Frida i Dijego

First topic message reminder :

Najpoznatiji umjetnički par Latinske Amerike, Frida Kalo i Dijego Rivera, osim zbog svojih neprevaziđenih djela, u istoriju su upisani i zbog svoje jedne od najkontroverznijih i najžešćih ljubavi 20. vijeka.
Kada su se upoznali ona je imala samo 15 godina, a on je bio oženjen svojom drugom suprugom. Dijego je oslikavao mural u njenoj školi, a ona je svaki dan dolazila i gledala ga kako slika. Njemu su se svidjeli samopouzdanje, dostojanstvo i čudan plamen u očima ove djevojčice.
Njegova tadašnja supruga Lupe osjećala se ugroženo djevojčicom koja se divila oslikavanju murala njenog supruga.
Ponovo su se sreli kada je Frida imala 18 godina. Mlada slikarka imala je veliku želju da slavni meksički muralista i slikar procijeni njen rad, a on je bio prijatno iznenađen kada je vidio njene slike. Ostao je potpuno pokoren - intelektualno, kreativno i, iako to još nije znao, emotivno.
Posjetio ju je u njenom domu i iduće sedmice, a ona ga je povela u obilazak bašte i kuće i kasnije mu pokazala svoje slike.
Od tada je Dijego bio čest gost kod Kalovih. Iako nije bio fizički privlačan, bio je veliki zavodnik. Ubrzo se između njih počela osjećati i fizička privlačnost, a uprkos razlici od 20 godina, između njih se rodila burna i strasna ljubav.




Dijego je priznao da je ona već tada postala najbitnija osoba u njegovom životu, a Frida je o njemu napisala svojoj prijateljici da je on "kaktus koji uspijeva svuda, na pijesku, na kamenu. A kada cvjeta, njegovi su cvjetovi predivne crvene boje ili su žuti kao Sunce".

Bila je sigurna da će Maestro srediti da se njeno samoubojstvo ne pretvori u skandal, baš kao što je to učinio i za onu djevojku. Nikada se nije saznalo za taj slučaj. Učinit će to zbog nje, ali i zbog sebe. Maestro neće dopustiti da samoubojstvo pokvari sliku njegove supruge, izvanredne, iznimne osobe koja je živjela i slikala sudbini usprkos - vesele, snažne, blistave Fride. Uostalom, koga zanima slaba i očajna Frida, koja više ne može slikati, Frida čije se tijelo raspada od infekcije, a duh rastače od droge?
Doktori će, naravno, ustanoviti vjerojatni uzrok smrti, i to će biti službena verzija. I tako će slika nepobjedivog Fridinog duha ostati očuvana za buduće generacije.
Ipak, njen dnevnik i njene slike i crteži iz tih zadnjih mjeseci svjedoče o rastakanju njene ličnosti, ali i o njenoj svijesti o tom procesu.
Frida je također bila svjesna da je već tada mit o njoj bio jači od istine i da ionako nitko neće povjerovati da je počinila samoubojstvo.

