Augustin Tin Ujević

First topic message reminder :



AUGUSTIN TIN UJEVIĆ
(Vrgovac, 05.07.1891 ― Zagreb, 12.11.1955)


Augustin Tin Ujević (1891―1955), jedan je od najosobenijih pesnika hrvatske književnosti u periodu posle Prvog svetskog rata. Bio je pesnik, esejista, kritičar, publicista i prevodilac. Važio je za veoma obrazovanog pisca bogate erudicije, znalca stranih jezika i dobrog poznavaoca književnosti i umetnosti. Njegova široka kultura i interesovanje za različite oblasti duhovnog stvaranja dolaze do izražaja u poetskoj prozi, esejističkim zapisima, estetičkim ogledima i kritičkim ocenama. U njegovom obimnom književnoumetničkom delu (sedamnaest knjiga sabranih dela) naći će se mnoštvo zapisa iz filozofije i estetike i zapažanja o različitim fenomenima moderne literature. On je pevao, ali je i prosuđivao o pevanju ― kako tuđem, tako i svome.

Ujević se svojim prkosom, prezirom i protestom odvajao od sveta svakodnevice, sveta sticanja i imanja, i živeo slobodnim životom najvećeg boema ali i najvećeg usamljenika svoga doba. Boemija je bila njegov stil i filozofija života, osoben način da se izrazi nezadovoljstvo društvenim ustrojstvom i protest protiv utvrđenog reda stvari. Za njega je postojao samo svet knjige, svet duhovnosti i lepote, svet poezije. Nije povlađivao, nije se nametao, nije ništa tražio ― živeo je sam i slobodan, a svoje misli, ideje i saznanja pretapao je u pesmu, zapis, refleksiju, esej i književnu kritiku. Bez sigurne egzistencije, bez prijatelja i zaštitnika, bez slave i priznanja, večiti siromah, stvarao je jedino bogatstvo koje je cenio i do koga mu je bilo stalo ― poeziju. Ona mu je bila jedini smisao i utočište, sve što je stekao i imao. U sukobu sa udvorištvom i licemerstvom, Ujević se povlači u sebe, posvećuje se lepoti i poeziji, ali će ta poezija biti snažan izraz poraza i razočaranja, sumnje i usamljenosti, bezvoljnosti i pesimizma. To je poezija duboko razočaranog mladog čoveka koji u životu ne vidi nikakve puteve, koga su zahvatili gorčina i beznađe, apsolutna dezorijentacija. Njegovo odricanje života dostiže vrhunac u odricanju sopstvene egzistencije, sopstvenog postojanja:

         S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
         s tajnom u tom trudnu i prokletu biću,
         sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku
         gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću.

U najznačajnije pesničke knjige Tina Ujevića ubrajaju se: Lelek sebra (1920), Kolajna (1926), Auto na korzu (1932), Ojađeno zvono (1933), Žedan kamen na studencu (1954). Lelek sebra i Kolajna nastale su pre 1919. godine kao jedinstvena zbirka, ali je sticaj izdavačkih okolnosti (beogradski izdavač S. B. Cvijanović nije smeo da rizikuje sa objavljivanjem obimne pesničke knjige), doveo do toga da se rukopis razdvoji na dve posebne pesničke knjige.

Glavna tema Leleka sebra i Kolajne jeste ljubav, ali ljubav kao filozofski problem i tema: to nije doživljena ljubav, životno iskustvo, lični doživljaj žene i ljubavi. Ljubav je ovde predmet refleksije ili povod za refleksiju. Žena nije konkretna: ima različita imena ― od literarnih (renesansnih), preko biblijskih, do imaginarnih.

Pevanje Tina Ujevića, koje je trajalo četiri decenije, u osnovi je moderno pevanje, ali modernost ga nije mumificirala i ujednoličila. Njegova versifikacija je dinamična i inovativna, kreće se od strogo umerenog vezanog stiha do različitog variranja slobodnog stiha. U Ujevićevom pevanju ima disharmonije, rastrganosti i neusklađenosti u leksici, tonu, raspoloženjima, strukturi. To nije rezultat nepažnje i nebrige, nego je odraz emotivne napregnutosti, psiholoških disonantnosti i egzistencijalnih rastrzanosti.

Staniša Veličković | INTERPRETACIJE iz književnosti 3 | "Školska štampa" Niš, 2006.

I ja sam jedan od putnika koje je život premorio, ali neću kazati da ne dugujem patnji nijedno Dobro. Sve protivno od toga... Patnja mi je darovala skromnost i mnoge duhovne darove. Dala mi je snagu da lako živim u samoći, kao i onu da pregaram mnoge površne stvari. Na jedan viši stepen je obuhvatila moju savjest....
Dala mi je napokon višu mudrost od saznanja svoje vlastite unutrašnje gustoće,čvrstoće,punoće i obujma.Ja sam danas čovjek koji poznaje svoje granice. Pa makar i postojala želja: izići odatle!

