Aleksa Šantić

First topic message reminder :

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu "Emina" :


Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet' neće

JEDNA SUZA




Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te. –
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila, ko zlatno nebo poslje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad sedrvanom leptiri se gone
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone

Jesenje sunce... I, ko sa visina
Olovni oblak po duši mi pade,
Najcrnji pokrov bola i gorčina.

I kobna miso moriti me stade:
Što moja nisi, i što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?

Što moje bašte ostaše bez grana
I slatka ploda, što rađa i zrije
Na vatri sunca?... Gdje su jorgovana

Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?
Vaj, vjetar huji... a ja mislim na te,
I sve te gledam, kroz suzu što lije,
Gdje bereš slatke, raspukle granate.

NA POTOKU




Polako suton prikrada se, slazi
U lisnu goru – u zavičaj mio;
Rađa se mjesec i po dugoj stazi
Padaju sjenke, i san trepti ti’o.

Šumore breze, dršće list do lista,
Mrmori potok ispod vrba stari’;
Odbleskom mekim dijamanta čista
Modru mu trsku zlatan crvić zari.

Noseći snoplje preko niske brvi
Na drugu stranu potoka, u selo
Seljanka hodi, mlada, puna krvi;
Lice joj mramor, mjesečina čelo.

Gdje li je rasla ta ruža što gori?
Visoko, tamo gdje se jelen krije,
Gdje vjetar tiho s jasikama zbori
I bistra voda iz kamena bije.

Odar su njezin široki velenci
Od modrih trava. Tu, gdje ona sanja,
Potomci šume u dubokoj sjenci
I slavuj pjeva pod svodom od granja.

Nju plava jutra umivaju rosom,
A vjetar trepti i lako mirisnim
Česlja je krilom, i svilenom kosom
Vihori dugo pod brezama lisnim.

U vedre noći njen je pokrov mio
Od plava neba, mjesečine meke;
Njena su njedra vrt u kome ti’o
Počiva miris bagrena i smreke.

Ja za njom ginem! Njoj me duša vodi!
O, daj mi ruku, ja ću s tobom poći
U goru, u tvoj zavičaj! O, hodi,
S tobom ću biti i dane i noći!

I tamo, gdje se vodopadi dime,
Ljubiću tebe svojim srcem zdravim.
I tvoje slatko govoriti ime
Nebu i suncu i gorama plavim!

NAŠA POEZIJA

Kraljice moja, šta je s tobom bilo?
Gdje su ti sile, gdje je oganj sveti,
Tvoj glas božanski, što iz duše leti,
I tvoje misli ovjenčani zrak?
Zar tvoje srce, tvoje moćno krilo,
Tvoj žarki polet i istinu sjajnu
I tople nade i ljubav beskrajnu
Okova teški i duboki mrak?

Moj narod tebe ne poznaje više.
Ti si mu sada k'o koketa prava
Što svakom milost i poljupce dava
I lažnim bleskom zavarava nas;
Blijedo doba s tvog čela briše
I zadnji spomen oreole tvoje. -
Svetlosti neba pogažene stoje
I tvoj proročki sledio se glas.

Kako si jadna! Sputano ti krilo
U maglu srlja ne znajući metu;
Za lažni nakit i za toaletu
Ti si sve dala: istinu i žar;
I sada si pusta, kao što bi bilo
Nebo bez sunca, zv'jezda, zore plave;
U tebi nema kapi krvi zdrave, -
Umri! Il' snova daj svetlost i žar!

TI

Moje je srce u cadji i u garu
Napustena i bjedna kuca stara,
Gdje samo gladni crv kapije sara
I paucina visi o duvaru...

Odletele su ispod krova laste;
Tu sad jato kobnih ptica grne.
Po avliji se pletu travke crne,
I svakog dana novi pelen raste.

Nemo i pusto... Kroz skrhana okna
Vjetrovi viju sa prasinom, dok na
Pragove gnjile povija se trnje.

Samo ti stojis u dvoristu sama,
I kobne tice padaju k'o tama
I s tvoje ruke crno zoblju zrnje.

NE VJERUJ...


Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krsa,
Tamo gdje u grmu proljece leprsa
I gdje slatko spava nas jorgovan plavi,

Dodji, cekacu te! U casima tijem,
Kad na grudi moje priljubis se cvrsce,
Osjetis li, draga, da mi tijelo drsce,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj vise!
Jer istinska ljubav za rijeci ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove pise!

