Frida i Dijego

Najpoznatiji umjetnički par Latinske Amerike, Frida Kalo i Dijego Rivera, osim zbog svojih neprevaziđenih djela, u istoriju su upisani i zbog svoje jedne od najkontroverznijih i najžešćih ljubavi 20. vijeka.
Kada su se upoznali ona je imala samo 15 godina, a on je bio oženjen svojom drugom suprugom. Dijego je oslikavao mural u njenoj školi, a ona je svaki dan dolazila i gledala ga kako slika. Njemu su se svidjeli samopouzdanje, dostojanstvo i čudan plamen u očima ove djevojčice.
Njegova tadašnja supruga Lupe osjećala se ugroženo djevojčicom koja se divila oslikavanju murala njenog supruga.
Ponovo su se sreli kada je Frida imala 18 godina. Mlada slikarka imala je veliku želju da slavni meksički muralista i slikar procijeni njen rad, a on je bio prijatno iznenađen kada je vidio njene slike. Ostao je potpuno pokoren - intelektualno, kreativno i, iako to još nije znao, emotivno.
Posjetio ju je u njenom domu i iduće sedmice, a ona ga je povela u obilazak bašte i kuće i kasnije mu pokazala svoje slike.
Od tada je Dijego bio čest gost kod Kalovih. Iako nije bio fizički privlačan, bio je veliki zavodnik. Ubrzo se između njih počela osjećati i fizička privlačnost, a uprkos razlici od 20 godina, između njih se rodila burna i strasna ljubav.




Dijego je priznao da je ona već tada postala najbitnija osoba u njegovom životu, a Frida je o njemu napisala svojoj prijateljici da je on "kaktus koji uspijeva svuda, na pijesku, na kamenu. A kada cvjeta, njegovi su cvjetovi predivne crvene boje ili su žuti kao Sunce".

Slavenka Drakulić-Frida ili o bolu



Ljubav i bol opsesivne su teme Slavenke Drakulić, a u Fridi Kalo pronašla je junakinju koja joj je omogućila da istraži najdublje registre najosnovnijih ljudskih osećanja.

Meksička slikarka koja je preživela 32 operacije, uprkos stalnom i nepodnošljivom bolu, živela je intenzivno i ispunjeno. Ponirući u njen sviet, s puno delikatnosti Slavenka Drakulić je napisala fascinantan roman u kome se neprekidno prepliću jezik bola i jezik ljubavi.

„Mi pintura lleva el mensaje del dolor.”2
Frida Kahlo


Tog ranog srpanjskog jutra Frida se probudila u svome krevetu u roditeljskoj kući. Slaba svjetlost već je prodirala u sobu. Provela je nemirnu noć. S naporom se okrenula s jedne strane na drugu, pridigla se na jastuke, dodirnula lice, kao da provjerava je li još tu. Neko vrijeme ležala je mirno i gledala svoje ruke položene na pokrivač. Provukla je prste kroz kosu - lice, kosa, ruke, bili su to još samo dijelovi bivše cjeline. Pokušala je ustati, zatim je odustala.
Nije imala snage. Nije imala mira.
Prošlogodišnja amputacija noge bila mi je trideset i druga operacija, pomislila je dok je opipavala ožiljke na leđima, na trbuhu, na nozi. A što je s onima koje ne ostavljaju vidljive ožiljke? Računaju li se i pobačaji u operacije? Ipak ih se ne uspijevam svih prisjetiti. Možda je to i dobro. Kako li je samo uzaludno ovo moje računanje...
Pogledala je u prazno mjesto ispod plahte, tamo gdje je još nedavno bila bolesna noga. Čudno kako je još uvijek osjećala i onu odrezanu polovicu. Bila je to ona ista noga - polovica one iste, desne, noge u kojoj se najprije javio demon boli.
Bilo joj je šest godina kad je jednog dana osvanula u groznici. Njeni roditelji u početku nisu bili zabrinuti. Groznica, temperatura, prehlada, grlobolja, proljev, povraćanje, bolovi u trbuhu... Kao i sva druga djeca i njihove četiri djevojčice povremeno su pobolijevale. Činilo im se da nemaju razloga sumnjati da je posrijedi nešto više od prolaznog stanja.
Zatim ju je napala bol. Najprije se javila u nozi, kao da ju je nešto ugrizlo. Neka velika životinja, pas možda. Čvrsto je stisnula čeljust oko njene noge i trgala joj zubima mišić. Zaurlala je, nije mogla ništa drugo nego urlati. Nije znala opisati osjećaj koji joj je razdirao tijelo. Sjećala se očevog očajanja, njegovog lica nagnutog nad njen krevet i riječi: Što ti je, reci mi što ti je? Dok se previjala od bolova kupajući se u vlastitom znoju, Don Guillermo, njen dobri otac, očekivao je od nje riječi, neko objašnjenje. Smislenu artikulaciju užasa, kako bi mogao razumjeti što se s djetetom događa. Kako će joj inače pomoći? Jer za pomoć nisu bili dovoljni samo njeni nemušti krikovi. Bol zahtijeva artikulaciju, komunikaciju. Zahtijeva neku vrstu dijaloga. Zahtijeva riječi. A iz djeteta su izlazili samo jecaji i jauci.
Kad god bi kasnije pomislila na taj događaj, uvijek bi vidjela svoju malu nogu (da ne mrzi patetiku, rekla bi nožicu) kako se nekontrolirano trzala i grčila. Kao da je bila opsjednuta nečim, odvojena od ostatka tijela. Vidjela bi majku kako umače ručnik u toplu vodu, sluškinjine tamne ruke koje pridržavaju bijeli porculanski lavor i njene zgrčene prste. Voda je svjetlucala, usredotočila se na to svjetlucanje, kao na nešto što bi je moglo udaljiti od noge, od sebe. Poželjela je izaći iz vlastitog tijela. Ili da joj netko odreže nogu, jer to više nije bila njena noga. Njena noga je odskakivala od kreveta kao da je poludjela. Vrištala je u panici. Majka je vrućim ručnikom omotala jadnu nožicu (ipak!) i govorila, jasno je čula: Mir, smiri se, proći će, proći će...
Zapamtila sam te njene riječi jer su poslije to postale riječi koje mi je majka najčešće upućivala. Koliko će ih samo puta još izreći! I to s razlogom, samo što nijedna od nas to nije mogla znati u trenutku dok mi je ta, još nepoznata i neimenovana životinja, to demonsko biće otkidalo komade mesa, a majka mi brisala znoj sa čela i šaptala: Proći će, proći će...
I zaista, bol je trenutačno bila ublažena, tijelo je malaksalo. Dijete je utonulo u blaženstvo koje donosi prestanak boli. No, trenutak kasnije zaurlalo bi još jače jer grčenje u nozi nije posustajalo. Demon je zario zube i nije popuštao. Kao da je odlučio iščupati joj nogu, oteti je, pojesti.
Roditelji su napokon pozvali liječnika. Dijagnoza: dječja paraliza. Terapija: mirovanje, ležanje u krevetu. Posljedica: tanja i kraća noga, šepavost.
Devet mjeseci morala je ležati u krevetu. Bila je to vječnost za tako živahno dijete. Kad već nije mogla izaći iz sobe, pronašla je način da izađe iz sebe: zamislila je prijateljicu uz čiju je pomoć prelazila u drugu stvarnost.
Njena mala prijateljica nije imala ime. Frida bi došla do nje tako što bi zahuknula staklo na prozoru pokraj kreveta i na zamagljenoj površini brzo, jako brzo, nacrtala vrata. Sasvim mala i nevidljiva. I djevojčica koju bi ugledala, bila je nevidljiva, svima osim njoj.
Čim bi se kroz vrata provukla u drugi svijet, prijateljica ju je već čekala. Smijala se, uvijek je bila nasmijana i vesela. Primila bi je za ruku i povela sa sobom. U tom drugom svijetu postojale su samo njih dvije. Više se nije mogla sjetiti ni njenog glasa ni lica, samo je znala da su plesale u velikoj praznoj dvorani koja kao da je bila napravljena od leda. Djevojčica je plesala, Frida ju je slijedila i pričala joj. Pričala je i pričala, plešući. Klizila je kroz prostor, okretala se oko sebe, izvijala svoje tijelo s lakoćom. Nije joj smetala bolesna noga, uopće je nije osjećala. Njih dvije bile su savršen par. Nakon što bi se vratila u krevet, još bi dugo bila neobjašnjivo sretna.

