Aleksa Šantić

First topic message reminder :

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu "Emina" :


Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet' neće

VEČE NA ŠKOLJU



Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono
Bono,
Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.

Kleče mršave
Glave
Pred likom boga svog-
Ištu. Al' tamo,
Samo
Ćuti raspeti bog.

I san sve bliže
Stiže,
Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

ŽIVOT
Ne daj mi, oče, zemne preći pute
Dok plod smrti budem i da živim
Da pošlje smrti budem i da živim
U drugom žiću i vjerujem u te.

Ko nikad nije gorio na ognju
Rođenog srca i grijao druge,
Ko nije poznô moć ljubavi duge
I čuo kako blagosilja bog nju;

Ko nikada nije jedan život dao
Izvorom živim krvi bogom dane,
Kô zdravo stablo plodove i grane, -
Taj je s prokletstvom iz utrobe pao.

On nije bio sjeme svete njive,
Ni atom tijela što drži i spaja;
On je izdajnik ljudskih naraštaja -
Ubica onih što u njemu žive.

Sva blaga zemna milosti beskrajne
Prezrô je srcem i dušom nemarnom,
Niti se grijô svjetlošću oltarnom
I bio žarcem vječne misli sjajne.

I kad dokonča i, bez jedne suze,
Kad zaspu zemljom vrh lešine mrtve,
Doli, u mraku, pogrebne žrtve,
Prokleće oca što im dušu uze.

Pa zato, oče, ne daj mi da pute
Dovršim zemne dok plod ne odnjivim,
Da pošlje smrti budem i da živim
U drugom žiću i vjerujem u te.

MOJA MOLITVA



Budite sveti!... Hristovu raspeću
Stupajte smjerno na licu sa maskom!
Slavite oca sa bezbožnom laskom,
Ali ja s vama moliti se neću!
Molitva moja prazan govor nije,
Ni lažna krotost što pred krstom kleči;
Molitva moja nije broj riječi,
No osvešteni oganj što me grije.

Kad u dnu polja jutro me zateče,
Pa čujem toplo pojanje sa grana,
I gledam kako, preko rodnih strana,
Rijeka pokraj zlatnih žita teče;
Il' kada tiho po brdima plavim
Večeri mile blaga crven plane,
Ja u te čase, znam, gospoda slavim!

Primiš li u dom onoga što grca
U sinjem jadu pod studenim nebom,
I utješim ga sa solju i hljebom,
I ogrijem mu rane vatrom srca;
U svetom čuvstvu kada silno gorim,
Pa ruke širim da zagrlim svijet,
Sve ljude, zemlju, svaki grm i cvijet,
U ove čase, ja znam, s bogom zborim...

Budite sveti!... Hristovu raspeću
Stupajte smjerno na licu sa maskom!
Slavite oca sa bezbožnom laskom,
Ali ja s vama moliti se neću!
Molitva moja prazan govor nije,
Ni lažna krotost što pred krstom kleči;
Molitva moja nije broj riječi,
No osvešteni oganj što me grije.

OMAR
Miloradu J. Mitroviću



Zasiplje snijeg, hladni pokrov stere;
Jauče vjetar i urla i vije,
Povija drvlje, šestari i bije,
I kroz noć mračnu kô satana vere,
Pa grdnom rukom, sve jače i jače,
Krovove hvata pa pomamno trzne;
I gola zemlja premire i mrzne,
I negdje tamo, u dubini plače.
I sve je pusto, svak pod krovom snije,
A Omar oka još sklopio nije.

Ponoć je davno, a on budan stoji,
Kô crni sužanj sred jazbine crne
Kô da mu duša teškim bolom trne.
Ili se Omar hladne noći boji?
Ne, on je kadar, kao titan sinji,
Mraku i vjetru da na megdan stane.
Al' bol beskrajna jedne nove rane
Srce mu čupa i dušu mu kinji;
Kô sputan orô, usred crne jave
On mračan ćuti oborene glave.

Boli ga, boli. Mutnim okom bludi:
Pred njime leže dva spomenka rana -
Dvije mu šćeri, dva svijetla dana,
Dva srca živa iz njegovih grudi;
Oboje ludo, a do kosti gole
Studena zima, sve dublje i dublje,
Zabada mrazom, i srce golublje
Premire, dršće, jer ga rane bole:
"O, vatre, vatre!" Al' ni iskre nije, -
Otac ih jadni zagrljajem grije.

Grije ih, ljubi, a čelo mu tavno,
Kao iz groba uzdahne duboko,
Al' zemlja tvrda, a nebo visoko...
I on se sjeti što bješe nedavno:
Nekada ovdje, pod šljemenom ovim,
Gdje sada stoji pustoš kô u grobu,
Alah je dobri silazio robu
Svakoga dana s blagoslovom novim,
Davô mu blaga koliko je htio,
I on je rahat u svom srcu bio.

