Aleksa Šantić

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu "Emina" :


Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet' neće

EMINA.



Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,

Prođoh pokraj bašte staroga imama;

Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,

S ibrikom u ruci stajaše Emina.


Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,

Stid je ne bi bilo da je kod sultana!

Pa još kad se šeće i plećima kreće...

- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...


Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,

Ne šće ni da čuje lijepa Emina,

No u srebren ibrik zahitila vode

Pa po bašti đule zalivati ode;


S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste

Rasplete joj one pletenice guste,

Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,

A meni se krenu bururet u glavi!


Malo ne posrnuh, mojega mi dina,

No meni ne dođe lijepa Emina.

Samo me je jednom pogledala mrko,

Niti haje, alčak, što za njome crko'!...

PESMA DUŠE

Planina je duša moja što oblake sebi vuče,
A grad bije
Iz njih svije',
Seva i grom vrhe tuče.

Katkada je sva u snegu, niti ima koga cveta,
Samo stremi,
Samo nemi
Svrh ponora ovog sveta.

Ako koji žedni putnik njoj se svrati u te dane,
Sva će vrela
Naći svela
I kô kostur svrh njih grane.

Ali negda vrsi njeni probiju se ispod tama,
Pa svi gore
Kô luč zore
Svrh krstova i svrh hramâ.

Na timoru njezinome praznici se svetli jave,
Zmaj ognjeni
Špilja njeni'
U visine seva plave.

Ona tada stabla tresne i prosiplje hrpe cveta,
Sa svih strana
Svojih grana,
U ponore ovog sveta;

Peva, vrhom dotiče se božjeg skuta i rukava,
I sva čista
Tako blista
Pod šatorom neba plava.

ПРОЉЕЋЕ

Гле красоте, гле љепоте
Што се сада створи!
Гле како се љупка, мила
Тица пјесма хори.

Пупољци нам са свих страна
Своје главе дижу,
А мириси разног цв'јећа
У груди нам стижу.

Љубичица красна, мила,
Шири листе своје,
А славујак код ње стао,
Умиљато поје.

Челица нам лака, хитра,
Око цв'јећа л'јеће,
Прољеће је мило дошло,
Мировати неће.

Забруј'о је већ и поток
Студени и 'ладни,
Весел'те се сада и ви,
Сиромаси јадни.

Радостан је сада пастир,
Па уз фрулу свира,
Око њега мило стадо,
Па травицу бира.

Ратари се са свих страна
Журе својим ралом,
- Сада има и лептира,
Благо Ники малом! -

Долетјела хитра ласта,
Кроз зрак се вијуга,
Поносито стао славуј,
Гледа је из луга.

Хвала теби, мили Боже,
На оваком дару!
Још Србину уз прољеће
Пошљи славу стару!...

DUSA


Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada…
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada.
Kao sjenka tvoja svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće.
I ljubice svoje, čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće.
U baštama tvojim ono rosa nije -
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju.
U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju.

MOJA LJUBAV

Ovdje sam ljubav sahranio svoju -
U ovo more plavo i prozirno,
Gdje skoljke leze. Ona sada mirno
Pociva na dnu… U tihu pokoju
Granama svojim ljube je i grle
Korali rudi… Njezin se grob svagda
Preliva sjajem cistoga smaragda,
I sumi glasom ceznje neumrle.
Gle zraci jutra kako njojzi rone!
I svaki drsce, prodire i tone,
I rasipa se kô rubin, kô duga…
Dok ovdje gori, vise njena groba,
Trepti i kruzi bono, svako doba,
Sam jedan crni leptir – moja tuga.

ELEGIJA

Zasto se meni javljas tajno
Kada mi dusa tiho sniva?
I zasto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?
Zasto me kroz noc stanes zvati,
I sta ti jadno srce iste?
Ta ja ti nemam nista dati,
O, ja sam pusto pepeliste.
Sve sto sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve sto sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duse svoje.
Pa zasto meni stupas snova,
sta trazis ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
sto nekad na te ruze baca.
Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi dusa ne izda’ne.

I OPET MI DUSA SVE O TEBI SANJA

I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka..

ŠTO TE NEMA?...

Kad na mlado poljsko cv'jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l'jeće:
"Što te nema, što te nema?"

Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
"Što te nema, što te nema?"

Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
"Što te nema, što te nema?"

