Bukovski-matori pokvarenjak i veliki pesnik

First topic message reminder :

Čarls Bukovski (16. avgust 1920 - 9. mart 1994) američki pesnik, pripovedač i romanopisac danas se smatra jednim od najuticajnijih pisaca bitničke generacije (engl. beat generation). Ostaće upamćen po svom eksplicitnom, sirovom, ponekad čak vulgarnom književnom izrazu i svojim pričama o simpatičnim gubitnicima sa margina američkog društva.

Čarls Bukovski se rodio kao Hajnrih Karl (Henri Čarls) Bukovski Mlađi u Andernahu, u Nemačkoj. Njegov otac Henri Bukovski bio je američki vojnik, a majka Katarina Fet Nemica. 1922. godine porodica Bukovski se seli u Ameriku u Los Anđeles, grad u kome će Bukovski provesti najveći deo svog života.

Bukovski je odrastao u vreme ekonomske depresije koja je zahvatila Ameriku između dva svetska rata. Njegov strog i dominantan otac često je ostajao bez posla, a svoje nezadovoljstvo i frustraciju najčešće je iskaljivao na dečaku redovno ga maltretirajući, o čemu će Bukovski pisati u svom romanu "Ham on Rye". Adolescentske akne koje su ostavile ožiljke na njegovom licu samo su doprinele da se još više oseća kao gubitnik i osobenjak. Pokušavajući da se zaštiti od traumatične stvarnosti, Bukovski se rano okreće alkoholu, ali i knjigama. Kao srednjoškolac mnogo čita, a posebno voli dela Ernesta Hemingveja, Sinklera Luisa, Karsona MekKulersa i D. H. Lorensa. Po završetku srednje škole upisuje gradski koledž u Los Anđelesu i pohađa kurseve novinarstva i književnosti, želeći da postane pisac.

1976 godine upoznaje Lindu Li Bejli, vlasnicu restorana zdrave hrane 25 godina mlađu od njega, kojom će se oženiti 1985 godine i njegov život poprima mirniji tok. Ostatak života Bukovski će provesti u predgrađu San Pedro u lepo uređenoj kući sa bazenom. Vozi crni BMW, otkriva sve prednosti računara, uživa slušajući klasičnu muziku u društvu svojih mačaka i naravno i dalje piše. Druži se sa glumcem Šonom Penom, a grupa "U2" mu posvećuje pesmu na svom koncertu u Los Anđelesu. 1983 godine snimljen je italijanski film "Priče o običnom ludilu" sa Benom Gazaraom i Ornelom Muti u glavnim ulogama po istoimenoj zbirci priča Čarlsa Bukovskog. Bukovski piše i scenario za film "Barfly" koji je snimljen 1987 godine sa Mikijem Rurkom I Fej Danavej u glavnim ulogama. 1992 godine izlazi iz štampe zbirka pesama " The Last Night of the Earth Poems", poslednja knjiga objavljena za života ovog pisca.

Čarls Bukovski je umro 9. marta 1994 godine od leukemije. Sahranjen je u "Grean Hills" memorijalnom parku blizu njegove kuće u San Pedru.

Danas su veoma popularni i njegovi romani:

Holivud,
Bludni sin,
Žene,
Zabeleške starog pokvarenjaka,
Palp,
Šekspir ovo nikad nije radio i drugi,
kao i zbirke kratke proze

Đavo je bio vruć,
Priče o običnom ludilu,
Fotografije iz pakla,
Ljubav i ludilo u LA...