Pred njim su zorom ogari i hrti
Gonili vepra na jek džeferdara,
Rzao konjic silna gospodara
Ljući od vatre, vihora i smrti.
Pa ono ruho na vedrom junaku?!
Odora carska nije ljepša bila!
Žeženo zlato i purpurna svila,
Pa blista, trepti, kô alem na zraku,
Te kad bi Turčin preko druma minô,
Spram jarkom suncu kô sunce bi sinô.

Bio je silan, čuven i u časti:
Bezbrojna stada i pašnjaci travni,
Ograde, šume i vrtovi ravni,
Sve je to bilo u njegovoj vlasti.
Pedeset kmeta punili su hakom
Ambare tvrde Omara Rahmana,
A on, po volji boga i korana,
Milostiv bješe i pravedan svakom, -
Kmetove svoje on je braćom zvao
I svaki od njih za nj bi glavu dao.

Al' kruna blâgâ, najljepša od svijeh,
Bila je žena što ljubiti znade.
Alah joj dobri zlatnu dušu dade,
Koju joj nigda ne oskvrni grijeh;
I kao leptir što se suncu diže,
U tihom domu on je radost pio,
I niko nije kao Omar bio
Nebu i bogu i dženetu bliže!
Srce mu bješe kô oaza čista,
Gdje bulbul pjeva i proljeće blista.

No šta je sreća do bludnica prava?
Dođe ti, gleda, kô djevojče smjerno,
I kada misliš da te ljubi vjerno,
Svu milost svoju ona drugom dava.
Tako i Omar bez haira osta
I, jednog dana, oborene glave
On vidje pustoš svoje crne jave.
Proplaka, jeknu. On siromah posta;
Nestade kmetâ i poljana ravni',
Osta mu samo taj dom, taj grob tavni.

Al' sve bi blago pregorio mnogo:
Bijela stada i pašnjake travne,
Ograde, njive i vrtove ravne,
Al' ovo nije prežaliti mogô:
Jednoga dana, kad zora izađe
I bulbul tica zajeca u lugu,
On vidje svoju neprebolnu tugu -
On mrtvo drago u postelji nađe,
A hladna usta kô da šapću ti'o:
"Čuvaj mi djecu, alah s tobom bio!"

I on je čuvô. I taj šapat tajni
On i sad čuje, tu, kraj djece drage,
I vidi oči nebesne i blage,
I pred njim trepti lik mili i sjajni,
Pa jače stisne na ta prsa bôna
Dva srca svoja, svoje duše dvije;
Al' mračnom izbom tužni vapaj bije,
Kô tužna jeka pogrebnijeh zvona:
"O, vatre, vatre!" Al' ni drvca nije, -
Otac ih jadni zagrljajem grije.

No, kao vihor, on se naglo diže,
Ranjenu dušu nova misô prati, -
On snažnom rukom za sjekiru hvati,
Pa jurnu tamo i na obor stiže.
Tu stara murva, od stoljetnih dana,
Nad trošnim krovom širi se visoko,
Dršće i strepi, uzdiše duboko,
A smrzle suze padaju sa grana.
I divskom snagom on se pope na nju,
I tužna jeka odjeknu u panju.

U tome času kô da prorok sami
Prekornim okom gledaše u mraku,
I učini se nevoljnom junaku
U bezdan greha da ga zloduh mami.
I teška ruka klonu mu i pade,
Kô da je učas tajna sila zgrabi.
Zaplaka Omar kao sužanj slabi
I dušom svojom sve osjeti jade -
Bješe mu isto: da kô krvnik stiže
I grešnu ruku na svog druga diže.

Sva prošlost bliska pred njime se javi:
Ovdje, na sofi, ispod ovih grana,
U pozno veče proljetnijeh dana,
Kad prepun rose trepti zumbul plavi,
Kad slavuj pjeva i miriše igda,
Ovdje je prve slatke snove snio,
Ovdje je zlatnom dušom ljubljen bio,
I sreća nije odlazila nigda, -
A dalek mjesec, kao srebro čisto,
Kroz ovo granje spokojno je blistô.

Murva je bila svjedok srca vjernih,
Zanosa dugog i mladosti one
Kad krv sva gori i kad duša tone
U moru strasti i želja bezmjernih.
I sve što negda, u noćima sjajnim,
Šaptahu ovdje dvije duše mlade,
To i sad, evo, stara murva znade,
Pa tiho priča razgovorom tajnim;
I Omar sluša, pa zacipljen stao
Kô da je negdje blizu bulbul pao.

Zasiplje snijeg, hladni pokrov stere;
Jauče vjetar i urla i vije,
Povija drvlje, šestari i bije,
I kroz noć mračnu kô satana vere, -
Dok jedna slika, nijema i bôna,
Pod mrzlim krovom visokoga granja,
O zlatnom dobu samo sanja, sanja,
Al' kao odjek pogrebnijeh zvona -
"O, vatre, vatre!" teški vapaj stiže,
I Omar jeknu i sjekiru diže.

Kroz jauk vjetra, duboko u mraku,
Udar se teški za udarom čuo;
Sa stare murve padalo je ru'o,
Srebrno, hladno, na tjeme junaku,
A, kao majka nad porodom blagim,
Ona visoko, u nebeske strane,
Kô crne ruke dizala je grane
Sa blagoslovom nad ljubimcem dragim.
I krupni snijeg padao je jače,
Niti je čuo kako Omar plače.

