Aleksa Šantić

First topic message reminder :

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu "Emina" :


Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet' neće

POSLE OKOVA



Stresli smo sa ruku lance zveri slepe,
Sad hvatamo voljno za rala i brane -
Okrešimo gnjile i kržljave grane,
Nek' plodovi sinu svi do krune lepe!

Sad su naših duša razdrešena krila -
Poletimo njima na vrhove dela,
U lovore svetle više zlatnih vrela,
Da bi svaka zlatna k'o luč zore bila!

Sad ne krije naše oči bede tama,
Pa k'o verni stubi svog doma - svog hrama,
Svi motrimo budno gde nam brodi brode!

Neka hrle žalu bez leda i snega,
Onamo, gde večno pesme zvone s brega,
Visoko, pod zlatnim palmama slobode!

SPOMEN
Gospodinu potpukovniku Živ. J. Rankoviću,
komandantu 14. pešad. puka
i komandantu mesta.



Svi oni što su svetlilo naših dana
I naše radosti vrelo,
Što su u buri samrti i megdana
K'o bura stupali smelo:
U hramu moga srca i duše moje,
K'o svete ikone stare,
U odblescima zlatnih kandila stoje
I večno trepte i zare.
I Tvoj lik časni u njihovom okviru
Svetli se, greje i krepi;
I njemu, evo, tople psalme uz liru
Ja pevam, Junače lepi!

PESMA JEDINSTVA



Ja sam Srbin, ja sam Hrvat i Slovenac -
Tri imena ova tri su svetla vrela,
Gde mi duša pije žar za nova dela,
I rodu i brastvu plete smerni venac.

Ja sam sretan ove što doživeh dane,
Kada braća s braćom na bregove hrle -
Kada se u suncu svog jedinstva grle
Velikoga stabla tri velike grane.

S krovova se naših digla mora tavna,
Po njima se zvezde prosule pa gore -:
S Dušanovom krunom, k'o jabuka zore,
Tomislavova se rađa kruna slavna.

S Adrije i Soče, sve do Vardar-vode,
Jedna pesma grmi radosna i sveta -
Više nema aga, harača ni kmeta,
Svrh koliba šušte hrastovi slobode.

Sve kliče. I širom otadžbine cele
Jedna Mis'o leti razvijena stega,
I eno, sa svakog timora i brega,
Na nju ruže siplju oreade bele.

Blagoslovi, Bože! Nek' na naša vrata
Svako jutro s pesmom anđ'o brastva stupa,
I pričesti svešću iz nebesnih kupa
Svakoga Slovenca, Srba i Hrvata!

PESMA U SLAVU ALEKSANDROVA
PRELASKA PREKO DRINE



Ognjišta rodna! Palite zublje i luče,
Neka sve greje vaskrsnih vatara plam!
Odoru Carsku nek' cela Bosna obuče
I bude radosti hram!

Vi pevci stari, sugleste zvonke strune -
Pesama vaših svan'o je svetli god!
Kraj bistrih vrela, gde šume hrastova krune,
Skupljajte veseli rod!

Hiljadu cura s hiljadu zornih momaka
Nek' igra oro, i nek' se kola splet
Poljem talasa, k'o venci rumenih maka
Uz belih ljiljana cvet!

Vaskrsni vedra, ti krčmarico Janje,
I toči kupe! Silni je Marko živ!
Gle, zlatnu utvu, kroz gusto jelovo granje,
Hvata mu soko siv!

Uz koplje šarac nogom kopa, i rže,
U krvi leži Musa k'o srušen brest,
A stara Nerodimka teče sve brže
I nosi radosnu vest.

Prsk'o je balčak grubog Dželata s Rajne,
I survao se habzburških barbara tron!
Srbija sinu! I evfo s Avale sjajne
Sa žezlom doleti On!

On, Or'o beli, što, s ognjem dugina venca,
Iz katakomba, gde veje samrtni sneg,
Izvede Srba, Hrvata i Slovenca
Na sjajni sunčani breg.

S vrhova svojih On Cara nosi nam trube,
Sve zore bele, barjake, pesme i klik.
U vis dižite decu, vi majke i ljube,
Nek svetli vide Mu lik!

S doksata svijeh i kutnjih pragova neka
Ospe Ga cveće i naših duša sjaj!
Nek' zvona zvone i gromka topovska jeka
Prolama svaki kraj!

On danas nama sva blaga pruža, i ključe
Kapija slave, plodove truda svog!
Ognjišta rodna, palite zublje i luče,
Jer njega šalje nam Bog!