KEMIJA STVARI
uvijek sam mislio da je Mary Lou mršava i da nije bogzna što dok su gotovo svi ostali dečki mislili da je ona poželjan komad.
možda je to razlog što je visjela oko mene u nižoj gimnaziji.
i mora da ju je privlačila moja ravnodušnost.
ja sam u onim danima bio drzak i prost i kad bi me dečki pitali: »jesi li već opalio Mary Lou?« ja sam im odgovarao istinom: »ona mi je dosadna.« bio je taj tip predavao je kemiju. gospodin Humm. Humm je nosio malu leptir kravatu i crni sako, jeftinu zgužvanu stvar, on je navodno imao mozak
i jednog mi je dana došla Mary Lou i rekla da ju je Humm zadržao nakon sata i odveo u ormar i ljubio je i milovao njezine gaćice. plakala je: »što da učinim?«
»zaboravi«, rekao sam joj ja, »one kemikalije su mu ispremiješale mozak. mi imamo učiteljicu iz engleskoga koja svakog dana podigne suknju sve do bokova i želi otići u postelju sa svakim dečkom u razredu. mi uživamo u njoj, ali je ignoriramo.«
»zašto ti ne prebiješ gospodina Humma?« pitala me ona.
»mogao bih, ali bi me premjestili u
Stuart Hall.«
u Stuart Hallu su te tukli do zla boga
i nisu uzimali u obzir matematiku, engleski, glazbu, strpali bi te jednostavno u mehaničarsku radionicu gdje si popravljao stare automobile koje su preprodavali s velikom dobiti.
»mislila sam da je tebi stalo do mene«, rekla je Mary Lou, »ne shvaćaš li da me je on ljubio, ugurao mi jezik do grkljana i uhvatio me rukom za stražnjicu?«
»u redu«, rekao sam ja, »mi smo neki dan na engleskom vidjeli bradu gospođe Lattimore.«
Mary Lou se udaljila plačući...
dobro, ispričala je sve majci i Humm je dobio svoje, morao je dati ostavku, jadni kurvin sin.
nakon toga dečki su me pitali: »hej, što misliš o Hummu koji stavlja ruku na stražnjicu tvoje djevojke?«
»samo još jedan tip bez ukusa«, odgovarao sam ja.
ja sam u onim danima bio drzak i prost i nastavio gimnaziju, istu onu koju je pohađala Mary Lou gdje se potajno udala na posljednjoj godini za momka kojeg sam poznavao, momka kojeg sam u piću slao pod stol i kojeg sam nekoliko puta izmlatio na mrtvo ime.
momak je mislio da dobiva nešto.
želio je da mu budem vjenčani kum.
rekao sam mu ne hvala i mnogo sreće.
ja nikad nisam mogao vidjeti što su oni vidjeli u Mary Lou. a jadni Humm: kakva osamljena bolesna stara bijeda.
kako bilo, onda sam ja otišao na gradski koledž gdje je jedino napastovanje koje sam zapazio bilo ono koje su nanosili tvom razumu.

POMOĆ OSTARJELlMA
stajao sam danas u repu u banci kad su starcu ispred mene ispale naočale (na sreću, u kutiji) i dok se on prigibao vidio sam kako mu je to teško i rekoh: »čekajte, dopustite da ih podignem...« ali dok sam ih podizao njemu je ispao štap lijep, crno polirani štap i vratih mu naočale onda se sagnuh za štapom pridržavši starog momka dok sam mu predavao štap. on nije ništa rekao, samo mi se nasmiješio. onda se okrenuo naprijed.
stajao sam iza njega čekajući na svoj red.

MOJ ČIN IŠČEZNUĆA
kad bi mi pozlilo za šankom kao što bi mi ponekad pozlilo imao sam mjesto kamo sam odlazio:
u polje visoke trave napušteno groblje.
nisam to smatrao nikakvom morbidnom razonodom. činilo se jednostavno najboljim mjestom gdje mogu biti.
nudilo je velikodušno ozdravljenje žestoku mamurluku. kroz travu sam mogao vidjeti nadgrobne ploče, mnoge su bile nagnute pod čudnim kutovima nasuprot sili teže kao da moraju pasti ali nikad nisam vidio ni jednu koja bi pala premda je bilo mnogo takvih u travi. bilo je svježe i mračno s povjetarcem i često sam spavao tamo.
nikad me ništa nije uznemirivalo.
svaki put kad bih se vratio u bar nakon stanovita izbivanja s njima je uvijek bilo isto:
»gdje si dođavola bio? mislili smo da si umro!«
ja sam bio njihov barski čudak, trebali su me da bi se sami osjećali bolje.
upravo onako kako sam ja, ponekad, trebao ono groblje.