LAKU NOĆ
Jakovu



Sunce tone, dan se kloni;
U daljini zvono zvoni,
Studeni mu dršće glas.

Vjetar huji, i sve jače
Po obali drvlje plače
I žalosno gleda nas.

Što mi 'vako duša grca?
Ovaj nemir i bol srca
Kada će mi, draga, proć?

Vjetar huji kroz tegobu, -
Hoćeš li mi doći grobu?
Sunce tone... Laku noć!

ELEGIJA



Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imô ja sam dao,
Nevjero hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sâm ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.

NA JADRANU
Sjeni Antuna Fabrisa



Ustaj i huji, Jadran-more plavo,
Pjevaj mi pjesmu, još nedopjevanu,
Galebu, vjetru, zorama i danu, -
Pjevaj mi pjesmu još nedopjevanu!
Ona je mila duši, srcu mome.
I kada silna zakoleba vodom,
I razlije se širokom slobodom
Pa oblak hvata i pod nebo stiže,
O, ja bih htio da u času tome
Zaronim tamo, u stihove njene
Pune korala, bisera i pjene,
I dušu svoju da prepunim njome,
Pa kad se na me grom i oluj krene,
Kad ljudska zloba u ponor me rine,
Da moja duša svetim gnjevom sine,
I gruhne silom pobjednom i jakom,
I zagrli se sa nebom i zrakom,
Kô tvoja pjesma još nedopjevana,
Besmrtna pjesma suncem ovjenčana.
Ustaj i huji, Jadran-more plavo,
Pjevaj mi pjesmu, još nedopjevanu,
Galebu, vjetru, zorama i danu, -
Pjevaj mi pjesmu još nedopjevanu!

IZ BIR HADŽI-BOBINA DOLAFA

Ova pjesma se odnosi na Dušana (Durana)
i Aleksu (Aliju) Radoviće, koji su u Mostaru
izdavali list(džeride) S r p s k i V j e s n i k,
u kom je napadan Šantić i njegovi drugovi
iz lista Z o r e i pjevačkog društva G u s a l a.



E baš ti ja nemam nimalo igbala!
Na mene se digla velika avala:
Dva dilbera, demek, birindži junaka,
Iz mahale stare, Kalhanskog sokaka,
Dva iluma, džanum, što pišu džeride,
A što su im, biva, veoma šefide, -
Dva dilbera, aman, Alija i Duran,
Što napamet znadu ćitab i kuran,
Na četiri strane pušćali avaze,
Iskupili, pobro, paše i kavaze,
Pa ti medžliz drže i sve što je gore
O Bir Hadži-Bobi podjednako zbore:
Da on, sankim, nema dina ni imana
I svome Islamu da je od zijana;
Te ti ferman pišu na bukadar strane,
Da se mene klone svi što Islam brane,
Jer Bir Hadži-Bobo i svi mu ahbabi,
Nevjerni su butum Proroku i Ćabi.
I vas medžliz slavni složio se s davom
I kadije mudre zaklimale glavom.

Jadni Hadži-Bobo, sada druge nije,
Nego savi like, pa hajde što prije
Bježi domu svome, bježi, nosi bradu!
Ne izlazi više ni na carsku džadu -
Zamandali vrata, pa pod jorgan oni
Legni, bolan, jer te, eto, tabor goni!
Pomoći ti neće Meka i Medina,
Ni dlake ti neće ostat' od perčina,
Jer Bir Hadži-Bobo i svi mu ahbabi,
Nevjerni su butum Proroku i Ćabi.

O, Durane mudri! O, fitnijo Ale,
Koga butum zemlje ćesarove fale,
Javaš, malo, javaš! Sef ste u računu!
Uzaman ste digli tabore na bunu,
Hadži-Bobo nigda nije od vas prez'o,
Pa da vam je kalkan za nebo privez'o!
I kada bi bio odavde do Šama
Jedan golem denjiz od katrana sama,
Vi ne biste Bobu ocrnjeti mogli,
Niti bi vam jalan-zapisi pomogli!
Jer u Bobe ima tilsum bez filána,
Što bi ga, biva, brani od svakoga hajvana,
Od rike i bleke, od pogan-avaza,
Od fitnije Ale i Duran-kavaza.
Ima Bobo tilsum što k'o mjesec sjaje -
A na čiju svjetlost svako pašče laje; -
Ima Bobo obraz što pred svakog smije,
Jer ga nikad podlost okaljala nije;
Ima Bobo srce veliko a smjerno,
Puno haka čistog, kojim ljubi vjerno
Svoj narod i zemlju, ove krše gole,
Od gromova ljutih što ih rane bole...
A vi što imate? Jedan jezik ludi,
Koji podlom lažju orlovima sudi,
Iznad crnih vrânâ što visoko lete
U svijetlo sunce puni snage svete.
Vi, služeći, sankim, Islamu i rodu,
Na mlinove svoje navraćaste vodu -
Prepuniste svoje duboke džeride
(A što su vam, biva, veoma šefide)
Imenima slavnim sve akrebe vaše,
Od koje se, džanum, svi kauri plaše,
Jer da ona nije pod pusatom bila,
Danas ne bi bilo Muje ni Alila -
Sva bi turska vjera u perišan, aman,
Od Neretve naše do Stambola taman!

