima i jakih tragova ljudskog, 158;
— strah od izdvojenosti, od isključenosti iz derviških redova, 159;
— sigurnost zbog derviškog poziva, a to znači i pristajanje na postojeći red stvari, 166;
— Nuradin se patetično zaklinje hrabreći se na akciju, jer se plaži Vlasti, 167;
— Kara-Zaim, bivši junak, slika je samog Nurudina, nekadašnjeg junaka koga je Vlast uplašila, zato ga i doživljava tako snažno, 172—173;
— ta dva bivša junaka sad traže zaštitu jedan od drugoga, 175;
— patološki bijes Nurudina protiv Muftije, oličenja moći, izvrnuti je vid straha od vlasti, 181;
— Muftija — blazirana Vlast, prezasićena neograničenom moći, nema nikakve ljudske vrijednosti, tako da je pretvoren u sablast: drži ga metafizička sila Vlasti; i njega i njegovu svitu srušila bi grupa hrabrijih ljudi kad Vlast sama po sebi ne bi imala neke nadnaravne elemente;
— akrobatika praznog govorenja Nurudinovog, 183; to je krajnje poniženje N.: on izvlači iz sebe zabavu, atrakciju, kalambur, a ne pravdu, logiku, ljudski razlog;
— događaji upućuju N. ljudskom cilju i putu, makar bio i žrtva, jer je neophodan kao pobuna, ali mu je konačna odluka pogrešna, 193;
— poslije toga opet se vraća iluzijama i varanju samoga sebe; sablasno vraća vrijeme, kao da se nije ništa dogodilo, tek će sve da bude: kapija smrti, 203. Tako se samo u mašti, u iluzornoj želji ponaša kao pravi čovjek;
— Nurudin blizu pobune, 205, užasnuto progledavanje.
— Ljudi čekaju šta će N. učiniti poslije kapije smrti, uvjereni da će dočekati pobunu ili ma kakvu ljudsku akciju, 206;
— tada je N. zaista čovjek. Prisutne naziva ljudima. Moli boga da se ne otruje mržnjom, osjeća šta mu je najveća opasnost, 208;
— Vlast vraća udarac zbog pobune. N. je ponosan pred Hasanom zbog svoga držanja, inače bi osjetio strah i kajanje.
— Četiri konjanika koja napadaju N. — Apokalipsa — simbol užasa, simbol i stradanja ljudskog, 217—218;
— N. je zatvoren zato što piše žalbu sudu: u sistemu strahovlade čovjek nema prava ni da se brani, 221;
— Vlast je nadnesena nad svim što čovjek čini. »Neuhvaćeni ljudi spavaju« 223, rijetko će ko ostati neuhvaćen. Zaprepaštenost nad životom kakav jest, 224; N. nije spreman da prihvati postojeći odnos surove kazne i nepostojeće krivice.
—Zašto ljudi ne vrište kad ih nevine vode prema kazni? Vlast je svemoćna, i spasa nema. Nada u spas je iluzorna, 225;
— Vlast svodi čovjeka na prabiće kojemu je nepotrebno sve što je centenijama učio, 227;
— N. se fizičkim bolom brani od duševnog, 228. Ali N. neprestano oživljava ne kao žrtva već kao Šejh koji strada slučajno, zabunom; odatle neprestana nada u oslobođenje. I u snovima izbjegava mjesto svoga stradanja i poraza, 231;
— u N. se javlja misao o odmazdi; čak i u zamišljenom razgovoru s Ishakom javlja se u njemu skepsa o pravednom rješenju spora, 242—245;
— napokon se vidi da derviš misli jednako kao i Vlast, 244;
— uzbuniti svijet u mraku podzemlja i tamnice, 245, organizacija Vlasti je sve savršenija i sve kobnija, svijet će postati mrak i podzemna tamnica, ljudi krtice, derviši čuvari podzemlja, 245;
— Mula-Jusuf čezne za ljubavlju, ali nosi u sebi mržnju zbog ubijene majke. Hasan mu vraća vjeru u život svojim povjerenjem, 267;
— Nurudin počinje da sumnja u prave krivce, 270—271;
— Nurudin poželi da je Mula-Jusuf zaljubljen u Kadinicu da tako ponizi Kadiju, da mu se sitno osveti, 278. Ali to je dječija faza mržnje. Odatle on brzo srlja u zrelu, punu odmazdu, kad odluči da se osveti.
— Nurudin muči Mula-Jusufa, nudeći mu tobože ljubav, a sluti da je on izdao Haruna, kuje mu psihološku zamku, prati njegove reakcije, lovi ga. Surovo traženje istine, 280—281. Izvrće mu dušu naizvrat, dovodi ga do ludila: derviši su surovi.
— Nurudinova mržnja se širi, 292, Nurudin ne želi više da putuje, ne misli više na skitnju ne vraća vrijeme u nepostojeće: učvrstila ga je mržnja, 296;
— prijateljstvo hadži Sinanudina i Hasana smeta Nurudinu, 306, jer to osjeća kao prijekor sebi.
— Nurudin osjeća želju za akcijom, za odmazdom, zato Alihodžino ponašanje tumači kao prezir zbog svoje pasivnosti, 305;
— mržnja je izlaz iz nedoumice, 312—313;
— Abdulah-ef. upozorava Nurudina da se čuva mržnje, 314;
— ljudi idu za tabutom iz sažaljenja i protesta, Nurudin misli da je to iz saglasnosti s njegovom mržnjom, 317;
— čak i grob kopa do tekije, da mu čuva mržnju, da se neprestano podsjeća na neprijatelje, 318;
— čak se i zaklinje na mržnju, 318;
— žalost Nurudina vraća mu poštovanje kasabe i Hasanovo prijateljstvo, 320, zato što je bio uvjeren kako je u nesreći ostao plemenit, 320;
— Nurudin je uvijek Derviš: on misli da je i u mržnji izvršilac više volje, 336. Želi da čin njegove osvete bude zeleni barjak nad gradom (vjerski barjak) 336;
— Nurudin je introvertan; Hasanov otac mu kaže: »Kriješ se«, 338.
— Ovo je i knjiga o ljubavi: Hasan i otac, Hasan i Dubrovkinja, Hasan i h. Sinanudin, Hasan i Nurudin, spahinica i mrtvi sin, Kadinica i Kadija, Nurudin i djevojka u mladosti, Nurudinov otac i Harun.
— Hasan se ne ljuti na razočaranje, nije ogorčen, smije se, sve prima kao žestoku šalu, 347. Utapa se u narodnu cjelinu, voli je i grdi, 348. Zavičajna ljubav, razumijevanje svega svoga, poštovanje tuđega, poređenje, 348;
— Nurudin zavidi Silahdaru na moći, biće u stanju da zadovolji svoju mržnju, 358. Spreman da updše dušu đavolu samo da mu da moć, 359. Tada mu pada na um misao da optuži dobrog Sinanudina: njegovo moralno razočaranje brzo napreduje; nikad se nije osjećao jači nego tada u zlu, 366.
— Nurudin pokopava u mislima ranijeg Nurudina, koji je vjerovao u blagost i praštanje, 372. On je sad racionalan, smišljen, opasan.
— Alijaga hvali njegovo poštenje, a on osjeća ogorčenje što su svi ljudi uzbuđeni zbog hapšenja hadži Sinanudina, a zbog njega i njegova brata niko ništa nije učinio, 373.
— Nurudin: »ja nisam njihov, ja sam svoj«. 373; »ja sam na božjoj strani«. Hoće da štiti pravdu (a čini nepravdu!). »Ne ustajem protiv vlasti, već protiv neprijatelja vjere«, 374.
— Nurudinu čak padne misao o ubistvu kad njegova sigurnost dođe u pitanje, 377.
— Nurudin računa na ljubav i pravdu kad plete svoju intrigu, 390. Računa i s pravednošću čaršinlija, hadži Sinanudin će biti spasen, a krivci će biti kažnjeni, 390. Ali: »Moram da namirim svoje račune!« To je njegov osnovni motiv, derviški.
— Čaršinlije se bune zbog stradanja hadži Sinanudinova, 396—397, Nurudin se instinktivno identifikuje s masom, 398. Ali brzo dolazi sebi i želi da ih zaustavi, da ih stavi u službu, 399.
— Nurudin neće da padne krivica na njega zbog pobune i zbog Kadijine smrti, nalazi alibi u izdvajanju, u bjekstvu iz kasabe, 401—402.
— Na čas se osjeća sam i tužan, 403, savjest mu je nemirna. A ipak želi da se desilo ono što je pripremao! 403—404. I opet preovladava vječni dogmatik u njemu: nije na strani zla, 405.
— Ostatak ljudskosti uvijek postoji u njemu: poslije svega što se desilo, Nurudin je »prazan i usamljen« 408; želi da se izmiri sa svijetom, jer se osjeća kao »pusta špilja« 409. Zlo ga uznemiruje, a želi ga.
— Nurudin i Mula-Jusuf vezani istim lancem mržnje i iste sudbine, 410.
— Nurudin želi vlast radi osvete, postaje Kadija, osjeća slast moći: siguran da se izvršila božja volja, 412;
— sjenka Nurudinova nad dolinom grada, 413: prijetnja protivnicima.
— Hasan upozorava Nurudina da se čuva Vlasti. Nurudin je uvjeren da će vladati po zakonu, savjesti i pravdi, 413;
— gradski prvaci vide sve pukotine u Nurudinovoj savjesti, i misle da im on postane oruđe, 414;
— pokidane veze s ljudima, 415;
— Hasan se brine o drugim ljudima, 417;
— za Hasana je ljubav jedina izvjesnost, u neizvjesnosti života, 420;
— što život postaje teži, Nurudin sve više misli na ljubav (Hasanova sestra), 421;
— Hasan i njegov otac se materijalno upropaštavaju da bi pomogli pogorjelcima, 422;
— Vlast je teška, Nurudin zavidi Hasanu.
— Pred opasnošću po sebe, Nurudin izdaje prijatelja, 436, a čuvao ga je za svoju nezadovoljenu i gladnu ljubav.
— Nije svjestan da će biti moralno mrtav ako pusti posljednju kotvu prijateljstva, 437. Pristaje zbog vječnog straha od Vlasti, 438;
— Nurudin je stao na istu ravan s Mula-Jusufom, sad su jednaki. »Na granici sam da postanem slomljen čovjek ili zvijer«, 439 (Jedino ne pomišlja da ostane čovjek, makar i stradao). Mula-Jusuf kaže Nurudinu da mu od okrutnosti i zla neće biti lakše, zna to po sebi.
— Mula-Jusuf se nadljudski spasava novoprobuđenom ljubavlju.
— Ljudi poštuju Nurudina zbog izdaje, misleći da je to dobročinstvo. On zna da je trebalo tako da učini, tada bi bio mučenik ali ne bi ispao hulja, 446;
— Njegova želja za životom je ogromna. Ali njegov život i ono što je on učinio od njega, nema nikakva smisla, 448;
— Sjećanje na veliku ljubav, pred samu smrt, 453; zbog nje izgubljene postao je tvrđi i neosjetljiviji, 458. Demoralisan surovošću, ranama, krvlju, nesigurnošću ovoga svijeta. Traži sigurnost u miru i tišini derviške tekije, zaklonjen stabilnošću derviškog reda i njegovim »vječnim« odredbama ideologije. Nije računao da ga Život uvijek može iznenaditi, a nesreću je dočekao nespreman, nezaštićen ljubavlju.
— Kraj: za Nurudina je njegova smrt kraj svijeta. Ljudski glas Što se javio u tami noći — to je zakašnjela nježnost što se javila u njemu. »Javila se zakašnjela nježnost. Potapa ga strah, jer je zbog takvog života i smrt besmislena kao i život«.
Bez ljubavi, svako je uvijek na gubitku.
Roman sam posvetio svojoj ženi Darki s velikom i nježnom posvetom, na koju Darkina skromnost nije pristala. Zato je ostalo ime najdražeg mi čovjeka: Darki. Kao znak, kao pečat, kao amulet.

»Tvrđava«. — Po idejnoj složenosti, po slojevitosti, po fakturi, po kompoziciji, po svim elementima romaneskne strukture, »Tvrđava« je mnogo jednostavniji roman od »Derviša i smrti«, i nije mu potrebno posebno objašnjenje. Pa ipak sam uz prvo objašnjenje stavio primjedbu kojom sam želio da ukažem na smisao romana (»Piščeva napomena«)
— ,Tvrđava’, roman, napisan u vremenu od 1967 — 1970.
Ovo je trebalo da bude roman o Mula Mustafi Bašekiji. Odatle dosta imena i podataka iz njegove „Hronike“. Ali dok sam pisao, nametnule su mi se druge ličnosti, naročito Ahmet Šabo, Mahmut Neretljak i šehaga Sočo. Prva glava je u početku (u prvoj verziji) napisana kao ispovijest Mula Ibrahimova, poslije sam sve prenio na Ahmeta Šabu.
,Tvrđava’ je pandan ,Dervišu i smrti’. Tvrđava je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka država, svaka ideologija.
Glavni junak romana, Ahmet Šabo, želi da nađe most do drugih ljudi, da izađe iz tvrđave, jer zna, razdvaja nas i uništava mržnja, održaće nas samo ljubav, ili makar vjera da je mogućno ma kakvo sporazumijevanje među pojedincima i zajednicom. Vođen tom vjerom i željom, on ostaje vedar i moralno čist.
Osim ,Derviša i smrti’ i ,Tvrđave’, namjeravao sam da napišem roman o Hasanu iz ,Derviša i smrti’, o vedrom čovjeku koji neobavezno misli i živi, trudeći se da ne čini zlo, a ponekad da učini i dobro, iako ne vjeruje da će ljudi ikada biti bolji. Odustao sam, bar zasad, od te namjere, jer želim da napišem roman o našem savremenom životu. M. S.«
Znao sam da je to neuobičajeno, i gotovo svi kritičari su to konstatovali! Naravno da sam znao da nije običaj komentari sat i vlastita djela. Učinio sam to i pored toga, iz više razloga. Možda je najvažniji razlog da to učinim, bilo često pogrešno tumačenje moga »Derviša« (bez obzira na dopadanje ili nedopadanje), zato sam u samom početku htio da stanem na put krivim interpretacijama »Tvrđave«. Osim toga znao sam da mnogi kritičari često i rado ponavljaju ono što pisac sam kaže o svom djelu. U odnosu na »Tvrđavu« to moje zapažanje pokazalo se kao sasvim tačno: u kritikama nije bilo nijednog krivog tumačenja. (Istine radi, treba reci da je misaona i sadržinska osnova »Tvrđave« znatno jednostavnija, ali predostrožnost nije smetala.)
U drugom izdanju sam izostavio tu Piščevu napomenu.

»Za i protiv Vuka«. — Zanimljiva je i sudbina ove studije. Ranije sam već objasnio svoj interes za jezik, a naročito za njegovu strukturu. Između Vuka i njegovih protivnika dugo se vodila rasprava o tome — ko stvara jezik: narod ili književnici? Vuk je odlučno odgovarao: jezik stvaraju seljaci, i nama ostaje samo da ga što bolje naučimo. Milovan Vidaković i drugi Vukovi protivnici govorili su da narod, seljaci, stvaraju jezik samo prema svojim potrebama; za ono što im nedostaje i što im ne treba, a to su »umozritelne misli«, za to i nemaju riječi. Zato nam je jezik siromašan i primitivan, zato su nam literatura i filozofija zaostali. Milovan Vidaković se obratio velikom tadanjem lingvisti Dobrovskom, i Dobrovski je presudio na štetu Vukovu. Vuka se to nije ticalo. Kad bi Dobrovski dobro znao naš pravi narodni jezik i narodne umotvorine drugačije bi govorio, rekao je. Naročito se, sa svojom poznatom oštrinom i upornošću okomio na Jovana Hadžića (Svetislava Cvetića) u poznatim utucima i učinio ga smiješnim za više od jednog stoljeća nakon prepirke.
Mene je interesovao i sam problem, jer nam je jezik zaista tvrd, seljački, nesavitljiv, konkretan, vezan za ovaj svijet, nepodoban za »umozritelne misli«, a činilo mi se da je na Jovanu Hadžiću i ostalim Vukovim protivnicima ostalo suviše mrlja. Razgovarao sam o tome s urednikom jednog izdavač-* kog preduzeća, i rekao mu da sam već napisao esej o tome. Pročitao je esej, objavljen u »Životu« i predložio mi da za njihovo preduzeće napišem kraću studiju o toj temi. Pristao sam, i potpisali smo ugovor. Kad sam nakon izvjesnog vremena napisao i poslao studiju, vratili su mi je s objašnjenjem da nije dovoljno bizarna, a da ću za rukopis lako naći izdavača, pogotovu sad kao laureat. (Upravo sam bio primio Njegoševu nagradu.) Uvrijedilo me takvo ponašanje i takav odnos, ali nisam htio da povedena sudski spor, na što sam imao pravo, već sam rukopis ponudio »Matici srpskoj« koja ga je prihvatila i odmah štampala. (Ne pominjem neke druge izdavače koji su rukopis odbili.) Uskoro je studija u stručnim krugovima primljena kao jedno od originalnih mišljenja u ogromnoj literaturi o Vuku Karadžiću.

»Ostrvo«. — U časopisu »Savremenik«, broj X, XI, XII/1973, i I, 11/1974, objavljen je gotovo cio tekst romana »Ostrvo« (poglavlje »Tuđa zemlja tuga je golema« objavljeno je u »Književnoj reči«; samo poglavlje »Usamljena smrt« nije nigdje štampano). Nakon toga roman je zatražilo jedno izdavačko preduzeće, i poslao sam ga bez riječi. Kad me redakcija pitala za koga želim da mi bude recenzent, rekao sam da mi je svejedno, može da bude ko hoće. Bilo mi je zaista svejedno, jer je to bio psihološki tekst, o dvoje starih ljudi na ostrvu (ostrvo: simbol izdvojenosti, cerniranosti, samoće), a tekst je naišao na dopadanje u beogradskim književnim krugovima, čak i javno. (Milosav-Buca Mirković napisao je u »Ekspres politici« oduševljenu informaciju o »Ostrvu«.) A i sam sam vidio da tekst može dobiti prolaznu ocjenu, inače ga ne bih štampao. Desilo se, međutim, nešto neočekivano: poslije prilično dugog vremena, i na moje energično insistiranje, dobio sam recenziju, s prolaznom ocjenom za sve osim za poglavlja »Treba li da umre stari mandarin« i »Tuđa zemlja tuga je golema«, i to iz političkih razloga! Ta dva poglavlja ne spadaju u književnost, to je politički pamflet — kaže se u recenzijama. U principu prihvatom instituciju recenzija i recenzenata, tog svojevrsnog oblika društvene kontrole, začudilo me što su recenzenti tako drastično oštru recenziju uputili Izdavačkom savjetu preduzeća, umjesto da su prvo razgovarali sa mnom, kao što je bila praksa tog preduzeća. »Ostrvo« sam dao beogradskoj »Presveti« i direkcija je rukopis odmah predala recenzentima. Veoma me interesovalo šta će novi recenzenti reći o navodnim političkim greškama optuženih poglavlja. Recenzenti »Prosvete« su dovršili svoj posao, nisu imali ni riječi prigovora, i uskoro sam sa »Prosvetom« potpisao ugovor.
BEOGRAD—SARAJEVO—BEOGRAD
Tuzla-Beograd. — U novembru 1944. godine dobio sam naređenje iz Beograda da iz Tuzle dođem u Beograd. Učinio sam to vrlo rado, poslije strijeljanja starijeg brata, jer me ta nepravda strahovito mučila, toliko da sam se potpuno promijenio kao čovjek, postao sam ćutljiv i potišten. Mislio sam da će mi biti lakše ako ostavim mjesto tragedije, u kojem će me sve podsjećati na izgubljenog brata. A volio sam i Beograd, i jedva sam čekao da krenem. Pošla je grupa drugova koja je bila raspoređena na razne dužnosti. Za sebe sam se čudio: ko se to mene sjetio? U ratu se nisam ničim istakao, bio sam bez inicijative, nedovoljno hrabar, nedovoljno energičan, sentimentalan, pun obzira koji su me diskvalifikovali kao rukovodioca, pun dobre volje ali nesposoban da se uklopim u jedno veliko vrijeme. Zato nije čudo što sam rat završio kao običan borac-redov. Na put smo pošli konjima, prema Zvorniku i Kozluku, gdje smo prešli Drinu skelom, a u Šapcu smo se ukrcali u parobrod, i tako stigli do tužnog i sivog Beograda. (Taj put sam opisao u romanu »Tišine«.) Prema ranijem naređenju, javio sam se Milovanu Đilasu, u zgradi »Borbe«. Saznao sam da me tražio dr Dušan Nedeljković, novopostavljeni direktor Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, kako je bio potpuni naziv te za mene potpuno tajanstvene organizacije. Šta ću ja tu? Niti sam političar, ni pravnik, ni udbovac, i nemam baš nikakve veze s tim poslom. Odmah sam to rekao Đilasu, a on mi je objasnio — prvo, da komisija treba da prikupi što više dokumenata za Nirnberško suđenje nacistima i kvislinzima, drugo, da ja treba da budem načelnik Publikacionog odjeljenja i redigovaću tekstove. Dušan Nedeljković me zna iz istočne Bosne, gdje smo zajedno radili na izdavanju partizanskih listova. U divnu zgradu bivše Beogradske berze (danas je tu smješten Gradski komitet) slivali su se dokumenti i fotografije o zločinima nad našim ljudima. Činilo mi se da će krv poteći iz gvozdenih kaseta u kojima je materijal bio uređen. Užasavao sam se nad tolikom ljudskom bestijalnošću, ali sam bolesno zamišljao da ću među 1,800.000 ubijenih i umrlih kao žrtvu naći negdje i svoga ubijenog brata. Teško sam podnosio tu atmosferu registrovanja zločina, i bio sam srećan kad sam početkom 1945. premješten za člana Komiteta za Kulturu Vlade FNRJ, za načelnika Odjeljenja za veze s inostranstvom. Sa stidom se sjećam naročito jedne epizode iz rada tog odjeljenja. Jednom me posjetio šef British Council-a (Britanskog savjeta za kulturne veze) i ponudio mi kompletnu zbirku gramofonskih ploča za naše radio-stanice i širok izbor naučnih knjiga za naše univerzitete. Zahvalio sam na pažnji i rekao da ću mu uskoro dati odgovor. Naravno, morao sam da upitam CK, odnosno direktno pretpostavljenog, druga Milovana Đilasa. Rekao mi je da odbijem, mogu reći da imamo dovoljno i ploča i knjiga. Tako sam i rekao šefu British Councila: zahvaljujemo, ali nam nije potrebno, imamo dovoljno. Mučno mi je bilo da to kažem jer je čovjek znao, kao i mi, da nemamo ništa, ali se on nije ni osmjehnuo. — Very good — rekao je učtivo. Bilo je to vrijeme kad je i klasična muzika mogla biti opasna, odnosno kad smo smatrali pravom revolucionarnom sviješću da pred kapitalistima krijemo svoju sirotinju, i to neposredno poslije strašnog rata koji nam je nepoštedno uništavao i ljude i materijalna dobra.