I u času bujne sreće
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
"Što te nema, što te nema"...

PRETPRAZNIČNO VEČE


Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zari.
Sam sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Na polju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Ko drug i sabrat, kao duša neka
?*to sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Promrzlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila ko vrt jedan,
Gdje je ko potok tekla sreća krotka.

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće
Mi, djeca, sjeli kao kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk, i dim se koluta;
Njegova mis’o nadaleko luta,
I pogled budi sanjiv, blag, i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže,
Ko simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. - "Petar!"
- Usklikne otac: - "on je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo -
Otvorite mu!" I mi svi, ko vjetar,

Trči i vrata prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sa novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto -
Sučući brke, stari susjed vješto
počo bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi,
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar ko sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počo, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo ko da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove...

O mili časi, kako ste daleko!
Vi draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... Moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko’...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožičnje doba;
Al’ gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema. Sam, ko kamen, ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,
Ko studen travku uvrh krša gola,
Iz mojih knjiga, sa prašljiva stola,
Ja čujem šušanj ko viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same,
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov sumor ko da pada na me...

Sanjam li? Il bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, ko sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila...

Sve su svijetle!... Sve u bl’jesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, ko da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje;

Neke bijele, kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi...

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril’ma trepte i šušte ko svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Ko da bi htjela zbrisati sjen tuge..
I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni ko luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gde bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju,
?*to svoje duše na zv’jezdama griju, -
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije’!
Mrtve sa živim vezu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo ko kap sunca zlatna"...

I akord zvoni...Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem

NOĆ U TRPNJU



Trpanj ćuti. Pred njim leži voda plava.
U daljini s lađe laterna se žari.
U obruču spila, ko same utvari
Što iz mora streme, mali zaton spava.

Sinoć otploviše ribari daleko,
Samo po zatonu vidim jednu barku,
S čeljadima, plovi. Neko vozi, neko
Stao, ostve drži i vreba, dok žarku

Rasplamtjelu zublju diže cura jedna
I njome svijetli. S mora nepregledna
Tiho vjetar dođe, i pramenje meko

Mrsi joj. Sve ćuti. Samo s hridi one
Gladan čagalj viče. I mjesec daleko,
Ko tepsija zlatna, za pučinu tone.

JEDNA SUZA




Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te. –
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila, ko zlatno nebo poslje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad sedrvanom leptiri se gone
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone

Jesenje sunce... I, ko sa visina
Olovni oblak po duši mi pade,
Najcrnji pokrov bola i gorčina.

I kobna miso moriti me stade:
Što moja nisi, i što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?

Što moje bašte ostaše bez grana
I slatka ploda, što rađa i zrije
Na vatri sunca?... Gdje su jorgovana

Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?
Vaj, vjetar huji... a ja mislim na te,
I sve te gledam, kroz suzu što lije,
Gdje bereš slatke, raspukle granate.

NA POTOKU




Polako suton prikrada se, slazi
U lisnu goru – u zavičaj mio;
Rađa se mjesec i po dugoj stazi
Padaju sjenke, i san trepti ti’o.

Šumore breze, dršće list do lista,
Mrmori potok ispod vrba stari’;
Odbleskom mekim dijamanta čista
Modru mu trsku zlatan crvić zari.

Noseći snoplje preko niske brvi
Na drugu stranu potoka, u selo
Seljanka hodi, mlada, puna krvi;
Lice joj mramor, mjesečina čelo.

Gdje li je rasla ta ruža što gori?
Visoko, tamo gdje se jelen krije,
Gdje vjetar tiho s jasikama zbori
I bistra voda iz kamena bije.

Odar su njezin široki velenci
Od modrih trava. Tu, gdje ona sanja,
Potomci šume u dubokoj sjenci
I slavuj pjeva pod svodom od granja.

Nju plava jutra umivaju rosom,
A vjetar trepti i lako mirisnim
Česlja je krilom, i svilenom kosom
Vihori dugo pod brezama lisnim.

U vedre noći njen je pokrov mio
Od plava neba, mjesečine meke;
Njena su njedra vrt u kome ti’o
Počiva miris bagrena i smreke.

Ja za njom ginem! Njoj me duša vodi!
O, daj mi ruku, ja ću s tobom poći
U goru, u tvoj zavičaj! O, hodi,
S tobom ću biti i dane i noći!