NULA
sjedeći ovdje gledam drugu kazaljku TIMEXA kako ide okolo i okolo... teško da će ovo biti noć koju bi trebalo pamtiti sjedeći ovdje tragam za miteserima odostraga na vratu dok drugi ljudi ulaze u plahte s lutkama od plamena ja gledam u sebe i nalazim savršenu prazninu.
ostao sam bez cigareta a nemam čak ni revolvera koji bih uperio. blokiranost je ovog pisca moje jedino vlasništvo. druga kazaljka na TIMEXU još ide okolo i okolo... uvijek sam želio biti pisac sad sam onaj koji ne može. ne mijenja ništa na stvari ako odem dolje i gledam kasnu noćnu TV sa ženom
ona će me pitati kako je bilo ja ću nonšalantno odmahnuti rukom smjestiti se do nje
i gledati staklenu čeljad kako promašuje kao što sam ja promašio. sad ću se spustiti niza stube kakva slika:
prazan čovjek oprezan da se ne spotakne i tresne svojom praznom glavom.

JAVNA KUĆA
moje je prvo iskustvo u javnoj kući bilo u Tijuani.
bila je to velika zgrada na rubu grada. meni je bilo 17, s dvojicom prijatelja. opili smo se da bismo skupili hrabrost onda ušli unutra. prostorija je bila prepuna vojnika uglavnom mornara. mornari su stajali u dugim redovima
vičući, i lupajući na vrata.
Lance je stao u kratki red (redovi su ukazivali na starost kurve: kraći red starija kurva) i završio posao, izišao odvažno i cerekajući se: »dobro, dečki, što vi čekate?«
drugi momak, Jack, dodao mi je bocu tekile i ja potegnuh gutljaj i dodah mu je natrag i on potegnu gutljaj.
Lance nas je pogledao: »bit ću u kolima, odspavati malo.«
Jack i ja smo čekali dok nije otišao onda smo krenuli prema izlazu. Jack je nosio taj veliki sombrero
i baš na izlazu sjedila je neka stara kurva na stolcu. ispružila je nogu i prepriječila nam put: »dođite, dečki, izvest ću stvar za vas dobro i jeftino! «
to je nekako preplašilo Jacka na mrtvo i on je rekao: »moj bože, pobljuvat ću se!«
»NE NA POD!« viknula je kurva
i na to je
Jack strgnuo s glave sombrero
i pridržavajući ga pred sobom mora da je u nj izbljuvao galon.
onda je samo stajao zureći u bljuvotinu i kurva je ; rekla: »izlazi i odavde!«
Jack je istrčao kroz vrata sa sombrerom
i onda je kurva poprimila vrlo ljubazan izgled lica i rekla mi: »jeftino!« i ja uđoh s njom u sobu gdje je velik debeo čovjek sjedio u stolcu i ja je upitah: »tko je to?« i ona reče: »on je ovdje da nadgleda da me ne povrijede.«
i ja priđoh čovjeku i rekoh: »hej, kako vam ide?«
i on reče: »dobro, senor...«
i ja rekoh: »vi živite tu u blizini?«
a on reče: »daj joj
novac.«
»koliko?« »dva dolara.«
dao sam ženi dva dolara onda se vratio čovjeku.
»možda ću jednoga dana doći živjeti u Meksiko«, rekao sam mu.
»gubi se odavde«, rekao je on,
»SAD!«
kad sam stupio kroz izlaz Jack je čekao vani bez sombrera
ali se još ljuljao pijano.
»Kriste«, rekao sam, »bila je izvrsna, zaista je strpala moja jaja u usta!«
otišli smo do automobila. Lance je spavao, probudili smo ga i on nas je izvezao odande
nekako smo prešli granični prijelaz
i cijeli put natrag u Los Angeles.
zafrkavali smo Jacka zbog kukavičkog djevičanstva. Lance je to činio na obziran način ali ja sam bio bučan ponizujući Jacka zbog nedostatka hrabrosti
i ustrajao sam u tome sve dok Jack nije zaspao blizu San Clementa.
sjedio sam do Lancea i naizmjenično ispijao s njime posljednju bocu tekile.
dok je Los Angeles jurio prema nama
Jack je upitao: »kako je bilo?« a ja sam odgovorio kao svjetski čovjek: »imao sam i bolje.«

KAVA
ispijao sam kavu za šankom kad me čovjek 3 ili 4 sjedala niže upitao: »slušajte, niste li vi onaj momak koji je visio za pete s četvrtog kata hotelske sobe neku večer?«
»da«, odgovorio sam, »to sam bio ja.«
»što vas je nagnalo na to?« pitao je on.
»pa sad, to je prilično zamršeno.«
onda je pogledao u stranu.
konobarica koja je tu stajala upitala me: »on se šalio, zar ne?«
»ne«, rekao sam ja.
platio sam, ustao, došao do vrata, otvorio ih.
čuo sam kako čovjek govori: »taj tip je lud.«
vani na ulici išao sam na sjever osjećajući se rijetko počašćenim.