Faljaste se tako, k'o baba o kozi,
I pune dolafe pisaste o slozi;
A ta bratska sloga ispod vašeg krova
Jednoga nam dana vas šeher otrova -
I dost dosta jekten za kiku dokopa,
Boj se ljuti zače bez puške i topa,
A muftije naše mirno glade bradu
I seire bratski teferič u gradu.

Ačkolsum vam bilo! E, baš ste junaci!
Bedemi su vaši, vaši su barjaci, -
Napuniste, bogme, pregrštima torbu,
Sad "otur efendum", pa kusajte čorbu!

Al' slušajte samo, što ću vam još reći:
Sad, kada ste narod svoj priveli sreći
I kad mu je dobro svakim danom veće,
O, Durane, Ale, dajte mu još sreće!
Pokažite rodu, da niste šefide,
Skinite mu s vrata te jalan-džeride.
Jer k'o što je hajvan stvorio da pase
Tako i vas Alah stvori za džambase
I dade vam ferman i svoje berate,
Da papire naše talumiti znate,
Pa hajdete tamo, kud vas Alah šalje,
Na papire brze, dalje, od nas dalje!
Jer džeride nisu za te glave prâznê,
Uzaman ste išli u mejtefe razne,
Vaš je mozak i sad kao u jetima,
Ta, magare u Rim magare iz Rima, -
Jer, k'o što je hajvan stvorio da pase,
Tako i vas Alah stvori za džambase,
Pa onamo, džanum, kud vas Alah šalje,
Na papire hitre, dalje, od nas dalje!

A sad, ejdovale, o naši junaci,
U čijoj su ruci snaga i barjaci!
Pozdravite vojsku i akrebu slavnu
I branite od zla Herceg-Bosnu ravnu!...
A ja iđem amo, da sjednem u hladu
Pod bajamom starim na mehku serdžadu,
Pa da gledam sunce kako s neba grije,
Kako hladna voda iz kamena bije,
Dokle bumbul-pjesma zvoni sa svih strana
I bijeli behar miriše sa grana.
A kada vam opet Bobo na um pane,
Da vam malo dođe, da vam na rep stane,
Učinite haber, on se neće kriti,
S čibukom u ruci on će hazur biti.

ŽETEOCI



Kô svilene niti što ih pauk satkô,
Po drveću visi mesečine veo.
U polju, uz reku, šušti ječam zreo,
I, kô krv, sa grana rudi voće slatko.

Mali drven toranj, kao straža neka,
Uvrh sela stremi. Staro groblje ćuti,
A krstovi, mahovinom ogrnuti,
Svoje ruke šire, kô da svaki čeka

Da zagrli nekog... I dok ponoć plava
Trepti, i pod božjom rukom selo spava,
Žeteoce čudne, koštane i sure,

Ja vidim gde s neba niz lestvice slaze,
S kosama na vratu šoboćući gaze...
I svrh sela zvoni udar kobne ure.

OTAC



Gde ste? Vašu pesmu ne čujem iz luke,
A to, deco, ljuto boli me i vređa.
Neprestano motrim, ispod suhe ruke,
Hoćete li doći sa dalekih međa.

Oranju je doba. U plavome nebu
Pozdravi se čuju lastavica rani'.
Starati se treba o nasušnjem hljebu,
A ja sam oronô. Ko će da nas hrani?

Momčilo, Milojko, Mrgude, moj dive,
Hoćete li skoro uzorati njive? -
Hoćete li žnjeti kô što lani žnjeste?

Ej, plugovi vaši bez vas pusti stoje...
S bolom na temena unučadi svoje
Suhu ruku spuštam... Moja djeco, gde ste?


1913.

PRED BITOLJEM



Još jabuka sunca zaronila nije,
Kô da s vrha gleda ono carsko djelo,
Gdje vitezi, jači od džinova svije',
U Rijeku Crnu zagaziše smjelo.
Sa bedema riču topovi i grme;
A daleko, niz to polje vodoplavno,
Sa rijeke, zvoni pjesma kô od srme:
"Oj Moravo, moje selo ravno!"

Novembarska studen probija i reže.
Oni samo gaze i ne čuju više,
S meteriza, turskih, sve teže i teže,
Kako pljusak pada od olovne kiše.
Posrću i tonu, i visoko svrh ti'
Gomila se vija vrana jatô tavno,
A kô jedna poznata molitva još drhti:
"Oj Moravo, moje selo ravno!"

Svi upiru oči... Svima lice granu...
Gle, pred njima, kao bašta adiđara,
U večernjem sjaju zablista i planu
Stari Bitolj s gorom bijelih munara.
"Ura!" grmnu, jeknu... Za vrh sunca roni,
Po hrbatu greda rudi borje davno;
A s rijeke jošte topla pjesma zvoni:
"Oj Moravo, moje selo ravno!"