Darka. — Tada mi se desila jedna obična ljudska stvar, za koju se ne osjećam kriv; zaljubio sam se, misleći da boljeg i idealnijeg čovjeka nikad više ne bih mogao naći. Docnije sam se uvjerio da je moje predosjećanje bilo tačno i da sam bio potpuno u pravu! U punoj ljubavi proživio sam s Dankom cijeli život, zahvalan joj za neizrecivo požrtvovan je prema meni i za ogromnu pomoć koju mi je pružila. Teškoća je bila u tome što sam već bio oženjen ženom koju sam poznavao već nekoliko godina. Ne pokušavajući da objasnim razloge zbog kojih sam ostavio svoju prvu ženu, dovoljno je da kažem da sam se zaljubio u Darku toliko da nisam mogao život zamisliti bez nje i odlučio sam da napustim prvu ženu s kojom sam se vjenčao ni pre punu godinu dana. Kad sam joj to rekao, osjećao sam se kriv ali nepokolebljiv. Žalio sam je, ali nisam joj mogao pomoći. Kad sam izašao kasno uveče iz kuće na ulicu, izašla je za mnom, u kućnoj haljini i papučama, iako je padala kiša. Žurio sam niz Francusku ulicu da se odvojim i da okončam tu mučnu scenu koja ništa neće izmijeniti. Ali ona je bila uporna. Izbezumljen, žurio sam sve niže, dok nisam došao do gradskog smetlišta, i u mraku zagazio u glib. Mislio sam da izlazim na drugu stranu, ali sam upadao sve više u žitko đubre, zadavljen smradom. Osjećao sam se bespomoćno i jadno, a u potpunoj pomrčini vidio sam samo slabu svjetiljku u daljini: činilo mi se da to tačno predstavlja moju tadašnju situaciju. Jedva sam izgazio iz tog smrdljivog blata i, srećom, naišao na uličnu česmu i sprao smradni žitki kal sa sebe. Bio sam potpuno mokar od razvodnjenog blata, vode iz česme i uporne kiše. Krijući se po tamnim zakucima, došao sam do Darkine kuće na Čuburi, plašeći se da će se zgaditi kad me vidi takvog. A ona se raznježila kao da sam namirisan najskupljim mirisima. Prala me je, čistila, i peglala do jutra, dok sam ja, okupan, spavao. Bila mi je to izuzetno teška noć, i zbog odluke koju sam donio, i zbog djeteta koje sam ostavljao, i zbog svega što mi se desilo. Ali nisam mogao da postupim drugačije, i uvijek bih ponovo isto tako učinio. I ne samo da se nikad nisam pokajao, nego sam uvijek zahvaljivao sudbini što me darovala takvim čovjekom kao što je Darka, moj dobri duh. Da ona nije bila pored mene u životu, ne bih uradio ni djelić onog što sam uradio. U njenom slabom tijelu lijepog lica bila je tolika snaga volje i toliko hrabrosti, da me uvijek zaprepašćivala: ona me branila od nevolja života, štitila od njegovih grubosti, hrabrila kad mi je bilo teško pred teškoćama pisanja, vjerovala u mene kad su svi sumnjali, usmjeravala me svojom fantastičnom intuicijom, moju tvrdoću korigovala svojom mekoćom, hranila me svojom ljubavlju. Bez nje bih sigurno bio sitni profesor ili srednji politički rukovodilac (ni to ne bi bila nikakva tragedija, konstatujem samo činjenice).

Isključenje iz partije. — U proljeće 1947. partijska komisija je ispitivala moju krivicu (mada sam ja o svemu ranije obavijestio sekretara svoje partijske organizacije pok. Boru Jerkovića). Partijska organizacija Komiteta za kulturu i Komiteta za školstvo i nauku Vlade FNRJ raspravljala je o mome slučaju. Članovi organizacije, a naročito drugarice, postavljali su nedozvoljeno i neukusno indiskretna pitanja (»O čemu ste sve tačno razgovarali? — jeste li se ljubili? — šta ste još radili?« i sl.). Kad mi je napokon sve dosadilo, rekao sam iznerviran: — Ako mislite da se iživljavate na meni, neću to dozvoliti. I napustio sam sastanak ogorčen. Isključen sam iz Partije, a docnije otpušten s posla! To je sigurno zbog mog nervoznog držanja na partijskom sastanku. Kako mi, nakon razrješenja, niko nije ponudio nikakvu službu, mislio sam da sam nepoželjan u Beogradu, i ponudio sam se Sarajevu, tražeći samo stan. Uskoro mi je Mladen Čaldarević, šef Agitpropa CKKP BiH poslao depešu: »Dođi odmah. Stan osiguran«. U međuvremenu sam predao sudu molbu za razvod prvog braka, ali kako moja bivša žena nije dolazila na ročište, rasprava je odgođena. Kad nije došla ni na treću raspravu, brak je — po sili zakona — razveden, gotovo godinu dana poslije. Bez novca, bez službe, bez perspektive, Darka je prodala reso, srebrni escajg i radio-aparat, za željezničke karte do Sarajeva, spakovali smo Darkin namještaj, jer ja nisam imao ni stolice42 i krenuli u nepoznato.

U vozu Beograd-Užice-Sarajevo. — Darka i ja smo mirno prepustili divan Darkin stan u ulici Stojana Protića, poslali spakovane stvari na željeznicu, a mi pošli na voz, uskotračni, preko Užica i Vardišta, kroz devedeset i devet tunela preko Šargana do Sarajeva. Ličnih stvari smo imali malo, od hrane samo polovinu hljeba i komad kačka val ja, ali smo bili srećni i zadovoljni kao da putujemo luksuznim vozom na neko čuveno ljetovalište ili u službu o kojoj sam sanjao. A pojma nisam imao šta me čeka. Skupljeni jedno uz drugo na drvenim klupama treće klase, šaputali smo ili drijemali ili gledali čudesnu divljinu. Darka se nije osjećala baš najbolje. Nekoliko mjeseci prije ovog puta otišli smo kod nekog ljekara na Bulevaru Crvene Armije, u jednu staru kuću kod »Madere«, koje više nema. 4000 dinara! — rekao je ljekar, i morali smo da pozajmimo tu enormnu svotu. Po prljavom stanu motao se neki sumnjiv svijet, sve je izgledalo zastrašujuće. Izišli smo iz kuće s olakšanjem. Nismo više imali ni dinara, i morali smo do stana pješke, bez taksija. Išli smo polako, gledao sam je blijedu, zastajali smo, odmarali se i još više umarali. Zamolio sam je da se nasloni na mene koliko god može, nisam je osjećao pernato laku, ali mi je bilo nevjerovatno teško u srcu. Ulica Stojana Protića bila je na kraj svijeta. Jedva smo stigli, odmarajući se sve češće, jedva smo uzišli uz tri sprata, brišući ramenima kreč i boju sa zidova. Napokon sam je smjestio u krevet, gorjela je u temperaturi, nadao sam se da će biti bolje a bilo je sve gore, uveče je počela da bunca, sva u vatri. Uzalud sam je oblagao hladnim krpama. Morao sam da pozovem ljekara. Telefonom sam pozvao ljekarku, jednu Darkinu rođaku, bar joj možemo reći da nemamo novaca i da joj ne možemo platiti. Došla je odmah, nježno je prihvatila Darku, dala joj neke injekcije i umirila nas da će sve biti dobro, samo da bolesnica mora da miruje i da se bolje hrani. O honoraru nismo ništa rekli, niti je ta dobra žena to i očekivala. Opet sam sutradan pozajmio novac, a za dva-tri dana Darka je izašla iz kuće da proda neki nakit. Imala je divnu skupocjenu brilijantsku narukvicu, i to smo čuvali za najteže nevolje. Ali kad smo jednog dana pogledali, narukvica nije bila na servanu, gdje je obično stajala. Čas prije toga bila nam je u posjeti jedna komšinica, koja je bila poznata po lakoj ruci. Darka je prodala neke druge stvari, i hranili smose iz menze, zaista strašno. Uzalud je Darka pokušavala da popravi tu neukusnu hranu, okus splačine se nije mogao otjerati. Tako je Darka, kad smo pošli u Sarajevo, imala svega 39 kilograma težine. Bila je kao vejka, prozračna, razroka od slabosti, ali lijepa i jaka duhom.

Muke oko stana. — Najviše nas je interesovalo kakav nas stan čeka. — Gdje nam je stan? — pitao sam Čaldarevića. —Još nema stana — rekao je mirno. — Ali ništa ne brinite, naći ćemo.
U svoj stan su nas primili slikar Ismet Mujezine vic i njegova divna žena Marija. U Sarajevo smo stigli početkom septembra 1947, i u njihovom stanu ostali smo do kraja mjeseca. U septembru sam izabran za profesora Više pedagoške škole, a uskoro sam postavljen i za pomoćnika direktora IP »Svjetlost«, tako da sam istovremeno vršio obje dužnosti, obje vrlo teške. Na jednom sastanku Savjeta škole zamolio sam da mi drugovi pomognu da se oslobodim jedne dužnosti, jer ovako ne mogu da izdržim, ponekad sam u službi po cio dan, sve do ponoći, a ujutro imam čas na školi, pa sam prisiljen da improviziram. Drugovi su se složili da mi nije lako, pogotovu što na školi predajem dva predmeta, Realizam i Teoriju književnosti. Ne malo sam se iznenadio kad sam 1951. godine pročitao karakteristiku koju je pisao jedan moj kolega, da sam dobar i spreman nastavnik ali je šteta što na predavanja dolazim nespreman i što improviziram Časove! On je još 1948, ili 1949. znao da će se uskoro otvoriti filozofski fakultet i za svaki slučaj je mene onemogućavao mojim vlastitim riječima kojima sam molio da mi se pomogne! Kad sam saznao za tu prljavštinu, bio sam bijesan kao rijetko kad u životu. Ali on je postigao ono što je želio: bez ikakvih naučnih radova izabran je 1950. godine za vanrednog profesora, a ja, sa 20 naučnih radova, za docenta. Kad mi je predsjednik matičarske komisije to saopštio, ja sam mu odgovorio: — Da je vrijeme normalno, ja ne bih bio izabran ni za docenta; a da sam izabran za profesora, umro bih od stida, jer bi to bilo potpuno nezasluženo.
Anto Babić me je gledao začuđeno. Uvijek sam imao talenta da budem ili izgledam neugodan. Nikad kavgu nisam počinjao sam, ali nisam bio nimalo blag u reagovanju. Izgled mi je bio dosta hladan, uvijek ukočen, neprijazan. Osim toga, imao sam jednu nepoželjnu osobinu — da ni od koga nikad nisam tražio nikakvu uslugu. Mojoj nezavisnosti ljudi su postavljali razne prepreke. Namjerno ili prirodno, nevažni i zavisni ljudi uvijek nailaze na podršku jačih. Ja sam uvijek išao uspravno, ništa nisam tražio što mi normalno ne pripada, sa svakim razgovarao ravnopravno, ne prigibajući ni kičmu ni šiju, tako da sam uvijek ličio na uobražena čovjeka. Valjda usljed takvog moga držanja moji drugovi su uvijek mislili da sam privilegovan kod rukovodilaca, čak i kad nisam imao šta da jedem, kad sam sa ženom i dvoje djece bio bez ikakve službe. Primijetio sam da čovjek ne smije pokazati da je nezavisan, stići će ga mnoge nevolje, a samo ponekad, što rjeđe, može pokazati da je zaista pametan, inače će biti dosadan. Naravno za uspjeh u životu najbolje je imati protektora kome se diviš; ako tone, treba ga se odlučno odricati. Ja to nisam znao i, srećom, prošao sam vrlo rđavo. Kažem: srećom, jer bez toga ne bih stekao životno iskustvo, a bez iskustva ne bih imao šta da tražim u literaturi. Istina, imao sam i prijatelja, dobrih prijatelja, a u dva maha moje kolege književnici pokazali su veliku solidarnost u odnosu na mene: 1965. na Kongresu književnika u Titogradu, svi bosanski pisci istupili su vrlo odlučno u moju korist kad se glasalo za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije. 1971. njih dvadeset i nekoliko potpisalo je prijedlog da za »Derviša« dobijem Nobelovu nagradu. Naravno, to je bilo nerealno, ali je mene oduševila dobra volja mojih drugova.
Krajem septembra uselio sam se u jednu sobu kod brata, ali nam je namještaj koji je cijelo vrijeme stajao u željezničkom magacinu sasvim propao: za gotovo potpuno uništene stvari platili smo grdnu ležarinu.
Na fakultetu sam bio tri godine, do 1953. godine. Bilo mi je vrlo lijepo, sa studentima sam našao zajednički jezik i bilo nam je Iako i ugodno da radimo na literaturi (Realizam i Teorija književnosti). Ali sam imao nevolje s kolegama. Stizale su pritužbe da neki nastavnici ne mogu da drže časove, jer su njihovi studenti na mojim časovima, iako ja za to nisam kriv: lakše mi je bilo da radim s manje studenata, koliko ih je bilo na našoj grupi, nego sa masom od 80—100. Interes za predavanja postojao je vjerovatno zato što sam gotovo uvijek započinjao diskusije sa studentima o čemu god su htjeli, naročito na časovima Teorije književnosti. Rekao sam ne samo da imaju pravo nego da im je dužnost da kažu ako se u ma čemu ne slažu sa mnom, ali ne iz hira već s nekim razlogom. Sef katedre mi je prigovorio što tako radim, jer je to anarhija: studentima jednostavno treba ispredavati ono što moraju da znaju po planu i programu, i gotovo! Nisam se složio s takvim načinom predavanja ex cathedra i nastavio sam da radim po svome.
Nakon tri godine predavanja, 1953. godine, na prijedlog Katedre, raspisan je konkurs za mene za zvanje vanrednog profesora. Ja sam tada bio u bolnici, bolestan od zaušaka, i sve sam saznao docnije, kad sam ozdravio. Konkurs je raspisan po zakonu, ja sam ispunjavao sve uslove, predao sam naučne radove sekretarijatu Fakulteta, napisan je povoljan referat. Na sjednici su, međutim, neki profesori rekli da nemam radova, i da ne zadovoljavam uslove. Uzalud je profesor Vuković upozorio da imam dovoljno naučnih radova (uglavnom sam ih sve štampao u knjizi »Eseji i ogledi«), ali niko nije ni pogledao priložene radove, čak je i kanap kako sam radove vezao, ostao isto onako zauzlan kako sam ga ostavio! Poslije mi je jedan visoki politički rukovodilac rekao da bi najbolje bilo da napustim fakultet. To je bilo, u stvari, otpuštanje. Bez vidljiva razloga, bez objašnjenja, bez brige za moju budućnost. Sve sam učinio da dobijem kakvu bilo službu, pisao sam Nedi Erceg, tadanjem načelniku Odjeljenja za prosvjetu i kulturu u Banjaluci, da mi nađe kakvo bilo mjesto, nisam dobio ni odgovor, bio sam spreman da idem na selo za učitelja, da se prihvatim bilo kakvog posla, ali bez uspjeha; svugdje sam nailazio na zatvorena vrata.
O tome sam pisao u »Tvrđavi«, o Ahmetu Šabi:
»Išao sam od ureda do ureda, od čovjeka do čovjeka, ali nikud nisam dospijevao, ni kod koga me nisu puštali. Sitni činovnici su me slušali rastreseno, s dosadom, s licem bez izražaja, bez razumijevanja, čak i bez pakosti.
Satima sam sjedio u predsobljima, ali oni koje sam očekivao nikad se nisu pojavili. Ili su se uvlačili kroz prozor, ili su ulijetali kao ptice, ili su bili nevidljivi, ili je postojao neki tajni, podzemni ulaz koji ih je štitio od nas što živimo čekajući.
Moje riječi su postale izlizane, moja priča dosadna, moj lik zamoran svakome. Pretvorio sam se u čovjeka koji moli, a to je posljednje biće na zemlji. Ispod toga nema ništa.
Polako, odbijajući najprije tu misao, počeo sam da osjećam zid oko sebe, nevidljiv ali neprobojan. Stajao je oko mene kao tvrđava, kao neizlaz, kao nepristup, neprestano sam udarao, glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od čvoruga, sav od masnica, a nisam prestao da navaljujem. Jer mi je uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguće da je zid svuda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam živa sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud viče, ne čuje se, ništa. Malo je trebalo pa da počnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh, ili gaziti po meni kao po vodi.
Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? — kažem, zar me ne čujete —kažem. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho.
Nema me.