Ura, Ti večni, u zore plaštu sjajnom!
Vladaj i sretno na krmi Bratstva stoj!
Sav narod, s pesmom, s vatrom i verom trajnom,
Slediće korak Tvoj!

MOJA KOMŠINICA



Ima neko doba sve me čežnja mori,
Sve mi nešto srce uzdiše i gori;
Pa ti nemam, brate, ni mira ni stanka,
Nego duge noći ja bdijem bez sanka
I stišavam srce i njime se mučim,
Pa do zore tako pameti ga učim;
Ali ludo srce ne čuje šta zborim,
Nego me sve pati udarima gorim,
I dršće i strepi, kao list sa pruta,
I zove me tamo odmah preko puta,
Pod širokim dudom od stoljetnih dana
Gdje kućica stoji krečom okrečana,
Pa kô da su vjetri snijeg nanijeli -
Spram jarkoga sunca ona se bijeli,
A noću, kad jasna mjesečina grane,
Pod širokim dudom sva treptati stane...
Tu je, tu je ono što mi srce mami,
S čega noću bdijem do u osvit sami, -
Tu je ono blago, ljepota Mostara,
Kunem vam se, ljudi, svijem na svijetu,
Što je bistre rose na gorskom cvijetu,
Niko ne bi mogô naći kapcu jednu
Tako milu, sjajnu, i čistu i čednu!
Kunem vam se, otkad jarko sunce grije,
Zapamtio niko 'nake oči nije;
Lijepe i mudre, svijetle i crne,
Pune žive vatre gdje mi duša srne!
I kunem se, što je đula i behara,
Sve bi svojim licem zastidila Mara, -
Pa još kosa meka, ona kosa vrana
Bi mehlemom bila i najljućih rana!...
Od jutra do mraka s prozora je gledim,
Pa uzdišem tako, čeznem i blijedim,
A majčino blago posluje i radi,
U široku sofu žuti šeboj sadi,
Do šeboja đurđic i karanfil mio,
Uz crveni karanfil fesliđen se svio,
Pa kad vjetar duhne kroz murvine grane,
Marinim cvijećem mirišu sve strane.
Sad je vidim, eno po tananu platnu
Na đerđefu lakom veze granu zlatnu
I uz sitni vezak, na doksatu, slaže
Onu milu pjesmu što je srce kaže:
"O, sunašce jarko, svom smiraju pođi!
O moj dragi, ti mi pod pendžere dođi!"
Pa put neba često mili pogled pusti,
Ko da jedva čeka da se veče spusti...
Pa još, bolan druže, kad nedjelja svane,
Na avlijska vrata kada Mara stane,
Bih, tako mi boga, adžamija posto,
U mehani pio i bez groša osto!
Jer, da samo vidiš, u lijepe Mare,
Kakve li su, puste, dimije od hare!
Kakva li je na njoj talasija tkâna,
Što joj njedra krije sa dva đula râna!
Kakav li je onaj nad povijom vranom
Crven fesić pusti sa biserli-granom!
Pa da čuješ jošte zveket zlatnih grivnâ
Kad naranču žutu baci cura divna,
I da vidiš osmjeh i slatka joj usta,
Bi i tebe s majkom rastavila pusta!
Pa još one oči što svu milost nude! -
Blago onom čija vjerenica bude!

MOJA NOĆI...



Moja noći, kada ćeš mi proći?
- Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
- Nikad!
Moja srećo, kad ćeš mi se javit?
- Nikad!
Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit?
- Nikad!
Moja draga, kad će naši svati?
- Nikad!
Moja suzo, kada ćeš mi stati?
- Nikad!

NOĆ U BOKI



Herceg-Novi ćuti... Tek s Tvrtkova grada
Iz bršljana svelog, pun bola i jada,
Sveti glasak zvoni...
Da l' to dobri anđô nad mogilom nada
Blage suze roni?
Il' ranjeno tiče u tu nojcu crnu
Sa počinka svoga sa cijukom prhnu?

Ne, ja znadem glasak što se bolom kreće:
To lovćenska vila na ruine sleće
Pa ih suzom kvasi.
Za zlatnijem dobom, što se vratit neće,
Zlatne trga vlasi
I cjeliva bršljan - cigli vijenac sveo,
Na razvali kralja što se tužan spleo.

O, KUDA STREMIŠ, MOJA ŽELJO LAKA?