Na sasvim maloj slici, jednoj od najmanjih koje je naslikala, Djevojčica s maskom smrti, na horizontu nema ničeg, osim hladnih planinskih vrhova prekrivenih snijegom. Usamljena djevojčica stoji na stvrdnutoj tamnoj zemlji s iskeženom maskom smrti. Zapravo, nije sasvim jasno je li to samo maska ili možda njena vlastita lubanja. Pokraj njenih nogu leži druga maska, još strašnija, životinjska: maska iskeženih zuba, isplaženog jezika, još crvena oko usta od krvi koja je curila dok je grizla njenu nogu. Djevojčica je mogla staviti tu masku, ali ipak to nije učinila. No, to je gotovo svejedno, jer obje su maske predstavljale smrt.
Još od djetinjstva smrt je oko nje, pokraj nje. Sjena, koja je nikada neće napustiti. Sablasno bijela lubanja s primjesama sivog (sivo je ovdje boja straha) stalno je bila prisutna u njenom životu, bila je neodvojivi dio nje.
Djevojčica stoji sama, ispod uznemirenog neba i oblaka koji se prijeteći nad njom kovitlaju. Još je dijete, još nema ono lice koje će joj kasnije biti podareno. Kad odraste, imat će Fridine crte lica.
I Frida će iznova i iznova preko bijele lubanje slikati svoje lice, kao dokaz da je još uvijek živa.

Kad je nakon devet mjeseci ustala iz kreveta, desna joj je noga bila tanja i ravna poput štapa. Druga djeca su to vidjela, nisu mogla ne vidjeti. U školi su vikala za njom da je šepavica. Noću ih je sanjala kao kojote sa zlim njuškama koji podlo obilaze oko njene noge ne bi li je zagrizli. Branila se. Udarala je oko sebe, ali nije plakala. Škola je u početku bila mjesto mučenja i baš zato mjesto vježbanja obrane.
Njena se majka borila protiv dječje zlobe kako god je znala, pa i slojevima čarapica koje joj je navlačila da se ne bi vidjelo koliko je desna noga tanja. Nikoga time nije uspjela zavarati. Tek su nove, po mjeri izrađene čizmice uravnotežile njezin hod. Ali ne i karakter, već obilježen prkosom. Čizmice su je učinile važnom: bila je tako mala, a već ih je smjela nositi, baš kao da je već gospođica. Još uvijek ih je čuvala u sobi, pokraj najdraže lutke, aztečkih kipića koje joj je poklonio Maestro i kostura od papirmašea. Bile su napravljene od finog telećeg boksa, s vrhovima tamnije boje. Sjećala se kako je trebalo vremena da joj služavka provuče vezice kroz sve one rupice i kako je strpljivo čekala da to završi. Te su je čizmice vraćale u vrijeme kada je s ocem odlazila u šetnje izvan grada. Dok bi otac crtao akvarele, ona bi skupljala kamenčiće i promatrala leptire, ptice, kukce.

Tada sam, točno to pamtim, prvi put osjetila zavist. Ne prema drugoj djeci koja nisu šepala, već prema svim tim krilatim stvorovima. Kad mi je jednom leptir sletio na ruku trepereći nježnim žutim krilcima, iznenada sam zaplakala. Nisam znala što bih rekla ocu. Nisam znala da je to bila zavist. Zašto ja nemam krila, pitala sam ga. Otac se nije nasmijao.
Možda je to već bio znak nadolazeće nesreće, palo mi je na um dok sam se tog jutra prevrtala u krevetu.

Nakon preležane paralize, iako je bila još dijete, brzo je shvatila da je ostala obilježena. Postojala su dva načina da se s tim nosi: predati se, prihvatiti šepavost kao stanje kojeg se treba sramiti i sakriti se u mračni trbuh kuće - ili boriti se. Već tako mlada bila je primorana naviknuti se na drugačiju sebe. A zatim je morala naučiti ono najvažnije - kako svoj nedostatak pretvoriti u prednost. Da bi to naučila, trebale su joj godine.
Dječje izrugivanje u njoj je izazivalo bijes i prkos, ne i samosažaljenje. Ni tako mala nije prihvaćala poraz, to je bilo za mamine maze poput mlađe sestre Kity i njenih prijateljica. Plakanje joj se oduvijek gadilo kao i pokazivanje bilo kakve slabosti. Kad je već bila drugačija, mogla je barem pokušati biti bolja, brža, jača. Uskoro je naučila voziti bicikl. Penjala se na drveće i plivala brže od djevojčica koje preskaču konopac i igraju se školice pazeći da ne uprljaju haljinice. Bila je bolja i od Kity, koja, istina, nije bila šepava, ali nije bila ni odvažna. A zato što je bila drugačija, mogla je biti odvažna i usuđivati se činiti ono što se djevojčice poput nje ne usuđuju, naprimjer učiti hrvanje i boks. Dok ju je majka potajno sažalijevala, otac ju je u svemu podržavao i govorio joj da je bolja od drugih jer je hrabrija i jer su hrabrost i pamet važniji od šepavosti, a ona posjeduje oboje.
I dok je u susjednom parku jurila na biciklu, činilo joj se da leti. Kad bih barem mogla letjeti, mislila je tada, ne bih više ni trebala noge.

Ni sažaljenje, kao ni zlobu, nisam mogla izbjeći. Sažaljenje je imalo miris, prepoznavala sam ga nepogrešivo jer sam s njim odrasla, jer me pratilo cijelog života. Ponekad mi se činilo da ću se ugušiti od zraka zasićenog poznatim vonjem.
U posjet im je znala doći stara teta, neka bakina poznanica. Bila je mala i okrugla poput pogače. Kotrljala bi se kroz sobu sve dok ne bi došla do sofe i utonula u jastuke, uzdišući kao da se jako umorila od tih nekoliko koraka, a možda je i bilo tako. Izvadila bi zatim finu batistenu maramicu i obrisala vrat i dekolte. Donijela bi joj bombone, one koji se nisu lijepili za prste jer su bili umotani u svileni papir. Zauzvrat, dopustila bi joj da je privije uz sebe i gladi po glavi. Gladeći je rukom koja nije bila zaposlena brisanjem i mahanjem, govorila bi: Jadna, jadna mala! Pritom bi još više uzdisala, samo što ne bi zaplakala. Mirisala je kiselkasto-slatko, na znoj, na vanili-šećer i čaj od mente koji bi služavka servirala, i na još nešto neodređeno, neobično i jako. Nalik na duhan, ali različit od onoga za lulu koji je ponekad pušio otac. Kad bi popila popodnevni čaj, izvadila bi srebrnu kutijicu, zvala ju je burmutica. Prinijela bi nosu tamni prah, stavila malo na prst i ušmrknula. Teta je šmrkala burmut. Don Guillermo, onako koščat i visok, stajao bi kraj prozora i promatrao taj njezin ritual s burmutom koji je privlačio malu. Nije odobravao njeno koristoljubivo ulagivanje kad se zbog bombona pravila kako baš voli kad je teta gladi po glavi, kao ni tetino sažalijevanje djevojčice kad bi došla u posjet. Jednom, sustežući bijes pred djetetom, ipak nije izdržao. Nemojte, tante, ponavljati maloj kako je jadna! Ona ga je pogledala začuđeno, kao da nije sasvim pri sebi: Ali pogledaj je kako šepa, sirotica, rekla je tužno. To se vama samo čini rekao je otac i pokupio se iz sobe ljut, vidjela je to po načinu na koji je koračao. Uzela je bombone i odšepesala za njim.
U toplom zraku koji je kroz otvorena vrata ulazio u sobu iz dvorišta toga kasnog popodneva, u mirisu burmuta koji se miješao s mirisom lavande, jasmina i žute ruže penjačice, prepoznala je miris sažaljenja. Kad je teta otišla, otac joj je rekao kako je važno, najvažnije, da ona sama ne misli da je jadna. Njoj, doduše, to nije ni palo na pamet. Ali zapamtila je onaj miris.