JESEN

Prosla je ljubav, stisale se strasti,
I ljubav s njima, sve je bliza kraju:
Drukcije sada tvoje oci sjaju-
U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja cujem:nasa srca biju tise,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi,
Hladan, bez duse, bez vatre i krvi,
K'o da mi zbori:nema ljeta vise!

Za drustvo nekad ne bjese nam stalo,
O sebi samo govorasmo dugo:
No danas, draga, sve je, sve je drugo;
Sada smo mudri i zborimo malo.

Proslo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu nasem ni jednog slavulja:
Tu hladan vjetar svele ruze ljulja
I mrtvo lisce po humkama pada...

SJETI ME SE...

Kad ti tajni glasak sjetni
Mirnog sanka trgne slas',
Sjeti me se,cv'jete dragi,
To je moje duse glas.

To je ljubav,sto se dize
Sa prestola srca mog,
Pa se moli,da te srecnu
Vjecno stiti blagi Bog.

LJUBIM LI TE?


Ljubim li te, il' su glasi
Pjesme moje pusta varka?
Ja te ljubim, srpsko cedo,
Iz ljubavi ognja zarka.

Zori, kada jutrom svice
I purpurni plast svoj siri;
Lahoricu, kad nestasno
Kroz rucice male piri;

Zvjezdicama, tihom noci
Kad pojezde u visini;
Slavujicu, kada sjetan
Prizeljkuje u tisini;

Potocicu, bistrom vrelu,
Neka gorom, doljom glasi;
Cistoj rosi, sto krunicu
Mirisljavog cvijeca krasi;

I tisici, kad pjevusi
Vijuci se lakim letom; -
Svemu velim da te ljubim
Vjerne duse vatrom svetom.

DIVNA JE ZORA


Divna je zora
Kad jutrom s gora
Razgoni mrak

Divno je sunce
Kad na vrhunce
Rasiplje zrak

Divno je cvijeće,
U njemu sreće
Gledamo lik

Al' ništa nije
Da dušu grije -
Kô pjesme klik.

GOLOM STIJENJU


Gledao sam sinje more,
Mnoge rijeke, mnoge gore,
Mnogi ubav kraj;
Gledao sam mnoga sela,
Gdje žubore hladna vrela,
Gdje tičica prevesela
Sunčev zdravlja sjaj.

Ali ništa, stijenje milo,
Srce nije prisvojilo
Mlađano mi - kao ti;
Ništa dušu moju tako,
Plahovito, silno, jako,
Bujno, snažno, vrelo, žarko,
Sa ljubavlju ne napi.

S tobom mi se srce veže,
Tebi moje želje teže,
Ti si predmet sanka mog;
Tu mi srpsko cvijeće cvjeta,
A vila ga čuva sveta,
Oko njega brižno lijeta, -
U nadi je štiti bog.

Pa zdravo mi, stijenje golo,
Milo gnijezdo sokolovo,
Gdje s' Milošev rađa soj!
Ja te ljubim žarko, vrelo,
Kao majka čedo bijelo,
Kao slavuj goru, vrelo -
Za te živi sinak tvoj!

AKO HOĆEŠ...


Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu -
Mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela -
Da udišem miris cvijeća!

Il' ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!...

SLATKI SANČE!


Slatki sanče, mili dragi druže
Mladalačke zanošljive duše!
Ao sanče, šta bi od nas bilo,
Da nas tvoje još ne tješi krilo?
Ti nas čaraš, ti nam duši stvaraš
Nove dane slavom obasjane,
Ti nam vraćaš uvehnuto cv'jeće,
Ti nam vraćaš ono sunce sreće
Što je davno s našeg neba palo,
Pa se u grob hladni stropoštalo.
Ti nam vraćaš, ao sanče mili,
Novu snagu izgubljenoj sili...
Ti nas dižeš na prestole moćne,
I od tame rastavljaš nas noćne.
Sve to, sanče, ti nam duši stvaraš,
Sve to, sanče, nama obećavaš.
Ali, sanče, sve je to badava:
Jer u grobu srpska sloga spava...
Prezrena je od sinova svoji'!
Usamljena s tugom dane broji...
Ao, sanče, sve je, sve badava:
Jer brat brata za zlato prodava,
Pljuje ime, vjere se odriče,
U duši mu crni pak'o niče,
Ne zna Boga - ne znala ga sreća! -
Krsta huli, Hristova raspeća,
Nevjernik je - svoju vjeru m'jenja,
Nema duše nit' ima poštenja;
Sa jatom se tuđijem udruži
Pa na štetu roda njemu služi...
Rodu plete oštre biče muka -
Pratila ga kletva kao Vuka!
Koljeno mu utrlo se crno,
U ponora vječnoga posrn'o,
"A zemlja mu kosti izmećala"
- Oj Srbine, tebi sreća cvala!