NAJBOLJI OD VRSTE
nema ničega za raspravu nema ničega za pamćenje nema ničega za zaborav
tužno je
i
nije tužno
čini se da je najrazboritija stvar koju čovjek može učiniti da
sjedi s čašom u ruci dok zidovi mašu
svoje smiješke rastanka
čovjek prođe kroz sve to sa stanovitom dozom
djelotvornosti i odvažnosti onda ode
neki prihvaćaju mogućnost Boga da im pomogne da prođu
drugi krenu ravno bez okolišanja i za njih pijem noćas.

U BLIZINI VELIKANA
u neko doba mog života sreo sam čovjeka koji je tvrdio da je posjetio Pounda u ludnici Sv. Elizabete.
onda sam sreo ženu koja nije samo tvrdila da je posjetila E.Z. nego također vodila ljubav s njime – pokazala mi je čak stanovite odlomke u njegovim Cantosima gdje Ezra navodno nju spominje.
tako su postojali taj čovjek i ta žena i žena mi je rekla da Pound nije nikad spomenuo posjet tog čovjeka a čovjek je tvrdio da ta žena nema ništa zajedničko s majstorom da je ona obična šarlatanka.
i kako ja nisam bio izučavatelj Pounda nisam znao komu bih vjerovao
ali jednu stvar sigurno znam: dok čovjek živi mnogi se pozivaju na odnose koji to nisu a kad umre, eh, onda je svačija stranka.
moja je pretpostavka da Pound nije poznavao ni gospođu ni gospodina
ili ako je poznavao jedno
ili ako je poznavao oboje
bilo je to bestidno trošenje ludničkog vremena.

KORACI
Norman i ja, obojica 19, hodamo noćnim
ulicama... osjećamo se veliki, mladi mladi, veliki i mladi
Norman govori: »Isuse Bože, kladim se da nema nikoga tko hoda gigantskim koracima kao mi!«
1939. nakon što smo slušali Stravinskog
nedugo potom
rat je odnio Normana.
ja sada sjedim ovdje poslije 46 godina na drugom katu vrućeg sata po ponoći pijan
još velik ne tako mlad.
Normane, ti nikad ne bi pogodio što se dogodilo meni
što se dogodilo svima nama. pamtim kako
govoriš: »uspjeti ili propasti.«
nije se dogodilo ni jedno ni drugo
i neće.

SMRT VELIKANA
on je bio jedini živući pisac kojeg sam ikad sreo i istinski poštivao i umirao je kad sam ga sreo.
(mi smo u ovoj utakmici oprezni u pohvalama i prema onima koji to čine vrlo dobro, ali ja nisam nikad imao taj problem s J.F.-om) posjetio sam ga nekoliko puta u bolnici (nikad nije bilo nikoga kod njega) i kad bih ušao u njegovu sobu nikad nisam bio siguran spava li ili?
»John?«
bio je ispružen na krevetu, slijep i nakon amputacije: poodmakla šećerna bolest.
»John, ovo je Hank...«
on bi odgovorio i onda bismo malo razgovarali (uglavnom bi on govorio a ja bih slušao; nakon svega, on je bio naš mentor, naš bog):
Pitaj prašinu
Čekaj do proljeća, Bandini Slabo crno vino sve ostalo.
da bi završio u Hollywoodu pišući filmske scenarije što ga je dotuklo.
»najgora je stvar«, rekao mi je on, »gorčina, ljudi završe s toliko gorčine.«
on nije bio ogorčen, premda je imao svako pravo da bude...
na sprovodu sam sreo nekoliko pisaca scenarija njegovih drugova. »napišimo nešto o
Johnu«, sugerirao je jedan
od njih.
»ne mislim da ja to mogu«, rekao sam im ja.
i, naravno, oni nikad nisu.

