Novembar 2024 | Pon | Uto | Sre | Čet | Pet | Sub | Ned |
---|
| | | | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | | Kalendar |
|
Add This |
|
|
| Aleksa Šantić | |
|
+4roberta_bg krugovi vanja Zana 8 posters | |
Autor | Poruka |
---|
Zana Član
Broj poruka : 32910 Datum upisa : 01.02.2011
| Naslov: Aleksa Šantić Uto Feb 22, 2011 8:01 pm | |
| First topic message reminder :
Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.
Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.
Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).
Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.
Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...
Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu "Emina" :
Umro stari pjesnik, Umrla Emina Ostala je tužna Bašta od jasmina Razbio se ibrik Uvenulo cvijeće Pjesma o Emini NIKAD umrijet' neće Život je jedan i nema reprizu! | |
| | |
Autor | Poruka |
---|
Katy Član
Broj poruka : 42297 Datum upisa : 01.01.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pet Jun 29, 2012 9:54 am | |
| POSLE OKOVA
Stresli smo sa ruku lance zveri slepe, Sad hvatamo voljno za rala i brane - Okrešimo gnjile i kržljave grane, Nek' plodovi sinu svi do krune lepe!
Sad su naših duša razdrešena krila - Poletimo njima na vrhove dela, U lovore svetle više zlatnih vrela, Da bi svaka zlatna k'o luč zore bila!
Sad ne krije naše oči bede tama, Pa k'o verni stubi svog doma - svog hrama, Svi motrimo budno gde nam brodi brode!
Neka hrle žalu bez leda i snega, Onamo, gde večno pesme zvone s brega, Visoko, pod zlatnim palmama slobode! | |
| | | Katy Član
Broj poruka : 42297 Datum upisa : 01.01.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pet Jun 29, 2012 9:54 am | |
| SPOMEN Gospodinu potpukovniku Živ. J. Rankoviću, komandantu 14. pešad. puka i komandantu mesta.
Svi oni što su svetlilo naših dana I naše radosti vrelo, Što su u buri samrti i megdana K'o bura stupali smelo: U hramu moga srca i duše moje, K'o svete ikone stare, U odblescima zlatnih kandila stoje I večno trepte i zare. I Tvoj lik časni u njihovom okviru Svetli se, greje i krepi; I njemu, evo, tople psalme uz liru Ja pevam, Junače lepi! | |
| | | Katy Član
Broj poruka : 42297 Datum upisa : 01.01.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pet Jun 29, 2012 9:54 am | |
| PESMA JEDINSTVA
Ja sam Srbin, ja sam Hrvat i Slovenac - Tri imena ova tri su svetla vrela, Gde mi duša pije žar za nova dela, I rodu i brastvu plete smerni venac.
Ja sam sretan ove što doživeh dane, Kada braća s braćom na bregove hrle - Kada se u suncu svog jedinstva grle Velikoga stabla tri velike grane.
S krovova se naših digla mora tavna, Po njima se zvezde prosule pa gore -: S Dušanovom krunom, k'o jabuka zore, Tomislavova se rađa kruna slavna.
S Adrije i Soče, sve do Vardar-vode, Jedna pesma grmi radosna i sveta - Više nema aga, harača ni kmeta, Svrh koliba šušte hrastovi slobode.
Sve kliče. I širom otadžbine cele Jedna Mis'o leti razvijena stega, I eno, sa svakog timora i brega, Na nju ruže siplju oreade bele.
Blagoslovi, Bože! Nek' na naša vrata Svako jutro s pesmom anđ'o brastva stupa, I pričesti svešću iz nebesnih kupa Svakoga Slovenca, Srba i Hrvata! | |
| | | Katy Član
Broj poruka : 42297 Datum upisa : 01.01.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pet Jun 29, 2012 9:54 am | |
| PESMA U SLAVU ALEKSANDROVA PRELASKA PREKO DRINE
Ognjišta rodna! Palite zublje i luče, Neka sve greje vaskrsnih vatara plam! Odoru Carsku nek' cela Bosna obuče I bude radosti hram!
Vi pevci stari, sugleste zvonke strune - Pesama vaših svan'o je svetli god! Kraj bistrih vrela, gde šume hrastova krune, Skupljajte veseli rod!
Hiljadu cura s hiljadu zornih momaka Nek' igra oro, i nek' se kola splet Poljem talasa, k'o venci rumenih maka Uz belih ljiljana cvet!
Vaskrsni vedra, ti krčmarico Janje, I toči kupe! Silni je Marko živ! Gle, zlatnu utvu, kroz gusto jelovo granje, Hvata mu soko siv!
Uz koplje šarac nogom kopa, i rže, U krvi leži Musa k'o srušen brest, A stara Nerodimka teče sve brže I nosi radosnu vest.
Prsk'o je balčak grubog Dželata s Rajne, I survao se habzburških barbara tron! Srbija sinu! I evfo s Avale sjajne Sa žezlom doleti On!
On, Or'o beli, što, s ognjem dugina venca, Iz katakomba, gde veje samrtni sneg, Izvede Srba, Hrvata i Slovenca Na sjajni sunčani breg.
S vrhova svojih On Cara nosi nam trube, Sve zore bele, barjake, pesme i klik. U vis dižite decu, vi majke i ljube, Nek svetli vide Mu lik!
S doksata svijeh i kutnjih pragova neka Ospe Ga cveće i naših duša sjaj! Nek' zvona zvone i gromka topovska jeka Prolama svaki kraj!
On danas nama sva blaga pruža, i ključe Kapija slave, plodove truda svog! Ognjišta rodna, palite zublje i luče, Jer njega šalje nam Bog!