TA, KO MOŽE?...


Ta ko može preoteti
Šarnog cv'jeća mirisove?
Ko li duši mladalačkoj
One divne slatke snove?

Ta ko može na put stati
Osvitku nam rujne zore,
Što pod krilom sunce nosi
Da pozlati naše gore?

Ko sokola može nagnat'
Sa vrleti, sa visine,
Da ponižen, malodušan,
S crvi puzi sred prašine?

Ta ko može oduzeti
Slavujeve slatke glase -
Onu pjesmu što sa njime
U gorici rodila se?

Ta ko može srce moje,
Tvoje blago iščupati,
Tvoju nadu, što kroz krvcu
Mladalačku silno plamti?

Niko! Niko! - Kucaj, srce,
Jače, jače, nadu stegni!
Kucaj, srce, pa sa nadom
I u groba hladnog legni!

SUNČA SE...


Prestala je zima,
Led, i vjetar klet,
Svud se trava prima
I šareni cv'jet.

Pod ubavom gorom
U dolini toj,
Večerom i zorom
Bruji slavlja poj.

Ljepši sviću dani,
S neba bježi mrak,
Već suncu ne brani
Da razvija zrak.

Blista sunce milo,
- Divan li mu sjaj!
Sveto svoje krilo
Pruža na naš kraj.

Tamu goni c'jelu -
Otima joj vlast;
Listom kiti jelu
I visoki hrast.

Oh, kako se tješe
Sirotani sad!
Na sunce se sm'ješe
Topi im se jad.

Eto, jednog sjedi
U ritama vas!...
U tuzi i b'jedi,
Našao je spas.

Veselo se smije,
Sunce njemu sja!
Zgr'jeva ga i grije
Ljubav božija.

U slabačke grudi
Gdje ga tišti jad,
Sada mu se budi
Spokojstvo i nad.

Na prati ga više
Onaj vjetar klet,
Slobodnije diše,
Miliji mu sv'jet.

Već izmožden nije,
Snagu dobija, -
Njega sunce grije -
Ljubav božija.

Oj hvala ti, slava,
Božja ljubavi,
Ti s' utjeha prava
Sirotana svi'.

Ta niko ne znade
Milosno k'o ti,
Sirotanu jade
Gorke tješiti.

Pa hvala ti, slava,
Božja ljubavi,
Ti s' utjeha prava
Sirotana svi'.

KOGA DA POŠTUJEMO?


Pitao sam jednog starca,
Koga krase s'jede vlasi,
Kom' će skoro samrt hladna
Slabi život da ugasi:

"Je li, starče, da poštovat' -
C'jenit treba onog samo,
Koji ima srebra, zlata -
Kog imućnim nazivamo?

Koji mirno i spokojno
Na mekanoj leži svili -
A ne čuje sirotinju,
Kako jada, kako cvili? -

Koji ima vinograda,
Ravnih polja, plodnih njiva, -
Za bogatstvom i za slavom
Čija duša samo sniva?

Što se voza u karocah
Su četiri konja vrana, -
Kom' je ispod dostojanstva
Pogledati sirotana?"

Osmjehnu se starac na to
Pa mi blago odgovara:
"Ne štuju se, sinko, taki,
Što imaju samo para.

U kog srce za rod bije,
Kom' je ljubav sveta, mila,
Kom' je duša čista, sv'jetla
Kao sunce - božja sila; -

Koji neće malaksati
Pred svakijem iskušenjem;
Koji ne zna za poroke
Već se kiti sa poštenjem;

Koji narod ne prodaje,
Bratska kletva kog' ne prati,
Koji ljubi ime svoje,
Pa sm'je za-nj i život dati;

Čije oko pravo gleda
Puno vjere, svoga plama,
Toga treba poštovati,
Pa ma bio u ritama!