ČARI ŽENE

Ona voli lutke, djecu, pse i mačke,
voli lijepo cvijeće i svih vrsti laske;
u pretincu tajnom, slobodna od paske,
za samoću čuva djetinje igračke.

Bijeli pudar treba, a na nj crne tačke,
njeno lice, tašta sfinga ispod maske;
miris, svilu, biser, sjaj đavolje Paske,
i na čelu zvijezdu nosi, poput značke.

Pjesniče, što znadeš koliko su blaga
čednost bijelih lijera i dah pjanih ruža
klečke se pomoli besmrtnoj Ljepoti!

Pa će da ti kažu čar stvorenja draga,
što do tvoje grudi divne nokte pruža,
rane na tvom srcu, modrice na ploti.

PROSJAK

Ja sam onaj što čeka za vratima,
što se vrze pod prozorom kuće.
I ja čekam, i ja čekam satima,
da mi bace bakar, što moguće.

Od građevina poznam tek fasade,
od srca ljudi samo milodare,
a moju bijedu šljivovice slade,
na vjeru pijem ostavši bez pare.

Pred kapijama sa strpljenjem vrebam,
na ulici se gubim poput sjene.
Dosta je skromno sve što za se trebam:
dinar od muža, a osmijeh od žene.

Samo sam sablast bezimene hrpe,
prosjačenje mi ponizilo ruke.
Mjesto da vole, mene samo trpe,
pa ipak živim i umirem bez bruke.

Moje je čelo probrazdila bora,
jad je na meni ostavio ljagu;
ja nisam sjena dugih koridora,
ja gluho čekam, i skapah na pragu.

Potpuni zaborav je stanje sreće, blaženstva koje se trude da stignu sanjari; tabula rasa, utapanje u ništavilu, kupelj ljudskoga duha i nerava. Amnezija je poratna bolest, kao i srcobolja, odjek velikih kriza. Nisu sve amnezije jednake, jer nismo svi jednaki mjesečari...

MOJE NEPOZNATO BIĆE


Ja se pitam često: tko sam ja,
ovaj tuđinac,
i strepim.
Osjećam se tako mračnim,
tuđim
i slijepim.

U sjeni duše igra mreža boja.
Jesam li došao sa raskršća
ili iz tundre, sa stepa?
Možda slutim, kad se grud ziba,
nešto strahovito lijepa;
ali ne umijem reći
tko sam, kako i zašto,
ni kuda,
nego se čudim.

Kako ću prijeći na mjesec,
pa s mjeseca na sunce,
pa na najdalje zvijezde?
Ja sam taj most,
ali opet najdublja noć
preko sebe,
tajnost.

Mogu da poznam teoreme,
ali nikada neću da riješim
svoje vlastite probleme.
Iz svijeta nešto me cijepa,
svejedno, sila sam slijepa,
čudnovata i jedna;
taj zagonetni znak pitanja,
no vrelo najdubljih slasti
od muka čedna.

Ja neću pući
kao kakav šareni mjehur;
no bojim se da sam strijela
koju će tetiva odapeti,
i da u prostor leti.

Taj znak gorući

TRIDESET GODINA PUTOVANJA

Anđele, pogledaj natrag kući
i plači;
no meni pusti da budem jači;
ja neću ući.

Mrzi me da gledam svoju mladost.
Mrzi me da me prošlost veže.
I u bijedi ima radost
što nema mreže.

Ja nemam mreže, ja nemam veže.
Ja gubim sebe desetljeća.
Ima u meni pomama cvijeća,
i još imam ravnoteže.

Čemu se vraćati na stara mjesta?
Ja mrzim groblja i starinu,
i cijenim svjetlo i širinu:
postoji cesta.

Imaju kuće stare i nove.
Tuđe.
Ja nemam kuće.
Ništa me ne zove.

Trideset godina putovanja,
brda prokletstva.
Bez posla i bez zanimanja,
bez sredstva

Sotono, ne daj mi kući.
Anđele, plači.
Ja stradam, ja sam jači.
Ja neću ući.

ZVIJEZDE U VISINI

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti,
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini,
za srca u daljini.

Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći

Nikada više neću biti zaljubljen,
niko me više neće prevariti.
I teško mi je biti blagorodan,
krv posuđivati za tuđe operacije,
kad mi ta krv navire u oči i lomi srce.
Ja sam gladan. Trebam abakusa.
I danas-sutra, bez ičijeg čuda,
moja će muškost biti neutralna,
razlupat ću starovremensku liru.
Ne pjevam više. Jer došao sam sebi.
I istinu sam razveo od ljepote
na dan kad se život lišio ljubavi.

