Augustin Tin Ujević

AUGUSTIN TIN UJEVIĆ
(Vrgovac, 05.07.1891 ― Zagreb, 12.11.1955)


Augustin Tin Ujević (1891―1955), jedan je od najosobenijih pesnika hrvatske književnosti u periodu posle Prvog svetskog rata. Bio je pesnik, esejista, kritičar, publicista i prevodilac. Važio je za veoma obrazovanog pisca bogate erudicije, znalca stranih jezika i dobrog poznavaoca književnosti i umetnosti. Njegova široka kultura i interesovanje za različite oblasti duhovnog stvaranja dolaze do izražaja u poetskoj prozi, esejističkim zapisima, estetičkim ogledima i kritičkim ocenama. U njegovom obimnom književnoumetničkom delu (sedamnaest knjiga sabranih dela) naći će se mnoštvo zapisa iz filozofije i estetike i zapažanja o različitim fenomenima moderne literature. On je pevao, ali je i prosuđivao o pevanju ― kako tuđem, tako i svome.

Ujević se svojim prkosom, prezirom i protestom odvajao od sveta svakodnevice, sveta sticanja i imanja, i živeo slobodnim životom najvećeg boema ali i najvećeg usamljenika svoga doba. Boemija je bila njegov stil i filozofija života, osoben način da se izrazi nezadovoljstvo društvenim ustrojstvom i protest protiv utvrđenog reda stvari. Za njega je postojao samo svet knjige, svet duhovnosti i lepote, svet poezije. Nije povlađivao, nije se nametao, nije ništa tražio ― živeo je sam i slobodan, a svoje misli, ideje i saznanja pretapao je u pesmu, zapis, refleksiju, esej i književnu kritiku. Bez sigurne egzistencije, bez prijatelja i zaštitnika, bez slave i priznanja, večiti siromah, stvarao je jedino bogatstvo koje je cenio i do koga mu je bilo stalo ― poeziju. Ona mu je bila jedini smisao i utočište, sve što je stekao i imao. U sukobu sa udvorištvom i licemerstvom, Ujević se povlači u sebe, posvećuje se lepoti i poeziji, ali će ta poezija biti snažan izraz poraza i razočaranja, sumnje i usamljenosti, bezvoljnosti i pesimizma. To je poezija duboko razočaranog mladog čoveka koji u životu ne vidi nikakve puteve, koga su zahvatili gorčina i beznađe, apsolutna dezorijentacija. Njegovo odricanje života dostiže vrhunac u odricanju sopstvene egzistencije, sopstvenog postojanja:

         S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
         s tajnom u tom trudnu i prokletu biću,
         sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku
         gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću.

U najznačajnije pesničke knjige Tina Ujevića ubrajaju se: Lelek sebra (1920), Kolajna (1926), Auto na korzu (1932), Ojađeno zvono (1933), Žedan kamen na studencu (1954). Lelek sebra i Kolajna nastale su pre 1919. godine kao jedinstvena zbirka, ali je sticaj izdavačkih okolnosti (beogradski izdavač S. B. Cvijanović nije smeo da rizikuje sa objavljivanjem obimne pesničke knjige), doveo do toga da se rukopis razdvoji na dve posebne pesničke knjige.

Glavna tema Leleka sebra i Kolajne jeste ljubav, ali ljubav kao filozofski problem i tema: to nije doživljena ljubav, životno iskustvo, lični doživljaj žene i ljubavi. Ljubav je ovde predmet refleksije ili povod za refleksiju. Žena nije konkretna: ima različita imena ― od literarnih (renesansnih), preko biblijskih, do imaginarnih.

Pevanje Tina Ujevića, koje je trajalo četiri decenije, u osnovi je moderno pevanje, ali modernost ga nije mumificirala i ujednoličila. Njegova versifikacija je dinamična i inovativna, kreće se od strogo umerenog vezanog stiha do različitog variranja slobodnog stiha. U Ujevićevom pevanju ima disharmonije, rastrganosti i neusklađenosti u leksici, tonu, raspoloženjima, strukturi. To nije rezultat nepažnje i nebrige, nego je odraz emotivne napregnutosti, psiholoških disonantnosti i egzistencijalnih rastrzanosti.