Ili ja to sanjam svoj nemogući položaj, koji iskustvo odbija? Jer, ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim?
Hoću da budem čovjek, borite se sa mnom ljudski!
Uzalud.
Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smiješna pobuna sve tiša«.
Ova fantazmagorična, kafkijanska slika ljudske nemoći realistička je slika života.
Pune četiri godine je trajalo to zamiranje, bez i jednog sigurnog dinara, bez posla, bez snage da radim. Počeo sam da radim ono Sto najmanja znam, filmske scenarije, zapuštajući rad na onome što mi je bila vokacija, na literaturi. Uskoro sam vidio da na tom poslu ne mogu ništa učiniti, i pristao sam da budem lektor u Vorkapićevom filmu »Hanka«. Za to vrijeme Darka je, bez gunđanja i bez mrštenja, isprobavala sve što se moglo iz kuće. Moja djeca nisu znala šta je čokolada, mlijeko, voće, čak ni cipele — išle su u poderanim i zakrpljenim.
To je bila surova ali perfektna škola života.
Tada mi se desilo da mi u izdavačkom preduzeću izgube zbirku pripovijedaka, pripremljenu za štampu, i tako su propale moje nade da ću moći da se bavim Literaturom. 1957. godine upravnik Narodnog pozor išta Vlajko Ubavić, ponudio mi je da dođem u pozorište. Prihvatio sam ponudu, naravno, mada sam u početku bio samo honorarni dramaturg. Uskoro sam, međutim, postao direktor Drame Narodnog pozorišta, i radio sam s velikim zadovoljstvom sve poslove, administrativne, dramaturške, čak i dio rediteljskih — uz to sam prevodio dramska djela sa ruskog i francuskog jezika, tako da uopšte nisam imao vremena za svoje pisanje. Potrajalo je to punih pet godina, a onda sam saznao da izdavačko preduzeće »Svjetlost« nema glavnog urednika. Ponudio sam se, ali sam na odgovor čekao puna dva mjeseca, dok neko ne riješi i ne pristane na to postavljanje. Otada je moj život krenuo ugodnijom stazom, mada mi plata nije bila dovoljna za život, i Risto Trifković je svakog mjeseca bio moj vjerovnik za 15—20000 dinara, da bih mogao preživjeti do narednog prvog. Ali sam mogao da pišem, a to je bilo najvažnije. Od 1962. godine izdaj em knjigu po knjigu, dok 1966. nisam štampao roman »Derviš i smrt«, a 1970. »Tvrđavu«. Tada sam mogao reći da sam uspio. Ali su naporan rad i nespavanje ostavili traga na meni: obolio sam od hemiplegije (kratkotrajna izokrenutost očiju), i ležao sam petnaestak dana u bolnici. Izašao sam slab i uplašen, uvjeren da neću više moći napisati ni riječ. U martu 1972., međutim, »Srpska književna zadruga« me zamolila da napišem referat o 80-godišnjici Ive Andrića. Savladao sam svoj strah i napisao prilično dobar referat, a drugi za Srpsku akademiju nauka u oktobru iste godine. Niko ko nije prošao stanje malodušnosti i nevjerice u sebe ne može razumjeti šta su za mene značila ta dva obična referata: povjerenje u svoje mogućnosti, povratak literaturi, vraćanje smisla životu. Poslije toga, 1973., napisao sam roman »Ostrvo«, pod utiskom depresivnog stanja nakon bolesti.
1972. napisao sam i kratku verziju svoje autobiografije, (»Sjećanja«) na prijateljsku molbu prof. Raži je Lagumdžije, koja je za »Svjetlost« pripre208 mala knjigu »Kritičari o Meši Selimoviću«, a na zahtjev izdavača napisao sam ovu proširenu verziju »Sjećanja« u 1974. godini, kako bi se mogla štampati kao posebna knjiga u Sabranim djelima povodom 30-gođišnjice moga književnog rada.
»Sjećanja« sam prvo objavio 1972. u nastavcima u listu »Oslobođenje«. Tim povodom mi je glavni urednik Aziz Hadžihasanović napisao pismo sljedeće sadržine:

Aziz Hadžihasanović
odgovorni urednik »Oslobođenja« (bez datuma)

»Vaša Sjećanja koja objavljujemo na novoj stranici »Oslobođenja« »Svjedočanstva«, vrlo su lijepo primljena. Želim ovom prilikom da vam se zahvalim na saradnji i odazivu da prvi nastupite u našoj novoj rubrici. I za mene je čitanje »Sjećanja« predstavljalo pravo zadovoljstvo, što sam međutim i očekivao od autora romana »Derviš i smrt«.
Informisan sam da pišete svoje susrete sa piscima i bili bismo veoma zadovoljni ukoliko biste i taj rukopis ustupili našem listu.
U očekivanju dalje sarađnje, još jedanput Vam se zahvaljujem na dosadašnjim rukopisima ustupljenim »Oslobođenju«.

Srdačno vas pozdravljam
A. H.

To pismo je poslato krajem 1972.
U novogodišnjem broju »Oslobođenja« izašli su svi podaci o rubrici pokrenutoj povodom mojih »Sjećanja« — »Svjedočanstva o Svjedočanstvima«. Tu su bile informacije o svim autorima »Svjedočanstava«, s fotografijom, samo ja nisam bio ni pomenut. Čak je bilo rečeno da je »Oslobođenju« osobito drago što je to započelo s Krležom.
Otada su počele da se dešavaju neobične stvari, koje nikako nisam mogao da razumijem. Član sam dviju akademija, Srpske (u koju sam prvo izabran) i Bosanske akademije nauka i umjetnosti, bio sam član Republičke konferencije SK za BiH i Republičke konferencije SSRN BiH, nosilac sam mnogih odlikovanja među kojima i Ordena Republike sa zlatnim vijencem, počasni sam doktor Univerziteta u Sarajevu, imao sam lijep stan i lijepo namještenje, i za sve sam zahvalan Bosni i Hercegovini. Žao mi je što su se naljutili kad sam prešao u Beograd, zbog bolesti i boljih uslova liječenja.
Izvanredno se osjećam u Beogradu, širok je, prostran u svakom pogledu, tolerantan, spreman da gostoljubivo primi svakoga, suviše velik da bi mogao biti sitničav, i osjećam se u njemu prekrasno.
Često mislim i na divne obične ljude u Bosni.
I isti sam kakav sam bio ranijih šezdeset godina ma gdje da sam živio.

II

PREMINULI PRIJATELJI
VELJKO PETROVIĆ
Odmah poslije dolaska u Beograd, 1944. g. sreo sam se s Veljkom Petrovićem. Upoznali smo se na nekom prijemu, ako se ne varam, ali sigurno znam da nisam krio radost zbog toga poznanstva, jer sam volio njegove pjesme i pripovijetke. Citirao sam mu po sjećanju nekoliko stihova iz jedne njegove snažne ali gorke pjesme (»O zemljo moja burjana i drača«), i čika Veljko, tako smo ga zvali od milja, veoma se začudio, zar neko još zna za stihove? Uskoro nakon toga, bili smo zajedno gotovo svaki dan.
Taj moj dolazak u Beograd bio je nekako tužan. S jednom grupom drugova iz Bosne prešao sam Drinu pod vatrom, još su se vodile borbo, bio je to novembar 1944. godine, na skeli smo preveli i naše konje, jahali do Koviljače, odatle sjeli u voz i u Šapcu se ukrcali u lađu i tako, vodom došli do Beograda. U Beogradu ništa nije bilo onako kako sam ostavio kad sam otišao iz njega, ili je u meni sve bilo drukčije. (U romanu »Tišine« pišem o tom susretu: »Ovaj obilazak nema nikakve svrhe, a prvo je što činim. Ne tražim ništa posebno, ne zaustavljam se nigdje duže, trudim se da izgledam zaposlen, i kao da se slučajno zaustavljam onde gdje se niko ne zaustavlja, da bih prikrio bezrazložnu uzbuđenost. Smijem se u sebi, malo je suviše mladićki, dječački čak: zavirim u mračnu aulu kapetan-Mišinog zdanja, prođem kroz pusti park (…) I čudim se, ništa se u meni ne pokreće od onog što sam mislio da ću oživjeti. Čak se i smješkam, kao da se rugam sam sebi. Nije veseo taj smiješak, ali nije ni tužan. Malo sam prazan, ali to je valjda zato što sam očekivao više od ovih susreta (…) Grad je još uvučen u sebe, pritisnulo ga hiljadu muka koje još nije prežalio. Volio sam ga, sve sam volio u njemu, a sad ga ne poznajem. Krije se, ćuti. A možda se i ja krijem i ćutim pred njim, nemam povjerenja, ili nemamo šta da kažemo jedan drugome. A znam da nisam kriv. Niti je on kriv. Nešto je stalo između nas i sputalo nas da se radujemo. Ni ja ni on nismo ono što smo bili, ni ono što ćemo biti. Sad smo čekanje«.) Beograd je izgledao prilično jadno tih dana, a ja sam bio još jadniji, zbog nekih svojih nevolja. Grad je porušen još u početku rata, i docnije, u toku rata, bombardovan je još nekoliko puta, i mnoge ruševine su stajale neraskrčene. S nekim beogradskim prijateljima išao sam da gledam ruševine njihovih kuća. Dugo sam hodao poznatim a otuđenim ulicama, srećan kad je duvala košava, odgovarao mi je njen bijes. (»Drago mi je što me dočekala košava. Pustio sam se njenim udarcima i njenom bijesu«… »Tišine«), Tada sam stanovao na Zelenom vencu, kod jedne simpatične, starije Slovenke, udovice, kojoj je dolazio u posjetu, obično subotom, princ Đorđe Karađorđević, i moja stanodavka mi je detaljno opisivala njihov razgovor, očito veoma ponosna. (Mislim da je vjerovala kako će se i oženiti njome, pa, vidjećemo, smješkala se tajanstveno.) Bila je zaista divna žena, ukazivala mi je najveću pažnju, dočekivala me s kolačima ili drugim ponudama, ljuteći se kad sam se izvinjavao što ne mogu ništa da joj platim, jer nismo dobijali nikakvu platu. Hranio sam se u »Mažestiku«, sa članovima vlade i drugim visokim funkcionerima (ne najvišim, oni su se hranili negdje na drugom mjestu), tu me doveo dr Dušan Nedeljković, i nije bilo ružno, hrana je bila dobra, imali smo čak i voće, cigarete su bile besplatne… Ali, nije trajalo dugo, ni mjesec dana nije prošlo, a Tošo Vujasinović, ministar saobraćaja, istjerao nas je iz raja. Ne spadate ovdje, drugovi, rekao nam je, i mi smo sa žaljenjem napustili to divno mjesto srednjih privilegija. Određeni smo da se hranimo u restoranu »Dušanov grad«, i vidjeli smo tek tada šta smo izgubili; hrana je bila loša, gužva neopisiva, pa se čekalo na red da se dobije mjesto za stolom, lokal neprovjetren, iako je bilo vrlo hladno ako se samo malo odmakneš od peći… Pa ipak to nije bila donja granica privilegija, bilo je mnogo više onih koji su se hranili u menzama (a ko to nije okušao, taj ne zna šta je jad). U našem restoranu smo ostajali i poslije ručka ili večere, jer nismo imali kud da idemo, branili smo se od tuge i od samoće. (»U polupraznom »Dušanovom gradu« mladići i djevojke u uniformama sjede oko jednog stola i pjevaju partizanske pjesme. Boje se gradske pustoši i sjećaju se ustanka, kao što se sjećamo kuće…«, »Tišine«). Uzalud, grad je dosta odbojan, bar ga ja tako doživljavam, zato i kažem u »Tišinama«: »Sad mislim kako je možda lakše mijenjati svijet nego s njim postati prisan«. Bio sam presrećan kad sam određen da spašavam knjige, naročito biblioteke zaplijenjene od onih koji su proglašeni narodnim neprijateljima. Zaprepastio sam se kad sam vidio u kakvom su stanju, rasute, nesređene, gotovo raznesene, i još uvijek na udaru slučajnih prolaznika ili sistematičnih tragalaca koji su istraživali za svoj groš i odnosili gomile najboljih knjiga. Nekoliko takvih biblioteka, koje su me začudile bogatstvom, iako su već bile oštećene, bilo je u tzv. novom dvoru, gdje je bila i zbirka Umjetničkog muzeja, čiji je upravnik bio Veljko Petrović. Duboko uzbuđen tom ljepotom »u neredu sređivanja«, počeo sam dane i dane da provodim u muzeju, smirujući se polako.« »Ugodno je na ovom mjestu gdje je mrtvo i živo prestalo da postoji, a ostalo je ono što ostaje od života, melankolično sjećanje i ljepota koja traje. Posmatrao sam ove slike, skulpture, umjetničke predmete, svuda oko nas, na zidovima, u vitrinama, u sanducima, po podu, u uznemirenom seljenju iz rata u mir. Poznavao sam mnoge od ranije. — Šta je bilo s vama dok su ljudi ratovali — pitao sam ih ii nijemom razgovoru. Ali one su mirovale, nadmoćno živeći u svom nepokretnom trajanju, koje je potvrda i osuda čovjeka. Gubio sam mjere i distance u ovim odajama ljepote što je živjela samostalno, ne znajući za nas ni za rat, odvodeći nas iz vremena u trajanje. Torza od kamena i bronze, glave na tijelima postamenata obučenim u jutu, ramovima omeđene vizije svijeta u boji, mračno naivne ikone s ozbiljnošću vijekova na sebi, sva ta kolekcija linija i boja, numerisana, klasificirana, spremna za javno prikazivanje onima koji su preživjeli, čekala je po tihim hodnicima i sobama, još jednom spasena…«, »Tišine«. Dok sam tako sjedio na jednom neraspakovanom sanduku, gledajući izvađene slike, uživajući u tom svijetu određenom za vječnost, stišavajući svoje nemire tom ljepotom koje se ne tiče naše vrijeme, našao me Veljko, dok je obilazio prostorije. — Uživaš? — upitao me. — Mislim o ovim djelima — rekao sam. — Ona su kao zemlja, svačija. Gledale su ih i ubice, i uživale u njima. — Da li onda da ih bacimo? — podsmjehnuo mi se, i pozvao me u svoju kancelariju, na kafu. Njegova upravnička soba ličila je na staretinarnicu, na komision koji prodaje umjetničke predmete. Slike, ikone, manje i nešto veće figure, sve oštećeno, spremljeno za restauraciju. Držao ih je kod sebe, kao da će im biti lakše dok ih on gleda, ili razmišlja kako da im se najlakše pomogne. Među tim umjetničkim predmetima bio je smješten i reso, na kojem je kuvao dobru tursku kafu. (Jedino je jedna mlađa žena, kustos, znala da skuva kafu po njegovoj želji; zaprepastio sam se kad sam je ljetos, poslije tridesetak godina vidio paralisanu, s potpuno oduzetom desnom stranom; pamtio sam je kao mladu i lijepu ženu, vedru i inteligentnu.) Veljko je sjedio za svojim stolom u vojvođanskom kožuhu obučenom preko kaputa; u zgradi se nije ložilo, a u sobi se mala električna peć uključivala samo s vremena na vrijeme. I tako sam počeo da dolazim u tu hladnu sobu, a kad bih izostao, Veljko je pitao telefonom šta je to sa mnom, zašto me nema. U početku sam bio malo zvaničan, suviše sam ga poštovao da bih sebi dopustio ma kakav drugi odnos. Vremenom sam ipak pronašao način da poštovanje pomirim sa normalnijim i jednostavnijim, gotovo prijateljskim držanjem. Znao sam njegove divne pripovijetke o Ravangradu-Somboru, i druge (iz Varljivog proleća, Pomerenih savesti, Iskušenja i dr.) i njegove opore, upečatljive pjesme prijekora zemlji i savremenicima, koje je diktirala njegova široka duševnost i pozli jedene iluzije o osobinama njegovih sugrađana, i jedva sam se usuđivao da počnem razgovor o knjigama. Veljko me, međutim, brzo umirio i naveo na zanimljive razgovore. Doduše, on je sam toliko lijepo pričao, da sam bio zadovoljan i zahvalan slušalac. U početku je često pričao o Sarajevu prije prvog svjetskog rata, gdje je bio član redakcije »Srpske riječi«. Valjda zbog mene, ili zato što ga je interesovala izvjesna egzotika tog svijeta, najviše je govorio o starim bosanskim muslimanima i njihovim karakternim osobinama, o njihovoj karakternosti, ali i o prilikama u Sarajevu. Nezgodno mi je bilo da ga upitam iako me vrlo interesovalo, zašto je bio u Sarajevu u to vrijeme (došao je iz Sremske Mitrovice, gdje je uređivao list »Slobodu«)Da nije poslat po nekom specijalnom zadatku, možda od srpske Narodne odbrane? Vjerujem da bi mi rekao, ali sam progutao pitanje, izgledalo mi je suviše indiskretno. Poslije je pričao i o drugim stvarima, otkrivajući mi činjenice koje nigdje nisam mogao pročitati, recimo iz istorije srpske umjetnosti, kao što je, recimo, ljubav Svetozara Markovića sa jednom srpskom slikarkom, i druge interesantne stvari. Sjećam se dobro jednog razgovora o regionalnom karakteru naših književnosti. Pomenuo sam to slučajno i uzgred, a Veljko je tražio da to šire obrazložim. Rekao sam da je naturalni karakter naše privrede rezultirao regionalnim posebnostima, karakteristikama koje proističu iz istorije, materijalne i duhovne razvijenosti, veza sa svijetom, svega onoga što bi se moglo nazvati sudbinom jednog kraja. Tako se, recimo, u najviše slučajeva može poznati da li je jedna proza (o njoj je riječ) iz Vojvodine, iz Bosne, iz Šumadije, ili iz Dalmatinske Zagore. Vojvođansku prozu, valjda zbog bogatstva i obilja u kojem ljudi žive, karakteriše vezanost za zemlju, za prizemna osjećanja, za zadovoljstva, za određeni hedonizam, koji je čest kod svih pisaca, počevši od Jakova Ignjatovića. U Šumadiji, gdje se dugo zadržao patrijarhalni život, a bogata zemlja je osiguravala pristojan život, čak ni raslojavanje koje je donio kapitalizam, nije unijelo suviše crne boje u literaturu. Ostalo je neko naivno osjećanje života, ne samo kod Veselinovića, već i kod Glišića, koji, uz svu dramatiku socijalnih sukoba između seljaka i kapitalizma, ne dozvoljava da triumfuje zlo; jedino zaista tragično književno djelo je Lazare viceva pripovijetka »Sve će to narod pozlatiti«. — Bosanska književnost je patetična, sva u grčevima, sva u velikim pitanjima. Ne samo Kočić, već i pjesnici, Šantić, na primjer. Istorija je Bosance vezala u čvor, stavila ih pred hiljadu pitanja i ostavila jak pečat svoje duge nemilosrdnosti. Bosanskoj literaturi slična je samo literatura iz Crne Gore, ozbiljna, patetična, sudbinski zapitana, i ona određena jadom svoga malog prostora i siromaštvom svoje zemlje, čemu je tragično sučeljen ponos njenih ljudi i njihova strasna želja da ne bude kako jest. — Književnost Dalmatinske Zagore je, sva, određena siromaštvom krša, čestitošću ljudi kod kojih još žive patrijarhalne navike i osjećanjem nepravde što im je čine i bog i ljudi. — To nije teško zapaziti, mada time priznajemo ispravnost i opravdanost teze Ipolita Tena, da književnost stvaraju društveni i istorijski uslovi u kojima nastaje, a ne društvena i klasna svijest na određenom stepenu razvitka. Ta uslovljenost koja rađa regionalne književnosti s posebnim obilježjima, što kao usud stoji nad našim literaturama, ukinuće se kad se razvije industrijska proizvodnja, pa će se, manje-više, izravnati uslovi života, neće biti tako velikih razlika kakvih je bilo do sada pa će taj izjednačavajući faktor uticati ako ne na ujednačavanje literarnih karakteristika a ono na gubljenje velikih razlika. — Veljko me mirno saslušao, onda rekao da je možda tako, ako se gleda s jedne strane, ali viđeno s druge strane, izgleda drukčije. Teško je ijednu stvar u životu svesti pod jednu kapu, a najteže umjetnost. Da, u Šumadiji je pisao dobri, naivni Veselinović, ali više stoga što je anđeoska duša a ne zbog prilika u kojima je živjela Šumadija i Srbija. Jer, u toj istoj Šumadiji pisao je i crni Svetolik Ranković, i nimalo naivni Glišić, i dramatični, stoput zauzlani Domanović. A u Bosni, zar su baš svi tako patetični i preozbiljni? Zar i Ćorović? Zar i Šantić, osim ponekad? A u Vojvodini, zar nije iz Vojvodine i Crnjanski, i toliki drugi, koji nikakve veze nemaju sa prizemnim realizmom, mada se on ne slaže da bi se tako mogao nazvati i Ignjatovićev realizam. Naravno, tradicija, istorija i društvene prilike ostaviće traga na stvaralaštvu, ali je ipak najvažnija lična priroda i lične mogućnosti. — Tada sam se sjetio da sam zaboravio, a on nije htio da pomene, da se ni on kao književnik ne može strpati ni u jednu opštu kategoriju. Imao je pravo, mada mi je bilo teško da to priznam. Nasmiješio sam se, kao da kažem: u redu, može i tako, ali sam znao da je moglo samo tako.
Nije podnosio mržnju, koja mnogima od nas nije bila daleka, vjerovao je u mogućnost sporazumijevanja među ljudima, bez obzira na protekli rat. To kaže i u svojoj pjesmi »Misao«, objavljenoj u prvom broju »Naše književnosti« 1946. godine:

… — Poleti, laka, bestelesna, moćna,
probudi svojim poljupcem i žalcem
U materiji još skrivene klice,
izmeni svetlost iz debela mraka…
otvori oči, bolove zaleči,
podigni duše, nebesa približi,
čovječe ruke spoji oko sveta,
sve jezike u jednu pesmu složi!