Ura, Ti večni, u zore plaštu sjajnom! Vladaj i sretno na krmi Bratstva stoj! Sav narod, s pesmom, s vatrom i verom trajnom, Slediće korak Tvoj! | |
| | | Katy Član
Broj poruka : 42297 Datum upisa : 01.01.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pet Jun 29, 2012 9:55 am | |
| MOJA KOMŠINICA
Ima neko doba sve me čežnja mori, Sve mi nešto srce uzdiše i gori; Pa ti nemam, brate, ni mira ni stanka, Nego duge noći ja bdijem bez sanka I stišavam srce i njime se mučim, Pa do zore tako pameti ga učim; Ali ludo srce ne čuje šta zborim, Nego me sve pati udarima gorim, I dršće i strepi, kao list sa pruta, I zove me tamo odmah preko puta, Pod širokim dudom od stoljetnih dana Gdje kućica stoji krečom okrečana, Pa kô da su vjetri snijeg nanijeli - Spram jarkoga sunca ona se bijeli, A noću, kad jasna mjesečina grane, Pod širokim dudom sva treptati stane... Tu je, tu je ono što mi srce mami, S čega noću bdijem do u osvit sami, - Tu je ono blago, ljepota Mostara, Kunem vam se, ljudi, svijem na svijetu, Što je bistre rose na gorskom cvijetu, Niko ne bi mogô naći kapcu jednu Tako milu, sjajnu, i čistu i čednu! Kunem vam se, otkad jarko sunce grije, Zapamtio niko 'nake oči nije; Lijepe i mudre, svijetle i crne, Pune žive vatre gdje mi duša srne! I kunem se, što je đula i behara, Sve bi svojim licem zastidila Mara, - Pa još kosa meka, ona kosa vrana Bi mehlemom bila i najljućih rana!... Od jutra do mraka s prozora je gledim, Pa uzdišem tako, čeznem i blijedim, A majčino blago posluje i radi, U široku sofu žuti šeboj sadi, Do šeboja đurđic i karanfil mio, Uz crveni karanfil fesliđen se svio, Pa kad vjetar duhne kroz murvine grane, Marinim cvijećem mirišu sve strane. Sad je vidim, eno po tananu platnu Na đerđefu lakom veze granu zlatnu I uz sitni vezak, na doksatu, slaže Onu milu pjesmu što je srce kaže: "O, sunašce jarko, svom smiraju pođi! O moj dragi, ti mi pod pendžere dođi!" Pa put neba često mili pogled pusti, Ko da jedva čeka da se veče spusti... Pa još, bolan druže, kad nedjelja svane, Na avlijska vrata kada Mara stane, Bih, tako mi boga, adžamija posto, U mehani pio i bez groša osto! Jer, da samo vidiš, u lijepe Mare, Kakve li su, puste, dimije od hare! Kakva li je na njoj talasija tkâna, Što joj njedra krije sa dva đula râna! Kakav li je onaj nad povijom vranom Crven fesić pusti sa biserli-granom! Pa da čuješ jošte zveket zlatnih grivnâ Kad naranču žutu baci cura divna, I da vidiš osmjeh i slatka joj usta, Bi i tebe s majkom rastavila pusta! Pa još one oči što svu milost nude! - Blago onom čija vjerenica bude! | |
| | | Katy Član
Broj poruka : 42297 Datum upisa : 01.01.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pet Jun 29, 2012 9:55 am | |
| MOJA NOĆI...
Moja noći, kada ćeš mi proći? - Nikad! Moja zoro, kada ćeš mi doći? - Nikad! Moja srećo, kad ćeš mi se javit? - Nikad! Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit? - Nikad! Moja draga, kad će naši svati? - Nikad! Moja suzo, kada ćeš mi stati? - Nikad! | |
| | | Katy Član
Broj poruka : 42297 Datum upisa : 01.01.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pet Jun 29, 2012 9:55 am | |
| NOĆ U BOKI
Herceg-Novi ćuti... Tek s Tvrtkova grada Iz bršljana svelog, pun bola i jada, Sveti glasak zvoni... Da l' to dobri anđô nad mogilom nada Blage suze roni? Il' ranjeno tiče u tu nojcu crnu Sa počinka svoga sa cijukom prhnu?
Ne, ja znadem glasak što se bolom kreće: To lovćenska vila na ruine sleće Pa ih suzom kvasi. Za zlatnijem dobom, što se vratit neće, Zlatne trga vlasi I cjeliva bršljan - cigli vijenac sveo, Na razvali kralja što se tužan spleo. | |
| | | Katy Član
Broj poruka : 42297 Datum upisa : 01.01.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pet Jun 29, 2012 9:55 am | |
| O, KUDA STREMIŠ, MOJA ŽELJO LAKA?
O, kuda stremiš, moja željo laka, Kô zlatan leptir preko mirnog dola? Zar ne znaš tamo da je ruža svaka Umrla davno od mraza i bola?
Misliš li: i sad veselo leprša Lagana ševa, u jutru i veče, Nad bistrom vodom, sa visokog krša Što doli pada i u ravan teče?
Misliš li: tamo, u odlasku naglom, Slušaćeš pjesmu plavooke Lade, Da nikad nećeš dršćati pod maglom Na hladnom kamu, kô sirak, bez nade?
Il' misliš tamo, u valima burnim - U tom svijetu, da te dobro čeka, I da ćeš tako pod nebom azurnim Provesti vijek bez suze, leleka?
Ne idi!... Tamo nema ni boravka! Proljeće žarko umrlo je davno... Pod mraznim nebom smrznula se travka, A vjetri zvižde kroz prodolje tavno.
Kô slaba tica, u vrtlogu tome Gdje ljudi žive salomićeš krila; Vrati se, vrati zavičaju svome, Vrati se srcu, tu gdje si i bila!
Il' slušaj! tamo gdje, pun hladnog inja, Gust bršljen trepti i uvela trava. Gdje vjetri tuže sa suhog rastinja, Tu moja majka spava, mirno spava...
Na njenoj humci, gdje sam dugo plakô, Anđeo čuva struk bosiljka meka... Tu ostaj vječno! Tu je dobro svako - Tamo te ljubav i svo blago čeka... | |
| | | Katy Član
Broj poruka : 42297 Datum upisa : 01.01.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pet Jun 29, 2012 9:55 am | |
| SJENKE
I
Sunce spava, zrak se krije, Ispod neba magle brode; Hladan vjetar drvlja bije, Galeb pišti s mutne vode.
Umrli su vedri dani, Umrle su pjesme jasne, Umro cvijetak na poljani, - Gle, i nebo mre i gasne.
I ti, jadno srce moje, Umrlo si, izdahlo si; Bolni izdah, dušu tvoju, Hladna jesen vjetrom nosi...
II
Ja te gledam... Kroz tu tamu Što je mutna jesen svija, Gledam tvoju sliku samu Što mi jadnu dušu vija.
Vidim tvoje vito tijelo, Gustu kosu, slatko lice; Vidim tvoje grlo bijelo, Tvoje oči, trepavice.
I srce ti vidim kobno, Pustoš gdje se zmije roje, I gdje demon kliče zlobno Nad razvalom sreće moje.
III
Klela si se, a ja bijah Pun radosti i pun nada, Pa željano ruke svijah Oko tvoga tijela mlada.
Klela si se lijuć suze... Ja vjerovah, ah, vjerova', Pa iz tvoje ruke uze' Čašu jada i otrova.
IV
Ne vraćaj se nikad više, Nikad više srećo moja; U mom srcu nećeš naći Kutak mira ni pokoja.
Nećeš dignut mrtve snove, Vedru radost da me prati; Tvoj zagrljaj nikad više Ne može mi mira dati.
Zalud sunce pustoš grije, Tu ne sinu cvjetno doba, - Ko oživlje hladnu žrtvu Pod mramorjem hladnog groba?
Kô prelomljen bor u gori, I ja tako trajem dane; Zalud sine pramaljeće - Bor ne širi lisne grane.
V
Nebo hladno, sunce hladno, Cvijeće svelo, žubor stao, Kô nevoljno čedo jadno Žuti listak s grana pao.
Tužno šumi, kô da ište Mrtvu sreću proših dana, Al' nad njime vjetri vrište I gavrani grakću s grana.
Tako pade vjera moja. I nju jesen mrazom tače, Pa sad svela bez pokoja, Na tvom hladnom srcu plače...
