Bukovski-matori pokvarenjak i veliki pesnik

First topic message reminder :

Čarls Bukovski (16. avgust 1920 - 9. mart 1994) američki pesnik, pripovedač i romanopisac danas se smatra jednim od najuticajnijih pisaca bitničke generacije (engl. beat generation). Ostaće upamćen po svom eksplicitnom, sirovom, ponekad čak vulgarnom književnom izrazu i svojim pričama o simpatičnim gubitnicima sa margina američkog društva.

Čarls Bukovski se rodio kao Hajnrih Karl (Henri Čarls) Bukovski Mlađi u Andernahu, u Nemačkoj. Njegov otac Henri Bukovski bio je američki vojnik, a majka Katarina Fet Nemica. 1922. godine porodica Bukovski se seli u Ameriku u Los Anđeles, grad u kome će Bukovski provesti najveći deo svog života.

Bukovski je odrastao u vreme ekonomske depresije koja je zahvatila Ameriku između dva svetska rata. Njegov strog i dominantan otac često je ostajao bez posla, a svoje nezadovoljstvo i frustraciju najčešće je iskaljivao na dečaku redovno ga maltretirajući, o čemu će Bukovski pisati u svom romanu "Ham on Rye". Adolescentske akne koje su ostavile ožiljke na njegovom licu samo su doprinele da se još više oseća kao gubitnik i osobenjak. Pokušavajući da se zaštiti od traumatične stvarnosti, Bukovski se rano okreće alkoholu, ali i knjigama. Kao srednjoškolac mnogo čita, a posebno voli dela Ernesta Hemingveja, Sinklera Luisa, Karsona MekKulersa i D. H. Lorensa. Po završetku srednje škole upisuje gradski koledž u Los Anđelesu i pohađa kurseve novinarstva i književnosti, želeći da postane pisac.

1976 godine upoznaje Lindu Li Bejli, vlasnicu restorana zdrave hrane 25 godina mlađu od njega, kojom će se oženiti 1985 godine i njegov život poprima mirniji tok. Ostatak života Bukovski će provesti u predgrađu San Pedro u lepo uređenoj kući sa bazenom. Vozi crni BMW, otkriva sve prednosti računara, uživa slušajući klasičnu muziku u društvu svojih mačaka i naravno i dalje piše. Druži se sa glumcem Šonom Penom, a grupa "U2" mu posvećuje pesmu na svom koncertu u Los Anđelesu. 1983 godine snimljen je italijanski film "Priče o običnom ludilu" sa Benom Gazaraom i Ornelom Muti u glavnim ulogama po istoimenoj zbirci priča Čarlsa Bukovskog. Bukovski piše i scenario za film "Barfly" koji je snimljen 1987 godine sa Mikijem Rurkom I Fej Danavej u glavnim ulogama. 1992 godine izlazi iz štampe zbirka pesama " The Last Night of the Earth Poems", poslednja knjiga objavljena za života ovog pisca.

Čarls Bukovski je umro 9. marta 1994 godine od leukemije. Sahranjen je u "Grean Hills" memorijalnom parku blizu njegove kuće u San Pedru.

Danas su veoma popularni i njegovi romani:

Holivud,
Bludni sin,
Žene,
Zabeleške starog pokvarenjaka,
Palp,
Šekspir ovo nikad nije radio i drugi,
kao i zbirke kratke proze

Đavo je bio vruć,
Priče o običnom ludilu,
Fotografije iz pakla,
Ljubav i ludilo u LA...

Svojedobno, dok sam vjerovao da sam genij, gladovao sam i nitko me nije želio objaviti; tada sam po knjižnicama provodio puno više vremena nego što to sada činim.

(Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)

Još odavno sam došao do zaključka da je POEZIJA najkraći, najsočniji, najdjelotvorniji oblik pisanja. Zašto pisati roman kad sve možete iskazati u deset stihova? Zašto deset romana kad možete napisati 10.000? Naravno, roman ZLOČIN I KAZNA nije mogao biti napisan u deset redaka, unatoč tome što se ne slažem sa završetkom, za koji vjerujem da je bio iznuđen pod pritiskom općedruštvenog licemjerja, to je ipak sjajno djelo. Zbog toga osjećam naklonost prema svega nekolicini romansijera, ali oni ne mogu biti opravdanje za sve one silne mudrijaše i pametnjakoviće koji su uslijedili.

(Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan

dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)

POKVARENJAKOVE MISLI
O PISANJU


Po mom mišljenju, glavni problem je u tome što postoji jako velika razlika između književnosti i života, jer oni koji stvaraju književnost ne pišu o životu, a oni koji žive život isključeni su iz literature. Naravno, tijekom stoljeća pojavili su se jako važni pisci - Dostojevski, Céline, rani Hemingway, rani Camus, Turgenjev i njegove kratke priče, a tu

je i Knut Hamsun, Glad i sve ostalo što je napisao, Gorki, taj lutalica prije Revolucije...

nekolicina drugih... ali najveći dio svega ostalog bilo je obično sranje...

(pismo Gerardu Dombrowskom, 3. 1. 1969.)