Ali nismo o tome govorili, već o programskom, uvodnom članku u prvom broju »Naše književnosti«, koji je za mene bio manje-više normalan, ali je Veljko nezadovoljno mahao glavom, prilično uznemiren. U tom uvodnom članku kaže se da živimo u epohi bogatoj sudbonosnim događajima, »prema tome i u materijalu za književno oblikovanje… Naročito mnogo materijala i inspiracije ima za književnike naših naroda, koji su izvršili jedno od čuda istorije, ostvarivši nemoguće i pružajući primer drugim porobljenim narodima kako se može i treba boriti protiv porobljivača i kako treba ostvariti demokratsku volju naroda. A književnost kod nas, naročito u Srbiji, kao da je zamrzla, onemela. Dok događaji idu divovskim koracima, književno oblikovanje tih događaja zaostaje, ili je bar neadekvatno veličini zbivanja«… »Neki od književnika su doživljavali toliko« obilje događaja, da su bili zasuti obiljem utisaka, pred kojima su se osjećali nemoćnim da ga izraze. Drugi su, pod okupacijom, životarili sa ličnim brigama i strahovanjima, i iz svog parternog ugla nisu mogli da vide zamah i značaj zbivanja. Oni su doživljavali mahom teške, mračne utiske, zato kod njih nema stvaralačkog zanosa, nego u njihovim djelima prevladava nešto mračno, bezizlazno, otuda sklonost da se čitava epoha smatra tragičnom, iako je ovo upravo uzdizanje čovjeka«. »Tako da jedni imaju da svladaju krizu premnogog doživljavanja, a drugi krizu premalog doživljavanja«. »Potpuna sloboda književnog i umetničkog stvaranja, zajemčena u novoj otadžbini, i prvi put u našoj zemlji sada zajemčena, nameće stvaraocima i dužnost da se koriste tom slobodom«. Ali književnik osjeća veliku odgovornost prema književničkom poslu, plašeći se složenosti zadataka, plašeći se da neće odgovoriti potrebama preporođenog naroda. Nikad se kod nas nije više čitalo, a neki književnici ćute, pravdajući se da ne znaju šta se traži, šta se smije a šta ne smije pisati. Oni, međutim, znaju da se o svemu ne samo smije nego i treba pisati, »i da je jedino nedozvoljeno — laž, iznakazivanje, banalnost«, jedini sudi ja u tome je publika. »A književnik, ako je zaista književnik, ne može da se boji tog suda, jer mu je stalo upravo do toga da kazuje umetničku istinu, i da pojave svakidašnjice života diže do tipičnoga, da luči značajno od beznačajnoga i slučajnoga…« (U uređivačkom odboru bili su Milan Bogdanović, Velibor Gligorić, Božidar Kovačević, Desanka Maksimović, i Čedomir Minđerović, kao odgovorni urednik). — Nisu svi pod okupacijom strahovali za svoj život, niti su oni bez perspektive, rekao je, ne pominjući sebe, ali sam znao da je on bio zatvoren u banjičkom logoru i držao se hrabro. Širinu svoga pogleda, nimalo mračnu ni bezizlaznu, pokazao je već u prvim djelima koja je objavio poslije rata. (Izgleda da je taj programski tekst, otvoren i oštar, pisao Čedo Minderović.) Bogdanović mi je rekao: — Pisali smo svi zajedno. —Vjerovatno se šalio.
Nekoliko godina poslije muzej je preseljen u bivšu hipotekarnu banku, preko puta Narodnog pozorišta, pa sam i tu dolazio na razgovor s Veljkom. Više mi se sviđala stara zgrada, imala je više atmosfere i više intimnosti; ova nova je hladna, suviše široka i prostrana, suviše konforna. Čini mi se da je tako mislio i Veljko.
1964. godine Srpska akademija nauka i umjetnosti slavila je 80-godišnjicu života velikog pisca. U svečanoj sali Akademije govorili su mnogi ugledni književnici i javni radnici. Govorio sam i ja, ne znam više u ime koga, vjerovatno u ime Saveza književnika Jugoslavije ili Udruženja književnika BiH, o osamdeset godina ponosnog i čistog života i o bogatom književnom djelu koje će ostati naša zajednička vrijednost… Sjedio je u prvom redu, nasmiješen, lijep, drag, i ja sam mislio kako mi je prije početka svečanosti ispričao neku anegdotu o Bosancima, visok, uspravan, tanak, bujne kose, zategnute kože na licu, mlad… I jedva sam mogao vjerovati kad sam 1967. godine čuo da je umro. Bio je, istina, bolestan, i imao je osamdeset i tri godine, ali ja sam ga pamtio kako preda mnom stoji nasmiješen, veseo, prav kao bor.

MILAN BOGDANOVIĆ
Među piscima koje sam poznavao Milan Bogdanavić je svakako bio najšarmantniji. Toliko sam žalio kad su Milan i Isak umrli, da nisam mogao otići ni na sprovod. (Nad grobom jednoga od njih jedan pisac je počeo svoj posmrtni govor riječima: »Srećan sam što mi je pripala čast…«)
Poslije Milanove smrti, 1964. godine, napisao sam esej o njegovom kritičarskom djelu, i objavio ga u knjizi »Eseji i ogledi« (izd. »V. Masleša«, 1966). Nije Milanova veličina u tome što je bio dosljedan, niti je uvijek bio dosljedan, već što je bio suptilan kritičar i što je izvanredno osjećao književnost, kao rijetko ko. I tada je u listu mojih prešnih poslova ušao i zadatak da napišem opširan analitički tekst o Milanovoj stvaralačkoj kritici, osjećao sam dug da to učinim ja kad nisu drugi kojima je to posao i dužnost, osjećao sam to kao obavezu, ne samo zato što smo bili prijatelji, već što je, kao kritičar, bio nenadmašan i ostao nenadmašan, a to još nije istaknuto kako treba. Nisam to učinio.
Četiri knjige njegovih kritika, najčešće kratkih, novinskih (štampanih pod naslovom »Stari i novi« I—IV), spadaju među ona djela, danas već klasična (uz Skerlićeva, prije svega) koje ni književna ni kulturna istorija neće moći zaobići bez štete po sebe same. Pa i kad se napisu neophodne i toliko željene istorije naše književnosti, vraćaćemo se neponovljivoj svježini ovih kritika, kao što se vraćamo voljenoj poeziji ili beletrističkoj prozi, ne zbog sadržaja koji znamo, već zbog ljepote izraza i stila, ljepote koja ne prolazi. Među novijim kritičarima javio se, negdje poslije 1950., jedan mlađi, potpuno drugog temperamenta, ali sličan Bogdanoviću po ljepoti izraza i preciznosti suda, Boris Mihajlović-Mihiz; na žalost, na veliku žalost naše kulture, prestao se baviti kritikom, bilo mu je dosadno da se bakće sa svakakvim tekstovima, a kad su počeli da se sve češće javljaju dobra književna djela, ovaj veliki negator nije više imao šta da radi; on se borio protiv anahronične, primitivne, prepotopne književnosti, koja se uporno borila za opstanak, a kad je pomogao da joj se očita opijelo, povukao se.
Pa ipak Milan je, najviše od svega što je uradio, cijenio svoj čuveni prevod »Kole Brenjona« Romena Rolana, vrlo ponosan na taj svoj zaista izvrsno obavljen posao.
Bio je i odličan predavač, upravo rijedak. Studenti na Filozofskom fakultetu (predavao je Romantizam na Katedri za književnost od 1946—1949) bili su oduševljeni njegovom elokvencijom. Bilo je to jedinstveno govorenje, pjenušavo, duhovito, lako, raskošno, nekonvencionalno, a izgledalo je krcato znanjem i činjenicama. Ali kad su počeli da hvataju u pero ta zaista lijepa predavanja, vidjeli su da su ona suviše lijepa da bi se mogla zabilježiti: njegove krilate, prozračne, šarmantne riječi i rečenice, postajale su trome kad se zapisu, ili nije ostajalo ništa od njihova bljeska: ostajao je vazduh. Kao američka halva, govorili su studenti, prekrasna kupa šećerne magle, ali nije za jelo, već samo za gledanje. Njegovo govorenje bilo je samo za slušanje (osim kad je sam pisao) tada je sve bilo lijepo kao i usmeno kazivanje, ali je imalo i svoje misaono i činjeničko jezgro, svoju trajniju egzistenciju. Ali mi se čini da je njegovo pričanje bilo čak ljepše, artificijelnije, slađe nego njegovo izvanredno izbalansirano i svježe pisanje. Poznata je, istinita ili izmišljena, anegdota o njegovoj sposobnosti improvizacije: kad je Juš Kozak predložen za nagradu Saveza književnika, niko nije znao da kaže mnogo o njegovu djelu, pa je govorio Milan, tečno i sadržajno, iako nije čitao njegova djela! Slušao sam često njegovu javnu riječ i uvijek bio impresioniran njegovom briljantnom rječitošću, a jednom smo bili zajedno u žiriju »Narodne prosvjete« za roman; on nije pročitao nijedan rukopis, niti je bilo potrebno, jer su bili zaista loši, ali je na završetku, prilikom objavljivanja rezultata, na osnovu nekoliko naših informacija koje smo mu dali, govorio tako dobro kao da je sve pročitao.
Ali je manje poznato da je bio nenadmašan kozer. Poslije rata sam bio s njim vrlo često, valjda svako veče, i preko dana, najčešće u »Mažestiku«, jer nije volio prčvarnice. Bio je boemska priroda kakva se samo može zamisliti, ali je u svemu imao neki svoj, čak i vrlo strog red. Volio je uredne kafane, lov, dobro jelo i piće, lijepe žene, tursku kafu koju je sam pravio, ali je u svemu bio decentan, odmjeren. U kafanama je poznavao sve osoblje a i oni njega, ali se nikad nije intimizirao s konobarima, razgovarao je srdačno, nikad ne pokazujući da se »spušta«, ali je uvijek sačuvao dostojanstvo jedne kompletne ličnosti. U jelu i piću bio je Feinschmecker, prefinjen gurman, jeo je malo ali bi ponekad otišao i u udaljen restoran zbog nekog specijaliteta. Imao je svoja vina i, po francuskom običaju, pio uz svaki obrok, ali ga nikad nisam vidio pijana. Njegovo uživanje u nekim specijalitetima bilo je upravo neopisivo, ali tako spontano, nikad prostačko, gotovo nekako djetinje, da sam se i ja s njim radovao, mada me jelo vrlo malo interesuje. A nikad mi to nije smetalo, zato što je bilo rafinovano, dovedeno do jednog višeg stepena na kojem se gubi svaka trivijalnost: to je već bila umjetnost, i jedan oblik životne radosti koji se ne postiže lako. A sve je to začinjavao uvijek prisutnim šarmom kakav se rijetko susreće, i ćaskanjem pjenušavim kao šampanjac. Njegov razgovor sa ženama, ležeran, prijatan, nikad dosadan, nikad prejak, nikad lascivan, vedar ali ne raskalašan, bio je prava slika tog rijetkog čovjeka, najuglednijeg, najkulturnijeg, najprofinjenijeg hedoniste koga sam ikad sreo. Do susreta s Milanom nisam volio balkanske gurmane; poslije toga sam ih podnosio još teže, jer sam vidio da i to uživanje može biti delikatno. Trebalo ga je samo vidjeti kako pije vino: prvo sipa u čašu, malo, dvije-tri kapi, dugo miriše poluzatvorenih očiju, i to mu je uživanje (sve u životu mu je bilo uživanje), sipa do pola čaše, gleda kakva mu je boja i kako se odsijava kroz staklo, pa polako kratkim gutljajima, ne žureći, počne da ispija svoj obični obrok. Ali je uz taj gustiozni, fini ritual, svoga sagovornika uvijek počastio razgovorom, slađim od svake poslastice. Zbog njega sam se mučio i natjerivao da pijem, iako mi je bilo teško, ali nisam želio da kvarim njegovo veliko, prefinjeno zadovoljstvo, A zbog tog razgovora, koji me opčinjavao, podnio bih i teže žrtve.
Kakav je bio taj vedri, lucidni, kulturni, prijatni čovjek, koliko je bio majstor uživanja i ljubavnik života, kako je sve gledao i prihvatao s lake strane, mada nikad neozbiljno kad se radilo o značajnim stvarima, kako je bila čudna ta renesansna ličnost, blistava u svemu, nimalo zabezeknuta ni sturena zato što se našla u ovom praktičnom, uskom svijetu, pokazuje najbolje priča koju je ispričao o njemu Ivo Andrić. (I njega je impresionirao taj neobični čovjek, izvan svake serije, čak i u junaštvu: dobrovoljac u balkanskim ratovima, odlikovan Obilićevom zlatnom medaljom, jednim od najvećih ratnih priznanja za hrabrost, teško ranjen; hrabar i u njemačkom zarobljeništvu, član antifašističkog komiteta.) U nekoj delegaciji koja je išla u Veneciju — priča Andrić — s njim je, osim drugih, bio i Milan. Preko dana su održavali službene kontakte, a uveče su bili slobodni. Milan je već prve večeri izašao iz hotela i počeo da njuši vazduh! — Hajdemo ovamo! — rekao je i poveo društvo u jednu tavernu, nimalo luksuznu ali čistu i ugodnu. Odmah je počeo da razgovara s gazdom, na neobičnom jeziku (francuski je govorio odlično, talijanski uopšte nije znao) i uskoro su bili prijatelji, smijali su se, pričali šale, gazda je odveo Milana u kuhinju, i uskoro je bila pripremljena večera od specijaliteta koji se, na takav način pripremljeni mogu naći samo u takvim malim, otmenim, dosta skupim restoranima, u kojima se spremaju talijanska narodna jela, veoma ukusna. Nije Milan uzalud njušio vazduh, on je osjećao gdje će naći ono što će mu biti ugodno, imao je instinkt za uživanje. Bili su ponosni i on i gazda, on zato što se nije prevario i što je drugovima priredio zadovoljstvo (bio je uvjeren u to), a gazda zato što je Milan našao zajednički jezik s njim i što je toliko uživao u njegovim specijalitetima: gostioničari su sujetni zbog svoje vještine, kao i umjetnici zbog svojih djela; uživaju u priznanjima i vole prave gurmane). Otada je Milanovom društvu prosto izmišljao remek-djela kulinarstva, i bio je nervozan ako bi Milan zakasnio; kad su se pozdravili na rastanku, bio je iskreno žalostan. Ivo je bio vođa delegacije, i nosio novac uza se, plaćajući sve troškove, ali uvijek onoliko koliko je normalno, nikad previše, na veliku žalost Milanovu. (Andrić je vrlo racionalan, zato što je civilizovan čovjek, uopšte nije boem, hoće da da novac za nešto korisno, ali ga nikad ne baca, skroman je u svemu, gotovo asket u mnogim stvarima: potpuna suprotnost Milanova.) Vraćajući se u vozu kući, Ivo i Milan su, bili u istoj kabini spavaćih kola. Milan je bio duboko ožalošćen što Ivo vraća nepotrošeni dio novca u Jugoslaviju, da ga preda pri obračunu troškova. — Pa to je grehota — govorio je Milan. — Smijaće nam se ljudi. Kako ćemo im to objasniti?
— Lako — odgovorio je Ivo. — Vraćamo ono što nismo potrošili.
— Ali, zašto nismo?
— Na što smo mogli potrošiti?
— O, bože! Na bezbroj lepih stvari. Grehota je čuvati novac.
— Šta sad možemo — branio se Ivo. — Nismo potrošili, i gotovo.
— Pa zašto ga ne potrošimo ovdje?
— Kako?
— Kondukter spavaćih kola ima dobar konjak. Raspitao sam se. Ali Ivo nije htio da se novac potroši. Milan, međutim, sve do granice nije mogao da zaspi, mučio ga je nepotrošeni novac, za njega je to svetogrđe, glupost, robovanje jednom sredstvu koje vrijedi samo da se baci, i neprestano je s gornjeg ležaja bogoradio da se ne čini takav zločin ni takva sramota, da se novac vraća kući: to je zaista bilo protiv svih njegovih principa. Ali je protiv Ivinih principa bilo da novac troši bez ikakve potrebe, i nije popustio. Ali, pričajući to, Ivo dodaje jednu divnu primjedbu, koja iznenadno a jarko obasjava i jednog i drugog, toliko izvanredne a toliko različite ljude. — Tada sam vidio koliko je širi i bolji čovjek od mene. (A tako može reći samo zaista širok i dobar čovjek.)
Bio je dobar čovjek, ali nekako muški, plemenito, bez primitivne lakrimoznosti. Sjećam se, početkom 1946. godine Prezidijum Narodne skupštine FNRJ raspisao je konkurs za državnu himnu. (Pošto je oslobodilački rat protiv fašističkih osvajača pobedonosno završen, proglašena Federativna Narodna Republika Jugoslavija i usvojen njen Ustav, potrebno je da se himna »Hej Sloveni«, koja je ušla u upotrebu kao privremena državna himna posle Drugog zasedanja AVNOJ-a, dakle u danima žestokih bitaka Slovena za svoj opstanak, zameni novom, zvaničnom državnom himnom. U tu svrhu Prezidijum Narodne Republike Jugoslavije raspisuje konkurs za tekst državne himne FNRJ«. — Propisujući da tekst mora da ima četiri osnovna stava (bratstvo i jedinstvo, Narodna Republika, stvaralačka vjera u rascvat naše zemlje, Jugoslovenska armija), kao i neke druge uslove (vezani slog, poletno-svečani ton), naveden je i sastav žirija: »Ocenu tekstova i izbor himne izvršiće žiri, koji sačinjavaju Josip Vidmar, književnik Milan Bogdanović, književnik, Miroslav Krleža, književnik, Milovan Đilas, publicist, Oskar Danon, kompozitor, Dimitar Mitrev. Izabrani tekst biće nagrađen sa 25.000 dinara, a dva druga najbolja teksta sa po 10.000 dinara. »Do određenog roka nije prispjelo dovoljno tekstova a pogotovu ne dobrih, pa je Prezidijum, prema prijedlogu žirija, uputio poziv najistaknutijim jugoslovenskim pjesnicima da na konkursu uzmu učešća. Na konkurs je stiglo oko 600 tekstova. »Žiri je kao najbolju izabrao pjesmu Čede Minderovića, nagradio prvom nagradom i izabrao je za državnu himnu FNRJ. Za drugu i treću nagradu nema tekstova, a sa po 20.000 dinara nagrađuju se tekstovi Pavela Goli je, Marjana i Jure Franičevića i Slavka Janevskog.«

ČEDOMIR MINDEROVIĆ: DRŽAVNA HIMNA FNRJ

Smelo smo pošli, iz mraka i strave,
Kroz krvavu borbu, u bitaka dim!
Bratstvo, jedinstvo da pobedu slave!
Da slobodna — zasjaš slobodama svim!
Republika naša, pod suncem slobode,
Duh Tvoj u vekove nek ponosno sja!
Putevi slave nek Te večno vode
I steg Tvoj nek samo za pobede zna! Itd.)