O, kuda stremiš, moja željo laka,
Kô zlatan leptir preko mirnog dola?
Zar ne znaš tamo da je ruža svaka
Umrla davno od mraza i bola?

Misliš li: i sad veselo leprša
Lagana ševa, u jutru i veče,
Nad bistrom vodom, sa visokog krša
Što doli pada i u ravan teče?

Misliš li: tamo, u odlasku naglom,
Slušaćeš pjesmu plavooke Lade,
Da nikad nećeš dršćati pod maglom
Na hladnom kamu, kô sirak, bez nade?

Il' misliš tamo, u valima burnim -
U tom svijetu, da te dobro čeka,
I da ćeš tako pod nebom azurnim
Provesti vijek bez suze, leleka?

Ne idi!... Tamo nema ni boravka!
Proljeće žarko umrlo je davno...
Pod mraznim nebom smrznula se travka,
A vjetri zvižde kroz prodolje tavno.

Kô slaba tica, u vrtlogu tome
Gdje ljudi žive salomićeš krila;
Vrati se, vrati zavičaju svome,
Vrati se srcu, tu gdje si i bila!

Il' slušaj! tamo gdje, pun hladnog inja,
Gust bršljen trepti i uvela trava.
Gdje vjetri tuže sa suhog rastinja,
Tu moja majka spava, mirno spava...

Na njenoj humci, gdje sam dugo plakô,
Anđeo čuva struk bosiljka meka...
Tu ostaj vječno! Tu je dobro svako -
Tamo te ljubav i svo blago čeka...

SJENKE



I

Sunce spava, zrak se krije,
Ispod neba magle brode;
Hladan vjetar drvlja bije,
Galeb pišti s mutne vode.

Umrli su vedri dani,
Umrle su pjesme jasne,
Umro cvijetak na poljani, -
Gle, i nebo mre i gasne.

I ti, jadno srce moje,
Umrlo si, izdahlo si;
Bolni izdah, dušu tvoju,
Hladna jesen vjetrom nosi...

II

Ja te gledam... Kroz tu tamu
Što je mutna jesen svija,
Gledam tvoju sliku samu
Što mi jadnu dušu vija.

Vidim tvoje vito tijelo,
Gustu kosu, slatko lice;
Vidim tvoje grlo bijelo,
Tvoje oči, trepavice.

I srce ti vidim kobno,
Pustoš gdje se zmije roje,
I gdje demon kliče zlobno
Nad razvalom sreće moje.

III

Klela si se, a ja bijah
Pun radosti i pun nada,
Pa željano ruke svijah
Oko tvoga tijela mlada.

Klela si se lijuć suze...
Ja vjerovah, ah, vjerova',
Pa iz tvoje ruke uze'
Čašu jada i otrova.

IV

Ne vraćaj se nikad više,
Nikad više srećo moja;
U mom srcu nećeš naći
Kutak mira ni pokoja.

Nećeš dignut mrtve snove,
Vedru radost da me prati;
Tvoj zagrljaj nikad više
Ne može mi mira dati.

Zalud sunce pustoš grije,
Tu ne sinu cvjetno doba, -
Ko oživlje hladnu žrtvu
Pod mramorjem hladnog groba?

Kô prelomljen bor u gori,
I ja tako trajem dane;
Zalud sine pramaljeće -
Bor ne širi lisne grane.

V

Nebo hladno, sunce hladno,
Cvijeće svelo, žubor stao,
Kô nevoljno čedo jadno
Žuti listak s grana pao.

Tužno šumi, kô da ište
Mrtvu sreću proših dana,
Al' nad njime vjetri vrište
I gavrani grakću s grana.

Tako pade vjera moja.
I nju jesen mrazom tače,
Pa sad svela bez pokoja,
Na tvom hladnom srcu plače...

VI

Igranke će skoro biti,
Jesenje su duge noći;
Sve će cure kolu doći,
Moje čedo dođi i ti.

Dođi, dođi i povedi
Razdragano kolo lako,
I u srcu nosi pakô
I lukavo mene gledi...

VII

Pričala mi ruža svela,
Koju si mi nekad dala,
Nasred tvoga njedra bijela
da je jedne noći stala.

Pričala mi da je neko
Milovao tvoje vlasi,
Sve do zore da je tekô
Slatki šapat, slatki glasi.

Pričala mi kako ti je
I poljubac neko iskô,
I ručice tvoje dvije
Strasnom snagom da je stiskô.

A ti nisi znala drugo
No poljubac slatki dala,
Grlila ga dugo, dugo
I svojom ga dušom zvala.