"Džejn rekli su mi da me ne pominješ više... Ni naše oktobarske kiše koje smo voleli uz čaj od jagode, ušuškani u tvoju iznajmljenu sobu.
Volela si knjige, bila si tajno zaljubljena u Puškina, a ja sam bio ljubomoran na to.
Džejn, ja ne verujem u zaborav. U meni su se nakupile sve jeseni u kojima smo se imali... I kad mi kažu da me ne pominješ, stavim ruke na grudi i pomislim: "Na koga li misli dok niz prozor liju oktobarske kiše?"

Sportski novinari su najgori od najgorih kad počnu pisati, a naročito kad počnu razmišljati. Ne znam što je gore, njihovo pisanje ili razmišljanje, no koje god da prednjači, to je brak iz kojeg se mogu roditi jedino nezakonita i nakazna čudovišta.

(Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Moram piti i kladiti se na konje kako bih se udaljio od pisaćeg stroja. Nije stvar u tome da ne volim ovaj stari pisaći stroj, jer on i dalje dobro radi. Ali znati kad treba sjesti za njega i kad treba ustati od njega, u tome je kvaka.

(pismo Lafayette Young, 25. 10. 1970.)

Imao sam pisaći stroj i bio bez posla. Odlučio sam napisati roman. Napisao sam ga u 20 noći, ispijajući pola litre viskija svake noći. Black Sparrow Press ga je objavio pod

naslovom Pošta. Također sam 2 ili 3 poglavlja uspio prodati časopisima kao kratke priče.

Novi čudan život se rađao.

(Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1972.)

Moj stil bio je vrlo jednostavan, njime sam uspijevao izraziti što god sam želio.

Knjige su bile razgrabljene odmah po objavljivanju.

(Stari pokvarenjak se ispovijeda, listopad 1971.)

Moja prva pogreška bila je što sam povjerovao da mogu pisati satima, i to svakog dana. Čovjek može pisati i tako, ali ono što piše bit će razblaženo i usiljeno.

(Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1972.)

Sjediti s bocom ispred pisaćeg stroja nije najlakši način da se čovjek oslobodi straha. Cijelog života sanjao sam o tome kako ću postati pisac, a sada me progone demoni. Pisanje pojačava osjećaje do te mjere da smo prepušteni na milost i nemilost svih događaja. Vlat trave preobražava se u mač, a ljubavna veza nekomu prosipa crijeva.

(Zabilješke starog pokvarenjaka, travanj 1972.)

Godinama sam živio bez žena, a hranio sam se maslacem od kikirikija, ustajalim kruhom i kuhanim krumpirima. Bio sam budala, klipan, idiot. Žarko sam želio pisati, ali pisaći stroj sam stalno zalagao. Odustao sam i s pisanja prešao na piće...

(Ovo je ubilo Dylana Thomasa, 1972.)

Jedan prijatelj je pred neki dan svratio k meni nakon što je poslije 19 godina izašao iz zatvora... on je bio laskava duša, stalno mi je pisao kako moje knjige s erotskim pričama
kolaju od ćelije do ćelije i da se dečki pale na njih - svi osim jednog tipa koji je tvrdio da nemam pojma o pravilnoj upotrebi engleskog jezika, a ja sam mu odgovorio da tom tipu kaže da je u pravu, ali da je upravo to najbolja stvar u mom pisanju.

(Zabilješke starog pokvarenjaka, 1973.)

Zvuk pisaćeg stroja dok sjedite i tipkate, to je snažan zvuk, najsnažniji zvuk na svijetu, kad pišete na svoj način, pravi način, i nijedna lijepa žena ne može se usporediti s tim i ništa od svega onoga što možete naslikati ili isklesati nije važnije od toga; to je krajnja umjetnost, takvo zapisivanje riječi, a razlog za hrabrost je svuda uokolo, to je najzanosniji oblik kockanja ikad poduzet, ali u kojem rijetki dobivaju... Valjano zabilježiti riječi, za to treba hrabrost, baš kao što treba znati vidjeti oblik, živjeti život, valjano zapisati rečenicu. Hemingwaya sada kritiziraju ljudi koji ne znaju pisati...

(O matematici disanja i sredstvima, 1973.)

Postoji određeni stil promatranja i zapisivanja riječi koji prerasta u rečenicu i formu i djelo... Jednom kad čovjek razvije određeni stil, ljudi vjeruju da je to lako, ali stil se ne razvija jedino kroz metodu, razvija se kroz osjećaj za njega, poput načina na koji slikar kistom slika po platnu i ako u sebi ne osjeća tu moć i cirkulaciju, stil se gubi.

(O matematici disanja i sredstvima, 1973.)

Najvažnije je pronaći pristojan kutak za pisanje; a potom, najamnina bi trebala biti povoljna, zidovi debeli, gazda koji iznajmljuje stanove ravnodušan, a ostali stanari siromašni, bijedni alkoholičari iz niže srednje klase.

(Zabilješke starog pokvarenjaka, 1974.)