Zapis na pragu

Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao
Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.
Moj pravi život, ja sam samo disao.

Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine.
Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.
Ja puštam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.

Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći.
O, ja. Ja sam od sebe i manji i veći.
O, ja. Moj drugi i moj treći.

Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.
Gle ovog dvojstva i trojstva moga:
ima u meni tmine,
no ima u meni i vedrine,
i moja divna sloga.

ŠTO ŠAPĆE VODOSKOK
I

Uveče kada po basenu ne voze više ljuske djeca,
vodoskok svoju pjesmu snenu ponovno s bolnim šumom jeca.

Iz starog parka rijetki ljudi odlaze tiho: neće noću
čovjek da budnom nogom budi san kipa, sjenu i samoću.

A tada romon vodoskoka u oblaku od bijela praha ispuni suzom oba oka šetača koji nema daha.

I sanjar čuvši u tišini turobne riječi bolnog mlaza krije ih duši u dubini:
jer to je Tajna što mu kaza.


II

A jutrom drag i draga slute magleni odraz svoj u vodi, pa premda njine usne šute, oči im kažu da im godi.

Vodoskok voli polutame kada se ljubav parkom šeće i kad u dvoje vidi same dragane, i u kiti cvijeće.

Ljubavni par ga dugo sluša. Znači: i za njih riječ imade zamamnu koja srca kuša
i budi za dan nove nade.
Da li razumije srce sneno
riječ perle što se mlazom skliže? Meni se čini. Jer se - eno - odjednom dragi stisli bliže.

OPROŠTAJ
Oudi usrid luche nasa mlada plafca Usduigla ie iidra voglna, smina i noua. I hotechia poiti putom sfoieg ploua
Gre pres chog uoiuode al sachonodafca.

Budi da smo uirni chriuouirna prafca,
Nistar magnie chtîmo (chocho i semglia oua)
- Chi ua uersih libar mnos haruacchi schoua - Marulichia Marca, splitschog sachigniafca.

V lipom iasichu, gdi "chia" slaie sfoni,
Mi dobrochiasimo garb slouuicheg greba I tocoi ti napis diacchi i stari.

Sbogom, o Marule! Poiti chemo, poni Saiu imimo uelu sunchenoga neba: Chorugfa nam chiuhta; gremo, mi puntari!



OPROŠTAJ
(u današnjoj transkripciji)
Ovdi usrid luke naša mlada plavca Uzdvigla je jidra voljna, smina i nova. I hoteća pojti putom svojeg plova Gre prez kog vojvode al zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravca, Ništar manje čtîmo (koko i zemlja ova)
- Kî va versih libar množ harvacki skova - Marulića Marka, splitskog začinjavca.

U lipom jaziku, gdi "ča" slaje zvoni, Mi dobročasimo garb slovućeg greba I tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni Žaju imimo velu sunčenoga neba: Korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari!

MOLITVA BOGOMAJCI ZA RABU BOŽJU DORU REMEBOT
I

Pred tvojim slavnim, Majko, dražima, ja pjan i besan, sasvim nedostojan, ko trska lak, ko dijete nepostojan,
u mraku klonuh s crnim lažima.

I kost, i mozak bol izažima;
a teško onom ko je, nespokojan, u jadu srećan, a u sreći zdvojan lutao noćnim, sâm, pejzažima.

- I nigdje nije našo obećane ljubavi, nigdje grijehu oproštenja, i nigdje nije našo rosne mane,

i nigdje čistog srebra Pozdravljenja, i nigdje nije našo Vivijane,
i nigdje krvi svetog Otkupljenja. -


II

Blažena Gospo moje sijede majke, Marijo, zvijezdo bijelih naraštaja, s usnice tvoje, s ruku punih Sjaja, ja popih prve neborajske bajke.

Srce je Majke srce Bogomajke:
ja znam da mnogi ljudski grijeh utaja, i znam da srodne duše srećom spaja, izlaže astar povrh gnjevne hajke.

I ti što znadeš za čim plače plot i tugu cvijeta bereš očima,
znat ćeš i zašto evo postah Got.
Znat ćeš i zašto mene obli pot i zašto moja tužba počima
za svetu ženu Doru Remebot.


III

O pred te noge s punim ritmom sfera zavjet u staklu položimo suze.
Pred svete noge nek se s plačem spuze plameno srce dviju hemisfera.

Nek zemsku ljubav spasi rajska vjera, Sveta Madona naše svjetske Muze,
i nek uz tihi jauk kornemuze razvije duša sokolova pera.