Milan je bio vrlo nezadovoljan ovim tekstom, ali nema boljeg, rekao je kad sam ga upitao zašto je glasao za taj tekst. Divno je to bilo kod njega što mu se nešto moglo ne sviđati ali nikad radi toga ne bi likovao, čak nije pravio zlurade i pakosne šale, kao što to čini većina. Govorio je ozbiljno o onome što mu se ne dopada, čak i sa žaljenjem. Našalio sam se, da je tekst himne iskazao viši smisao života i čovjeka (aludirajući na uslove konkursa), ali je Milan rekao da u poeziji teze nisu dovoljne, neophodna je poezija a ne verbalizam ma koje vrste. Tim povodom smo započeli razgovor o društvenim porudžbinama. Ja sam tvrdio da porudžbine ne mogu valjda nikad rezultirati pravim umjetničkim vrijednostima, bar ne u književnosti. Teško je, ali moguće — odgovorio je Milan. — Spontanost je pouzdanija, ali društvena porudžbina je sadržana i u klimi jednog vremena, u neiskazanim ali vrlo određenim zahtjevima svakog društva, a pod tim uslovima stvarala se književnost kroz vijekove. U čemu je razlika između takvog opšteg zahtjeva, sadržanog u duhu jedne epohe, i direktne porudžbine, na koju pisac nije prisiljen, već pristaje svojom voljom? Pravi umjetnik može sve — rekao je — čak i da stvori dobro djelo s idejom koja mu nije bliska; slab umjetnik će napraviti loše djelo i uz najdublje uvjerenje. I bezbroj primjera postoji kao dokaz.
Ali s njim nikad nisam stupao u polemiku, najviše zato što sam volio da slušam kako priča o životu i o svojim susretima s ljudima. Bila je to svečanost riječi, ljepota kazivanja kakva se sreće jednom u vijeku. Ljudi su ga voljeli, i muškarci i žene, i uvjeren sam da je to stoga što je zaista bio zlatousti. Teško je predstaviti šarm njegove riječi i njegove ličnosti. Jedne večeri, recimo, sjedio sam u upravničkoj loži s njim ii sa direktorom pariškog Teatra nacija (zvao se Žene, čini mi se). Davala se neka komedija, dosta duhovita, a glumci su igrali zaista izvanredno. Milan je iskreno uživao, nije to činio radi gosta, to je bilo njegovo vlastito zadovoljstvo. Tiho je objašnjavao gostu ono što se dešava na sceni, prevodio pojedine replike (»sad ćete vidjeti, sjajno!«), najavljivao dolazak pojedinih glumaca. Dobro se sjećam kako nas je pripremio na izlazak Pavla Minčića, a i on je bio napregnut od iščekivanja. Mladi, izuzetno talentovani glumac, prefinjen komičar! — tako nas je pripremao, neprestano, i zaista, bar što se mene tiče, Minčića sam tada doživio kao scensko i glumačko čudo. Tolika je bila Milanova sugestivnost, da i danas gledam Minčića njegovim očima. — Poslije smo otišli u »Mažestik«, ako se ne varam, svakako u neki restoran, gdje je Milan otkrio svoju drugu stranu u ulozi nenadmašnog domaćina, a onda je došla dalja uloga — takav se na ovim prostorima nije rodio. Za dan-dva direktor Teatra nacija je tražio Milana već rano prije podne, da mu ne bi izmakao, a bilo je ugovoreno i gostovanje naših pozorišta u toj uglednoj pariškoj instituciji.
Od svega je najljepše što Milan nikad nije podešavao svoje držanje prema nekom posebno: on je uvijek igrao svoju igru, kako kažu fudbaleri.
Ostala mi je u sjećanju jedna njegova priča, među mnogima, o aprilskom ratu 1941. Izdvajam nju, mada će i od nje ostati samo anemične Činjenice, kojima je pričalac udahnjivao život, pa ipak je nju moguće ispričati, makar i shematično, jer ima neku svoju nenarušivu logiku. — Kao kapetan, ili major (neka mi oprosti sjen njegova ako sam mu zakinuo neki čin) Milan je bio određen za ađutanta vojvode Petra Bojovića, koji je bio dosta star i već oronuo, ali se po predratnim jugoslovenskim zakonima vojvoda nije mogao penzionisati. Kapitulacija ih je zatekla u Crnoj Goni, negdje kod Nikšića, i odlučili su da se vrate u Srbiju. Na jednoj visoravni naiđu na jugoslovenske vojnike, naoružane, još su u grupi, ima ih oko 2—3000, ali su uglavnom bez komandnog kadra. Kako im je nestalo benzina (vojvoda, njegov ađutant i ordonans-oficir vozili, su se u vojnom džipu), stali su da upitaju da li se može dobiti nešto benzina. Sjedeći ili ležeća, vojnici su ih jedva gledali i jedva odgovarali, ništa ih se nije ticalo. Tada je naišla jedna manja motorizovana njemačka kolona, u vojnim automobilima i na motociklima. Bilo ih je svega tridesetak. Odmah su naredili da se svi vojnici razoružaju, oružje da ostave na jedno mjesto, a oni da idu kuda hoće. Vojnici su poslušati, d uskoro je počela da raste gomila oružja na toj planinskoj visoravni. Milan se uzbudio. — Šta da radim? — pitao je sam sebe. — Zar da ovako mirno gledamo kako šaka Nijemaca razoružava čitavu diviziju? Šta se ovo dešava? Rasulo je u nama. A nešto bi se moglo učiniti. Eto, da samo komandujem, ova ogromna masa vojnika bi pojela Nijemce, satrla bi ih u trenu. I zašto ne izdam takvo naređenje? — Razmišljao je, mučio se, bilo ga je stid i zbog ove vojske i zbog sebe (vojvoda nije mogao da učini ništa, bio je suviše star), ali nije učinio ništa. Tada se desilo nešto, koliko praktično toliko i groteskno: dok se on uzalud mučio, postavljajući sebi bezbroj uzaludnih pitanja, dok je razmišljao o velikim stvarima, o problemima morala i narodnog ponosa, o svome ličnom dostojanstvu, i nije ništa riješio, njihov šofer se vraćao s kantom punom benzina: dobio je od Nijemaca! — Kako! — pitali su ga zaprepašteno. — Lako. Rekao sam da je za vojvodu — objasnio je šofer. I zaista, uskoro su stigli njemački oficiri, pozdravili vojvodu s poštovanjem, pitali ga da li mu štogod treba, i ponudili mu pratnju do mjesta kuda želi da ode. Zahvalili su i odbili. A u Kraljevu se desio epilog cijele priče. Kroz grad je prolazila duga kolona njemačke vojske, sa komandantom na čelu. Građani su gledali potišteno ili se sklanjali u pokrajnje ulice, ili se nisu osvrtali na Nijemce, kao ni grupa starijih ljudi što je sjedila pred jednom kafanom. Kad je čelo njemačke kolone naišlo pored kafane, jedan stariji čovjek, u srbijanskom gunju od šajaka, sa šajkačom na glavi, mirno je ustao iza stola, prišao korak-dva prema putu kojim je prolazila vojska i iz revolvera što ga je izvadio iz unutrašnjeg džepa, opalio dvaput na komandanta. Oficir je pao mrtav, a starca su njemački vojnici odmah ubili, kraj same ceste. Postidio sam se zbog tog antičkog gesta, kaže Milan, jer je bio prekor mome i našem kukavičluku. Ali sam bio i ponosan jer sam vidio da ima i junaka.
Vrijeme bi stalo dok bi on ovako pričao, nastavljajući priču na priču, i uvijek sam bio žalostan kad smo se rastajali. Ne znam šta je njega vezivalo za mene; možda to što sam bio najzahvalniji slušalac. I često sam žalio i čudio se, što ne piše priče i romane. On me je, međutim, upozorio, pa sam se i sam u to uvjerio, da su dar za pričanje i dar za pisanje, dvije različite stvari, i da se rijetko nalaze zajedno.
Posljednji naš renesansni čovjek, blistav u svemu, čovjek koji je najviše od svega volio mladost (starosti se smijao, jer mu je bila mrska), umro je početkom 1964. godine. Bio sam tužan kao rijetko kad u životu. Znao sam da je vrijeme takvih ljudi zauvijek prošlo.

ISAK SAMOKOVLIJA
Jednu svoju pripovijetku poslije rata Samokovlija je posvetio Majci Sari, srećan što je umrla prije rata i nije doživjela strahote kojima smo mi bili svjedoci. Tu najgorču od svih posveta koje znam, navodim po nesigurnom sjećanju, jer je nigdje u njegovim sabranim i izabranim djelima nisam mogao nadi, a vremena za istraživanje po bibliotekama nemam, ali sam siguran da je smisao tačan. Ne znam zašto je ta neobična piščeva riječ izostavljena. Možda zato što je suviše gorka, a nama smeta krik, miliji nam je optimizam. Time je oštećen autor, oštećena je istina, a oštećeni smo i mi za jedno krvavo svjedočenje. I ta posveta, osim svega što znam o njemu, potvrđuje koliko je Isak bio emotivan, duševan, dobar čovjek: druženje s njim predstavljalo je rijetko uživanje, nikad i ničim nisi bio ugrožen, a Iz njega je neprestano zračilo nešto posebno, lijepo i plemenito. Znao je i da se našali, znao je i da odgovori na ubod, ali je malo zla bilo u njemu: koliko da nije dosadno.
»Rođen sam u Goraždu (kaže u zapisu »Sunce nad Drinom« 1947), u toj maloj varošici istočne Bosne kroz koju teče divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Drina je za me jedan od najdubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće. Njena bistra čarobna zelena boja, puna sunca, koja mi se tih godina redovno slijevala u dušu svakog ljeta, ispunila me za cijeli život vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom… Zavolio sam Drinu, onom, gotovo neshvatljivom, ljubavlju kojom ju je volio Klindžo, junak moje pripovijetko »Drina«. — Od zločina na rijeci, »razboljela« se njegova Drina, pomućene su sve njegove uspomene iz djetinjstva, zatrovan je njegov život.
Čim su došle ustaše, zatvorili su ga, a onda prebacili u logor izbjeglica iz istočne Bosne u Alipašinom mostu kraj Sarajeva i tu je radio kao ljekar, odvojen od djece, kao Jevrejin uvijek u strahu od ustaša. O tome piše u privovijeci »Đerdan«: »Doktor je sjedio pred barakom. Sjedio je na maloj drvenoj stolici bez naslona.
Bilo je možda već i blizu ponoći. Nad cjelim Sarajevskim poljima vladala je tjeskobna tišina. I bilo je sve mirno, a puno strave…
…Noć je vedra. Zvijezde su sjajne. Daleko tamo ispod padina Jahorine, dolje u Crvenom dolu, iza Siminih golijeti, s vremena na vrijeme čuje se potmulo puškaranje. Kad god zaštekće mitraljez ili se oglasi jača eksplozija bombe. Da li je to okršaj — noćna borba između naših boraca i okupatora ili to ustaše biju narod i pustoše sela?…
…Doktorova su djeca daleko, ali su nadohvat ustaških kandža, a te kandže mogu svaki čas da se pokrenu, zgrče i zari ju u meso…«
Eto, to je bila njegova velika muka, dvije kćerke i sin (ostali su živi, srećom), i velika, teška briga, svakog dana, svakog časa, cijelog rata; ali i žalost zbog tragedije jevrejskog naroda, i tuga zbog tolikog broja zločinaca i žrtava u jednom vremenu, našem, na žalost. Toliko je bio užasnut svime što je doživio, da je, jedno vrijeme poslije rata, bio izgubio i svoju divnu vedrinu. Osudi rata i zgražanju nad zvjerstvima posvetio je i gotovo svu svoju posijeratnu djelatnost. Nije to ona nježna, bogato razuđena proza kao što su predratne pripovijetke, iako se ponekad prepoznaje po nekom bljesku, uvijek po plemenitosti i humanosti, ali je u njemu od svega jača njegova zgranutost, želja da kaže svijetu, da svjedoči protiv zla, da ispiše pomen žrtvama. Samokovlija, koji je pisao bez žurbe, u ovim svojim pripovijetkama, kao da je žurio da sve pobilježi, da nabaci što više skica i sirovih činjenica, pa će to poslije razrađivati i cizelirati kao što je to i ranije činio, ostavivši nam divne priče, svjedočanstva svoga dara i svoje dobrote. Mislio je da će imati vremena da završi sve što je namislio. Ali je smrt bila brža. Umro je početkom 1955. u pedeset šestoj godini života.
Ne mogu zaboraviti njegove posljednje časove. Vidio sam ih, na žalost, iako to nisam želio, niti sam znao da ću naići na njegovu agoniju. Otišao sam da ga posjetim u Koševskoj bolnici, znao sam da boluje od uremije, ali pojma nisam imao da je stanje teško i opasno. Znao sam u kojoj sobi leži, i ušao sam, kao i ranije. Niko me nije spriječio, niko me nije upozorio, jer nikoga nije ni bilo u sobi. Nije me dočekao ni sa osmijehom ni lijepom riječju: bio je u komi, poluotvorenih očiju, otvorenih usta, zabačene glave, krkljao je, boreći se da udahne vazduh koji mu je sve više nedostajao. — Isače! — rekao sam instinktivno, iako on nikoga više nije mogao čuti. Stajao sam kao paralisan, oduzet zbog skore smrti dragog prijatelja, užasnut slikom rasula jednog prekrasnog života, zgranut mučnim krajem čovjeka koji je toliko volio život. Ne, njemu to nije trebalo da se desi, svakome od nas ali ne njemu: zaslužio je mirniju i dostojanstveni ju smrt. Drago mi je što ga niko od porodice nije vidio u tom stanju, bili su neposredno prije agonije, pričali i smijali se, i rastali se kao da je sve u najboljem redu: zapamtili su ga onako kako je izgledao uvijek, vedar i nasmijan. I ja bih volio da ga nisam vidio drukčije.
Tijelo mu je bilo izloženo u Domu kulturnih radnika, na Obali, i mnogo njegovih prijatelja i poštovalaca došlo je da mu se pokloni. Kako je i red, formiran je odbor za sahranu, sačinjen je program, predviđen je red kojim će se sve odvijati, itinerer kako će sprovod prolaziti ulicama, određeno je ko će gdje govoriti, ko će nositi orden je na plišanom jastuku iza lijesa… I sve bi bilo Lijepo, ali se tada ustanovilo da nema nikakvog ordenja, da nema ni jednog jedinog ordena. Najbolji bosanski pripovijedao poslije Kočića, osim Andrića, nije imao čak ni orden svetog Save, makar petog stepena, pa ni orden kojeg bilo stepena, kao što ima pola Jugoslavije. On to nije tražio, niti mu je bilo potrebno na sprovodu, ali je zaista karakteristično za dobre ljude kakav je on bio. Poslije su njegovi poštovaoci predložili da se Dom zdravlja u Vrazovoj ulici u Sarajevu nazove njegovim imenom, jer se imenom manje zaslužnih ljudi naziva toliko škola, javnih institucija, domova, da bi bilo vrlo potrebno da se malo rasterete, a da se bar tako oda priznanje jednom čovjeku toliko zaslužnom za bosansko-hercegovačku i za jugoslovensku kulturu.
Taj prijedlog je neko zaturio, i Isakovim imenom nije do danas nazvana nijedna ustanova. Nema ni njegova poprsja u parku među ostalim književnicima, nema ni njegova portreta u muzeju književnosti. Ali sve to više govori o nama nego o njemu. On je učinio ono što je mogao, učinio je mnogo, ostavio nam je svoje divne pripovijetke, koje ćemo uvijek pomenuti uz Kočićeve i Andrićeve, ako nam je stalo do istine, a što smo ga zaboravili u svemu ostalom, to je možda i slika naših tabora; njegov je najmanji, i nije važan u ključevima kojima smo toliko preokupirani.
Isaka sam upoznao 1947. godine, kod Marka Markovića, tadašnjeg direktora »Svjetlosti«, u kancelariji iznad sadašnje NAME u Titovoj ulici, na prvom spratu. Brzo smo se zbližili, sva trojica. Marko je bio starinski čovjek, sav od reda, pun poštovanja za drugoga, ali je to tražio i od drugih, obazriv do krajnosti, osjetljiv za sve i na sve, pažljiv prema svakome. Isak je bio vedar, spreman na šalu, na svoj ii na tuđ račun, i dobro se uklapao u svako društvo. Cesto smo sjedili uz kafu, razgovarali d šalili se. Isak tada nije bio urednik »Svjetlosti«, postao je to docnije. (Urednici su bili Mihailo Delibašić, Emil Petrović i sam Marko Marković.) Isak je bio glavni i odgovorni urednik časopisa »Život«, koji je pokrenulo Državno izdavačko preduzeće »Svjetlost« 1948. godine. Sljedeće godine redakcija je proširena, urednici su, uz Isaka, postali Mladen Čaldarević, Ilija Kecmanović, Nika Milićević i Meša Selimović. Glavni posao je, međutim, i dalje vršio Isak. Pamtim taj period života kao jedan od najvedrijih i najprijatnijih. Zbog dobrog čovjeka Isaka Samokovlije.

HAMZA HUMO
Hamza Humo je iznad svega bio druželjubiv čovjek. Ali, kako je bio boem i kafanski čovjek, njegovo druženje s ljudima gotovo uvijek je bivalo u kafani. U Klubu inženjera i tehničara u Sarajevu (nekadašnji klub kulturnih radnika) imao je svoje stalno društvo i stalno mjesto. Godinama je tu sjedio s drugovima i prijateljima, od prvih večernjih časova do ponoći, i uvijek su o nečemu razgovarali, o zanimljivim ljudima, o šalama, o duhovitim doskočicama.
Na sastanke Udruženja književnika često je dolazio, ali nije mogao dugo da sjedi na jednom mjestu, pa je odlazio u bife ili u šetnju, i vraćao se pred kraj sastanka. Nikad nije htio da uđe ni u jednu upravu: nije volio dužnosti i obaveze. Ne sjećam se da je na sastancima progovorio ijednu riječ. Njegov prirodni ambijent bila je kafana i po mogućnosti laki i duhoviti razgovori.
Osobito je volio svoj rodni kraj u Mostaru, zvani Cim, i tu je smjestio radnju svoga knuthamsunovskog romana »Grozdanin kikot«. Kad je odlazio u Cim, jedino se tada rastajao od kafane.
Kako ja nisam išao u kafane, nismo se često susretali, ali su naši odnosi bili prijateljski. Imali smo, doduše i neprijatnih susreta, zbog kojih se Hamza nije ljutio niti ih je pamtio po zlu. Kako je uvijek bio bez novca, jer je trošio bez računa, bio je često i nekritičan prema svojim djelima, odnosno prema onome što napiše a što je želio da se odmah štampa ili izvede na sceni. Jednom mi je predao tekst neke dramske bajke (čini mi se da se zvala »Bajka o caru i pastiru« ili si.) da se izvede na sceni Narodnog pozorišta. Tekst je bio toliko slab, da sam, kao direktor i dramaturg Drame, morao da mu to kažem, i u njegovu interesu. Ali Hamza je insistirao da tekst primimo. Ne znajući šta bih drugo, predložio sam mu da sazovemo jedan sastanak književnih kritičara i kulturnih radnika, pa da razgovaramo o ponuđenom tekstu. Neka on sam kaže koga da pozovemo, pa kako oni kažu, tako ćemo i postupiti. Dogovorili smo se i pozvali u zgradu Pozorišta desetak ljudi, podijelivši im prethodno tekst drame. Svi prisutni, gotovo sve Hamzini prijatelji, dugo su razgovarali o tekstu i složili se da nije ni za izvođenje ni za štampanje. Tada je Hamza na svoj neposredan način rekao: — Briga mene da li je drama dobra ili nije. Dajte vi meni honorar pa je nemojte ni štampati ni izvoditi.
Mislim da smo mu dali izvjesnu svotu za otkup, ali nikad nismo ni pokušali da dramu stavimo na repertoar, ali se Hamza nije više ni interesovao. Autor pjesme »U orašju« nije smio objaviti »Poemu o Mostaru«, na primjer, ili »Pjesmu o traktoru« i još neke. On, autor pjesama »Čuvar«, »Pjesma dozrelih«, »Molitva na stijeni«, »Drugu« i ostalih.
Evo, recimo, pjesme »Drugu«, skladne crno-sjetne, misaone, lijepe:

Veče je.
Tonu plava brda.
Ja pijem sam.
Druže, parenje biljki nanosi vjetar,
Oštri im miris pijano
Posrće kroz vazduh ko i ja.

Hej, sve je pijano raširenih grudi!
Preda mnom ćute čaše
Crne i teške misli crnih ljudi.

Ja pijem sam
Vrijeme ko mrk, ogroman barjak plovi
I mene, bregove i krmu nosi
Zagrobnim i crnim snijegom noći

Sve okolo šumi
Nečujno se smiješi,
Vazduhom se vuku ptičurine vrane
Ko nabuhli leši.

Ja vičem: Hej, vina još!
Zar nikog nema?
Vina, vina toči!
Nikog. Pust, šupalj mir,
Život vri…
…I neka crna sjenka
crne mi čaše toči.

