Aleksa Šantić

First topic message reminder :

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu "Emina" :


Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet' neće

Ležô sam na žalu. Još u modrom visu
Imalo je nebo jednu zv’jezdu zlatnu,
I nad lukom druge vidjele se nisu.

Po rastrtu moru, kô po meku platnu,
Padali su prvi galebovi. Neđe
Molitva je rana u zvonu I klatnu

Jecala. Sve grane, putanje i međe
Pjevale su pjesmu. Mirisô je zdravi
Vrijesak, i hridi sve sive i smeđe.

Ja sam gledô: tiho, kô san jedan plavi,
Nasmijana, topla, i kô ljiljan mio,
Okupana rosom, ona mi se javi,

I stupi mi. Jedan leptir, što je bio
Pun zlatnoga praška nad njom razvi krila,
Dok je srebrn veo titrajući krio

Purpur njenog t’jela. Iz kosa kô svila,
Iz njedara njenih, sa lica i čela
Padale su ruže, i svaka je bila

Kao krv crvena. I dok se svrh sela
Plava, tanka para u pramenju kupi.
Ona mi se prignu pa, sjajna i vrela,

Poljubi me. I njen poljubac se upi
U san moj, od zlatnih nita što se pleo.
Zatim nasmijana mekom rukom skupi

I podiže s trave svoj prozirni veo,
I pođe. Gdje srebrn talas o žal bije
Jedan krupan labud čekô je i bdjeo;

Lako, kô dah tihi što IZ palma vije,
Na ustremljena mu ona sjede krila,
I s njom labud krenu što je mogô prije…

Planu more, posta kô crvena svila.
Pogorješe jedra, sve zasja! I lukom
Plovio je labud, a zora je bila

Obgrlila vrat mu ružičastom rukom.

Čežnja
ALEKSA ŠANTIĆ

Gdje ste?… Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo… Sve spava…
Noć sjajna, kô da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava…

U ove čase zvijezdâ i snovâ
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijo se ti’o.

U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio što na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada

Opiše mene… Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana…
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.

No sve je prošlo… Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim…
Noć sjajna, ko da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.

Gospođici
ALEKSA ŠANTIĆ

Nekada sam i vas na kolenu cupkô
I donosio vam slatke šećerleme,
I ljubio dugo vaše plavo tjeme,
I čelo, i lice nevino i ljupko.

No dani su prošli kô rijeka nagla,
Kô trenutni snovi, kao puste varke:
Sad na vašem licu sjaj mladosti žarke,
A na mome jesen i turobna magla.

Ja znam: vaše srce sada vatrom gori,
Moje hladna zima okiva i mori;
Vaše oči sjaju kô dva neba plava,

A moje su mutne kao magle sinje…
Mladost, ljubav, oganj, sve u grobu spava,
Po kosama mojim popanulo inje…

Mi znamo sudbu
ALEKSA ŠANTIĆ

Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi, –
Bog je slobodu dao za čovjeka.

Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigde ustaviti niko!
Narod je ovi umirati svikô –
u svojoj smrti da nađe lijeka.

Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kamâ!

Sve tako dalje, tamo, do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!

Zbog pesama "Boka" i "Ribari", Aleksa Šantić bio je 1914. godine uhapšen i izveden pred sud od strane austrijske vlasti. Šest godina kasnije u celoj zemlji je proslavljen jubilej Šantićevog književnog rada, a 1924. godine kada je preminuo u punoj duhovnoj zrelosti u 56. godni, ceo Mostar ga je ispratio.

Boka

Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom kô od plave svile,
Ljepša si od tvoje primorkinje vile
I svjetlija si od njenog đerdana.

Nikada se tebe nagledao ne bi'!
No da mi je jedno: da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom
Da vječito šumim i da pjevam tebi.

I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi!
Pa jednoga dana, kad se gospod javi,
Kad orlovi naši visoko zabrode

I sa tvojih ruka panu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda
I da s tobom slavim dan zlatne slobode!

*Ovde kod nas je Jesen.
Doba šarenih parkova, šuštavog lišća i umiranja. U vazduhu je miris pečenog kestenja i nostalgije. Znaš da mi je šareno omiljena boja, da sam pomalo melanholik i buntovnik."

Stoji pored vode, zagledana u kolo. Pod jutarnjim suncem kosa joj blista kao turban od starog zlata.

"Ti si carična moja ruska... labudica... bijela breza moja..." - smišlja da joj kaže. Kad priđe, veli:

- Što si se osamila, bona?

- Slušam vodu. Naša Sava il' ćuti, il' muče k'o steona krava, a ova riječica teče kao muzika... I ovo se tako lijepo okreće.

