Augustin Tin Ujević

First topic message reminder :



AUGUSTIN TIN UJEVIĆ
(Vrgovac, 05.07.1891 ― Zagreb, 12.11.1955)


Augustin Tin Ujević (1891―1955), jedan je od najosobenijih pesnika hrvatske književnosti u periodu posle Prvog svetskog rata. Bio je pesnik, esejista, kritičar, publicista i prevodilac. Važio je za veoma obrazovanog pisca bogate erudicije, znalca stranih jezika i dobrog poznavaoca književnosti i umetnosti. Njegova široka kultura i interesovanje za različite oblasti duhovnog stvaranja dolaze do izražaja u poetskoj prozi, esejističkim zapisima, estetičkim ogledima i kritičkim ocenama. U njegovom obimnom književnoumetničkom delu (sedamnaest knjiga sabranih dela) naći će se mnoštvo zapisa iz filozofije i estetike i zapažanja o različitim fenomenima moderne literature. On je pevao, ali je i prosuđivao o pevanju ― kako tuđem, tako i svome.

Ujević se svojim prkosom, prezirom i protestom odvajao od sveta svakodnevice, sveta sticanja i imanja, i živeo slobodnim životom najvećeg boema ali i najvećeg usamljenika svoga doba. Boemija je bila njegov stil i filozofija života, osoben način da se izrazi nezadovoljstvo društvenim ustrojstvom i protest protiv utvrđenog reda stvari. Za njega je postojao samo svet knjige, svet duhovnosti i lepote, svet poezije. Nije povlađivao, nije se nametao, nije ništa tražio ― živeo je sam i slobodan, a svoje misli, ideje i saznanja pretapao je u pesmu, zapis, refleksiju, esej i književnu kritiku. Bez sigurne egzistencije, bez prijatelja i zaštitnika, bez slave i priznanja, večiti siromah, stvarao je jedino bogatstvo koje je cenio i do koga mu je bilo stalo ― poeziju. Ona mu je bila jedini smisao i utočište, sve što je stekao i imao. U sukobu sa udvorištvom i licemerstvom, Ujević se povlači u sebe, posvećuje se lepoti i poeziji, ali će ta poezija biti snažan izraz poraza i razočaranja, sumnje i usamljenosti, bezvoljnosti i pesimizma. To je poezija duboko razočaranog mladog čoveka koji u životu ne vidi nikakve puteve, koga su zahvatili gorčina i beznađe, apsolutna dezorijentacija. Njegovo odricanje života dostiže vrhunac u odricanju sopstvene egzistencije, sopstvenog postojanja:

         S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
         s tajnom u tom trudnu i prokletu biću,
         sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku
         gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću.

U najznačajnije pesničke knjige Tina Ujevića ubrajaju se: Lelek sebra (1920), Kolajna (1926), Auto na korzu (1932), Ojađeno zvono (1933), Žedan kamen na studencu (1954). Lelek sebra i Kolajna nastale su pre 1919. godine kao jedinstvena zbirka, ali je sticaj izdavačkih okolnosti (beogradski izdavač S. B. Cvijanović nije smeo da rizikuje sa objavljivanjem obimne pesničke knjige), doveo do toga da se rukopis razdvoji na dve posebne pesničke knjige.

Glavna tema Leleka sebra i Kolajne jeste ljubav, ali ljubav kao filozofski problem i tema: to nije doživljena ljubav, životno iskustvo, lični doživljaj žene i ljubavi. Ljubav je ovde predmet refleksije ili povod za refleksiju. Žena nije konkretna: ima različita imena ― od literarnih (renesansnih), preko biblijskih, do imaginarnih.

Pevanje Tina Ujevića, koje je trajalo četiri decenije, u osnovi je moderno pevanje, ali modernost ga nije mumificirala i ujednoličila. Njegova versifikacija je dinamična i inovativna, kreće se od strogo umerenog vezanog stiha do različitog variranja slobodnog stiha. U Ujevićevom pevanju ima disharmonije, rastrganosti i neusklađenosti u leksici, tonu, raspoloženjima, strukturi. To nije rezultat nepažnje i nebrige, nego je odraz emotivne napregnutosti, psiholoških disonantnosti i egzistencijalnih rastrzanosti.

Staniša Veličković | INTERPRETACIJE iz književnosti 3 | "Školska štampa" Niš, 2006.

ODLAZAK
U slutnji, u čežnji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga, spomenak Brača, Imotskoga.

