Frida i Dijego

First topic message reminder :

Najpoznatiji umjetnički par Latinske Amerike, Frida Kalo i Dijego Rivera, osim zbog svojih neprevaziđenih djela, u istoriju su upisani i zbog svoje jedne od najkontroverznijih i najžešćih ljubavi 20. vijeka.
Kada su se upoznali ona je imala samo 15 godina, a on je bio oženjen svojom drugom suprugom. Dijego je oslikavao mural u njenoj školi, a ona je svaki dan dolazila i gledala ga kako slika. Njemu su se svidjeli samopouzdanje, dostojanstvo i čudan plamen u očima ove djevojčice.
Njegova tadašnja supruga Lupe osjećala se ugroženo djevojčicom koja se divila oslikavanju murala njenog supruga.
Ponovo su se sreli kada je Frida imala 18 godina. Mlada slikarka imala je veliku želju da slavni meksički muralista i slikar procijeni njen rad, a on je bio prijatno iznenađen kada je vidio njene slike. Ostao je potpuno pokoren - intelektualno, kreativno i, iako to još nije znao, emotivno.
Posjetio ju je u njenom domu i iduće sedmice, a ona ga je povela u obilazak bašte i kuće i kasnije mu pokazala svoje slike.
Od tada je Dijego bio čest gost kod Kalovih. Iako nije bio fizički privlačan, bio je veliki zavodnik. Ubrzo se između njih počela osjećati i fizička privlačnost, a uprkos razlici od 20 godina, između njih se rodila burna i strasna ljubav.




Dijego je priznao da je ona već tada postala najbitnija osoba u njegovom životu, a Frida je o njemu napisala svojoj prijateljici da je on "kaktus koji uspijeva svuda, na pijesku, na kamenu. A kada cvjeta, njegovi su cvjetovi predivne crvene boje ili su žuti kao Sunce".

...na krevetu je ležala gola Cristina. Zaspala je na boku skupljenih koljena, onako kako je kao dijete znala pokraj nje ležati u krevetu. Zagrli me, rekla bi joj tada. Ona bi joj rukom obgrlila trbuščić i držala je tako obgrljenu sve dok ne bi zaspala. Godinama poslije Cristina će nju grliti kad ne bude mogla zaspati.
Ležala je mirno, kao da je mrtva. Blago popodnevno svjetlo milovalo je njenu blijedu kožu. Vidjela je kako je Cristinino tijelo cjelovito i savršeno. S praga ateljea, pogled joj je skliznuo na bijeli ožiljak ispod njenog koljena, jedinu sitnu nesavršenost na Cristininom tijelu. Sjetila se kako su se igrale u parku i kako ju je Cristina molila da vozi njezin bicikl. Ali bila je nespretna i već je nakon nekoliko metara pala i raskrvarila koljeno. Očistila joj je ranu od kamenčića i zemlje i izvukla komadić stakla koji se zabio duboko u meso. Sjećala se kako je krv bila ljepljiva na njenim prstima i kako je digla prozirno zeleno staklo prema suncu.
Maestro je spavao pokraj nje. I on je bio gol. Pokraj njegovog velikog tijela Cristina se doimala krhkom poput lutke. Ako se samo pomakne, ako se nasloni na nju, zgnječit će je, pomislila je.
Neko je vrijeme stajala naslonjena na dovratak, nepomična, dok je u nju ulazio taj trenutak, taj dan. I kao da je Kity stvarno umrla, iskrsnule su joj pred očima slike: Kity koju drži za ruku dok uči hodati u dvorištu, ili kako se penje na njen krevet dok leži bolesna, kako joj se smije i pruža ruke uprljane čokoladom. Kity kako doji malu Izoldu, s modricom od muževih udaraca na licu, kako je žlicom hrani juhom, u operacijskoj dvorani drži je za ruku dok tone u narkozu.
Nebo je bilo azurnoplavo, bez ijednog oblaka. Kroz prozor je čula glas muškarca s ulice koji je nešto dovikivao, zatim lajanje psa. Do nje je dopirao miris boja, lanenog ulja i nečeg još intenzivnijeg. Bio je to miris njihovih tijela. Dok ih je tako promatrala, osjetila je kako je onaj nekadašnji komadić stakla ušao u nju i zarinuo se negdje duboko u njeno meso. Naviknuta na bol, ispustila je jedva čujni jecaj.
Maestro je prvi otvorio oči. Bio je iznenađen što je vidi kako stoji naslonjena na dovratak i gleda ih. Nije izgledao uzrujano. Lagano je dotaknuo Cristinino rame. Cristina se polako budila. Okrenula se prema njemu. Tek tada, slijedeći njegov pogled, ugledala je sestru. Naglo je sjela i bez riječi uronila lice u ruke, kao da će zaplakati. Sjedila je tako pognute glave i skrivenog lica sve dok Frida nije konačno izašla i za sobom zatvorila vrata.

Ponovno se osvrnula po sobi. Neko je vrijeme promatrala napredovanje svjetlosti, ali pogled joj se mutio od temperature. Između nje i drugih ljudi bio je već navučen neki tanak ali neproziran zastor, poput onog koji ponekad okružuje bolesnički krevet u bolnici. Ne samo njen pogled, nego ni njen glas, ni plač, ni molbe, ni dodiri, nisu više do njih dopirali. Nije li uvijek bilo tako, pitala se. Nije li cijeli život provela umotana u opnu koja sada postaje sve mutnija, sve nepropusnija? Preostalo joj je još samo hirovito i nesigurno sjećanje. I učinilo joj se, to njeno sjećanje je poput mreže satkane od fine paučine. Još joj je uspijevalo balansirati na tankoj niti između dviju rupa, sa slabom nadom da će joj se na koncu ipak ukazati cijela mreža, da će se pokazati kako je njen život ipak imao smislenu strukturu.
U mislima se ponovno vratila na sliku, dokaz Cristinine izdaje. Stotinu je puta prije tog događaja vidjela sestru golu. Kad su se kao djeca kupale u kadi, kad je dobila prvu menstruaciju, kad su se zajedno presvlačile... Ipak, toga dana kao da ju je vidjela prvi put. Ležala je na krevetu, gola i lijepa, toliko ljepša od nje. I savršeno podatna - očima, kistu, rukama. Svijetle puti i oblina koje kao da su bile isklesane. Tad je prvi put vidjela svoju sestru Maestrovim očima, očima muškarca i slikara. Bila je uvjerena kako je Cristinino tijelo za njega istodobno bilo umjetnički predmet. I čak joj se činilo nekako razumljivim što je on, u čežnji za harmonijom, posegnuo za tim tijelom. Bio je to dvostruki izazov kojem nije mogao odoljeti, mislila je kad se pribrala od tog prizora.
Ali nije joj bilo jasno, barem ne u tom trenutku, zašto je njena sestra, njena mala sestrica, njena čuvarica i zaštitnica, prešla granicu. Osim ako je ta granica - razumjela je to tek poslije - postojala samo u njenoj, Fridinoj, glavi.
Znala je i prije toga događaja da je Maestro vara. U stvari, nije to zvala prevarom. Dok je bila sasvim mlada, tješila se kako mu je potrebna takva vrsta zanosa, bio je umjetnik željan senzacija, vječno u nekoj potrazi. A žene su se i same bacale na njega. Željele su mu pozirati i biti ovjekovječene na njegovim muralima. Seks s Maestrom bio je prečica do vječnosti. Ta podavale su se i za manje dobitke, sigurno, poznavala je neke od njih.
Bjesnjela je. Vrijeđala se. Povremeno je to sebi mogla dopustiti. Ali postojala je još jedna, samo njoj poznata, brutalna strana priče. Njeno bolno, ranjeno tijelo nije moglo biti na raspolaganju Maestru kad god bi on to poželio. Često je mjesece provodila u bolnici, još češće je bila umorna ili u bolovima. Zato je ponekad osjećala kako ona izdaje njega. Tako je jedne godine, doduše mnogo poslije događaja s Kity, imala sedam operacija na kičmi. U bolnici je provela devet mjeseci. Osjećala se nemoćnom i nije bila u poziciji od njega zahtijevati vjernost, tako je barem mislila.
A on je konzumirao žene kao što drugi jedu svoje omiljeno voće ili kuglice sladoleda. Nije se mijenjao. Ali nakon događaja sa sestrom, nešto se u njoj zauvijek promijenilo.

Zamišljeno je prstom prešla preko suhih usana. I preko zuba, kao da ih prebrojava. Zubi su joj bili ružni, neki i pokvareni. Uvijek je morala paziti kako se smije. Sjetila se kako bi njena služavka, koja je također imala loše zube, rukom pokrila usta kad bi se smijala. Zbog toga se Frida uglavnom samo smješkala. Kad bi se nasmijala, ako bi se zaboravila, vidjeli bi se njeni potamnjeli zubi, od cigareta, možda od lijekova. Ona koja je vodila računa o svakom detalju svoga izgleda, o boji ruža i nakitu, o vrsti cvijeća u kosi, ipak je zanemarila zube. Još da i o tome brine, pokraj bolesne kičme, rana na leđima, prstiju koji gnjiju... Mučilo ju je da na njoj ništa, baš ništa, nije funkcioniralo samo od sebe. Čak joj ni zubi nisu bili zdravi. Ali loši su se zubi također mogli sakriti. Bolesnu nogu skrivala je dugačkim suknjama, korzet širokim košuljama, a pokvarene, nelijepe zube sakrivala je osmijehom i - zlatnim navlakama. U posebnim, svečanim, prilikama stavila bi zlatne navlake s ugrađenim ružičastim dragim kamenom i tada se smijala vedrim, širokim osmijehom. Lakše je bilo kamuflirati se, smješkati se tako da se zubi ne vide. Volja, kamuflaža, kontrola, to su ionako bili njeni principi pomoću kojih je preživljavala.
Baš zbog tog suzdržanog osmijeha na fotografijama je izgledala nježnije nego na autoportretima, iako se pred kamerom nikada nije mogla posve opustiti. Uvijek je pozirala. Bila je dobra glumica. Voljela je djelovati spontano, iako je zapravo vjerovala u čvrstu volju. Njena volja bila je poput čeličnog oklopa koji joj je stezao tijelo bolje od omrznutih korzeta. Volja joj je omogućavala da preživi.
A Kity je svoj život živjela bez te posebne volje i takvog napora oko svojih tjelesnih funkcija. Na tome joj je cijelog života zavidjela, još od vremena kad je kao dijete mjesecima ležala u krevetu, dok je Kity trčala od njene sobe do kuhinje, donosila joj hranu, dodavala igračke, zabavljala je plešući... I tako je, na račun bolesti, svoju sestru, kao i sve druge u svojoj blizini, pretvorila u svoje sluge. Kity je imala slobodu kretanja koju Frida nikada nije imala. Imala je tijelo koje nije nagrdila nikakva bolest niti nesreća, čak niti dva poroda. Imala je dvoje djece, dok je Frida imala samo pobačaje, zbog kojih je svaki put bila na rubu smrti. Već joj je zbog tih činjenica bilo teško preživjeti sestrin udarac.
Imala je zdrave noge, zdrave zube, osmijeh - sve što Frida nije imala. Ona je sve to morala nadoknaditi, stvoriti novu sebe uz pomoć egzotične odjeće i čudnih frizura, šminke, nakita. Morala se naprezati, iz dana u dan. A Kity nije trebala ništa od toga, baš ništa. Osim toga, ona je jedina točno znala koliko joj je potrebno snage da se svako jutro ustane iz postelje, opere, obuče, prohoda. Ali ipak nije imala sažaljenja. Izdala ju je bez razmišljanja i bez milosti! Njena je izdaja bila drugačija od Maestrove, ali jednako intimna i zbog toga jednako bolna.
Ti me tretiraš kao glupaču, rekla joj je sestra jednom kasnije. On razgovara sa mnom, sluša me, razumiješ li? Za razliku od tebe, ponaša se prema meni kao prema ljudskom biću. Ali rekla je to u pogrešnom trenutku jer tada je Frida još bila uvjerena da je Kity ustvari počašćena što je Maestro konačno i na nju obratio pažnju. Bila je tamo, bila mu je model. Zašto bi se baš ona oduprla velikom Maestru kad tolike druge to nisu uspjele? Mogla je točno zamisliti tu scenu među njima, njegov izraz tužnog djeteta: Tako sam usamljen, Kity! I Kity ga je tješila. Uvijek su ga žene tješile. Izazivao je u njima divljenje i sažaljenje istodobno. Njemu je bilo svejedno na koji će ih način pridobiti. I zašto bi ta afera nju pogodila više nego druge veze, za koje je, naravno, znala? Zašto, zaboga, od svega radiš dramu? - rekao joj je Maestro.
Njih dvoje bili su joj najbliže osobe, toliko bliski da su znali za svaki njen ožiljak i ranu, sve ono što je tako pažljivo skrivala od drugih ljudi. Nikad više, obećala je sebi toga dana, nikad više nikome neću dopustiti da mi priđe toliko blizu. To je opasno po život.
Još se dobro sjeća tog obećanja koje je dala sama sebi, nemogućeg, naravno. Jer ni Kity ni Maestra nije mogla ukloniti iz svog života, jednako kao što nije mogla sama sebi odrezati trulu nogu.

Cristinina veza s Maestrom trajala je barem godinu dana. Kupio joj je stan u blizini roditeljske kuće, potom i auto. Vozila je njime oca i djecu i njega, sve osim sestre. Frida se pravila da Kity više ne postoji. Za to vrijeme, imala je abortus i operaciju u kojoj su joj amputirani prsti na nozi. Prazna maternica, rana, bolovi u leđima, osjećaj totalne napuštenosti.

Na slici je gola, izbodena žena, toliko je krvi oko nje da se prelijeva na okvir. Umočila je kist u crvenu boju, svjetliju i zagasitiju od krvi, i zatim je razmazala po podu, po košulji ubojice koji stoji pokraj mrtve žene dok mu se s noža još uvijek cijedi njena krv. Ubojica, grubi macho s ciničnim smiješkom na licu i jednom rukom u džepu govori: Pa što, samo nekoliko malih uboda. Ženina noga sa spuštenom čarapom i elegantnom crnom cipelom doima se grotesknom, kao i pretjerana količina krvi. Možda zbog toga cijeli prizor gledatelja naočekivano tjera na smijeh.

Njihove su svađe - a uvijek su to bile ljubavne svađe - proizlazile iz dvaju različitih pristupa ljubavi. Ta razlika joj je postala očita tek poslije, nakon njenih drugih veza, koje nisu nimalo umanjile njenu vezanost za Maestra niti su ublažile njenu patnju. Nije bila sigurna ima li to veze s tim što je on muškarac. Ali njemu je njegova umjetnost bila važnija od ljubavi. Njoj je bio najvažniji Maestro. U takvoj hijerarhiji ona je bila predodređena za patnju.
Kad ju je prevario sa sestrom, Fridi je bilo dvadeset i sedam godina. Dogodilo se, mislila je, ono zbog čega je strepila (i o čemu je šutjela) njena majka Dona Matilde. Sve su Maestrove ljubavnice imale nešto što ona nije imala - tijelo s kojim se nije mogla natjecati. Tada je vjerovala da je to razlog njegovih čestih prevara i zbog toga patila. Ali u jednom njena majka ipak nije bila u pravu. Koliko god je Maestro, kao umjetnik, čeznuo za posjedovanjem ljepote same, one harmoničnosti koju njeno tijelo nije imalo, jednako je tako, ako ne i više, čeznuo za slobodom da posjeduje bilo koju ženu, bez obzira na njen izgled. Da je njeno tijelo bilo savršeno zdravo, da je bila lijepa poput najljepše glumice toga vremena, Dolores del Rio, koja mu je (ona je to znala) također bila ljubavnica, ni to ga ne bi zaustavilo. To joj je postalo jasno tek kada je već bilo prekasno za nju, kad u svome životu više ništa nije mogla promijeniti.