Staniša Veličković | INTERPRETACIJE iz književnosti 3 | "Školska štampa" Niš, 2006.

SRBIJI

Danas plamsaš samo od krvi najboljih
što su maču dali svoja tela spravna;
blešteći u duhu i u čistoj volji,
božanstvena, Sveta zemljo Pravoslavna;

Juče, ti si bila moćna i velika,
i za usne dece mleko, med i vino,
dok se ne skrhaše pod gradom čelika
grudi tvoje dece, Srpska Kraljevino!

Sutra, sabirući i danas i juče,
zasjaćeš u duhu i u živoj moći,
jer će slavu sloma unuci da uče,
kao zoru spasa posle teške noći.

Al' ni novi narod, niti ponos međa
nikad neće više da ti ovaj vrati
ponositi pogled iza hrabrih veđa
što su znale divski u ponor gledati:

Tvoje mirno čelo pod pretnjom udesa
i vijanjem vjetra strave i strahote,
i molitvu tamnu u gluva nebesa;
tvoj' je danas vreme najveće lepote.

1918.

Hapšenje g. Tina Ujevića

Beograd - Juče oko 4 časa izjutra lišen je slobode g. Avgustin Tin Ujević, književnik.

G. Ujević je te noći sedeo u kafani kod Bumsa, u društvu jednog pešadijskog oficira, i kao obično pušio cigaretu za cigaretom, čupkao svoju prljavu i zamršenu bradu, ispijao čašu za čašom vina i s vremena na vreme razgovarao sa nekim svojim poznanicima za susednim stolom. U lokalu je bilo vrlo veselo.

Oko 4 časa izjutra došao je kod Bumsa g. Mokranjac u društvu policijskog pisara g. Jankovića i zauzeo jedan sto u neposrednoj blizini stola, za kojim je sedeo g. Ujević. Primetivši Ujevića, svoga starog poznanika, g. Mokranjac ga je zapitao za koga će predstojećih izbora glasati. G. Ujević se kod tih reči trgao i počeo je tako da se izražava da je policijski pisar g. Janković bio prinuđen da ga uhapsi i sprovede stražarno u palilulski kvart.

U toku prošlog dana g. Ujević je sproveden Upravi Grada, koja ga je uputila fizikatu na lekarski pregled, pošto izgleda da je nervno oboleo.

(Vreme, 7. februar 1925)

IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak neka te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo, stvorena;
za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
(1914)

Tin Ujević, preobražen, nastanio se stalno u Zagrebu

Zagreb, 3. marta. - Danas je ovamo doputovao poznati književnik Tin Ujević. On namerava da se nastani stalno u Zagrebu gde će potražiti izdavače za neke svoje još neobjavljene radove. G. Ujević misli da sarađuje u zagrebačkim revijama i novinama i da od toga živi.

Pošto je proteran iz Beograda, on je uvređen i neće se više tamo vraćati. Poznanici g. Ujevića ne bi ga poznali kad bi ga videli. Tin je odebljao, obrijao je bradu i brkove i podšišao kosu. Obukao se i odenuo po najnovijoj modi. Mesto knjige pod pazuhom, drži u ruci lak elegantan štapić i izgleda kao pravi kicoš. (Vreme, 4. mart 1926)

Tin u Sarajevu

Sarajevska „Večernja Pošta" javlja:

Jedan redak gost stigao je  juče u Sarajevo. Njegov dolazak predstavlja za Sarajevo, a specijalno za literarne i umetničke krugove, jednu malu senzaciju. Senzacionalna je, doduše bila i njegova pojava juče na Baščaršiji, koja je na našeg gosta ostavila vanredan utisak. Tin Ujević „poslednji Mohikanac" iz niza jugoslovenske Boheme, koja je u našoj literaturi, u javnom životu i u uzburkanom nacionalnom vrenju pre rata, imala veoma važno mesto i svojom smelošću bila u prvom redu, došao je naime prvi put u Sarajevo.