I bljesak slavna šestopera, i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama, ni dima bola u maglama.

MAŠTOVITA NOĆ
Gle! barut slovke sasuti u ponoć, ko rujan plamsaj besne željeznice, sagorjeti će noćas - o, Noć, o Noć! - ostatak moje pozemljarske tmice;

evo sam spaljen u zublju kupine,
ja, Novi Čovjek, takmac Svetog Duha. Vrcaju za mnom tla i domovine,
a loza moja biva luča suha.

Strahoto moje beskrajne lomače! Izmakoše mi prirodna kraljevstva, već nema zjene da me bratski plače, u ruci štap je, u snu sveta ljestva.

Vidici zemlje pucaju pred čulom
sa razgaljenom napasnom svježinom i evo tonem, utapam se u lom samoga sebe sa divskom težinom.

Misli što zveče kao suho zlato, sanja što sjaju ko najčišća srma; o da se vrati Sveto Nepoznato! na nužnoj lađi gostoprimna krma!

S prozora tuđeg zurila je na me, u mojem ognju, kamenita glava;
i dok ispijah medne dojke tame, varala mene maštom molitava;

no moje Sutra čeka me na putu
gdje bi da kroči stopom gorostasnom: i grozničavo vrebam tu minutu zavjetovanu čistom Danu Jasnom.

Točite, svijetla vrela blagozvučna! zvučite, vruci u zvonkoj ponoći! da s mene spane ova mora mučna i da se gluho okupam u noći.

Ja evo čekam zoru svoje Nade,
kad ću da kriknem svijetu Lična Prava.
Ja evo sanjam raskošne arkade
a dotle, mrtvi, blago tom što spava.
Blagoslovljeni dakle zdravi! Glupi!
I proslavljeni bez kičme, bez mozga! Građani! Dripci! Bolničari tupi,
jer, gle, ja slušam kako svira rozga.

Sa slikom plesa usred šedrvana moj danak evo blista se u mraku ko carski biser rujnih đulistana što Istok draga u jutarnjem haku;

bliješti kroz bdenje grimiz obećanja, strasna se želja ćutanjem veliča.
O smrti noći! o dosado spanja! razderat će vas buna moga kriča.

Lijepe su basne što u vrelom dahu pjanost ih duha brokatno izvezla; no još su žarča, u sunčanom strahu, sva moja ljudska i božanska žezla,

svi snovi krvi i biserna plašta između Crnih ili Žutih Mora;
sve što se ljubi; i sve što se mašta dušom ljubavi i ljubavi pora.

Teci, o Noći! Sveta, budi gluha! I struji mračno, i stremi duboko u ponor moga izgubljenog uha, i svladaj moje zapaljeno oko;

otkrij mi nove vedre pokrajine na onu stranu jučerašnjih međa; i ljubav stvari od kojih se gine, što ne ču uho i ne vidje vjeđa.

Plamsaj crveno, a na mome mesu izgori sitne dnevne nečistoće,
i daj mi vrati, u tom urnebesu, oganj zanosa i zvijezdu samoće.

MOLITVA IZ TAMNICE
Beskrajni Bože, što na plavom svodu zlato i srebro noćnih zvijezda pališ, čuješ li gdje ti na prljavu podu
leleče ljutu molbu srvan mališ?

U noći kad sam očajnički bdio
s pogledom rujnim povrh vlažna stropa, kad sam u ognju bolnih mašta snio zvuk pjesme bune ili gromor topa,

koliko puta iz te crne jame podigoh nebu ruke pune gnjeva, koliko puta povrh oštre slame
provrištah mržnjom svetih hvalospjeva!

Ako li žrtva mesa ili kosti spasenje može robova da kupi, gavranu dat ću da se njome gosti i gladnom crvu četvrt srca skupi.

Ako te grudi, il te oči bistre,
treba da kljunom svirep jastreb kljuje, i da me memla, ili bitka istre,
neka! o neka! samo Bog da čuje!

Za pir i raskoš ljubavi budućih, za zelen trave i za zlato žita,
za slavnu vatru poljubaca vrućih,
za vino pjesme, za zvuk što mahnita

i za sve žetve ponosne i lijepe i za sve berbe blažene i čiste,
evo ti nuđam poklon volje slijepe i svijetlih želja gorde ametiste.

I moja pluća, bubrege i jetra, i moje kosti, živce ili kožu,
pružam za iskru plamenoga vjetra, stavljam na oltar žrtvenomu nožu.