POVRATAK (a)



Mrem... Sa mojih njiva eno drugi žanje...
Tamo više nema stare kuće moje -
Pod očevim krovom strana čeljad stoje,
I šljemena srpskih sve je manje, manje...

O lijepa polja! O lijepe luke!
Ne nosim vam ništa doli duše gole,
Žuljeva i rana, što peku i bole,
Nevolje i gladi i skrhane šljuke...

U tebi mi neće, moje rodno selo,
Pogladiti niko rukom mračno čelo,
Niti li će čuti vapaj bijedan...

Ja znam, ništa više za me nemaš tamo,
Ali jednu želju ispuni mi samo:
Pod granama tvojim o daj mi grob jedan.

BALADA



"Kaži mi, dete, što si se pokrio
Zemljom i travom? Zar ti hladno nije?"
"Ne, mati. Ovde tako toplo mi je
Kô da uz naše ognjište bih bio."

"Preni se. Pođi svojoj rodnoj luci -
Kuća te čeka, moja slavo živa."
"Ne mogu. Tu se tako slatko sniva
Kô da na tvojoj zaspao sam ruci."

"Vaj, rano li te san studeni srete!
Kada ćeš iz te postelje olovne
Ustati, sine?" - "U moravske čete
Kada me, majko, nova truba zovne."

"Sunce se vraća. Evo tica, gnezda,
A tebe nema. Šta ću tvojoj djeci,
Šta ljubi reći?" - "Otišô je, reci,
Na nebo, za vas da nabere zvezda"...

PRAZNIK



U ognju jutra vrhovi se žare;
Kô u beharu gusta stabla neka,
U prazničkome ruhu narod čeka
Pred kapijama Gračanice stare.

I radovanjem bezbroj srca vreli'
Jeknuše zvona i s oltarske ploče
Svešteni otac liturgiju poče
I mirisima tamjana hram preli.

S krstom, gologlav narod u hram stupa,
I svaka duša u sjaju se kupa
I bogu leti na pojanje danas.

I zvona zvone, ljuljaju se sama,
Pjevaju dveri... Na domaku hrama
Pognute glave prolazi Arbanas...


1913.





OKO VATRE



Kô zora na vrhu gore, plamen buknu
I račve bukava rujni grimiz pokri.
Svi, držeći diljku sa bodljom, u suknu
Sivom oko vatre oni sede mokri.

Pozno. Jedva s vrha pogled prodre tuda
Kroz koprenu noći hladnoga oktobra,
Te Sitnicu spaziš gde poljem krivuda
Uz kržljava stabla i begovska dobra.

Hladno. Kô turbani, sa greda i grma
Motaju se magle, i u pređu njinu
Gdegde zapne bela mesečeva srma.

Oni sede. Sjakti vrh bodlja, i s trava
Trepti inje. Iskre raspnu se i sinu
Kao venci zvezda iznad njinih glava.

PAHULJE



Pjevala je zima svoju pjesmu staru;
Praminjô je snijeg i veselo pleo
Od srebrnih nita svoj široki veo,
I rasprostirô ga svuda po Mostaru.

U zasjedi cure čekale su momke;
Nanula se klepet čuo po sokaku,
Padale su grude po svakom junaku,
Uz drhtavi smijeh i radosti gromke.

I ti nekud prođe, u mahalu, sama;
Pokrila te zima čistim pahuljama,
Pa po tebi trepte kô sjajni leptiri...

Samo tvoje lice skriti nije htjela,
I ja vidjeh kako, ispod snježnog vela,
Radosno i zlatno proljeće me viri...


1913.





SEĆANJE



Po meni srebrnih jasika sen pao.
Tu je oni izvor gde sam negda bio,
Iz lipove kore kad sam žedan pio
I s tobom se dugo kroza šiblje krao...

Eno uske staze kuda smo se peli
Onamo, visoko, gde oblaci rude
I k'o razderani plamenovi blude
I okrajkom zapnu za vrhove jeli.

Osvrćem se, gledam... I, meni se čini,
Kao da te snova vidim u blizini,
Uz izvor, gdje još trula klupa stoji.

I kao da čujem tice davnih dana,
I kao da vetar, tiho ispod grana,
Na me sipa behar iz nedara tvoji'...


1913.

PRIJATELJU



Prijatelju! Znadem da su ovi puti
Na našoj planeti trnje što nas bode,
Da je malo staza što u bašti vode
Gde bokori šume suncem ogrnuti.

No nijedna tvoja noć još nije bila
Bez zvezda, jer njih je samo oblak skrio,
Za oblakom trepti njihov blesak mio...
Poleti, i njima uzneće te krila!

Da, život je memla robijaške kuće,
I njegovo trnje sve te para ljuće,
I cvetova nema da se tebi jave...

No ti imaš ruke! Snagom ruka goli'
Ostruge razgrni i krvlju ih poli,
I naći ćeš tvoje ljubičice plave...