Godinama sam tolerirala njegove veze jer, mislila sam, ljubavnice mu pružaju nešto što mu ja ne mogu pružiti - nešto tjelesno, naravno. I godinama su to bile poznate ljepotice, a ja sam davno odustala od pokušaja da se s njima natječem. Napokon se zaustavio na Emi. Ema je bila sve samo ne ljepotica, ali je imala strpljenja i razumijevanja koje je Maestru trebalo. Možda sam i prije bila u krivu, možda ni prije nije čeznuo za harmonijom, za savršenstvom. Maestru je jednostavno trebalo rame za plakanje. Spao si na Emu, rekla sam mu zlobno. Bila sam odvratna prema njemu, a još više prema njoj. I to ne zato što sam imala nešto protiv jadne Eme, koja ga je godinama izdaleka obožavala, prodavala njegove slike u svojoj galeriji, pomagala mu i vjerojatno patila jer na nju nije obraćao pažnju. Ne, bila sam odvratna jer sam bila ogorčena. Osjećala sam se bijedno jer me je, svjesno ili ne, očito smatrao posljednjom glupačom. Gotovo sve vrijeme, svih tih dvadest i pet godina braka s Maestrom, živjela sam u uvjerenju da u njegovom izboru žena ima nečeg od uzvišene čežnje umjetnika za savršenstvom. Nečeg u čemu ja, takva kakva jesam, nisam mogla sudjelovati. I trudila sam se to nadoknaditi upotrebom najrazličitijih ženskih trikova. Kakav gubitak vremena... Oduzimala sam vrijeme od slikanja, do kojeg mi je jedino bilo stalo, da bih se njemu umilila, da bih ga zavela, da bih bila u njegovoj blizini.
Mislila sam, to je ona vrsta natjecanja u kojem ja - možda briljantna, ali svakako bolesna - nikako ne mogu pobijediti. Tješila sam se, međutim - a što mi je drugo preostalo? - da smo ja i Maestro povezani na poseban način i da je naša duhovna povezanost toliko čvrsta da je druge veze samo privremeno mogu ugroziti. Činjenica je, drugi ljudi u našim životima nisu imali značenje koje smo nas dvoje imali jedno za drugo. Naša je ljubav, bila sam uvjerena, tako posebna vrsta ljubavi u kojoj ti drugo biće predstavlja cijeli univerzum koji te ispunjava, u kojem postojiš, u kojem ne postoji više ni muško ni žensko, već samo bića.
Neko sam vrijeme u očajanju slikala samo slike s Maestrom. Kao da ću ga tako, poput neke čarobnice, začarati i zadržati samo za sebe.
U našem odnosu nije bilo ravnoteže. Ja sam bila ta koja je osjećala neizmjernu potrebu za njim, uvijek gladna ljubavi, uvijek željna pažnje, željna potvrđivanja. U mojem su svijetu svjetlo i toplina dolazili od njega. Maestro je bio moja hrana, moja droga, moja opsesija. Zašto sam dopustila da mi se to dogodi i da postanem potpuno ovisna o njemu? Zato što sam bila bolesna i zbog toga ranjiva i slaba.

Jezikom je ponovno prešla preko preostalih zuba. U donjoj čeljusti nedostajala su joj tri, u gornjoj dva, ako nije računala one koje bi trebala izvaditi, mada joj se i sama pomisao na budućnost činila besmislenom. Imala je osjećaj da joj se svi klimaju i da bi ih mogla iščupati prstima. Ionako je već mjesecima poput djeteta jela samo kašice i juhe. Jadno je kako bolest odraslog čovjeka na kraju svede na dijete, mislila je. Njeni su zubi bili stariji od njenih četrdeset i sedam godina, kao što su to bile i njene kosti. Njena unutrašnja računica govorila joj je da ima dvostruko više godina jer joj je za preživljavanje trebalo ulagati dvostruko više napora nego zdravoj osobi. Dakle bilo joj je barem osamdeset, čak možda devedeset četiri godine. Ta joj je pomisao odjednom postala zabavna. Još nije izgubila smisao za humor.

Napustila je Maestra. Nakon događaja s Cristinom odselila se iz kuće koju je za nju sagradio. Kuća je imala atelje i bilo joj ga je žao napustiti. Svakako, nije se mogla žaliti da on nema poštovanja za nju kao umjetnicu. Nakon što je odbolovala treći pobačaj i operaciju noge, našla je jednog ljubavnika, pa drugog; zatim ih nije više brojala, niti joj je bilo važno jesu li bili muškarci ili žene. Koža, dodir, strast, to joj je bilo važno. Uz njih je naučila odijeliti ljubav (ono što je zvala ljubavlju, a sve je više sličilo na ovisnost) od strasti, što joj nikako nije uspijevalo s Maestrom. Od njega je željela oboje, ali u njihovom zajedničkom univerzumu neutaživa strast je bila jednostrana, samo njena. Za nju je strast značila potvrdu njegove ljubavi, i trebala se dogoditi Cristina kako bi shvatila da to dvoje nije nužno povezano. Ali ona je i dalje za njega tražila opravdanje. Možda ljudima koji osjećaju neizmjernu strast prema svojoj umjetnosti ne preostaje više strasti za ljude? - pitala se ponekad u svojoj tuzi. Ili je strast jednostavno neka posebna vrsta energije koja nije neiscrpna? Ili je problem upravo u njihovoj bliskosti? Mogu li dva toliko bliska bića osjećati strastvenu požudu? Napokon, možda je njena (da li pretjerana?) seksualna požuda bila izraz strasti prema samom životu? Ali sve su to bila pitanja koja su je mučila još i prije događaja s Cristinom.

Počela je ozbiljno piti i ozbiljno slikati. Morala je slikati jer je bol koju je osjećala zbog raskida - i koja kao da se nataložila poput sedimenta na njenu fizičku bol - bila prevelika da bi ostala zatvorena samo u njenoj nutrini.
Osjećala se bolje kad je bila s nekim muškarcem, tako je liječila ranu koju joj je nanio Maestro. Njen mladi ljubavnik, kipar, koji je dobro poznavao obje sestre, opisao joj je razliku među njima: Ti u sebi imaš vatru, Cristina nema. I još joj je rekao: Takvu vatru imaju u sebi samo oni koji poznaju smrt.
Danju je slikala, a navečer su odlazili na ples. Imala je potrebu raditi sve ono što ne može. Zato je plesala, promatrala ga. Sviđao joj se taj mladić preplanulog tena i fino oblikovanog lica, odjeven u bijelu košulju, njegovi glatki mišići i čvrst trbuh. Dok je u polumraku zadimljene prostorije njeno tijelo pratilo njegove pokrete, osjećala je kako čezne za njim. Naslonila bi mu glavu na rame i udisala njegov miris dok se privijala uz njega. Utapala se u njegovoj blizini. Zatim bi joj iskliznuo iz ruku, izmaknuo iz zagrljaja. Brz i okretan, izgubio bi se u gomili plesača da bi joj se opet vratio. Primila bi ga čvršće, sve dok ne bi osjetila toplinu njegovog tijela. Uskladili bi svoje pokrete. U tom trenutku ništa joj ne bi bilo važno osim njegovog dodira i žudnje za njim. Želim te, šapnula bi mu u uho. Zahvaljujući tom muškarcu osjećala se živom, snažnom, poželjnom.
A poslije, dok su razgovarali o ljubavi, rekla mu je: Ti si moj ljubavnik, ali ne i moja ljubav. Mladić je gledao i nasmiješio se. Nije ga bilo briga za njene riječi. Te noći u sobi dodirivala je njegovo usnulo tijelo vrhovima prstiju, nježno, da ga ne probudi. Mlado muško meso. Pohlepna sam, mislila je. Želim užitak, želim da moje tijelo iskusi nešto drugo osim boli...
Je li joj se to samo činilo ili je ona oštra zraka svjetlosti sada pala na pod i puzala poražena dok je tama ponovno osvajala sobu? Ili ju je groznica toliko savladala da više nije mogla razlikovati nijanse svjetla i tame oko sebe, pitala se, sve umornija.
Dok je ležala u svome krevetu u praskozorje, osjećala je još samo pojedine dijelove svoga tijela: nogu koje nema, zube, lice, ruke, kosu, srce. Srce? Njeno je srce još kucalo i tjeralo joj krv kroz žile, ali već s naporom. Bilo je izmučeno to njeno srce koje je toliko puta naslikala ranjeno, na zemlji, u svom krilu... lijeva klijetka, desna klijetka, lijeva pretklijetka, desna pretklijetka... zalisci, vene, arterije. U anatomskom atlasu to je jednostavna pumpa. A u stvarnosti, njenoj stvarnosti, srce je zgnječena, krvava, bolna gruda koja podrhtava od zvuka njegovog glasa, od izostanka njegovog glasa.
Mislila je na Maestra i njegove ruke u kojima je dugo, sve ove godine, podrhtavalo njeno živo srce, njen život.

Nakon svega, trebalo je vremena da se iz njenog tijela iskristalizira slika. Boje su sićušni kristali boli koji se dugo talože u organizmu. Zatim putuju krvotokom do vrhova prstiju. Ruka uzima kist i dodiruje boju. Kist dodiruje platno. Započinje proces u kojem se kristali sele na platno i tada se dogodi slika. Poslije toga, neko joj je vrijeme lakše, baš kao da je njeno slikanje primitivni obred istjerivanja zlih duhova. Obredi, misli dok slika, ne mogu bez njih. Previše se crnog nakupilo u meni, hoću li izdržati?
Na slici Autoportret s odrezanom kosom Frida sjedi na stolici i u ruci drži škare. Već je odrezala dugu svilenkastu kosu koju Maestro toliko voli i crni dugački pramenovi razbacani su svuda po podu. Oko nje vlada nered, nered i pustoš. Boje su tamne, atmosfera teška i sumorna. Frida je skinula dugačke suknje i šalove, seljačku odjeću koju je nosila zbog Maestra. I kao nekada, ponovno je u muškom odijelu. Maestro je sada kažnjen. Nema više tvoje Fride, poručuje mu Frida sa slike.

Boli me ovdje, unutra me boli, govorila je pritiskajući grudi rukom. Pila je litru konjaka dnevno. Nakon Cristine sve je postalo komplicirano. Ona i Maestro živjeli su odvojeno, ali nisu mogli jedno bez drugoga. Nastavili su se viđati svakodnevno.
„Živimo lažne živote prepune gluposti, ne mogu to više podnijeti. Njemu je na prvom mjestu posao, koji ga štiti od mnogo čega, a zatim slijede avanture koje ga zabavljaju. Ljudi traže njega, a ne mene. Znam, on, kao uvijek, ima puno briga u vezi s poslom, pa ipak, živi punim životom, bez moje praznine. Ja nemam ništa, jer nemam njega... Vjerovala sam da mu pomažem da živi koliko god sam mogla i da sama mogu riješiti svaku situaciju u svome životu bez poteškoća. Ali sada shvaćam, nisam drugačija od bilo koje druge žene koja je razočarana jer ju je ostavio muškarac. Potpuno sam bezvrijedna, ne znam ništa raditi, ne mogu živjeti sama.
Moja mi se situacija čini toliko glupom i besmislenom, i drugima je teško zamisliti koliko sam sama sebi nepodnošljiva i koliko sebe mrzim. Potrošila sam svoje najbolje godine kao izdržavana žena, radeći ono za što sam mislila da je dobro za njega i da će mu pomoći. Nisam uopće mislila na sebe, a nakon šest godina njegov je odgovor bio da je vjernost malograđanska vrijednost, da ona postoji samo radi eksploatacije i u svrhu ekonomskog dobitka”, pisala je prijateljici.
Nije željela da je Maestro i dalje uzdržava. Htjela je napokon zarađivati svoj novac. Počela se pitati je li novac bio razlog zbog kojeg je, sve do veze s Kity, tolerirala Maestrove seksualne eskapade. Novca nikada nije bilo dovoljno u roditeljskoj kući. Gutali su ga lijekovi, doktori, korzeti, injekcije, bolničarke. Nakon nesreće nije mogla biti sigurna da će ga otac imati dovoljno i da se zbog toga njeno stanje neće pogoršati. Nedugo nakon vjenčanja, još dok su boravili u Detroitu, liječnici su Fridi rekli da se stanje njene kičme pogoršalo zato što nije bila operirana na vrijeme, odmah nakon nesreće. Vjerojatno zbog toga jer roditelji nisu mogli platiti još i tu operaciju. Potrošili su na nju svu ušteđevinu. Zato je i htjela raditi, slikati, prodavati slike. Onda joj se dogodio Maestro. On je preuzeo na sebe financijski teret njezine bolesti. Njoj nije bilo stalo do novca, ali je bila svjesna da ga treba. Htjela ga je imati dovoljno kako bi se osjećala sigurnom. A nije ga mogla sama zaraditi. U potpunosti je ovisila o Maestru, uvjerila se u to čim je počela živjeti odvojeno od njega.

Ujesen 1938. našla se prvi put sama u New Yorku. Za prijašnjih posjeta bila je samo gospođa Rivera, suprugova pratilja. Mlada. Sramežljiva. Nije još odavala ništa od buduće fascinantne egzotične ličnosti. Ali na otvorenju svoje izložbe bila je posve druga žena, žena koja je okupila ljubitelje avangardne umjetnosti i njujoršku elitu. Iako su neki od pozvanih došli samo zbog Maestra, nakon izložbe promijenili su mišljenje. Njene slike, njih dvadeset i pet, bile su drugačije od svega do tada viđenog. Polovicu je odmah prodala i zbog toga je osjećala više samopouzdanja nego ikada prije. Upoznala je nove ljude koji su joj se divili i koje je šarmirala svojim izgledom i smislom za humor. Napokon je bila sama, uspješna i - činilo joj se - oslobođena Maestra. „Mala Frida”, tepali su joj kritičari koji su pisali o njoj nakon izložbe. Kao da je dijete, a bila joj je trideset i jedna godina. Ali pisali su o njenim slikama, i to joj je davalo nade da će napokon postati neovisna. Bila je neobično ravnodušna za slikaricu koja je prvi put izložila svoje slike američkoj javnosti, zabilježili su kritičari.
Dobro se sjeća kako je te večeri samo u jednom trenutku osjetila istinsko uzbuđenje. Na otvorenju se pojavila i Georgia O’Keeffe. Poznavala je slike te američke slikarice i njene stilizirane, seksualizirane cvjetove. Julien, vlasnik galerije, upoznao ju je sa ženom u dugoj svijetloj tunici i s turbanom na glavi. Primila je Fridu za ruku - ruka joj je bila topla - i odvela pred njenu sliku „Rađanje”. Stala je i pažljivo gledala. Nitko prije vas nije se to usudio naslikati. Naslikali ste ono što se ne gleda, u što se ljudi ne usuđuju gledati, jer ih šokira moć žene koja daje život, rekla joj je. Osjetila je kako se naježila. Ta žena nije mogla znati da joj te riječi znače više nego riječi ijednog kritičara, čak više nego riječi samog Maestra. Njene su je baršunaste oči gledale prodorno, ozbiljno, kao da vide kroz njenu pažljivo namještenu masku, ispod slojeva šarene odjeće, ispod korzeta, ispod njene kože. Kad joj je Georgia, nimalo slučajno, lagano dotaknula usne svojima, uzdrhtala je. Ne od želje, nego zbog njenog ispunjenja, trenutačnog prepoznavanja. Osjetila je da je s tom, potpuno nepoznatom ženom, kojoj je bio dovoljan jedan jedini pogled na njenu sliku, dosegla razumijevanje za kakvim je oduvijek žudjela.
Ošamućena i kao zabljesnuta spoznajom da je takvo što doista moguće, makar na kratko, gledala je svoju vlastitu sliku kao da je prvi put vidi. Ali približavao joj se vlasnik galerije, i sam potpuno očaran i njom i njenim slikama. I već je bila s nekim drugim, i već joj je taj drugi govorio nešto o njenim slikama, samo joj to više nije bilo važno. Bio joj je važan jedino onaj djelić sekunde u kojem je drugo biće pokazalo potpuno razumijevanje.
Te se večeri kretala među ljudima kao Frida Khalo, slikarica. Zavodljiva i zanimljiva. A bol je toga časa šutjela, milostivo, mislila je. Njen demon je spavao, umiren, zavaran.
Već sutradan nije mogla hodati. Na stopalu joj se otvorila rana. Tek toliko da je podsjeti kako nije sama, da postoje dvije Fride - ona vidljiva i ona druga skrivena, izložena na njenim slikama. Zato je najradije sjedila u kavani i promatrala ljude. Nije mogla pobjeći od sebe, od bolesti.