BEZIZGLEDNOST
naravno, izgubio sam mnogo krvi
možda je to bila različita vrsta umiranja ali još mi je ostalo dovoljno da razmišljam
o izostanku straha.
bit će lako: stavili su me u posebni odjel održavan u toj bolnici za siromašne koji su umirali. – vrata su bila malo deblja – prozori malo manji i bilo je mnogo vozikanja tjelesa unutra i van plus prisutnost svećenika koji je davao posljednju pomast.
uvijek si vidio svećenika ali rijetko si vidio doktora.
bilo je uvijek lijepo vidjeti bolničarku one su nadomještale anđele onima koji su vjerovali u te stvari.
svećenik me ustrajno gnjavio.
»bez uvrede, Oče, ali ja ću radije umrijeti bez toga«, šaputao sam ja.
»ali na vašoj ulaznoj prijavi napisali ste
'katolik.’«
»to je bilo samo zbog društvenosti...«
»moj sine, jednom katolik, uvijek katolik.! «
»Oče«, šapnuo sam ja, »to nije
istina...«
najbolja stvar tamo bile su meksičke djevojke koje su dolazile promijeniti posteljinu, one su se glasno smijale, šalile s umirućima i bile lijepe.
a najgora je stvar bio orkestar Armije Spasa koji je stigao oko 5:30 uskršnjeg jutra i uveo nas u stari vjerski osjećaj – trube i bubnjevi i sve zajedno, mnogo limenih glazbala i udaranja, strahovita buka bilo nas je oko 40 u toj sobi i taj je orkestar ukočio dobrih 10 ili 15 od nas do 6 ujutro.
i oni su ih odvozili ravno do mrtvačkog dizala tamo prema zapadu, vrlo zaposlena dizala.
ja sam ostao u čekaonici Smrti tri dana.
promatrao sam kako su izvezli blizu pedeset.
konačno su se umorili čekajući na mene
i izvezli me odande.
guralo me zgodno crnačko homoseksualno momče.
»želiš li znati vjerojatnost izlaska iz tog odjela?« upitao je on. »da.«
»50 naprama jedan.«
»kvragu, imaš li cigaretu?«
»ne, ali ti mogu nabaviti.«
kotrljali smo se polako kad je sunce uspjelo ući kroz žičane mreže na prozorima a ja započeo razmišljati o toj prvoj čaši kad iziđem van.

OŠTRICA
nikakva parkirališta nije bilo blizu pošte gdje sam radio noću tako sam našao izvrsno mjesto (čini se da nikomu nije bilo stalo da parkira tamo) na zemljanu putu iza klaonice i dok bih sjedio u automobilu prije odlaska na posao pušeći posljednju cigaretu uvijek mi se nudila ista scena kako se večer vukla u noć –
čovjek koji je proizvodio svinjeće glasove i vitlao velikom krpom zbijao je svinje iz obora u krdo i na pistu i svinje su divlje trčale gore pistom prema oštrici što ih je čekala, i mnogo večeri nakon što bih to gledao nakon što bih popušio cigaretu jednostavno bih upalio automobil
izvukao se natraške odande i odvezao daleko od posla.
moji su izostanci dostigli takve začuđujuće razmjere da sam konačno morao parkirati uz određeni trošak iza kineskog bara gdje su mali zaškureni prozori s neonskim natpisima koji su reklamirali neku orijentalnu zdravicu bili sve što sam mogao vidjeti.
to se doimalo nezbiljskije, i to je bilo ono što je bilo i potrebno.

NJIHOVA NOĆ
nikad nisam mogao čitati Tender Is the Night
ali su snimili televizijsku adaptaciju knjige i ona se prikazuje već nekoliko noći i ja sam potrošio deset minuta tu i tamo gledajući patnje bogatih dok se oslanjaju na ležaljke za plažu u Nici ili hodaju po velikim sobama s čašom u ruci dok daju filozofske izjave
ili
se zajebavaju na večernjoj zabavi ili večernjem plesu oni nemaju pojma
što bi učinili sa sobom: kupanje ? tenis? vožnja uz obalu? niz obalu? naći nove krevete? izgubiti stare?
ili
se zajebavati s umjetnošću i umjetnicima?
Nemajući ništa protiv čega bi se borili oni nemaju ništa za što bi se borili.
bogati su zaista različiti
tako i maki majmun spiralna repa i pješčana buha.