Gdje takovih ljudi nema,
Taj je narod pravo roblje,
Taj je narod bez svjetlosti,
Taj je narod pusto groblje".

NE VERUJ


Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime -

Ne vjeruj No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krsa,
Tamo gdje u grmu proljece leprsa
I gdje slatko spava nas jorgovan plavi,

Dodji, cekacu te U casima tijem,
Kad na grudi moje priljubis se cvrsce,
Osjetis li, draga, da mi tjelo drsce,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj vise
Jer istinska ljubav za rijeci ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove pise .

Моја ноћи

Mоја ноћи, када ћеш ми проћи?
- Никад!
Моја зоро, када ћеш ми доћи?
- Никад!
Моја срећо, кад ћеш ми се јавит?
- Никад!
Моје небо, кад ћеш ми заплавит?
- Никад!
Моја драга, кад ће наши свати?
- Никад!
Моја сузо, када ћеш ми стати?
- Никад!

1901.

MOLIŠ SE...



Moliš se...
Skrušenim, krotkim glasom prizivlješ ljubav oca,
Njegovoj vječnoj slavi visoko dižeš lavre
I njegovijem likom ukrasio si oltar;
Pred njime klečiš, padaš i u prah čelom roniš, -
Moliš se, hvališ, vjeruješ...
No da l' si dušom svojom pojmio slovo blago?
Jesi li krvlju svetom oprô grijehe duge?
Je li te vjera tvoja vječnoj dobroti digla?
I da l' si srcem viđô istinu otkrovenja?
Jesi li bratu svome donio mehlem rana
I pružio mu srce u času stradanja teških?
Da li si zemlju ovu osveštô mirom svetim,
Prelio potoke krvi suzama pokajanja
I grohot krvave borbe dokončo sa prezrenjem?
Jesi li čuo jauk mnogih plemena zemnih,
Sudbom poniženih, čije se kukavne nade
Mrznu i ginu vječno pod jarmom surovosti?
Jesi li bio sjeme opštih plodova dobra?
Stradanjem, smrću svojom, dajući život drugim,
Jesi li čuo boga!...
Penješ se: umom hvataš vječnost i atom svaki;
Pokorio si sebi silu nadzemnih vlasti -
Obuzdao si snagom volju gromova sinjih;
Prebrodio si čamcem pučinu okeana,
U ponorima morskim našô si blago sebi,
I svu si kuglu ovu željeznim lancem svezô.
No možeš li se hvalit višom vlašću kojom,
Vrlošću misli one rad' koje bogočovjek
Iskapi čašu do dna s praštanjem i s blagoslovom?
Jesi li dušom svojom prezreo prošlost gnusnu?
I je li s tobom gospod, ljubiš li oca vječnog?...
Ne, ti si dželat stari. Ti nisi srcem viđô
Istinu otkrovenja, ti nisi čuo boga,
Porugano je tobom njegovo slovo sveto, -
Kajine, s tvojih ruka još kaplje krv bratovlja...
Pokaj se! Jadni crve, što vjekovima grizeš
Misao spasitelja i samog sebe, pokaj se!
Lukava vjera tvoja nije te k nebu digla -
Osjećô nisi mraka i nisi viđô svjetlost,
Okovan zlom i paklom u ponoru si ostô
Nemoćan, slab i ništavan...
O, puzi, gmiži tako, i čekaj u prahu gnusnom -
Dok sveto otkrovenje ne podari ti krila
Da se uzneseš nebu i budeš božji sin...

VEČE NA ŠKOLJU



Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono
Bono,
Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.

Kleče mršave
Glave
Pred likom boga svog-
Ištu. Al' tamo,
Samo
Ćuti raspeti bog.

I san sve bliže
Stiže,
Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

ŽIVOT
Ne daj mi, oče, zemne preći pute
Dok plod smrti budem i da živim
Da pošlje smrti budem i da živim
U drugom žiću i vjerujem u te.

Ko nikad nije gorio na ognju
Rođenog srca i grijao druge,
Ko nije poznô moć ljubavi duge
I čuo kako blagosilja bog nju;

Ko nikada nije jedan život dao
Izvorom živim krvi bogom dane,
Kô zdravo stablo plodove i grane, -
Taj je s prokletstvom iz utrobe pao.

On nije bio sjeme svete njive,
Ni atom tijela što drži i spaja;
On je izdajnik ljudskih naraštaja -
Ubica onih što u njemu žive.