Dane je provodila s Nickom, u njegovoj blizini. Otkad ga je upoznala u Meksiku, nedostajali su joj njegov glas, ruke, smijeh. Pisala mu je kako je njihova Ijubav tako stvarna i prekrasna, da zbog nje zaboravlja svu bol i probleme, čak i kad je daleko od nje. Tako sam ti blizu da čujem tvoj smijeh, napisala mu je.
U svom ateljeu Nick je razvijao fotografije dok bi ona slušala muziku. Ili ju je fotografirao. Dok je fotografirao, podsjećao ju je na oca. Stajao je nagnut, glave pokrivene crnim platnom. Vidjela je samo njegove noge i ruke. Kao da je čudovište, napola čovjek, napola mašina. I Don Guillermo je, kad je fotografirao, zahtijevao mir i pažnju, dok bi se sestre namještale i kikotale pripremajući se da ih fotografira „za vječnost”, kako je govorio. Uozbiljite se, ovo je fotografiranje za vječnost. Ta riječ, vječnost, Fridi se nije sviđala i na tren je pomislila da će to reći ocu, ali se predomislila. Što bi mu, ustvari, mogla reći? Da vječnost ne postoji. Postoji samo ovaj trenutak, komešanje njihovih tijela, njegove riječi, miris naftalina zaostao u posuđenom svijetlom muškom odijelu koje je imala na sebi, dodir sestrine haljine, iščekivanje. Bila sam tamo. Vjeruj mi, tamo nema ničega, mislila je dok je netremice gledala u oko očeve kamere. Ali ništa od toga nije izgovorila. Već je tada dobro poznavala nemoć riječi.

Dok ju je Nick fotografirao, smiješila se pred njegovim kiklopskim okom. Bila je umotana u šal boje ciklame. Ti njegovi lijepi dugački prsti, volim njihov nježni dodir, mislila je napola zatvorenih očiju, kao da upravo tone u njegov zagrljaj. To njegovo mršavo i vretenasto tijelo ispruženo uz moje... Nick ju je promatrao kroz oko kamere. Ostani tako, rekao je. I ona je stajala nepomična sanjajući još trenutak. Kamera je uhvatila trag tog snenog, sretnog osmijeha na njenim usnama, osmijeha koji se nikada nije pojavio na njenim slikama.
Svjetlost koja je obasjala njeno lice toga dana bila je rasplinuta i meka. Nick je bio majstor svjetlosti. Princ svjetlosti, tako ga je zvala još otkada je prvi put vidjela njegove fotografije, tamo u Meksiku. Nick je bio lijep muškarac, uskog, pravilnog lica. Najviše je voljela blagost u njegovom glasu i pokretima. Nije joj bilo teško pozirati za njegovu kameru. Gledala ga je sa čežnjom. Razgrnula je šal, kao da će mu se predati. Šal je skliznuo niz njenu glatku kožu otkrivajući vrat i ramena. Boja ciklame njenom je licu dala vedrinu, kao da se otopilo ono nešto mračno i tvrdo u njenim očima. U jednom trenu Nick je ostavio kameru i zagrlio je. Iz ateljea je na terasu dopirala muzika i tužan glas neke pjevačice. Nježno ju je poljubio. Prenježno, pomislila je i nije joj bilo dosta. Zašto mi nikada nije dosta nježnosti i strasti, nikada? - pitala se, čak i u tom tako savršenom trenutku predanosti.
Ponovno je vidjela oca u njegovom ateljeu, prije toliko godina. Otac se nasmijao njenom muškom odijelu, njenoj pozi arogantnog mladića izazovnog pogleda. Kad je snimanje bilo završeno, Don Guillermo joj je prišao, potapšao je po ramenu odmahujući glavom. Kakva sjajna ideja, rekao joj je, slikati se kao muško! Oboje je zabavljala ta njena ideja i otac je na čas zaboravio koliko je njegova kći bolesna. Čovjek s njom lako zaboravi koliko je bolesna, pomislio je. Krajičkom oka primijetila je da Dona Matilde ne odobrava njenu šalu i to ju je rastužilo.
Uznemirena zbog tog sjećanja na majku, ponovno je skupila šal i pokrila ramena. Ne moraš ništa skrivati, doviknuo joj je Nick, još uvijek s glavom ispod crne krpe. Opusti se! Istoga je časa Frida još čvršće omotala šal oko sebe. Začas se skupila u loptu, poput ježa, kao da se priprema za slučaj da je Nick povrijedi. Neke riječi bi u njoj izazvale takvu reakciju. Zašto joj je govorio riječi koje mrzi, koje u njoj bude sumnju? Ne, nije mogla biti sigurna ni u Nicka. Nije se mogla sasvim opustiti i predati mu se jer je znala, njegove bi je povrede previše zaboljele. Odjednom joj je bilo žao što se ponadala, još jednom. Dopustila mu je da priđe preblizu, bila je svjesna da ponavlja pogrešku. Ostavit će me, pomislila je s tugom, kao da je u njegovom prenježnom poljupcu već osjetila gorak okus udaljavanja i naslutila svoj budući poraz.
Ubrzo po njenom povratku kući Nick joj je poslao pismo u kojem je potvrdio njen strah. Dok ga je čitala, ruke su joj drhtale od bijesa. Bila je bijesna na sebe. Trebala sam to znati, mislila je. Žena u njoj bila je poražena, ponovno je bila odbačena od muškarca do kojeg joj je bilo stalo. Nešto kasnije, kao odgovor, napisala mu je posljednje, sasvim smireno i prijateljsko pismo, kao da se među njima nikada ništa nije dogodilo. Ili kao da je ono što se dogodilo bilo ništa, tek mala, zanemariva avantura. Bio je to njen način osvete.
Njena odluka da živi sama i bude nezavisna bila je kratkog vijeka. Slike se nisu prodavale, a njena je bolest zahtijevala novac koji nije imala. Osiromašeni roditelji nisu joj mogli pomoći. Nije pomoglo ni to što je prodala slike s izložbe u New Yorku, niti sve veća javna priznanja. Morala je promijeniti odluku, nije imala drugog izlaza. Kao i toliko puta do tada, morala se prilagoditi situaciji.
Izdržala je bez Maestra godinu dana. I onda mu se vratila. Rekla mu je kako mu je sve oprostila. Nikoga nikada nije volio kao nju, rekao je on. Nije mu vjerovala. Bili su ponovno zajedno, ali ništa više među njima nije bilo isto. Oprostila je i Kity jer ni bez nje nije mogla, iako nije bila sigurna da je oprost bila prava riječ za ono što je osjećala.
Počela je slikati autoportrete s dugom, raspuštenom kosom. Nakon Maestrove veze s Mariom Felix, duga je kosa postala još jedan znak tuge. Maestro je volio kada bi je podigla na vrh glave, poput krune. Ali kruna je pala, duga se kosa zaplela oko vrata kao da će je ugušiti. Mislila je kako bi, zapravo, umjesto sebe trebala naslikati vlakove, dva vlaka koji voze paralelnim tračnicama jedan uz drugi i nikada se ne sretnu. Pokušala se sjetiti trenutka u kojem je njihov zajednički život krenuo u dva pravca, kad jedna osoba više nije prepoznavala nijanse u ponašanju one druge jer na nju više nije obraćala dovoljno pažnje. Nije se mogla sjetiti.
Ali možda se taj trenutak i nije dogodio. Možda su tako živjeli od samog početka, a da ona toga nije bila svjesna.

Više se nije mogla boriti s drugim ženama za njegovu naklonost, a da bi joj situacija bila podnošljiva, primijenila je iskušanu taktiku. Sprijateljila se s Marijom Felix, kao što se bila sprijateljila s njegovom bivšom ženom Lupe, s Carmen, Lolom, Paulette, Dolores... Njegove ljubavnice postale su njene prijateljice, tako ih je neutralizirala. Dolazile su nove, ali nakon Kity Frida više nije imala snage za taktiziranje. Od bolova u kičmi nije mogla sjediti, ponekad nije mogla ni ležati. Koliko god korzeta je isprobala, svi su bili neudobni, smetali su, stezali, otežavali disanje i spavanje. Stanje noge se pogoršavalo i nakon amputacije prstiju. Ipak, tješila se, Maestro je i dalje bio tu negdje, u njenoj blizini.

Sanjala je, ne prvi put, kako se iščahurila iz tijela i poletjela. Kako se napokon riješila tijela, kao da je leptir a ne ljudsko biće. A zatim je shvatila da je moguće da se i ljudsko biće oslobodi vezanosti za tijelo. Iz kruga tijelo-prevara-ljubomora izaći će tako što će prestati dijeliti krevet s Maestrom. Rekla mu je da među njima seks više ne dolazi u obzir. Njihov je odnos prerastao tijelo, rekla mu je. Čemu mučiti i sebe i njega? Ta i sam Maestro joj je puno puta tumačio kako seks za njega nema neko posebno značenje. Ako doista nikada nije prestao voljeti onu njenu nevidljivu stranu, dodala je, bit će mu lako zanemariti njeno tijelo. Kad ju je ponovno zaprosio, rekla je: Dobro, samo zapamti da te ne želim u svome krevetu. Pristao je. Suviše lako, učinilo joj se poslije, kao da je to jedva dočekao. Ipak, bez obzira na tu sumnju, novi odnos snaga donio joj je olakšanje.

Kako su se sve više udaljavali jedno od drugoga, Maestro kao da je postajao sve manji i manji, sve dok se nije pretvorio u dijete koje bi mogla držati u naručju.
Tako se dogodilo da se njen muž, odrastao muškarac stariji od nje dvadeset godina, postupno pretvorio u sina kojeg nikad nije imala. Maestro je te promjene i sam bio svjestan, možda čak prije nego ona. Na muralu San ljetnog popodneva naslikao je sebe kao dječaka od dvanaest, trinaest godina kako drži za ruku Gospođu Smrt u elegantnoj haljini i šeširu ukrašenom perjem. Naslikao je i Fridu kako ga zaštitnički grli, poput majke. Na tome portretu, s njenom rukom na dječakovom ramenu, ništa nije bilo slučajno.
Ono što Maestro nije želio ili nije mogao artikulirati ni na koji drugi način izrazio je, poput nje, na svojim freskama. Iako nije slikao intimne scene, ona je znala odgonetati njegove znakove. Prema položaju žene na slici, kao i po drugim detaljima, primjerice po tome kako je naslikao oči, jednostavno je znala koji mu je od modela bila ljubavnica.
Nakon Cristine, njegove su je ljubavne avanture posve prestale zanimati. Nije mu više radila scene. U svojoj bolesti pronašla je tako uvjerljivo, tako očito, opravdanje za njegovu nevjeru. Ali ga je prezirala, jer nije mogao svladati svoju seksualnu pohlepu, i to je bio novi element u njihovom odnosu. Ako je išta mrzila, bio je to gubitak samokontrole. Iz njene perspektive to je bio jedan od smrtnih grijehova. Maestro je pak mrzio samokontrolu.
Ponekad, u trenucima sumnje, predbacivala si je sebičnost. U ljubavi je sreća drugoga važnija od vlastite sreće, mislila je. Maestro je - u to je bila sigurna - nije prestao voljeti, ako ljubav podrazumijeva brigu i životnu podršku. No, njegovo poimanje ljubavi nije isključivalo odnose s drugim ženama. Odnose, tako je on to nazivao. Jedno ne isključuje drugo, govorio je. Nije to bilo prvi put da čuje takve njegove izjave i prisiljavala se na njih naviknuti disciplinirano vježbajući nezamjeranje. Čak se, nakon što ga je zatekla s Cristinom, počela pitati zašto bi mu to uskraćivala, zar joj njegovo zadovoljstvo nije važnije od njezinoga? Štoviše, tek su sada, lišeni tjelesne veze, mogli postići onu razinu duhovne povezanosti o kojoj je nekoć maštala. U takvim trenucima postajala je svjesna paradoksalne situacije, da je upravo zahvaljujući sestrinoj izdaji, njen odnos s mužem ušao u novu, gotovo uzvišenu fazu.
Jer čežnja za apsolutnim jedinstvom i dalje je postojala. On je i dalje ispunjavao njezin svijet. Je li to bilo iz straha od napuštenosti i neimaštine ili zato što je težila nemogućoj ljubavi, bilo joj je svejedno. Nije željela analizirati svoje motive, bojeći se onoga što bi možda otkrila duboko u sebi. Istodobno, postala je svjesnija prepreke koju predstavlja tijelo - njeno vlastito kao i drugih žena - prepreke koja je oduvijek postojala, a sad se pretvorila u nepremostivi zid. Zid koji ona sama više nije mogla preskočiti.
Zbog toga je bila primorana pronaći drugu formu njihovog odnosa. I baš kao da je ljubav tekućina koju je lako pretočiti iz jedne u drugu posudu, našla je načina da svoju ljubav, ljubav žene pretoči u ljubav majke. Za nju je to bilo bolno, no vjerojatno jedino rješenje. I samo zahvaljujući samodisciplini, hrabro je prebrodila tu promjenu. Kad nije uspjela potisnuti svoje tijelo, ostala joj je ista ljubav, ista toplina, isti osjećaj bliskosti i ovisnosti.
I jednaka želja za posjedovanjem drugoga.

Na slici Ljubavni zagrljaj univerzuma Maestro je u središtu njenog svijeta. Naslikala je njihov novi odnos: on je dijete, velika zadovoljna beba ugniježđena u njenom krilu, ona je majka koja ga ljulja, koja se brine za njega, štiti ga. Maestro leži izložen i gol, nemoćan. Groteskno je, možda čak i perverzno, da je Maestro, odrastao muškarac, u položaju djeteta. Ona sada u naručju drži svoga muža-dijete. A dijete se prepušta udobnosti i sigurnosti toga zagrljaja. Frida od njega ne traži više ništa, samo da bude tu, da se odmara u njenom krilu. Tako je sigurna da je nikada neće napustiti - njen mali dječak, njen mali žabac, kako ga je zvala. I dok ljulja tog malog dječaka, osjeća se ispunjenom kao što bi se, vjeruje, osjećala da je rodila dijete.

Slikanje više nije bilo „zabava” niti „hobi” besposlene mlade domaćice i supruge velikog Maestra. Postalo je njena nasušna potreba, način da preživi njegovu izdaju i svoju novu ulogu, njegove majke. Kao što je nesreća iz korijena promijenila njen život, tako je i izdaja s Kity postala katalizator promijenjenog odnosa prema slikanju. Bila joj je zahvalna što joj je pružila priliku da se uozbilji.
A slikati mora, ne može stalno urlati od boli.
Nekada, čini joj se da je to bilo davno, željela je biti snažna poput Maestra. Napisala je kako je on za nju bio „...kao kaktus koji uspijeva svugdje, na pijesku jednako kao i na kamenju. A kad cvjeta, njegovi su cvjetovi predivno crveni, prozirnobijeli ili žuti poput sunca. Pokriven bodljikama on štiti svoju unutrašnjost... Njegova je stabljika jaka, iako raste na neprijateljskom terenu, a korijenje mu prodire dublje od tjeskobe, usamljenosi i tuge.”
Ali ona sama nije bila snažna na taj način. Nije imala tu vrstu obrambenog mehanizma. Njena snaga iscrpljivala se u obrani od bolesti, od boli. Maestro je znao isključiti druge, čak i kad su bili prisutni. Ponekad je mrzila tu njegovu sposobnost da se usredotoči na sebe, da živi samo za sebe (za svoju umjetnost, govorio je) i da druge podređuje svojim potrebama, a da toga nije bio svjestan. Tu usredotočenost na samog sebe nazivala je ravnodušnošću. Ali postojala je i teža riječ - samoživost.
Kako se mogla oduprijeti njegovoj snazi? Vjerovala je tada da je on poput sunca koje u svoju orbitu privlači druge planete. Bila je u njegovoj orbiti, nije bila slobodna, nije se mogla suprotstaviti gravitaciji. Bila je ovisna o njemu, o njegovoj snazi, o sposobnosti da zaradi novac, da je izvuče iz depresije, da se za nju brine. Znala je, ona je trebala njega više nego što je on trebao nju. Jer u svojoj je bolesti bila nezasitno usamljena. Gutala je pažnju, divljenje, nježnost..., ali je i dalje ostajala gladna.