Ljubav je Bog, ne Dzeus ni Sabaot, i zato nek je sanak blagoslovljen,
i neka pada drač i trnski plot;

Majka je Bog, ne Dzeus ni Sabaot, i nek me čuje, kada vapim slomljen za rabu božju Doru Remebot.


IV

Svete joj oči kazuju: nevina,
a bijele ruke dršću rajskom strasti.
U njenom vrtu znadoše se srasti i oganj ruže, i nevinost krina.

Glas joj je tužan kao jek dolina gdje jaganjac je izašao pasti,
a u tom paklu što me može spasti do njena zlatna, plava Mjesečina?

Pred njenim likom da se skromno klekne u slavu bola i u slavu snova
kao pred neki živi Jeruzalem.

I da se plače, i da se vjera rekne, i svaki uzdah bude Vita Nuova,
a svaka suza drugi sjajni alem.
SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA
Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama, i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa, što sijaše nad kolijevkom, sa dugama i varkama.

O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih, što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se i ljubavi, i pobjede,
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga, i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne, i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata, i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži? Ta njega niko ne sluša, ni braća koja lutaju.

O, Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti, ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina, mračan je kalež otrova, ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam (kada bih mogo biti jak,

kada bih mogo biti drag) no mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad!

ŽENE MEĐU KRALJICAMA
Božanske žene, sva ljepota svijeta i lavska gordost, i plahota srne, kroz vaše čari uzvišene cvjeta
u plave dane, i u noći crne.

I, kada stopom punom svetog mira budite zemlji ritam svih otkrića, slutim vas srcem plamenim svemira, slutim i ištem tajnu vaših bića.

Svaka je od vas rođena da vlada,
i da za prijesto pruži mliječno dijete; carice tijela, samo usnom sklada
i usnom želje pitam: što hoćete?

Ko će mi dati ključe vašeg čuda i odgonetku vaše zagonetke?
Kakvo tajanstvo kriju vaša uda i koje nade statue vam rijetke?

Božanske žene, što u snu i slavi čekate zoru pravednih oltara, pred vašim likom koljeno se savi, a srce, zvučni plamen, već izgara.

Sunčane duše, zjeni poklonika zaman vas skriva zločinačka tama; pobožnu ljudstvu fali vaša slika, jer vi ste Žene među Kraljicama.

Znaš da mi čežnja u čekanju sniva
da kroz jaz strave crni šaptač šapne;
ti pojmiš gordost kada volja zapne
i razum gdje se prepast svijeta sliva.

Ponos je zora moći, divna Diva,
on što plač priječi da u suzu kapne;
nek carsku dušu rulja na krst sapne,
odati neće tajne koje skriva.

Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote,
pa da nam borba svaku raskoš ote,
ni nisko rugo niti laska pasja

okaljat neće tvoje suho zlato,
ni ukrasti nam, blago bogodato,
suton što osmijeh lica tvog obasja.

MENI BEZ MENE
Ure od smole cure besmisleno, sumorni čovjek snatri bestjelesno, sutonska strast se boji bezimeno, a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je danas prazno beskonačno, a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano ištu i grle beznadno, beskrajno.

TAJANSTVA
I

Bukom te vreve i sredine tijesne ja uho pružam za glasove tajne
i donose mi utjehe beskrajne, ponavljaju mi pjesme urnebesne.

Uhodim kako moje misli bijesne teku u gorke suze živodajne,
i slutim uru gdje će strašne tajne gromadom crnom zgnječit noći nesne.

Ko sam i što sam, što ću, koga volim, što tražim, kuda idem, za čim lutam? - Uzalud nebo za odgovor molim,

uplašen sobom svoje suze gutam; tajanstvo stvari i života zebe,
ne poznam ništa, a najmanje sebe.


II

I tako, neke noći, usred druma preteku jezik neke riječi kobne,
strah me je od njih, i strah me je zlobne pomisli da sam, možda, sišo s uma.

Čemu sva borba, čemu bolna gluma? Znam da su moje sanje sitne, drobne, da neće smijenit sudbine zlokobne,
i da ću ići, ići do svog huma.

Ljubljena ženo, ko si ti da jesi, luđačku ljubav suvišno je kriti, ali ja sam sitan za sjaj što te resi,

pa makar jesam ono što ću biti. - Ljubljena ženo, silna ljubav mrvi. i ja sam zadnji, makar bio prvi.


III

Kad rekoh kletve protiv sviju žena, kako da kliknem tvoje blagoslove?
Lažov je ovaj što me moćnim zove,
jer gordost imam, al je moć slomljena.

Pobijeli često proročanska pjena usnice zvane za besjede nove;
da l' s pravom viknuh zadnje Tuge ove: "Renate srcu rob za sva vremena?"

Jer iz tvog visa preko gužve grube ti si mi rekla: "Mojom stopom idi, pokazat ću ti kako gospe ljube

i dati pogled koji globus vidi".
Al od te čari i od suda toga kraljež mi krši breme moga Boga.