VI
Igranke će skoro biti, Jesenje su duge noći; Sve će cure kolu doći, Moje čedo dođi i ti.
Dođi, dođi i povedi Razdragano kolo lako, I u srcu nosi pakô I lukavo mene gledi...
VII
Pričala mi ruža svela, Koju si mi nekad dala, Nasred tvoga njedra bijela da je jedne noći stala.
Pričala mi da je neko Milovao tvoje vlasi, Sve do zore da je tekô Slatki šapat, slatki glasi.
Pričala mi kako ti je I poljubac neko iskô, I ručice tvoje dvije Strasnom snagom da je stiskô.
A ti nisi znala drugo No poljubac slatki dala, Grlila ga dugo, dugo I svojom ga dušom zvala.
Pričala mi ruža svela... A ja ružu plamu dadoh, Crnu slutnju zbrisah s čela I preda te opet padoh.
Ja te željno srcu stisnu' I ljubih ti oči vrele, Nit' čuh kad moj anđô vrisnu Nad pepelom ruže svele...
VIII
Ne vjerovah da u sebi Nebo skriva svjetlost raja, A kad stupih bliže tebi, Ja se kajah, ljuto kaja'.
Jer kad spazih oči tvoje, Ja pred tobom s vjerom staja', Moje srce pjevalo je Pred dverima svetog raja.
Ne vjerovah ni u pakô, Al' mrak vidjeh srca tvoga, Pa sam plakô, ljuto plakô sa nevjere - pakla svoga.
IX
I sad pramen kose tvoje Na svom srcu vjerno hranim, I od crne svoje jave Obmanom se crnom branim.
I u gluho, notnje doba, Kad gorčinu jada pijem, Nad pramenom kose tvoje Zaostale suze lijem.
X
Pobjedilac kralj sam bio, Ti mi bješe vlast i sila, I u kruni alem mio Ti si samo, ti si bila.
Za te stupah posred boja, Za te dadoh more krvi, Al' nevjera crna tvoja Sa glave mi krunu smrvi...
Tad s kajanjem duše svoje Preda me si tužno klekla: Tvoje tijelo drhtalo je, A niz lice suza tekla.
"O, oprosti, o, oprosti!" Molila si tužna, jadna, A ja mrtav od žalosti Stajah kao stijena hladna...
XI
Tvoje male ruke bijele, Koje su mi vijenac plele I pružale na sastanku bijelu ružu mirisanku; Tvoje ruke, cvijete mio, Na koje sam nekad lio Od radosti suze vrele, - Tvoje male, ruke bijele Sada su mi pokoj dale: Raku su mi iskopale! U raku sam hladan legô, Hladnom rukom grudi stegô, U grudima ljubav svoju, U ljubavi sliku tvoju, Dušu tvoju, srce tvoje - Crnu raku smrti svoje...
XII
Kad u gluho bude doba, Ja ću ustat iz svog groba, Pa ću tebi usred noći, Na sastanak opet doći.
Zagrliću tvoje tijelo; Tvoje kose, lice bijelo, Tvoje oči, grlo krasno Ja ću ljubit, ljubit strasno.
Pričaću ti bajke nove, Vjernost, ljubav, slatke snove, I sve drugo što će znati Tvome srcu sreće dati.
Pa ću plavim cvijetom jednim, Što na humkam' niče lednim, Iz pepela što se budi, Zakititi tvoje grudi.
A kad sine zora vedra, Trgnuću se sa tvog njedra: Put do groba suzam' rosit I u srcu kletvu nosit.
XIII
S grobova se ploče dižu, Mračne sjenke gori stižu, I pod tamom noći mrtve Skupljaju se hladne žrtve, Pa se viju, jure, lete; Magleno se kolo plete, Poskakuje smrtno roblje, Potresa se hladno groblje, - A uz tresak muklo poje Tamni kostur sreće moje.
XIV
Spram blijede mjesečine ja ti gledam sliku krasnu, Gledam tvoje oči mile I u njima sladost strasnu
Spram blijede mjesečine Stara mi se ljubav budi, Pa na usta sliku mećem, I ljubim ti slatke grudi.
Ah, te grudi u kojima Mjesto neba, mjesto boga, Dželat stoji i sa ruku Briše krvcu srca moga.
XV
Ti mi bješe anđô pravi I rajske mi pruža dare, - I pred moje oči stavi Ružičaste naočare.
Ja sam kroz njih blažen gledô Na svijet, ljude, i na stvari, I na tebe, milo čedo, - Al' spadoše naočari...
I ja vidjeh: avet niska Gdje poda mnom kopa zjalo, I otrovnim zubom griska Tvoje meko srce malo.
XVI
"O, smiluj se! Preklinjem te, Nemoj nikom tajnu reći!" Ne kidaj se, čedo drago, Ja ću tajnu u grob leći.
U grob hladni, kog si sama Iskopala, čedo moje, U duboki, grob bezdani, Tu, u jadno srce svoje.
XVII
Usamljeno tiče malo Ugleda me s grana goli', Pa dršćući slabim krilom Poče da me tužno moli:
" O, smiluj se, tičiji druže, Mraz me bije, zima goni, Jedan kutak u tvom srcu, Pokloni mi, o, pokloni!
U proljeću tvojih nada Pusti ovo slabo tiče Da klonula krila zgrije I radosnu pjesmu kliče".
O ti jadno, tiče malo, Ti ne traži srce moje, Tu proljeća nema više Gdje ledene sante stoje.
XVIII
Iz jesenje noći tavne Moj poznanik mjesec plavi - Kao spomen sreće davne - S blijedim se zrakom javi:
"Gdje je tvoje čedo smjerno, Tvoj anđelak tako mio, Na sastanku što je vjerno S tobom slatke suze lio?"
Moje milo čedo smjerno Sada novu ljubav pije: Sada drugog ljubi vjerno I s njim slatke suze lije.
XIX
Ja raskidam veo tavni Što mi prošlu sreću sklanja; Oživljavam ushit davni Veseloga radovanja.
Zaboravljam da sam pao Kô sa grane listak sveo, I da jedan anđo zao Nevjeru mi crnu spleo.
Opet mi se duša zgrijeva I kroz zlatne bludi snove - Tako labud pjesmu pjeva Kad ga samrt u grob zovne.
XX
Što grakćete tako zlobno Oko mene gladni vrani? Traž'te tamo mjesto kobno, Da vas lednom žrtvom hrani.
"Ne goni nas, ta mi znamo Gdje se za nas gozba krije: Daj nam srce, daj ga amo Mrtvo ti je, mrtvo ti je!"
XXI
Kad se gluho doba svije, Jedna avet meni kroči, Pa lubanje spusti dvije I tu paklen otrov toči.
Al' se kuca, al' se pije! Iskapimo kapcu svaku, A avet se gromko smije, Pa mi crnu sprema raku.
"Ti podzemna sjenko tavna, Pusta će ti želja biti: Ja sam svikô već odavna Smrt i paklen otrov piti.