Prolazim kroz prilično impotentno razdoblje, a to mi se nije događalo baš često. Ne mislim time reći da je ono što sam pisao uvijek bilo sjajno, ono na što mislim je da je nekako uvijek teklo. Ali u zadnje vrijeme posve je stalo. Prošle noći napisao sam nekoliko pjesama, ali nisam imao isti osjećaj kao prije. Čak mi se dogodilo da sam se počeo derati na Lindu, a jednu od mačaka ljutito sam odgurnuo. Ne volim se ponašati kao kakva primadona, ali po svemu sudeći, ako ne uspijem valjano pisati, postanem otrovan, zaboravim se smijati, prestanem slušati ozbiljnu glazbu s radija, a kad se pogledam u zrcalo, ugledam nekoga ljutitog tipa - upalih očiju, žuto-pepeljastog lica - i osjećam se bijedno, beskorisno poput stare suhe smokve. Hoću reći, kad pisanje lako teče, što još ostaje? Rutina. Rutinski pokreti. Poput onih u kazališnog šminkera.

(pismo Johnu Fanteu, 2. 12. 1979.)

Za svoj pedeseti rođendan donio sam odluku da sam završio s običnim životom. Dao sam otkaz i odlučio postati profesionalni pisac. Želio sam zarađivati za život jer sam noću volio piti, a nisam volio ustajati rano ujutro. Mogao sam napisati kakvu dobru seksi priču o silovanju, o ubojstvu, o stvarima koje su mnogi od njih željeli raditi, ali nisu imali muda. Zato sam o tome pisao na uvjerljiv način, njima bi se digao i oni bi ga izdrkali, a ja bih dobio lovu za priču. Volio sam riječi. Mogao sam ih natjerati da plešu kao plesačice ili ih ispucati poput rafala iz strojnice.

(Istočni Hollywood: novi Pariz, 1981.)

Za mene pisanje nikada nije predstavljalo rad, jer čak i onda kad ono što pišem ne ispadne dobro, ja volim akciju, zvuk pisaćeg stroja, mogućnost da produžim. Čak i onda kad ono što napišem nije osobito dobro, pogledam u to što sam napisao i ne brinem se puno: uvijek postoji šansa da to popravim. Važno je biti svjestan toga, odmaknuti se od toga i u trenutku kad ti se čini da se sve ono dobro i ono loše što si napisao isprepliće i da je teško pronaći nove mogućnosti, sve dok jednog trena ne zvuči bolje i ne čita se bolje.

(pismo Johnu Martinu, 3. 1. 1982.)

Jednostavno tipkaj, budi uporan. Naravno, dok tipkaš, jako je dobro ako uspiješ smisliti nešto zanimljivo, a takve stvari ne događaju se baš svakog dana. Ponekad moraš čekati više dana da se to dogodi. A isto tako moraš znati da među velikanima koji su se time stoljećima bavili mnogi od njih nisu u tome bili osobito uspješni, i ako si čak i ti učio od njih i oponašao ih, i nisi mogao započeti ništa suvislo bez njihove pomoći, zapravo im ništa ne duguješ, zato tipkaj i budi uporan.

(pismo Johnu Martinu, 3. 1. 1982.)

Čini mi se da pisanje privlači najgore, a ne najbolje u ljudskom rodu. Još mi se čini da izdavačke kuće diljem svijeta neprekidno objavljuju bezvrijedna djela bijednih duša koja jednako bijedni kritičari zovu literaturom, poezijom, prozom.

(pismo Jacku Stevensonu, ožujak 1982.)

Noću sam pisao i pio. Preko dana bih se motao po Narodnoj knjižnici u L.A.-u i čitao razne pisce i bilo mi ih je teško čitati; pisali su duge odlomke, stranice i stranice opisa, gradeći zaplet i razvijajući likove, ali njihovi su likovi bili prilično nezanimljivi, a ono o čemu su priče govorile bilo je prilično tanko. Rijetko su se spominjali protraćeni životi velike većine ljudi, tuga, sveopća tuga, ludost, smijeh u bolu. Većina tih pisaca pisala je o iskustvima više srednje klase, dok sam ja želio pročitati nešto što bi mi pomoglo da prebrodim dan, i ulice, nešto što bi mi moglo poslužiti kao pribježište.

(Susret s majstorom, 1984.)

Pisanje predstavlja rezultat onoga što smo postali pišući iz dana u dan tijekom godina. To su otisci našega ja, i to je doista tako. A sve ono što je napisano u prošlosti nije ništa, jedino što vrijedi... sljedeći je redak. A kad više ne možeš napisati sljedeći redak, to ne znači da si star, to znači da si mrtav. Ali sasvim normalno je biti mrtav, jer i takvo što
se događa... Ovo je život s druge strane svih smrtnih i moralnih razmatranja. Ovo je ono što jest. A kad se moje truplo bude odmaralo u mrtvačkom sanduku, kad se to dogodi, nitko i ništa mi nikada više neće moći oduzeti ovakve divne noći dok sam sjedio za pisaćim strojem.

(pismo Williamu Packardu, 27. 3. 1986.)