Frida i Dijego

First topic message reminder :

Najpoznatiji umjetnički par Latinske Amerike, Frida Kalo i Dijego Rivera, osim zbog svojih neprevaziđenih djela, u istoriju su upisani i zbog svoje jedne od najkontroverznijih i najžešćih ljubavi 20. vijeka.
Kada su se upoznali ona je imala samo 15 godina, a on je bio oženjen svojom drugom suprugom. Dijego je oslikavao mural u njenoj školi, a ona je svaki dan dolazila i gledala ga kako slika. Njemu su se svidjeli samopouzdanje, dostojanstvo i čudan plamen u očima ove djevojčice.
Njegova tadašnja supruga Lupe osjećala se ugroženo djevojčicom koja se divila oslikavanju murala njenog supruga.
Ponovo su se sreli kada je Frida imala 18 godina. Mlada slikarka imala je veliku želju da slavni meksički muralista i slikar procijeni njen rad, a on je bio prijatno iznenađen kada je vidio njene slike. Ostao je potpuno pokoren - intelektualno, kreativno i, iako to još nije znao, emotivno.
Posjetio ju je u njenom domu i iduće sedmice, a ona ga je povela u obilazak bašte i kuće i kasnije mu pokazala svoje slike.
Od tada je Dijego bio čest gost kod Kalovih. Iako nije bio fizički privlačan, bio je veliki zavodnik. Ubrzo se između njih počela osjećati i fizička privlačnost, a uprkos razlici od 20 godina, između njih se rodila burna i strasna ljubav.




Dijego je priznao da je ona već tada postala najbitnija osoba u njegovom životu, a Frida je o njemu napisala svojoj prijateljici da je on "kaktus koji uspijeva svuda, na pijesku, na kamenu. A kada cvjeta, njegovi su cvjetovi predivne crvene boje ili su žuti kao Sunce".

Pogled joj se vratio na portret Staljina u dubini sobe. Znala je da će njena posljednja slika ostati nedovršena. Već dugo je nije imala snage završiti. Kad god bi primila kist u ruku, sjetila bi se Natalije tog popodneva, bubnjanja kiše po krovu i dječjih lica s fotografije. Nedugo nakon njihovog susreta u kuhinji, u Parizu je u bolnici ubijen njihov stariji sin. Sergej je nestao, iščezao, vjerojatno je i on bio ubijen.
Zašto sam uopće htjela naslikati njegov portret, razmišljala je u praskozorje nazirući njegov obris na platnu. Zbog onog istog razloga zbog kojeg se neki dan pridružila Maestru na demonstracijama, usprkos kiši, hladnoći i samoj sebi. Da bi bila s njim, da bi mu pokazala kako je uz njega, uvijek. I taj je Staljinov portret bio još jedan pokušaj približavanja Maestru: pogledaj, s tobom sam, razumijem te. Bila je to jedna od Fridinih strategija (Natalijinih, ženskih) - zadržati muškarca približujući mu se preko onoga što je njemu važno, preko politike, preko ideologije. Pokušala je, sve je učinila. Učlanila se u komunističku partiju Meksika i ispisala se kad su njega izbacili, da bi se kasnije ponovno upisala, pred kraj, kad joj je partija trebala jer više ništa drugo nije imala. Prestala se čak družiti s Lavom i Natalijom kad se Maestro s njim sukobio iz političkih razloga. Savladala je njegovu retoriku. Naučila je govoriti o onome što mu je bilo važno, o revoluciji, siromaštvu, pravima, radničkoj klasi. Zagovarala je iste ideje ali nikad tako gorljivo kao Maestro; znala je da nije posve uvjerljiva i da njeno slikarstvo svjedoči protiv njenih riječi. Ono je, naime, otkrivalo da njen pravi interes nije ideologija već njena vlastita patnja i da njena umjetnost nije u službi revolucije. Pokušavala je više puta, ali te su slike ispadale jadno. Maestro je previše cijenio njenu umjetnost a da to ne bi razumio. Nikada joj nije rekao kako bi, ni što bi, trebala slikati.