Pričala mi ruža svela...
A ja ružu plamu dadoh,
Crnu slutnju zbrisah s čela
I preda te opet padoh.

Ja te željno srcu stisnu'
I ljubih ti oči vrele,
Nit' čuh kad moj anđô vrisnu
Nad pepelom ruže svele...

VIII

Ne vjerovah da u sebi
Nebo skriva svjetlost raja,
A kad stupih bliže tebi,
Ja se kajah, ljuto kaja'.

Jer kad spazih oči tvoje,
Ja pred tobom s vjerom staja',
Moje srce pjevalo je
Pred dverima svetog raja.

Ne vjerovah ni u pakô,
Al' mrak vidjeh srca tvoga,
Pa sam plakô, ljuto plakô
sa nevjere - pakla svoga.

IX

I sad pramen kose tvoje
Na svom srcu vjerno hranim,
I od crne svoje jave
Obmanom se crnom branim.

I u gluho, notnje doba,
Kad gorčinu jada pijem,
Nad pramenom kose tvoje
Zaostale suze lijem.

X

Pobjedilac kralj sam bio,
Ti mi bješe vlast i sila,
I u kruni alem mio
Ti si samo, ti si bila.

Za te stupah posred boja,
Za te dadoh more krvi,
Al' nevjera crna tvoja
Sa glave mi krunu smrvi...

Tad s kajanjem duše svoje
Preda me si tužno klekla:
Tvoje tijelo drhtalo je,
A niz lice suza tekla.

"O, oprosti, o, oprosti!"
Molila si tužna, jadna,
A ja mrtav od žalosti
Stajah kao stijena hladna...

XI

Tvoje male ruke bijele,
Koje su mi vijenac plele
I pružale na sastanku
bijelu ružu mirisanku;
Tvoje ruke, cvijete mio,
Na koje sam nekad lio
Od radosti suze vrele, -
Tvoje male, ruke bijele
Sada su mi pokoj dale:
Raku su mi iskopale!
U raku sam hladan legô,
Hladnom rukom grudi stegô,
U grudima ljubav svoju,
U ljubavi sliku tvoju,
Dušu tvoju, srce tvoje -
Crnu raku smrti svoje...

XII

Kad u gluho bude doba,
Ja ću ustat iz svog groba,
Pa ću tebi usred noći,
Na sastanak opet doći.

Zagrliću tvoje tijelo;
Tvoje kose, lice bijelo,
Tvoje oči, grlo krasno
Ja ću ljubit, ljubit strasno.

Pričaću ti bajke nove,
Vjernost, ljubav, slatke snove,
I sve drugo što će znati
Tvome srcu sreće dati.

Pa ću plavim cvijetom jednim,
Što na humkam' niče lednim,
Iz pepela što se budi,
Zakititi tvoje grudi.

A kad sine zora vedra,
Trgnuću se sa tvog njedra:
Put do groba suzam' rosit
I u srcu kletvu nosit.

XIII

S grobova se ploče dižu,
Mračne sjenke gori stižu,
I pod tamom noći mrtve
Skupljaju se hladne žrtve,
Pa se viju, jure, lete;
Magleno se kolo plete,
Poskakuje smrtno roblje,
Potresa se hladno groblje, -
A uz tresak muklo poje
Tamni kostur sreće moje.

XIV

Spram blijede mjesečine
ja ti gledam sliku krasnu,
Gledam tvoje oči mile
I u njima sladost strasnu

Spram blijede mjesečine
Stara mi se ljubav budi,
Pa na usta sliku mećem,
I ljubim ti slatke grudi.

Ah, te grudi u kojima
Mjesto neba, mjesto boga,
Dželat stoji i sa ruku
Briše krvcu srca moga.

XV

Ti mi bješe anđô pravi
I rajske mi pruža dare, -
I pred moje oči stavi
Ružičaste naočare.

Ja sam kroz njih blažen gledô
Na svijet, ljude, i na stvari,
I na tebe, milo čedo, -
Al' spadoše naočari...

I ja vidjeh: avet niska
Gdje poda mnom kopa zjalo,
I otrovnim zubom griska
Tvoje meko srce malo.

XVI

"O, smiluj se! Preklinjem te,
Nemoj nikom tajnu reći!"
Ne kidaj se, čedo drago,
Ja ću tajnu u grob leći.

U grob hladni, kog si sama
Iskopala, čedo moje,
U duboki, grob bezdani,
Tu, u jadno srce svoje.