O KONFERENCIJI PEN-a
odvucite pisca od njegova pisaćeg stroja i sve što vam preostane jest bolest koja ga je nagnala na tipkanje u početku.

JA I MOJ PRIJATELJ još nas mogu vidjeti zajedno u onim vremenima kako sjedimo pokraj rijeke dok su nam lica zbrčkana od vina i igramo se s pjesmom
znajući da je to sasvim beskorisno ali je nešto što možeš raditi dok čekaš
Imperatori ustrašenih glinenih lica gledaju nas dok pijemo
Li Po gužva svoje pjesme potpaljuje ih pušta da plutaju niz rijeku.
»što to radiš?« pitam ga ja.
Li mi dodaje bocu: »one će doživjeti kraj bez obzira što se dogodilo...«
pijem za njegovo znanje vraćam mu bocu
sjedim čvrsto na svojim pjesmama
koje sam ukliještio preponama
pomažem mu da zapali još nešto svojih pjesama
one dobro plutaju niz rijeku osvjetljujući noć
kao što bi dobre riječi trebale.

LJUBAVNA PJESMA STRIPTIZETI
prije 50 godina gledao sam djevojke kako miješaju i kako se svlače u Burbanku i Folliesu i to je bilo vrlo tužno i vrlo dramatično dok se svjetlo mijenjalo od zelenog preko grimiznog do ružičastog uz bučnu i ječeću glazbu, sad sjedim ovdje noćas pušeći i slušajući klasičnu glazbu ali još pamtim neka od njihovih imena: Darlene, Candy, Jeanette i Rosalie. Rosalie je bila najbolja, ona je znala kako, i mi smo se vrpoljili u sjedalima i i proizvodili zvukove dok je Rosalie donosila čaroliju osamljenima davno je tome. sada je Rosalie ili vrlo stara ili tiha pod zemljom, ovo je dječak prištava lica koji je lagao o svojim godinama samo da bi te gledao.
ti si bila dobra, Rosalie 1935, dovoljno dobra da te se pamti sada kad je svjetlo žuto i kad su noći spore.

JON EDGAR WEBB
imao sam razdoblje lirskih pjesama dolje u New Orleansu, izbijajući
one nezgrapne krivudave stihove i ispijajući galone piva. osjećaj je bio dobar kao krikovi u ludnici, ludnici moga svijeta dok su se miševi natjeravali među praznim bocama.
ponekad sam odlazio u barove
ali nisam izlazio na kraj s onim ljudima što su sjedili na visokim stolcima: ljudi su me izbjegavali, a žene su se užasavale od mene.
pipničari su tražili da iziđem.
ja bih izišao, probijajući se natrag s divnih šest boca piva prema sobi i miševima i onim nezgrapnim krivudavim stihovima. to je razdoblje lirskih pjesama bilo pomahnitalo vrijeme a odmah iza ugla nalazio se izdavač koji je
svaku stranicu uguravao u stroj koji je čekao, ne odbacujući ništa i premda sam bio nepoznat on me je tiskao na proždrljivu papiru proizvedenu da traje 2000 godina. taj izdavač koji je također bio nakladnik i tiskar
držao se ozbiljno dok bih mu ja predavao deset do dvadeset stranica svakog jutra: »je li to sve?«
onaj ludi kurvin sin, on je sam bio lirska pjesma.

UHVATI DAN
smrdljivo čeljade koje je uvijek brisalo nos rukavom i prdilo u pravilnim razmacima, nepočešljano neotesano neželjeno. njegova je svaka treća riječ bila obično smeće
i cerio se kroz razbijene žute zube njegov je dah smrdio i na vjetru neprestano je kopao po svojim rašljama lijevom rukom
i uvijek je imao spreman
kakav prljavi vic budala najnižega reda naj naj – izbjegavaniji čovjek dok
nije dobio državnu lutriju. sad bi ga trebali vidjeti: uvijek mlada nasmijana žena pod svakom rukom
jede na najboljim mjestima konobari se tuku da ga dobiju za svoj stol on se podriguje i otprdi cijelu noć
prolijevajući vinske čaše podižući odrezak prstima dok ga njegove žene zovu »original« i »najduhovitiji čovjek kojeg sam ikad srela«.
a ono što mu rade u krevetu prokleta je sramota.
što mi, međutim, moramo neprestano pamtiti jest da 50 posto od državne lutrije otpada na prosvjetni sustav i to je važno kad spoznaš da samo jedna osoba od devet može pravilno napisati »zavidljivo«.