Natalija je spremila fotografije djece u torbicu i izvadila još jednu. Bila je to fotografija mladog Trockog, bujne tamne kose koja mu pada na čelo, nasmijanog i nekako razgaljenog. Bila je očito snimljena davno prije nego što su pobijena sva njegova djeca, a njihov se život sveo na bijeg. On je duša moje duše - rekla je Natalija i položila ruku na grudi. Fridina je prva reakcija bila instinktivna odbojnost prema tom patetičnom pokretu. Natalija je imala na sebi tamnoplavu haljinu i njena se svijetla ruka prošarana staračkim pjegama jasno ocrtavala uz tamnu tkaninu. Frida je osjetila kako joj se grlo suši. Tuga s kojom je živjela Natalija prešla je sada i na nju. Nije morala znati ruski da bi je razumjela. Ali znala je tu riječ, naučila ju je od njenog muža. Dušo, dušo moja, govorio bi Fridi dok bi joj ljubio lice, vrat, grudi. I u tome je bila Lavova izdaja, pomislila je tada, u tome što je istu riječ govorio i Nataliji i njoj.
Upamtila je jednostavnost njene geste i njenih riječi. Činilo joj se da nitko nikada nije preciznije opisao ono što je sama osjećala za Maestra. Jer Maestro je bio upravo to - duša njene duše, centar njenog univerzuma, sam život. Mnogo godina poslije naslikala je sliku „Diego i ja”. Misleći na Nataliju, u svojim je očima naslikala suze. Trebalo je proći desetljeće od toga njihovog susreta kako bi shvatila ženu iz koje je bila isisana sva snaga i sve boje. Ona je postojala još samo zbog njega. Bila je sklonište za njegovu nemirnu, progonjenu dušu. Bila mu je poput košulje ili sada već druge kože.
Što ako je uvjet za idealnu ljubav da se duša jednoga može useliti u prazninu onog drugoga, pitala se poslije toga susreta, ali nije bila sigurna da je znala odgovor. Dvije godine kasnije, u kolovozu 1940, Trockog je ipak sustiglo ono pred čim je Natalija strepila. Ubio ga je alpinističkim cepinom čovjek kojeg je Frida poznavala i čija je djevojka radila za Lava.
Kad je čula tu vijest, pomislila je na Nataliju, kako je ušla u radnu sobu i našla ga na podu, s cepinom u lubanji, u lokvi krvi. Morala je tada osjetiti kako njegova duša izlijeće iz njenih grudi i njeno mjesto zauzima ledena praznina.