Neka od tijela ne ostane praha, neka od duše ne preteče plama; neka u požar nestane mog daha, a povrh lijesa bude vječna tama;
i neka čemer potone u dimu, a plavi sanci u zelenoj travi,
no samo, Višnji, živom pobratimu kandilo svoje milosti objavi.

Razgali svijetu bagrenu slobodu, i čudo stvari što se sebi dive, ozari plavet i obasjaj vodu, razderi zorom horizonte sive;

i, kada bljesne mlada želja ljudi, napon tetive u poletu luka,
pod trudnu šiju uzglavlje posudi, nad muško tjeme gizdu slavoluka.

Pokaži što je Vasiono Pravo, i nemir znati, ili Ljubav moći, i volja ići, ići tvrdoglavo
pod žegom sunca i svježinom noći.

Mermera pokoj, žubor vodoskoka otkrij za blijede, sanjarske mjesece; a Eden uha i muziku oka
spasi za novi osmijeh naše djece.

A kada spane ova crna ljaga
i radost zblaži svelo lice Hrista, blažena bit će otkupljena vlaga i kužna plijesan zasjati će čista.

Znam da ću dotle ostati bez glasa i da će grobom biti mračna jama,
no zbog tog svetog, zbog tog slavnog časa blagosiljem te s ovim verigama.

Jer će u vrtu da pobjedni lovor i nježna mirta da upored cvjeta, jer će da slavi oslobođen govor
vječitu mladost i nevinost svijeta.

KOLAJNA (1920.)

* * *

Uhapšen u svojoj magli, zakopčan u svojem mraku, svako svojoj zvijezdi nagli, svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine djetinjastih blagostanja, srećne mrene i dubine nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti, naša blaga Nada vrišti; biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha među nama jednog sveca, treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
* * *

Ove su riječi crne od dubine, ove su pjesme zrele i bez buke.
One su, tako, šiknule iz tmine, i sada streme ko pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik, a moje suze dati će đerdane.

No one samo imati će cijenu, ako ih jednom, u perli i zlatu, kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
* * *

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu, već nema rane da mi zadaš, počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš pepelom iskru zapretanu - jer evo, trome grudi širiš čeznućem suncu, jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti kad o tvom zaru vidim knjige na polici - i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali, u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu, već nema smrti da mi zadaš, no vrati ljubav ovom Jobu.
* * *

Osmjejak svaki ljuto plane, a svaka riječ je kao puška u naše grudi rastrgane,
u naše srce bez oduška.

Snivamo zelen mir livada i dim ognjišta u plaveti
i bujno zrnje vinograda i zrelu tugu mora, ljeti.

Plačemo žubor gorskih vrela, i mahovinu u zabiti,
kad poslije svrhe tužnih djela čeznemo čiste suze liti.

No nigdje kraja našem bolu u bugarenju i uzdahu, nemir je sličan alkoholu,
a oganj, oganj u mom dahu.

Osmjejak svaki ljuto plane, a svaka riječ je kano puška, u naše suze rastrgane,
u naše srce bez oduška.
* * *

U ovom mraku mirisavu slušajmo kako ječe živci; i sjećaju na ljutu travu,
a našem grču jesu krivci.

U ovom muku punom boga zalazi rujna epopeja; nutrašnja kavga i nesloga otkriva zelen niz aleja.

Umire naša lijepa tuga, tuga od svile i baršuna; varava kao rosna duga, zlatna i plava kao Luna.

U ovom mraku mirisavu slušajmo kako ječe živci; i sjećaju na ljutu travu,
a našem grču jesu krivci.
* * *

Noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote; i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noći; plačimo, plačimo u tišini, umrimo, umrimo u samoći.
* * *

Svjetlosti moje vjere, tugo tuge, kaži mi stazu žutim perivojem
i daj da grlim braću, plačidruge,
i da plačem, da plačem po svojem;

ljubavi moga bola, moga boga,
daj mi da gazim čvrstim stopalima po žetvi što je zlati žega mnoga, po vijencima, po snima propalima.

Nikada više neću sresti one blažene oči sanjarskih badema
ni rajski osmijeh plašljive Madone, ni krotko čelo, mudra usta nijema;

bogzna na kojoj zaprašenoj cesti izgubio sam sjenku svoga duha; i nikad više, nikad neću sresti
usne nježnosti pravcem moga uha.