IV

Velik sam bio, dok sam bio dijete, al sad me lome vidici i mašte; želje su bile očajne i tašte,
a slabe snage samuju, uklete.

I, nedostojan uzvišene mete, ištem tek zelen pokoj neke bašte; zar, više biće, ja da volim? Baš te obožavam, jer ne voli se svete.

Kad veče dođe s mišlju, ja sam tavan ko zvučne grane u mrku boriku. ozvanjam: nisam jednak, nisam ravan,

i ja se davim u vrisku i kriku,
i sladogorko kušam gdje me drobi teška crnina i nestalnost kobi.

Književni jug, 1919.

ODLAZAK
U slutnji, u čežnji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga, spomenak Brača, Imotskoga.

I bljesak slavna šestopera, i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama, ni dima bola u maglama.

MAŠTOVITA NOĆ
Gle! barut slovke sasuti u ponoć, ko rujan plamsaj besne željeznice, sagorjeti će noćas - o, Noć, o Noć! - ostatak moje pozemljarske tmice;

evo sam spaljen u zublju kupine,
ja, Novi Čovjek, takmac Svetog Duha. Vrcaju za mnom tla i domovine,
a loza moja biva luča suha.

Strahoto moje beskrajne lomače! Izmakoše mi prirodna kraljevstva, već nema zjene da me bratski plače, u ruci štap je, u snu sveta ljestva.

Vidici zemlje pucaju pred čulom
sa razgaljenom napasnom svježinom i evo tonem, utapam se u lom samoga sebe sa divskom težinom.

Misli što zveče kao suho zlato, sanja što sjaju ko najčišća srma; o da se vrati Sveto Nepoznato! na nužnoj lađi gostoprimna krma!

S prozora tuđeg zurila je na me, u mojem ognju, kamenita glava;
i dok ispijah medne dojke tame, varala mene maštom molitava;

no moje Sutra čeka me na putu
gdje bi da kroči stopom gorostasnom: i grozničavo vrebam tu minutu zavjetovanu čistom Danu Jasnom.

Točite, svijetla vrela blagozvučna! zvučite, vruci u zvonkoj ponoći! da s mene spane ova mora mučna i da se gluho okupam u noći.

Ja evo čekam zoru svoje Nade,
kad ću da kriknem svijetu Lična Prava.
Ja evo sanjam raskošne arkade
a dotle, mrtvi, blago tom što spava.
Blagoslovljeni dakle zdravi! Glupi!
I proslavljeni bez kičme, bez mozga! Građani! Dripci! Bolničari tupi,
jer, gle, ja slušam kako svira rozga.

Sa slikom plesa usred šedrvana moj danak evo blista se u mraku ko carski biser rujnih đulistana što Istok draga u jutarnjem haku;

bliješti kroz bdenje grimiz obećanja, strasna se želja ćutanjem veliča.
O smrti noći! o dosado spanja! razderat će vas buna moga kriča.

Lijepe su basne što u vrelom dahu pjanost ih duha brokatno izvezla; no još su žarča, u sunčanom strahu, sva moja ljudska i božanska žezla,

svi snovi krvi i biserna plašta između Crnih ili Žutih Mora;
sve što se ljubi; i sve što se mašta dušom ljubavi i ljubavi pora.

Teci, o Noći! Sveta, budi gluha! I struji mračno, i stremi duboko u ponor moga izgubljenog uha, i svladaj moje zapaljeno oko;

otkrij mi nove vedre pokrajine na onu stranu jučerašnjih međa; i ljubav stvari od kojih se gine, što ne ču uho i ne vidje vjeđa.

Plamsaj crveno, a na mome mesu izgori sitne dnevne nečistoće,
i daj mi vrati, u tom urnebesu, oganj zanosa i zvijezdu samoće.

MOLITVA IZ TAMNICE
Beskrajni Bože, što na plavom svodu zlato i srebro noćnih zvijezda pališ, čuješ li gdje ti na prljavu podu
leleče ljutu molbu srvan mališ?

U noći kad sam očajnički bdio
s pogledom rujnim povrh vlažna stropa, kad sam u ognju bolnih mašta snio zvuk pjesme bune ili gromor topa,

koliko puta iz te crne jame podigoh nebu ruke pune gnjeva, koliko puta povrh oštre slame
provrištah mržnjom svetih hvalospjeva!

Ako li žrtva mesa ili kosti spasenje može robova da kupi, gavranu dat ću da se njome gosti i gladnom crvu četvrt srca skupi.

Ako te grudi, il te oči bistre,
treba da kljunom svirep jastreb kljuje, i da me memla, ili bitka istre,
neka! o neka! samo Bog da čuje!