Bolno tijelo, neželjeno tijelo. Moja je patnja bila dvostruka. Patila sam ne samo zato što sam osjećala bol nego i zato što sam bila odbačena. Ma koliko sam pokušavala odvojiti tijelo od duše, nikada mi to nije uspjelo. Nije mi pošlo za rukom uzvisiti se na taj način, pretvoriti se u leptira... Da sam barem bila religiozna. Koliko bi mi samo bilo lakše. Vjerovala bih u boga i vraga, u raj i pakao, u besmrtnost duše. Ali nakon nesreće sam znala, život moje duše ovisio je isključivo o mojem tijelu, o tom sarkofagu iz kojeg nije bilo izlaza. Oslobodi me moga strašnog zatočeništva, rekla sam Maestru, tako što ćeš zamisliti da ti moje tijelo ne stoji na putu do mene.
Molila sam ga za ljubav, bilo kakvu ljubav.
Sjećam se, jednog je dana Maestro sjeo pokraj moga kreveta i primio me za ruku. Bilo je to nakon jedne operacije kičme kad sam po tko zna koji put ležala na leđima, nepomična. Gledala sam njegovo vedro lice, velike oči, osmijeh. Bio je dobre volje kao i uvijek kad bi mu slikanje išlo od ruke. Mirisao je na razrjeđivač, ruke su mu bile prljave od boje. Zamisli, rekao mi je, ponovno sam se zaljubio. Stvarno, opet, pitala sam, ne uspijevajući prikriti cinizam u glasu. Primijetio je to. Ma sasvim malo, ispravio se brzo, namigujući mi kao da se zapravo šali. Nije se šalio. Djevojka je model, trebam nekoliko modela za novu fresku, pojasnio je. Naravno, zar bi moglo biti drugačije, pomislila sam, ali to nisam izgovorila. Kad se pojavila, činila mi se nezanimljivom, nastavio je Maestro. Imala je bezizražajno lice, već sam je skoro poslao kući. Ali kad se skinula, to tijelo! Da si je samo vidjela, rekao je opisujući rukama u zraku njen oblik. Ruke su mu bile velike i snažne i u tom je njegovom pokretu bilo nekog naivnog, gotovo dječačkog oduševljenja djevojčinom ljepotom. Kao da govori o posebno lijepoj životinji, pomislila sam.
Pokret njegovih ruku i njegovo oduševljenje bili su mi dovoljni da zamislim tu djevojku, gotovo da je vidim kako stoji pred njim gola. I njega kako je gleda. I bilo mi je grozno što sve to vidim. Jer nije se radilo o životinji.
Nisam smjela o tome dalje misliti, morala sam obuzdati maštu, inače bih ponovno ugledala Kity na njegovom krevetu. Plašila sam se boli koju bih tako nanijela samoj sebi. Dok mi je Maestro pričao, osjećala sam tugu i radost istodobno. Pogodila me njegova okrutnost, dok je opisivao tijelo mlade djevojke. Rana od operacije još me više zaboljela. Ali bili smo ponovno zajedno i on mi se povjeravao. Ponovno sam osjetila staru dvojbu: govori li to iz njega muškarac ili slikar, ili pak obojica, nesvjesni da ih odvajam, kako bi me te riječi manje zaboljele. Kad je govorio o svojoj fascinaciji savršenim tijelom, znala sam da govori prvenstveno o svojoj fascinaciji ljepotom. Divio se ljepoti i skladu, bez obzira gdje ih nalazio i u tome nismo bili različiti. Ali ako je bio u prilici tu ljepotu posjedovati - za razliku od mene - ne bi propustio priliku.
Dok mi je pričao o toj djevojci, postalo mi je sasvim jasno: ja sam za njega kao žena zaista postala posve nevidljiva. Čula sam glas te nevidljive žene u sebi, čula sam njene riječi, svoje riječi: Mili moj, dijete moje, koliko te volim. Moj glas nije lagao. Bio je to glas žene koja je napokon prihvatila situaciju u kojoj se našla. U tom času mrzila sam svoje majčinsko prihvaćanje Maestra, potpuno prihvaćanje svega što to moje obožavano dijete čini.
Ranilo me to odricanje od vlastite ženstvenosti. Dobila sam dijete, ali sam izgubila muškarca. Dok mi je povjeravao svoje priče - koje majci nikada ne bi povjerio, ali mi smo jedno drugome uz to bili i najbolji prijatelji - Maestro je napokon bio zadovoljan. Tješila sam se da je definicija našeg odnosa manje važna od činjenice da ga oboje prihvaćamo, to je za oboje bio način da ostanemo zajedno.
Ono za čim sam čeznula bilo je isključivo i potpuno međusobno prihvaćanje, takav odnos bio je jedini način da to postignem. Još i sada mogu osjetiti dodir njegove ruke onog dana, njegove tople ruke koja obuhvaća moju. Stala sam sva u tu ruku, skutrila sam se u nju i čučala tamo u tami, pokrivena, ne mičući se, ne dišući. Bilo mi je teško izdržati žudnju za dodirom njegovog tijela, toliko željeti dodir muškarca a dobiti dodir djeteta. Žudjela sam za njim. Ali morala sam svoju žudnju ukrotiti, preusmjeriti.

Maestro je bio sve ovisniji o Fridi, o tome kako se njegovim ljubavnim avanturama smije smijehom odobravanja. Smijehom majke. Voljela ga je onom sverazumijevajućom i sveopraštajućom ljubavlju o kojoj svi sanjaju, o kojoj je i sama sanjala. Ostvarili su lojalnost, koja joj je možda ipak bila najvažnija. Bila je uvjerena kako ništa više ne može poremetiti njihov odnos, nikakva nevjera, ni njegova ni njezina.
Na njihovom drugom vjenčanju u San Franciscu Frida je bila drugačija žena. Riječ ljubav bila je još samo zajednički nazivnik za njihovu međusobnu ovisnost. Strašan strah od samoće vratio ju je Maestru. Bez njega bi joj bilo nepodnošljivo u rupi koju joj je iskopala bolest. Nije mogla biti sama.
Nitko ne može živjeti sam s boli, to je nemoguće.
Ipak, sebe više nije vidjela samo kao njegovu žrtvu. Opsjednuta Maestrom, koji je ostao objekt njenog divljenja i njene želje za posjedovanjem, vjerovala je da je našla način na koji će to postići a da ih oboje ne uništi težina njene opsesije. Ako je Maestro bio samoživ, ona je bila posesivna, i toga sve svjesnija. Htjela ga je posjedovati samo za sebe, i ta je njena želja nadvladala onu tjelesnu. Hoću tvoju dušu, kad već ne mogu imati i tvoje tijelo, govorila mu je. Imaš je, odgovarao je smijući se njenim „mistifikacijama”, kako je nazivao njene opsesivne zahtjeve. Bila je sebična, jer je bila ranjena i jer nije našla način da mu se osveti. Seksualnu je želju usmjerila na druge muškarce i žene.
Nakon promjene ostala je neka praznina u njoj, kao da joj nedostaje nešto veliko i bitno. Neispunjena ljubav bila je poput okrutnog boga koji je vladao njenim životom. Ali Maestra nitko nije mogao nadomjestiti.

Dnevno je svjetlo postajalo sve jače. Nekada se bojala mraka, a sada joj je smetalo toliko svjetlosti, jasno omeđene plohe, nestanak sjena. Ili možda jednoznačnost tog vidljivog svijeta. Posebno su joj se sunčana jutra činila okrutnima, način na koji dan guta posljednje ostatke noći u kutovima sobe. Više se nije imala gdje sakriti. Od bjeline zida zaboljele su je oči. Bijelo, poput bjelina u njenom pamćenju. Ove mrvice sjećanja zadnji su komadići moje svijesti, mene, mislila je Frida. I oni će uzmaknuti, svjetlost će izblijediti moje sjećanje poput fotografije uronjene u pogrešnu kemikaliju.
Uzela je čašu vode i otpila gutljaj. Tekućinu je na čas zadržala u ustima, ali više nije osjećala njen okus. Moglo je to biti mlijeko ili čaj, njena osjetila više nisu reagirala. I s tim je dakle gotovo, pomislila je bez tuge.
Ovlažila je čelo i sljepoočnice. Osjećala je kako temperatura raste, već je puzala uz kičmu, pretvarajući se u laganu drhtavicu, u jezu koja ju je cijelu prožela. Drhtavom rukom spustila je čašu na stolić. Tako je bilo već danima, groznica se izmjenjivala s periodima nemirnog sna.
U snu vidi sebe, nasmiješenu, u bijeloj dugačkoj spavaćici, raspuštene kose, raširenih ruku kao da nekog dočekuje. Naginje se da dohvati nečiju ruku i baš tada se budi. U bijeloj spavaćici, raspletene kose, ispružene ruke.
Samo u posljednje tri godine isprobala je dvadeset i osam različitih korzeta od gipsa, plastike, željeza i kože. Korzet je bio kavez - što nikako nije metafora - stvarni kavez napravljen posebno za njeno tijelo. Bez njega bi se raspala, meso bi se opustilo a kosti razišle, ne bi mogla sjediti, kamo li stajati. Bila je strpljiva dok su je mjerili, dok su namještali korzet i pritezali šarafe, istezali joj kičmu pomoću vrećica pijeska ili je vješali o gredu uz pomoć specijalne naprave. Ili dok se na njenom truplu sušio gips. Vjerovala je doktorima kako će svaki novi, moderniji korzet biti bolji. Pristajala je na sve, pogađajući se sama sa sobom, nije se tužila. Pritom nije imala puno nade da će joj stvarno biti bolje, već samo da će i dalje živjeti, postojati.
Ali i u tome je bilo moguće ići samo do određene granice. Prijeći granicu, patiti do samog kraja, čekajući da se smrt smiluje, to joj se sada činilo kukavičkim. Nitko joj nije mogao predbaciti da se lako predaje. Tridest i dvije operacije (a možda ih je bilo više, nije bila sigurna, njena evidencija više nije bila precizna kao nekada) dokaz su da se borila sve dok je u tome vidjela smisla.
Njeno disanje, gutanje, kucanje srca još je samo čekanje da joj smrt zada konačni udarac.

Je li Maestrov odnos prema njoj možda od samog početka bio utemeljen na sažaljenju? Na tu pomisao u grlu je osjetila nešto gusto i gorko, što nikako nije uspijevala progutati. Nije se htjela vraćati na tu sumnju koja ju je znala mučiti.
Jer ako je bilo tako, po čemu bi onda njena veza s Maestrom bila drugačija od veze njenog oca i majke? Je li Dona Matilde doživljavala muža kao slabića, zato što je bio padavičar, sramežljiv i preosjetljiv muškarac umjetničkih sklonosti? I je li za njega osjećala ponajprije sažaljenje i vezanost, zapravo odgovornost za nemoćno ljudsko biće? To nije isključivalo toplinu i privrženost, ali ni onu vrstu hladnoće i udaljenosti koja je postojala među roditeljima. Majka je patila. Ona je možda očekivala nešto drugo, nešto više. Kao svaka žena, kao Frida.
Ako i nije bilo tako od samog početka, Maestrova se ljubav na kraju svela na sažaljenje. Osjećala je kako je između njih uvijek postojala neka nejednakost, pukotina koju je nastojala zatrpati svim i svačim. Znala je to po nevjerici i zahvalnosti koju je osjećala od prvog trenutka i koja se nikada nije posve izgubila. Što bi drugo invalid poput nje i mogao osjećati osim duboke zahvalnosti što ga netko uopće hoće pogledati? Isprva bi zatekla sebe kako je obuzima ganuće i naviru joj suze dok gleda Maestra kako uz nju spava. Nikada, nikada ga ne smijem napustiti jer tko zna može li mi se ovo čudo ponovno dogoditi, mislila bi tada. Osim toga, trebalo joj je nešto čvrsto za što bi se mogla uhvatiti da ne potone. Maestro je bio poput stijene. Ako hoćeš biti ovdje, na ovome svijetu - govorila je sebi - onda se čvrsto drži za ovog čovjeka i ne puštaj ga ni po koju cijenu.
Je li ta njihova velika i, kako je dugo vjerovala, kozmička ljubav nastala upravo iz takve vrste bolesničke nužde, iz njene očajničke potrebe i Maestrovog sažaljenja, pitala se. I od čega je ona stvorila mit? Jer na kraju, dok ju je bolest gutala dio po dio, jela je živu a ona se otimala kao kad je bila dijete u groznici i vjerovala da joj pas hoće odgristi nogu, nije više sebi mogla dopustiti luksuz da se odrekne ni najmanjeg njegovog osjećaja, ma kako se on nazivao...
Na vlastitom primjeru iskusila je da svaka bolest živi od sažaljenja a raste od samosažaljenja i zbog toga taj osjećaj - najlakši, najrazumljiviji - prije nije dopuštala ni sebi ni drugima.

Ali što ako je Maestro osjećao ponajprije sažaljenje? Je li to bilo premalo? Da, željela sam više od njegove samilosti, mislila sam kako zaslužujem više. Naravno da mi Maestrova samilost nije bila dovoljna, kad mi je njegova ljubav trebala nadoknaditi šepavu nogu, izliječiti bolove i učiniti da se osjećam zdravom i normalnom. A kad se to nije dogodilo, kad ta ljubav nije imala moć da me učini zdravom i normalnom, našla sam način da postanem izuzetna - ne zahvaljujući svojoj hrabrosti, nego iz očaja. Nisam čak bila ni običan invalid, nego pravi freak-show. Brkata žena s cijelom cvjećarnicom na glavi, odjevena kao za smotru folklora ili cirkusku predstavu. Nije čudo da su djeca u Americi za mnom vikala: A gdje je cirkus?!
Estetika, a ponajviše egzotika, poslužile su mi uspješno kao proteze. Bila sam dobra glumica. Samo što je u mome životu sve ono vidljivo bilo lažno. Moj muž nije mi bio muž nego dijete, naša veličanstvena ljubav počivala je na sažaljenju prema invalidu...
Trebalo je to moći naslikati.
Moje su slike vodič u svijet prikaza i dvoznačnosti. Slikanje mi je bilo jedino sigurno utočište, mjesto istine. Jedino mjesto gdje sam istinski postojala.

Odjednom joj je postalo mučno od vlastitih laži, od silnog samozavaravanja. Pomisao da Maestro prema njoj osjeća ponajprije sažaljenje prije bi joj bila ponižavajuća, odbijala je te njegove osjećaje kao manje vrijedne, kao da je bila kakva kraljica kojoj to nije potrebno. A to su ipak bili osjećaji, njoj ionako nikada nije bilo dovoljno ni osjećaja ni pažnje - ni od koga, nikada. Istodobno je umišljala kako je ona ta koja daje. Kakva zabluda osobe koja je neprestano vrištala, odjećom, slikama, licem, ne bi li skrenula pažnju na sebe, sebe, sebe...
Bilo joj je već dosta same sebe. Mora da smrt dolazi kao olakšanje kad čovjek sam sebi postane nepodnošljiv, razmišljala je.
Mislila je na oca i koliko joj je nedostajao svih tih godina. Vezivala ih je bolest, ista vrsta usamljenosti u koju bolest zarobljava čovjeka. Don Guillermo je umro od srčanog udara, ali ona je vjerovala da je ustvari umro jer više nije mogao podnositi svoje tijelo, sebe.
Na njegovom je primjeru najprije naučila kako je to kad te izda vlastito tijelo. Bili su u gradu kad se otac pred njom srušio na pločnik. Pao je iznenada, bez upozorenja, kao da je dobio snažan udarac u trbuh. Ili kao da ga je pogodio metak. Ležao je na leđima zabačene glave i otvorenih usta na kojima se skupljala pjena. Njegovo se cijelo tijelo mahnito trzalo, a koščate ruke ispružene u zrak savijale su se od snažnih grčeva. Moglo joj je tada biti devet ili deset godina. Stajala je pokraj oca koji je, vjerovala je, upravo umirao. Strah joj je istisnuo zrak iz pluća i činilo joj se da će se i sama ugušiti.
Slutila je da je to ona tajanstvena bolest koja ga je ponekad napadala, obično noću. Kad bi počeo napad, Dona Matilde bi uznemireno otpravila djevojčice u drugi dio kuće i zatvorila vrata spavaće sobe. Kad bi pitala majku o tome, ona bi samo odmahnula rukom i rekla: Nije to ništa strašno, samo onaj njegov napad. Kakav napad, tko je to napadao njenog oca? - to od nje nije mogla saznati. Još bi je više zbunilo kad bi se ujutro otac pojavio na doručku, i mirno pio kavu i čitao novine kao da se prethodne noći baš ništa nije dogodilo.
Sada je taj čovjek, njen otac, odjeven u elegantno sivo odijelo i bijelu košulju, sa zlatnim lancem od sata i svilenom kravatom, ležao pred njom na prašnjavom pločniku ispred dućana s bojama. Kao zadnji pijanac, pomislila je i posramila se te svoje misli. Nagnula se nad njega. Tata, tata, što ti je, reci mi što ti је?! Palo joj je na pamet kako izgovara iste riječi kao nekoć otac, kad ju je prvi put napala demonska bol u nozi. Ali otac je nije čuo. Njegove su oči bile otvorene, vidjele su se samo bjeloočnice. Odjednom ju je uhvatila drhtavica. Naslonila se na zid. Neko vrijeme se tresla stisnutih zuba, stisnutih šaka.
Oko njih su se okupili ljudi. Iz apoteke preko puta došao je muškarac i pogladio Fridu po glavi.