Evo, gledaj!" pa iz grudi Trgnem bole srca svoga; Avet vrisne, pa zabludi Posred carstva maglenoga.
XXII
Proklet bio onaj časak Kad mi druga na um pala, I kad moja duša mračna Drugoj svoju ljubav dala!
Proklet bio trenut oni Kada drugoj srce dao, A i tebi, čedo moje, Kada više vjerovao...
XXIII
Ti ćeš lako s tugom proći I vesela opet biti, Nit' ćeš, zlato, u samoći, U kajanju suze liti.
Ta nevjera - crni grijesi - Trt' te neće, moja mila, Ta ti nikad i nijesi Meni, zlato, vjerna bila.
XXIV
Okreće se kolo lako, Zvučni cimbal mira ne da, Ruka ruku steže jako, Draga dragog milo gleda.
I ja dragu gledam mnogo, - Sa lica joj blagost grije; Ko bi ikad reći mogô Da u njojzi srca nije?
XXV
Kod mene će gozba biti; Izvrsno ću jelo spravit, Slatko će se vince piti I vesela mladost slavit.
Zboriće se šale krasne, Družina je odabrana, - Pjevaćemo pjesme jasne Sve dok svane zora rana.
Ne zakasni! Drage volje, Moja mila, dođi i ti; Da ti gozba prija bolje, U društvu će i on biti...
XXVI
Kad na gozbu dođeš meni, Budi ljepša od svih vila: Nek ti lice radost ljubi, A na tijelu šušti svila.
Pusti tvoje kose zlatne Niz ramena nek se gube; Nek ti živo oko plane, A osmjesi usne ljube.
Još na grudi cvijeće stavi, Cvijećem kiti taj grob mrtvi, Grob iz kog se samrt javi Tvom draganu - tvojoj žrtvi.
XXVII
Kô cvijet je srce tvoje: Tako nježan, blag i mio; Mnogi leptir pijuć slasti Na njemu je blažen bio.
I ja jednom dođoh cvijetu Da iz nježne pijem čaše, Al' ta čaša prazna bješe - Leptiri je isisaše.
XXVIII
Ja poletih sjajnoj zori, U zori mi sanci sjali; Ja poletih tebi, dušo, Al' tvoj sjaj mi krila spali.
Krila spali i pomuti Vječnom suzom oka oba, I sahrani sreću moju U provalu hladnog groba...
Tako tiče nebu prhne Kad jutarnji zračak plane, Pa pjevajuć slatku radost Gladnom kopcu u kljun pane.
XXIX
Magle plove; s golih grana Otimlju se suze drobne; Vjetar bije s daljnih strana I promiču tice kobne.
Vjetar bije s daljnih strana I promiču tice kobne; U tom vrtu s pustih grana Čujem jauk pjesme grobne.
Čujem kikot sudbe crne, Što kroz gustu maglu kreće: "Doć će opet pramaljeće, Ali tebi, tebi neće..."
XXX
Ti večernje, tiho zvono, S tvojim zvukom, što sad bludi, Moj duh, što je s jada klonô, Iz mojijeh nosi grudi.
Odnesi ga i utopi U srdašce čeda moga, Tu nek vječno krila sklopi Nad pepelom mrtvog boga. | |
| | | Katy Član
Broj poruka : 42297 Datum upisa : 01.01.2011 Lokacija : Srbija
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pet Jun 29, 2012 9:55 am | |
| ***
Igralo se more, a sad mirno spava; Blag, mirisan vjetrić na polja mu plava Sleće prepun tajne; Kao zlatna kruna - nad njim zlatna luna; A zvjezdice sjajne Na putima svetim trepereć zastaju, Pa mu tako milo nad valima sjaju.
I ljube ga svojim poljupcima dragim, I miluju blago sa željama blagim; I svu milost liju, U dubine tajne, gdjeno školjke sjajne Dragi biser kriju, I nad plavim kraljem, uz pjesmicu tiju, S anđelima zlatnim zlatan vijenac viju.
1901.
I sve što uzištete u molitvi verujući, dobićete.Proverite da li ste zaista dobar čovek. Pomozite onima koji vam ne mogu uzvratiti.Ako Kosovo nije naše, zašto od nas traže da im ga damo? Ako je njihovo, zašto ga onda otimaju? Ako već mogu da ga otmu, ne znam što se toliko ustručavaju? | |
| | | Katy Član
Broj poruka : 42297 Datum upisa : 01.01.2011 Lokacija : Srbija
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pet Jun 29, 2012 9:56 am | |
| ***
Na rumene usne tvoje Jedan ružin listak pao; Tu, pun čežnje, drhtao je I milu ti dušu zvao.
U njoj mu je sunce bilo, O njoj sanjô u samoći, I šaptao ime milo Duge dane, duge noći.
Ali zaman čežnja draga Kad mrazevi pred njom stoje: S tvojih usnâ oduva ga Dah studeni duše tvoje.
Ti vidjela nisi tade Kako tužno, bez pokoja, S tvojih usnâ mrtav pade Jadni listak - ljubav moja.
1901. I sve što uzištete u molitvi verujući, dobićete.Proverite da li ste zaista dobar čovek. Pomozite onima koji vam ne mogu uzvratiti.Ako Kosovo nije naše, zašto od nas traže da im ga damo? Ako je njihovo, zašto ga onda otimaju? Ako već mogu da ga otmu, ne znam što se toliko ustručavaju? | |
| | | Katy Član
Broj poruka : 42297 Datum upisa : 01.01.2011 Lokacija : Srbija
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pet Jun 29, 2012 9:56 am | |
| MIRTE
Kennst du das Land...
I
Hodite mi bliže, slavujići dragi, U toj miloj noći, dok se sanak blagi Nad šumicom vija, Da pjevamo zlatu što mi tople ruke Oko vrata svija - Nek u slavu njenu najmilije zvuke Sa bokeških brda blagi vjetrić njija.
U mirtama slatkim kraj plavog Jadrana, Pjevajte mi ruži koja nije brana, Kao čedna školjka Što u duši hrani biser koji nije Takô jad ni boljka; Pjevajte joj slatko, nek vam srce bije, Jer u njedru njenom proljeće se krije...
II
Mladi mjesec trepti pa te ljubi ti'o U rumena usta, u obraščić mio I, prepunan sreće, On ti zlatne ruže, što ih s neba brao, U kosice spleće, Šapće ti i strepi - kao da bi pao Na njedarca tvoja pa te k nebu zvao.
Ali tvoja ruka mene jače stisne, I mlađani mjesec, svrh šumice lisne, Blijedi i dršće... Ti mi svijaš glavu i žudnjama svijem Priljubiš se čvršće; Ja ti ljubim usne, slast ružica pijem, A nad nama bolno zlatni mjesec dršće
III
Nevine, kô čednost mile duše tvoje, Nad pločnikom našim male mirte stoje Pa s lako njišu; Cvijetići im bijeli slatku rosu piju I nečujno dišu, Kidaju se, trepte i nad tobom viju, Kô anđeli zlatni uz molitvu tiju.