Za pir i raskoš ljubavi budućih, za zelen trave i za zlato žita,
za slavnu vatru poljubaca vrućih,
za vino pjesme, za zvuk što mahnita

i za sve žetve ponosne i lijepe i za sve berbe blažene i čiste,
evo ti nuđam poklon volje slijepe i svijetlih želja gorde ametiste.

I moja pluća, bubrege i jetra, i moje kosti, živce ili kožu,
pružam za iskru plamenoga vjetra, stavljam na oltar žrtvenomu nožu.

Neka od tijela ne ostane praha, neka od duše ne preteče plama; neka u požar nestane mog daha, a povrh lijesa bude vječna tama;
i neka čemer potone u dimu, a plavi sanci u zelenoj travi,
no samo, Višnji, živom pobratimu kandilo svoje milosti objavi.

Razgali svijetu bagrenu slobodu, i čudo stvari što se sebi dive, ozari plavet i obasjaj vodu, razderi zorom horizonte sive;

i, kada bljesne mlada želja ljudi, napon tetive u poletu luka,
pod trudnu šiju uzglavlje posudi, nad muško tjeme gizdu slavoluka.

Pokaži što je Vasiono Pravo, i nemir znati, ili Ljubav moći, i volja ići, ići tvrdoglavo
pod žegom sunca i svježinom noći.

Mermera pokoj, žubor vodoskoka otkrij za blijede, sanjarske mjesece; a Eden uha i muziku oka
spasi za novi osmijeh naše djece.

A kada spane ova crna ljaga
i radost zblaži svelo lice Hrista, blažena bit će otkupljena vlaga i kužna plijesan zasjati će čista.

Znam da ću dotle ostati bez glasa i da će grobom biti mračna jama,
no zbog tog svetog, zbog tog slavnog časa blagosiljem te s ovim verigama.

Jer će u vrtu da pobjedni lovor i nježna mirta da upored cvjeta, jer će da slavi oslobođen govor
vječitu mladost i nevinost svijeta.

KOLAJNA (1920.)

* * *

Uhapšen u svojoj magli, zakopčan u svojem mraku, svako svojoj zvijezdi nagli, svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine djetinjastih blagostanja, srećne mrene i dubine nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti, naša blaga Nada vrišti; biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha među nama jednog sveca, treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
* * *

Ove su riječi crne od dubine, ove su pjesme zrele i bez buke.
One su, tako, šiknule iz tmine, i sada streme ko pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik, a moje suze dati će đerdane.

No one samo imati će cijenu, ako ih jednom, u perli i zlatu, kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
* * *

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu, već nema rane da mi zadaš, počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš pepelom iskru zapretanu - jer evo, trome grudi širiš čeznućem suncu, jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti kad o tvom zaru vidim knjige na polici - i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali, u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu, već nema smrti da mi zadaš, no vrati ljubav ovom Jobu.
* * *

Osmjejak svaki ljuto plane, a svaka riječ je kao puška u naše grudi rastrgane,
u naše srce bez oduška.

Snivamo zelen mir livada i dim ognjišta u plaveti
i bujno zrnje vinograda i zrelu tugu mora, ljeti.

Plačemo žubor gorskih vrela, i mahovinu u zabiti,
kad poslije svrhe tužnih djela čeznemo čiste suze liti.

No nigdje kraja našem bolu u bugarenju i uzdahu, nemir je sličan alkoholu,
a oganj, oganj u mom dahu.

Osmjejak svaki ljuto plane, a svaka riječ je kano puška, u naše suze rastrgane,
u naše srce bez oduška.
* * *

U ovom mraku mirisavu slušajmo kako ječe živci; i sjećaju na ljutu travu,
a našem grču jesu krivci.

U ovom muku punom boga zalazi rujna epopeja; nutrašnja kavga i nesloga otkriva zelen niz aleja.

Umire naša lijepa tuga, tuga od svile i baršuna; varava kao rosna duga, zlatna i plava kao Luna.

U ovom mraku mirisavu slušajmo kako ječe živci; i sjećaju na ljutu travu,
a našem grču jesu krivci.
* * *

Noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote; i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noći; plačimo, plačimo u tišini, umrimo, umrimo u samoći.
* * *

Svjetlosti moje vjere, tugo tuge, kaži mi stazu žutim perivojem
i daj da grlim braću, plačidruge,
i da plačem, da plačem po svojem;

ljubavi moga bola, moga boga,
daj mi da gazim čvrstim stopalima po žetvi što je zlati žega mnoga, po vijencima, po snima propalima.