OBIČNA PJESMA
s obzirom da ste uvijek željeli
znati priznat ću da nikad nisam volio Shakespearea, Browninga, sestre Bronte,
T olstoja, baseball, ljeta na obali, obaranje
ruku, hokej, Thomasa Manna, Vivaldija, Winstona Churchilla, Dudleya Moorea, slobodni stih,
pizzu, kuglanje, olimpijske igre, Three Stooges, braću Marx, Ivesa, Ala Jolsona, Boba Hopea, Franka Sinatru, Mickeyja Mousea, košarku,
očeve, majke, rođake, supruge, tesarske poslove (premda su poželjniji
od prethodnih),
i ne volim Nutcracker Suiteu, Academy Awards, Hawthornea, Melvillea, bućnicu, Silvestrovo, Božić, Dan rada,
Četvrti srpnja, Dan zahvalnosti, Veliki petak, Onog koji,
Bacona, dr. Spocka, Blackstonea i Berlioza, Franza Liszta, hulahup čarape, uši, buhe, zlatne ribice, rakove, pauke, ratne junake, svemirske letove, deve (ne vjerujem devama) ili
Bibliju,
Updikea, Eriku Jong, Corsa, pipničare, voćne muhe, Jane Fonda,
crkve, vjenčanja, rođendane, emitiranje vijesti, pse
čuvare, puške. 22, Henryja Fondu
i sve žene koje su me trebale voljeti ali nisu i prvi dan proljeća i posljednji i prvi stih ove pjesme i ovaj koji čitate sada.

NOŠENJE OGRLICE
ja živim sa ženom i četiri mačke i ima dana kad se svi mi slažemo.
nekih dana imam neprilike s jednom od mačaka.
drugih dana imam neprilike s dvije mačke.
drugih dana, s tri.
u neke dane imam neprilike sa
sve četiri mačke
i sa ženom:
deset očiju gleda u me kao da sam pas.

NASTOJEĆI USPJETI
novi džokej koji je stigao iz Arizone ne poznaje ovaj grad ali mu je njegov agent ipak osigurao konja u prvoj trci prošle subote i džokej je krenuo freewayom u pravom smjeru istog dana kad su USC i UCLA igrali nogometnu utakmicu i našao se uhvaćen u jednoj od dvije posebne trake što ga je odvelo do Rose Bowla umjesto na trkaću stazu. bio je prisiljen na vožnju sve do parkirališta za nogometne utakmice prije nego što se mogao okrenuti natrag. dok je stigao na stazu prva utrka je bila završena.
drugi džokej je pobijedio s njegovim konjem.
danas sam tamo na stazi zapazio na programu da je novi džokej iz Arizone imao dobra konja u šestoj trci. onda su konja u zadnji čas brisali s popisa.
ponekad nastojanje da započneš s velikim uspjehom jednako je nastojanju da postigneš erekciju u tornadu pa ako i uspiješ nitko nema vremena da opazi.

PONEKAD SE OSJEĆAŠ TAKO OSAMLJENIM DA TO
JEDNOSTAVNO IMA SMISLA
kad sam bio pisac koji gladuje znao sam čitati velike pisce u velikim časopisima (u knjižnici, naravno) i od toga sam se vrlo loše osjećao jer -budući proučavatelj svijeta i načina, shvatio sam da oni hine: mogao sam osjetiti lažnu emociju, svako prepredeno prenavljanje, stoga sam mislio da nakladnici nose mozgove u stražnjicama -ili su ispolitizirani da objavljuju
one koji su na vlasti ali
ja sam jednostavno nastavljao pisati i malo jesti – sišao sam sa 197 funti na 137 – ali – vrlo dobro uvježbao tipkanje i čitanje tiskanih ceduljica koje su odbijale moje stvari.
bilo je to kad sam pao na 137 funti da sam rekao: kvragu s tim, prestao tipkati i usredotočio se na piće i ulice i žene s ulica – ti ljudi barem nisu čitali Harper's, The Atlantic ili Poetry, časopis stihova.
i iskreno, bilo je to lijepih i osvježujućih deset godina odsutnosti onda sam se vratio i pokušao ponovno da bih otkrio da nakladnici još nose
mozgove u stražnjicama i/ili etc.
ali ja sam imao 225 funti odmoren
i pun pozadinske glazbe –
spreman da još jednom nagađam nasumce.