XVII

Usamljeno tiče malo
Ugleda me s grana goli',
Pa dršćući slabim krilom
Poče da me tužno moli:

" O, smiluj se, tičiji druže,
Mraz me bije, zima goni,
Jedan kutak u tvom srcu,
Pokloni mi, o, pokloni!

U proljeću tvojih nada
Pusti ovo slabo tiče
Da klonula krila zgrije
I radosnu pjesmu kliče".

O ti jadno, tiče malo,
Ti ne traži srce moje,
Tu proljeća nema više
Gdje ledene sante stoje.

XVIII

Iz jesenje noći tavne
Moj poznanik mjesec plavi -
Kao spomen sreće davne -
S blijedim se zrakom javi:

"Gdje je tvoje čedo smjerno,
Tvoj anđelak tako mio,
Na sastanku što je vjerno
S tobom slatke suze lio?"

Moje milo čedo smjerno
Sada novu ljubav pije:
Sada drugog ljubi vjerno
I s njim slatke suze lije.

XIX

Ja raskidam veo tavni
Što mi prošlu sreću sklanja;
Oživljavam ushit davni
Veseloga radovanja.

Zaboravljam da sam pao
Kô sa grane listak sveo,
I da jedan anđo zao
Nevjeru mi crnu spleo.

Opet mi se duša zgrijeva
I kroz zlatne bludi snove -
Tako labud pjesmu pjeva
Kad ga samrt u grob zovne.

XX

Što grakćete tako zlobno
Oko mene gladni vrani?
Traž'te tamo mjesto kobno,
Da vas lednom žrtvom hrani.

"Ne goni nas, ta mi znamo
Gdje se za nas gozba krije:
Daj nam srce, daj ga amo
Mrtvo ti je, mrtvo ti je!"

XXI

Kad se gluho doba svije,
Jedna avet meni kroči,
Pa lubanje spusti dvije
I tu paklen otrov toči.

Al' se kuca, al' se pije!
Iskapimo kapcu svaku,
A avet se gromko smije,
Pa mi crnu sprema raku.

"Ti podzemna sjenko tavna,
Pusta će ti želja biti:
Ja sam svikô već odavna
Smrt i paklen otrov piti.

Evo, gledaj!" pa iz grudi
Trgnem bole srca svoga;
Avet vrisne, pa zabludi
Posred carstva maglenoga.

XXII

Proklet bio onaj časak
Kad mi druga na um pala,
I kad moja duša mračna
Drugoj svoju ljubav dala!

Proklet bio trenut oni
Kada drugoj srce dao,
A i tebi, čedo moje,
Kada više vjerovao...

XXIII

Ti ćeš lako s tugom proći
I vesela opet biti,
Nit' ćeš, zlato, u samoći,
U kajanju suze liti.

Ta nevjera - crni grijesi -
Trt' te neće, moja mila,
Ta ti nikad i nijesi
Meni, zlato, vjerna bila.

XXIV

Okreće se kolo lako,
Zvučni cimbal mira ne da,
Ruka ruku steže jako,
Draga dragog milo gleda.

I ja dragu gledam mnogo, -
Sa lica joj blagost grije;
Ko bi ikad reći mogô
Da u njojzi srca nije?

XXV

Kod mene će gozba biti;
Izvrsno ću jelo spravit,
Slatko će se vince piti
I vesela mladost slavit.

Zboriće se šale krasne,
Družina je odabrana, -
Pjevaćemo pjesme jasne
Sve dok svane zora rana.

Ne zakasni! Drage volje,
Moja mila, dođi i ti;
Da ti gozba prija bolje,
U društvu će i on biti...

XXVI

Kad na gozbu dođeš meni,
Budi ljepša od svih vila:
Nek ti lice radost ljubi,
A na tijelu šušti svila.

Pusti tvoje kose zlatne
Niz ramena nek se gube;
Nek ti živo oko plane,
A osmjesi usne ljube.

Još na grudi cvijeće stavi,
Cvijećem kiti taj grob mrtvi,
Grob iz kog se samrt javi
Tvom draganu - tvojoj žrtvi.

XXVII

Kô cvijet je srce tvoje:
Tako nježan, blag i mio;
Mnogi leptir pijuć slasti
Na njemu je blažen bio.

I ja jednom dođoh cvijetu
Da iz nježne pijem čaše,
Al' ta čaša prazna bješe -
Leptiri je isisaše.