1913.

PROLOG



Ukrijepi me, Muzo, i ozari
Plamenom zlatnim tvoje duše mile,
Nek srca moga propoju oltari
Pjesmama slavne pobjede i sile.

Hodi neka me tvoja nose krila
Po ognjištima što ih tiran uze
Kadno je majka tvrda srca bila
Pa od svog srca ne pustila suze...

Iskupili smo kolijevke svete
Pjesama, vila, naše slatke bajke -
Orlovi cara sada snova lete
Po zavičaju Jevrosime majke

Pjevaj i krotko bogu blagodari!
Gdje juče bjehu tamnice i noći,
Jutros blistaju visoki oltari
Naše svijetle slobode i moći.

Hodi i s njima proslavljajmo doba
Radosti, sreće, praznika i zore.
Nek nam srca prislužena oba,
U njihovijem kandilima gore...


1913.

POKLIČ



Pjesmo moja, hajde leti
Iz dna srca, duše zdrave, -
Daljine te zovu plave,
Zove neba oganj sveti.

Gdjegod nađeš suzu koju
Što je tužno roblje lije,
Po njoj prospi dugu svoju
I svjetlilom ubriši je!

Sve probudi, sve što spava,
Nek ustane muški mreti:
Visoko je zora plava,
Uz krš joj se treba peti!

Od Goleša do Jadrana
Preni duše što su u snu,
Kô pučina uzburkana
Nek u hridi ropstva pljusnu!

Iz tog pljuska, borbe sjajne,
Perle slave i slobode,
S blagoslovom svete tajne,
Sinuće ti, srpski rode.

Leti, pjesmo, i sve zbrati
Što rastavlja razdor grubi,
I izgrli i ižljubi
Sve što cvili, sve što pati...


1913.

POVRATAK (b)



Propojaše srca, i sve kô da preli
Prazničkog tamjana miris blag i mio.
Nesta mutne magle sa obraza sveli',
I svjetlilo zasja gdje je sumor bio;
Sve, staro i mlado, radošću se grije
I vrvi na vrata iz kolibe svoje -
Majke, sestre, ljube, s lučevima stoje,
Čekaju... Noć mračna. Negdje kurjak vije.

Već svi čuju blizu, sa putanje znane,
Rzanje i topot i oružja zveku,
I po koji metak što, s klicanjem, plane,
Te po dugom klancu jeka stiže jeku.
Tapšu djeca, viču, i s radosti vrele
Kao da bi svako poletjeti htjelo,
Jer sad, eno, vide sve konjike smjele
Gdje, mašući kapom, ulaze u selo.

Tu su! "Dobro došli!" pozdravi se hore.
Sjahuju junaci i svojima hrle;
I u plamu luča, kô u plamu zore,
Vidiš kako sestre trče, braću grle,
Uvis mlade majke svoja čeda dižu,
A očevi krepki ljube ih u čelo.
Svi mili i dragi s okršaja stižu,
I u rudom sjaju luča trepti selo.

"A gdje je moj Grgur?... Zar on došô nije?"
Jedna pogurena, stara žena poče.
"Kažite mi gdi je?... Moj sin Grgur gdi je?"
I glas muklo zvoni, kô iz grobne ploče.
Zbunjeno je tješi ratnik, momče neko,
A gotovo da mu suza s oka kane:
"Možda, ove noći, il' sjutra, čim svane,
Dojezdiće i on... Tako nam je rekô"...

Ona samo zuri u gomilu gustu,
I rođeno selo postade joj tuđe -
Ne poznaje više nikoga. I pustu
Čupajući kosu u kolibu uđe
I klonu... S ognjišta pod kotlom se žare
Plamenovi hitri iz glavanja suhi'.
Tiho. Samo, katkad, iz ikone stare
Nešto lako prsne, pa opet mir gluhi.

Putanje su prazne. Staro selo sniva,
Samo što se gdjegdje koje okno zari.
Mračno. Jedva pogled prodre preko njiva
Na mlinicu ispod jablanova stari'.
Majka jošte čuči uz ognjište sama -
Prisluškuje, čeka, nada se, a s brda
Samo vjetar hukne... I studena čama
Obara se na nju kô hridina tvrda.

I dok mora noći svrh nje ostve trže
I svjetiljke nada iz duše joj krade,
Ona začu kako Vran Grgurov rže,
Jer ga zna po glasu kô kutnje čeljade.
S raspaljenom cjepkom od suhoga smrča
U noć jurnu sjajna, kô svjetlost oltara;
I ržući, s kose Vran preda nju strča
Sam, s krvavom ranom između rebara.

Ona vidi jasno... Sve vidje... Posrnu -
I zadnja se nada otkide iz duše...
Luč po kamu pade i sve u noć crnu,
Kô krvave zmije, iskre se prosuše.
Mrko drvlje šumi. Preko golih njiva
Polagano viju pahuljice krupne.
Tiho. Nigdje glasa. Selo davno sniva.
Samo vjetar negdje kanatima lupne.


1913.