- Kolo?

- Jutros sam prvi put čula da tako zovu i vidjela ovako nešto. Čemu služi?

- Neko zove kolo, neko dolap, a služi za zalijevanje. Vidiš kako grabi vodu, pa presipa u kanal. Potočićima će u bašte, vinograde, voćnjake i njive - da napoji. I narod pije Bunicu. Bez ovog kola sve bi žeđ pomorila... Ovo je kolo Buni, što si ti meni !

- Šta sam ja to tebi?

- Sve si ti meni! Ti si pola mene. Bez tebe ja nisam cijel... Živ nisam.

Čim su izmakli od pogleda, prebaci joj ruku preko ramena. Ona se privi. Koračali su bez riječi između vrbâ nad Bunicom, jablanâ i topolâ ade. Vesela graja s uranka je bivala tiša, a cvrkut ptica i žubor vode glasniji. Stigoše do rukavca Bunice što grli adu.

- Ako ćemo preko mostića, podaleko je, a ovdje je plićak, da te prenesem. - Što bi me prenosio? Ako ćeš ti okvasiti noge, mogu i ja.

Sjedoše. Skida cipele, veže pertle, prebacuje oko vrata. Čarape u džepove, nogavice iznad koljena.

- Što gledaš u mene? Okreni glavu da skinem čarape i zakačim haljinu!

- Bojiš se da ti vidim noge?

- Ne bojim se, nego me sram.

Volio bi, a ne smije spustiti pogled. Obuhvati je oko struka i zakoračiše u vodu. Na pola Bunice ledena voda zapljusnu ga iznad koljena. Podiže je u naručje, iznese na obalu. Leđima razmaknu vrbe i spusti na zemlju. Dočeka ih livada sva pod cvijetom, par olistalih vinograda prema Kosoru, a u daljini, nad odsječenom, cvenkastom liticom, kula Herceg-Stjepena. I nekoliko orlova što plove čistim nebom nad Blagajem.

- Eno kule, mila. A dolje, pod liticom, iz živa kamena izvire Buna.

Nasloni se uz njega, preksrti ruke na grudima.

- Bože moj dragi, što je krasno! Ovakvog krajolika kod nas doma nema... A ovo cvijeće, ovo je Vilerov goblen... Vidi one ptice kako lete..

Odbaci torbicu, pa zaleprša. Jednu ruku podiže, drugu spušta, a njen smijeh je hiljadu srerbnih zvončića... "Imitira orlove, ona zbilja može poletiti, sve može!" - zadivljen je. Rubovi haljine ostali zavučeni za pas. Zaslijepi ga bljesak bedara, golih, ružičastih listova, peta što k'o zrele breskve pepaju po travi. Teške grudi poigravaju, otimaju ispod haljine...

Nakon vječnosti il' nakon trena, nije siguran, pritrča, stegnu ga objema rukama, ljubi po obrazu, vratu, nosu, ustima... Pažljivo je spušta u travu. Lijevu ruku podmeće pod glavu, a tijelo joj polaže na pola raskopčanog kaputa... Leže jedno pored drugog bosonogi, on s pantalonama iznad koljena, ona s rubovima suknje za pasom. S onu stranu ade povjetarac nanese pjesmu. Ne čuju... Sputan je, jedva iskobelja desnu ruku iz rukava, odmiče se na travu, a nju nježno podiže, pa čitavim leđima položi na kaput.

- Još je zemlja vlažna, prehladićeš se.

Podlakti se i posmatra je. Zadihana, leži sklopljenih očiju. Duge, tamne trepavice s pozlaćenim vrhovima, pramen kose oteo se iz punđe. Poljubi je u čelo, neposlušan pramen ušuškava na mjesto, a drugom rukom otkopčava košulju. Ona otvori oči:

- Šta to radiš, Aleksa!? - U glasu joj zatreperi strepnja i strah. Pokuša se podići.

- Ma ne boj se, bona, donio sam ti nešto.

Vraća je na kaput, iz njedara vadi zgužvan Javor , presavijen na strani gdje je pjesma.

- Čekao sam da budemo nasamo, da ti pokažem.

- Mogu li ja pročitati?

- Što ne bi mogla, tvoja je.

Čita naslov: "Ako hoćeš..." , pa onda potpis: "Aleksa Šantić" . Dok čita, miče usnama. Kako spušta pogled niz redove, sve blaženiji osmijeh umiva joj lice. Uzdahnu, sklopi oči.

- A bi li mi ti sada pročitao?

- Ne trebam čitati, znam napamet.