XXVIII

Ja poletih sjajnoj zori,
U zori mi sanci sjali;
Ja poletih tebi, dušo,
Al' tvoj sjaj mi krila spali.

Krila spali i pomuti
Vječnom suzom oka oba,
I sahrani sreću moju
U provalu hladnog groba...

Tako tiče nebu prhne
Kad jutarnji zračak plane,
Pa pjevajuć slatku radost
Gladnom kopcu u kljun pane.

XXIX

Magle plove; s golih grana
Otimlju se suze drobne;
Vjetar bije s daljnih strana
I promiču tice kobne.

Vjetar bije s daljnih strana
I promiču tice kobne;
U tom vrtu s pustih grana
Čujem jauk pjesme grobne.

Čujem kikot sudbe crne,
Što kroz gustu maglu kreće:
"Doć će opet pramaljeće,
Ali tebi, tebi neće..."

XXX

Ti večernje, tiho zvono,
S tvojim zvukom, što sad bludi,
Moj duh, što je s jada klonô,
Iz mojijeh nosi grudi.

Odnesi ga i utopi
U srdašce čeda moga,
Tu nek vječno krila sklopi
Nad pepelom mrtvog boga.

***



Igralo se more, a sad mirno spava;
Blag, mirisan vjetrić na polja mu plava
Sleće prepun tajne;
Kao zlatna kruna - nad njim zlatna luna;
A zvjezdice sjajne
Na putima svetim trepereć zastaju,
Pa mu tako milo nad valima sjaju.

I ljube ga svojim poljupcima dragim,
I miluju blago sa željama blagim;
I svu milost liju,
U dubine tajne, gdjeno školjke sjajne
Dragi biser kriju,
I nad plavim kraljem, uz pjesmicu tiju,
S anđelima zlatnim zlatan vijenac viju.


1901.

***



Na rumene usne tvoje
Jedan ružin listak pao;
Tu, pun čežnje, drhtao je
I milu ti dušu zvao.

U njoj mu je sunce bilo,
O njoj sanjô u samoći,
I šaptao ime milo
Duge dane, duge noći.

Ali zaman čežnja draga
Kad mrazevi pred njom stoje:
S tvojih usnâ oduva ga
Dah studeni duše tvoje.

Ti vidjela nisi tade
Kako tužno, bez pokoja,
S tvojih usnâ mrtav pade
Jadni listak - ljubav moja.


1901.

MIRTE

Kennst du das Land...



I

Hodite mi bliže, slavujići dragi,
U toj miloj noći, dok se sanak blagi
Nad šumicom vija,
Da pjevamo zlatu što mi tople ruke
Oko vrata svija -
Nek u slavu njenu najmilije zvuke
Sa bokeških brda blagi vjetrić njija.

U mirtama slatkim kraj plavog Jadrana,
Pjevajte mi ruži koja nije brana,
Kao čedna školjka
Što u duši hrani biser koji nije
Takô jad ni boljka;
Pjevajte joj slatko, nek vam srce bije,
Jer u njedru njenom proljeće se krije...

II

Mladi mjesec trepti pa te ljubi ti'o
U rumena usta, u obraščić mio
I, prepunan sreće,
On ti zlatne ruže, što ih s neba brao,
U kosice spleće,
Šapće ti i strepi - kao da bi pao
Na njedarca tvoja pa te k nebu zvao.

Ali tvoja ruka mene jače stisne,
I mlađani mjesec, svrh šumice lisne,
Blijedi i dršće...
Ti mi svijaš glavu i žudnjama svijem
Priljubiš se čvršće;
Ja ti ljubim usne, slast ružica pijem,
A nad nama bolno zlatni mjesec dršće

III

Nevine, kô čednost mile duše tvoje,
Nad pločnikom našim male mirte stoje
Pa s lako njišu;
Cvijetići im bijeli slatku rosu piju
I nečujno dišu,
Kidaju se, trepte i nad tobom viju,
Kô anđeli zlatni uz molitvu tiju.

Ja znam šta bi htjeli: na ružice dvije,
Što ih tvoja ruka kosicama krije
Na njedrima nagim,
Da se redom sviju pa svu dušu sliju
Sa mirisom blagim...
Zar ne čuješ šapat, njinu tugu tiju? -
Gle, od slatke čežnje oni suze liju...

IV

Tvoje mile ruke uzglavlje mi meko;
S njih kroz granje gledam u nebo daleko,
U zvjezdice jasne,
U te zlatne ruže što ih nojca diže
Iznad Boke krasne,
I gledam san slatki sve bliže i bliže
Sa grančicom krina kako meni stiže.