Gdje si sada, Kity?
Za sat-dva ući ćeš u sobu i naći na krevetu moje tijelo koje se hladi. Znam da ćeš najprije u nevjerici dodirnuti moje lice jer smrt je, začudo, uvijek neočekivana, čak i kad je to samo pitanje dana ili sati. Zato se nadam da ćeš se brzo sabrati i najprije mi zatvoriti usta. Donju čeljust treba samo gurnuti prema gore, prije nego nastupi kočenje. Ne znam događa li se to zato jer duša umrlog izlazi baš tuda, ali sigurno bi se složila da je prizor razjapljene čeljusti prilično odvratan.
Zatim ćeš me izljubiti, a tvoje će suze kapati po mome licu i kosi koja će još rasti. Sjećam se kad smo kao djeca o tome zajedno čitale ležeći u krevetu i nismo mogle vjerovati da kosa i nokti rastu još danima nakon smrti jer su još uvijek živi. Što je smrt, pitala si me, kada je čovjek, zapravo, mrtav? Sada ti mogu odgovoriti: biološke funkcije nisu važne. Važan je smisao. Smrt je kad ti od tvog života ne ostane više ništa, zapravo ti je svejedno da li još dišeš i rastu li ti kosa i nokti. Ti ionako više ne postojiš. Zato, obriši suze, Kity. Odlazim u miru jer više nisam ja. Pogledaj samo moje posljednje slike i sve će ti biti jasno. A i zbog toga što je briga za mene postala pretežak i besmislen teret. Ja sam samo malo ubrzala taj odlazak, tek toliko da ja (a ne ona!) budem ta koja će odlučiti o tom trenutku.
Ne znam bih li toliko dugo izdržala bez tebe, da nisi bdjela uz mene i brinula hoću li pojesti juhu ili dječju kašicu, uzimam li sve lijekove ili previše njih, jesam li zaspala. Kupala si me i oblačila, davala mi injekcije i previjala moj nesretni batrljak. Spavala si u kući i pravila mi društvo kad Maestro za to više nije imao ni snage ni volje. Ne mogu opisati bol koju sam osjetila kad sam te ugledala s Maestrom. Kad sam naslikala izmrcvarenu ženu iz koje na sve strane lipti krv, nikada ti nisam rekla da sam slikajući je zamišljala da si ubojica na njoj bila ti, a ne Maestro.
Da, bila sam nakon toga poput leša, iz mene je iscurio sav život. Ljubav te slomi. Najprije si cijela, a zatim se raspukneš, poput oraha. Vidiš svoje rane, svoju golu krvavu unutrašnjost. Vjerovala sam u njegovu ljubav, ona je bila odgovor na sva moja pitanja, rješenje za moju patnju. U mojoj je imaginaciji njegova ljubav imala moć izlječenja mojih bolesti, spašavala me od usamljenosti. Vjerovala sam da ljubav može uskrsnuti i mrtve. Bilo mi je teško izdržati vašu dvostruku izdaju. Naročito tvoju. Ali, zahvaljujući svemu tome, oslobodila sam se iluzije. Shvatila sam da mi je ta ljubav bila neka vrsta invalidskog pomagala, poput štake ili korzeta koji mi omogućavaju da preživim.
Ipak, nisam se mogla odreći ni tebe ni Maestra. Panika od tavorenja u mojoj samici bila je veća od bijesa i prezira koje sam prema vama osjećala. Kasnije mi je tvoja privrženost i nježnost pomogla da zarastu one iste rane koje si mi zadala. Ti si, naravno, znala o ljubavi mnogo više nego ja, o tome kako ljubav može biti brutalna. Muž te tukao, ostala si živjeti sama s dvoje djece... Kakve si ti iluzije mogla imati o ljubavi, muškarcima, braku, osim povremenog samozavaravanja. A ja sam bila zaslijepljena i nezasitna. Bojala sam se, Kity, da ne ostanem prepuštena sama sebi i svojoj bolesti. Oprosti mi moju sebičnost, ako možeš.
Kasnije sam ti bila zahvalna jer sam zbog tebe počela ozbiljno slikati. Kad je bol postala neizdrživa, kad je zaprijetila da će me ugušiti, morala sam je izbaciti iz sebe.
Što sam bila bolesnija, Maestro je bio udaljeniji. Nitko osim tebe nije mogao podnijeti toliku količinu užasa. Bolest ne zbližava, bolest udaljava - najprije dolazi sažaljenje, a zatim fizičko udaljavanje. Tko ne bi pobjegao već od samog vonja moga tijela? Prije je znao leći pokraj mene i čitati mi ili pričati dok ne zaspim. Na koncu sam ga morala moliti da barem posjedi uz mene, makar kratko. Ni to nije mogao. Odlazio je žurno. Kamo? Nisam više pitala.
A ti, ti si mi previjala odvratne rane na leđima, od kojih su svi bježali, kad sam ležala zarobljena u gipsanom korzetu dok mi se leđa nisu pretvorila u gnojnu ranu. Čistila si me i prala kad nisam mogla sama na zahod. Kao kakva pokajnica, a možda si to i bila. Možda si tako izdržavala kaznu koju si sama sebi nametnula, pokora je bila tvoj način iskupljenja. Mogla si sve to prepustiti drugima, sestrama, služavki. Ali nisi. Kako si samo plakala kad si mi oprala nogu prije amputacije. Činila si to nježno i pažljivo, kao da pereš svoje vlastito dijete, a ne moju sasušenu gangrenoznu nogu. Doista sam ponekad bila tvoje dijete, zahtjevno i razmaženo, ni nalik na tvoja dva mala anđela.
A evo kako, na kraju, izgleda moja računica: trideset i dvije operacije u četrdeset sedam godina života. Zapravo, ako računam da sam prvu operaciju imala s osamnaest godina, bilo je to i više od jedne operacije godišnje. Moja je jedina utjeha, ako to uopće može biti utjeha, da sam od svog života pokušala napraviti nešto.
Sestrice, moje je tijelo uvijek bilo moj zatvor, a sada, evo, postaje i grobnica.