Teško je reći ko se više iznenadio: da li Tin našem šeheru, koji je svakako neobičan za „stranca" sa beogradske kaldrme i iz kavane sa jezovitim imenom „Provalija", ili naše dobroćudne Sarajlije sa ćepenaka Baščaršije. Tin, koji ne voli ukrućena dendijska odela i, koji od pomodnih stvari nosi samo pojas u drugoj boji oko kaputa i polucilindar, zaista je uneo iznenađenje u Čaršiji, koja ne zna za njegova gledišta o svetu i životu.

Pomirljiv, spreman na svaku uslugu, pa i na takve koje se obično ne čine, Tin je krotkim osmehom pristao da zapadno-evropski polucilinder, koji uostalom nije pravljen za njegovu simpatičnu glavu, zameni pravim bosanskim fesom. To mu, uostalom, nije prvi put.

Tek nedavno je u Beogradu, u „Provaliji", gde se sa društvom istinski provalio jednu noć pijući vino po tradiciji Kraljevića Marka, iz dobrote srca pristao da ga krste po pravoslavnom obredu. Da li slučajno ili svesno, to se zbog stanja u kom se društvo nalazilo, ne može utvrditi, tek Tin je dobio ime koje mu je trebalo dati na samom krštenju kad su ga polivali vodom umesto vinom,  Onufrije. To ime starog, dobrog i veselog studenta, koji odjednom može i ozbiljno da se zaplače radi tuđeg jada, Tin je zaslužio u mnogobrojnim prilikama svog zanimljivog putovanja kroz život, koji ga nije ublatio. Zato je i danas pristao da ga prikažemo Sarajevu sa našim bosanskim fesom na glavi.

Prijatelju Tinu želimo iskreno: Dobro došao!

(Vreme, 20. novembar 1929)

Beogradske godine Tina Ujevića: „Samo je san stvarnost“



Pjesnik koji je skretao pažnju pohabanim izgledom, talentom, galamom, pijanstvom, potucanjem kroz crne noći. Njegov izgled i skandali zgražavali su javnost i povećavali novinske tiraže, a književna kritika ga je uzdizala na sam vrh jugoslovenskog pjesništva.

piše: Ilijana Božić

Za Beograd je ostao vezan do kraja života i sudbina ga je uvijek vraćala na Skadarliju gdje je proveo mnoge boemske dane i noći i postao pjesnik. Samotnjak u gomili svijeta, razočarani idealista, mistik posvećen ljudskoj duši pisao je brojne književne prikaze, kritike, pjesme. Zapisao je: „Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik“. Bio je i jedno i drugo. Često je hapšen, a svojim nastupom izazivao je pažnju gdje god bi se pojavio. Pisao je:

„Bio sam u tamnici, u izgnanstvu; vidio sam kasarne, seminar, institute za trovanje mozga, sagrešio sam, gladovao sam, mislio sam da ću poludjeti, što god sam poduzeo, sve je propalo; pisao sam mnogo; nisam publikovao ništa, ljubio sam nesrećno, pa i raskinuo se od ljubavi; nikakvih škola nisam u redu svršio; došao sam zbog svoje netaktičnosti u sukob sa većinom „sila“ u Evropi; ostao sam na koncu na drumu...“.

Beograd i Tin Ujević



Najviše je volio Pariz i Beograd. U Parizu se družio sa Trockim i drugim evropskim intelektualcima. Tamo je bio nesrećno zaljubljen u poćerku srpskog političara Milenka Vesnića. Ta ljubavna veza nikad do kraja nije razjašnjena. Kao u najuzbudljivijem filmu Ujević je napušten i prevaren. O ženama je pisao pjesme bez erotike, više su ličile na molitve. Doživljavao je ženu kao san, priviđenje i tajanstveno biće. U jednom feljtonu je napisao:

„Žene su draž i otrov ovog svijeta. Ništa se sa savršenom ženom ne može da uporedi osim savršena pjesma, ako takva postoji...“.

Kažu da je tada doživio slom i zauvijek se odrekao politike, malograđanskog života i žena. To mu se desilo zbog velikih životnih i političkih ambicija i naivnosti.

Po povratku iz Pariza prekinuo je kontakte sa porodicom i većinom prijatelja. Vrijeme koje je poslije Prvog svjetskog rata proveo u Beogradu neki su nazivali opasnom fazom njegovog života. Tada je mnogo vremena provodio po kafanama i konzumirao alkohol preko svih granica. A kako je sam govorio alkohol je gušio stvaralački čin.