I ako oblak udre gustom krpom,
a kruta java stegne strogim gvožđem, daj mi, o Višnji, šumski hlad sa klupom i vinograde sa dozrelim grožđem.
* * *

Hoće li iko kad da shvati zašto se Bogu tako jadam? Od mesa moja duša pati, zbog jedne žene ja propadam.

Mjesto da ostah u svom staklu, izađoh na svijet mlad i zelen;
a sad mi resi u tom paklu nevinu glavu trn i pelen.

Za suzom suza žudi teći,
i tugu tješim tužnim slogom; a sva je Nada: jednom reći životu, svijetu, nadi - zbogom.
* * *

Devet mjeseci što ja siđoh s uma; devet mjeseci što od srca sunca srce i mozak preko usne bunca; devet mjeseci Bijesa, čudna kuma.

Ne pamtim sâm što govorim i kažem, sredinom trupa prešla mi je pila,
a mila žena (nježna vila, svila) neće me više draganom i pažem.

Mračna su ova čela niskih briga, podla ramena zgrbljena od rada; svjetlosna zemlja gdje Ljepota vlada bježi u tamu poređanih knjiga.

I blatan mi je ovaj uski globus, a želja ruši, ko iz silna topa,
tumbe sa u prah oborena stropa, nenadan, smrtan i odvratan obus.

Čeznuće biti Mladi i Visoki, htjeti i moći samo silne stvari, i biti divi, biti gospodari,
i plandovati, i biti duboki;

ljubav za čedni život sazrcavni, za okno duše na mističnu pupku,
za grešnu ljubav do dušinu kupku, sve se to gubi, i u muku tavni.

I u toj pustoj beznadežnoj studi posljednja jošte samilosna igra kroz ovaj život progonjena tigra, za lice Pravde, to je: biti Ludi.
* * *

Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom spljetskom perivoju sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju;

al čežnja dršće kao ptiče golo, ko plava pjesma naglo prekinuta, ko neko blijedo i beznadno kolo,
ko bosi prosjak na pô pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne, moje je srce od sedam komada;
pod svakim mačem jedan plam da vrisne; nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje; krv u moždane, mozak van da skoči; nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje, tuđinska ženo, samilosne oči.
* * *

I ja što evo bezumno ispisah slovjenske pjesme iz krvava srca, ne znadoh reći svoj najljepši vrisak i otrov nade što u mraku grca.

Jer otkrih da su strasti preduboke za slatke riječi, ugašene slutnje;
a da nam želje, oblačne, visoke, ne stižu frule niti skladne lutnje.

No kada skoro panem nauznačke, i budem nošen na neslavnu odru,
presvijetle zvijezde ko presvete značke u mome oku ugasnut će modru.

Pečate krsta bezimenu grobu
moje blaženstvo kad ne bude mene gnjila će kriti plamenu utrobu,
a tajnu smrti kletva jedne žene.

VISOKI JABLANI
Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi; od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire i bune, i prodiru u vis, u etire.

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji, bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica, oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica, uzdušni piloti, nebeski piloti,
za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti, ljudi svojih djela, djeca svojih ruku, rođena u plaču, sazrela u muku.

Njina muška desna neprestano zida dvore čovječanstva. Dom Prometejida!
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava.

Ali u samoći njihova je glava ispravna i čista povrh mračne rulje gdje ih ne razumiju glupani i hulje. Kao vršak divnih, zelenih jablana, režući do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu do njih vode puti, gdje se pojas rijeke u dolini sluti, gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti; nagnuti u ponor nebeskoga svoda dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini, oni, sami, gordi, dršću u visini, muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.
Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca: samo zvijezde, zvijezde!

RAZAPETA AFRODITA
Ovo tijelo svjetlosti koje ljudi mrze razapeli su, jedino pravo, na krstu.
U bezbroju bića, do kraja vijeka, uzalud, uzalud vjeruj u vrstu.

Ti, glase etera povrh morske pjene, ti, kolo apsara i u snenoj magli, nečuvenoj pjesmi naučili ste mene:
danas se prvom oglasila.

To znadem, ljubavi, da nije tvoje krivice, i krv je u tvom logu potpuno lilijalna,
a duh je u tvom bogu majčinstvo žensko samo, ti si nevina rosa.

Sa srcem kupanim u medu stvorenja,
da bi tajinstven bio život na putu nedohitnih meta, kukavički ljubim i grlim sam sebe,
i dvaput darivam tebi blago cijeloga svijeta.