Jutarnja svjetlost, još uvijek slabašna i difuzna, polako se šuljala ispod tamnih zavjesa, zaobilazila predmete u sobi i širila se po podu.
Spavaćica joj je bila natopljena znojem, drhturila je, ali se tješila što je trenutačno barem pribrana. Jer čim dobije injekciju, ponovno će utonuti u polusan. Možda bi čak mogla i zapaliti cigaretu, ali to bi iziskivalo dodatni napor. Morala bi izvući ruku ispod pokrivača, dohvatiti cigarete s noćnog ormarića, uzeti šibice, zapaliti, povući dim. I onda bi se zakašljala i požalila zbog tog malog pokreta. Čula je ptice u dvorištu. Još malo pa će se probuditi Mayes, otvorit će sobna vrata i ući s lavorom i ručnikom. Ti su joj jutarnji rituali postali besmisleni, dosadni. Ipak će radije mirovati odgađajući početak dana.
Pokušavala se prisjetiti vremena prije dječje paralize, kad nije znala da hodanje može biti naporno jer još nije bila opterećena težinom svog tijela. Sjećala se kad je po obližnjim brežuljcima trčkarala za ocem noseći njegov pribor za slikanje. Ili odlazaka na tržnicu sa sluškinjom, na misu nedjeljom ujutro s majkom, u školu s Kity... Hodala je ne osjećajući kako joj tijelo smeta. No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku.
Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svoga života.
Morala je sama sebi priznati da je povremeno znala osjetiti i uzlet, i lakoću, i užitak - kako bi inače smogla snage i nastavila, sve teže i teže, vući to svoje tijelo. Zato se tog jutra pokušavala sjetiti upravo takvih trenutaka, vremena kada je bilo jednostavno probuditi se i ustati iz kreveta bez ičije pomoći.
Ako je i bilo takvih dana, oni su se izgubili u magli koja se, kako je vrijeme odmicalo, sve više zgušnjavala i stezala oko nje, poput želatine.

Odrastala je kao energična i nemirna djevojka koja se šišala na kratko i nosila hlače. Čitala je poeziju, izlazila s prijateljima i bila zaljubljena u Aleksa. Voljela je muškarce više od žena, oca više od majke, dječake više od djevojčica. U srednjoj se školi družila s grupom u kojoj je, osim nje, bila samo još jedna djevojka. A na jednoj obiteljskoj fotografiji koju je snimio njen otac, nosi muško odijelo. Njene sestre i majka imaju na sebi elegantne haljine, dok je ona odjevena u odijelo s prslukom i kravatom. Zalizane kose, sa štapom u desnoj ruci, gleda ravno u kameru.
Na toj fotografiji ni po njenom licu niti po držanju tijela ne bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da je riječ o djevojci. Dok se njena majka i sestre koketno smiješe, ona ima ozbiljan izraz lica. Djeluje nekako kruto, možda čak arogantno. Svjesna da je na toj, „službenoj”, obiteljskoj fotografiji njena pojava provokacija. Ali ona sebi može dopustiti takve ispade jer je očeva ljubimica. Od njegovih šest kćeri jedino se ona školovala. Doduše, dvije kćeri iz njegovog prvog braka jedva su se i spominjale zbog Done Matilde, koja ih nije htjela primiti da žive s njima, ра su djevojke završile u samostanu. Ni prema vlastitoj, najstarijoj, kćeri, koja je po njoj dobila ime, nije bila nježnija. Kad je ova s petnaest godina pobjegla s dečkom nije joj dopustila da se vrati kući. Otac kao da u majčinim odlukama nije imao udjela. Bio je umjetnički fotograf, blage naravi, zatvoren i vrlo povučen. Nakon posla bi se povlačio u sobu, svirao klavir i čitao njemačke filozofe. Nikada nije govorio o životu koji je ostavio iza sebe, je li mu nedostajala Njemačka, njegov materinji jezik, studij... A njegova supruga, majka Matilde, Adrijane, Fride i Cristine, bila je odlučna žena, praktična, vrlo tvrdoglava i uglavnom loše volje. Možda je upravo od majke naslijedila izdržljivost, čak i stanovitu nepopustljivost.
Majka je Fridino školovanje smatrala nepotrebnim. Kao i ostale tri kćeri, naučila ju je svemu što žena treba znati kad se uda i rodi. Znala je kuhati, spremati, šiti, vesti, plesti, čemu, dakle, obitelj izlagati nepotrebnim troškovima? Ipak, otac je ustrajao. Govorio je kako je ona najsličnija njemu i bio odlučan u svojoj namjeri da Frida završi studij - kad već on to nije mogao - i postane liječnica. Don Guillermo nikada nije rekao da želi sina, bila je to samo njena slutnja, čiju je potvrdu pronalazila u očevom smiješku dok je snimao obitelj i nju u sredini, u muškom odijelu.
A možda se Dona Matilde odupirala njenom školovanju i zbog toga jer je sama bila nepismena. U vrijeme dok je pozirala pred očevom kamerom tako maskirana u mladića, Fridi se majčina nepismenost činila prirodnom. Poslije joj je zbog toga bilo žao, ali majka više nije vidjela smisla u učenju. Da uči pisati i čitati? Čemu? Život je i ovako dovoljno kompliciran, govorila joj je.
Mama je bila u pravu, pomislila je toga jutra. Kako li je samo bila u pravu...