Nikada više neću sresti one blažene oči sanjarskih badema
ni rajski osmijeh plašljive Madone, ni krotko čelo, mudra usta nijema;

bogzna na kojoj zaprašenoj cesti izgubio sam sjenku svoga duha; i nikad više, nikad neću sresti
usne nježnosti pravcem moga uha.

I ako oblak udre gustom krpom,
a kruta java stegne strogim gvožđem, daj mi, o Višnji, šumski hlad sa klupom i vinograde sa dozrelim grožđem.
* * *

Hoće li iko kad da shvati zašto se Bogu tako jadam? Od mesa moja duša pati, zbog jedne žene ja propadam.

Mjesto da ostah u svom staklu, izađoh na svijet mlad i zelen;
a sad mi resi u tom paklu nevinu glavu trn i pelen.

Za suzom suza žudi teći,
i tugu tješim tužnim slogom; a sva je Nada: jednom reći životu, svijetu, nadi - zbogom.
* * *

Devet mjeseci što ja siđoh s uma; devet mjeseci što od srca sunca srce i mozak preko usne bunca; devet mjeseci Bijesa, čudna kuma.

Ne pamtim sâm što govorim i kažem, sredinom trupa prešla mi je pila,
a mila žena (nježna vila, svila) neće me više draganom i pažem.

Mračna su ova čela niskih briga, podla ramena zgrbljena od rada; svjetlosna zemlja gdje Ljepota vlada bježi u tamu poređanih knjiga.

I blatan mi je ovaj uski globus, a želja ruši, ko iz silna topa,
tumbe sa u prah oborena stropa, nenadan, smrtan i odvratan obus.

Čeznuće biti Mladi i Visoki, htjeti i moći samo silne stvari, i biti divi, biti gospodari,
i plandovati, i biti duboki;

ljubav za čedni život sazrcavni, za okno duše na mističnu pupku,
za grešnu ljubav do dušinu kupku, sve se to gubi, i u muku tavni.

I u toj pustoj beznadežnoj studi posljednja jošte samilosna igra kroz ovaj život progonjena tigra, za lice Pravde, to je: biti Ludi.
* * *

Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom spljetskom perivoju sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju;

al čežnja dršće kao ptiče golo, ko plava pjesma naglo prekinuta, ko neko blijedo i beznadno kolo,
ko bosi prosjak na pô pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne, moje je srce od sedam komada;
pod svakim mačem jedan plam da vrisne; nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje; krv u moždane, mozak van da skoči; nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje, tuđinska ženo, samilosne oči.
* * *

I ja što evo bezumno ispisah slovjenske pjesme iz krvava srca, ne znadoh reći svoj najljepši vrisak i otrov nade što u mraku grca.

Jer otkrih da su strasti preduboke za slatke riječi, ugašene slutnje;
a da nam želje, oblačne, visoke, ne stižu frule niti skladne lutnje.

No kada skoro panem nauznačke, i budem nošen na neslavnu odru,
presvijetle zvijezde ko presvete značke u mome oku ugasnut će modru.

Pečate krsta bezimenu grobu
moje blaženstvo kad ne bude mene gnjila će kriti plamenu utrobu,
a tajnu smrti kletva jedne žene.

VISOKI JABLANI
Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi; od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire i bune, i prodiru u vis, u etire.

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji, bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica, oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica, uzdušni piloti, nebeski piloti,
za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti, ljudi svojih djela, djeca svojih ruku, rođena u plaču, sazrela u muku.

Njina muška desna neprestano zida dvore čovječanstva. Dom Prometejida!
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava.

Ali u samoći njihova je glava ispravna i čista povrh mračne rulje gdje ih ne razumiju glupani i hulje. Kao vršak divnih, zelenih jablana, režući do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu do njih vode puti, gdje se pojas rijeke u dolini sluti, gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti; nagnuti u ponor nebeskoga svoda dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini, oni, sami, gordi, dršću u visini, muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.
Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca: samo zvijezde, zvijezde!

RAZAPETA AFRODITA
Ovo tijelo svjetlosti koje ljudi mrze razapeli su, jedino pravo, na krstu.
U bezbroju bića, do kraja vijeka, uzalud, uzalud vjeruj u vrstu.

Ti, glase etera povrh morske pjene, ti, kolo apsara i u snenoj magli, nečuvenoj pjesmi naučili ste mene:
danas se prvom oglasila.

To znadem, ljubavi, da nije tvoje krivice, i krv je u tvom logu potpuno lilijalna,
a duh je u tvom bogu majčinstvo žensko samo, ti si nevina rosa.

Sa srcem kupanim u medu stvorenja,
da bi tajinstven bio život na putu nedohitnih meta, kukavički ljubim i grlim sam sebe,
i dvaput darivam tebi blago cijeloga svijeta.