Ja znam šta bi htjeli: na ružice dvije, Što ih tvoja ruka kosicama krije Na njedrima nagim, Da se redom sviju pa svu dušu sliju Sa mirisom blagim... Zar ne čuješ šapat, njinu tugu tiju? - Gle, od slatke čežnje oni suze liju...
IV
Tvoje mile ruke uzglavlje mi meko; S njih kroz granje gledam u nebo daleko, U zvjezdice jasne, U te zlatne ruže što ih nojca diže Iznad Boke krasne, I gledam san slatki sve bliže i bliže Sa grančicom krina kako meni stiže.
Ja bih tako, draga, preminuti htio Pod mirtama skromnim gdje šapuće ti'o Ovaj vjetrić mio, A spomenik cigli, pun milja i blaga, Ti da budeš draga, Pa dok sunce sjaje iznad ovih gora, Da mi humku krasiš ko Farneška Flora.
V
Otkud jarko sunce sad kad nojca brodi? To s dalekih šuma Artemida draga Sa nimfama hodi; Po obali mirnoj, vesela i blaga, Ona kolo vodi. Gle, nabrani hiton skriva njene prsi, A zlatnu joj kosu morski vjetrić mrsi.
Ne boj se, ne strepi, ona tebe neće. Artmida mlada - ona štiti cvijeće, Samo zloću mori, A u tebi, draga, sva je milost blaga I srce što gori, Srce koje ljubi, kô što ljubi ona Iz drage Elide mladog Endimjona.
VI
Noćne tice slute. Eto bura stiže, Na bedeme stare val se s valom diže, Lome se i pršte, A bedemi kruti, kô džinovi ljuti, Samo čela mršte, Niti čuju tamo gdje val bije jače, Na obali pustoj kô da nimfa plače...
Čuj, draga, sa mora sad se jauk hori! To se mladi mornar s vjetrovima bori - On bi dragoj htio Na obali pustoj što od bola cvili I umire ti'o... Al' bezdano more u nebesa srne, - Nad skrhanim brodom pište tice crne...
VII
Pred nožicam' tvojim, oborene glave Mirišu i strepe ljubičice plave, Kô da svaka moli: Poljubi me, draga, tvoj poljubac mio Moja duša voli - Svu miloštu slatku tu je gospod slio, Tu anđeo svaki posvećen je bio Kad je u raj htio.
A ti kô da čuješ šta cvjetići žele, Primičeš im lice i usnice vrele Pa te ljube redom I gledaju u te - uzdišući lako - Svojim suznim gledom. Al' mani ih, mani... Ja se, dušo, bojim Da ti slatku dušu ne ispiju tako Poljupcima svojim...
VIII
Kako li te ljubim, kako ti se divim, O šumice draga s izvorima živim, Kako ti se divim! Kô da u snu stupam sa pustoga kraja Na pragove raja, Pa veselo gledam u daljine svete Kako zlatna čeda sa trubama lete.
A najljepše čedo tu ružice bere, Pa mi ruže pruža i, prepuno vjere, Miloštu mi zbori - Veli samo za me, u vrtima svojim, Da ga gospod stvori. Pa me ljubi, ljubi, a ja blažen stojim Grleć zlatno čedo na grudima svojim...
IX
Poznô sam te davno! Od mladosti rane Tvoju milu sliku moje grudi hrane: Ljubičica blaga Na poljima rodnim pričala mi ti'o O tvom oku, draga, A u mom je vrtu jedan vjetrić mio U čašici krina s tvojom dušom bio.
Poznô sam te davno! Ja te svuda sreta': U proljeću zlatnom, u sunašcu ljeta, I kad nojca taji Ružâ miris mio, a sa neba ti'o Zlatni mjesec sjaji... Poznô sam te! Svuda tvoj lik me začarô... Gledajući u te bog je svijet stvarô.
X
A kuda se noćas po granama vereš, Ti derane mali, pa cvjetove bereš?! Gle, još si se svukô Pa na vjetru zebeš! Haljinu obuci Dok te nisam tukô, Pa se odmah kući, nevaljalče, vuci, Jer, tako mi kletve, šiba je u ruci.
Šta, ti mi se smiješ! Čekaj, zloćo mali, Znaćeš kako šiba po nožicam' pali! Ne krij se, znam gdje si! - Tako, moj si, lolo! A sad, mali goljo, Tu preda me lezi! Šta, ti imaš krila! Gle, luk, oštre strijele! O Ljeljo, o Ljeljo, vile te odnijele!
XI
Ne uzdiši tako, ljubičice plava! Gle, na mome krilu moja draga spava; Ne budi je tugom, U prisjenku mirnom spavaj i ti ti'o I počivaj s drugom. Ona ti je seja... Jedan anđô mio Iz zlatnog vas raja na zemljicu snio.
U čašici tvojoj slatka kaplja blista, U srdašcu njenom vjera, ljubav čista, I duša joj ista Kô listići tvoji: mirisna i blaga, I slatka i draga. Ona ti je seja, tvoja seja prava, - Spavaj, spavaj i ti, ljubičice plava...
XII
Slušaj, draga, šta nam priča vjetrić mio: Ja znam jedno mjesto, gdje jezero ti'o Plavi se i njija, A tu ruža jedna, mirisna i čedna, Na vale se svija, Pa noću, kad s neba pada rosa čista, Nad jezerom plavim kad mjesec zablista,
Kraj lijepe ruže jedan labud bdije Pa joj slatku dušu svojom dušom pije I od čežnje pati... I pošljednju pjesmu što u srcu krije On će ruži dati... I kad umre labud, on će živit jošte U toj slatkoj pjesmi vjere i milošte.
XIII
Oblačići dragi, kud vas želja goni? Ako ćete tamo, preko brda oni' Gdjeno pjeva slavlje, Onom zlatnom raju - mome rodnom kraju Nosite pozdravlje! Recite mu ti'o na počinku svome: O lijepi kraju, blago sinu tvome -
Njega nebo ljubi... Bog ga sebi zvao Pa najljepšu ružu iz raja mu dao, Kojoj druge nema; Pa sad s milim blagom - s milookom dragom On se tebi sprema, Da mu tvoje sunce milu ružu grije, - Da mu seji ruke oko vrata svije...
XIV
O, kako su slatki ovi časi tajni, Kad putuju duše do zvjezdica sjajni', Kad se srca griju, Pa, prepuna slasti, plamena i strasti, Svetom voljom biju, A noć tiho brodi, vjetrić mirte njija I cvijetove bijele ljubi i ispija!
O slatki trenuci, s kojim sada bdijem, Kô najdražeg blaga u dancima svijem Sjećaju se vas; I kad mladost mine, pa kad zima tine Moju bujnu vlas, Vama će se duša vraćat puna vjere - Da cvjetiće zlatne svom anđelu bere.