Ponovno joj se vratio u sjećanje onaj davni događaj koji joj je zauvijek promijenio život. Kako je čudno što nije imala ni najmanji predosjećaj nesreće. Bio je rujan. Šetala je tržnicom držeći se za ruke s Aleksom i udišući miris prve jesenje kiše. Pogled joj se zaustavio na žutim dinjama i nebeskoplavoj haljini porculanske lutke u izlogu antikvarijata. Dobro se sjećala tih boja i okusa komadića naranče koje joj je Aleks stavljao u usta. Svježina joj je prožela tijelo. Sok mu se cijedio niz prste i ona ih je oblizivala, jedan po jedan. Stajali su na ulici, Aleksov pogled uronio je u njezine oči, povjetarac joj je hladio leđa, rukom je dodirivala njegovu kožu pod košuljom osjećajući toplinu u samom dnu trbuha. Bila je svjesna da ih prolaznici gledaju i da im se jedna žena smiješi.
Taj trenutak prije nesreće, kad je osjetila svoje tijelo, od usana do vrškova nožnih prstiju, bio je možda posljednji doživljaj cjelovitosti u njenom životu. Nije bila svjesna da će se, samo nekoliko trenutaka kasnije, njen mali svijet rasprsnuti i da ništa više u njenom životu neće biti kao prije.
Kad god bi se sjetila toga dana, pomislila bi kako je njenu sudbinu odredio papirnati suncobran koji joj je Aleks kupio na tržnici. Već su bili na autobusnoj stanici kad se sjetila da je negdje zaboravila suncobran. Propustili su prvi autobus, odjurili natrag i kupili novi suncobran. Baš je prestala sitna kišica kad su se ukrcali u drugi autobus, drveni, kakvi su tada još bili novost u gradu. Bio je pun i jedva su našli mjesta da sjednu jedno pokraj drugoga. Prepoznala bi i sada lica ljudi koji su sjedili oko njih: Indijanku ogrnutu šalom tirkizne boje, muškarca u plavim hlačama umrljanim na koljenima kao da je negdje klečao ili možda pao, ženu s košarom punom crvenih chili paprika. Miris znoja, vlažne kose i naranči u Aleksovoj ruci. Kroz tkaninu suknje osjećala je dodir njegove noge.
U trenutku kad je autobus trebao skrenuti, začuo se zvuk kočenja, poput cviljenja. A zatim mukli udarac, zvuk lomljave drveta i stakla. Nije osjetila ni udarac ni bol.

Nije istina da čovjek nešto osjeća kad doživi nesreću. Nema ni osjećaja ni misli. Postojiš i ne postojiš istodobno, poput čestica prašine koje se kovitlaju u zraku. Vidiš nebesko plavetnilo, i kao da si i sama dio zraka, vode, zelenila u obližnjem parku. Lebdiš u tišini u kojoj ne čuješ ni otkucaje svoga srca. Nije li to iskustvo ništavila?

I mir, da, zapamtila je mir. Zapravo, bilo je to njeno jedino sjećanje na nesreću. Kao dijete, presložila bi nekoliko puta list papira i iz njega izrezivala simetrične figure. Njeno je papirnato sunce imalo zrake, ali mu je nedostajalo središte izrezano škarama. Sjećanje na nesreću bilo je poput tog sunca u čijem je središtu zjapila praznina.
Nije se mogla sjetiti koliko je dugo trajala njena odsutnost iz tijela. Sljedeći prizor koji je ugledala bila je žena koja je nosila paprike kako trči noseći u rukama svoja crijeva. Čula je nečije zapomaganje, neki glas koji viče: Balerina, balerina! Potpuno besmisleno, pomislila je, o kakvoj to balerini bunca? Kad je podigla ruku, vidjela je da je krvava i posuta zlatnim prahom. Prizor joj se učinio nestvarnim, kao da se iznenada našla u kazalištu. Ili kao da je već bila mrtva.

Vidjela sam, zapamtila sam, da je crveno istodobno boja života i boja smrti. Kad god bih kasnije pokušala zamisliti svoje slomljeno tijelo, vidjela bih krv i zlato i pomislila kako je već u tom času moj život bio šareno obojen i kičast. Da sam ikada naslikala sliku same nesreće, upotrijebila bih te dvije boje. Ali to je jedina slika koju nisam naslikala, iako sve moje slike proistječu upravo iz te, nenaslikane.
Ja i nisam slikala ništa drugo osim svoje nesreće, mislila je zagledana u prozor toga jutra, gotovo trideset godina kasnije.

Poslije je saznala da je u sudaru ostala bez odjeće i da je ležala na ulici, gola, krvavog tijela posutog zlatnim prahom koji je neki majstor soboslikar vjerojatno bio nosio sa sobom. Maglovito se prisjećala da se neki muškarac sagnuo nad nju, kleknuo na njen trbuh i zatim jednim trzajem izvukao nešto zabijeno duboko u njenu utrobu. Iz trbuha je niz Fridina bedra naglo prokuljala krv. Zaurlala je i ponovno izgubila svijest.
Došla je k sebi tek u bolnici. A tamo, s njom na nosilima, neki su ljudi jurili kroz hodnike i vikali: Brzo, brzo, brzo. U operacijskoj dvorani sestra je prislonila bijelu masku na njeno lice i rekla: Duboko dišite i brojite do deset. Udahnula je eter, ne sluteći koliko će još puta u životu osjetiti taj miris. Napokon je utonula u spasonosni san.
Doktori su s razlogom sumnjali da će preživjeti. Ali preživjela je. Mladi organizam se borio. Spasila se tako što se odmah, već u bolnici, počela navikavati na bol koja se uselila u nju i postala sustanar kojeg se više nikada neće riješiti.
Aleks, koji je kao nekim čudom ostao neozlijeđen, rekao joj je kasnije da joj je desna noga, ona šepava, slomljena na jedanaest mjesta, a stopalo iščašeno i zdrobljeno. Kičma je bila slomljena na tri mjesta u predjelu križa, ključna kost također, kao i treće i četvrto rebro. Lijevo je rame bilo iščašeno. I sve će to doktori nekako moći pokrpati, osim kičme i napukle zdjelice, rekao je. Zatim je opisao ono što je vidio svojim očima: dugačku metalnu šipku koja joj je probila trbuh u visini lijevog kuka i izašla kroz vaginu.
Bio je to držač iz autobusa, rekao je.
Bila je živa nabijena na kolac. Pošto je neki, dovoljno priseban, prolaznik izvukao šipku iz Fridinog tijela, on i Aleks položili su je na biljarski stol u obližnjem baru i čekali pomoć.
Ležala si na zelenoj čohi gola, oblivena krvlju i posuta zlatom. Prolaznici su mislili da si ranjena plesačica iz bara i zato su vikali: Balerina! Bila si tako lijepa - rekao joj je Aleks dok je sjedio pokraj nje drugog dana nakon operacije i držao je za ruku.

Nakon operacije dobro joj je došlo što je još kao dijete naučila mirovati. Nepomična, u gipsu od glave do pete, prvih dana nije mogla ništa drugo nego plakati. Navikla sam na patnju i to je dobro, govorila je Aleksu, kao da je njemu, a ne njoj, potrebna utjeha. Ipak je preživjela i usprkos bolovima osjećala je olakšanje. Ali s vremena na vrijeme preplavio bi je potpuno novi osjećaj krhkosti i prozirnosti svega oko sebe. Našla se s onu stranu smrti i smrt za nju više nije bila apstrakcija nego ledena izvjesnost. Kao da je odjednom dobila sposobnost da vidi kroz ljude i kroz stvarnost koja je okružuje.
U bolnici joj se vratilo već poznato iskustvo tijela kao nečeg stranog, ono iskustvo rascjepa kojeg se sjećala kada je bježala iz sebe k djevojčici iza prozorskog stakla. Postala je svjesna tijela kao mehanizma, izvanrednom oštrinom svih čula pratila je kako i gdje se javlja bol i kako svaki pojedinačni dio tog mehanizma funkcionira potpuno neovisno o njenoj svijesti i volji, poput automata. Bilo joj je očito koliko stanje tijela uvjetuje njene osjećaje, ponašanje, misli. Činjenica da je to tijelo bilo njezino za nju više nije imala isto značenje kao prije nesreće.