Ti si komet koji juri noćnim nebom - rekao joj je Trocki jednom. Svidjela joj se ta metafora. Vatrena kugla koja spaljuje sve čega se dotakne da bi na kraju sama izgorjela. Odakle dolazi ta tvoja allegria, te boje, ta radost življenja, želio je znati. Od blizine smrti, odgovorila mu je. Pogled njegovih plavih očiju iza naočala bio je ozbiljan i dubok. A ja se branim disciplinom, to mi je još jedino preostalo, promrmljao je više za sebe.
I Trocki je bio borac, privlačila ju je ta njihova zajednička karakteristika. Bio je od onih koji se nikada ne predaju. Živio je kao da prkosi okolnostima, sudbini, bogovima, tiranima. Kad je čula za njegovu smrt, obuzela ju je tuga. Prošle su više od dvije godine a da se uopće nisu vidjeli zbog njegovog razilaženja s Maestrom, kojeg je optužio da je staljinist. Sjetila se kako se taj muškarac, taj „starac” kako ga je zvala, iako je od Maestra bio stariji samo osam godina, u njenoj blizini pretvarao u mladića koji na trenutak zaboravlja Nataliju, svoju mrtvu djecu, svoj život prognanika. I kako joj je bio zahvalan za te trenutke zaborava koje mu je znala pružiti.
Ali u njegovoj je brutalnoj smrti bilo nešto gotovo neljudsko, uplašila se kad je doznala detalje. Čula je da čuvarima nije dopustio da dotuku njegovog ubojicu Ramona Mercadera. Bio je još dovoljno priseban da ih zaustavi. Nemojte ga ubiti, on mora progovoriti, rekao im je ležeći na podu u lokvi krvi. Dovoljno je poznavala Lava da shvati kako to nije rekao iz samilosti za drugo ljudsko biće čija je sudbina ovisila o njegovoj volji, već svjestan mjesta koje će zauzeti u povijesti. Premda na samrti, Lav Trocki mislio je na to kako taj čovjek, njegov ubojica kojeg je upoznao pod imenom Frank Jackson, na svome suđenju mora potvrditi da je ubojstvo naručio Staljin. Znao je da je život ubojice bio dragocjeni zalog za njegovo mjesto u vječnosti. Fridu je fascinirala njegova čelična volja u trenutku dok je iz njega s krvlju istjecao život. On je, a ne Staljin, bio čovjek od čelika, pomislila je tada.
Nije mogla odvojiti pogled od Staljinovog portreta. Bilo je kasno da uništi to svjedočanstvo svoje nemoći i očaja. Pomislila je kako ju je zasigurno bilo obuzelo ludilo kad je o njegovoj smrti prije godinu dana govorila kao o gubitku. Jer sada, i sama na samrti, mogla je sebi dopustiti da bude cinična spram sebe, ali u tom je času njegovu smrt doživjela upravo tako. Posljednju godinu dana provela je u nekoj vrsti religiozne vrućice. Bila je to posljedica njenog fizičkog stanja, već očitog raspadanja. A kada se raspadaš, moraš naći nešto za što ćeš se uhvatiti, što će te održati na životu. Vratila se politici - jer je politika, poput ljubavi, ljepilo koje drži ljude zajedno. I to je bio način komunikacije, od toga je mogla živjeti još neko vrijeme. Osim toga, Staljin je još uvijek predstavljao simbol borbe protiv fašizma. Nije bila jedina koja je zatvorila oči pred sibirskim logorima ili pred ubojstvom Trockog i njegovih sinova. Evropska ljevica, kao i njeni prijatelji i Maestro, bolovala je od iste vrste sljepila.
Kao i u svakoj religiji, i za komunizam je bila važnija vjera u samu ideju od zločina počinjenih u ime te ideje, mislila je dok se svjetlost u sobi pojačavala.
Toga jutra ponovno je u sjećanju vidjela dvije male fotografije Natalijinih mrtvih dječaka. A Natalija je sjedila, sama, opustošena i bez duše, negdje u Mexico Cityju, dok se Frida, osam godina nakon ubojstva Trockog, ponovno učlanila u Komunističku partiju i govorila kako želi posvetiti život revoluciji i slikati nešto korisno. Može li se čovjek toliko promijeniti, pitala se, no znala je da može. Učinili su to od nje lijekovi, velika količina lijekova. I alkohol. I narkotici. I bol, onaj njen demon koji se već posve oteo kontroli.

Uzalud se sada sramim tih slika, mislila je. Osjećala je da nakon nekoliko operacija kralježaka već četiri godine klizi prema ponoru. Amputacija je bila zadnja stanica na tom putu. Njene su ruke bile sve nesigurnije. Najprije je izgubila kontrolu nad bojama. Postale su mutne, kao da je u svakoj bilo previše sive. Nanosila ih je širokim potezima prljavim kistovima, sloj na sloj. Raspadanje je, znala je, postajalo sve vidljivije, od načina na koji je miješala boje do izbora motiva. I napredovalo je, baš kao i njena gangrena. Kao infekcija, koja iz noge, preko krvi prelazi na njena platna. Slikanje zahtijeva preciznost i kontrolu, a ona to više nije mogla postići. Lagala je sama sebi da su slike imale veze s revolucijom, ali je znala da su to samo i jedino - loše slike. Nespretne, kaotične, glupe slike. Jer bolest je već bila u glavi. Komunizam je bio Fridina posljednja veza sa svijetom i očajavala je što njena ruka nije slijedila njezino uvjerenje.
Kao da je tijelo znalo da je pristajanje uz ideologiju njen totalni poraz, kraj.