Bio je čudan, nekonvencionalan, prijatan čovjek, i dobar pjesnik.
Posebno mi je ostala upečatljivo u sjećanju jedna noć provedena s njim na dobojskoj željezničkoj stanici. Putovali smo u Tuzlu na književnu priredbu, večernjim vozom, i usljed nekog zakašnjenja stigli u Doboj oko ponoći. Lokalni voz za Tuzlu je otišao, sljedeći ide tek u pet sati ujutro. Kiša pada, kasnojesenjska, novembarska: hladno, mučno, kafane zatvorene, željeznička čekaonica zatvorena. Šta da radimo? Upitali smo službenika na stanici ima li u Doboju hotel. Ima i nije daleko. Uputili su nas i stigla smo brzo: austrijska zgrada, jednospratna, prilično stara. Hotel je na prvom spratu, zgrada je sva u mraku. Popeli smo se dotrajalim stepenicama na sprat. U sredini dugog hodnika, na klupi, pokriven zimskim kaputom, leži čovjek.
— Ima li ovdje portir?
— Ja sam portir.
— Ima li soba? — pitali smo »portira«.
— Ima.
— Dajte nam ključeve i probudite nas u četiri sata.
— Ništa ne brinite!
— A ključevi?
— Nikakav vam ključ ne treba. Otvoreno je, samo uđite. Soba broj 4. Baš su dvojica otišla.
Ušli smo u sobu broj 4, i užasnuli se. Soba je prilično velika, sa desetak kreveta. Samo su dva bila slobodna, s izgužvanom, crno-sivom posteljinom, a soba je vonjala kiselo, neprovjetrena sedmicama.
Pa ovo je gore nego najgore sirotinjsko prenoćište!
Vratili smo se »portiru« u hodniku:
— Hoćete li nam promijeniti posteljinu?
— Ne mijenjamo posteljinu za jednu noć.
— Ova nije mijenjana mjesec dana sigurno.
— Tako se desilo.
— Toliko je prljava da se ne može leći.
— Čini vam se. Ležite u odijelu za ovo sat-dva.
— Ima li neki drugi hotel u gradu?
— Nema.
Vratili smo se u broj četiri, i očajnički gledali u crne Čaršafe. Neko je i cipele brisao posteljinom’ Skinuli smo cipele, izvadili peškire iz putnih torbi, legli u odijelima i pokrili se zimskim kaputima, jer su jorgani bili toliko pocijepani i prljavi, da se nisu mogli upotrijebiti nizašto. Žmarci su me podilazili od osjećanja prljavštine, ili od nečeg stvarnijeg, stjenka možda.
Ostali putnici su blaženo hrkali. Kako sam im zavadio!
Odjednom vidim, Hamza je ustao.
— Šta je? Ne možeš da spavaš?
— Ma kakvo spavanje! Đavo ga odnio, gadi mi se.
Ustali smo, uzeli stvari i izašli u hodnik. »Portir« je spavao, nije nas ni čuo.
Izašli smo u tamu, kao u duboku pećinu, na kišu, tihu, upornu, jesenjsku.
Smijali smo se, mada nam nije bilo do smijeha.
Bio je jedan sat poslije ponoći.
— Nema još mnogo. Svega četiri sata — rekao je Hamza.
Nisam znao da li se šali. Ako se šali, onda je to crni humor.
— A imamo gdje i da se sklonimo. Evo, pod kesten — odgovorio sam u istom stilu.
Zaista smo se sklonili pod kestenove pred stanicom, mada je bilo smiješno očekivati zaštitu ud golog drveća.
Čekaonica je začudo otvorena. Tu su, na neizdržljivoj promaji, spavali neki Cigani.
— Treba vidjeti pravi život — rekao sam.
— Od tog se najlakše dobije nazeb — nasmijao se Hamza.
Pada novembarska kiša, hladna i neprijatna, cijedi se s grana za vrat. Kasaba ćuti, odvojena od cijelog svijeta.
Prolaze neki teretni vozovi pored ove lagane smrti, ja sam nervozan, Hamza mirno puši tešku Savu (veliku kutiju od 100 komada držao je u džepu od sakoa, i palio jednu na drugu; cijelu kutiju je popušio za tu noć). Ćuti, spokojno, ili kaže nešto bez ogorčenja, nešto uz kišu i tamu kasabe, bez zlobe, čak s vedrinom koja ga teško napušta. Sigurno mu nije prijatno što mu kiša pada za vrat, u životu je hedonist, ali on je filozof posebne vrste: ne treba se tužiti na ono što ne možeš izmijeniti. Voli da mu je ugodno u životu, ali ako nije, ne kuka, zna da će sve proći. Citira jednu tursku poslovicu: I ovo će proći! Ne vrijedi se uzrujavati zbog glupih stvari, a glupe stvari postaju još gluplje ako im daješ previše značaja, Beretka mu otežava od kiše, ponekad je otresa o dlan. Uvlačim ga u razgovor, da ne ćutimo. Čudan je način kako govori. Dok ga slušaš, izgleda sve obično, čak suviše obično. Nije slatkorječiv, ničeg naročitog nema u onome što kaže, ne pamti se pojedinačno ni njegova misao ni slika, a ipak u sjećanju ostaje kao svježina i prijatnost. Možda zato što ne nameće sebe, iako se ne skriva, nikad daleko od čovjeka ali ni suviše blizu, spreman i na ćutanje i na razgovor, i uvijek prirodan.
Interesujem se kako je na večeri priređenoj Ivi Andriću, povodom 60-godišnjice, pitao Đuru Pucara, tadanjeg političkog sekretara CK, koji je društveni sistem do danas u istoriji najsavršeniji. — Socijalistički — odgovorio mu je Pucat. — E, nije, već feudalni — rekao je Hamza.
— A šta je najvažnije u čovjekovom životu? — pitam ga.
— Prijatelji — odgovorio je bez mnogo razmišljanja. Za njega je to životna deviza i životna praksa.
Neprijatna noć je nekako prošla, i ušli smo u tuzlanski voz, promrzli.
I ovo će proći, kao i sve ostalo!

MARKO MARKOVIĆ
S Markom Markovićem sam se upoznao 1947. godine, kad sam došao iz Beograda u Sarajevo. Bio je tada direktor izdavačkog preduzeća »Svjetlost«, sa prostorijama u bivšoj gospodstvenoj kući Jeftanovića, odnekud s namještajem za stanovanje, s malo kancelarijskih stvari, s ostacima bogato izrezbarene trpezarije, s kredencom i velikim trpezarijskim stolom i sa šest trpezarijskih stolica. U uglu sobe je stajao običan kancelarijski sto.
Mada smo se tada prvi put sreli i upoznali, on je o meni znao sve što je mogao da zna i da pročita. Naročito me iznenadio što je znao i ono nekoliko mojih pripovijedaka koje su bile objavljene. Prihvatio me je starinski prisno, s nevjerovatnom toplinom i srdačnošću, a o mojim skromnim pripovijetkama govorio je kao o ozbiljnim književnim djelima. I nije to bilo pretvaranje i prazno laskanje, jer nikakva razloga za to nije imao, već patrijarhalna potreba bosanskog čovjeka da drugome kaže lijepu riječ. Poslije, družeći se s njim sve do njegove smrti, zapazio sam sve njegove osobine »dobrog bošnjanina«, njegovu rigoroznu čestitost, nespremnost na ogovaranje i za ma kakvu nečistu rabotu. Svakoga je prihvatao srdačno i s povjerenjem, i misliim da je bio jedan od rijetkih ljudi koji nije imao neprijatelja. (Bilo je ljudi, naravno, koji su ga potcjenjivali, ismijevajući ono što su oni zvali njegovim oportunizmom i »navikama knjigovođe«, a što je u stvari bila njegova nespremnost na svađu i želja za čistim poslovima sa svakim, pa čak i pedantnost: ako je on obećao nekome nešto, samo ga je bolest ili neki drugi krupan razlog mogao spriječiti da to ne učini na vrijeme i u potpunosti. Ali je to zahtijevao i od drugih.
Njegova direktorska kancelarija bila je ugodno stjecište književnika, slikara, glumaca, i uopšte ljudi od duha. Tu se, uz obaveznu kavu, raspravljalo o umjetnosti i kulturi, o novim knjigama i pozorišnim predstavama, i bio je ugodan intelektualni krug od izvjesnog značaja. Nije se tu govorilo o efemernim dnevnim stvarima, bar ne suviše često, a naročito ne o čaršijskim intrigama. »Cika Marko«, kako smo ga zvali, mada je izgledao vrlo svjež i mladolik, nije volio čaršijsku praznu politiku. Ako bi se poveo takav razgovor, on je ćutao; nije prigovarao, ali nije htio da učestvuje u razgovoru. Najveće zadovoljstvo mu je bio razgovor o jeziku, a poznavao ga je odlično, i o kulturnoj istoriji Bosne kojom se posebno bavio. Imao je prikupljen rijedak materijal, unikate iz te oblasti, plakate o prvim predstavama pozorišta, rukopise drama, komplete novina i časopisa, naročito ustaških, tri sobe pune stalaža sigurno nisu bile suviše mile njegovoj ženi i dvjema kćerkama, jer se po svemu hvatala prašina koju je trebalo neprestano čistiti. Šteta ako taj dragocjen materijal nije sačuvan u arhivima. Dugo je želio da osnuje pozorišni muzej Bosne i Hercegovine, kojem bi poklonio sve što bi moglo da bude od interesa, ali se ta njegova želja nije ostvarila ni do danas.
Marko je bio izuzetno osjetljiv čovjek, lako se vrijeđao na svaku nepažnju, a bio je bolesno pogođen zbog nepravde. On sam bio je prema svakome veoma pažljiv, čak je nastojao da se ni mišljenjem ne razilazi od ljudi koji su mu bili dragi. Na uvredu nije oštro reagovao, nego se povlačio u sebe, i ćutao. Ali je bio zadovoljan ako mu se čovjek izvini, i sve je odmah zaboravljao.
Dobro sam ga poznavao, jer sam jedno vrijeme bio zamjenik direktora »Svjetlosti«, čini mi se da sam ga najbolje upoznao na književnoj turneji po Semberiji i Posavini, 1955. godine. Ustajao je rano ujutro i sjedio natmuren i nerazgovorljiv sve dok ne bi popio jutarnju kafu, obavezno iz džezve i fildžana, a poslije je odmah postajao veseo i razgovorljiv, izuzetno prijatan sagovornik.
Na književnim priredbama književnici su se ponašali različito. Hamza Humo nije imao zube ni zubnu protezu, i čitao bi obično jednu kratku pjesmu i to uvijek prvi. Drugi je čitao Marko Marković, obavezno vrlo kratak fragment neke pripovijetke, ja sam čitao kratku humoresku, napisanu specijalno za književne priredbe, a onda su dolazili teškaši, koji su čitali duge proze, po 45 minuta, pa i po cio sat.
Sjećam se jedne književne večeri u bijeljinskom garnizonu, prepunom mladih vojnika. Praktični i promućurni Hamza je odšušljetao svoju pjesmu, onda je Marko pročitao svoju kratku prozu, Slavko Mićanović odlomak svojih zanimljivih memoara o Semberiji, ja sam ispalio svoju minijaturnu humoresku, a zatim je jedan prozaista počeo da čita svoju veoma dugu pripovijetku, duže od svega što smo mi svi zajedno prethodno čitali.
Marko se vrpoljio na stolici, mi smo se očajno zgledali (svi osim Hamze, jer je on odmah napuštao salu čim bi pročitao svoju pjesmu, i išao u kafanu ili šetao ulicama), diskretno davali kolegi znake da skrati čitanje, ali je on, mada nam je obećao da će biti kraći, uporno čitao dalje. Mladi vojnici, okruglih ošišanih glava, koji su ustali jutros rano i cio dan bili na zanimanju, sad, već pokasno uveče, polako su počeli da spuštaju glave na prsa, obješeni i presamićeni kao visibabe. Ali naš kolega je istjerao svoju dugu priču do kraja. Marko je poslije toga bio ljut kao f uri ja, ali ništa nije rekao. O tom našem upornom kolegi se pričala anegdota, za koju ne znam da li je tačna: povodom jedne zakazane književne priredbe u nekom manjem bosanskom mjestu, on je došao tačno, ali u sali nije bilo publike. — Ne brinite! — rekao je organizator — sad će doći publika! — I zaista, poslije izvjesnog vremena, u salu su ušli neki mladi ljudi, đaci po izgledu. Književno veče je počelo. Naš drug je čitao svoju beskrajnu prozu, a posjetioci su mirno slušali. Kad je završio čitanje, razlegao se snažan pljesak. Poslije se ustanovilo da su organizatori doveli pitomce doma za gluhonijemu djecu.
Kao direktor izdavačkog preduzeća Marko Marković nije imao mnogo muke, jer je preduzeće, kao državno, bilo finansirano, živjelo je na budžetu. Imao je doduše muke s nekim tvrdoglavim i samovoljnim urednicima, s kojima je pokušavao razumno da raspravlja, ali nikad nije zaprijetio otkazom ili smjenjivanjem s dužnosti. Sve književnike je veoma poštovao, da smo uvijek nanovo bili iznenađeni. Autorski honorar, vrlo pristojan, obračunavao se odmah, i slao se po kuriru autorovoj kući: nikad niko nije intervenisao za svoj honorar, kao što je bilo u ostalim ustanovama.
Svaki tekst ocjenjivali su jedan ili dva recenzenta, kao i danas, a Marko je većinu rukopisa sam čitao. Nije bio sitničav i smatrao je da recenzent ne smije da sudi o djelu po svojim sektaškim afinitetima, već da mora poštovati određeni sistem vrijednosti, bez obzira na umjetnički prosede, školu i način umjetničkog prikazivanja. Ljutio se na suviše veliku upotrebu stranih riječi, nije volio pomodne izraze koje su naročito pjesnici preuzimali jedan od drugoga, nije mu se sviđala prazna patetika, ali u razgovoru s književnicima nikome nije nametao svoje mišljenje. Širok u svemu, smatrao je da u još nestabilizovanom stanju naše posljeratne literature, treba štampati sve što ima neku književnu vrijednost. Vremenom, s porastom kulturnog i umjetničkog nivoa, treba postepeno zaoštravati kriterij, a to će biti zadatak književne kritike, koju takođe treba razvijati. Dobru ili lošu, a ja mislim da je u osnovi dobra, imao je cjelovitu ideju o literaturi, s kojom je prilazio književnim djelima u cjelini.
Napisao je priličan broj tekstova, ali više kulturno-istorijskog sadržaja, i oni su nezaobilazni za kulturnu istoriju Bosne i Hercegovine. Od beletrističkih radova napisao je svega dvije zbirke pripovijedaka, »Kriva Drina« (1935), ii »Od sumraka do zore« (1954). Pripovijetke »Kriva Drina« pisane su tradicionalnim realističkim manirom, kao slika podrinskih kasabalijskih naravi, s obiljem karakterističnih detalja koji su davali živost i plastičnost njegovoj prozi. Najbolja mu je pripovijetka »Na boku«, o tragičnom sukobu starog i novog. (Starog kočijaša, koji u fijakeru prevozi putnike od Tuzle do Zvornika, u sudaru pregazi sin koji vozi novi auto.) Zbirka »Kriva Drina« dobila je književnu nagradu Srpske akademije nauka u Beogradu, 30.000 dinara. Tim novcem Marko je sagradio kuću na Palama, koju je za vrijeme posljednjeg rata pogodila i razorila njemačka bomba. Na ruševinama je podigao novu kuću poslije rata.
U posljednjim godinama života pogodile su ga dvije nevolje, zbog kojih je teško patio. U NIN-u je izašla porazna kritika njegove zbirke pripovijedaka Borisa Mihajlovića-Mihiza. Boreći se za moderni književni izraz, Mihiz kao da je jedva dočekao tradicionalnu Markovićevu prozu da pokaže koliko je danas preživjela i neodrživa. To je bila nepoštedna, egzemplarna, ubilačka kritika, kakva se rijetko susreće. Osjetljivi Marko je jedva prebolio taj udarac. Drugi je dočekao 1961. godine, povodom 27-julske, republičke nagrade, koju je s pravom očekivao, ali je nije dobio, kao što je nije dobila ni prva i jedina članica sarajevskog Narodnog pozorišta od samog osnivanja, prvakinja Drame Jelena-Cuca Kešeljević.
Marko Marković je teško odbolovao tu nepravdu i povukao se u sebe. Umro je u Palama iste godine, brzo nakon doživljenog neuspjeha, 12. VIII 1961. godine u šezdesetoj godini života.