Već je bila naučila (dječja paraliza, lekcija prva) da je bol drugoga teško zamisliti, pa čak i kad se radi o vlastitom djetetu. Majka je zanijemila od šoka, a otac se i sam razbolio. Njegovo je zdravlje ionako bilo narušeno sve češćim napadima epilepsije. U tih mjesec dana, koliko je ležala u bolnici nepomična, majka ju je posjetila dva puta, a otac samo jednom. Kao da im je sve to bilo previše. Da nije bilo sestre Matilde, Aleksa i prijatelja iz škole, bila bi sama. Ležala je u sobi s dvadeset pacijenata, položena na leđa u gipsanom oklopu nalik na mrtvački sanduk. Osim prstiju na lijevoj nozi i ruci, nije smjela pomaknuti ni jedan drugi dio tijela.
Bol je u početku bila nepodnošljiva. Ali niti intenzitet niti stupnjeve boli nije znala opisati jer nije nalazila riječi kojima bi to izrekla. Mogla je samo reći da je bol prodorna i sveobuhvatna, ali je već na samom početku odustala. Ne samo da im ništa od toga ne bi bilo razumljivo već bi im za čas dosadila. Kako opisati tijelo koje gori, ranu koja peče? Upravo tim riječima, ali to su, znala je, ipak samo riječi koje im ne bi približile njen osjećaj. Jednom kad se našla u crkvi s majkom i sestrama, neka se mlada žena srušila na pod dok je svećenik govorio. Njeni su se udovi nekontrolirano trzali, a iz usta je izlazio zastrašujuće dubok, prijeteći, muški glas. Demon, demon! - vikao je svećenik i histerično mahao križem iznad nje. Opsjednuta sam, pomišljala je s užasom ležeći u bolnici, ponekad uvjerena da i u njenom mesu i kostima živi takvo demonsko biće.
Bilo bi joj lakše kad bi barem netko znao kako se osjećala, mislila je. Ova lekcija bila je još teža od prve: bol je bila neizreciva. Tješila se onako kako je jedino znala i kako ju je naučila majka. Proći će, govorila je svojim posjetiteljima. Kad ozdravim, sve će biti kao prije! Aleks se složio. Naravno, ljubavi, govorio joj je, naravno da će sve biti kao i prije.
A noću je gledala smrt kako pleše oko njenog kreveta i sanjala da je žuti leptir.

Kasnije, mnogo kasnije, naslikala je sliku koju je nazvala San. Trebalo joj je vremena i snage da je naslika. Tih prvih noći u bolnici bojala se da će smrt doći po nju u snu. Kako pridobiti smrt? Kako odagnati strah? Kad je naslikala kostur, bilo joj je lakše. Poput onih kostura od papirmašea koji se prodaju na tržnici na Dan mrtvih, i ova njena naslikana smrt postala je pripitomljena domaća životinja. Polegla ju je poput lutke i još joj pod lubanju podmetnula dva jastuka kako bi joj bilo udobnije. U naručje joj je položila buket cvijeća.
Tako je svome strahu dala oblik, ali smrt nije umilostivila. Gledatelj otkriva da ono što uznemiruje na toj slici nije kostur, već biljka koja se rasprostire iznad usnule Fride i pušta korijenje, plete mrežu, čeka.

Kod kuće je još tri mjeseca morala ležati u gipsu. Oko nje se dizao zid. Već je bila u samici, na dnu rupe, zatvorena u to tijelo koje nikada više neće ozdraviti i iz kojeg nije bilo bijega osim povremeno.
Iako još sva polomljena, bila je glasna i zahtjevna. Majka je ponovno, kao nekad davno, ponavljala riječi proći će kao da je to kakva čarobna formula koja će joj vratiti zdravlje. Nije znala što bi joj drugo mogla reći kako bi je utješila. Niti zašto je nesreća snašla baš njenu obitelj. Kao dobru katolkinju mučilo ju je to pitanje i odgovor je tražila na nebu. Zašto je njen dobri bog, kojem se redovito moli, dopustio da njena kći toliko pati? Zar nije bilo dovoljno da je preboljela paralizu i da je ostala obilježena za cijeli život? Ili to, možda, bog kažnjava nju, Matilde? Znala je, majka je svaki dan rano ujutro, dok još nije zavladala nesnosna vrućina, odlazila u obližnju crkvu. Najprije bi prste umočila u kamenu posudu s blagoslovljenom vodom na ulazu, kleknula i prekrižila se. Zatim bi sjela na klupu otraga, navukla maramu još više na lice poput kakve starice i dugo se molila bogu neka se smiluje njenom nesretnom djetetu.
Već izmučena, Dona Matilde se podvrgavala dodatnom samomučenju sumnjama pa se Frida zbog nje morala prikazivati još hrabrijom, ne bi li joj barem tako olakšala bol. U svojim lažima bila je hrabra i pomalo patetična, čak je i najbliže oko sebe pokušala lišiti brige. Pogledajte me, pa meni je dobro, sve bolje, govorila je. Ne brini za mene, mama, ja ću preživjeti. Nalazila je snage da utješi druge i tako izbjegavala sažaljenje, od kojeg joj je bilo mučno. Kad joj je nakon nekoliko mjeseci ipak bilo bolje, Dona Matilde platila je misu zahvalnicu uvjerena kako su njene molitve bile uslišane. Neko vrijeme, čak prilično dugo, bila je dobre volje.
Frida se nije pitala zašto se baš njoj dogodila nesreća. Jer već tada nije vjerovala da postoji itko kome bi mogla postaviti to pitanje.