Ne boj se malena, odmah će mu biti bolje, rekao je. Zatim se sagnuo nad oca i stavio mu nešto pod nos, nije uspjela vidjeti što. Otac se prestao grčiti. Onda je ustao, izvadio maramicu i obrisao usta s kojih je curila tanka nit pljuvačke. Rukom je otresao prašinu s odijela i uhvatio je za ruku. Bez riječi. Netko je pitao trebate li doktora, ima jedan tu u blizini. Don Guillermo je samo odmahnuo glavom i zatim su krenuli dalje ulicom. Odavalo ga je jedino bljedilo njegovog lica. Put do kuće prešli su šutke. Sjećala se tišine u kojoj se čuo samo odjek njihovih koraka na asfaltu. Nije ga se usudila ništa pitati, otac nije ništa objašnjavao. Njegova je tajna izašla na vidjelo pred nepoznatim ljudima, pred djetetom. Dok se podizao s pločnika na njenom je dječjem licu opazio ne samo strah nego i sram. Znao je kakav je prizor moralo pružiti njegovo tijelo dok se grčilo, kao i poniženje koje je doživjela njegova djevojčica, ne samo on. U jednom je času zagrlio Fridu i šapnuo joj: Ne boj se, dobro mi je. Kimnula je glavom. Znala je kako ocu nije dobro i osjećala se bespomoćnom.
Kad je otac sljedeći puti krenuo na snimanje, Dona Matilde ju je pozvala u spavaću sobu. S komode je uzela malu bočicu i dala je Fridi. Ovo ćeš nositi sa sobom, rekla je, i ako se opet dogodi da otac padne, samo otvori bočicu i stavi mu je pod nos. Unutra je alkohol, čim ga udahne, odmah će mu biti bolje. I pripazi na kameru, da je netko ne ukrade, dodala je u istom dahu. Tako je saznala da otac pati od epileptičkih napada. Na svom je primjeru već naučila da je svaka bolest sramotna, a ova je, uvjerila se, još sramotnija jer napad može zateći čovjeka na bilo kojem mjestu, u bilo kojem trenutku i nije bilo načina da se prikrije.
Frida je pažljivo uzela bočicu i spremila je u džep. Bila je nekako ponosna na sebe, ali istodobno prestravljena što joj je majka povjerila brigu za oca. Slika njegovog iskrivljenog lica, bjeloočnica umjesto očiju, nije joj izlazila iz glave. Ali za nju je još gora od tog prizora bila spoznaja da njen otac, odrasla osoba i glava obitelji, do te mjere može izgubiti kontrolu nad svojim tijelom.
Kasnije nikada o tome nismo razgovarali, mislila je Frida. Kad sam preživjela nesreću, on je jedini znao kako sam se osjećala. Znao je što me čeka i očajavao...
Osjećala je kako se Don Guillermo sve više povlačio u sebe. Njegova je bolest za njega bila nešto što je po svaku cijenu trebalo skrivati. Zbog bolesti nije završio studij u Njemačkoj. Zbog bolesti nije imao snage nositi se sa svakodnevicom. Svojoj je ženi prepustio donošenje svih važnih odluka. Brinula se za odgoj djevojčica, za kućanstvo, za služavke, za hranu, za goste. A Fridina je nesreća samo pogoršala njegovu situaciju. Nikada se nije posve oporavio. Da bi preživio i nekako se zaštitio, stvorio je niz pravila koja je sitničavo slijedio: morao je jesti sam, u određeni sat, a zatim se povlačio u sobu i svirao klavir, određene kompozicije, također sam. Zatim je čitao određene knjige. Svjetlo se u sobi gasilo u deset sati. Stroga pravila, ograničenja koja je sama sebi nametnuo, poput korzeta, pomislila je. Inače bi mu se život urušio poput napuklog kamenog stupa.

Različiti smo po tome što sam ja imala više snage od njega. Borila sam se sa svojim demonom tako što sam ga ogolila, pokazala, prokazala. Bila sam nemilosrdna. Izmorila sam svoju bolest, isisavala je i iskorištavala. Žilavo sam joj se odupirala. Živjela sam u stanju stalne unutrašnje napetosti, podijeljena na dva dijela koji se bore na život i smrt. Izvlačila sam bol iz dubine na površinu, a zatim je izložila svjetlu i pogledima, a demon to mrzi. Izlagala sam ne samo njeno lice, nego i tijelo i noge i rane i srce i trbuh i kičmu... To mi je davalo snagu. Moja je pobuna bila skandalozna jer ne samo što sam slikala, već sam slikala bol i bolest! Bolesni ljudi to ne rade. A otac? On je tonuo sve dublje i dublje u svoju samicu. Na kraju ga je bilo teško dozvati među nas. Za razliku od njega, ja nisam pristala na svoju osudu.
Samo, jesu li me ljudi zbog toga manje sažalijevali? Ili možda više?
Pitala se što bi joj u ovoj situaciji rekao njen blagi otac. Bio je melankoličan čovjek i da je imao snage, pobjegao bi nekamo gdje ga nitko ne bi poznavao i uznemiravao. Možda čak i u smrt, da je za to imao snage. Znala je, otac bi razumio njen bijeg iz tijela i života, koji više i nije ništa do golo, ponižavajuće trajanje. Urušavanje.

Sjećala se koliko je bila jadna dok je slikala Slomljeni stup. Ne samo zbog bolesti, jer bolest se ne sastoji samo od boli, bolest je i sve ono što bol okružuje, što je rezultat boli. Poput čavala zabijenih u njeno golo tijelo. Gotovo je mogla imenovati svaki od tih 56 komada: melankolija, usamljenost, umor, dotrajalost, odustajanje, nesreća, jad, beznađe, strah, žudnja... Nije mogla sve to izdržati, očajavala je.
Osjećala je kako se raspada. Naslikala je kameni stup tamo gdje je trebala biti kičma. Ali i kamen je popucao. Slomljeni stup koji se urušavao bila je Fridina okomica, njen duh koji se držao uspravno, a sada se rušio pod prevelikim teretom. Ne mogu više, govori Frida na toj slici. Deset godina prije smrti počeo je proces njenog raspadanja, ali još je to unutarnji proces, nevidljiv na njenoj vanjštini, samo na slikama. Tijelo je još cijelo, iako već otvoreno kao na operacijskom stolu. Prvi put slika ovoreno, rascijepljeno, gotovo prepolovljeno tijelo koje podsjeća na dvije svinjske polovice. Razrezano meso zastrašujuće zjapi. Rana je cijelom dužinom duboka i krvava. To više nije ni rana niti pukotina, već raspuklina. Tijelo kao raspuknuta suha zemlja u pozadini, željna kiše. Željno tijelo sputano umjetnom napravom. Ali ni to pomagalo, kao ni sve operacije, lijekovi, injekcije, nisu više mogli zadržati opći raspad. Stup se ne može popraviti, rana ne može zacijeliti. Frida plače jer se baš ništa ne može promijeniti, jer je to slika njene sudbine.
Čudno je, ipak, što iz rana od zabijenih čavala jedva curi koja kap krvi, kao da je tijelo mrtvo već neko vrijeme.

Njene su slike bile malih dimenzija kako bi stale na štafelaj na krevetu. Ili na onaj, nešto veći, u ateljeu. Naslikala je samo nekoliko većih slika. Za razliku od nje, Maestro je oslikavao ogromne površine fasada, čitave dvorane, zidove visoke deset metara. Njegove su freske vrvjele ljudima i idejama. Iskreno mu se divila, ali nije dolazila u iskušenje da ga imitira. Međutim, Maestru su ideje i ideologije bile važnije od ljudi. Povodila se za njim, on je imao snagu privući ljude svojim idejama - ali samo u životu, ne i u slikanju. Njene su sličice bile premalih dimenzija za potlačene mase, za radnike i njihovu klasnu borbu. Gdje bi smjestila sve te siromašne i pobunjene ljude, Azteke, Toltece, Indijance, seljake, revolucionarne vođe i povijesne ličnosti koji su se gurali na njegovim freskama? I zastave i industrijske strojeve i marševe tisuću ljudi na putu prema boljoj budućnosti? Sve to zahtijevalo je prostor. Maestrovom velikom tijelu kao da je trebao zamah, a njene su slike bile poput nje same: male i snažne, precizne i zastrašujuće.
Ipak, bila je članica komunističke partije Meksika, ali je istupila iz stranke kad je Maestro izbačen i kasnije se ponovno učlanila. Marširala je, protestirala, pjevala Internacionalu, mrzila nepravdu i vjerovala da će komunizam spasiti svijet od bijede. S drugom Staljinom na čelu. U kutu na štafelaju još je stajao njegov nedovršeni portret. Poput sive mrlje. I simbola njene vlastite zaslijepljenosti komunizmom, iako je njen komunizam samo ponekad bio više nego deklarativan, kao primjerice kad je skupljala novac za pomoć borcima u Španjolskoj. Uglavnom se svodio na riječi, pjesme, zastave, govorancije i solidariziranje s Maestrom, ma što on mislio. I na nekoliko loših slika koje bi najradije zaboravila. Loše slike su neoprostive. Ipak, bile su izraz ljubavi prema Maestru više nego prema komunizmu. Nije vjerovala da su mu bile osobito drage, imao je nepotkupljivo oko. A nije bila sigurna ni koliko je vjerovao njenoj vjeri u komunizam.
Pogled joj je pao na štafelaj. Na njemu je još stajao nedovršeni portret Staljina. Zašto nikada nije naslikala Lava Trockog? Jesu li je u tome sprečavale njene emocije prema tom čovjeku ili to što se Maestro s njim politički razišao?

Potkraj prve godine njihovog boravka u Meksiku, Frida je Trockom, za njegov pedeset i osmi rođendan poklonila autoportret. Nježniji od njenih ostalih autoportreta. Zaogrnuta šalom pastelne boje, u ružičastoj suknji sa zelenkastim rubom, stoji između svijetlih zastora iste boje, kao na pozornici. Pažljivo je našminkana, uređene kose, žarkocrvenih usana i ružičastih obraza - gotovo bi se moglo reći da je naslikala plakat za predstavu u kojoj je ona glavna glumica. Ruke drži skupljene oko malog buketića šarenog cvijeća, koji izgleda kao da ga je upravo dobila od nekog gledatelja iz razdragane publike. Na slici nema dramatičnih detalja, nema ni rana, ni krvi, ni životinja. To je sasvim blaga i pitoma slika na kojoj je ponovno u ulozi zavodnice kao na prvom autoportretu naslikanom za Aleksa. To je prava slika za uspomenu.
Kad je primio dar, Trocki ju je poljubio u obraz, vrlo srdačno. Njegova se supruga Natalija pomno zagledala u sliku. Još uvijek sumnjičava, tražila je znakove njihove intimnosti. Nije ih našla i to ju je umirilo. Ali kad je napustio kuću, Trocki je portret morao ostaviti u svojoj, tada već bivšoj, radnoj sobi.

Kada su toga siječanjskog jutra 1937. putnici silazili s tankera „Ruth” u luci Tampico, Fridi se činilo da silazi samo Trocki. Ne zbog toga što je on bio naočit muškarac, nego zato što ju je uzbuđivala pomisao da će upoznati autentičnog heroja komunističke revolucije, k tome jednog od Maestrovih idola. Zato joj se činilo kao da je taj ogromni tanker dovezao jednog jedinog putnika, sitnog starijeg gospodina, malo pogrbljenog, s naočalama i sijedom kozjom bradicom. Imao je na sebi sako od tvida i pumperice. Na glavi je nosio sportsku beretku. Frida ga je dočekala u pristaništu kao izaslanica bolesnog Maestra i kao njegova domaćica i prevoditeljica. On i njegova supruga Natalija iz sigurnosnih razloga odsjest će u kući njenih roditelja.
Tek potom je obratila pažnju na njegovu pratilju. Pokraj Trockog Natalija joj se učinila poput sjene, iako je hodala tek pola koraka iza njega. Natalija se nije htjela iskrcati. Ponovno nepoznata zemlja, nepoznati ljudi. Kako je mogla biti sigurna da su ljudi koji ih dočekuju doista njihovi prijatelji? Nakon godina bijega i egzila nije mogla znati što ih čeka.
Gotovo dva desetljeća poslije sjetila se te scene. Natalija se, pokazalo se, s razlogom bojala. Da se toga dana nisu iskrcali u Meksiku, da su poslušali njezin instinkt, Trocki bi, možda, još bio živ.
Tada joj je njezino oklijevanje išlo na živce. Natalija je, činilo joj se, bila nekako nevidljiva, usprkos elegantnom kaputu, visokim petama i šeširu. Možda zbog dugog putovanja, hladnoće, straha, bila je tiha i djelovala nesigurno, izgubljeno. Odmah je vidjela, bila je naviknuta da se ljudi odnose prema njoj kao da je statist, tek anonimna sjena svoga muža. A ni Frida se nije bolje ponijela prema njoj jer svu je pažnju usmjerila na Trockog. Jedva da su se upoznali, a on je već izrazio oduševljenje njenom ljepotom. Kakva ljepotica, čuo sam toliko o vama, ali sada, kad vas gledam ovako uživo... Zastao je kao da mu nedostaju riječi, a oči su mu zaiskrile od istinskog oduševljenja. Frida se već smijala, već mu je pričala o Maestru, o klimi, o rasporedu kuće. Trocki je bio šarmantan i govorljiv. Već dok su se vozili prema željezničkoj stanici, gdje mu je trebao biti priređen svečani doček, Frida se uz njega osjećala potpuno opušteno. U jednom času, kad je u Natalijinim očima uhvatila svoj odraz, učinilo joj se kako je obična, šarena, kreštava papiga. I onda je, kao i uvijek kad bi primijetila nečije neodobravanje ili čak samo suzdržanost, postala još glasnija i nametljivija.