Ja bih tako, draga, preminuti htio
Pod mirtama skromnim gdje šapuće ti'o
Ovaj vjetrić mio,
A spomenik cigli, pun milja i blaga,
Ti da budeš draga,
Pa dok sunce sjaje iznad ovih gora,
Da mi humku krasiš ko Farneška Flora.

V

Otkud jarko sunce sad kad nojca brodi?
To s dalekih šuma Artemida draga
Sa nimfama hodi;
Po obali mirnoj, vesela i blaga,
Ona kolo vodi.
Gle, nabrani hiton skriva njene prsi,
A zlatnu joj kosu morski vjetrić mrsi.

Ne boj se, ne strepi, ona tebe neće.
Artmida mlada - ona štiti cvijeće,
Samo zloću mori,
A u tebi, draga, sva je milost blaga
I srce što gori,
Srce koje ljubi, kô što ljubi ona
Iz drage Elide mladog Endimjona.

VI

Noćne tice slute. Eto bura stiže,
Na bedeme stare val se s valom diže,
Lome se i pršte,
A bedemi kruti, kô džinovi ljuti,
Samo čela mršte,
Niti čuju tamo gdje val bije jače,
Na obali pustoj kô da nimfa plače...

Čuj, draga, sa mora sad se jauk hori!
To se mladi mornar s vjetrovima bori -
On bi dragoj htio
Na obali pustoj što od bola cvili
I umire ti'o...
Al' bezdano more u nebesa srne, -
Nad skrhanim brodom pište tice crne...

VII

Pred nožicam' tvojim, oborene glave
Mirišu i strepe ljubičice plave,
Kô da svaka moli:
Poljubi me, draga, tvoj poljubac mio
Moja duša voli -
Svu miloštu slatku tu je gospod slio,
Tu anđeo svaki posvećen je bio
Kad je u raj htio.

A ti kô da čuješ šta cvjetići žele,
Primičeš im lice i usnice vrele
Pa te ljube redom
I gledaju u te - uzdišući lako -
Svojim suznim gledom.
Al' mani ih, mani... Ja se, dušo, bojim
Da ti slatku dušu ne ispiju tako
Poljupcima svojim...

VIII

Kako li te ljubim, kako ti se divim,
O šumice draga s izvorima živim,
Kako ti se divim!
Kô da u snu stupam sa pustoga kraja
Na pragove raja,
Pa veselo gledam u daljine svete
Kako zlatna čeda sa trubama lete.

A najljepše čedo tu ružice bere,
Pa mi ruže pruža i, prepuno vjere,
Miloštu mi zbori -
Veli samo za me, u vrtima svojim,
Da ga gospod stvori.
Pa me ljubi, ljubi, a ja blažen stojim
Grleć zlatno čedo na grudima svojim...

IX

Poznô sam te davno! Od mladosti rane
Tvoju milu sliku moje grudi hrane:
Ljubičica blaga
Na poljima rodnim pričala mi ti'o
O tvom oku, draga,
A u mom je vrtu jedan vjetrić mio
U čašici krina s tvojom dušom bio.

Poznô sam te davno! Ja te svuda sreta':
U proljeću zlatnom, u sunašcu ljeta,
I kad nojca taji
Ružâ miris mio, a sa neba ti'o
Zlatni mjesec sjaji...
Poznô sam te! Svuda tvoj lik me začarô...
Gledajući u te bog je svijet stvarô.

X

A kuda se noćas po granama vereš,
Ti derane mali, pa cvjetove bereš?!
Gle, još si se svukô
Pa na vjetru zebeš! Haljinu obuci
Dok te nisam tukô,
Pa se odmah kući, nevaljalče, vuci,
Jer, tako mi kletve, šiba je u ruci.

Šta, ti mi se smiješ! Čekaj, zloćo mali,
Znaćeš kako šiba po nožicam' pali!
Ne krij se, znam gdje si! -
Tako, moj si, lolo! A sad, mali goljo,
Tu preda me lezi!
Šta, ti imaš krila! Gle, luk, oštre strijele!
O Ljeljo, o Ljeljo, vile te odnijele!

XI

Ne uzdiši tako, ljubičice plava!
Gle, na mome krilu moja draga spava;
Ne budi je tugom,
U prisjenku mirnom spavaj i ti ti'o
I počivaj s drugom.
Ona ti je seja... Jedan anđô mio
Iz zlatnog vas raja na zemljicu snio.