JOVAN POPOVIĆ
S Jovanom Popovićem sam se upoznao negdje 1931, 1932, kao student. Neko me poslao, ne znam više ko, iz partije, iz nekog društva, ili neka grupa kolega, da razgovaram s Popovićem, tadašnjim urednikom »Stožera«, da časopis preuzimamo direktno iz štamparije, inače je prodavan u Poenkarevoj, današnjoj Makedonskoj ulici, u knjižari koja je držala valjda isključivo komunističku štampu i literaturu, ali se dešavalo da policija zaplijeni neki broj, a mi smo željeli da ga dobijemo prije eventualne zapljene. Jovan je stanovao negdje na Dorćolu, u prilično skromnom ali pristojnom stanu. Cijenio sam ga više kao hrabrog urednika »Stožera« nego kao pisca pjesama i pripovijedaka (mada su mi neke njegove docnije pjesme postale vrlo drage), i grdno sam se razočarao kad sam, ušavši u predsoblje, ugledao na ormanu poredane tegle s turšijom i slatkim od dunja. Zar i ovaj neustrašivi borac dočekuje zimu s turšijom od paprika? — mislio sam u svojoj mladićkoj preosjetljivosti, kao da turšija i revolucionarni rad nikako ne idu zajedno: turšija mi je, po nečemu bila tipično obilježje malograđanštine. Razočaralo me čak i to što me dočekao nekako pretjerano ljubazno, iako se nikad vidjeli nismo. Osmjehivao se i govorio tihim glasom, ličilo mi je to na namještenost, na neprirodnost. Tako je govorio, ne dižući glas i ne pokazujući uznemirenost ili ljutinu, i kad smo počeli da se sporimo. Ja, kvrgavi Bosanac, nisam shvatao da neko može biti ovako učtiv i miran, čak i kad mu neko otvoreno pokaže svoju drskost. U »Stožeru« su sarađivali svi tadašnji napredni pisci, Velibor Gligorić, Nikola Lopičić, O. Merin (Bihalji), Ivo Frol, Čedo Minderović, Radovan Zogović, Mile Klopčić i drugi, koji su imponovali svojom neustrašivom riječju, a Popović svojim odlučnim stavom protiv društvenih nepravdi. (Ne jednom sam razmišljao o nevjerovatnoj razlici djelovanja pisane riječi prije rata i danas. Nekad su jedan članak ili jedna knjiga ljude emocionirali i pokretali na akciju, gotovo kao neposredna stimulacija; danas je pisana riječ mrtva, i jedva da ima ikakva odjeka; da li je to stoga što djeluje samo opoziciona riječ, a svaka druga je samo jedna između ostalih. Vrijedilo bi razmisliti zašto danas Krležina, Gligorićeva ili ma čija druga riječ nisu više nikakva senzacija, a nekad su djelovale kao ekrazit.) Sasvim sam drukčije zamišljao pjesnika koji je zbog stihova u »Knjizi drugova« odležao u zatvoru nekoliko mjeseci, i ne tako davno, a u njemu i njegovom ponašanju, u njegovom govoru i gestu, nema ni traga odlučnosti s kojom sam ga zamišljao. (Nevolja svih nerealnih ljudi je u tome što uvijek suprotstavljaju stvarnost i svoju misao o njoj; pametni ljudi se prilagođavaju.) Uveo me u sobu, vrlo skromno namještenu, zamolio ženu, koja nije izašla iz kuhinje, da nam skuva kafu, i ponudio mi da sjednem u stolicu ispred police pune knjiga. Instinktivno sam pogledao po policama, da vidim te tegle s turšijom: nije ih bilo. Samo knjige, svuda na stolu, na podu, u dva reda po policama. Brzo sam završio posao zbog kojeg sam došao, pristao je na ono što sam tražio, i htio sam da odem, jer mi je njegov osmijeh izgledao suviše rastresen, ali me Jovan zaustavio, donio je kafu iz kuhinje, očevidno želeći da povede razgovor o prilikama među studentima. Upitao me kakva je politička situacija na fakultetu i Univerzitetu, ali se u meni nešto pobunilo protiv tog krutog pitanja, i odgovorio sam zubato, da je politička situacija složena, da svaka strana, a ima ih bezbroj, od nacionalista-monarhista, preko zemljoradnika i demokrata do komunista, za sebe kaže da stoji najbolje. Kako se onda može znati ko stoji najbolje? Jovan se osmjehnuo, vjerovatno se već susretao s takvom arogancijom, promijenio razgovor. Ali nije odustao od namjere da uspostavi ma kakav kontakt. Upitao me šta studiram. Kad sam rekao da studiram književnost, primijetio je da je to dobro, jer je poznavanje literature siguran putokaz na teškom putu književnog stvaralaštva, bilo da je riječ o beletristima bilo o kritičarima. Mada je za pisca najvažnija pravilna idejna usmjerenost, idejna čisto ta i klasna svijest. Zar nije najhitniji talenat? — upitao sam, i pozvao za svjedoka svog Boru Stankovića, drugog nisam znao. Svakako, odgovorio je tolerantno, ali samo ako je pravilno orijentisan. Kriva ideološka orijentacija degradira svako umjetničko djelo, i čak postavlja pitanje da li uopšte može da se nazove umjetničkim. Kad sam pomenuo da su nadrealisti progresivno orijentisani, a ipak ne pišu dobru književnost, osmjehnuo se svojim tankim usnama, i odgovorio da formalizam u umjetnosti ne služi ničemu, a najmanje progresu. — Znao je mnogo više od mene, ja sam mu suprotstavljao samo svoju želju za oponiranjem, bez znanja i bez argumenata, Čak i bez pravog uvjerenja, jer nisam bio siguran ni u ono što sam govorim, a njegovo mi je mišljenje prilično kruto. (Nisam znao da mu se suprotstavim istinom da je Dostojevski nazadan u svojim shvatanjima, a ipak je najveći romansijer svijeta, mada bi to Jovan vjerovatno negirao.) Našli smo se još jednom, slučajno, u Poenkarevoj ulici, u knjižari i opet dugo razgovarali, i ponovo o opštim stvarima. Ostalo je, poslije tog susreta, u meni osjećanje nezadovoljstva, žaljenja, propuštenosti, zato što me ni prvi put ni tada nije upitao ni o čemu što nije svačije, što je samo moje, a nisam ni pomislio da sam to mogao i ja učiniti. Doduše, bio je stariji od mene, i ostavljao sam svu inicijativu njemu. Zapamtio sam ipak njegovu decentnost i plemenitost, i mislio kako se ljudi gluho mimoiđu zbog glupih nesporazuma. Jovanovo shvatanje književnosti nisam prihvatio, ali sam za vrijeme rata i kratko vrijeme poslije rata mislio kao i on. Kod mene je to ostalo bez vidljivih tragova jer nisam mnogo pisao; kod drugih su ostala djela. Istina, nešto sam i napisao, početkom 1945, čini mi se, Jovan me zamolio da napišem rad o književnicima koji su bili aktivni pod okupacijom, i tada su smatrani saradnicima okupatora, izdajicama naroda. Svršio sam taj posao, začuđen brojem književnika koji su pisali u listovima i časopisima za vrijeme rata, istina — pjesmice o ljubavnim jadima i i ljepoti sunčevih zalazaka i pripovijetke o opštim temama, bez ikakve veze s ratom. Bio sam iskreno ogorčen kako je neko mogao da piše te stupidnosti, gledajući sve zločine, i sav napor i grč naroda, s druge strane, čitavu jednu dramu epohe, zakrvljenost i sudar kontinenata, tragediju i epopeju naših naroda, kad su jedne grupe dovodile u pitanje ikakav oblik daljeg zajedničkog života, a druge su činile sve da spasu ljudskost, kako u svima nama ne bi ostale neprebolne traume. Tada sam zamrzio i larpurlartizam, koji je u teškim situacijama jednog naroda moralno gori i teži nego otvoreno suprotstavljanje. (Larpurlartizam je opravdan samo kao opozicija zahtjeva za doktrinarnom umjetnošću. Taj rad o moralnim grbavcima iz vremena okupacije trebalo je da bude štampan u jednom jugoslovenskom časopisu koji je bio u pripremi, a u čijoj je redakciji bio i Jovan Popović. Jovan je bio vrlo zadovoljan kad je pročitao moj rad. Pa ipak, nakon nekoliko dana sam uzeo rukopis natrag i saopštio mu svoju odluku da to neću štampati, razmišljao sam i došao do zaključka da bi to, u stvari, bila denuncijacija a ne književna ocjena, jer se tu navode svi radovi, imena, brojevi listova i časopisa, datumi objavljivanja, dakle kompletan dosje za policiju. A to ne želim da radim. Jovan se složio sa mnom, mada je rekao da sam preosjetljiv. (S time se složio, čini mi se, i Radovan Zogović, ali on, vjerovatno, iz političkih razloga, a možda i iz drugih obzira, jer su se neki citirani pisci već bili uključili u književni rad novina, naših listova i časopisa, pa nije bilo ni zgodno ni humano praviti gužvu.) I nikad to nisam štampao. Srećom. Ne bih mogao sebi oprostiti da je neko imao neprilika zbog mene. Inače, dosta smo živo sarađivali poslije rata u Beogradu, obojica smo bili članovi saveznog Komiteta za kulturu i drugih tijela i institucija. (Onaj neštampani rad ipak je imao posljedica; upozorio je agitprop CK na mene, pa su me se sjetili kad je Komitet za kulturu formiran, i došao sam za načelnika odjeljenja za kulturne veze sa inostranstvom; kad su me pozvali da se konsultujemo, rečeno mi je da sam predviđen za to mjesto ili za načelnika Političkog odjeljenja Predsjedništva vlade; odlučio sam se za kulturu.) Jovan je uvijek živo učestvovao u radu svakog tjela u kojem je bio, sve je shvatao vrlo ozbiljno i bio spreman da se prihvati svakog zadatka. Ostao je isti kao i onda kad sam ga upoznao, odlučan ali spreman da sasluša svakoga, tih i koncilijantan iako nije lako odstupao od svoga mišljenja. Taj mirni, učtivi, dobri čovjek uvijek me zaprepašćivao svojom spremnošću da od sebe odbije i najboljeg prijatelja ako je trebalo da se odluči između prijateljstva i nekog svog principijelnog stava. Priznavao sam mu to kao značajnu pozitivnu osobinu, mada ja to nisam mogao. 1947. godine, povodom jugoslovenske likovne izložbe XIX i XX vijeka u Moskvi, išla je u SSSR jedna grupa naših umjetnika, Jovan je bio vođa grupe, ja njegov zamjenik. U grupi od trinaest umjetnika bili su Sreten Stojanović, Petar Lubarda, Đorđe Andrejević-Kun, Ismet Mujezinović, Marin Tartalja, Bojan Stupica, Božidar Jakac i drugi. Sovjeti su nas primili izvanredno, ali je bilo i nekoliko mučnih nesporazuma i incidenata. Nad Moskvu smo doletjeli po jakoj oluji, padao je i snijeg, (iako je bila polovina juna), pa se avion vratio i spustio u Kijev. Ali kako nismo bili najavljeni, aerodromska komanda nas nije pustila da izađemo, oko aviona je postavljena straža s mašinkama na prsima, a mi smo nervozno čekali na svojim sjedištima, da telefoni i telegrafi uspostave nekakvu vezu između nas i podozrivih vlasti, kojima je vjetar donio neočekivane goste. Jovan je bio najnervozniji, njegova voljena sovjetska zemlja nije ga primila! Umirivali smo ga da je to normalno, sve je došlo iznenada, moraju da provjere ko smo, i uskoro će sve biti u redu, ali on je bio vidno deprimiran. Uskoro, zaista, kako smo se i nadali, poslije sat-dva, pustili su nas iz aviona, i na aerodromu nas je dočekala delegacija VOKS-a. (O tom VOKS-u, sovjetskom komitetu za veze s inostranstvom, uskoro smo čuli ovu šalu: jedna delegacija VOKS-a je najavila svoj dolazak u Jugoslaviju, da uspostave direktne veze s odgovarajućim institucijama, i na aerodromu u Beogradu vidjeli su da ih čeka čudna grupa ljudi, širokih ramena, jakih mišica, krivih noseva, s buketima cvijeća u kvrgavim rukama; uskoro se ispostavilo da su u Jugoslaviji razumjeli kako u Beograd treba da dođe neka grupa od BOKSA!,) Autobusom smo prošli kroz razrušeni Kijev, preko raskopanih ulica na kojima su radili njemački zarobljenici, mršavi, ispalih jagodica, prilično slični kosturima. — Mučno — namrštio se Jovan. Ni divan banket što su nam ga priredili drugovi iz VOKS-a, na kojem su se služila naša vina, kao poseban specijalitet, nije ga razvedrio. — U Moskvi smo stanovali u istoj sobi. Već na prvom koraku doživjeli smo iznenađenje: u hotelskoj recepciji dočekale su nas upadljivo našminkane djevojke, jarko crvenih nokata, dosta slobodno obučene, vesele, nasmijane, komunikativne, izvanredno prijatne. Zgledali smo se začuđeno: pa to je Evropa, a mi smo dolazili iz siromašne, zaostale, male, ratom uništene zemlje, i još smo živjeli skučeno u sebi samima, samostanski, partizanski, strogi prema sebi i prema drugima, podozrivi prema luksuzu, odnosno prema svemu što smo mi mislili da je luksuz, a najmanje smo ga očekivali u Sovjetskom Savezu. (Poslije smo vidjeli da su to s mukom sačuvana ostrvca normalnog života, najviše za strance koji su dolazili iz cijelog svijeta.) U to vrijeme mi smo bili slični današnjim Kinezima, monaški skromni, fanatično čista morala ali i fanatično netrpeljivi prema svemu što je suprotno svemu našem. Još više smo se zapanjili, bili smo, zapravo, konsternirani, kad je uniformisani hotelski groom unio naše kofere u lift, a lift-boj, takođe uniformisan, popeo nas na treći sprat, otvorio vrata i stao pred nas s kapom u ruci: čekao je napojnicu! Jovan i ja smo se zbunili, i obojica dali po nekoliko rubalja, pa se sad lift-boj začudio, iznenađen tolikom napojnicom. Isto se ponovilo i sa groom-om, i nas dvojica smo ostali u sobi, da sebi objasnimo ono što nas je toliko zbunilo. Jovan je prišao prozoru i počeo da gleda grad. — Divno! — rekao je, sigurno misleći nešto drugo. (Rusija je velika tajna!) I ja sam prišao i pridružio mu se u tom poslu koji je trebalo da nas makar privremeno zabavi i odstrani od nas samih, kako ne bismo govorili ni razmišljali o jednoj nedoumici. I to se pokazalo kao dobro, poslije smo se navikli, i nismo razgovarali o tim i drugim postupcima koji se nisu slagali s našom zamišljenom slikom, za šio nije kriv Sovjetski Savez. — Sovjetski ljudi su nam ukazivali svaku pažnju. (Bili smo na istoj strani u antihitlerovskoj koaliciji), činilo nam se Čak i da pretjeruju. Začuđujuće su djelovali stari, otmeni konobari, obučeni u stare frakove, koji su služili po starom, strogom, španskom ili već ne znam kakvom protokolu (jelo se dodaje s desne strane, salata s lijeve…), a govorili su valjda sve jezike svijeta, francuski čak odlično. S nama u društvu uvijek je bilo nekoliko sovjetskih drugova. — U našoj pratnji, a bilo nas je trinaest, bio je simpatični mladić, Popov, znali smo da je iz policije, sa zadatkom da bude uvijek s nama. Predložili su nam plan boravka u SSSR, i Popov se nadao da ćemo uvijek biti u grupi, kao i druge strane delegacije. Ali nije znao kakvi su Jugosloveni, a pogotovu ako su umjetnici. Jednog dana smo zaista u grupi pregledali Tretjakovsku galeriju, ali su nam, po nesreći, dodijelili kustosa da nam tumači djela. Kustos, jedna starija žena, tumačila je Lubardi, Sretenu Stojanoviću, Kunu, Jakcu, Mujezinoviću, elementarne stvari, objašnjavajući šta je motiv slike, šta je sadržaj, kojom je tehnikom rađena, da li je to portret ili figurativna kompozicija. Osjećali smo se kao idioti, i Jovan nas je jedva držao na okupu, preklinjući da ne izazivamo skandal, jer su slikari već glasno psovali, a Jovan je uzalud, izvinjavajući se što joj smeta, govorio ženi koja je solidno vršila svoju dužnost, da je ovo grupa poznatih jugoslovenskih umjetnika, što je nju, izgleda, inspirisalo da još rječitije nastavi svoju didaktičku misiju. Posljedice su se pokazale već sutradan: u određeno vrijeme trebalo je da se nađemo u holu hotela i da pođemo u razgledanje grada. Kad smo Jovan i ja sišli u hol, u fotelji do stepenica sjedio je naš pratilac, Popov, tužan, gotovo ubijen. — Šta je, tovarišč Popov? — upitali smo ga. Svi su otišli — odgovorio je očajno. Zaista, svi naši drugovi su se razbježali. Kako sam i ja imao neka svoja posla (da odnesem neko privatno pismo), Jovan je raširio ruke i rekao očajnom Popovu: — Hajdemo onda nas dvojica. — Najmučniji incident se desio u ateljeu slikara Gerasimova. U velikom ateljeu, s otvorenim dvostrukim vratima kroz koja se vidio divan vrt, stajale su poznate slike Gerasimova, »Konferencija na Krimu«, sa portretima Staljina, Čerčila i Ruzvelta, pa ogromna kompozicija portreta članova CK SKPb i druge slike. Razgovaralo se kurtoazno, jer se nikome od nas nisu dopadala ta platna, izrazit primjer socijalističkog realizma u slikarstvu. (Sreten Stojanović i još dvojica-trojica iz naše grupe znali su ruski, Jovan Popović je govorio ne vjero vatnom makaronskom mješavinom srpskog i ruskog, jednu verziju slavenosrpskog, a mi ostali govorili smo srpskohrvatski, i Rusi su nam rekli da nas dobro razumiju, jedino ne razumiju Jovana Popovića; on je govorio, na primjer: kod nas bilo provaljenije oblakov.) I sve bi se završilo tako, s mlakim razgovorom, s ljutom votkom i bogatom zakuskom, da Gerasimov nije iznenada počeo da govori o našoj izložbi u Puškinovom muzeju. Zanimljivo, rekao je otprilike, jer pamtim samo smisao a ne riječi, toliko sam bio zabezeknut svime što se desilo, čak pamtim najviše užarenu atmosferu koja se odjednom stvorila, kao da je neko dobro režiranim rediteljskim postupkom ostvario dramatičnu tenziju. Zanimljivo vam je slikarstvo, rekao je Gerasimov, ali na žalost, davno prevaziđeno. Pa kod vas vlada impresionizam, drugovi! Naveo je nekoliko primjera, pomenuvši, dobro se sjećam i Lubardino »Cvijeće«, jedno raskošno lijepo ulje, ne znam da sam uspjelije cvijeće ikad vidio na slici; pred tom slikom Moskovljani su u Puškinovom muzeju stajali u redu, čekajući da ga vide i da mu se dive. Nastala je neugodna tišina. Pogledao sam u Jovana: nemirno je prelijetao očima s jednog do drugog. Samo da neko ne odgovori! Ali, odgovorio je odmah temperamentni Petar Lubarda. Pokazao je rukom na jednu sliku, tek dovršenu, prislonjenu uz vrata, da se suši, malog formata, očevidno slikanu za svoju dušu; bio je naslikan vrt. — A šta je ovo, druže Gerasimov? — upitao je Lubarda. — Zar ovo nije impresionizam, samo najgore vrste! Ili možda treba da radimo kolorisane fotografije, kao vi? Hvala lijepo na savjetu! — Svima nam je bilo neugodno i milo. Neugodno zato što se pokvarila makar i ona anemična atmosfera i zato što smo sovjetske ljude iskreno voljeli, mada mi nismo bili krivi za incident; milo zato što je neko odgovorio na prepotentan stav. Jovan je bio blijed kao kreč, pokušao je da zaustavi Lubardu, ali kad nije uspio, od muke je popio cijeli stakan žestoke votke. Imao je pravo, rekao je kad smo izašli, ali šta ćemo sad reći u ambasadi? Ovo je težak incident. A žao mi je i zbog sovjetskih drugova. — Ali se ništa nije desilo, jer je taj sukob bio sitnica prema suprotnostima i sukobima koji su postojali, mada mi za njih nismo znali.
Obolio je od zapaljen ja srčanih zalisaka, čini mi se. Posjetio sam ga prije nego što je otišao na neuspješno liječenje negdje u inostranstvo. Malo me boli, ali svakog nešto boli, rekao je smiješeći se tiho i sjetno, kao uvijek. — Proći će. — Nije prošlo. Umro je 1952. godine. Iskreno sam žalio za tim dobrim čovjekom.