Čim je prizdravila a bolovi u kičmi i nozi postali podnošljiviji, počela ju je mučiti dosada. Od svojih je prijatelja zahtijevala da je posjećuju, da joj pišu i šalju knjige. Od kuharice je izvolijevala specijalna, samo za nju pripremljena jela. Od Kity je tražila da stalno bude s njom i pravi joj društvo, kao nekada. U pismima Aleksu najviše se tužila upravo na dosadu i zavidjela mu na putovanju po Evropi. Ali dosada je bila znak da joj je stvarno bolje.
Ponekad je vezla posteljinu, ali najviše je čitala. Dona Matilde je znala kako njena nesretna kći ipak ne može neprestano čitati. Palo joj je na pamet da bi se možda mogla zabaviti slikanjem. Ljeto prije nesreće provela je radeći u štampariji očevog prijatelja. Dolazila je kući pričajući s oduševljenjem o švedskom slikaru Andersu Zornu, čije je slike kopirala. Uz to, otac ju je naučio retuširati fotografije i vrlo brzo postala je pravi znalac za nijanse boja i finoću kistova. On sam nerijetko je hvalio njeno strpljenje i koncentraciju. I tako je Dona Matilde zaključila, slikanje bi joj moglo poslužiti kao privremena razbibriga, tek da joj prođe vrijeme dok se posve ne oporavi. Poslije, kad kosti zarastu i kad ustane, neće joj više biti potrebna takva vrsta zabave. Rekla joj je to donoseći joj jednog jutra boje i kistove - očeve kistove, dobro joj poznate.
Majka je, sjećala se, stajala uz njen krevet u tamnosmeđoj satenskoj haljini koja je isticala njenu blijedu put. Već je neko vrijeme pobolijevala, mučili su je povremeni oštri bolovi u trbuhu, koji bi zatim nestali i pojavili se ponovno tek za koji mjesec. Imala je i glavobolje, zbog kojih je često ostajala u sobi preko dana. Nisu bile bliske njih dvije, majka nije bila bliska ni s jednom od četiriju kćeri, možda jedino s Kity, koja je još bila djetinjasta i nikad joj se nije suprotstavljala. Između njih je postojala praznina, odmak popunjen služavkama koje su kuhale, prale ih i čuvale, žene čija su velika, troma tijela stajala između djevojčica i majke. Premalo dodira, premalo zagrljaja. Stalno je imala osjećaj da je majka prisutna, ali u nekoj drugoj sobi, nikada sasvim prisutna, hirovita, tužna, i sama bolesna.
Kad se primakla njenoj postelji s kistovima i bojama u rukama, bila je iznenađena. Slikanje joj nije palo na pamet. Ovo će te možda zabaviti, rekla je majka, slikanje će ti pomoći da se smiriš i ne misliš na nesreću. Primijetila je kako je Doni Matilde teško dok izgovara tu riječ. Pokazala joj je i mali štafelaj koji je dala izraditi kako bi se mogao smjestiti na krevet. Osjetila je kako joj se grlo suši i kako joj naviru suze. Bila je zahvalna majci što joj je pokazala koliko se brine za njeno zdravlje. Nije imala običaj iskazivati ljubav tako izravno i stoga je bila sigurna da je Dona Matilde u tom času vjerovala kako će joj kći ostati nepokretna.
Zgrabila je majčinu ruku i poljubila je. Dona Matilde je bila uzbuđena. Pogladila ju je po čelu i okrenula glavu da sakrije svoje osjećaje. Nije mogla gledati kako njena živahna djevojčica leži nepokretna, izmučena, a ipak tako strpljiva. Tješila se da će biti bolje kad ustane i kad joj konačno skinu gips. Zaboravit će bol, rane će zacijeliti, život će se nastaviti tamo gdje je stao.
Kako je od svoje šeste godine trenirala sportove i čak igrala nogomet, bila je snažna i mišićava, uvijek u pokretu, spretna poput dječaka. A nakon nesreće morala je ležati, biti posve mirna i ponašati se upravo suprotno od naučenog. Vježbala je nepomičnost. Vježbala je trpljenje. Najprije su je mučili jaki bolovi. Zatim ju je izluđivalo mirovanje. Više nije bilo njene prijateljice koja joj je pomagala da izađe iz sebe kad je bila mala. Ipak, zapamtila je ono što je uz njenu pomoć naučila (lekcija druga!): kada te bol primorava da budeš previše u tijelu, tad moraš izaći i odvojiti se od tijela ne bi li nekako preživjela. Morala je ponovno pronaći način da bude mirna, a ipak negdje drugdje, netko drugi. Majčina ideja da bi mogla slikati zaintrigirala ju je. A kad je otac došao na ideju da učvrsti zrcalo iznad kreveta kako bi mogla vidjeti svoje lice, počela je slikati najbliži objekt - sebe.
Otac se još nije pribrao od njene nesreće. Postao je još povučeniji, jedva je otvarao usta. Majka mu je sama služila večeru. Jeo je sam za stolom, bez riječi, a zatim se zatvarao u sobu i svirao klavir. Don Guillermo doseljenik u Meksiko, kao da je došao iz drugog svijeta i kao da se nikada nije posve preselio k njima. Teško je podnosila njegovu tugu. Pogotovo zato što on nije imao boga kome bi se obratio. Svejedno se ponekad znala upitati kako je majka uopće mogla živjeti s tako neizmjerno zatvorenim, tužnim čovjekom.

Tada sam još premalo znala o muškarcima, o zajedničkom životu i o tome je li bolje da su šutljivi ili govorljivi, razmišljala je, sad već sasvim razbuđena. Soba je još bila u tami, ali to više nije bilo ono baršunasto, sigurno crnilo noći. Svjetlost kao da je imala svoj život, svoju misiju, da joj pokloni još jedan dan.
Bila je uvjerena, demonska bol u nozi koju je osjetila u djetinjstvu bila je neka vrsta pripreme za nesreću. Usjekla joj se u pamćenje potpuna nijemost u koju ju je zarobio prvi napad. Činjenica da se bol ne može izraziti riječima, samo urlicima koji su nerazumljivi; bila je prepreka koju još nije znala preskočiti. Trebalo je proći vremena da počne slikati, a zatim, još više vremena da naslika slike koje urlaju. Umjesto samih urlika. Umjesto objašnjavanja riječima. Dugovala je to ocu, mislila je, onom njegovom izbezumljenom pogledu koji nikada nije zaboravila i njegovim riječima: Reci mi, reci mi!

Kada je prvi put uzela u ruku kist i boje, ponovno je ležala u istoj sobi kao kad je bila dijete, ali ovaj put bila je doživotno osuđena na bol. Jer više se nije radilo o jednoj, određenoj bolesti. Bol se raspoređivala i grrupirala u njenom tijelu, zauzimala položaje, pripremala se da tamo ostane.
Dugotrajna nepomičnost izoštrila je njene promatračke sposobnosti. Činilo joj se kao da gleda svijet kroz povećalo, da više ništa oko nje nije ni jednostavno ni plošno. Otkrivala je jedva vidljive znakove na naoko glatkim površinama, na predmetima oko sebe, u sobi. Primjećivala je detalje na koje prije nije obraćala pažnju: deblje i tanje niti i način na koji se isprepleću i tvore neravnine u tkanju lanene plahte na krevetu; na zidu koji joj se prije činio ravan i bijel, primjećivala je rupice i pukotine u kojima se taložila prašina; zasmetala joj je nepravilnost u ružama izvezenim na jastučnici, trenutak kada je zbog nepažnje nečija ruka (majčina? sestrina?) zabola iglu s crvenim koncem milimetar dalje od plave linije crteža, možda zato što je netko ušao u sobu, pozvao je i poremetio koncentraciju vezilje. Ili ogrebotina na nozi stolića, nešto svjetlije poprečne pruge na tamnosmeđoj boji baš kao da ju je mačka ogrebla. Ali zašto bi mačka ogrebla nogu stola, pitala se. I već bi se tako našla u drugom svijetu, zamišljajući ruke, zamišljajući mačke. U svom novom, umanjenom svijetu, koji se, imala je osjećaj, iz dana u dan sve više smanjivao, na novi je način promatrala i ljude. Obraćala je više pažnje na crte lica, izraze, grimase, na nijanse glasa i boju odjeće. Kao da je ležeći u krevetu opažala više, sve više, te je svijet postupno poprimao drugačije, zanimljive dimenzije.
I sebe je vidjela drugačije. Na licu u ogledalu uočila je nesklad između svoje mlade kože i tamnog, gotovo mračnog pogleda. Starim, pomislila je, već mi se starost vidi u očima. Čini mi se da sam sve naučila odjednom, u sekundi. Moje prijateljice sporo postaju žene, a ja sam ostarila u času. Kao da je sve postalo jednostavno i sad znam da s druge strane nema ničega, jer da ima, ja bih to vidjela - pisala je Aleksu.

Sada je slikala gotovo svakodnevno - skice, studije i portrete ljudi oko sebe, a najviše samu sebe. To više nije bila samo zabava. Slikarstvo je potpuno zaokupilo njenu pažnju. Marljivo je učila, studirala je povijest evropske umjetnosti - naročito slike renesansnih majstora - i vježbala ruku. Brzo je napredovala, ruka joj je postajala sve sigurnija i sve je brže postizala ono što je željela. Kad je naslikala autoportret za Aleksa, bila je zadovoljna. Poslala ga je Aleksu. Iz očaja, iz ljubavi, iz potrebe da ga približi sebi. Tolike je riječi potrošila na njega, pisala mu je svakoga dana, ali to nije bilo dovoljno. Pisao je i on njoj, no bio je nekako pristojan, već udaljen i hladan. Kao da je netko od odraslih čitao njegova pisma prije nego što bi ih poslao. Aleks je bio njena prva ljubav i nije se mogla pomiriti s mišlju da bi ih njena nesreća mogla rastaviti. Njeno je jadno stanje bilo samo privremeno, pisala mu je u početku, imaj malo strpljenja, Aleks. Ali Aleks se udaljavao, još dok se oporavljala, pripremao se za put.
Aleks je bio vođa njihove male grupe. Zbog njega joj u školi nije bilo dosadno. Tri su godine proveli zajedno, od početka srednje škole sve do sudara. Najvjerojatnije joj je baš on spasio život. Posjećivao ju je, ali sve rjeđe, zatim je otputovao. Nije ga bilo mjesecima, sve vrijeme dok je ležala u krevetu, on je putovao po Evropi. Kako bi ga odvojili od njegove djevojke, koja će - to je njegovim roditeljima bilo posve jasno - nakon nesreće ostati trajni invalid, njegovi su ga roditelji poslali na taj dugi put, što dalje od nje. A ona se kasnije pitala je li Aleks već tada slutio kako će nesreća promijeniti njihov odnos.