Sva blaga zemna milosti beskrajne
Prezrô je srcem i dušom nemarnom,
Niti se grijô svjetlošću oltarnom
I bio žarcem vječne misli sjajne.

I kad dokonča i, bez jedne suze,
Kad zaspu zemljom vrh lešine mrtve,
Doli, u mraku, pogrebne žrtve,
Prokleće oca što im dušu uze.

Pa zato, oče, ne daj mi da pute
Dovršim zemne dok plod ne odnjivim,
Da pošlje smrti budem i da živim
U drugom žiću i vjerujem u te.

MOJA MOLITVA



Budite sveti!... Hristovu raspeću
Stupajte smjerno na licu sa maskom!
Slavite oca sa bezbožnom laskom,
Ali ja s vama moliti se neću!
Molitva moja prazan govor nije,
Ni lažna krotost što pred krstom kleči;
Molitva moja nije broj riječi,
No osvešteni oganj što me grije.

Kad u dnu polja jutro me zateče,
Pa čujem toplo pojanje sa grana,
I gledam kako, preko rodnih strana,
Rijeka pokraj zlatnih žita teče;
Il' kada tiho po brdima plavim
Večeri mile blaga crven plane,
Ja u te čase, znam, gospoda slavim!

Primiš li u dom onoga što grca
U sinjem jadu pod studenim nebom,
I utješim ga sa solju i hljebom,
I ogrijem mu rane vatrom srca;
U svetom čuvstvu kada silno gorim,
Pa ruke širim da zagrlim svijet,
Sve ljude, zemlju, svaki grm i cvijet,
U ove čase, ja znam, s bogom zborim...

Budite sveti!... Hristovu raspeću
Stupajte smjerno na licu sa maskom!
Slavite oca sa bezbožnom laskom,
Ali ja s vama moliti se neću!
Molitva moja prazan govor nije,
Ni lažna krotost što pred krstom kleči;
Molitva moja nije broj riječi,
No osvešteni oganj što me grije.

OMAR
Miloradu J. Mitroviću



Zasiplje snijeg, hladni pokrov stere;
Jauče vjetar i urla i vije,
Povija drvlje, šestari i bije,
I kroz noć mračnu kô satana vere,
Pa grdnom rukom, sve jače i jače,
Krovove hvata pa pomamno trzne;
I gola zemlja premire i mrzne,
I negdje tamo, u dubini plače.
I sve je pusto, svak pod krovom snije,
A Omar oka još sklopio nije.

Ponoć je davno, a on budan stoji,
Kô crni sužanj sred jazbine crne
Kô da mu duša teškim bolom trne.
Ili se Omar hladne noći boji?
Ne, on je kadar, kao titan sinji,
Mraku i vjetru da na megdan stane.
Al' bol beskrajna jedne nove rane
Srce mu čupa i dušu mu kinji;
Kô sputan orô, usred crne jave
On mračan ćuti oborene glave.

Boli ga, boli. Mutnim okom bludi:
Pred njime leže dva spomenka rana -
Dvije mu šćeri, dva svijetla dana,
Dva srca živa iz njegovih grudi;
Oboje ludo, a do kosti gole
Studena zima, sve dublje i dublje,
Zabada mrazom, i srce golublje
Premire, dršće, jer ga rane bole:
"O, vatre, vatre!" Al' ni iskre nije, -
Otac ih jadni zagrljajem grije.

Grije ih, ljubi, a čelo mu tavno,
Kao iz groba uzdahne duboko,
Al' zemlja tvrda, a nebo visoko...
I on se sjeti što bješe nedavno:
Nekada ovdje, pod šljemenom ovim,
Gdje sada stoji pustoš kô u grobu,
Alah je dobri silazio robu
Svakoga dana s blagoslovom novim,
Davô mu blaga koliko je htio,
I on je rahat u svom srcu bio.

Pred njim su zorom ogari i hrti
Gonili vepra na jek džeferdara,
Rzao konjic silna gospodara
Ljući od vatre, vihora i smrti.
Pa ono ruho na vedrom junaku?!
Odora carska nije ljepša bila!
Žeženo zlato i purpurna svila,
Pa blista, trepti, kô alem na zraku,
Te kad bi Turčin preko druma minô,
Spram jarkom suncu kô sunce bi sinô.