Iz mojih krajina suvišne boje cure
ko mlijeko i tamjan, i ja ću zarobiti zvijezdu. Nemoguće ispovijesti još sapinjem, i strepim da nije otac Lučonoša s poslom već na redu.

CVRKUTANJE SRCA U POKRAJINI SANJA
Ptice pjevaju u mojoj sobi, a ne u kavezu, puštene od ruku milosrđa u moj blaženi san.
Ptice mi javljaju da su radosno sa mnom u savezu, ptice cvrkuću u misli i naviještaju crveni dan.

Ptice su ostavile šume i svježe granje stabala.
Sada se sjatile u grad, ali u pohode isključivo meni. One kljucaju kljunom u plohu zvonkih stakala.
One pjevaju suncu i boji u ovoj ugodnoj sjeni.

One su rekle hvalu vjetru i pjesmi ganuta lista. Ispričale su povijest stvari u toku između zemlje i neba. Ptice mi dragaju lice i nude cjelov iz čista.
Ptice će maštâ krotkosti primiti s ruku zrnja i hljeba.

Došle su ptice k meni, k valu, na idealnu rijeku. One, jedine iskrene, u ovoj građi zidanog mraka. I, takve, predaju mrkim licima u turobnome vijeku golemu poruku sreće iz plavetnog zraka.

O ptice, i ja sam ptica, i ja se ljuljam na grani,
ili siječem prostore gdje se razmeđa zemlje brate. Cvrkuće u mom srcu, jer ja sam duh izabrani,
a vi ste, ptičice, poslane da u mom snu zapjevate.

I kada odlete ptice, ostat će njihova krila,
i moje glasnice iznutra sve nabubrene zvukom.
O ova pera šarena da bi se u let milja razvila i pobjedu kliktala nad rasparanim mukom!

Vrlo rijetka odgonetka živopisna sna: cvrkuće
s vrh kuće
u moj zvučni Ja!

Hrvatsko kolo, 1932.

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU
Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive. Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele. I sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele, i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša, a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti, no vrlo srećno za očajničku sreću, da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi, pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema, ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema; ja bezimeno ustrajem u braći.

TRAŽENJA NA MILJOKAZU
Isprazne svemirske štrcaljke ispuštaju u prostor plahovite oblake s određenom početnom brzinom;
oblaci su mjehuri od sapunice u bojama
i nose mirise iz strasnog srca žutih zvijezda.

Plove oblaci u prostore s bojama i mirisima.
Šire uhvanje da im se napiše strofa i čudnu jezu nevidljivih katastrofa.
Svod iskreće na nas ventilatore i projektile; čuda su zviznuta s katapulta gore.

Nebesa mi govore da bih otpisao što šutim nebu.
Iz nizine na visine odgovaram im bez pô slova.

"Oblaci putuju u praznine, bare će progutati oblake, pojest će ih žabe u mlakama za jedno vokalno nadahnuće.
Strovalit će se tanki pramovi u jaruge, a mirisi i boje bit će malarični zvuci
u vlazi sjetnih večeri sa sijerkom.
Nemam u sebi pričuva za nova razočaranja.
Neće u me lahor iz granja da darne u sijelo duva.
Neće da se pjesma rodi.
Oblaci šire groznice. Ja imam u sebi munja." Boravi srećom Cigana na drumovima.
Uštapski mjesec je veliki balon, slikani lampion, a u širini neba rasprostranjen halo
rijetko vidljiv samo za prostrane pute.
Navalit će u grad skitnice da motre s pločnika što bilježe kružna gibanja svjetala
bljesak kroz znojna stakla srećnih kafana; onda će rubom parka spavati na klupi koju obuzima inje, i da sanjaju sinje:
vrtlog mokrih pločnika zalašten odbljeskom ulica, put iz groba u ludnice svijeta,
vjetrenaste ruže vjedogonja kružno nad asfaltom.
Privući će ekstaza stanare periferija i poljske spavače iz tišine ferija ravno u ekstazu neba:
o Cigani, oni govore nebu i nebo izravno njima.

Ali ja ne saobraćam s nomadskim bogom; Cigani, braćo, molite za me;
u dnu zemlje, dijelim tamni život ruda; ventilator anagramske misli,
sipam ekolalije, kakofonije, onomatopeje u noć obećanja.
Tek opravdavam se razbistrenim slogom: "Gradovi budući golemih predgrađa sazdani čitavi po jednome planu
kada će vas biti? da li će vas biti? Neću kriti. Osjećam vašu manu:
znam da se danas veliki kuhar rađa
što se svima zbrinu za stan i za hranu!"