U čašici tvojoj slatka kaplja blista,
U srdašcu njenom vjera, ljubav čista,
I duša joj ista
Kô listići tvoji: mirisna i blaga,
I slatka i draga.
Ona ti je seja, tvoja seja prava, -
Spavaj, spavaj i ti, ljubičice plava...

XII

Slušaj, draga, šta nam priča vjetrić mio:
Ja znam jedno mjesto, gdje jezero ti'o
Plavi se i njija,
A tu ruža jedna, mirisna i čedna,
Na vale se svija,
Pa noću, kad s neba pada rosa čista,
Nad jezerom plavim kad mjesec zablista,

Kraj lijepe ruže jedan labud bdije
Pa joj slatku dušu svojom dušom pije
I od čežnje pati...
I pošljednju pjesmu što u srcu krije
On će ruži dati...
I kad umre labud, on će živit jošte
U toj slatkoj pjesmi vjere i milošte.

XIII

Oblačići dragi, kud vas želja goni?
Ako ćete tamo, preko brda oni'
Gdjeno pjeva slavlje,
Onom zlatnom raju - mome rodnom kraju
Nosite pozdravlje!
Recite mu ti'o na počinku svome:
O lijepi kraju, blago sinu tvome -

Njega nebo ljubi... Bog ga sebi zvao
Pa najljepšu ružu iz raja mu dao,
Kojoj druge nema;
Pa sad s milim blagom - s milookom dragom
On se tebi sprema,
Da mu tvoje sunce milu ružu grije, -
Da mu seji ruke oko vrata svije...

XIV

O, kako su slatki ovi časi tajni,
Kad putuju duše do zvjezdica sjajni',
Kad se srca griju,
Pa, prepuna slasti, plamena i strasti,
Svetom voljom biju,
A noć tiho brodi, vjetrić mirte njija
I cvijetove bijele ljubi i ispija!

O slatki trenuci, s kojim sada bdijem,
Kô najdražeg blaga u dancima svijem
Sjećaju se vas;
I kad mladost mine, pa kad zima tine
Moju bujnu vlas,
Vama će se duša vraćat puna vjere -
Da cvjetiće zlatne svom anđelu bere.

O, PUTNIČE...



O, putniče iz daljine,
Ako tvoje srce gine
za ljepotom, koju niđe
Niti pozna niti viđe,
Za ljepotom koju samo
Raj u sebi skriva tamo,
A ti hodi
I pohodi
Moj lijepi rodni kraj.

Gle, što dosad gled'o nisi:
Plava brda, sjajni visi,
Podupiru nebo naše
A pod njima ravne paše
I lijepa mirna sela
Pozdravljaju bistra vrela,
A k'o laki, dragi snovi,
B'jela jata - golubovi
U zlatni se gube sjaj.

Ovdje, cv'jeće gleda na te,
Tamo slatki zvuk se njija,
A na ruže i granate,
K'o pramenje snježno, blago,
Leptirova jato drago
Svoja laka krila svija -
A do plavih vodâ oni',
Kud pastirka stado goni,
Pozlaćeni šumi gaj.

Svuda život! Svuda zdravlje!
U topoli pjeva slavlje,
Vjetrić struji i na krilu
Zlatnim zrakom nosi svilu,
A daleko r'jeka čista
U širokom polju blista
I k'o pozdrav drag i mio
Njezin slatki šumor ti'o
U mili te zove kraj.

O, lijepa zemljo draga,
U tebi su sva mi blaga!
U tebi je sreća moja!
U tebi mi duh propoja!
Pa do groba, tebe, majko,
Tvoj će sinak ljubit' žarko,
I u sreći, bolu tvome,
Ti ćeš biti srcu mome,
Sveti oltar, zlatni raj!

U PROLJETNOJ NOĆI



Dušo moja, ti ne tuži tako!
Evo noći, evo slatke tajne!
Veselo se vijni i uznesi
Plavom nebu u zvjezdice sjajne.

Budi tica što se diže letom
I raj slavni na visokoj grani;
Pa od bola, od sudbe i ljudi
Ti se, dušo, svetom pjesmom brani!

Sad, kad nojca dragom cv'jeću slazi
Na razgovor i na slatko bdenje,
sad, kad Gospod umrlim se javlja,
Dušo moja, slavi vaskrsenje.

Zaboravi da si ikad bila
U mukama, jadu i oluji;
Utri suze, vijni se, poleti, -
Na pjesmicu zovu te slavuji!