Spusti mu glavu na razgolićena prsa, osjeti njegovu ruku na kosi. Miluje je polako, pa poče:

"Ako hoćeš da o zori
pjevam tebi pjesme moje,
oj, ne bježi sa prozora,
da ja gledam lice tvoje.

Ako hoćeš da ti pjevam
o sunčanom toplom sjaju,
oj, pogledni okom na me,
divotanče, mili raju.

Ako hoćeš da ti pjevam
onu tihu nojcu milu,
razvij tvoju gustu kosu -
mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
miris divnog pramaljeća,
oj, razgrni njedra bijela –
da udišem miris cvijeća."

Ruka, na kosi, umiruje je, a otkucaji srca i tamni glas koji čuje kako mu začinje u grudima, uzbuđuju. Svaka riječ je razgolićuje i draži, padaju po njoj vrele i vlažne kao njegove usne. Slatka srs joj zače u stegnima, mili uz stomak, prsnu i razli u grudima...
"Il' ako ćeš pjesmu moju
o izvoru slasti bujne,
hodi, hodi na grudi mi,
da ti ljubim usne rujne"

Kad zaćuta, ona ne otvara oči, traži ga rukama. Želi ga pod kožu, u krv usisati, nek’ zauvijek ostane samo njen. Povuče ga na sebe, usnama mu traži uho i šapće:

- Hoću! Hoću, jedini moj!... I sad i za vječnost, hoću!

Njeno čvrsto tijelo zapahnu ga mirisom zdravlja i lavande. Milovao je po licu, ustima, niz leđa... Nije se opirala. Odjednom mu se učinu da je prestala disati. Prepade se. Poljubi je u vrat. Glatka, rumena koža se naježi. Ljubi je po vratu, klizi po licu, zaustavi na usnama. Otvoriše se. Ruka mu se ote pod haljinu, ispod grudnjaka. Pupoljci ruže s vrha dojki rascvjetavaju mu kroz dlanove...

- Nemoj, mili, molim te. Mene niko prije tebe nije cjelivao, akamoli... Nemoooj! ...

Prenu ga njeno "nemoj!", jecaj je i vrisak. Ražali se, povlači ruku...

- Nemoooj! - Zaustavi mu ruku, vraća pod grudnjak i objema rukama pritišće i čuva na grudima. On drugom krenu niz leđa, mora otkopčati grudnjak. Ne može naći, smeo se. Ona se izmigolji, podiže.

- Neka, ja ću!

Raskopča dugmad. Haljina kliznu do struka. Obla, puna ramena, a između dojki, zarobljenih grudnjakom, zasvijetli krst na tankom, zlatnom lančiću. S krsta ga je posmatrao filigranski izgraviran, raspet Isus. Bi mu nelgodno. Ona skida lančić, zadihana:

- Ovo je bakin poklon...Čuva od uroka i grijeha.

Lančić spusti u torbu iz koje vire plave potpetice i čipkan obrub bijele čarape. Ruke joj se izgubiše iza leđa. Otkopča grudnjak, prebaci preko torbe. Žmire i jedno i drugo. Slijepački, traže se rukama. Kad se nađoše, stopiše u bijel zagrljaj. Ostaše na tren tako. Meko je spusti na kaput.

Otvarala se pod njim mirisna i rosna kao jutarnji cvijet...

Ležali su na domak jablana ade, nagi pod nebom. Ne usuđuju se da progovore.

- Šta smo ovo uradili, Aleksa? - plakala je.

- Postali jedno! - briše joj suze usnama. Ljubi je ispod očiju, po trepavicama... Smirila se. S druge strane ade vjetar nanese pjesmu.

- Otpjevaće nama hor Gusala, mila moja, "Što u dvoru žubor stoji".

- Nisam nikad čula tu pjesmu.

- Nisi ni mogla. Pjeva se samo u svatovima.

- To ti hoćeš reći da ćeš...

- ...ženiti te! To ti želim reći... Meni, mila, života bez tebe nema!

Sklupča mu se na grudima. Ne zna koliko su ležali tako, dok se ona ne javi:

- Zažmiri sad!

- Što?

- Okreni se i zažmiri! Hoću da se obučem.

- To je tebe stid ?

- Sramim se i tebe i sebe. Još će me veći sram pojesti ako naši šta zamijete. ...


Podigne je u naručje, nosi preko Bunice. Na pola zasta.

- Boga ti, Anka, što ništa ne reče kad ti prve pjesme dadoh da pročitas?

- Jer me nije bilo u njima.

- O, ti... - Zausti, a ne dovrši.


Kad su se vratili, društvo se okupljalo oko stola s kojeg se puši vruća jagnjetina i miriše somun ispod sača.