Beograd je igrao veliku, maltene presudnu ulogu u životu Tina Ujevića. Prvi put u Beograd dolazi 1920. godine i boravi do 1925. Sa kožnom torbom punom knjiga i rukopisa Tin Ujević se uputio pravo u čuvenu kafanu „Moskva“ gdje je sasvim slučajno sjeo za sto pjesnika Rade Drainca. O tom susretu Drainac je govorio:

„Govorio je neumorno, razvijajući teze po svojoj volji, redajući arabeske događaja, mozaike likova, simfoniju zbivanja. Slušao sam ga kao nikog do tada. Prvi put sam se zadivio zlatousnosti čoveka“.

Ujevićevo i Drainčevo prijateljstvo obilježeno je mnogim anegdotama. Razgovore i polemike su vodili u kafanama „Tri šešira“ i „Bums-kelera“ u siromaštvu. Poznata anegdota je ona kada je konobar piao Drainca šta će popiti, a ovaj mu odgovorio da neće ništa. Kada je to isto pitao Ujevića ovaj je kazao: „Isto to, samo sa čašom vode, strašno sam žedan“.

U tom periodu najznačajnije je bilo objavljivanje zbirke pjesama „Lelek sebra“ koja je ujedno i njegova prva zbirka. Čim se pojavila privukla je veliku pažnju.

Naslovom je svjedočila o osobenosti pjesničke prirode, jer pjesme uvijek govore ponešto o onome ko ih piše. Prema riječima kritičara iz svake Ujevićeve strofe osjeća se jedna bolna i potištena misao, kojoj nije dobro u svijetu.

Bio je mnogo pesimističan čovjek. Primao je nepravdu onakvu kakva je, ne buneći se. Jedinu utjehu za njega su predstavljali snovi i on nije prestajao da sanja u svojim gordim, zanesenim i čistim stihovima. Njegovi stihovi su bolni. Suton i jeza koji preovladavaju ovom zbirkom pokazuju da autor duboko osjeća egzistenciju do njenog posljednjeg dodira.

Novine su pisale o najvećem skandalu, o njegovom krunisanju u podrumu „Bums-kelera“, kod gazda Pere Svilenog. Pisalo se:

„U ponoć, uz cigansku muziku Tin je bio nošen na rukama, a zatim krunisan kraljevskom kapom od kartona. Karnevalsku atmosferu upotpunio je govorom, u kojem je škakljivim izrazima „detronizovao“ članove kraljevske porodice“.

Zbog ovog čina Tin Ujević je bio uhapšen, a zatim protjeran iz Beograda 1925. godine, da bi se vratio poslije godinu dana.

Drugi put Ujević dolazi u Beograd krajem jula 1926. godine. Tada se pojavljuje sa novim izgledom. Nastojao je da ne galami po javnim mjestima i da izbjegava psovke. U tom periodu je bio stanar a potom trgovački pomoćnik knjižara Vlajka Ignjačevića i za kratko vrijeme je postao uglađen i sređen. Međutim, ubrzo se vratio na staro otrcano odijelo, psovke i galamu. Nagovorio je Ignjačevića da pošalje telegram na Mars. Napisali su tekst pošiljke:

„Stanovnicima Marsa-Vasiona, javite ima li antikvarnih stvari. Antikvarnica „Guslar“ Vlajka Ignjačevića- Beograd- Kralja Aleksandra 60- SHS -, Evropa, Zemlja“. Od tada su Ignjačevića svi prozvali Marsovac.

O Beogradu je ovako govorio:



„Prije svega, ja bih najurio iz Beograda sve spekulante, porušio bih banke, Narodnu skupštinu preselio bih u neko provincijsko mjesto, na primjer u Stenjevac (duševna bolnica), zatvorio bih umjetničko odjeljenje, a ministre bih smjestio na jedan brod...Od svih prijestoničkih ulica ostavio bih Skadarliju, Vasinu, jedan dio Poenkareove i Terazije“.

