Aleksa Šantić

First topic message reminder :

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu "Emina" :


Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet' neće

Ovo je priča o pjesniku Aleksi Šantiću i njegovoj prvoj, nesretnoj ljubavi, Anki Tomlinović.

...viđa je prvi put u Ćemalovića ulici: pokušava s kaldrme podići plavokosa dječaka 5-6 godina, koji se bacaka i vrišti: "Pusti me, hoću na most!", a ona ga jednom rukom drži, drugom miluje po glavi i govori: "Ali, prije moramo kupiti kruh, zar ne?"

Nikad poslije nije bio načisto kako je smogao hrabrosti da priđe. "Mogu li šta pomoći, gospođice?" - "Ne treba, hvala. Evo se borim s Bracikom. Hoće na most da hrani galebove, a ne smijem ga pustiti sama. On ne umije da hoda, stalno trči. Nije vičan ovoj kaldrmi, padne. Onda me moji grde: nisam ga čuvala... Budeš li zločest - obrati se dječaku - odmah idemo doma i reći ću te tati!" Aleksa potapša dječaka po ramenu. "Ništa ti, momče, ne brini, galebovi neće pobjeći. Tek su došli, prezimiće kod nas." Dječak se podiže, držeći djevojku za haljinu i sakri iza njenih leđa. "Po govoru bih rekao da niste Mostarka?" - "U pravu ste, ali se navikavam da budem. Iz prijeka sam, kako vi ovdje kažete, iz Slavonije. Moj tata je Stjepan Tomlinović, fotograf, možda njega poznajete?" - pokazuje na tablu, preko puta: "Foto-radnja vl. Stjepan Tomlinović." - "Stanujemo na katu, iznad." - "A, vi ste gospodina Tomlinovića kćerka !? Tatu svi znamo, on je već Mostarac. Kako vas prije nisam sreo?" - "Tata je došao prije tri godine, mama, ovaj nevaljali i ja prije tri mjeseca. Ja sam vas viđala, stalno ste u žurbi, ili zapričani s društvom, nikog ne zamjećujete." Posmatra je dok govori. "Bože moj, kako je lijepa !" - pomisli, pa mu se ote: "Vas bih svakako primijetio." Obli je rumen. Prepa' se da nije pretjerao. "Dozvolite da se predstavim: ja sam Aleksa... Aleksa Šantić." - pruža ruku. "Vi se meni ne trebate predstavljati... Ja sam Anka, prezime znate." Kroz tanku, bijelu rukavicu osjeti toplinu ruke. Rukova se, bez stiska.

Nakon tog susreta danima stražari uz izlog Adžine magaze, pa kad ona naiđe, kao slučajno, naići će i on. Pita je kako se snalazi u Mostaru, je li našla prijateljice? Nova je, veli, u susjedstvu razmijeni koju riječ, prošeta jedino s Bracikom... A čula je da on piše stihove, voljela bi pročitati. Govori rumeno, a oči obara stidljivo, ljupko...

Sutradan joj je donio sveske Goluba i Nevena sa prvim objavljenim pjesmama... S nestrpljenjem je čekao sljedeći susret - šta će reći? Reče da je pročitala i to bi sve. O pjesmama - ni slovca. Razočaran je i povrijeđen.

A ona nailazi kraj magaze sve češće i u razgovoru se zadržava sve duže. Pozove je na predstavu "Vladislava" u Guslama. Mostarcima se predstava dopada, Mostarke najviše pričaju o Šantiću u ulozi Ivice. Stalo mu da ga ona vidi, možda bolje prođe nego s pjesmama. Našminkan i kostimiran, čekao je pred ulazom. Pojavila se s ocem.
- Nikad vas takvog ne bih prepoznala, gospodine Aleksa! Nasloni glavu na očevo rame, gleda ga mazno i smije se. Njen smijeh ga golica po srcu. Bilo bi mu drago da ga sačekaju poslije predstave, da čuje utiske, više zamoli nego predloži. Ona pogleda oca.
- Svakako, gospodine Šantiću, svakako! - prihvati Tomlinović. - Ja vam nisam neki kazališni znalac, ali moja Ankica se u kazalište razumije.