- Gdje se, ti pobratime, izgubi ? - dočeka ga Ata.

- Šetah okolo s Ankom, zadržasmo se s nekim oficirušama. Anka im nešto objašnjavala na njemačkom.

- I njemački špreha!? Morao je katolički bog biti dežurni kad su se dijelili talenti.

Vidi po podsmješljivom izrazu Atinog lica da mu ne vjeruje i sprda s njim, a šta će mu?

Sunce zamaklo. Iznad Huma ostavilo krvav trag. Na livadu, uz Bunicu, spušta se jato crnih vrana. Posljednji fijakeri s Bune su Gusala. On sjedi do Ate, licem prema Ignjatu i Vasi. Ilko stisnuo futrolu s primom među noge, do kočijaša. Cure ne pjevaju, al' Vaso Čakar i Ignjat vezu jednu na drugu.

- Dobro su namireni ! - šapće mu Ata... Ne čuje ga. Još je s onu stranu ade.

- Šta bi s Tomlinovićkom? - presječe ga Ilko.

"Ta, nije nas valjda neko vidio!?" - izbezumi se. Ne zna šta odgovoriti.

- Što si zanijemio, sokole! Pitah šta reče Tomlinovićka. Hoće li?

- Hoće, hoće!

-Znao sam ja da hoće, ako je ti pitaš... Već vas vidim u duetu. - zadovoljan je Ilko. Kad se okrenu, za sebe će: "Blentava li si i lijepa, pusta mladosti!"

- Vidi, brice, i on se namirio! - smijulji se gazda-Jovin kočijaš. - Ko mu sutra prvi sjedne na stolicu, nek' halali uvo!

Maj u Mostaru liči na jedan od minulih majeva. Aleksa zorom dolazi u magazu. Minuti su mu sati. Samo da se kutariše teftera i dočepa proba.

- Šta je ovo, Aleksa? - gura mu Adža narudžbenicu pod nos. - Rekoh li ti lijepo 2000 kila brašna, a 200 šećera ? Sve si pobrk'o! Pa mi 2000 kila šećera ne možemo prodati za dvi godine!

- Omaklo mi se, Adža, oprosti.

- Ovo još i mogu. Al' ono što čaršija priča da ti se omiče, sauliši de malo!

- Ma, batali čaršiju. Dokona, pa priča!

- Ništa čaršija iz malog prsta ne isisa. Ono što čaršija priča il' je bilo, il' će biti. A ti - pamet u glavu!

Na Carini počele pripreme Lazarevićevih "Prijatelja". On glumi doktora Stanislava, ona Jelisavetu. Nakon prve kostimirane probe, Vaso veli Ignjatu:

- Odlično glume, Ignjate! Čaršija će pasti na guzicu kad ovo vidi. Samo, k'o da u ljubavnim scenama malo prećeruju. K'o da nije gluma, već zaprave.

- Kani se, Vasa, tako ti boga! Glume kako treba. Publika će vjerovati, a to je najvažnije.

Anka počela i u horu Gusala. Sad šest večeri sedmično s proba odlaze zajedno. 27. maja mu je 21. rođendan. Poslije porodičnog ručka na Brankovcu, čeka ga na Suhodolini. Šetaju do Opina. U voćnjaku, na domak Puzića čardaka, stali pod trešnju. Ona ubere jednu, stavi među usne.

- Sretan ti rođendan, mili!

Prepolove trešnju ustima. Pa još nekoliko. Ubrljani, sjednu. Ona iz torbice vadi paketić u zlatnom papiru, s pantljikom. On otpakuje. Tamnomodar svileni šal i džepna maramica. A u uglu, izvezena dva bijela, isprepletena "A".

- Oh, ti, jedina moja ! - ljubi je i spusti na travu. Raskopčava puce po puce.

- Gdje ti je lančić, mila?

- Puk'o, stalno zaboravim odnijeti na opravak.

Sladak okus trešnje lijepi im usne. Oslača im se...

Ljubili su se to ljeto po Barama, na vrelu Radobolje, u Gostinoj šumi, uz cimske vinograde...

- Ovaj se tvoj - veli Adža Mari - spanđ'o sa šokicom!

- Ne d'o dragi bog! - prekrsti se mati.

- Nije do boga, do njega je. Nego ćemo ga spremiti u Beč, po nabavku, nek' malo o'ladi. A njoj, izgleda, drago muško, uspalila se, valjda će nekog naći.