Slojevi boje na platnu i šminke na licu bili su sve deblji.
Gasila se, osjećala je to u vršcima prstiju.
Djevojčica u njoj nikada nije skinula masku smrti.
Nakon amputacije sve je češće razmišljala o samoubojstvu. Rekla je Maestru da više ne može slikati. Kad ti ruka drhti dok držiš kist, rekla mu je, kad više ne možeš pomiješati boje, kad ti se muti vid, kad gubiš kontrolu i osjećaš smrtni umor, tako neodoljiv i zavodnički, moraš se predati. Ne samo da više ne mogu kontrolirati ruku, ne mogu ni misli. Nemam više što reći i znam da će sve biti samo gore, a ne bolje. Što bi ti učinio, pitala ga je. Ostani zbog mene, ostani sa mnom, trebam te - rekao je Maestro, ne odgovarajući na njeno pitanje.
Tada joj je bilo dovoljno da je povjerovala kako je on treba. Njenoj taštini to je bilo dovoljno. Ali sada je mislila da nije razumio njeno pitanje. Maestro tu vrstu bolne nemoći i osjećaj gubitka kontrole nikada nije iskusio.

Oprosti mi, Natalija, za Staljinovu sliku, ako ikako možeš. Naslikala sam je zbog Maestra. Da, on mi je služio kao opravdanje za toliko pogrešaka i gluposti. Mislila sam da ću, žrtvujući potrebu da u svojim slikama izrazim svoju bol, ponovno zadobiti njegovu pažnju. Ali kakva je to žrtva koja nikome ne treba, koju nitko ne traži i, napokon, kojom nisam dobila ništa? Pomisao kako bi slikanjem slika „korisnih” revoluciji mogla uz sebe još jače vezati Maestra zapravo je bila komična. Bila je to jeftina ideja i jeftina vrsta trgovine. On nikada od moga slikarstva nije tražio politički angažman i dobro je znao da su moje posljednje slike, uključujući i portret Staljina, bili potezi očajnice.
Kada se neka osoba počne raspadati, kao što se dogodilo sa mnom, što joj preostaje? Vjerovala sam u sebe, u svoju snagu da ću nadvladati bolest. Sada te snage više nemam. Vjerovala sam u mit o ljubavi koji sam sama kreirala. Ni on više nije dovoljan da me održi u životu. Jer moja je posesivnost prema Maestru nakon nekog vremena postala smrtonosni otrov za nas oboje. Umirem njime otrovana. Posljednjih sam se godina sve više pretvarala u krpu, u bolesnu poderotinu, luđakinju koja je zabijala pandže u živo meso žrtve i živjela od njene krvi i topline. Dugo vremena ja sam bila Maestrova žrtva, a sada je on postao moja.
Natalija, samo sam još nametnik na životima drugih. Još samo tako trajem.

A ti si, kao dobra građanka, barem znala kako diskretno zatomiti sebe, kako živjeti u sjeni genija. Posvetila si mu se, to ti je uspjelo. Ja sam ti zavidjela na samozatajnosti kojom si prepuštala svoje mjesto drugome i istodobno prezirala tvoje ropsko ponašanje.
Mene je moja divlja priroda uvijek tjerala da se omatam oko čovjeka poput povijuše, dok ga ne počnem daviti. Već dugo sam osjećala kako sam Maestru teret i da smo oboje postali gubitnici. Bojim se, pretvorila sam se u biljku-ljudožderku. Bojim se sebe. Svjesna sam, ako mi je stvarno stalo do Maestra, moram se što prije ukloniti iz njegovog života.