U toku prve godine u kući Fridinih roditelja, Natalija je morala primijetiti koliko vremena Trocki provodi s Fridom, kako nalazi nove i nove povode da budu zajedno - izlete, sastanke, putovanja. Morala je čuti njihov smijeh koji je u valovima dopirao iz radne sobe, dijelove razgovora, riječi koje ne razumije a koje zvuče mekano, nježno. Njihova je veza počela značajnim pogledima za vrijeme zajedničke večere. Zatim bi joj Trocki sugerirao da pročita neku knjigu, koju bi joj posudio. Kasnije je među listovima nalazila njegova pisma s lascivnim ponudama. Svidjela joj se njegova drskost, prihvatila je igru.
Ustvari, prvo se zainteresirao za Kity. Pipao ju je ispod stola za nogu ili bi se u prolazu zaustavio i pozvao je da uđe u njegovu sobu. Zanimao ga je samo seks a ne romantika, zaključila je Kity, koja ionako nije bila njime impresionirana, nije mu se dovoljno divila da bi popustila, ne poput sestre.
Kad su postali ljubavnici, i Frida i Lav pokušali su održati privid prijateljskog, ali službenog odnosa. Bilo joj je dvadeset i devet godina i godila joj je pažnja tog čovjeka, revolucionara svjetskog glasa, briljantnog intelektualca. Oduševljavao ju je i divila mu se na isti način kao i Maestru. Možda ju je Trockom najviše privukla sama činjenica da mu se Maestro divi. I podsvjesna želja da mu se na taj način osveti za vezu s Kity.
Sastajali su se u Kitynom stanu. Tjelohranitelji, sekretar, služavke, Kity, vozač - svi su znali za njihovu vezu. Čak i Natalija. Svi osim Maestra, koji kao da je bio posve slijep i nije obraćao pažnju na očite znakove njihove bliskosti.
Trocki je svakodnevno diktirao Lenjinovu biografiju svom sekretaru Jeanu. Kad bi Frida ušla u njegovu radnu sobu, poslao bi ga da mu skuha čaj. Dogodilo se jednom da je upravo izlazila iz sobe zakopčavajući bluzu, kad je naišla Natalija. Zastale su obje, jedna blijedog lica uokvirenog sijedom kosom, druga preplanula, raspuštene kose i razgolićenih ramena. Fridu je uplašila Natalijina tiha tuga. Bilo je nešto u Nataliji što ju je podsjećalo na nju samu. Prepoznala je u njoj očaj prevarene žene. Napravila je pokret rukom kao da će je dodirnuti, možda čak i zagrliti. Osjetila je potrebu da je utješi i da joj kaže kako ovo s njenim mužem nije ništa ozbiljno s njene strane, neka se ne brine. I da je mogla, možda bi dodala još nešto, da sve to čini zbog Maestra. Želim mu nanijeti bol na isti način kao što je on to učinio meni, s Kity, rekla bi joj.
Ali Natalija nije govorila engleski. S Natalijom, jednostavno, nije mogla komunicirati. Shrvana malarijom i zlim slutnjama o mlađem sinu zatočenom u logoru u Sovjetskom Savezu, povlačila se u osamu. Još umornija, još zabrinutija. Bilo joj je pedeset i pet godina, a trideset i pet bila je s Trockim. Znala je da je ženskar, naučila je s tim živjeti. Bila je potpuno shrvana, potpuno nemoćna pred Lavovom željom za Fridom. Nije ga mogla spriječiti. Nijemo je prisustvovala njegovim izljevima nježnosti, promatrajući ga iz prikrajka, čekajući da on primijeti da i ona postoji, da i ona ima osjećaje. I da nema nikoga osim njega. Strpljenje je bilo njeno jedino oružje, strpljenje i vjera da će joj se muž vratiti samo ako bude dovoljno dugo čekala.
Natalija se okrenula i otišla niz hodnik. Fridina ruka ostala je na tren u zraku, bez oslonca.
A Maestro se ponašao kao da baš ništa nije primjećivao. Nije bila sigurna ni je li čak bio polaskan pažnjom kojom je njegov revolucionarni idol obasipao njegovu suprugu. Već nakon nekoliko mjeseci bila je umorna od veze s Trockim, od njegove pubertetske žudnje i političkih tirada. Na kraju, umorna od Trockog, koji joj je postao naporan i koji je više nije osobito zanimao, ustanovila je kako je njena namjera prošla potpuno neprimijećeno, postigla je tek to da se osjeća poput pijuna. Njena je osveta potpuno promašila cilj.
Jer, shvatila je, ni za jednog od ta dva muškarca žene nisu bile centar života. Maestro je živio za svoje slikarstvo, Trocki za revoluciju. Žene, čak i voljene žene, u njihovim životima nisu zauzimale središnje mjesto. A druge ljubavne veze bile su usputne, nešto što im je pripadalo, što je išlo uz uspjeh i slavu, bilo da se radilo o slikarstvu ili o revoluciji. Natalija je to znala, kao i to da može samo čekati. Njenog je muža povremeno, poput kakve infekcije, obuzimala vrućica. Simptomi su uvijek bili isti: nemir, drhtavica, slatkorječivost, požuda, katkad čak nesanica... Jedini lijek njegovoj bolesti bio je posjedovati željenu ženu. Groznica bi tada prolazila relativno brzo, a Nataliji bi preostalo da liječi posljedice, obično kratkotrajne i ne osobito dramatične. Sve je to mogla reći Fridi da je znala kako. I mogla je već sada citirati pismo koje će joj Lav napisati kad ga Frida bude ostavila: Toliko te volim, Nato, jedina moja, vječna moja, vjerna moja ljubavi, žrtvo moja...
Još se sjećala kako joj je tada, u početku Lavove zaljubljenosti i njene fascinacije njime, bila odbojna njegova žena, kako je prezirala život koji provodi u vrebanju i čekanju. O Nataliji, obrazovanoj na Sorbonnei, povjesničarki umjetnosti koja je i sama postala revolucionarka, a kasnije bila ne samo njegova nevjenčana supruga (čemu ta buržujska formalnost!) s kojom je imao dva odrasla sina, nego i njegova sekretarica i družbenica u progonstvu - o toj Nataliji Frida nije znala ništa.

Dok je ležala u krevetu toga ranog jutra, mislila je kako je od Natalije naučila da čovjek mora i sam biti progonjen ili ugrožen da bi iskusio svu dubinu zajedništva. I kako toga postane svjestan tek u trenutku kada mu neka osoba postane jedino pribježište, jedini dom.
Jednom su se zatekle same u kuhinji, ponudila je Nataliju čajem. Oklijevajući, pridružila joj se za stolom. Vani je lijevala kiša i obje su kroz otvoren prozor osluškivale jednoličan, umirujući zvuk. U jednom času, u nedostatku riječi, Natalija je iz svoje torbice koju je držala nekako grčevito, s obje ruke, kao da se bojala da će joj je netko ukrasti, izvadila dvije fotografije. Pružila joj ih je preko stola, preko dviju kineskih šalica od finog porculana sa zlatastom tekućinom unutra, preko čajnika oslikanog scenom lova i tanjurića s keksima. Fotografije su bile male, s nazubljenim rubovima. Na jednoj je bio mlađi sin - Sergej 1911., pisalo je na poleđini. U ruci je držao neku igračku, psića ili možda medvjedića. Drugi sin, Lav, koji je ime dobio po ocu, imao je ozbiljno lice starijeg brata. Bili su odjeveni u mornarska odjelca. Nisu pozirali, to nisu bile fotografije iz fotografskog studija. Netko, možda njihov otac ili neki prijatelj, pozvao je zadihane dječake koji su se igrali loptom u vrtu i rekao im da stanu pred fotoaparat. Lav i Sergej mirovali su samo jedan čas - nestrpljivi, oznojeni, žedni. Natalija nikada nije prestala strepiti nad njima, znajući predobro kako ih ne može zaštititi od činjenice da im je Trocki otac. Frida je od njega čula da je Sergej bio u Krasnojarsku, u logoru, nisu znali je li živ. Lav je živio u Parizu. Iako su već bili odrasli muškarci, na fotografiji koju je Natalija izvadila iz torbice oni su zauvijek ostali dječaci.
Znala je i za sudbinu dviju kćeri rođenih u Lavovom prvom braku. Zine, koja se ubila 1933. u Berlinu, i Nine, koja je još ranije umrla od tuberkuloze. Ali sve do tog časa, dok nije vidjela fotografije dječaka i njihova sitna lišća uokvirena bijelim rubom, Frida nije bila svjesna da su te fotografije jedino što je Nataliji ostalo kao uspomena na njihov zajednički život. Pa ipak, Natalija nije pokazala nikakve emocije, kao da je se sve to više nije ticalo, kao da se to dogodilo u nekom prijašnjem životu, davno. Sada ih je izvadila samo radi Fride, kako bi pokušala razumjeti njihov uništeni život. Staljin , izustila je, gledajući odsutno kroz prozor, u dvorište. Kao da je u tom jednom jedinom imenu bilo objašnjenje svih njihovih nevolja.
Frida je držala u ruci fotografije, ne znajući što bi s njima. Pitala se da li da ih spusti na stol ili pruži Nataliji. Uz koje riječi, kakav pogled ili gestu? Kad je napokon dotakla njenu ruku, osjetila je da joj je koža suha i topla.
Odjednom je pred njom sjedila neka druga Natalija, žena koja je s njom podijelila svoj najdublji strah. Bila je potresena njenom sudbinom, sudbinom žene koja je u bijegu od Staljinove osvete, od Alma Ate i Osla, preko Turske i Francuske, stigla do njih u Meksiko. I koja nije znala koja je sljedeća stanica na njenom putu. Jedini dokaz nekadašnjeg života bile su te fotografije njihovih dvojice sinova.
Pred njom nije mogla braniti Staljina, sve da je i znala ruski. Ne pred tom ženom.

Pogled joj se vratio na portret Staljina u dubini sobe. Znala je da će njena posljednja slika ostati nedovršena. Već dugo je nije imala snage završiti. Kad god bi primila kist u ruku, sjetila bi se Natalije tog popodneva, bubnjanja kiše po krovu i dječjih lica s fotografije. Nedugo nakon njihovog susreta u kuhinji, u Parizu je u bolnici ubijen njihov stariji sin. Sergej je nestao, iščezao, vjerojatno je i on bio ubijen.
Zašto sam uopće htjela naslikati njegov portret, razmišljala je u praskozorje nazirući njegov obris na platnu. Zbog onog istog razloga zbog kojeg se neki dan pridružila Maestru na demonstracijama, usprkos kiši, hladnoći i samoj sebi. Da bi bila s njim, da bi mu pokazala kako je uz njega, uvijek. I taj je Staljinov portret bio još jedan pokušaj približavanja Maestru: pogledaj, s tobom sam, razumijem te. Bila je to jedna od Fridinih strategija (Natalijinih, ženskih) - zadržati muškarca približujući mu se preko onoga što je njemu važno, preko politike, preko ideologije. Pokušala je, sve je učinila. Učlanila se u komunističku partiju Meksika i ispisala se kad su njega izbacili, da bi se kasnije ponovno upisala, pred kraj, kad joj je partija trebala jer više ništa drugo nije imala. Prestala se čak družiti s Lavom i Natalijom kad se Maestro s njim sukobio iz političkih razloga. Savladala je njegovu retoriku. Naučila je govoriti o onome što mu je bilo važno, o revoluciji, siromaštvu, pravima, radničkoj klasi. Zagovarala je iste ideje ali nikad tako gorljivo kao Maestro; znala je da nije posve uvjerljiva i da njeno slikarstvo svjedoči protiv njenih riječi. Ono je, naime, otkrivalo da njen pravi interes nije ideologija već njena vlastita patnja i da njena umjetnost nije u službi revolucije. Pokušavala je više puta, ali te su slike ispadale jadno. Maestro je previše cijenio njenu umjetnost a da to ne bi razumio. Nikada joj nije rekao kako bi, ni što bi, trebala slikati.

Natalija je spremila fotografije djece u torbicu i izvadila još jednu. Bila je to fotografija mladog Trockog, bujne tamne kose koja mu pada na čelo, nasmijanog i nekako razgaljenog. Bila je očito snimljena davno prije nego što su pobijena sva njegova djeca, a njihov se život sveo na bijeg. On je duša moje duše - rekla je Natalija i položila ruku na grudi. Fridina je prva reakcija bila instinktivna odbojnost prema tom patetičnom pokretu. Natalija je imala na sebi tamnoplavu haljinu i njena se svijetla ruka prošarana staračkim pjegama jasno ocrtavala uz tamnu tkaninu. Frida je osjetila kako joj se grlo suši. Tuga s kojom je živjela Natalija prešla je sada i na nju. Nije morala znati ruski da bi je razumjela. Ali znala je tu riječ, naučila ju je od njenog muža. Dušo, dušo moja, govorio bi Fridi dok bi joj ljubio lice, vrat, grudi. I u tome je bila Lavova izdaja, pomislila je tada, u tome što je istu riječ govorio i Nataliji i njoj.
Upamtila je jednostavnost njene geste i njenih riječi. Činilo joj se da nitko nikada nije preciznije opisao ono što je sama osjećala za Maestra. Jer Maestro je bio upravo to - duša njene duše, centar njenog univerzuma, sam život. Mnogo godina poslije naslikala je sliku „Diego i ja”. Misleći na Nataliju, u svojim je očima naslikala suze. Trebalo je proći desetljeće od toga njihovog susreta kako bi shvatila ženu iz koje je bila isisana sva snaga i sve boje. Ona je postojala još samo zbog njega. Bila je sklonište za njegovu nemirnu, progonjenu dušu. Bila mu je poput košulje ili sada već druge kože.
Što ako je uvjet za idealnu ljubav da se duša jednoga može useliti u prazninu onog drugoga, pitala se poslije toga susreta, ali nije bila sigurna da je znala odgovor. Dvije godine kasnije, u kolovozu 1940, Trockog je ipak sustiglo ono pred čim je Natalija strepila. Ubio ga je alpinističkim cepinom čovjek kojeg je Frida poznavala i čija je djevojka radila za Lava.
Kad je čula tu vijest, pomislila je na Nataliju, kako je ušla u radnu sobu i našla ga na podu, s cepinom u lubanji, u lokvi krvi. Morala je tada osjetiti kako njegova duša izlijeće iz njenih grudi i njeno mjesto zauzima ledena praznina.

Ti si komet koji juri noćnim nebom - rekao joj je Trocki jednom. Svidjela joj se ta metafora. Vatrena kugla koja spaljuje sve čega se dotakne da bi na kraju sama izgorjela. Odakle dolazi ta tvoja allegria, te boje, ta radost življenja, želio je znati. Od blizine smrti, odgovorila mu je. Pogled njegovih plavih očiju iza naočala bio je ozbiljan i dubok. A ja se branim disciplinom, to mi je još jedino preostalo, promrmljao je više za sebe.
I Trocki je bio borac, privlačila ju je ta njihova zajednička karakteristika. Bio je od onih koji se nikada ne predaju. Živio je kao da prkosi okolnostima, sudbini, bogovima, tiranima. Kad je čula za njegovu smrt, obuzela ju je tuga. Prošle su više od dvije godine a da se uopće nisu vidjeli zbog njegovog razilaženja s Maestrom, kojeg je optužio da je staljinist. Sjetila se kako se taj muškarac, taj „starac” kako ga je zvala, iako je od Maestra bio stariji samo osam godina, u njenoj blizini pretvarao u mladića koji na trenutak zaboravlja Nataliju, svoju mrtvu djecu, svoj život prognanika. I kako joj je bio zahvalan za te trenutke zaborava koje mu je znala pružiti.
Ali u njegovoj je brutalnoj smrti bilo nešto gotovo neljudsko, uplašila se kad je doznala detalje. Čula je da čuvarima nije dopustio da dotuku njegovog ubojicu Ramona Mercadera. Bio je još dovoljno priseban da ih zaustavi. Nemojte ga ubiti, on mora progovoriti, rekao im je ležeći na podu u lokvi krvi. Dovoljno je poznavala Lava da shvati kako to nije rekao iz samilosti za drugo ljudsko biće čija je sudbina ovisila o njegovoj volji, već svjestan mjesta koje će zauzeti u povijesti. Premda na samrti, Lav Trocki mislio je na to kako taj čovjek, njegov ubojica kojeg je upoznao pod imenom Frank Jackson, na svome suđenju mora potvrditi da je ubojstvo naručio Staljin. Znao je da je život ubojice bio dragocjeni zalog za njegovo mjesto u vječnosti. Fridu je fascinirala njegova čelična volja u trenutku dok je iz njega s krvlju istjecao život. On je, a ne Staljin, bio čovjek od čelika, pomislila je tada.
Nije mogla odvojiti pogled od Staljinovog portreta. Bilo je kasno da uništi to svjedočanstvo svoje nemoći i očaja. Pomislila je kako ju je zasigurno bilo obuzelo ludilo kad je o njegovoj smrti prije godinu dana govorila kao o gubitku. Jer sada, i sama na samrti, mogla je sebi dopustiti da bude cinična spram sebe, ali u tom je času njegovu smrt doživjela upravo tako. Posljednju godinu dana provela je u nekoj vrsti religiozne vrućice. Bila je to posljedica njenog fizičkog stanja, već očitog raspadanja. A kada se raspadaš, moraš naći nešto za što ćeš se uhvatiti, što će te održati na životu. Vratila se politici - jer je politika, poput ljubavi, ljepilo koje drži ljude zajedno. I to je bio način komunikacije, od toga je mogla živjeti još neko vrijeme. Osim toga, Staljin je još uvijek predstavljao simbol borbe protiv fašizma. Nije bila jedina koja je zatvorila oči pred sibirskim logorima ili pred ubojstvom Trockog i njegovih sinova. Evropska ljevica, kao i njeni prijatelji i Maestro, bolovala je od iste vrste sljepila.
Kao i u svakoj religiji, i za komunizam je bila važnija vjera u samu ideju od zločina počinjenih u ime te ideje, mislila je dok se svjetlost u sobi pojačavala.
Toga jutra ponovno je u sjećanju vidjela dvije male fotografije Natalijinih mrtvih dječaka. A Natalija je sjedila, sama, opustošena i bez duše, negdje u Mexico Cityju, dok se Frida, osam godina nakon ubojstva Trockog, ponovno učlanila u Komunističku partiju i govorila kako želi posvetiti život revoluciji i slikati nešto korisno. Može li se čovjek toliko promijeniti, pitala se, no znala je da može. Učinili su to od nje lijekovi, velika količina lijekova. I alkohol. I narkotici. I bol, onaj njen demon koji se već posve oteo kontroli.