Usamljenost je bila gora od boli, pomislila je, usamljenost u koju ju je bol zarobila i na koju je bila osuđena čitavog života.
Nije bilo Kity. Nije bilo etera. Njen instrument smrti bila je šprica. Odlučno je pružila ruku i uzela je. Bila je hladna na dodir. Mirno ju je napunila tekućinom iz bočica, još toplih od njenog dlana. Mislila je kako ju je konačno sustigao onaj oblak iz djetinjstva. Još jednom se nad nju nadvila njegova tamna sjena, ali nije imala kamo pobjeći. Nije ni željela bježati. Bila je bez očekivanja, bez nade. Ali je barem imala snage ostati dosljedna sebi.
Je li ponovno osjetila poznati vonj sažaljenja u mirisu ruža koje je donijela Kity? U redu je, pomislila je, da živi sažalijevaju umirućeg jer tako sažalijevaju i sebe.
Na trenutak joj se učinilo kako već lebdi i na sve gleda odozgo. Napokon se osjećala onako kako je žudjela čitavog života. Bila je leptir. Zamislila je kuću nakon svog odlaska, sobu, svoj prazni krevet. Znala je da će Maestro, Kity i njeni prijatelji biti tužni, neko vrijeme. Mislit će na nju, neko vrijeme. Zatim još samo povremeno. Postojat će kao daleka uspomena. Već je, zapravo, i bila uspomena, i to joj je bilo drago. Više nije bila Frida koju su poznavali, jer sada, na kraju, više nije bila ona. Njene su slike bile ona.
Pomislila je još kako je oduzimanje života, posljednji čin njene volje, taj mali ubod iglom, zapravo njen posljednji istinski poraz. Ne njena odluka, niti sam čin, već način na koji je odlazila. Činjenica da je primorana zadnjim mrvicama snage sama sebi oduzeti život, nakon toliko napora da preživi.
Prisjetila se kako je prije posljednjeg susreta sa smrću, prije gotovo trideset godina, oblizala usne s okusom naranče i kako je u tom trenutku bila živa, tako nezaboravno živa i još neokrnjena njenim dodirom.
Ubod nije ni osjetila. Preplavila ju je bjelina.
Bijelo, a ne crno, bila je boja njene smrti.
Na kraju joj se učinilo kako se otvaraju vrata i u njenu sobu ulazi njena bezimena prijateljica iz djetinjstva. Kao nekada davno, primila je za ruku. I kao nekad, Frida joj se potpuno prepustila.

1 Fizička bol ne samo što ne dopušta jeziku da ga opiše nego ga razara, primoravajući ga da se povuče u stanje koje mu je prethodilo, svodeći ga na zvukove i krikove koje ljudsko biće proizvodi prije nego što nauči govoriti.
2 Moje slikarstvo odašilje poruku boli.

" Ne tražim od tebe da me poljubiš,niti
da mi se izvinjavaš kad pomislim da si u krivu.
Neću te ni zamoliti
da me zagrliš kad mi
je najpotrebnije.
Ne tražim da mi kažeš koliko sam lijepa,makar to
bila laž, niti mi
napišeš nešto lijepo.
Neću te ni zamoliti da me pozoveš da mi kažeš kako ti je
prošao dan,niti da mi
kažeš da ti nedostajem.
Neću tražiti od tebe da mi se zahvališ za sve što činim za tebe niti da se brineš o meni kada mi je duša dolje i naravno neću te tražiti da me podržiš u mojim odlukama.
Neću te tražiti ni da me slušaš kad imam tisuću priča da ti ispričam.
Neću te tražiti da učiniš ništa čak ni da budeš uz mene zauvijek.
Jer ako te moram pitati,
ne želim to više.

Na kraju možemo izdržati mnogo više nego što mislimo.

"Ti sve razumeš. Konačno jedinstvo. Patiš, uživaš, voliš, besniš, ljubiš, smeješ se. Rođeni smo za isto. Puni želje za otkrićem i ljubavi prema otkrivenom, skrivenom i boli što ga uvek gubimo.
Lep si. Tvoju lepotu ja ti dajem. Naoružaj se protiv svega što te ne oslobađa. Pobuni se protiv svega što te okiva. Ti voliš sebe. Voli me kao centar. Kao sebe.
Čuj me, miluj me onim što tražiš i onim što si našao.
Idem ka tebi i ka sebi.
Kao svaka dobra pesma."

Frida Dijegu

"Ne tražim od tebe da me poljubiš, niti
da mi se izvinjavaš kad pomislim da si u krivu.
Neću te ni zamoliti da me zagrliš kad mi
je najpotrebnije.
Ne tražim da mi kažeš koliko sam lijepa,
makar to bila laž,
niti mi napišeš nešto lijepo.
Neću te ni zamoliti da me pozoveš da mi kažeš kako ti je prošao dan, niti da mi
kažeš da ti nedostajem.
Neću tražiti od tebe da mi se zahvališ za sve što činim za tebe niti da se brineš o meni kada mi je duša dolje i naravno neću te tražiti da me podržiš u mojim odlukama.
Neću te tražiti ni da me slušaš kad imam tisuću priča da ti ispričam.
Neću te tražiti da učiniš ništa čak ni da budeš uz mene zauvijek.

... JER AKO TE MORAM PITATI, NE ŽELIM TE VIŠE!"

"Ја сам своја сопствена инспирација."

„Не обраћај пажњу на мене. Долазим са друге планете. Још увек видим хоризонте тамо где ти црташ границе.”

Ne obazirite se na mene. Ja vidim horizonte tamo gde vi crtate granice.
~ Frida Kahlo

Neću ljubav na pola, pocepanu, podeljenu na dva dela.
Zaslužujem nešto celovito, intenzivno i neuništivo.
Frida Kalo