MOLITVA



Veliki Bože Istine i Pravde,
Koji me diže iz gnusnoga kala,
U krvi oganj, u ruci mač dade,
I reče: "Prkosi vihorima zala!"

Bože, koji si u prostor beskrajni
Dao mi svijet, koji ne zna niko,
U dušu moju unio luč sjajni
I na bolove me i stradanja svik'o...

Daj mi u srcu kap tvoje milosti
I stišaj buru podivljale ćudi:
Da mogu praštat gonjenja i zlosti,
I cio svijet prigrlit na grudi...


1913.





MOMČILO



Durmitor sinu. Noć zasja, bih rekô,
Kô da se rasu svud grimiz i srma,
I kô da požar i praskanje neko
Izbija svuda iz krša i grma.

Ono se hitri Jabučilo vinu
Pod gospodarom Momčilom, i s krila
Ognjeve pusti. I stoga noć sinu
I porumeni njena crna svila.

Gle kako leti, kao neba znamen,
Kô bura kad se s hrastovima bori!
Gusta mu griva, kao zlatan plamen,
Svrh oštrih greda leprša i gori.

On u noć tone sve dublje i dublje,
A para mu se iz nozdrva žari
Kao pri sjaju razbuktale zublje
Studeni bakar sa kaciga stari'.

Momčilo kliče, i rodnoga kraja
Odjeke prima... Sjajan! S toka svije'
Varnice siplju, i kô do dva zmaja
Sa balčaka mu gore oči dvije.

I sve se blista. Noć trepti, bih rekô,
Kô da se grimiz rasipa i srma.
I kô da požar i praskanje neko
Izbija svuda iz krša i grma.


1913.





JUTRO NA KOSOVU



Probuđene trepte daljine i međe -
Razdraba se blesak po kosi i luci,
Kô da Boško, s alaj-barjakom u ruci,
U oklopu sjajnom sam projezdi neđe...

Puklo polje. Širom, na četiri strane,
Preko dugih njiva i ravnica svije',
Svud orače vidiš i rala i brane,
I kako iz mrkih brazda para bije.

A tamo, kô gora srebrna i čista,
Pokrivena nebom Gračanica blista
I sjaj s krsta siplje... Trepte daljne međe -

Razdraba se blesak po kosi i luci,
Kô da Boško, s alaj-barjakom u ruci,
U oklopu sjajnom sam projezdi neđe.


1913.

GOJKOVICA



Vojvoda Gojko, odapni tetivu,
Svrh Jezera se hitra utva vije!
Obuci kalpak, toke i kadivu -
Jutros je vaskrs mučenika svije'!

Peva i kliče naš zavičaj ceo!
Bojana trepti i bleske đerdana
Po Skadru baca, gde, crven i zreo,
Slatki plod na nju maše sa svih strana.

Gle, tamo, kuda šatori se bele
Uz plamenove vatara kraj vode,
S curama stasa vita kô u jele
Igraju oro vesnici slobode!

Na poklon jezdi herojima zornim
I celuj lica sva, mlada i seda!
Oni junaštva mahom čudotvornim
I patnjom greh su iskupili deda...

S njima se vrati novi život nama -
I jutros, kad im pesma probi tame,
Moj hladni đemer od crnoga kama
Prsnu, i ruže zora prosu na me.

Ja sada, evo, na bedemu stojim,
Gde steg leprša slave davnih dana,
I čedo dižem na rukama svojim -
Neka vidi kraljeve megdana!

Vojvoda Gojko, odapni tetivu,
Svrh Jezera se hitra utva vije!
Obuci kalpak, toke i kadivu -
Jutros je vaskrs mučenika svije'!


1913.

NA MRTVOJ STRAŽI



Svu noć oštra mećava mela,
Ne znaš puta, ne vidiš sela.

Kamen je pucô, s mraza plakô,
Cviljelo gorom drvlje svako.

On nijem bješe kao čelik,
Prisluškujući, gord i velik.

I svanu... Svuda smet so smeta.
Vrane se kupe na drveta...

On još na visu gora stari'
Sa puškom čeka i stražari...

Ogrnut mrazom, mrtav, ledan,
Stoji... I eno kô stup jedan,

Srebrn i sjajan, s vrha gore
Podupro plavo nebo zore.


1913.

JESEN



Prošla je bura, stišale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju -
U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
Kô da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo...

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem nijednog slavulja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
I mrtvo lišće po humkama pada...


1908.

NA ŽALU



Izronio mesec.Ovde, blizu seke,
Oseća se miris kadulje i smreke.

Prostrlo se more kô svileno platno,
I u noći spava providno i zlatno.

Jedna lađa sporo površinu reže,
Stari ribar tegli za krajeve mreže;

I na mekom sjaju, kao srma čista,
U širokoj pređi lov obilni blista.

S tornjem, u pristranku, malo selo ćuti.
Tiho. Svrh stene se krug meseca žuti.


1908.

VODENICA



Staro mjesto moje! Pod sjenkama grana
Radobolja mrmlja, vere se i prska;
Mrke hridi streme visoko sa strana
Pune gustih zova, smokava i trska.