Događaj koji je najviše prepričavan, a kojim je Ujević želio da skandalizuje malograđansku skučenost bio je trenutak kada je trijebio vaške u „Moskvi“. Pričalo se kako je prezadužen bježao od ljutih gazdarica ostavljajući knjige i rukopise. Kako je novac ušivao u kaput, pa taj isti kaput zagubio.

Potom Ujević odlazi u Sarajevo, ali i dalje sarađuje sa glavnim beogradskim listovima. O Sarajevu je zapisao:
„Doživljaj Sarajeva bit će za me doživljaj jednog tajanstva u magli, trepetljiva i nejasna spoznaja da sam spustio stopu u zagonetni i neprobojni svijet“.

Ujević je smatrao da problem savjesti mora biti korijen svakog umjetničkog djela. Njegova osobenost došla je do izražaja onog trenutka kada je promijenio ime iz Augustin u Tin. Objašnjavao je da mu se ne dopada to svetačko, uzvišeno ime i da se u njemu ne pronalazi s obzirom na to da je prije „ponižen“ nego „uzvišen“. Kad god su pokušavali da ga dovedu u red, obuku u pristojno odijelo, on je bio kivan i nije se snalazio sam sa sobom. Nije mogao tako da živi, ali je mogao snagom svoje poezije da zadivi kao što je snagom svoje tvrdoglave prirode smetao mnogima. On je bio pjesnik instinkta. Protjerivanje iz Beograda, noći bez sna, dani i noći pijanstva, prestroge i neosnovane kritike kako za njegovu poeziju tako i za njegovu ličnost oblikovale su ga i učinile pjesnikom. Ovim stihovima kao da je opisao svoj život, kao da je jadikovao nad samim sobom:

„Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!
i biti slab i nemoćan
i sam bez igdje ikoga
i nemiran i očajan.
I gaziti po cestama.
I biti gažen u blatu...“

Ispovijedačkim tonom ove pjesme tjera nas da mislimo, da se zapitamo i da saosjećamo. Bio je instiktivne prirode, osobenog duha i talenta. Koliko je bio drugačiji od svih ljudi toliko je i njegova poezija bila drugačija i nije se mogla porediti ni sa kim.

„Ko sam i što sam, koga volim,
što tražim, kuda idem, za čim lutam?
Uzalud nebo za odgovor molim,
uplašen sobom svoje suze gutam;
tajanstvo stvari i života zebe,
ne poznajem ništa, a najmanje sebe...“

ČARI ŽENE

Ona voli lutke, djecu, pse i mačke,
voli lijepo cvijeće i svih vrsti laske;
u pretincu tajnom, slobodna od paske,
za samoću čuva djetinje igračke.

Bijeli pudar treba, a na nj crne tačke,
njeno lice, tašta sfinga ispod maske;
miris, svilu, biser, sjaj đavolje Paske,
i na čelu zvijezdu nosi, poput značke.

Pjesniče, što znadeš koliko su blaga
čednost bijelih lijera i dah pjanih ruža
klečke se pomoli besmrtnoj Ljepoti!

Pa će da ti kažu čar stvorenja draga,
što do tvoje grudi divne nokte pruža,
rane na tvom srcu, modrice na ploti.

Meni bez mene

Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je danas prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.

Ako čežnja živca stremi u taj vis
bit će da mi sluti bijela snoviđenja,
il da strava drugih svijetlih objavljenja
kruni kao zora uzneseni klis.

Uzalud izlanu: »Ja sain Bilitis«.
Na nemirne čežnje i nestalna mnjenja
što ih muči iskra ljuta nestrpljenja
baca lažnu sjenku zagonetni Dis.

I ja kumim tebe, udaljeno Selo,
daj tmi mliječnu ljubav iz svježega jedra,
vrati plaho srce ljubavno i bijelo.

A kad mlada duša prerodi se vedra,
grliti ću hridi i gorske košture
kud plamene oči grozničavo zure.

Blaženo Jutro

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu -
jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici - i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

Cvrkutanje Srca U Pokrajini Sanja

Ptice pjevaju u mojoj sobi, a ne u kavezu,
puštene od ruku milosrđa u moj blaženi san.
Ptice mi javljaju da su radosno sa mnom u savezu,
ptice cvrkuću u misli i naviještaju crveni dan.