I sve što uzištete u molitvi verujući, dobićete.Proverite da li ste zaista dobar čovek. Pomozite onima koji vam ne mogu uzvratiti.Ako Kosovo nije naše, zašto od nas traže da im ga damo? Ako je njihovo, zašto ga onda otimaju? Ako već mogu da ga otmu, ne znam što se toliko ustručavaju? | |
| | | Katy Član
Broj poruka : 42297 Datum upisa : 01.01.2011 Lokacija : Srbija
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pet Jun 29, 2012 9:56 am | |
| O, PUTNIČE...
O, putniče iz daljine, Ako tvoje srce gine za ljepotom, koju niđe Niti pozna niti viđe, Za ljepotom koju samo Raj u sebi skriva tamo, A ti hodi I pohodi Moj lijepi rodni kraj.
Gle, što dosad gled'o nisi: Plava brda, sjajni visi, Podupiru nebo naše A pod njima ravne paše I lijepa mirna sela Pozdravljaju bistra vrela, A k'o laki, dragi snovi, B'jela jata - golubovi U zlatni se gube sjaj.
Ovdje, cv'jeće gleda na te, Tamo slatki zvuk se njija, A na ruže i granate, K'o pramenje snježno, blago, Leptirova jato drago Svoja laka krila svija - A do plavih vodâ oni', Kud pastirka stado goni, Pozlaćeni šumi gaj.
Svuda život! Svuda zdravlje! U topoli pjeva slavlje, Vjetrić struji i na krilu Zlatnim zrakom nosi svilu, A daleko r'jeka čista U širokom polju blista I k'o pozdrav drag i mio Njezin slatki šumor ti'o U mili te zove kraj.
O, lijepa zemljo draga, U tebi su sva mi blaga! U tebi je sreća moja! U tebi mi duh propoja! Pa do groba, tebe, majko, Tvoj će sinak ljubit' žarko, I u sreći, bolu tvome, Ti ćeš biti srcu mome, Sveti oltar, zlatni raj! I sve što uzištete u molitvi verujući, dobićete.Proverite da li ste zaista dobar čovek. Pomozite onima koji vam ne mogu uzvratiti.Ako Kosovo nije naše, zašto od nas traže da im ga damo? Ako je njihovo, zašto ga onda otimaju? Ako već mogu da ga otmu, ne znam što se toliko ustručavaju? | |
| | | Katy Član
Broj poruka : 42297 Datum upisa : 01.01.2011 Lokacija : Srbija
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pet Jun 29, 2012 9:56 am | |
| U PROLJETNOJ NOĆI
Dušo moja, ti ne tuži tako! Evo noći, evo slatke tajne! Veselo se vijni i uznesi Plavom nebu u zvjezdice sjajne.
Budi tica što se diže letom I raj slavni na visokoj grani; Pa od bola, od sudbe i ljudi Ti se, dušo, svetom pjesmom brani!
Sad, kad nojca dragom cv'jeću slazi Na razgovor i na slatko bdenje, sad, kad Gospod umrlim se javlja, Dušo moja, slavi vaskrsenje.
Zaboravi da si ikad bila U mukama, jadu i oluji; Utri suze, vijni se, poleti, - Na pjesmicu zovu te slavuji! I sve što uzištete u molitvi verujući, dobićete.Proverite da li ste zaista dobar čovek. Pomozite onima koji vam ne mogu uzvratiti.Ako Kosovo nije naše, zašto od nas traže da im ga damo? Ako je njihovo, zašto ga onda otimaju? Ako već mogu da ga otmu, ne znam što se toliko ustručavaju? | |
| | | roberta_bg Član
Broj poruka : 23353 Datum upisa : 23.12.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon Jul 02, 2012 7:10 pm | |
|
PROLJEĆE
Gle krasote, gle ljepote Što se sada stvori! Gle kako se ljupka, mila Tica pjesma hori.
Pupoljci nam sa svih strana Svoje glave dižu, A mirisi raznog cv'jeća U grudi nam stižu.
Ljubičica krasna, mila, Širi liste svoje, A slavujak kod nje stao, Umiljato poje.
Čelica nam laka, hitra, Oko cv'jeća l'jeće, Proljeće je milo došlo, Mirovati neće.
Zabruj'o je već i potok Studeni i 'ladni, Vesel'te se sada i vi, Siromasi jadni.
Radostan je sada pastir, Pa uz frulu svira, Oko njega milo stado, Pa travicu bira.
Ratari se sa svih strana Žure svojim ralom, - Sada ima i leptira, Blago Niki malom! -
Doletjela hitra lasta, Kroz zrak se vijuga, Ponosito stao slavuj, Gleda je iz luga.
Hvala tebi, mili Bože, Na ovakom daru! Još Srbinu uz proljeće Pošlji slavu staru!...
1887.
| |
| | | roberta_bg Član
Broj poruka : 23353 Datum upisa : 23.12.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon Jul 02, 2012 7:10 pm | |
|
BOG SE SMILOVAO
Tiha noć je, zvijezde trepte, Među njima mjesec sjajni; Na sve strane proljetnoga Širi s' cv'jeća miris bajni.
Sva priroda stišala se, Svaka duša mirno spava, Samo tamo jednu sobu žižak slabi osvjetljava.
U sobici tužna majka Pokraj svoje šćerke kleči, Boga moli da s' smiluje, Da joj šćerku izliječi.
Bog milostiv smilova se, Pa podiže šćerku bonu. Od radosti velje majka Na zemljicu doli klonu.
A više nje šćerka stade, Poljupcima majku osu; - I zorici bilo drago, Pa na prozor zračak prosu.
1887.
| |
| | | roberta_bg Član
Broj poruka : 23353 Datum upisa : 23.12.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon Jul 02, 2012 7:10 pm | |
|
PROLJETNA ZORA
Tihi vjetrić grane kreće, Po livadi rosa pala, Sa istoka mila zora Zrakom nas je obasjala.
Sva priroda pozdravlja je, Raduje se njenom baju, A hvalu joj male tice Sa umilnom pjesmom daju.
Šarni leptir popaja se Sa ljubice sjajne rose, A čelice hitre, lake U košnicu meda nose.
Carić mali na grančici Od veselja sve skakuće, Jer krilca mu ona mala Obasjat' će sunca luče.
Podigle se mile laste, Pa u čistom zraku l'jeću, Katkad opet spuštaju se, U potočić kril'ma kreću.
B'jeli janjci po poljani Igraju se, travu pasu, A uz frulu pastir svira, Veseli se zore krasu.
Oh, zorice divna ljetna, Ko te takvu nama stvara?! Niko drugi, nego onaj Što nam šalje svakog dara!
1887.
| |
| | | roberta_bg Član
Broj poruka : 23353 Datum upisa : 23.12.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon Jul 02, 2012 7:10 pm | |
|
SRBINU
Neka zima čini čuda, Nek rasiplje snijeg svuda, Proljeće će doć'.
Neka nebo magla prati, Sunašce će zasijati, Ružičasta moć.
Priroda će opet tajna Raspučiti njedra sjajna, Darivat' nam med.
Zabrujaće potočići, Zamirisat' baj-cvjetići Svuda upored.