O! oblaci su dječji, papirnati zmajevi. O! oblaci su opijumski rajevi:
na miljokazu, već u brašnu puta, jutros neću biti što večeras sjedoh, ni istih oblaka,
ni istih oblika.

UNUTRAŠNJI HAREM

Suviše divnih žena širom bijeloga svijeta, suviše krasnih za nas beskorisno cvjeta.
One udate, ko ruže ubrane da brzo svenu, mjesto da se drže na grmu i na svojem korijenu.
Jedne tako, kao zvijezde što se gledaju u beskrajnom moru, druge bljeskom ljepote slične meteoru.
Jedne tako, kao kumiri iz pijeska pustinja, druge tako, kao crkve i genij starih krajina.
Ko ih voli? ko ih bere? komu će srce dati?
O ženo, djevojko i grešnice, ti si čovjeku mati.
Ja te bezutješno gledam u žalosnim maštama gdje piješ, pjevaš, pušiš i plešeš u baštama.
Ne umijem mjere pred ovom divljom čari kao da vino pakla u mojem mijehu vari.
Nikada neću reći rđavo o tijelu:
blagoslov da je njemu, divnom božjem djelu!
Ono je izvor radosti, ono je uzor vrlina,
tijelo je baklja svjetlosti usred zemaljskih tmina.
Nema grijeha da mi ne okrznu sne.
Ovdje sam svirepi vezir zbog Tebe. I zbog Nje.
Zbog One koje nema i koja vječno fali, jer se iz duga varki sapliću ideali.
Suviše krasnih diše širom bijela svijeta, suviše mirisa žena i suviše njihova cvijeta.
Ne znam da živu, ni kako, ni zašto. Ni kada minu, o kakav udes, i kakav znak, pada u ispraznu tminu!

ČIN SPUTANIH RUKU
U noćnim tramvajima, kroz rane metropolitene, sa žuljnim cipelama, no srcem ispod plavih bluza, odlaze šutljive ekipe na posle ostavljene,
s usnom od rakije vlažnom, i tihom slutnjom suza.

Na desno i na lijevo, već kamo potreba ište, sa djetetom i ženom kroz pospana predgrađa, i tek su u hrpi stigli na tamno rvalište,
eno se iza stakla blijeda krvavo sunce rađa.

Svi oni obaraju bore čela ponižena, svi nude djelu ruke hrapave, uprljane.
Oko njih bruji orkestar kolesa i sirena,
u njima šapuću riječi buntovne, tmaste, i sane.

Oni slušaju žarko pjevanje peći,
i kajiše remena, i previranje kotla. Oni gledaju: gle, duvar biva teži i veći,
a jeza robovska pada s plafona pa sve do tla.

Oni drijemaju uz dernjavu hiljade grla rada; onda se bude: na šini željeznica hukti, otkucaj čekića kreše u njima ritam jada,
dok tuga polja i tvornica u dnevnoj strasti hukti.

Ova je srca tesalo hiljade kladivaca,
ove je mozgove pretrglo hiljadu rasprskanja! Crveno željezo, zapaljen ugalj na čela odsjev baca, petrolej i benzin na prašnom potiljku sanja.

Rastu, u prostor vrcane, pilane i talione!
Zvonca i maljevi i pipci bude tonove mnogobrojne u mnogozvučje zapaljene i zahuktale vasione
nad tjemena frenezije i nad šije već znojne.

Bruje u šire protege užurbanosti snaga.
Struje od crne zemlje, streme do lampiona sunca sa ognjem, sa meljanjem crnoga zemljina blaga; sve pišti, sve kriješti, sve vrišti, sve kliče i bunca.

Blažena himno napora ljudi, da nisi toliko skupa, bila bi najljepša pjesma i muzika vascijela svijeta! Visoko povrh dimnjaka, daleko od parinih rupa,
puca šum rabotanja poput prebogata zvukovna cvijeta.
Grme i gromore potmule oblasti suterena u žustro razgorenje i čak u raspraskanje. Iz toliko vrenja, plamena, vonjeva i pjena, sukljaju oblaci dima i rijeka magle: u sanje!

U ovom glasu zavija, kao da orguljaju grobovi i ječi nešto sumorno, strahovito i muklo.
U ovom glasu kao da preklinju robovi:
"O rasti, srce svijeta, crveno, samo da ne bi puklo!"