Ptice su ostavile šume i svježe granje stabala.
Sada se sjatile u grad, ali u pohode isključivo meni.
One kljucaju kljunom u plohu zvonkih stakala.
One pjevaju suncu i boji u ovoj ugodnoj sjeni.

One su rekle hvalu vjetru i pjesmi ganuta lista.
Ispričale su povijest stvari u toku između zemlje i neba.
Ptice mi dragaju lice i nude cjelov iz čista.
Ptice će maštâ krotkosti primiti s ruku zrnja i hljeba.

Došle su ptice k meni, k valu, na idealnu rijeku.
One, jedine iskrene, u ovoj građi zidanog mraka.
I, takve, predaju mrkim licima u turobnome vijeku
golemu poruku sreće iz plavetnog zraka.

O ptice, i ja sam ptica, i ja se ljuljam na grani,
ili siječem prostore gdje se razmeđa zemlje brate.
Cvrkuće u mom srcu, jer ja sam duh izabrani,
a vi ste, ptičice, poslane da u mom snu zapjevate.

I kada odlete ptice, ostat će njihova krila,
i moje glasnice iznutra sve nabubrene zvukom.
O ova pera šarena da bi se u let milja razvila
i pobjedu kliktala nad rasparanim mukom!

Božanska Ženo

Božanska ženo, gospo nepoznata,
dokle, i kamo, mene misliš vući?
Hora je došla te ja moram tući
zlatnim zvekirom na bešćutna vrata.

Od tvojih čari i od bljeska zlata,
od dvora strepim kuda imam ući,
a krto srce moralo bi pući
bez tvog osmješka, besmrtna beata.

Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci,
snatrim o zmaju ispred tvoga praga
i zlatnom klasju u toj mekoj kosi.

I preklinjem te: Nepoznata, reci,
kakva te tuga iz daljine draga,
i još mi reci, gdje si, što si, ko si?

Diljem Dana

Diljem dana što me svojom čamom
plaši čekam nujno veče da za me oživi
kao bokor cvijeća u staklenoj čaši
novi izgled svijeta u ženi i pivi.

Čekam varke spasa i druga obzorja
i ljepotu dima u zgusnutu plaču,
a dok snivam zelen vidik smolna borja
krvari mi srce na igli i draču.

I beskrajno slutim pogreb svoga nerva
što ne ište više duše ni naslade.
Ko mjesec na inje struji moja verva
da obaspe suze i usnule jade.

I ja žvatam ovu tugu bez granica,
i ja gutam ove suze bez imena;
Ni po noći sunce, ni danju danica
nema boljih laži ni žarčih parfena.

I ja tako cvilim, tužim i uzdišem,
i ja tako crno beznadno izdišem,
a nizašto čeznem onom boljem, višem,
a nizašto stremim ovom satu tišem.

Dok Na Nju Mislim

Dok na nju mislim, ja silazim s uma;
na divnu čelu ona trpi krunu;
Za poklon treba zapad veleuma,
za suzu zvuka nadahnutu strunu;

Jer ona živi tek gospodstvom bića
i ritmom kreta, crtom carevanja;
Njena je pjesma krajina otkrića,
a njezin pogled tiji šuštaj granja.

Skromnu bjelinu nježna porcelana
krije u svili duše koribanta;
I blagu žalost proljetnih blagdana
i ime strasne tuge: Violanta.

Al ništa nema značaj njene sjete
ko uzdah sneni za tuđim oblakom,
ko vijenac cvijeća što ga noći plete,
ko čisto srce što ga vrebam lakom.

Ako to nisu njene meke ruke
i guste kose mirisa i želje;
Ko šume lisne za sve slavoluke,
kite i vijenci za pjano veselje.

No tako pali svuda plač i plamen
kroz mećave i čemer bodrih slika;
I njena sila — mramorni je kamen
u hladnoj grudi ko usred zvonika.

Igračka Vjetrova
Pati bez suza, zivi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublazit nece gorki san.

Podaj se pjanom vjetru zivota,
pa nek te vije bilo kud,
pusti ko listak neka te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lisce sto vir ga vije
za let si duso, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet sto nema korijena.