Uvijek se trudio da igra za publiku. Tu noć u prepunoj dvorani na Carini samo je Ona. Posmatra kako će popratiti koju scenu, hoće li pljeskati. Primiče se rubu pozornice da bi joj uhvatio pogled. Najrađe bi sišao u salu i šaptao joj u uvo. Obradova ga kad primijeti da i ona samo njega gleda i dok govori i dok statira. A plješće tačno na mjestima gdje predstava doseže dramske vrhunce i na onim za koje smatra da ih je najbolje odglumio. Kad se zavjesa spusti, trči u garderobu, žuri da presvuče, skine šminku. Spetlja se, zamal' ne pade: "Što si smotan, jadan, neće pobjeći!" Čekali su ga.
- Čestitam, gospodine Šantiću, izvrsno! - pruži mu ruku Tomlinović.
- Zbilja je bilo krasno, krasno! Nisam očekivala da ću nešto slično doživjeti u Mostaru. A vi ste nosili predstavu. Nisam bila sigurna jeste li Aleksa s Velike Tepe ili Ivica iz Bugarske. Svestran ste umjetnik, gospodine Aleksa.
Pohvala mu više godi od hvalospjeva u Bosanskoj vili nakon premijere.
- Nismo ni mi više nakraj svijeta, nova vremena stižu i u ovu čaršiju.
- To se dalo i večeras zamijetiti. - potvrdi Tomlinović.
Ona prasnu u smijeh.
- Ostalo vam je šminke na licu! - Izvadi maramicu, ovlaži vrhom jezika i poče skidati.
Trznu glavu, neprijatno mu pred Tomlinovićem. Ona povuče ruku. Tomlinović je gledao u nebo.
- Lijepe li noći! Nigdje nebo nije ovako krasotno kao nad Mostarom. Pokušao sam nekoliko puta fotografirati zvijezde, nije išlo.
- Tu smo isti, gospodine Tomlinoviću. Nikad mostarsku noć zapjevati da liči! - Pa nastavi: - Dobro je vaš tata rekao: vi se, gospođice Anka, razumijete u teatar.
- Koliko se razumijem, ne bih mogla prisegnuti, ali volim. I glumu i pjevanje obožavam.
- Oduvijek je voljela. Kako je koja kazališna ili glazbena grupa gostovala u Osijeku, morao sam je voditi. Čak sam je u Zagreb i Beč vodio. Šta ćete, gospodine Šantiću, prvo dijete, dugo je bila mezimica. Braciku smo dobili skoro jedanaest godina poslije Ankice. A nije mi kćer bez talenta. Ovo vam ne govori dičan otac, još u školi, u Osijeku, zamijetili su da je obdarena.
- A što gospođica Anka ne bi pristupila Guslama? Grehota je da talenti ne dobiju priliku da se pokažu i dokažu...
Tomlinovići su koračali ćuteći. On shvati.
- Istina, Gusle nose srpsko ime, ali su otvorene za sve. Evo, gospođica Milica Čović je naša prvakinja, a Dalmatinka je porijeklom, katolkinja. I njena mlađa sestra, Darinka, je s nama. Pa ni gospođica Kaliopa nije Mostarka... Njenog tatu, gospodina Odiseja Mavrakisa, opštinskog tajnika, sigurno poznajete... Grci su.
- Ja ne mogu sama odlučiti, šta tata kaže tako će biti.
Privi se uz oca i poljubi u obraz.
- Tata kaže šta ćera želi čuti. - obrati se Tomlinović Aleksi, a nježno prigrli kćer i uzvrati poljupcem u čelo.
- Znači li to: da?
- Znači: da! - radosno uzviknu ona, a Tomlinović potvrdno klimnu glavom.
- Hvala, gospodine Tomlinoviću, iz dna srca hvala! I ne slutite koliku ste čast učinili Guslama i Mostaru. I meni, dakako.
- Ja Mostar štujem i volim, zato sam ovdje. A u Gusle i vas imam puno povjerenje, gospodine Šantiću.
- Hvala, još jednom hvala!
- Mogu li već sutra pristupiti?
- Razumije se, već sutra. Proba počinje u šest uveče, a vi dođite bar sat ranije, da se upoznate s društvom.
Dopratio ih je do kućnih vrata. S Tomlinovićem se rukova. Anka mu pruži ruku. On se sagnu, poljubi. Rukavica je mirisala na lavandu.

Sutradan se pojavila na Carini prije pet. Dočekao je pred ulazom. Još niko od članova nije stigao, samo podvornik, Vaso Čakar, reda stolice. Upoznaje ih, pa sjedaju u posljednji red, na dno sale.
- O, Anka, kako sam sretan, kako sam sretan! - govorio je prvi put ispuštajući "gospođice", a ne ispuštajući joj ruke.
- Da znaš: ima neko ko je sretniji u ovoj sali.
Ne oslovi ga imenom, ne persira. Zanebesa mu se.
- Ne misliš na našeg Vasu? - okreće na šalu.
- Ne mislim na "našeg Vasu", znaš ti na koga ja mislim.
Krenu da je zagrli, na vratima se pojavi režiser, Ignjat Gatalo. Uvijek je prvi da provjeri je li sve na svom mjestu. Od kostima u garderobama, do rekvizite na pozornici. Pomakne nešto, siđe, sjedne, krivi vrat, razgleda, ponovo se penje i sve vraća na staro mjesto.
- Odličan je reziser - govori Anki - ali je do zla boga zakeralo.
To veče kako ko od članova ulazi, Aleksa predstavlja Anku. Pozdravljaju je srdačno, s dobrodošlicom, a mjerkaju s iznenađenjem i ljubopitljivo.
- Ne znam još jesu li Gusle dobile dobru članicu, al' sve mi se čini da je Aleksa našao ćustu curu - šapnu Ignjat Vasi.
- Šta ćustu, prećustu. Ja već vidim romansu! - prišapnu Vaso Ignjatu.
- Ti se, Vasa, kani metle i kante, a prihvati olovke i 'artije, piši drame! - vrti Ignjat glavom.