Iz mojih krajina suvišne boje cure
ko mlijeko i tamjan, i ja ću zarobiti zvijezdu. Nemoguće ispovijesti još sapinjem, i strepim da nije otac Lučonoša s poslom već na redu.

CVRKUTANJE SRCA U POKRAJINI SANJA
Ptice pjevaju u mojoj sobi, a ne u kavezu, puštene od ruku milosrđa u moj blaženi san.
Ptice mi javljaju da su radosno sa mnom u savezu, ptice cvrkuću u misli i naviještaju crveni dan.

Ptice su ostavile šume i svježe granje stabala.
Sada se sjatile u grad, ali u pohode isključivo meni. One kljucaju kljunom u plohu zvonkih stakala.
One pjevaju suncu i boji u ovoj ugodnoj sjeni.

One su rekle hvalu vjetru i pjesmi ganuta lista. Ispričale su povijest stvari u toku između zemlje i neba. Ptice mi dragaju lice i nude cjelov iz čista.
Ptice će maštâ krotkosti primiti s ruku zrnja i hljeba.

Došle su ptice k meni, k valu, na idealnu rijeku. One, jedine iskrene, u ovoj građi zidanog mraka. I, takve, predaju mrkim licima u turobnome vijeku golemu poruku sreće iz plavetnog zraka.

O ptice, i ja sam ptica, i ja se ljuljam na grani,
ili siječem prostore gdje se razmeđa zemlje brate. Cvrkuće u mom srcu, jer ja sam duh izabrani,
a vi ste, ptičice, poslane da u mom snu zapjevate.

I kada odlete ptice, ostat će njihova krila,
i moje glasnice iznutra sve nabubrene zvukom.
O ova pera šarena da bi se u let milja razvila i pobjedu kliktala nad rasparanim mukom!

Vrlo rijetka odgonetka živopisna sna: cvrkuće
s vrh kuće
u moj zvučni Ja!

Hrvatsko kolo, 1932.

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU
Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive. Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele. I sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele, i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša, a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti, no vrlo srećno za očajničku sreću, da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi, pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema, ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema; ja bezimeno ustrajem u braći.

TRAŽENJA NA MILJOKAZU
Isprazne svemirske štrcaljke ispuštaju u prostor plahovite oblake s određenom početnom brzinom;
oblaci su mjehuri od sapunice u bojama
i nose mirise iz strasnog srca žutih zvijezda.

Plove oblaci u prostore s bojama i mirisima.
Šire uhvanje da im se napiše strofa i čudnu jezu nevidljivih katastrofa.
Svod iskreće na nas ventilatore i projektile; čuda su zviznuta s katapulta gore.

Nebesa mi govore da bih otpisao što šutim nebu.
Iz nizine na visine odgovaram im bez pô slova.

"Oblaci putuju u praznine, bare će progutati oblake, pojest će ih žabe u mlakama za jedno vokalno nadahnuće.
Strovalit će se tanki pramovi u jaruge, a mirisi i boje bit će malarični zvuci
u vlazi sjetnih večeri sa sijerkom.
Nemam u sebi pričuva za nova razočaranja.
Neće u me lahor iz granja da darne u sijelo duva.
Neće da se pjesma rodi.
Oblaci šire groznice. Ja imam u sebi munja." Boravi srećom Cigana na drumovima.
Uštapski mjesec je veliki balon, slikani lampion, a u širini neba rasprostranjen halo
rijetko vidljiv samo za prostrane pute.
Navalit će u grad skitnice da motre s pločnika što bilježe kružna gibanja svjetala
bljesak kroz znojna stakla srećnih kafana; onda će rubom parka spavati na klupi koju obuzima inje, i da sanjaju sinje:
vrtlog mokrih pločnika zalašten odbljeskom ulica, put iz groba u ludnice svijeta,
vjetrenaste ruže vjedogonja kružno nad asfaltom.
Privući će ekstaza stanare periferija i poljske spavače iz tišine ferija ravno u ekstazu neba:
o Cigani, oni govore nebu i nebo izravno njima.

Ali ja ne saobraćam s nomadskim bogom; Cigani, braćo, molite za me;
u dnu zemlje, dijelim tamni život ruda; ventilator anagramske misli,
sipam ekolalije, kakofonije, onomatopeje u noć obećanja.
Tek opravdavam se razbistrenim slogom: "Gradovi budući golemih predgrađa sazdani čitavi po jednome planu
kada će vas biti? da li će vas biti? Neću kriti. Osjećam vašu manu:
znam da se danas veliki kuhar rađa
što se svima zbrinu za stan i za hranu!"

O! oblaci su dječji, papirnati zmajevi. O! oblaci su opijumski rajevi:
na miljokazu, već u brašnu puta, jutros neću biti što večeras sjedoh, ni istih oblaka,
ni istih oblika.