U labirintu panike, duž acetilena,
nešto svirepo jednoliko, s provalom nadahnuća, pretače se u gvožđe; paralelno, desna je uposlena, mozak brojeve misli, a srce kovanja vruća.

I tako, po oproštaju od vreve radione,
na brodovima teškim od večernjega rada, spuštenih čela, kao na povratku iz kaznione, klipšu hrpe u bijedu skrovišta velegrada;

a da im tamo barem, pored zdjele supe, daruje domaća svijetla još probuđena Vesta!
I da se kućne nade za prisne sinije skupe za ljubav i za snagu umornog Hefesta!

Misao, Beograd, 1925; Auto na korzu, 1932.

ZADRŽANE SILE BIĆA
Oni imaju radne ruke, vrijedne, bijele il crne ruke žuljave s polja, ranjene iglicama;
srca što misle, oči gdje pogled trne,
bona tjelesa, kršna tjelesa, a idu s nama i s vama.

Prolaze pored grobnica, crkava, sabora, sovjeta, kuća, idu po polju, po gori, po moru i u visine neba,
i svuda donose želju istoga srca vruća, i svuda ištu: pravde, slobode, hljeba.

Oni su mali, ali ih ima mnogo. I oni ne samo žude,
oni rade i trude,
ali ih muče čežnje i mnoge želje lude: "O što bih htio, kada bih mogo;
o što bih mogo, kada bih htjeo!"

Mnogi je vjekovni uzdah u njinoj grudi sveo (u uzama žbiri svijetle nade grde);
mnogi se pogled njihov, zadržan, smeo: blagi i krotki, oni tvrde, tvrde.

Oni znadu: naša će snaga biti oslon praga, i ufaju se: naše će miške biti polet stuba; ali što će nama ostati još draga
od zemaljskog blaga,
ako nam nož, kobno, sjaje usred zuba?

Oni kažu: "Mi smo duša zbilje.
Mi dižemo dvore, rušimo Bastilje, iz nas struji u tvar rumen srca vrela. Mi bratski volimo željezne mašine, plamene mašine,
ali da nam iz njih nova snaga sine,
i da svijetla pravda pruži svoju vagu."

Oni idu putem (put vodi uz groblje),
ali ljubav mlade majke, ali mliječne dojke opet blaže tvrda srca. "Držimo se stojke, i jednoga dana dići će se roblje
pod zastavom truda."
A za njima, svuda, slijedi sjena Minotavra.
Kuda će da pline ovo more sile:
neće li da sruši sva igala sile?
Hoće li da digne hrame novih lavra?

Oni imaju radne ruke, vrijedne, bijele il crne, ruke žuljave s polja, ranjene iglicama;
srca što misle, oči gdje pogled trne,
trošna tjelesa, krepka tjelesa, a idu s nama i s vama.

Duboki narod, bolan zbog jedne više ljepote, zbog rada na njivi, zbog berbe, zbog žetve, buntovan srcem i spolom, željan sjetve,
i mučen žuči tuge žarke note:

ja ih tako vidim, pune malih jada, mekane i tvrde, s moći svojih volja, s voljom svojih moći, težitelje polja, istinite neimare grada:

Oni s teškom sjenom pred sutone gaze, i ja slušam: njina noga lupa,
oni idu skupa,
a pod ritmom hoda zvone, zvone staze.

Svedočanstva, Beograd, 1924

Ko sam i što sam, što ću, koga volim,
Što tražim, kuda idem, za čim lutam?
Uzalud nebo za odgovor molim,
Uplašen sobom svoje suze gutam....
Tajanstvo stvari i života zebe,
Ne poznajem ništa, a najmanje sebe

Ona voli lutke, djecu, pse i mačke,
voli lijepo cvijeće i svih vrsti laske;
u pretincu tajnom, slobodna od paske,
za samoću čuva djetinje igračke.

Bijeli pudar treba, a na nj crne tačke,
njeno lice, tašta sfinga ispod maske;
miris, svilu, biser, sjaj đavolje Paske,
i na čelu zvijezdu nosi, poput značke.

Pjesniče, što znadeš koliko su blaga
čednost bijelih lijera i dah pjanih ruža
klečke se pomoli besmrtnoj Ljepoti!

VASIONAC
Sto glasova iz stotine grla,
iz dubina stostruke mi svijesti, grmi, kliče: Još me nije strla teška žalost zatajanih vijesti.