Zaboravljen predeo u proplanku dugom,
Obale pod teškom tišinom i travom
Tu večernje vode huje tihom tugom,
A žalosne vrbe šume zaboravom.

Ležô sam na žalu. Još u modrom visu
Imalo je nebo jednu zv’jezdu zlatnu,
I nad lukom druge vidjele se nisu.

Po rastrtu moru, kô po meku platnu,
Padali su prvi galebovi. Neđe
Molitva je rana u zvonu I klatnu

Jecala. Sve grane, putanje i međe
Pjevale su pjesmu. Mirisô je zdravi
Vrijesak, i hridi sve sive i smeđe.

Ja sam gledô: tiho, kô san jedan plavi,
Nasmijana, topla, i kô ljiljan mio,
Okupana rosom, ona mi se javi,

I stupi mi. Jedan leptir, što je bio
Pun zlatnoga praška nad njom razvi krila,
Dok je srebrn veo titrajući krio

Purpur njenog t’jela. Iz kosa kô svila,
Iz njedara njenih, sa lica i čela
Padale su ruže, i svaka je bila

Kao krv crvena. I dok se svrh sela
Plava, tanka para u pramenju kupi.
Ona mi se prignu pa, sjajna i vrela,

Poljubi me. I njen poljubac se upi
U san moj, od zlatnih nita što se pleo.
Zatim nasmijana mekom rukom skupi

I podiže s trave svoj prozirni veo,
I pođe. Gdje srebrn talas o žal bije
Jedan krupan labud čekô je i bdjeo;

Lako, kô dah tihi što IZ palma vije,
Na ustremljena mu ona sjede krila,
I s njom labud krenu što je mogô prije…

Planu more, posta kô crvena svila.
Pogorješe jedra, sve zasja! I lukom
Plovio je labud, a zora je bila

Obgrlila vrat mu ružičastom rukom.

Čežnja
ALEKSA ŠANTIĆ

Gdje ste?… Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo… Sve spava…
Noć sjajna, kô da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava…

U ove čase zvijezdâ i snovâ
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijo se ti’o.

U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio što na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada

Opiše mene… Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana…
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.

No sve je prošlo… Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim…
Noć sjajna, ko da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.

Gospođici
ALEKSA ŠANTIĆ

Nekada sam i vas na kolenu cupkô
I donosio vam slatke šećerleme,
I ljubio dugo vaše plavo tjeme,
I čelo, i lice nevino i ljupko.

No dani su prošli kô rijeka nagla,
Kô trenutni snovi, kao puste varke:
Sad na vašem licu sjaj mladosti žarke,
A na mome jesen i turobna magla.

Ja znam: vaše srce sada vatrom gori,
Moje hladna zima okiva i mori;
Vaše oči sjaju kô dva neba plava,

A moje su mutne kao magle sinje…
Mladost, ljubav, oganj, sve u grobu spava,
Po kosama mojim popanulo inje…

Mi znamo sudbu
ALEKSA ŠANTIĆ

Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi, –
Bog je slobodu dao za čovjeka.

Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigde ustaviti niko!
Narod je ovi umirati svikô –
u svojoj smrti da nađe lijeka.

Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kamâ!

Sve tako dalje, tamo, do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!

Zbog pesama "Boka" i "Ribari", Aleksa Šantić bio je 1914. godine uhapšen i izveden pred sud od strane austrijske vlasti. Šest godina kasnije u celoj zemlji je proslavljen jubilej Šantićevog književnog rada, a 1924. godine kada je preminuo u punoj duhovnoj zrelosti u 56. godni, ceo Mostar ga je ispratio.

Boka

Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom kô od plave svile,
Ljepša si od tvoje primorkinje vile
I svjetlija si od njenog đerdana.

Nikada se tebe nagledao ne bi'!
No da mi je jedno: da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom
Da vječito šumim i da pjevam tebi.

I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi!
Pa jednoga dana, kad se gospod javi,
Kad orlovi naši visoko zabrode

I sa tvojih ruka panu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda
I da s tobom slavim dan zlatne slobode!