Pa nek zima čini čuda, Nek rasiplje snijeg svuda, Proljeće će doć'.
I patnika, sirotana, Koga gone sa svih strana, Neće satrt' noć.
Ne malakši bolom, jadom, Već se uzdaj čvrstom nadom U božju pomoć!
U Mostaru, 29. decembra 1887.
| |
| | | roberta_bg Član
Broj poruka : 23353 Datum upisa : 23.12.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon Jul 02, 2012 7:11 pm | |
|
ZVIJEZDA JATO
Tiha noćca nastupila, Poče blago širiti se, Nebo plavo, bez oblačka, Stade zv'jezdam' kititi se.
Gledao sam kako milo Svaka svoje zrake daje, Al' sam gled'o najradije Jato od njih, što tu sjaje.
Uporedo sve su stale, Vođa im je prva bila, Pa su nebom putovale Šireć' svoja zlatna krila.
Tad pomislih: mili Bože, Srbadija kad će tako, Poći skupa? A odgovor: - Kad neslogu sprži pak'o...
U Mostaru, 1. novembra 1887.
| |
| | | roberta_bg Član
Broj poruka : 23353 Datum upisa : 23.12.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon Jul 02, 2012 7:11 pm | |
|
NA GROBU MILE MI SESTRE
Milina se bješe razavila, Sa cvijećem se gora okitila, Priroda se zaodjela bajom, Proljeće je obasjalo sjajom: - Kad se đenuh ja sa tobom tamo Da mirisom grudi napajamo, Da slušamo potočića zuja I glas ljupki umilnog slavuja. Mi iđasmo. Bješe danak svanô, Zrak sunašca na cvjetiće panô, A po njima rosica se blista - Ljubljaše im rumenoga lista. Ti s' ih brala, ao ljuta rano! - A veselo ja te gledah stanô; Ti kitice savijati uze, Pa niz lice padoše ti suze. "Šta je sestro? Što ti srce para I na oku suze ti otvara? Šta je sestro?" - ja ti rekoh tako... Ao crna, ao hladna rako!
"Vidiš kitu ovog šarnog cvijeća, Što je dobih na dar od proljeća? 'Vaku kitu više nikad neću Ja ubrati... Aco, umrijeću, Jer mi bolja moje grudi muči - Grka bolja, grka poput žuči. Svaki dan mi moje tijelo slabi, Skoro će me smrt crna da zgrabi". To mi reče, a to se ispuni. Šesnaes' godina živila si puni', I eto te sada zemlja krije, Crni "kordun" na krstu ti s' vije. Sa vijenca, što te mrtvu krasi, Sićani mi sad dolaze glasi Od listića veće požućeli'. Kô da jedan sad mi od njih veli "Ta ne tuži, zaman tugovanje, Grobnica je svakom vječno stanje. Ko se rađa taj mrijeti mora: Bio sirak il' iz carskog dvora, Zagrliće svakog ledna smrti, U pepeo žiće mu satrti. Ništa stalno na svijetu nije: I sunce će jednom da se skrije, Kroz vijekove sve će biti tama; Zvjezdice će ostati bez plama. Bog je vječan, a ostalo što je - To vijekovi u nestanak broje. Seka t' spava, probudit se neće; S anđelima dušica joj lijeće".
Još na grobu zborit bih ti stio, Al' sunašca zračak se već skrio; Pomrčina, eno, širi krila, Po obzorju svud ih je razvila. Zbogom, sele, ja odlazim sada. Spavaj mirno, sestro moja mlada!
1887.
| |
| | | roberta_bg Član
Broj poruka : 23353 Datum upisa : 23.12.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon Jul 02, 2012 7:11 pm | |
|
LJUBIM LI TE?
Ljubim li te, il' su glasi Pjesme moje pusta varka? Ja te ljubim, srpsko čedo, Iz ljubavi ognja žarka.
Zori, kada jutrom sviće I purpurni plašt svoj širi; Lahoriću, kad nestašno Kroz ružice male piri;
Zvjezdicama, tihom noći Kad pojezde u visini; Slavujiću, kada sjetan Priželjkuje u tišini;
Potočiću, bistrom vrelu, Neka gorom, doljom glasi; Čistoj rosi, što krunicu Mirišljavog cvijeća krasi;
I tičici, kad pjevuši Vijući se lakim letom; - Svemu velim da te ljubim Vjerne duše vatrom svetom.
1887.
| |
| | | roberta_bg Član
Broj poruka : 23353 Datum upisa : 23.12.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon Jul 02, 2012 7:12 pm | |
|
U SLAĐANOM GLASU...
U slađanom glasu tvome Sami anđ'o milja zbori; A u oku premilome Plamen svetog raja gori.
Toplim žarom toga plama Ja slabačke zgr'jevam grudi; - Zagrljeno milinama U sreći se srce budi...
Porušeni dvori nada U duši se opet dižu; Mjesto tuge, bola, jada Ružičasti sanci stižu...
Kako su mi topla krila, Oh, kako se kr'jepi žiće! K'o čelica kada mila Spusti krilo na cvjetiće.
Oh, pa hodi, rajski stvore, Da plamenom oka tvoga Snažim dušu, dižem dvore Porušenog nada moga...
1887.
| |
| | | roberta_bg Član
Broj poruka : 23353 Datum upisa : 23.12.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon Jul 02, 2012 7:12 pm | |
|
NA MJESEČINI
Zvjezdice se nebom zlate, Među njima mjesec plovi, A po kuća cijela sela Svijetle se svuda krovi.
Po šumici glasak bruji, Tičice ga mile daju, A bubica sitna zuji Po mjesečnom leti sjaju.
Pirka vjetrić sa svih strana Pa cvjetiće zalelija, A duša se moja mlada Rajevanjem tu napija.
Tu sam sio na travicu, Kraj potoka, meka, bajna, Uz'o sitnu tamburicu, Pa uživah svijeta sjajna.
Uzdahn'o sam dva, tri puta Pjevajući prošlu slavu... Tamburicu milu spustih, I podigoh nebu glavu:
Kumovsku sam slamu gled'o, Zv'jezde gled'o kako sjaju, I bac'o sam, srpsko čedo, Pogled svakom neba kraju.
Zamislih se: ko to tajno Krasno, plavo nebo stvori? I sa milim da se bajno Zvjezdicama blista gori?
Ko sunašce žarko dade, I one mu zlatne zrake? Tu prirodu ko sazdade I miline prosu svake?
Tada mi se izdaleka Nešto milim glasom javi: Bog sve stvori - i čovjeka - Njega ljubi, njega slavi!
Ja se trgoh - glasak čujem - Pa sa strahom prošaputa': Tebe ljubim, tebe štujem Neizbrojno, Bože, puta!
1887.
| |
| | | roberta_bg Član
Broj poruka : 23353 Datum upisa : 23.12.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon Jul 02, 2012 7:15 pm | |
|
TICI U ZATVORU
Gledam tebe, tico mala I skučene tvoje dvore, Pa se pitam: kako ti je Bez tvog druga i bez gore?