Bio je silan, čuven i u časti:
Bezbrojna stada i pašnjaci travni,
Ograde, šume i vrtovi ravni,
Sve je to bilo u njegovoj vlasti.
Pedeset kmeta punili su hakom
Ambare tvrde Omara Rahmana,
A on, po volji boga i korana,
Milostiv bješe i pravedan svakom, -
Kmetove svoje on je braćom zvao
I svaki od njih za nj bi glavu dao.

Al' kruna blâgâ, najljepša od svijeh,
Bila je žena što ljubiti znade.
Alah joj dobri zlatnu dušu dade,
Koju joj nigda ne oskvrni grijeh;
I kao leptir što se suncu diže,
U tihom domu on je radost pio,
I niko nije kao Omar bio
Nebu i bogu i dženetu bliže!
Srce mu bješe kô oaza čista,
Gdje bulbul pjeva i proljeće blista.

No šta je sreća do bludnica prava?
Dođe ti, gleda, kô djevojče smjerno,
I kada misliš da te ljubi vjerno,
Svu milost svoju ona drugom dava.
Tako i Omar bez haira osta
I, jednog dana, oborene glave
On vidje pustoš svoje crne jave.
Proplaka, jeknu. On siromah posta;
Nestade kmetâ i poljana ravni',
Osta mu samo taj dom, taj grob tavni.

Al' sve bi blago pregorio mnogo:
Bijela stada i pašnjake travne,
Ograde, njive i vrtove ravne,
Al' ovo nije prežaliti mogô:
Jednoga dana, kad zora izađe
I bulbul tica zajeca u lugu,
On vidje svoju neprebolnu tugu -
On mrtvo drago u postelji nađe,
A hladna usta kô da šapću ti'o:
"Čuvaj mi djecu, alah s tobom bio!"

I on je čuvô. I taj šapat tajni
On i sad čuje, tu, kraj djece drage,
I vidi oči nebesne i blage,
I pred njim trepti lik mili i sjajni,
Pa jače stisne na ta prsa bôna
Dva srca svoja, svoje duše dvije;
Al' mračnom izbom tužni vapaj bije,
Kô tužna jeka pogrebnijeh zvona:
"O, vatre, vatre!" Al' ni drvca nije, -
Otac ih jadni zagrljajem grije.

No, kao vihor, on se naglo diže,
Ranjenu dušu nova misô prati, -
On snažnom rukom za sjekiru hvati,
Pa jurnu tamo i na obor stiže.
Tu stara murva, od stoljetnih dana,
Nad trošnim krovom širi se visoko,
Dršće i strepi, uzdiše duboko,
A smrzle suze padaju sa grana.
I divskom snagom on se pope na nju,
I tužna jeka odjeknu u panju.

U tome času kô da prorok sami
Prekornim okom gledaše u mraku,
I učini se nevoljnom junaku
U bezdan greha da ga zloduh mami.
I teška ruka klonu mu i pade,
Kô da je učas tajna sila zgrabi.
Zaplaka Omar kao sužanj slabi
I dušom svojom sve osjeti jade -
Bješe mu isto: da kô krvnik stiže
I grešnu ruku na svog druga diže.

Sva prošlost bliska pred njime se javi:
Ovdje, na sofi, ispod ovih grana,
U pozno veče proljetnijeh dana,
Kad prepun rose trepti zumbul plavi,
Kad slavuj pjeva i miriše igda,
Ovdje je prve slatke snove snio,
Ovdje je zlatnom dušom ljubljen bio,
I sreća nije odlazila nigda, -
A dalek mjesec, kao srebro čisto,
Kroz ovo granje spokojno je blistô.

Murva je bila svjedok srca vjernih,
Zanosa dugog i mladosti one
Kad krv sva gori i kad duša tone
U moru strasti i želja bezmjernih.
I sve što negda, u noćima sjajnim,
Šaptahu ovdje dvije duše mlade,
To i sad, evo, stara murva znade,
Pa tiho priča razgovorom tajnim;
I Omar sluša, pa zacipljen stao
Kô da je negdje blizu bulbul pao.

Zasiplje snijeg, hladni pokrov stere;
Jauče vjetar i urla i vije,
Povija drvlje, šestari i bije,
I kroz noć mračnu kô satana vere, -
Dok jedna slika, nijema i bôna,
Pod mrzlim krovom visokoga granja,
O zlatnom dobu samo sanja, sanja,
Al' kao odjek pogrebnijeh zvona -
"O, vatre, vatre!" teški vapaj stiže,
I Omar jeknu i sjekiru diže.