Početkom novembra je otputovao. Na Adžinu adresu stižu pisma s cijenama špirita i ulja i poimeničnim pozdravima za porodicu. Na Ankinu sa zavjetima ljubavi "dovijeka". Iz Beča se vraća u decembru. Ne osjeća se dobro, ali čim se izljubi sa svojima, ostavi kofere, trči na probu hora. Nakon probe drže se za ruke, gledaju bez riječi. Kad je doprati do kapije, poljubi. Ona osjeti da sav drhti, tijelo i dah gore, zanese se.

- Aleksa mili, ti nisi dobro? - zabrinuta je.

- Ma, ništa, umor. Od Trsta do Makarske bura. Još sam na brodu, manta mi se.

Te noći spopade ga groznica. Bunca. Pozovu doktora Manusia.

- Teška prehlada. Upaljene bronhije, oba plućna krila. Čim temperatura padne, trebao bi negdje uz more, da se ne bi u nešto gore izrodilo! - savjetuje Manusi.


Oporavljao se teško. Obilaze ga iz Gusala . Mali Ćorović mu dolazi svaki dan. Donese pisamce, pozdrav od Anke. Od povratka iz Beča nije je vidio, a pred pravoslavnu Novu, ušuškan u ćebad, otputovao je u Dubrovnik. Na adresu u Ćemalovića ulici svakih nekoliko dana stižu roza koverte. Adresirano je latinicom. Ona ujutro čeka pred kapijom kad ce naići poštar, zatvara u sobu i čita. Kad pismo okasni, čita stara. Na probama je redovna, "al' nije više ona Anka", govore.

"Гдје сте?... Ја будан на прозору стојим
Наслоњен челом на стакло... Све спава...
Ноћ сјајна, кô да по окнима мојим
Полако шушти ваша коса плава..."

Ona ti je, druže, karakter kakvog nema !!!
Dodirni joj obraz...i poželjeti ćeš biti
- Čovjek !!!
Ona pogledom, riječima ,
...Srce Ti Miluje !!
Znaš... ja svoje junake tražim u romanima, ili u snovima...
Ona je
-Moj Junak Baš Tamo Gdje Nema Junaka !!!
Čovječe, ona je odbolovala cijeli
...Svoj Život samo tako i sve
Nesreće i Poraze Zbacila Sa Ramena...kao da je to nešto najnormalnije !!!
I svakog čovjeka prihvaća kao pojavu koja ima potrebu .
I sve i svakog ona prihvaća, ona voli, razumije i prihvaća kao svoje... !!!
Ona ti je, druže
...Vrsta kakve vise nema !!!
...I MOJA JE !!!
I VOLIM JE !!!

EMINA




Imala je tek 14 godina kada je Aleksa Šantić napisao pjesmu o njoj, i kako je opisano u pjesmi, Emina mu ni na pozdrav nije odgovorila, niti je primjećivala da pjesnik čezne za njom.

Bila je kćerka mostarskog imama Saliha, curetak iznimne ljepote, a u Mostaru su je opisivali na sljedeći način:

„Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne – zrele trešnje, alice; dva reda zuba – dvi niske bisera; kako joj je Allah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom košuljom zakopčanom sedef – pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu”

Sestri Persi Aleksa je jednom prilikom rekao: “Upravo sam sreo imamovu kćer, mladu lijepu Eminu i nadahnula me da joj napišem pjesmu.”

Aleksa je pisao u novinama o Emini, a to mu je zamjerio brat Pero. Mislio je da će to negativno utjecati na posao u njihovoj radnji. Aleksi je brat jednom prilikom rekao:

„Ti, brate, vazda istu pjesmu k’o švabo traj-la-la. Nikad se dozvati pameti. Prvo ona šokica, Tomlinovićka, a sad Emina Sefićeva. Tomlinovićku nekako da ti i oprostimo, mladost – ludost, a i kuferaši su, nije domaća. Došla – prošla. Al’ ovo sa Salihovom šćeri, prekardašio si debelo!“

Aleksa je uvijek bio dotjeran. Cipele su mu uvijek bile čiste i sjajne, i pantalone na ivicu koja je bila oštra, mislila je da se može na njih posjeći, pričala je Emina. I da mu muslimani Mostara nikad neće zaboraviti činjenicu da je poštujući njihova vjerska pravila zazidao prozore svoje nove kuće jer su u komšiluku bila ženska djeca.

Emina se sa 16 godina udala za uglednog veletrgovca Avdagu Koludera s kojim je dobila 14 djece. Avdaga je bio ponosan na njenu ljepotu i skromnost. Emina bi se svaki put postidjela kada na radiju čuje pjesmu o sebi, te bi postiđena napuštala prostoriju, pričali su njeni potomci.

Preminula je 1967 godine. U Mostaru, danas stoji statua ove čuvene mostarske ljepotice.