Uzalud se sada sramim tih slika, mislila je. Osjećala je da nakon nekoliko operacija kralježaka već četiri godine klizi prema ponoru. Amputacija je bila zadnja stanica na tom putu. Njene su ruke bile sve nesigurnije. Najprije je izgubila kontrolu nad bojama. Postale su mutne, kao da je u svakoj bilo previše sive. Nanosila ih je širokim potezima prljavim kistovima, sloj na sloj. Raspadanje je, znala je, postajalo sve vidljivije, od načina na koji je miješala boje do izbora motiva. I napredovalo je, baš kao i njena gangrena. Kao infekcija, koja iz noge, preko krvi prelazi na njena platna. Slikanje zahtijeva preciznost i kontrolu, a ona to više nije mogla postići. Lagala je sama sebi da su slike imale veze s revolucijom, ali je znala da su to samo i jedino - loše slike. Nespretne, kaotične, glupe slike. Jer bolest je već bila u glavi. Komunizam je bio Fridina posljednja veza sa svijetom i očajavala je što njena ruka nije slijedila njezino uvjerenje.
Kao da je tijelo znalo da je pristajanje uz ideologiju njen totalni poraz, kraj.

Slojevi boje na platnu i šminke na licu bili su sve deblji.
Gasila se, osjećala je to u vršcima prstiju.
Djevojčica u njoj nikada nije skinula masku smrti.
Nakon amputacije sve je češće razmišljala o samoubojstvu. Rekla je Maestru da više ne može slikati. Kad ti ruka drhti dok držiš kist, rekla mu je, kad više ne možeš pomiješati boje, kad ti se muti vid, kad gubiš kontrolu i osjećaš smrtni umor, tako neodoljiv i zavodnički, moraš se predati. Ne samo da više ne mogu kontrolirati ruku, ne mogu ni misli. Nemam više što reći i znam da će sve biti samo gore, a ne bolje. Što bi ti učinio, pitala ga je. Ostani zbog mene, ostani sa mnom, trebam te - rekao je Maestro, ne odgovarajući na njeno pitanje.
Tada joj je bilo dovoljno da je povjerovala kako je on treba. Njenoj taštini to je bilo dovoljno. Ali sada je mislila da nije razumio njeno pitanje. Maestro tu vrstu bolne nemoći i osjećaj gubitka kontrole nikada nije iskusio.

Oprosti mi, Natalija, za Staljinovu sliku, ako ikako možeš. Naslikala sam je zbog Maestra. Da, on mi je služio kao opravdanje za toliko pogrešaka i gluposti. Mislila sam da ću, žrtvujući potrebu da u svojim slikama izrazim svoju bol, ponovno zadobiti njegovu pažnju. Ali kakva je to žrtva koja nikome ne treba, koju nitko ne traži i, napokon, kojom nisam dobila ništa? Pomisao kako bi slikanjem slika „korisnih” revoluciji mogla uz sebe još jače vezati Maestra zapravo je bila komična. Bila je to jeftina ideja i jeftina vrsta trgovine. On nikada od moga slikarstva nije tražio politički angažman i dobro je znao da su moje posljednje slike, uključujući i portret Staljina, bili potezi očajnice.
Kada se neka osoba počne raspadati, kao što se dogodilo sa mnom, što joj preostaje? Vjerovala sam u sebe, u svoju snagu da ću nadvladati bolest. Sada te snage više nemam. Vjerovala sam u mit o ljubavi koji sam sama kreirala. Ni on više nije dovoljan da me održi u životu. Jer moja je posesivnost prema Maestru nakon nekog vremena postala smrtonosni otrov za nas oboje. Umirem njime otrovana. Posljednjih sam se godina sve više pretvarala u krpu, u bolesnu poderotinu, luđakinju koja je zabijala pandže u živo meso žrtve i živjela od njene krvi i topline. Dugo vremena ja sam bila Maestrova žrtva, a sada je on postao moja.
Natalija, samo sam još nametnik na životima drugih. Još samo tako trajem.

A ti si, kao dobra građanka, barem znala kako diskretno zatomiti sebe, kako živjeti u sjeni genija. Posvetila si mu se, to ti je uspjelo. Ja sam ti zavidjela na samozatajnosti kojom si prepuštala svoje mjesto drugome i istodobno prezirala tvoje ropsko ponašanje.
Mene je moja divlja priroda uvijek tjerala da se omatam oko čovjeka poput povijuše, dok ga ne počnem daviti. Već dugo sam osjećala kako sam Maestru teret i da smo oboje postali gubitnici. Bojim se, pretvorila sam se u biljku-ljudožderku. Bojim se sebe. Svjesna sam, ako mi je stvarno stalo do Maestra, moram se što prije ukloniti iz njegovog života.

Nitko ne dijeli moju patnju, čak ni Maestro. On zna koliko patim, ali znati nije isto što i supatiti, razmišljala je toga jutra.
Na svojim je slikama progovorila jezikom boli. Ali, jednom naslikana, bol više nije bila samo njena. Ono što su slike izražavale, prestalo je biti samo njeno iskustvo i njena stvarnost. Svaki se gledatelj mogao s njom identificirati i doživjeti njenu bol kao svoju. Ma kako bile dramatične, njene slike nisu samo pobuđivale suosjećanje, već su budile sjećanja na vlastito neugodno iskustvo ili čak patnju. Jednom naslikane, slike joj više nisu pripadale. Otele su se njenoj kontroli. I Maestro je bio gledatelj, i on je u njima vidio svoju vlastitu bol. Znala je, to je bio njen trijumf, ali istodobno i poraz.
Kad je u proljeće 1938. Andre Breton posjetio Trockog u Meksiku i upoznao Fridu, oduševio se njenim slikama i proglasio ih nadrealističkima. Ona se smijala i odmahivala glavom. Ne, govorila mu je, ne, one su naprosto autobiografske. Ja slikam svoj život i ništa više. Slikam svoju bol. On nije razumio da je sam njen život čisti nadrealizam.
Njegova je omiljena slika bila „Što mi je dala voda”. Vidio je u njoj egzotiku, maštu, snove... Ona je vidjela svoje sjećanje. Breton joj je predložio da u ožujku 1939. u Parizu sudjeluje na izložbi o Meksiku. Pristala je, shvatila je to kao obavezu na koju ju je nagovorio Maestro. Breton je izložbu postavio površno i amaterski, pisala je kasnije kući.
U Parizu joj je bilo hladno (hladno joj je bilo i u New Yorku i svugdje osim u Meksiku), stanovala je kod Bretonovih u njihovom zapuštenom stanu, u sobi s kćerkom. Zbog upale mjehura i bubrega završila je u bolnici. Da nije bilo Bretonove žene Jacqueline, s kojom se sprijateljila i koja je s njom obilazila tržnice u potrazi za starim lutkama koje je skupljala, bila bi sasvim izgubljena.
Na otvorenju izložbe „Mexique” u galeriji Pierre Colle tog ranog proljeća i sama se osjećala više kao izložak, kao jedan od elemenata meksičkog folklora, nego kao slikarica čije su slike dominirale izložbom. Njenim su se slikama divili Juan Miro, Kandinski, Marcel Duchamp. Kritičari su bili oduševljeni, prepoznali su njenu autentičnost i iskrenost. Ali Frida je bila mrzovoljna i bijesna jer je Breton zajedno s njenim slikama izložio i fotografije, predkolumbijske skulpture i svoju zbirku kiča kakav se prodaje na Dan mrtvih: mrtvačke lubanje od šećera, papirnate kosture, lutke, cvijeće, slatkiše... „Vogue“ je na naslovnoj stranici donio fotografiju njene ruke s prstenjem i proklamirao stil „Madamme Rivera”. Našla se na najboljem putu da postane nadrealistička ikona, ali to je nije zanimalo. Oduševljeni Picasso poklonio joj je naušnice od kornjačevine, dvije minijaturne ruke koje su joj odmah postale najdraži nakit. I naučio ju je španjolsku pjesmu o siročetu: „... nemam ni majke ni oca da podijele moju bol” koju je kasnije često pjevušila.

Ipak, nije vjerovala da postaje slavna čak ni kad je muzej Louvre otkupio jedan od njenih autoportreta. Kao slikarica, nije bila tašta. Kao i svakom teškom bolesniku, činjenica da je živa, da preživljava, bila joj je dovoljna nagrada. Osjetila bi to ponekad posebno intenzivno kad bi zastala usred kuhinje s drvenom kuhačom u ruci s koje bi kapao umak ili kad bi se zagledala u mrvice i ureze na dasci dok bi rezala kruh. Ili bi ostala zatečena bojom na vrhu kista prije nego što bi ga spustila na platno. Okusom zalogaja hrane u ustima. Stajala bi tako zatečena iznenadnom sviješću o svakom predmetu oko sebe, o svakom svom pokretu i udisaju, o prisutnosti u tijelu, na svijetu. Izvjesnost postojanja, barem na kratko: toga dana, toga časa, na tom mjestu, bila je neporecivo živa.
Takvi trenuci njenom su životu davali drugačiju perspektivu. Činilo joj se da je sve što joj se događa, a prelazi okvire preživljavanja, za nju čisti dobitak. Kad je samo preživljavanje uspjeh, drugi uspjesi postaju relativni.
Predstavljanje sebe kao egzotične i šarmantne amaterke, umanjivanje važnosti slikanja u vlastitom životu, kako bi izbjegla ozbiljno prosuđivanje i natjecanje, nije bilo povezano samo s njenim odnosom s Maestrom. Jer i kad se kritičarsko prosuđivanje ostvarilo, u Parizu i u New Yorku, Frida je ostala prilično ravnodušna. Godilo joj je što je u centru pažnje, što je neke slike uspjela prodati, no to je bilo sve.
Njene slike nisu, kako je običavala govoriti, bile male i nevažne u odnosu na Maestrovo slikarstvo, već u odnosu na njeno temeljno životno iskustvo. Svijest o tome djelovala je na Fridu oslobađajuće.

Zato je i mogla slikati svoj abortus, slomljenu kičmu, krvareće srce ili nezacijeljene rane od operacije, kao u Drvu nade. Gledajući tu sliku, lako je zamisliti kirurški nož kako klizi po golim leđima žene koja leži na krevetu i reže njenu nježnu kožu. Zatim zarezuje dublje, u meso, i prodire do kosti. Gledatelj zadrhti dok zamišlja ono što mu slika tako snažno sugerira. Ali čak ni dva krvava reza, koja prva privlače pažnju, ne izazivaju toliko iznenađenje kao činjenica da druga Frida, koja sjedi uz onu prvu, još u narkozi, u ruci drži korzet. Korzet je ružičaste boje, kao da se radi o kakvom ukrasu a ne „instrumentu torture”, kako ga je Frida često nazivala i kakav nosi na sebi ispod široke crvene haljine.
To ortopedsko pomagalo ograničavalo je njene pokrete i izazivalo neugodu i bol, dok joj je istodobno leđa držalo uspravnima i omogućavalo joj da se kreće, sjedi i slika. Trebala je imati ne samo odstojanje već i dozu humora da bi korzet obojila bojom proljetne haljine, mašne za kosu, glazure na dječjoj rođendanskoj torti. Da bi uopće posegnula za tom nježnom bojom oleandrovog cvijeta i tako toj mračnoj slici dala privid lepršavosti i radosti.
Ipak, jedan se element te slike lako mogao previdjeti ili zanemariti. Fridi slikanje ne omogućuje samo čelični korzet nego i njena čelična disciplina. Da bi uopće mogla slikati, ona prvo mora pričvrstiti taj isti ružičasti korzet pa tek onda sjesti na stolicu pred platno. Ili se u krevetu uspraviti u sjedeći položaj. Prije nego što se odjene (ako se osjeća dobro toga dana, možda će se moći odjenuti bez ičije pomoći), mora najprije namjestiti pomagalo. Ovisno o tome kakve je vrste, a promijenila ih je raznih, od gipsanih, koji su je činili nepokretnom i ponekad zahtijevali dugotrajno ležanje, do manje ili više fleksibilnih kožnatih, plastičnih ili metalnih konstrukcija, poput onog koji drži u ruci. Tek tada može navući široku odjeću koja će prikriti napravu. Nije bilo dovoljno da bude disciplinirana kao svaki drugi slikar, Frida je istodobno morala moći podnijeti neugodu koju joj je pričinjavalo slikanje u korzetu.

Zatim će sjediti dok se ne umori, dok je potpuno ne savlada bol. Ponekad samo dvadesetak minuta, ovisno o tome koja bi je vrsta boli obuzela nakon što bi neko vrijeme provela ukočena u istoj pozi. Mogla je to biti trenutačna, probadajuća bol, koja bi prošla nakon što bi promijenila položaj. Ili pak ona potmula ali blaža, koja je odavala prisutnost stalnog žarišta. Često je bol pratila i groznica, i tada je osjećala kako joj nešto lomi kosti na sitne komadiće, kao da je tijelo upalo između dva mlinska kamena. Ta vrsta boli bila je iscrpljujuća i dugotrajna, i tada bi brzo odustajala od slikanja. Ponekad joj se činilo, lakše je podnosila oštru bol jer, iako joj je oduzimala dah, ostavljala joj je i trenutke predaha. No najčešće je trpjela neugodu na rubu boli koju je, uz pomoć injekcije Demerola, mogla gotovo zanemariti, čak zaboraviti i zadubiti se u slikanje.

Kad je dobila upalu pluća, nije željela u bolnicu. Svima bi bilo lakše da je u bolnici, ali ona je još uvijek bila dovoljno tvrdoglava da to odbije. Kity i Maestro vjerovali su kako će ozdraviti, upala pluća nije bila ništa strašno, preživjela je i gore stvari. Nisu razumjeli da je njen problem bio baš u tome što joj je bilo dosta preživljavanja. Na koncu konca, postojalo je nešto kao zbroj bolesti, ožiljaka, boli i umora. Sve se to taložilo u njenom tijelu, tijelo je pamtilo. Ono i nije činilo ništa drugo nego postupno zbrajalo, do konačnog zbroja. Razlika između njih i Fride bila je u tome što je ona toga bila sve vrijeme potpuno svjesna. Odjevena u svoje najljepše haljine, pripijena uz kostur kao svoga vjernog partnera, spremno je i vješto plesala tango smrti.
Pa ipak, da nije bilo nesreće, ne bi bilo ni njenog slikanja. Ni života s Maestrom. Bila bi liječnica u meksičkoj provinciji. Bila bi netko drugi. Iskustvo bola i sve te operacije bile su nit koja je povezivala njeno iskustvo i njene slike, spajajući ih poput konca kojim kirurg zašiva ranu. Ili poput pupčane vrpce, preko koje se slike hrane njenom placentom, usisavajući njen život.
Sada je njenom plesu došao kraj. I ne samo zbog upale pluća, koja ovoga puta nije prolazila, vidjela je to po ljudima oko sebe. Kad bi Kity ulazila u sobu, obično je bila tiha jer je mislila da spava. Naravno, bila je u pravu: spavala je ili se, zahvaljujući lijekovima, ljuljuškala u ugodnom prostoru između sna i jave. Ali posljednjih nekoliko dana osjećala je kako se Kity, uza svu brigu da je ne povrijedi, ponaša drugačije. Više nije bila tako pažljiva. Kao da vježba za život nakon mog odlaska, prošlo joj je kroz glavu. Na to se čovjek mora naviknuti kako bi sam mogao dalje. Nije se radilo o nečemu očiglednom, odao bi je tek neki nehotičan pokret kojim bi izazvala buku, primjerice kad bi pomakla stolicu. Ili njene oči, u kojima se već ugnijezdila neka hladnoća kad bi pogledala prema krevetu kao da je prazan.
Kity je slutila sestrin kraj. Znala je, njeno umiranje više ne može dugo trajati. U tom tijelu koje se raspadalo, još jedva da je i bilo Fride. Odlazila je. Svakog je dana boravila sve duže i duže u tom međuprostoru, omamljena, ne osjećajući bol, ali ni sebe.
Već neko vrijeme nije uspijevala odrediti izvor boli koja je već odavno postala dio njenog tijela, gotovo sinonim za tijelo, ali sad je postala sveobuhvatna, razlivena, preplavljujuća. Više nije bilo trenutaka odmora, nije bilo stanke.