Kroz jauk vjetra, duboko u mraku,
Udar se teški za udarom čuo;
Sa stare murve padalo je ru'o,
Srebrno, hladno, na tjeme junaku,
A, kao majka nad porodom blagim,
Ona visoko, u nebeske strane,
Kô crne ruke dizala je grane
Sa blagoslovom nad ljubimcem dragim.
I krupni snijeg padao je jače,
Niti je čuo kako Omar plače.

LAKU NOĆ
Jakovu



Sunce tone, dan se kloni;
U daljini zvono zvoni,
Studeni mu dršće glas.

Vjetar huji, i sve jače
Po obali drvlje plače
I žalosno gleda nas.

Što mi 'vako duša grca?
Ovaj nemir i bol srca
Kada će mi, draga, proć?

Vjetar huji kroz tegobu, -
Hoćeš li mi doći grobu?
Sunce tone... Laku noć!

ELEGIJA



Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imô ja sam dao,
Nevjero hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sâm ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.

NA JADRANU
Sjeni Antuna Fabrisa



Ustaj i huji, Jadran-more plavo,
Pjevaj mi pjesmu, još nedopjevanu,
Galebu, vjetru, zorama i danu, -
Pjevaj mi pjesmu još nedopjevanu!
Ona je mila duši, srcu mome.
I kada silna zakoleba vodom,
I razlije se širokom slobodom
Pa oblak hvata i pod nebo stiže,
O, ja bih htio da u času tome
Zaronim tamo, u stihove njene
Pune korala, bisera i pjene,
I dušu svoju da prepunim njome,
Pa kad se na me grom i oluj krene,
Kad ljudska zloba u ponor me rine,
Da moja duša svetim gnjevom sine,
I gruhne silom pobjednom i jakom,
I zagrli se sa nebom i zrakom,
Kô tvoja pjesma još nedopjevana,
Besmrtna pjesma suncem ovjenčana.
Ustaj i huji, Jadran-more plavo,
Pjevaj mi pjesmu, još nedopjevanu,
Galebu, vjetru, zorama i danu, -
Pjevaj mi pjesmu još nedopjevanu!

IZ BIR HADŽI-BOBINA DOLAFA

Ova pjesma se odnosi na Dušana (Durana)
i Aleksu (Aliju) Radoviće, koji su u Mostaru
izdavali list(džeride) S r p s k i V j e s n i k,
u kom je napadan Šantić i njegovi drugovi
iz lista Z o r e i pjevačkog društva G u s a l a.



E baš ti ja nemam nimalo igbala!
Na mene se digla velika avala:
Dva dilbera, demek, birindži junaka,
Iz mahale stare, Kalhanskog sokaka,
Dva iluma, džanum, što pišu džeride,
A što su im, biva, veoma šefide, -
Dva dilbera, aman, Alija i Duran,
Što napamet znadu ćitab i kuran,
Na četiri strane pušćali avaze,
Iskupili, pobro, paše i kavaze,
Pa ti medžliz drže i sve što je gore
O Bir Hadži-Bobi podjednako zbore:
Da on, sankim, nema dina ni imana
I svome Islamu da je od zijana;
Te ti ferman pišu na bukadar strane,
Da se mene klone svi što Islam brane,
Jer Bir Hadži-Bobo i svi mu ahbabi,
Nevjerni su butum Proroku i Ćabi.
I vas medžliz slavni složio se s davom
I kadije mudre zaklimale glavom.

Jadni Hadži-Bobo, sada druge nije,
Nego savi like, pa hajde što prije
Bježi domu svome, bježi, nosi bradu!
Ne izlazi više ni na carsku džadu -
Zamandali vrata, pa pod jorgan oni
Legni, bolan, jer te, eto, tabor goni!
Pomoći ti neće Meka i Medina,
Ni dlake ti neće ostat' od perčina,
Jer Bir Hadži-Bobo i svi mu ahbabi,
Nevjerni su butum Proroku i Ćabi.