U tavnome sjenu kruga, Gdje se bol i tuga slama, Zar ti srce jošte živi Milim glasom u pjesmama?
Lahki polet tvoga krila Svezala je žica pusta; Mjesto gore nad glavom ti Tvrdih žica mreža gusta.
Izumrli slatki časi Kad se ono sunce rodi, Ti sa grane pozdravljaš ga Slatkom pjesmom u slobodi.
A sad tude, u zakutku, Međ' zidinam' mračnog dvora, Niti znadeš kad je veče Ni kad sunce budi zora.
Ista uvijek tavna sjenka Na žičani dvor ti slijeće, A ti pjesmu milu pjevaš Kô da j' srce puno sreće.
Ko mi može pjesmu uzet Što potiče iz mog srca, Sa plamena mog ognjišta, Na kom nadom vrije krvca?!
Ko mi može pjesmu uzet Kad ljubavi izvor tekne, Po talasi mog izvora Moja pjesma da zajekne?!
Lanac! Gvožđe! Lomno tijelo Malaksaće u tom bijesu, Duh moj čili slobodan je, Misli moje slobodne su.
Što god živi izumrijeće: Neko s tugom, neko sladom; Ja ću s pjesmom na ustima, A u srcu vrelom nadom.
1888.
| |
| | | roberta_bg Član
Broj poruka : 23353 Datum upisa : 23.12.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon Jul 02, 2012 7:15 pm | |
| PJESMA
Šta je pjesma? - Iskra sveta, Iz ljubavi što j' začeta, Da nam kratki sladi vijek.
Šta je pjesma? - Moćna sila, Iz milosti što s' razvila, Da nam tuzi pruža lijek.
Šta je pjesma? - Trunak raja, Kojim bolnik, sred očaja, Blaži, guši teški jad.
Šta je pjesma? - Slatko piće, Što nam slabo krijepi žiće, Duši stvara sveti nad.
U Mostaru, 15. decembra 1888.
| |
| | | roberta_bg Član
Broj poruka : 23353 Datum upisa : 23.12.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon Jul 02, 2012 7:15 pm | |
|
NEMILOSNOM BOGATAŠU
Popô si se sred milina, Dvor ti zlato, svila krasi; Bogataš si od davnina - Al', čovječe, prašina si.
Sirotinja tuži, cvili, U jadu joj teku časi; A ti ležiš u toj svili - Al', čovječe, prašina si.
Do ušiju dopiru ti Sirotinjske muke glasi; Ti prezireš taj glas ljuti - Al', čovječe, prašina si.
Ti je goniš, a ne vidiš Kako suzom lice kvasi; Ti si silan, ti s' ne stidiš - Al', čovječe, prašina si.
Zamalo ćeš, oj smrtniče, Na svijetu tako biti, Zamalo ćeš, oj smrtniče, Jer ć' i tebe zemlja skriti.
Preminuće sva milina, Ostavićeš svoje dvore; I oni će bit prašina, Vremena će da ih sore.
Imaj srca! Budi čovjek! Nek te djela dižu svude, Pa ćeš tako živit dovijek' - I kad tijelo prah ti bude.
U Mostaru, 16. novembra 1888.
| |
| | | roberta_bg Član
Broj poruka : 23353 Datum upisa : 23.12.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon Jul 02, 2012 7:15 pm | |
|
MATI
Mati, mati, mila mati, Oh, da mi je samo znati Moju ljubav iskazati Prema tebi što mi sja! Vidjela bi da j' vrelija Od sunašca štono sija, I od suze da j' čistija, Od ljubice nježnija.
Ali, opet, nije tako Uzvišena, bujna, jaka, Vrela, topla, silna, žarka, Majko moja milena, Kao što s' u tvojih grudi Prema tvome sinku budi, Bez prestanka gdje mu rudi Sreće zora rumena.
Pa šta ću ti, mila mati, Za tu svetu ljubav dati? Kakvim će te darivati Darom dobri sinak tvoj? Kako tebi da isplati - Oh, da mu je samo znati! - Mila moja, dobra mati, Oko njega truda znoj?
Oh, čujem ti riječi mile: "Nagrada mi sva je, sine: Čini dobra i vrline, Vjeran budi rodu tvom! Čuvaj jezik, vjeru svoju, Za nju gini i u boju - Nek guslari slijepi poju O tvom djelu junačkom!"
Pa ja ti se kunem, mati, Da ću ime čuvat znati; Kunem ti se nebom, mati, I svom mukom roda mog: Do posljednjeg dana, trena Da ću kao kruta stijena Stati čela uzgorena Na braniku doma svog.
U Mostaru, 23. oktobra 1888.
| |
| | | roberta_bg Član
Broj poruka : 23353 Datum upisa : 23.12.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon Jul 02, 2012 7:16 pm | |
|
NA STRAŽILOVU
Koliko puta tebe pohodih mišlju mladom I ljubljah tvoja mjesta miline rajske puna! U sanku kol'ko puta šetah se tvojim hladom I slušah slatke pjesme iz tvojih gustih džbuna, Štono ih male tice, kazujuć radosti svoje, Veselo poje!
Ali i na javi pohodi tebi, evo, Sin kršne Herceg-zemlje, oj goro puna slada, Gdjeno je mlađani Branko najslađe pjesme pjevô I gdje mu zlatni spomenik u slavi blista sada, Spomenik koji, ako vrijeme jednom sruši, U srpstva neće duši.
Oj druzi, braćo mila, dignimo pehar gori Žarkog i ljupkog vina - što nam ga Srijem dava, Kliknimo jasno skupa, neka se do neba hori, Neka po Stražilovu zašumi cvijeće i trava: Slava ti, Branko, slava!
Na Stražilovu, 1888.
| |
| | | roberta_bg Član
Broj poruka : 23353 Datum upisa : 23.12.2011
| Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon Jul 02, 2012 7:16 pm | |
|
OJ POTOČE...
Oj potoče, što si tako Sjetan, tužan, bolan jako? Radosti ti minô roj. Tvoje lice bješe prije I krasnije i milije, Veseliji žubor tvoj.
A sada te, oj potoče, Kao golo to siroče, Obuzela tuga, vaj; Ti si tužan: tvoja dola Ostala je pusta, gola, Ne miriše već joj kraj.
Uzvehnulo tvoje cvijeće, Oko njega ne oblijeće Sitnih čela skladan roj; Zaćutao slavuj lugom, I on jadi s tobom - drugom, Umukô mu slatki poj.
I nebo se promijenilo: Nije više tako milo, Oblak krije sunčev sjaj. Vihor bjesni sa svih strana, Pa uvelo lisje s grana U daleki nosi kraj.
Sve je tužno... Oj potoče, Ostao si kô siroče, Al' ne gubi blagi nad: Opeta će doć proljeće, Zamirisat tvoje cvijeće, Tvoje duše milje, slad.
1888.
| |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Aleksa Šantić | |
| |
| | | | Aleksa Šantić | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| |