Napomene
1 sanduk za zob, od njem. Kiste.
2 baka, očeva majka.
3 jutarnja molitva.
4 mirisni korijen kojim se kadi soba kad se stavi na žar.
5 niska nanizana od suhih šljiva, između kojih su pronizane jezgre oraha.
6 Zabilježio sam tu misao davno, čak i prije nego što je »Derviš i smrt« napisan, javila mi se ponovo, u posljednje dvije-tri godine, otkako se u Bosni javila težnja za književnim popunjavanjem istorijskih i kulturoloških praznina, kao što je traženje istorijskog kontinuiteta i nepronađenih istorijskih tokova. Pomenuo bih samo traženje bogumilskog korijena u književnim djelima, kao autohtonog izvora bosanskog duha, i idealizovanje 1878. godine, kao period bosanskog muslimanskog junaštva, što je istina, i narodnooslobodilačkih otpora, što nije moglo da bude. S tom težnjom i pod tim idejnim znakom napisano je posljednjih godina nekoliko književnih djela, pjesničkih zbirki, drama, romana i dr., od kojih su neka napisana veoma darovito. To je, međutim, vrlo čudno, jer bogumilstvo nije ni izvorne bosanska pojava niti se samo u Bosni zadržalo, i isto je toliko uvezena koliko i ma koja ideologija nastala na tuđem tlu. Manihejska hrišćanska jeres koja se raširila od Istoka, preko Bugarske, Bosne, Italije do južne Francuske, pod imenom bogumila, patarena itd. nije po duhu isključivo naša, katarskih stećaka u j. Francuskoj ima koliko i u Bosni. Zašto bi se internacionalna ideologija proglašavala i smatrala isključivo našom? Ona je zanimljiva kao i sve što se dešavalo na našem tlu, kao i pravoslavlje, katolicizam, islam, pojava sefarda, ali nikako više. To je zatrpavanje bola koji nastaje od povjesnog vakuuma, ali na osnovu istorijskih činjenica koje je teško i jednim dokumentom potvrditi: to je projiciranje bošnjaštva i bosanskog zajedništva u prošlost gdje ih nije bilo. Otpor muslimana austrijskoj vojsci 1878. takođe je čežnja za uspostavljanjem oskudne istorije. Muslimani su se zaista borili protiv austro-ugarske okupacije, ali ta borba nije oslobodilačka, ona je veličanstvena ali očajnička, tragična, bezizgledna, unaprijed izgubljena. Oni su se borili protiv povjesnih fantoma, protiv davnog istorijskog udesa koji ih je religijom vezao za okupatora, odvojivši ih od njega svim ostalim, i od raje, svoje braće po krvi. (Kad bi me zdravlje poslužilo nekoliko godina, rado bih to vrijeme posvetio muslimanskom otporu 1878. dignutom iz posebnog istorijskog očajanja: mogla bi to da bude šekspirovska drama o jednom svijetu koji nije mogao sebi pomoći, ma šta da je tada učinio.
7 Jazuk — šteta.
8 Kad je ekipa Televizije Sarajevo snimala dokumentarni film o mome životu, u emisiji »Suvremenici«, tražio sam tu našu nekadašnju kuću u Tušnju, ali je izgrađeno toliko novih zgrada i ulica, da nisam uspio da je nađem, sakrivenu iza novih stambenih blokova. Ali je ekipa uzalud snimala i sve ostalo, jer je sav materijal bačen u bunker.
9 Islam i njegovi propisi odigrali su značajnu ulogu u dostizanju lične i opšte higijene, često kupanje je vjerski propis. Čistoća kuće takođe. — Za vrijeme rata, u nekim prečanskim selima, gdje je ustaška propaganda uspjela da posije nepovjerenje prema nama partizanima, cijele muslimanske porodice su se u početku povlačile u šume i u druga sela, i mi smo nalazili prazne i otključane kuće, čiste, pometene, uređene, s brašnom u naćvama i mlijekom u Šerpama, s drvima pripremljenim na ognjištu — samo da se zapali, i mi smo nastojali da kuću ostavimo što uredniju iza sebe. Uskoro smo se navikli jedni na druge.
10 Neki naši antropolozi zapažaju u našoj zemlji četiri kulturne tradicije kojima odgovara i različita ekonomska klima: srednjoevropska, mediteranska, orijentalna i dinarska. U dinarskom, plemenskom regionu, koji obuhvata Crnu Goru, Dalmatinsku Zagoru i dijelove Hercegovine i Like — »sve snage ovde bile su vezane uz junačke ambicije i na narodnu inspiraciju — oslobođenje od Turaka ili slabljenje turskog carstva. Ciljevi narodne nezavisnosti kao i želja za ugledom plemena, podrediće i pojedinca kao junaka zasenjujući sve ostale aspiracije. Jedino su ti ciljevi priznati kao legitimni. Kolektivne tendencije su prejake da bi se mogao razviti eminentno individualistički moment ljubavi…«
Ekstrem u drugom smjeru su oni koji su dugo bili pod osmanlijskim i islamskim uticajem. Ovde nema one »borbe i osvete za Kosovo«, »tragične uspomene narodne istorije ne uzdižu se do kulta, ratnički duh više nije vrednost, asketizam je manje naglašen. Tu nije toliko važno »šta će gusle kazati«. Tlo je pogodno za lična zadovoljstva. »Važnost lepote«, »meraka«, preuzeta sa orijentalnom tradicijom, pogoduje ljubavi. Uzrečica »od sevdaha goreg jada nema« pokazuje važnost koja se pridaje ljubavnim emocijama. »Živi se u momentu kako ga je Alah dao. Takvi stavovi pogoduju i te kako intimnim odnosima.«
Mislim da je, osim uticaja orijentalne Čulnosti, povjesni položaj bosanskih muslimana pogodovao razvitku psihe i emocionalnog života. Vijekovima prvenstveno okrenuti religiji, oni su, u časovima rasterećenja, više strasti ispoljavali u ličnoj, privatnoj sferi nego u javnim i narodnim poslovima, koji nisu bili bitno vezani za njihova narodno biće. Ali je pogrešno shvatanje da je to samo erotska oblast; gotovo je izraženija sublimirana emocionalna sfera, čiji su najljepši izraz muslimanske narodne balade. Mislim da je to prodor u moguću dozvoljenu, slobodnu oblast, refugium, pribježište, psihološko i emotivno, u nedostatku drugih, društvenih, kolektivnih aspiracija. Nakon Revolucije, oslobođeni ideološke, psihološke, kulturološke i drugih jednostranosti, počeli su da ispoljavaju svoju stvaralačku svestranost.
11 Zanimljiva svečanost, koja je postojala sve do drugog rata, bila je svečanost pokajanja, tzv. dolaženje tobe, kad bi neko odlučio da se javno odrekne nekog svog poroka, kocke, pića, rasipništva i si. Žene su od toga učinile dirljivu porodičnu svečanost, u kojoj je hodža sa svojim molitvama bio samo ceremonijalni i ritualni dodatak, a glavno je bila istinska razdraganost žena zbog samog čina javnog pokajanja. Na tu svečanost pozivani su prijatelji i poznanici, na čast. Čovjek koji se pokajao, obično bi održao svoje obećanje, jer ga je obavezivala moralna prisega, i u znak obraćanja često puštao bradu. Mislim da je efikasno dejstvo obećanja izazvano snagom utiska i efektom radosti koji je pokajanje činilo na prisutne članove porodice i prijatelje.
12 Šarampov — ostaci ustaničkih rovova iz 1878., odatle takvo ime.
13 Po pričanju Sime Erakovića napisao sam zanimljiv rad o Petru Kočiću, koji mi je poslužio kao originalan uvod u moj profesorski pismeni rad. 1938. g. profesor Pavle Stevanović me tada pozvao za asistenta za predmet Jugoslovenska književnost — Realizam. Zahvalio sam mu, žaleći Što nisam mogao da prihvatim ponudu, ali nisam mogao da ostavim majku, sestru i brata, nijedno od njih nije bilo zaposleno, morao sam da ih izdržavam, i nije mi bilo teško.
14 Mevlud — rođenje; hvalospjev Muhamedu u čast njegova rođendana, recituje se na Mevludu u džamijama i vjerskim školama; običaj je da se mevlud recituje (»uči«) i po privatnim kućama tokom cijele godine i to se kod muslimana smatra kućnom vjerskom svečanošću.
15 »Pitanje i odgovor« — Knjiga o osnovama vjere. Nastavnik, hodža postavlja pitanje, đak odgovara, na primjer:
— Šta si ti?
— Ja sam, Turčin, mumin, muslim, elhamdulilah.
(Turčin, vjernik, musliman, hvala bogu).
Poslije 1918. ta je knjiga povučena iz upotrebe.
16 Samilost, milosrđe.
17 Milosrdni.
18 — Samo ako je on ćorav ili sakat, čuvaj ga se!
19 Vrijeme koje se provodi na poslu, radno vrijeme.
20 Bakarni tanjiri.
21 Posuđe za umivanje.
22 Velike tepsije.
23 Velike posude od bakra.
24 Niži sveštenik koji vrši službu božju.
25 Peštahta — školska klupa.
26 Osnovna škola sa pojačanim brojem vjerskih predmeta.
27 (Slično po psihološkoj složenosti, iako suprotno po smislu, pričao je Oto Bihalji-Merin, u vrijeme kad je njegova kći počela da se interesuje za pojam boga. Ne hoteći da je zainteresuje zabranom ili odbijanjem, rekao joj je da ima toliko lijepih i privlačnih ideja o bogu, da on lično nije nikad mogao da se odluči za jednoga između mnogih bogova. Tako je svoju kćerku ostavio na slobodnom prostoru nesputanog izbora, s mogućnošću da se čvor uvijek razriješi bez prepreke čim jedna alternativa dobije prevagu; ali budući da su sve imale podjednaku šansu, a nijedna nije bila preferirana preprekom, sve su ostale nerealizovane.)
28 Vrhovna izvršna vlast u gradu.
29 Osim knjiga interesovao sam se sportom, trčanjem na kratke staze i fudbalom, zatim skautizmom i đačkom društvenom djelatnošću. U to vrijeme u Tuzli su postojala četiri fudbalska kluba: »Šumadija« (srpski), »Zrinjski« (hrvatski), »Zmaj od Bosne« (muslimanski) i »Sloboda« (radnički). Jedno vrijeme igrao sam u »Slobodi«, lijevu polutku, ali kad su od nas zahtijevali da u dresovima i kopačkama prođemo glavnom ulicom od radničkog doma do igrališta pred svaku utakmicu, mi đaci smo to odbili jer nam je uprava škole zabranjivala da igramo fudbal, i tada smo prešli u druge klubove; ja sam prešao u »Šumadiju«. Za vrijeme studija, u Beogradu, igrao sam u BUSK-u (Beogradski univerzitetski sportski klub). Đaci su se tada toliko interesovali za fudbal, da je za neke škole nastao problem kako da održavaju nastavu. Direktor tehničke škole, Francuz, inženjer Pop, riješio je taj problem na jednostavan način: uveo je fudbal kao obavezan predmet u školu, 1 tako ga odmah učinio neatraktivnim.
Veoma sam volio skautsku organizaciju i bio sam sve, od običnog skauta do stjegonoše (stijeg — mjesna organizacija skauta). U skautskoj organizaciji mnogo se angažovao i Ivan Marković-Irac, i tada komunista, i docnije od 1941. organizator ustanka na Majevici i politički komesar I majevačkog odreda. Poginuo je sa štabom Majevačkog odreda 1942. god u Vukosavcima. Na skautskim izletima prorađivali smo partijske materijale koje je Ivan Marković donosio.
Bio sam aktivan u svim đačkim udruženjima. Bio sam vođa skauta, predsjednik ferijalnog saveza, predsjednik literarne družine. Sve sam radio, samo nisam učio, i naravno u VII razredu, na prvom polugodištu, katastrofalno sam prošao. Tada je izašla notica u »Politici«, »Među nama« da je taj i taj, predsjednik svih đačkih družina pao iz sedam predmeta. Tada mi je otac rekao: »Učiš za sebe, a ne za mene, pa kako hoćeš. Parazite neću trpjeti.« Do kraja godine popravio sam sve slabe ocjene. U ljeto 1928, g. bio sam stjegonoša tuzlanskih skauta. Ljetovali smo u Makarskoj, sa stijegom iz Slavonskog Broda, Bjelovara i Bijeljine. Tada je kroz Makarsku prošao kralj Aleksandar, i svi skauti koji su logorovali u Makarskoj trebalo je da ga dočekaju. Ja sam izabran da ga pozdravim u ime svih skauta. Predao sam mu raport, pitao me o broju skauta, o uslovima logorovanja, o tome kako se zabavljamo, sve rastreseno, odsutno, gledajući me odozdo, jer sam bio znatno viši od njega. Ivan Marković-Irac me poslije ismijavao kako sam bio uzbuđen.
30 1. X 1968. otvorena je nova zgrada tuzlanske gimnazije, na drugoj obali Jale, ispod Ilinčice, umjesto stare koja je srušena uslijed slijeganja zemlje. Tom prilikom sam pozvan da govorim na svečanosti otvaranja. Održao sam ovaj govor:
»Drugarice i drugovi,
Kad smo kao mladi profesori došli na tuzlansku gimnaziju, naše poštovanje prema toj školi, koja je uživala visok ugled i čuvala lijepu tradiciju, bilo je veoma veliko. Ako jedna ustanova ima i svoju bogatu istoriju i svoje zvjezdane trenutke, u pokretu Mlade Bosne, u otporu protiv Austro-Ugarske, i uvijek smo osjećali obavezu da — koliko možemo — budemo na nivou prethodnika. Predratna revolucionarna aktivnost i naročito revolucija od 1941—1945. uslovili su da se svijetla tradicija sačuva i da se u dugom trajanju Gimnazije upišu nove stranice, obilježene životom i pregalaštvom narodnih heroja bivših đaka.
Danas je možda i teško, naročito mlađima, znati šta je nekad značila gimnazija u malom mjestu, odsječenom od svijeta, s jednom jedinom uskotračnom prugom, s rđavim putevima, s malo ili nimalo veza s većim kulturnim centrima. Gimnazija je bila žiža kulturnog života, i u njoj se održavao živim ljudski duh, pa čak i stvaralaštvo, mada je za to bilo malo povoljnijih uslova. Postojala je samo uporna želja da se glava drži visoko. Ostaće bar u nama sjećanje, a i grad bi trebalo da im sačuva uspomenu, na usamljene pojedince kojima je samo gimnazija bila krov, zaštita i podstrek, i koji su djelovali s ogromnom hrabrošću kao da su radili u sklopu moćnih institucija. Slikar-boem, profesor Timčišin, čija su ulja i pasteli ukrašavali veliku salu stare zgrade i koji je generacije upoznavao s čudom umjetnosti; profesor, kompozitor Veljko Česarević, koji je svojom muzikom razbijao čamu u nama; profesori Dušan Mudžeka i Radovan Jovanović, talentovam pjesnici, koji su s drugim intelektualcima, dr Dušanom Vučkovačkim, dr Draganom Bućićem, rektorom Jankovićem i drugima, da pomenem samo neke, godinama, uz najveće lične žrtve, izdavali vrlo dobre književne časopise, što nije uspijevalo ni daleko većim sredinama. I ako smo mi, njihovi đaci, išta postigli u životu, zahvaljujemo to njima, tim hrabrim darovitim ljudima koji nisu htjeli da pristanu na mrak. Osjećam da je njihov duh i njihovo djelo prisutno danas ovdje među nama.
A prisutne su i mnoge generacije đaka, možda najveća vrijednost ovog grada. Mnogi od njih su mrtvi, stotinama ih je palo u posljednjem ratu. Ako ih pominjem, to nije samo sentimentalnost i nije samo pomen divnim mladićima koji su više voljeli slobodu svoje zemlje nego svoju sigurnost. Pominjem ih zato što ih vidim ovdje u liku sadašnjih đaka: bili su mladi kao i oni kad su pošli u borbu za koju se nisu spremali, i vratili su se, evo s istim svjetlom u očima svojih današnjih vršnjaka. Djela ne ginu, i život se nastavlja obogaćen.
Čestitajući vam ovu lijepu svečanost, srećan sam što mogu da joj prisustvujem kao spona između onog što je bilo svijetlo, i onog što će biti još ljepše. Predajemo ovu zgradu mladim generacijama, predajući im s njom i bogate tradicije, koje su ponos ove gimnazije i ovog grada.«
Namjerno sam istakao grupu zaboravljenih tuzlanskih intelektualaca, spojivši sjećanje na njih sa sjećanjem na sve napredne generacije, od Mlađe Bosne do Revolucije. Neki politički rukovodioci, međutim, oštro su mi prigovorili što nisam govorio samo o komunistima. Ni sad ne smatram da sam pogriješio.
Kako mi tada niko nije uzeo rukopis moga govora, štampam ga u svojim »Sjećanjima«. Neka ostane zabilježen gdje bilo.
31 S najviše ljubavi i simpatije mislim na nastavnika biologije, Sergeja N., bivšeg kozačkog oficira-kapetana, divnog, zanimljivog čovjeka koji je poznavao ogroman broj ljudi u Tuzli i okolini. Svakome je prilazio savršeno jednostavno i odmah uspostavljao prisan kontakt, uvlačeći ljude u svoje probleme i ulazeći u tuđe. Dosta je pio i bio čuven po tome što je jednom popio sav špiritus iz preparata biološkog kabineta, pa su svi daždevnjaci, gušteri i zmije ostali »na suhom«. Pričao je izuzetno zanimljive priče, očevidno izmišljene. Nikad nije govorio o politici. Đaci su ga voljeli, iako nije bio naročit znalac svoga predmeta.
32 Molitva za pokoj duše.
33 Po očevoj želji, a on je tada bio upravnik Majevačkog rudnika lignita (vlasnik: dr Tomljenović, posljednji hrvatski ban), upisao sam rudarstvo (Montanistiku), iako nisam imao ni volje ni smisla za to. Učinio sam to da zadovoljim dr Tomljenovića, koji mi je obećao stipendiju, oca koji već nije materijalno dobro stajao, pa je htio da mi osigura bezbjedan studij. Teška predavanja iz matematike, hernije, fizike i drugih egzaktnih predmeta ubila su mi svaku volju za montanistiku, i ja sam išao na predavanja iz književnosti i filozofije, ili sam bazao po Beogradu, a naročito uveče, po kafanama. Od kuće su mi slali dosta novaca, i sve sam trošio s društvom na kafane. Jedan student prava iz Samca organizovao je grupu bogatijih zelembaća i u partijama pokera dizao nam ogromne svote, tako da smo ga mi obilato izdržavali na studijama, i još imao lijepu ušteđevinu na knjižici. Kad je otac bankrotirao, nije više mogao da mi šalje novac za izdržavanje u Beogradu, i ja sam upisao pravo, jer sam to mogao studirati vanredno. Poslije pune dvije godine upisao sam XIV grupu nauka (Srpski jezik i Jugoslovenska književnost) i kao pitomac Gajretova studentskog doma, prvo u Dositejevoj a zatim u Dalmatinskoj ulici, nastavio studije. Kako su mi priznali Četiri semestra, htio sam da završim studije za preostala četiri semestra i učio sam kao nikad u životu. Ubrzo sam položio ispit pod c) (Latinski, Češki i Nac. istoriju). Budući da sam književnost prilično dobro poznavao, prijavio sam je za Ispit već nakon godinu dana pod B), a jezik sam ostavio za diplomski, da bih imao više vremena za učenje. Diplomirao sam nakon 41/2 semestra studija, umjesto četiri kako sam želio, ipak u rekordnom vremenu.
Pred Ispitnom komisijom u kojoj su bili Aleksandar Belić, Stjepan Kuljbakin i Branko Miletić, od 27 kandidata položio sam samo ja i još jedan kolega. Bilo je to marta 1934. godine.
34 »Razgovor je spona među ljudima, možda i jedina, …Čim bi zažuborio njegov tihi glas, noć bi postala manje pusta. Gradio je između mene i sebe most od paučine, most od riječi, lepršale su iznad nas u luku, izvirale i uvirale, on je izvor, ja ušće. Neka tajna se plela među nama, divna ludost što se zove govor, Činila je čudo: dvije mrtve klade što su ležale jedna pored druge, odjednom su oživljavale, i nisu bile sasvim odvojene…«
35 Za vrijeme rata iz naše kuće otišlo je sedmoro u NOB, četiri brata, sestra, snaha, a onda je i majka izašla na oslobođenu teritoriju. Kuća je ostala pusta. Tada su Nijemci i ustaše odnijeli sve iz kuće, pa i knjige, poslije rata ništa nismo našli, ni stvari, ni knjige, ni fotografije, ni diplome. Nikakva veza s prošlošću nije ostala, osim u sjećanju.
36 Za vrijeme rata vodio sam svoj partizanski dnevnik. U ljeto 1943. dok sam bio sa sreskim i Okružnim komitetom KP na Majevici, napala nas je jedna SS-jedinica, »Vražja« ili »Handžar«-divizija. Kad su meci počeli da prašte oko nas, zgrabio sam samo Šinjel i pušku, i sasuljao se u potok. Dnevnik, koji sam upravo pisao, zaboravio sam kad je zapucalo, i nisam ga našao kad sam se vratio.
37 Politiku interesuje ekonomika, društveni odnosi, standard i društvena svijest ljudi; književnost se interesuje za psihološki i emotivni život, Bolitika je obuzeta zakonitošću razvitka društva, književnost je opčinjena sudbinom. Politika počiva na čvrstom uvjerenju i optimizmu, književnost na skepsi i strepnji, Političar postupa racionalno i djeluje po diktatu usmjerene svijesti; književnik stvara spontano, angažujući najviše podsvijest Politika djeluje prema programu; u umjetnosti program je pogibeljan… Zato su »političari uvijek nezadovoljni umjetnikom«. (Gramši).
38 Od te pripovijetke, iz 1945. godine potpisujem se kao Meša Selimović. Meša je hipokoristikon od Mehmed, kao Zuko od Zulfikar, Jaša od Jakov i sl.; tako su me prozvale kolege Hercegovci za vrijeme studija, i više me niko nije zvao drukčije niti je znao ko je Mehmed. U jednom anonimnom pismu, koje mi je upućeno, iz Sarajeva, vrlo učtivom i korektnom, kaže se:
»Druže Selimoviću, veoma cijenim vašu literaturu, to vam je poznato da ima mnogo takvih, pa možete zamisliti da ima često diskusija o vašim knjigama. Sa diskusija o vašim knjigama veoma se lako i često pređe na diskusiju o samom piscu kao čovjeku. Već od samog imena nastaju vatrene rasprave, uglavnom neugodne za nas Jugoslovene muslimanskog porijekla. Većina omladine ne zna da vam je pravo ime Mehmed, a mnogi intelektualci tvrde da se stidite svoga porijekla. U svakom slučaju je to čudno, i Krležu intimni krug zove Prici, ali potpisivati ozbiljnu literaturu nadimcima, zvuči neozbiljno. Ja vas potpuno shvatam, jer bih i sam želio da se zovem Nemanja a ne Mehmed, ali je na žalost tako. Pošto ste se vi već afirmirali, bilo bi od vas veoma lijepo da se potpisujete pravim imenom. Vaš čitalac«.
Iskreno da kažem, nikad nisam mogao pretpostaviti da su mogućna i ovakva shvatanja, i zaista mi je žao ako neko misli da se stidim svoga porijekla. Ne stidim se, niti imam zašto, naprotiv, ponosim se što su moji preci živjeli pošteno. A moje književno djelo svjedoči koliko sam vezan za svoj uži zavičaj i za svoje porijeklo. Ne bih želio da se zovem Nemanja, mada bi mi, da sam tako rođen, i to ime bilo drago kao i Mehmed. Žao mi je, i to mi je novo i kao saznanje i kao iskustvo, i da moji zemljaci žive s takvim kompleksima. Nemaju nikakva razloga za to.
39 Risto Trifković je tom prilikom, 1963., pomenuo i »Tišine«: »Pitao sam se: zašto, čega radi taj neprijem Selimovićevog romana »Tišine«, taj nesporazum do koga je došlo između knjige, romana zapravo, njegove ostvarene objektivne vrijednosti, i kritike, tog glasa javnosti? Neću reći da kritičnog odzvuka nije bilo, ali ipak ne u onoj mjeri koliko je to Selimovićev roman zaslužio. Nešto se ispriječilo i mislim da će doći vrijeme, da je to vrijeme već došlo — pojavom druge Selimovićeve knjige »Tuđa zemlja« — kad će to što je propušteno biti ispravljeno. Donekle je za hladan prijem »Tišina« »kriv« i sam autor, njegova prevashodno intelektualistička usmjerljivost kojoj nismo skloni, nemamo još sluha za nju, iako se ubismo tvrdeći kako nam nedostaje takva vrsta literature, koja će biti sinteza misli i osjećanja, ne više samo ogoljena emocija, ne samo elementarni epski izričaj, nego i misaona rezonanca… Niko kod nas nije tako skicirao to prelomno vrijeme, tako delikatno, mislim…«
Od te tvrdnje koja prije svega svjedoči o dobroj volji R. Trifkovića, iznenađuje slutnja »misaone rezonance« koja će postati predominantna u sljedećim djelima.
40 Vijest o strijeljanju saopštio mi je tadašnji sekretar Obl. kom. KP za istočnu Bosnu, Cvijetin Mijatović.
41 »Derviš i smrt« je dobio nagradu NIN-a, Goranovu nagradu, nagradu grada Sarajeva, Njegoševu nagradu, nagradu AVNOJ-a, a povodom tog romana mi je dodijeljeno i zvanje počasnog doktora sarajevskog univerziteta.
42 Kad mi je Komanda grada dodijelila garsonjeru u Dositejevoj ulici, tu sam našao jedan sanduk i stari sto. Nisam htio da uzmem išta od uprave državnih dobara. U to vrijeme sam se sprijateljio s kulturnim atašeom poljske ambasade i on je često autom dolazio po mene da izađemo na večeru u neki restoran, zatrubio bi pred kućom, i ja bih silazio na ulicu. Ali jednom je došao ranije, pozvonio na vrata moga stana, i ja sam otvorio: bio je kulturni ataše. Ušao je u moju bijednu garsonjeru i sjeo na sanduk dok ja ne dovršim oblačenje. Pretpostavljam šta je mislio gledajući moju sirotinju, ali nije mi ništa rekao. Ali, nakon nekoliko dana pozvao me Milovan Đilas u CK i upitao zašto nemam nikakvih stvari u stanu. Odgovorio sam da nemam para da nabavim. Ali, znaš da možeš dobiti stvari iz državnog magacina. E, to neću, rekao sam, i moje stvari su u ratu otete, a neću da neko zbog mene plače. — Kakva je to malograđanska psihologija! — rekao je Đilas. — I kakve su to glupe skrupule! Ti bi uzeo samo ono što je tvoje! Ali ni poslije nisam ništa izmijenio, dok moja bivša žena nije donijela svoje stvari.
Meša Selimović
SJEĆANJA