O, Durane mudri! O, fitnijo Ale,
Koga butum zemlje ćesarove fale,
Javaš, malo, javaš! Sef ste u računu!
Uzaman ste digli tabore na bunu,
Hadži-Bobo nigda nije od vas prez'o,
Pa da vam je kalkan za nebo privez'o!
I kada bi bio odavde do Šama
Jedan golem denjiz od katrana sama,
Vi ne biste Bobu ocrnjeti mogli,
Niti bi vam jalan-zapisi pomogli!
Jer u Bobe ima tilsum bez filána,
Što bi ga, biva, brani od svakoga hajvana,
Od rike i bleke, od pogan-avaza,
Od fitnije Ale i Duran-kavaza.
Ima Bobo tilsum što k'o mjesec sjaje -
A na čiju svjetlost svako pašče laje; -
Ima Bobo obraz što pred svakog smije,
Jer ga nikad podlost okaljala nije;
Ima Bobo srce veliko a smjerno,
Puno haka čistog, kojim ljubi vjerno
Svoj narod i zemlju, ove krše gole,
Od gromova ljutih što ih rane bole...
A vi što imate? Jedan jezik ludi,
Koji podlom lažju orlovima sudi,
Iznad crnih vrânâ što visoko lete
U svijetlo sunce puni snage svete.
Vi, služeći, sankim, Islamu i rodu,
Na mlinove svoje navraćaste vodu -
Prepuniste svoje duboke džeride
(A što su vam, biva, veoma šefide)
Imenima slavnim sve akrebe vaše,
Od koje se, džanum, svi kauri plaše,
Jer da ona nije pod pusatom bila,
Danas ne bi bilo Muje ni Alila -
Sva bi turska vjera u perišan, aman,
Od Neretve naše do Stambola taman!

Faljaste se tako, k'o baba o kozi,
I pune dolafe pisaste o slozi;
A ta bratska sloga ispod vašeg krova
Jednoga nam dana vas šeher otrova -
I dost dosta jekten za kiku dokopa,
Boj se ljuti zače bez puške i topa,
A muftije naše mirno glade bradu
I seire bratski teferič u gradu.

Ačkolsum vam bilo! E, baš ste junaci!
Bedemi su vaši, vaši su barjaci, -
Napuniste, bogme, pregrštima torbu,
Sad "otur efendum", pa kusajte čorbu!

Al' slušajte samo, što ću vam još reći:
Sad, kada ste narod svoj priveli sreći
I kad mu je dobro svakim danom veće,
O, Durane, Ale, dajte mu još sreće!
Pokažite rodu, da niste šefide,
Skinite mu s vrata te jalan-džeride.
Jer k'o što je hajvan stvorio da pase
Tako i vas Alah stvori za džambase
I dade vam ferman i svoje berate,
Da papire naše talumiti znate,
Pa hajdete tamo, kud vas Alah šalje,
Na papire brze, dalje, od nas dalje!
Jer džeride nisu za te glave prâznê,
Uzaman ste išli u mejtefe razne,
Vaš je mozak i sad kao u jetima,
Ta, magare u Rim magare iz Rima, -
Jer, k'o što je hajvan stvorio da pase,
Tako i vas Alah stvori za džambase,
Pa onamo, džanum, kud vas Alah šalje,
Na papire hitre, dalje, od nas dalje!

A sad, ejdovale, o naši junaci,
U čijoj su ruci snaga i barjaci!
Pozdravite vojsku i akrebu slavnu
I branite od zla Herceg-Bosnu ravnu!...
A ja iđem amo, da sjednem u hladu
Pod bajamom starim na mehku serdžadu,
Pa da gledam sunce kako s neba grije,
Kako hladna voda iz kamena bije,
Dokle bumbul-pjesma zvoni sa svih strana
I bijeli behar miriše sa grana.
A kada vam opet Bobo na um pane,
Da vam malo dođe, da vam na rep stane,
Učinite haber, on se neće kriti,
S čibukom u ruci on će hazur biti.

ŽETEOCI



Kô svilene niti što ih pauk satkô,
Po drveću visi mesečine veo.
U polju, uz reku, šušti ječam zreo,
I, kô krv, sa grana rudi voće slatko.

Mali drven toranj, kao straža neka,
Uvrh sela stremi. Staro groblje ćuti,
A krstovi, mahovinom ogrnuti,
Svoje ruke šire, kô da svaki čeka

Da zagrli nekog... I dok ponoć plava
Trepti, i pod božjom rukom selo spava,
Žeteoce čudne, koštane i sure,

Ja vidim gde s neba niz lestvice slaze,
S kosama na vratu šoboćući gaze...
I svrh sela zvoni udar kobne ure.