Dezintegracija je jedina precizna riječ koja mi je pala na pamet. Baš glupo da sam se ponekad usuđivala nadati. Čemu? Kako će bol, taj moj demonski gospodar, potpuno iščeznuti? Da će stanke između napada biti duže, a ne kraće? Čemu je služilo to samozavaravanje? Možda tome da ne poludim do kraja. U trenucima kad mi je bilo preteško, bilo je pametno nadati se. Ustvari, ponašala sam se sasvim racionalno, taktizirala sam. Cijelim mojim životom vladalo je tijelo. Mrzila sam što sam bila svedena na taj užasni instinkt samoodržanja: daj što daš samo da se živi! Šepava, kljakava, nikakva, slomljena, polumrtva. A sad već i mrtva, crknuta. Koliko mi je još dana ili sati preostalo? Osjećam kako se još uvijek nešto u meni drži za tu jadnu olupinu u kojoj se trulež širi i osvaja je, samo što me nije progutala.
Što je najgore, svjesna sam da bi se i u ovome ostatku ostataka tijela našlo još snage da se gura dalje. Bez jedne noge, bez obje ako treba, pa onda možda i bez ruku, bez čega li se sve može živjeti? Možda ipak ne bez srca? Guralo bi tijelo, izdržalo bi. Može ti se to uopće nazvati življenjem? Što je najgore, tijelo je pristalo i na postojanje bez ikakvog užitka. Ono - jer više nismo jedno. To što ga još uvijek osjećam, evo, mičem se, okrećem se na bok, kašljem, naprežem se - to ne znači više ništa. Jer mi se gadi. Gadi mi se ta jadna slomljena hrpa mesa, postalo mi je odvratno ovo sustanarstvo. I evo me, na kraju, poražene. Jer što radim? U ranu zoru, još pri ostatku zdrave pameti, opipavam preostale dijelove i brojim operacije!
Kako to da ne brojim orgazme, kojih je svakako bilo više od trideset i dva. Zato što sam orgazme već odavno zaboravila, jer se užitak zaboravlja brže od boli.
Znam i po mirisu, ovo je kraj. Već čujem kako se zemlja poda mnom bestidno naslađuje.

Na slici Korijenje iz Fridinog tijela poleglog na zemlju već niču zelene biljke mesnatih listova. Obavijaju ga kao pipci neke životinje, plaze naokolo, prodiru u pukotine suhe zemlje, ruju po njoj sve dublje i dublje. Na njihovim vrhovima niču korjenčići, tanki poput žilica ispunjenih krvlju. Pitanje je vremena kad će sva njena krv iscuriti u žednu zemlju. Srce je već ispražnjeno, kao i utroba, kroz rupu koja je nastala vidi se dio krajolika. Tijelo koje leži načeto je, ali još uvijek cijelo. Možda nije imala snage naslikati raspadanje živog mesa, zato se gledateljima na prvi pogled može učiniti da je naslikala tek jednu od onih dekorativnih, morbidnih, ali još uvijek lijepih slika na kojima višak ljepote bode oči. Je li ljepotom željela izazvati sažaljenje za tu ženu/sebe koja mirno leži, dok je proždiru biljke? Ali kad se bolje pogleda, Frida je nalakćena na jastuk, kao da se sunča, a ne kao da je i sama već napola biljka. Ta samoironija onemogućuje sažaljenje i unosi zbunjenost.
Oči su joj otvorene, još je živa, iako iz nje već rastu mesožderke. Ljepota živog leša očito nije ni ugodna ni privlačna. Upravo obratno, skladno tijelo je tu da podcrta kako se neizbježno rastače i pretvara u hranu za biljke, u biljno gnojivo. Zato umiruća Frida ne izaziva sažaljenje nego užas od smrti, čije sjeme svi nosimo u utrobi. Iz tog je sjemenja niknulo gigantsko bilje koje čereči njenu nutrinu prije vremena.
Ali zašto je onda tako mirna, zašto ne pokazuje znakove agonije? Zato što njena agonija predugo traje i što se na nju naviknula. Izgleda kao da je ignorira. Očito, ona je osoba koja zatomljuje bol i k tome prezire smrt. Leži na zemlji, što je mali ustupak gledatelju koji će tako lakše pojmiti blizinu smrti. Jer da leži na krevetu, moglo bi se pomisliti da je sve to lišće puka dekoracija, zgodna dosjetka, a ne povijuša smrti. Njena razdiruća bol postaje očigledna, njen urlik ne izlazi iz stisnutog grla, nego iz samog prizora tijela razorenog biljkama. Jer kako bi netko drugi razumio njenu patnju, osim ako je sam ne doživi barem tako što će ga ova slika na neki način potresti.

Jučer joj je Kity - je li to bilo jučer ili neki drugi dan, nije više bila sigurna - donijela svježe ruže. One žarkocrvene koje se, čudnog li slučaja, zovu Don Juan. Uronila je lice u buket i duboko udahnula. Umorna sam, rekla joj je. Kity ju je razumjela, znala je točno o čemu govori. U posljednje vrijeme ona joj je davala injekcije protiv bolova. Znala je gdje je Frida skrivala zalihe Demerola i morfija. Stvar je bila jednostavna, trebalo je povući malo više te blažene supstance u špricu i više se ne bi probudila.
Oslobodi me ovog strašnog zarobljeništva, rekla joj je pomislivši kako sada moli za spas, istim riječima kojima je nekada davno Maestra molila za ljubav.
Ali Kity joj nije odgovorila. Nije rekla ni da ni ne. Podigla joj je glavu i prinijela čašu vode njenim suhim usnama. Zatim joj je na čelo stavila novi oblog od razvodnjenog octa. Svoju hladnu ruku položila je na njen gorući dlan i držala je tako dok temperatura nije malo popustila. Disala je plitko, svaki joj je udisaj predstavljao napor. Molim te, rekla je tihim, preklinjućim glasom. Molim te.
Prije nego što je otišla, Kity je stavila ruže u vazu i odložila je na stol kako bi ih mogla vidjeti. Doći ću ponovno sutra popodne, rekla je. Sutra popodne, pomislila je Frida, kako je daleko to njeno sutra.

Osjećala je kako gori. Groznica je uzmakla pred visokom temperaturom. Pred očima su joj skakale svjetleće mrlje, više nije jasno razaznavala predmete u sobi, iako se danilo. Koliko još vremena treba proći kako bi dočekala kraj?
I zašto bi ga uopće čekala?
Već dugo, umjesto Maestra, s njom je u krevetu spavala smrt. Njihov je prešutni dogovor bio da Frida na nju ne obraća pažnju, iako je osjećala njenu prisutnost. Bila je mirna susjeda, nije se nametala niti je imala potrebu oglašavati svoju nazočnost. Smrt ju je puštala na miru dok ne dođe njeno vrijeme. Sada je to vrijeme došlo.
Maestro ne može podnijeti da te gleda ovakvu, rekla joj je neki dan Kity. Toliko te voli da ne može gledati kako patiš. Maestro je kukavica, odgovorila joj je i istog trenutka zažalila zbog svoje grubosti. Siroti čovjek, nije on bio kriv što nije mogao gledati raspadanje i smrt, pomislila je. Obično bi se pojavio rano ujutro da joj poželi dobar dan. Kako si ljubavi, pitao bi je tek da nešto kaže. Što mu je uopće mogla odgovoriti? Dobro sam, rekla bi mu, dobro sam, danas mi je bolje. Lagala bi, naravno, ali tako bi joj bilo lakše, tako bi im oboma bilo lakše. Dosadilo joj je govoriti istinu jer to više nije vodilo ničemu. Neće joj biti bolje, to je bilo posve izvjesno, pa zašto trošiti riječi? Još nedavno mu je podnosila detaljni dnevni izvještaj, nabrajala mu što je točno boli, kako i koliko. Zapravo, dosadila je sama sebi, kako ne bi i njemu? Ionako joj nije više mogao pomoći. Najviše što je mogla postići bio je njegov osjećaj krivnje što joj ne može pomoći, a njega bi ionako ubrzo nadvladalo samosažaljenje. Predvidivi slijed. Znala je, njen je odgovor „dobro mi je” bio opravdanje za njegovu mirnu savjest, neka vrsta njenog blagoslova da nastavi živjeti kao da je sve normalno.

Stalno mi govoriš da ti je bolje, govorio je Maestro koketno, s lažnim predbacivanjem.
Svejedno je, dragi moj, što ti ja govorim, mislila je Frida. Važnije je ono što ti ne govorim, to si do sada već mogao naučiti. Za mene riječi više ne znače ništa, razumiješ li? Pitam se ponekad što sada uopće vidiš u meni.
Ja bih da me ništa ne pitaš, da ne govorim. Da legneš uz mene i da me zagrliš.

Da me griješ. Hladno mi je, to bih ti željela reći. Zapuhuje me hladnoća iz groba. Budi sa mnom dok umirem, bit će mi lakše ako me držiš u naručju, ne želim umrijeti sasvim sama. Drži me. Neće to dugo trajati, obećajem ti. Osjećam, imam još sasvim malo snage, tek toliko da se saberem, da pogledam oko sebe i u sebe. A sada je i to pri kraju. Ruke su mi ledene, mili moj, ugrij ih. Otići ću mirno, evo pogledaj kako sam mirna. Nisam više ljuta. Sada samo čekam. I tebe sam već otpustila, ljubavi moja, dijete moje. Još sinoć, kad sam ti dala prsten koji si trebao dobiti tek na našu dvadeset i petu godišnjicu braka, za nepunih tjedan dana. Tako si se začudio! Zašto mi sada poklanjaš prsten, zar nije još rano, pitao si. A meni je bilo drago što se čudiš. U tebi je, pomislila sam, bilo još nade, nade koja se izmjenjivala s beznađem.
Znam, jedini moj, teško je kad ne možeš pomoći onome koga voliš. Kad gledaš kako se muči. Odlazim, brzo ću te napustiti, rekla sam ti sinoć. I evo, sada se to događa. A tebe nema. Prekasno je i uzaludno da se pitam jesi li ikada bio uz mene u najtežim trenucima. Kad sam imala prvi abortus, ili kad sam imala operaciju noge ili kičme, kad su mi stavljali novi korzet ili kad sam se noću prevrtala u agoniji. Uvijek su tu bile sluškinje i bolničarke, sestre, prijateljice. Uz mene su u najtežim trenucima bile samo žene, bez njih ne bih preživjela. Kuhale su juhe, prale me, presvlačile. Češljale su me kako bih bila lijepa - za tebe. Da bih se uvijek iznova mogla pretvarati kao da mi nije ništa, kao da je moje stanje samo mala neprilika. Proći će to, govorila sam, već prolazi. Iz mene je govorio strah da bih te mogla suviše opteretiti, da bi se mogao uplašiti svojih obaveza i odgovornosti, da bi ti mogle dosaditi moje boleštine. Moj je strah bio opravdan, one su ti ipak dosadile, unatoč svim mojim mjerama opreza, zavaravanja i samozavaravanja. Ti nisi imao vremena ni strpljenja baviti se sa mnom na taj način, kao što ga nemaš ni sada. Ti si, ljubljeni moj, od onih muškaraca koji se ne sjete pitati trebam li čašu vode. Ti mi nosiš cvijeće, ali ne i vodu. Plaćaš druge, uglavnom žene, da se za mene brinu. Da, ponekad sam ti zbog toga radila scene, bacala ti predmete u glavu. U napadu bijesa, zapravo bespomoćnosti. Jer nisi bio uz mene kad sam te trebala. Ali to je bilo uzaludno. Opet skrećeš pažnju na sebe, pa ti nisi centar svijeta, bio je tvoj komentar koji sam bila primorana slušati. Poniženoj, pokunjenoj, nije mi preostalo drugo nego da se vratim u ulogu heroine. Heroina šutke podnosi patnju, ne tuži se i ne zahtijeva. Sve radi sama. I umire sama, to se samo po sebi razumije.
Obično ponovno svraćaš navečer, kako bi mi zaželio laku noć, iako za mene već dugo nema ni lakog dana ni lake noći. Obavija me nešto ljepljivo i teško što se taloži u svijesti poput katrana. Hoće li mi i zemlja biti tako teška? Izranjam povremeno iz tog taloga, otimam se na odlasku posljednjim snagama. Kako li je samo to odupiranje, to trzanje karakteristično za mene! Nije lako prepustiti se smrti, čak ni kad je priželjkuješ. A onda te ponekad danima nema. Ponašaš se poput dječaka koji bježi iz škole jer zna da će učiteljica toga dana ispitivati. Ah, kako ljudsko biće čuva sebe, štedi sebe, uvijek sebe! Jer bol drugoga nije tvoja bol. Samo tvoja bol te boli, samo se ona računa. I što u ovoj situaciji radi moj ljubljeni? Već ima drugu, rezervnu ženu. Emma te - kakvog li paradoksa - tješi u tvojoj patnji zbog mene.
Ne kažem, i ti patiš, ali rano si se počeo tješiti (pogledaj, u meni se još koprca smisao za ironiju!). Smiješno mi je tvoje ponašanje, smiješno, jadno i nevažno. No, potvrđuje mi koliko si ti još živ, za razliku od mene. Razumijem te, uz Emminu pomoć ti spašavaš svoj život, već unaprijed pokušavaš ublažiti gubitak i bol. Kako je to sve prozirno i jednostavno. I kako tipično muški.
A morala bih biti blaža prema tebi. Već sama tvoja prisutnost u mome životu bila je potvrda koju sam tražila, činjenica da me, usprkos svemu, nisi napustio. Dobila sam od tebe najviše što sam mogla. Ali zašto ti sve to nisam rekla, ljubljeni moj? Zato jer sam te štitila? Zar i sada? Možda sumnjam da bi me razumio i ne želim to znati. Bolje je ovako. Štitim, dakle, sebe.
Umirem. Umiranje je, znam to - naslikala sam to - usamljenički posao. Ali ne mogu a da te ne poželim uz sebe. Jer najteže mi je rastati se od tebe. Ipak si sve vrijeme bio uz mene. Ti si jedini našao načina da uđeš u moju samoću i u njoj se nastaniš. Trebala sam ti i to reći, ali bila sam kukavica.
Ali u svemu ovome, dragi Maestro, ozbiljno govoreći, važno mi je bilo znati da si u mojim slikama nešto vidio, da su te se dojmile.
Bila je sama toga jutra i bojala se. Nije više bila ni heroina ni glumica. Navečer se bojala zaspati, jer nije znala hoće li se probuditi. Ujutro se bojala dana jer je predugo trajao i donosio još više boli.
Negdje je pročitala da je svaki čovjek uvijek na gubitku. A ona je činjenicu da je preživjela paralizu, nesreću, pa čak i silovanje metalnom šipkom, računala kao dobitak. I bila je zahvalna da je takva nezdrava živjela u svijetu zdravih i normalnih. Znala je da je glupo zbrajati i oduzimati dobitke i gubitke, da je ta njena matematika gotovo komična, a, uz to, sjećanje je koštalo napora.
Znala je također, zapravo će prestati postojati kad se prestane sjećati, i bila je zahvalna za taj predsmrtni trenutak jasnoće.
Osloboditi se strašnog tereta.