I tamo, gdje se vodopadi dime,
Ljubiću tebe svojim srcem zdravim.
I tvoje slatko govoriti ime
Nebu i suncu i gorama plavim!

NAŠA POEZIJA

Kraljice moja, šta je s tobom bilo?
Gdje su ti sile, gdje je oganj sveti,
Tvoj glas božanski, što iz duše leti,
I tvoje misli ovjenčani zrak?
Zar tvoje srce, tvoje moćno krilo,
Tvoj žarki polet i istinu sjajnu
I tople nade i ljubav beskrajnu
Okova teški i duboki mrak?

Moj narod tebe ne poznaje više.
Ti si mu sada k'o koketa prava
Što svakom milost i poljupce dava
I lažnim bleskom zavarava nas;
Blijedo doba s tvog čela briše
I zadnji spomen oreole tvoje. -
Svetlosti neba pogažene stoje
I tvoj proročki sledio se glas.

Kako si jadna! Sputano ti krilo
U maglu srlja ne znajući metu;
Za lažni nakit i za toaletu
Ti si sve dala: istinu i žar;
I sada si pusta, kao što bi bilo
Nebo bez sunca, zv'jezda, zore plave;
U tebi nema kapi krvi zdrave, -
Umri! Il' snova daj svetlost i žar!

TI

Moje je srce u cadji i u garu
Napustena i bjedna kuca stara,
Gdje samo gladni crv kapije sara
I paucina visi o duvaru...

Odletele su ispod krova laste;
Tu sad jato kobnih ptica grne.
Po avliji se pletu travke crne,
I svakog dana novi pelen raste.

Nemo i pusto... Kroz skrhana okna
Vjetrovi viju sa prasinom, dok na
Pragove gnjile povija se trnje.

Samo ti stojis u dvoristu sama,
I kobne tice padaju k'o tama
I s tvoje ruke crno zoblju zrnje.

NE VJERUJ...


Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krsa,
Tamo gdje u grmu proljece leprsa
I gdje slatko spava nas jorgovan plavi,

Dodji, cekacu te! U casima tijem,
Kad na grudi moje priljubis se cvrsce,
Osjetis li, draga, da mi tijelo drsce,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj vise!
Jer istinska ljubav za rijeci ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove pise!

JESEN

Prosla je ljubav, stisale se strasti,
I ljubav s njima, sve je bliza kraju:
Drukcije sada tvoje oci sjaju-
U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja cujem:nasa srca biju tise,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi,
Hladan, bez duse, bez vatre i krvi,
K'o da mi zbori:nema ljeta vise!

Za drustvo nekad ne bjese nam stalo,
O sebi samo govorasmo dugo:
No danas, draga, sve je, sve je drugo;
Sada smo mudri i zborimo malo.

Proslo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu nasem ni jednog slavulja:
Tu hladan vjetar svele ruze ljulja
I mrtvo lisce po humkama pada...

SJETI ME SE...

Kad ti tajni glasak sjetni
Mirnog sanka trgne slas',
Sjeti me se,cv'jete dragi,
To je moje duse glas.

To je ljubav,sto se dize
Sa prestola srca mog,
Pa se moli,da te srecnu
Vjecno stiti blagi Bog.

LJUBIM LI TE?


Ljubim li te, il' su glasi
Pjesme moje pusta varka?
Ja te ljubim, srpsko cedo,
Iz ljubavi ognja zarka.

Zori, kada jutrom svice
I purpurni plast svoj siri;
Lahoricu, kad nestasno
Kroz rucice male piri;

Zvjezdicama, tihom noci
Kad pojezde u visini;
Slavujicu, kada sjetan
Prizeljkuje u tisini;

Potocicu, bistrom vrelu,
Neka gorom, doljom glasi;
Cistoj rosi, sto krunicu
Mirisljavog cvijeca krasi;

I tisici, kad pjevusi
Vijuci se lakim letom; -
Svemu velim da te ljubim
Vjerne duse vatrom svetom.

DIVNA JE ZORA


Divna je zora
Kad jutrom s gora
Razgoni mrak

Divno je sunce
Kad na vrhunce
Rasiplje zrak

Divno je cvijeće,
U njemu sreće
Gledamo lik

Al' ništa nije
Da dušu grije -
Kô pjesme klik.