DOBRA KLAPA, NAKON SVEGA
i nadalje dobivam vijesti od starih nevaljalaca, ljudi koji pišu već desetljećima, svi pjesnici, još su za pisaćim strojevima pišu bolje nego ikad bez obzira na supruge i ratove i zaposlenja i sve stvari što su se dogodile. mnoge nisam podnosio zbog osobnih i umjetničkih razloga... ali je ono što sam previdio bila njihova ustrajnost i njihova sposobnost usavršavanja.
ti stari nevaljalci što žive u zadimljenim sobama prazneći boce...
oni žestoko udaraju po vrpcama pisaćih strojeva: oni su došli da se bore.

UBOJSTVO
suparništvo, lakomost, želja za slavom nakon velikih početaka oni uglavnom pišu kad ne žele pisati, pišu po narudžbi, pišu za kadilak i mlade cure – i da bi isplatili stare žene. pojavljuju se na TV-razgovorima, nazočni su na zabavama sa svojim drugovima. većina ode u Hollywood, postanu snajperisti i ogovaratelji
i imaju sve više i više afera s mlađim i mlađim curama i/ili momcima.
pišu između Hollywooda i zabava, pisanje po kontrolnom satu i također između gaćica i/ili pridrživača jaja i kokaina mnogima uspijeva da se zapletu s poreznim organima.
između starih žena, novih žena, novijih i novijih cura (i/ili) svi njihovi postoci i iznosi ostatka stotine tisuća dolara sad su odjednom dugovi.
pisanje postane beskoristan grč drkanje nekoć velike nadarenosti.
to se događa i događa i nastavlja se događati: osakaćenje talenta kojeg bogovi rijetko daju a tako brzo uzimlju.

RAZVOJ
Van Gogh je odrezao svoje uho dao ga prostitutki koja ga je odbacila s najvećim gađenjem.
Vane, kurve ne traže uši one traže novac.
pretpostavljam da je to ono zbog čega si bio tako velik slikar: nisi shvaćao ništa drugo.

LET PO ZRAKU
u nižim razredima gimnazije izlazio sam iz djetinje faze i razvijao se u nešto drugo.
osjećao sam kako se to događa.
nisam imao nikakve kontrole nad tim.
počinjao sam hodati drukčije govoriti drukčije.
negdje unutar mene
razvijalo se čudno samopouzdanje.
drugi mi jednostavno nisu
izgledali kao bogzna što.
hodao sam unaokolo s tim nemarno prezirnim osmijehom na licu...
jednog dana na satu gimnastike nastavnik je uvježbavao s dečkima skok u dalj iz zaleta.
duljine su skokova mjerili
i zapisivali.
nastavnik se okrenuo prema meni: »u redu, Chinaski...« »drek, neću.« »što ti je?«
»mamuran sam.«
»ne pričaj gluposti! hajde i skoči! obvezno
je! « »u kura*«, rekao sam ja.
povukao sam se natraške, uzeo zalet, udario dasku
i uzletio.
kad sam se jednom digao odlučio sam da ostanem tamo gore samo tako ni za što.
onda sam se spustio i uzvitlao pilovinu.
razvukli su metarsku vrpcu.
»ne mogu vjerovati!« rekao je nastavnik. »Chinaski, jesi li ti ikad prije
skakao?«
»ne.«
»ti si za centimetar i pol kraći od školskog rekorda!«
»da? mogu li se sada istuširati?«
»dakako, samo naprijed.«
izlazio sam polako, kao da imam važnijih stvari na umu.
osjećao sam da me gledaju čitav razred i nastavnik.
zbog toga sam stao
mašio se rukom odostraga ukopao je među guzove i počešao se.
završivši to, odšetao sam prema sobi s tuševima, osjećajući čuđenje i zbunjenost iza sebe.