Sve je isto, staro... Samo, kao prije,
Ne čuje se hitri točak da udara;
Kô bol jedan što se u dnu duše krije,
Ostavljena ćuti vodenica stara...

Kroz vidnjaču malu, gdje u suhoj travi
Samo studen gušter polagano šušne,
Ne javlja se mlinar sa šalom na glavi,
Niti vidim one oči prostodušne.

Mnogo li sam puta ja ovdje, u hladu,
U večeri ljetne na odmoru bio,
I, dižući oči na mlinarku mladu,
Iz vedrice, žedan, hladne vode pio!

Bog zna gdje je sada?!... Radobolja mrmlja
Puna grmjelica, srebra, adiđara...
I dok zlatno veče pada povrh grmlja,
Nakrivljena ćuti vodenica stara.


1908.





MOJA OTADŽBINA



Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca.

Ovdje, u bolu srca istrzana,
Ja nosim kletve svih patnji i muka,
I krv što kapa sa dušmanskih ruka
To je krv moja iz mojijeh rana.

U meni cvile duše miliona -
Moj svaki uzdah, svaka suza bona,
Njihovim bolom vapije i ište.

I svuda gdje je srpska duša koja,
Tamo je meni otadžbina moja,
Moj dom i moje rođeno ognjište.


1908.

PRED KOLIBAMA



Tebe što vijek svoj oblivaš znojem
I kao titan zamahuješ krasnom,
Tebe što živiš u svom trudu časnom -
Ja slavim, evo, i hvalu ti pojem!

Ubogi druže dubrava i vrela,
Ti što te drače ubodima grde,
Pruži mi ruku da žuljeve tvrde
Ižljubim na njoj kô znak časnih djela.

Ja znam: ti samo do dna piješ čašu
I krvlju pojiš ovu grudu našu,
Hraneći srce viteštvima starim.

Ja znam: ti samo napajaš se nebom,
I svakog primaš sa solju i hljebom,
Pa tebe slavim, tebi blagodarim!


1908.

POGREB



Povija se žito. Mirno, u dnu sela,
Uskom starom stazom, što na groblje vodi,
Za ubogim odrom mala pratnja hodi -
Preplanula lica i snuždena čela.

Negdje ševa pjava pri zahodnom zraku,
I sijedi otac iguman, pun brige,
Polagano čita iz debele knjige
Opraštajna slova sirotu težaku.

I čuj! Zemlja pada... Vrh drvetâ rudi...
U polju se čuje dozivanje ljudi
I vide se stada mrljava i siva.

Prašina gdje leti... Tiho, u sutonu,
Vjetar selom nosi elegiju bonu,
I pokriven dračom grob ubogi sniva.


1908.

ČASOVI



Ovdje nikog nema. U mračnoj samoći
Sam stojim kô munjom opaljeno drvo;
I huk vjetra, što se maloprije rvô
S ogoljelim granjem, zaspô je u noći.

No ja dobro čujem hod, korake vječne
Nevidovnih snaga što kô straža bdiju,
Prodiru kroz kamen, zemlju, tmine riječne,
Plijene i nose i nište i biju;

I boga i nebo, život i sazdanje,
Sve u isto doba. I u mojoj krvi
Ovaj grdni povor ja ćutim gdje vrvi,
I od moga žića sve ostaje manje.

I njihovu kobnu pjesmu: tika-taka
Ja slušam, i srce sve udara tiše;
I ja vidim jasno: sve više i više
Da postajem samo crne zemlje šaka.


1908.

HERCEGOVAC NA MOLITVI



Pošljedni zraci, eno, velikog sunca tonu
Za daljne mračne gore, i danak ostavlja nas;
Pod krilom blagog mira u večernjemu zvonu
Molitve bruji glas.

Umorne teškim radom i moje ove grudi
U čistom onom zvuku pokoja nalaze svog,
I u meni se sada tiha molitva budi
U plamu srca mog.

Oj, čuj je, vječna silo, i primi želje ove;
Skromna je molba ova što u tvoj lijeće sjaj:
U borbi pakla crnog, o, daj mi sile nove
Za novi okršaj...

Okrijepi dušu moju nebeskom tvojom nadom,
U moru navale adske da ne klone mi grud;
Oživi tvoje grome, nek cikne zmija jadom
I strašni vidi sud...


U Mostaru, 8. aprila 1891.




VI...



Vi, te vam slaba duša u moru sujete tone,
U krugu što se čuje vaš rodoljublja glas,
Vi, te vam u malom srcu puste se želje gone
Snivajuć slavu, čas', -

Pokaž'te vašim radom, pregnućem vašim, djelom,
Domu, narodu svome vaš rodoljublja mar,
Stan'te na branik prava uzgorenijem čelom
Za opštu svetu stvar.

Bacajte masku s lica, otvor'te vaše grudi
Čistoj istini neba. Manite prazan glas
I razmetanje vaše. Budite djelom ljudi,
I narod slaviće vas.


U Mostaru, 25. marta 1891.