Na tom prvom autoportretu Frida ima mek izraz lica, melankoličan pogled, trag tužnog osmijeha. Njeno tijelo izražava prikriveni izazov, ali lice joj je ozbiljno, oči mirne i tužne. Slika sugerira blagost, nježnost, produhovljenost. I usamljenost u crnilu koje je okružuje i izdvaja iz okoline. Još je uvijek nježna, ranjiva mlada djevojka naglašene ženstvenosti koja moli Aleksa da je zaštiti. Na kasnijim autoportretima više nema te nježnosti, kao da je navukla oklop. Ili masku.
Iste godine naslikala je i portret sestre Adriane. Ona ima na sebi dekoltiranu haljinu koja samo što nije skliznula niz glatku, bijelu kožu i posve razotkrila njeno raskošno tijelo. Taj portret kao da je namjerno naslikala kao suštu suprotnost sebi. Na Adriani nema ni traga suzdržanosti i produhovljenosti, ona je inkarnacija putenosti. Međutim, na oblačnom nebu iza nje ipak ima svjetla, vidi se kupola s osvijetljenim prozorom. Za nju ima nade, dok je iza Fride samo tamni, zatvoreni prostor.

Tek je puno kasnije postala svjesna toga koliko je ta slika drugačija od svih drugih njenih autoportreta. Razlog nije bilo samo neiskustvo. Prvi autoportret bio je drugačiji baš zato što se osjeća skrivena namjera - tom je slikom željela pridobiti Aleksa da joj se vrati. Bio je to njen očiti pokušaj zavođenja Aleksa jedinim načinom koji joj je bio na raspolaganju. Nakon što je dobio njen portret, Aleks joj se vratio, još neko vrijeme bili su zajedno. Već tada postajala je svjesna onoga što će kasnije postati glavno obilježje njenog slikarstva - da njene slike imaju moć govora.

Naglo je odrasla. Kao da je do nesreće živjela bez prave svijesti o sebi, poput majmunčića koji skače s grane na granu i ciči od radosti, iako ga drugi tu i tamo podsjete da je ipak drugačiji od njih. Sjećala se toga stanja, tog povremenog blaženstva samozaborava, iako je još od djetinjstva osjećala da neka tamna sjena lebdi iznad nje i da je uvijek u njenoj blizini. Ponekad, kad bi u dvorištu ležala na leđima i gledala u kvadrat čistog plavog neba omeđen zidovima kuće, odjednom bi se niotkuda pojavio oblak i naglo zatamnio dvorište. Proželi bi je srsi. Ili kad bi se navečer umorna uvukla u krevet, trenutak prije nego što bi utonula u san, već zatvorenih očiju, skutrena pod plahtom koja lagano grebe (taj snažni osjećaj prisutnosti osjećala je čak i sada, na toj istoj postelji), znalo joj se učiniti da je dodiruje nečija hladna ruka. Jeza koja bi joj prošla kroz kosti u tim neočekivanim trenucima dolazila je od one tamne sjene u njenoj pratnji.
Istodobno, u njoj je rastao otpor koji ju je tjerao da to brzo zaboravi. Napad euforije koji bi obično uslijedio, podsjetio bi je na igru skrivača ili šaha. Kao da je u jednom času izbjegla smrt, kako bi joj ona nešto kasnije zadala još jači udarac.

Sada znam, sve što je uslijedilo nakon nesreće bila je samo taktika bijega i zavaravanja. Kad te pogodi ne samo udarac trolejbusa koji te gotovo potpuno smrska, nego i spoznaja kako je to kraj - od toga nema oporavka, samo privremeni odmor.
Bol me učinila svjesnom tijela. Tijelo me učinilo svjesnom propadanja i smrti. Ta svijest me učinila starom. Dobila sam odgodu smrtne kazne, ali morala sam živjeti s dvostrukim saznanjem: ne samo da ću umrijeti - u tome nisam bila nikakav izuzetak, samo što me ta spoznaja pogodila prilično rano - nego i što to točno znači. Već sam imala to iskustvo. Za razliku od drugih osuđenika, kojima je smrt apstrakcija jer, zapravo, nemaju predodžbu što ih točno čeka, moja je odgoda uključivala i stalno podsjećanje, prisutnost boli.

Kad je konačno ponovno stala na noge, bilo joj je devetnaest godina. Za njeno školovanje više nije bilo novca. Morala je naći posao. Jedino što je u međuvremenu naučila, bilo je slikati. Nakon što je na nekoj zabavi slučajno upoznala Maestra, najpoznatijeg meksičkog slikara, zabila je sebi u glavu da će upravo njemu pokazati svoje slike. On će joj reći ima li njen plan uopće smisla. Ni u jednom času nije pomislila da bi je Maestro mogao odbiti. I ranije je, kao dijete, bila neobično svojeglava, a nakon nesreće postala je naprosto drska. Usuđivala se činiti stvari koje drugi nisu, preživljena nesreća podarila joj je hrabrost onih koji ionako nemaju što izgubiti.
Zaputila se u grad, do zgrade na kojoj je Maestro radio na fresci. Čak je od njega tražila da siđe sa skele, jer se nije mogla popeti gore sa svojim platnima. Zaintrigiran tom sitnom djevojkom hrapavog glasa, Maestro je sišao. Prišao je Fridi i zagledao se u njeno zanimljivo lice punih usana i gustih crnih obrva. Ona ga je, nimalo zbunjena, gledala ravno u oči. Donijela je sa sobom tri slike i odložila ih na zid ispred zgrade na kojoj je radio. Uzela je jednu po jednu i okrenula ih prema njemu. Nije imala vremena za gubljenje, rekla je, morala je hitno naći posao. Slikala je zato jer joj je to bilo najlakše i najmanje dosadno. Bilo bi dobro kada bi mogla zarađivati slikanjem. O Maestrovom je mišljenju ovisilo hoće li morati potražiti neki drugi posao, nije se željela zavaravati kako je talentirana. Može li joj pomoći i reći joj istinu? Frida je sve to izrekla brzo, gotovo bez daha. Zatim je prekrižila ruke i zagledala se u njega.
Nije mu rekla da joj je slikanje bilo jedini način da izađe iz samice u kojoj je živjela, da voli način na koji joj slikanje potpuno zaokuplja pažnju i kako joj se, dok slika, čini da se vratila maloj prijateljici u ledenoj dvorani.
Maestro je pažljivo razgledao slike. Njen je zahtjev bio neobičan, ali mu se svidjelo njeno objašnjenje, naročito njena želja da slikanjem zarađuje jer joj je to najmanje dosadno. Dojmila ga se njena odlučnost i ozbiljnost. Ona je čekala, nestrpljiva, nervozna. Mislila je kako Maestrovo razgledavanje slika predugo traje.
Bez sumnje je talentirana, rekao joj je, ali želio bi vidjeti i druge radove prije nego joj da tako važan savjet. Pozvala ga je neka je posjeti u roditeljskoj kući. Obećao je. Tek tada je odahnula. Ako se Maestru svide i druge njene slike, možda će ipak moći zarađivati slikanjem. Mislila je tih dana samo na novac, na oca koji više nema dovoljno posla. Bio je sve depresivniji, davno je prošlo vrijeme kad je Don Guillermo kao fotograf mogao zarađivati za pristojan život. I na majku, iscrpljenu njenom bolešću, svojom vlastitom bolešću, obavezama, strahom od siromaštva. Iako je preživjela nesreću, još uvijek je trebalo plaćati njene doktore, lijekove, proteze. Ako se Maestro za nju založi, možda će se to promijeniti.
Kad je za nekoliko dana pogledao njenu malu kućnu izložbu, Maestro više nije nimalo dvojio - pred njim je bio izuzetan talent. Svakako moraš slikati, rekao joj je ozbiljno. Već je tada gledao i nju i njene slike kao da ih se ne može nagledati, kao da ne može posve odvojiti njeno slikarstvo od njene neobične osobnosti. Naročito mu se svidjelo što je, u situaciji u kojoj se našla, radije slikala, nego dopustila da joj bolest postane izlika da ništa ne radi. Tako je remetila ustaljeni red stvari. Bilo je nečeg neobičnog u toj djevojci, u njenoj žustrini, žudnji za životom koja je izbijala iz svakog njenog pokreta. Tome se čovjek morao diviti. Uz to je otkrio kako je nedavno postala članica komunističke partije, i to ih je još više zbližilo. No, Maestru je politika, nakon njegovog slikarstva, bila druga najvažnija stvar u životu, dok je za nju i njene nove prijatelje iz umjetničkog svijeta, poput Tine Modotti, ideologija svakako bila manje važna od činjenice da im ona pruža priliku za okupljanje i druženje.