Sto pjesama iz sto mojih vrela, iz dubljine stostruke mi vode, šiknu, viknu: Nije me raspela zarobljena boginja slobode.

Kliče, vapi duša mnogim umom, buni se u grudi srce šire.
Dokle hodam pogaženim humom, uskrsnut ću Asir i Misire.

Struje misli kao vir zelenca. Pomiče se moja mrtva snaga. Sebe motrim usred svoga zdenca, uspravljam se usred sarkofaga.

Uske su mi ove male zemlje. Kratke su mi moje bijele ruke. Gorke su mi ove suhe žemlje. Ja bih mogo, Svjetlo, u hajduke.

Kroz ocean neba ja sam ronac i u mrežu lovim mliječne staze, Mjesečić i Sunčić, Vasionac.
Mene pravo samo zvijezde paze.

Borci viču: Konja! A mornari: Jedra! A ja, opit glasom pomorkinja vila, žudim samo plavet, Vasiona Njedra, i ja vičem: Krila! - krila, krila!

Savremenik, Zagreb, 1923.

ULICA FANTOMA
Ulicom, pored ljudi, lutaju brojni fantomi: jedni idu iz grada, drugi listom iz groba.
I tako, pored novog, traje i staro doba.
Tek što svih tih sablasti ne vide naši trahomi.

Ulicom, osim ljudi, miču se brojne sjene.
(Strepim da nisam obmanut; taj put, za sama mene.) I tako u mraku grada vladaju uspomene,
i tako na suncu jave strahuju tačne zjene.

Samo se čudim kako usudno sliče živi na mrtve, a mrtvi opet na žive.
I kad se život dosadno i jednolično miče pitam se koji od njih krvavo, ljudski žive.

Dani su naši u smradu davno strunulih era, noći su naše u hladu opasne mrtvačke strave. Na javnom trgu tišti grobišna atmosfera,
a noću u postelji spavače vampiri dave.

Leš kaže živom: "Šuti, i triput šuti,
za novo doba stare su riječi uzaludne; i čekaj nužnu uru: mi ćemo uskrsnuti,
tek tad će i za vas uskršnja zora da budne."

Valjci, Nikšić, 1933.

DJEČJI UGAO
Možda najbolje, u izbi suterena,
ili visoko na mansardi sučelice krovova, prekrštenih ruku i glavom na jastuku, očekivati zalaske sunca, nad tanjirom.
I čekati, bolesnički, da sve tiho bude: jer savršeno pravedni za svakoga traži Pravdu,
ali, savršeno, za se je ne traži.
Možda najbolje da izgori pečal
bez jadikovke i da pregoreno svjetlo i boja života donese ljepotu iznutra sazrelu u samoći i tišini.
Ne izraziti se. Ne dobiti parnicu u javi tišme što je mnogo gruba.
Gdje pitaju zašto kiša od pepela pada i zašto stabla rastu i cvjetaju.
(I da, stalno, niko nije blizu;
ni prijatelji ni neprijatelji. I da takovih nema.
No da ravnodušna sunca obilaze zapuštene doce i tajanstva šuma. I da niko nije vidio kroz velo.
I da niko nije ušao u sobu.
Ja nisam velik. Nisam malen. Ni dubok. Ni plitak.
I niko mene ne zna. Ne marim da poznam aršina; kako krv kola, i što puca u ušima. Bez braka sa glumom dana,
na ćilimu od sjene motrim odbljesaka polusati.) Možda najbolje: ocvasti, odruniti se, kao mnogi, bez imena i slave - i u snu otkriti
akord koji stiže od mirisa rasklopljenih stvari i od ugasnuća ishlapljene boje.
Valjda dijete, ali koju godinu starije
(ko to lomi grančice u šumi? kakvo lišće pada? ko to pazi? otkud vjetar duva? -)
sa zaboravom hrpe neozbiljnih stvari.
Sa djetinjastim srcem, ali pamteći
da za mnom ima mostova, i rijeka sa čunom. I umrijeti bljedolik, u jesen na terasi negdje, ili na ljuljci između drveta,
sa odbljeskom u zjeni fantastičnih basna i snom o dalekom ostrvu na vodi.
I da poslije nikom nije krivo
što počinu u blagosti ko živio nije
osim kao pladanj toplih naranača - i ko pruža ruke i ugasle oči
kroz lisnate krošnje i meso plodova.
Hrvatska metropola, 1926.