Fridina raspuštena kosa ležala je na jastuku. Bila je vlažna i ljepljiva pod njenim prstima. Još uvijek gusta i tamna, tek malo prošarana sijedim vlasima. Pomislila je kako bi je trebala oprati, zatim se nasmiješila na vlastitu automatsku reakciju. Njeno tijelo se nije predavalo tek tako. Odmakla je pramenove s čela. Kosa je bila još jedini njen živi dio. I otac je imao tako bujnu kosu. Sjećala se kako bi ponekad zastao u pola rečenice i provukao kroz nju ruku i kako je voljela tu njegovu gestu, znak odsutnosti. Govorio joj je da je njena kosa čvrsta poput konjske strune. Maestro bi u nju zagnjurio lice i udisao njen miris. On je govorio sasvim drugačije, da joj je kosa mekana poput najfinije svile. Kad bi se češljala, mislila bi na njega, kako će je rasplesti navečer dok na vratu osjeća njegov topli dah. I kako su ta dvojica najvažnijih muškaraca u njenom životu njenu kosu vidjela na sasvim različit način.
Bila je tako sama u toj sobi. Otac je već odavno bio mrtav, a Maestro u krevetu neke druge žene. Kity je bila umorna, njeni prijatelji daleko. Sve se više bojala svjetla i dana koji je nemilosrdno nadirao.
Mislila je na ono što bi rekla Maestru da je sada s njom.
Maestro, rekla bi, sjećam se kada sam se prvi put pred tobom skinula gola. Oklijevala sam, naravno. Onako mladoj, dvadeset godina mlađoj od tebe, i nesigurnoj - moje je jedino oružje bila drskost. Odlučila sam te iskušati izloživši ti svoje tijelo. Da sam ti samo mogla vidjeti oči dok si me odmjeravao. Moju tanju nogu. Moje ožiljke od operacija, sve ono što nije bilo za pokazivanje nikome osim mojim doktorima. Željela sam te, a istodobno sam strepila, stisnutog grla, stisnutog srca. Dok smo se penjali u tvoj atelje, rekla sam sebi: Ne, neću se skinuti pred njim, ne smijem riskirati da ga odmah izgubim, suviše mi je stalo do njega. A odmah zatim odlučila sam učiniti upravo suprotno. Skinut ću se, neka me gleda, neka odmah sve vidi! Neću se igrati skrivača, ne s ovim čovjekom. Pa ako mu se smuči od pogleda na moje tijelo, preživjet ću i to. Oklopljena sam izvana i iznutra, imam tvrdu kožu. Nadala sam se da ćeš prepoznati onu drugu mene, koja se ne može sagledati očima, onu koja živi u dubokoj rupi i koja izlazi na vidjelo samo na slikama.
Onda smo ušli u tvoj atelje. Pamtim još samo svjetlost, jasnu i jaku, nemilosrdnu. Posegnuo si za mnom čim si zatvorio vrata, onim pokretom ruke na koji sam se kasnije naviknula. Odgurnula sam te, snažno. Malo si zateturao, iznenađen mojom grubošću, a ja sam se nasmijala. Mislio si, to je neka igra, neka moja predstava, kad sam se skinula gola nasred ateljea i okrenula ti leđa. Rekla sam, izvoli, dobro me pogledaj. Prvo pogledaj moja leđa puna ožiljaka od operacija, moju tanju nogu i iskrivljeno stopalo, pa mi priđi, ako se usuđuješ, ako me još želiš.
Jesam li ikada do tada o sebi mislila kao o invalidu? Mrzila sam već i samu tu riječ. Zašto bi netko bio bezvrijedan jer teže hoda? Odbijala sam pomisao da bi se ta riječ mogla odnositi i na mene, iako sam znala da ljudi misle baš to o meni kad me vide kako šepam, još od djetinjstva. No kad smo se ti i ja sreli, osjećala sam se dobro i jedva sam povremeno vukla nogu. Na dnevnoj svjetlosti, u tvome ateljeu, kad sam ti izložila svoje tijelo, prvi mi je put postalo jasno pravo značenje te riječi ispisane grubim rezovima kirurškog noža uzduž moje kičme. Bila sam obilježena, kao žigosana užarenim željezom. Osjetila sam poniženje i strah, vratio mi se isti onaj osjećaj kao kad sam kao dijete vozila bicikl kroz park, a djevojčice su za mnom vikale: Evo ide šepavica! Maestro, nisam ni mogla zamisliti što će u meni vidjeti slikar koji je imao najljepše žene. Osjećala sam kako tvoj ispitujući pogled klizi po mojim leđima zaustavljajući se na svakom ožiljku kao da opipava moju kartu bola. Ne znam koliko sam dugo tako stajala. Kad sam se okrenula, gledao si u mene kao da sam utvara, nisi ni trepnuo.
Zatim si me uzeo u naručje. Spustio si me u bakrenu kadu i pustio vodu. Ležala sam zatvorenih očiju dok si me sapunao, pažljivo dodirujući dlanom moju kožu kao da se bojiš da ćeš me povrijediti. Prvi put me preplavila jasna spoznaja da više nisam sama. Tada se u mome životu dogodilo čudo, Maestro. Prepoznao si me i zato te sada želim uz sebe, želim i istodobno ne želim.
Nitko nikada nije bio tako gol kao ja u tom trenutku. Obični su ljudi samo goli. Moje je tijelo bilo golo i ranjeno, i zbog toga ranjivo. Moji te ožiljci nisu prestrašili. Ožiljci su mjesta kroz koja jedno biće ulazi u samoću drugoga, naučila sam toga dana od tebe, s tobom.
Kasnije sam slikala te ožiljke kako bi i drugi doprli do moje samoće.