Nitko ne dijeli moju patnju, čak ni Maestro. On zna koliko patim, ali znati nije isto što i supatiti, razmišljala je toga jutra.
Na svojim je slikama progovorila jezikom boli. Ali, jednom naslikana, bol više nije bila samo njena. Ono što su slike izražavale, prestalo je biti samo njeno iskustvo i njena stvarnost. Svaki se gledatelj mogao s njom identificirati i doživjeti njenu bol kao svoju. Ma kako bile dramatične, njene slike nisu samo pobuđivale suosjećanje, već su budile sjećanja na vlastito neugodno iskustvo ili čak patnju. Jednom naslikane, slike joj više nisu pripadale. Otele su se njenoj kontroli. I Maestro je bio gledatelj, i on je u njima vidio svoju vlastitu bol. Znala je, to je bio njen trijumf, ali istodobno i poraz.
Kad je u proljeće 1938. Andre Breton posjetio Trockog u Meksiku i upoznao Fridu, oduševio se njenim slikama i proglasio ih nadrealističkima. Ona se smijala i odmahivala glavom. Ne, govorila mu je, ne, one su naprosto autobiografske. Ja slikam svoj život i ništa više. Slikam svoju bol. On nije razumio da je sam njen život čisti nadrealizam.
Njegova je omiljena slika bila „Što mi je dala voda”. Vidio je u njoj egzotiku, maštu, snove... Ona je vidjela svoje sjećanje. Breton joj je predložio da u ožujku 1939. u Parizu sudjeluje na izložbi o Meksiku. Pristala je, shvatila je to kao obavezu na koju ju je nagovorio Maestro. Breton je izložbu postavio površno i amaterski, pisala je kasnije kući.
U Parizu joj je bilo hladno (hladno joj je bilo i u New Yorku i svugdje osim u Meksiku), stanovala je kod Bretonovih u njihovom zapuštenom stanu, u sobi s kćerkom. Zbog upale mjehura i bubrega završila je u bolnici. Da nije bilo Bretonove žene Jacqueline, s kojom se sprijateljila i koja je s njom obilazila tržnice u potrazi za starim lutkama koje je skupljala, bila bi sasvim izgubljena.
Na otvorenju izložbe „Mexique” u galeriji Pierre Colle tog ranog proljeća i sama se osjećala više kao izložak, kao jedan od elemenata meksičkog folklora, nego kao slikarica čije su slike dominirale izložbom. Njenim su se slikama divili Juan Miro, Kandinski, Marcel Duchamp. Kritičari su bili oduševljeni, prepoznali su njenu autentičnost i iskrenost. Ali Frida je bila mrzovoljna i bijesna jer je Breton zajedno s njenim slikama izložio i fotografije, predkolumbijske skulpture i svoju zbirku kiča kakav se prodaje na Dan mrtvih: mrtvačke lubanje od šećera, papirnate kosture, lutke, cvijeće, slatkiše... „Vogue“ je na naslovnoj stranici donio fotografiju njene ruke s prstenjem i proklamirao stil „Madamme Rivera”. Našla se na najboljem putu da postane nadrealistička ikona, ali to je nije zanimalo. Oduševljeni Picasso poklonio joj je naušnice od kornjačevine, dvije minijaturne ruke koje su joj odmah postale najdraži nakit. I naučio ju je španjolsku pjesmu o siročetu: „... nemam ni majke ni oca da podijele moju bol” koju je kasnije često pjevušila.

Ipak, nije vjerovala da postaje slavna čak ni kad je muzej Louvre otkupio jedan od njenih autoportreta. Kao slikarica, nije bila tašta. Kao i svakom teškom bolesniku, činjenica da je živa, da preživljava, bila joj je dovoljna nagrada. Osjetila bi to ponekad posebno intenzivno kad bi zastala usred kuhinje s drvenom kuhačom u ruci s koje bi kapao umak ili kad bi se zagledala u mrvice i ureze na dasci dok bi rezala kruh. Ili bi ostala zatečena bojom na vrhu kista prije nego što bi ga spustila na platno. Okusom zalogaja hrane u ustima. Stajala bi tako zatečena iznenadnom sviješću o svakom predmetu oko sebe, o svakom svom pokretu i udisaju, o prisutnosti u tijelu, na svijetu. Izvjesnost postojanja, barem na kratko: toga dana, toga časa, na tom mjestu, bila je neporecivo živa.
Takvi trenuci njenom su životu davali drugačiju perspektivu. Činilo joj se da je sve što joj se događa, a prelazi okvire preživljavanja, za nju čisti dobitak. Kad je samo preživljavanje uspjeh, drugi uspjesi postaju relativni.
Predstavljanje sebe kao egzotične i šarmantne amaterke, umanjivanje važnosti slikanja u vlastitom životu, kako bi izbjegla ozbiljno prosuđivanje i natjecanje, nije bilo povezano samo s njenim odnosom s Maestrom. Jer i kad se kritičarsko prosuđivanje ostvarilo, u Parizu i u New Yorku, Frida je ostala prilično ravnodušna. Godilo joj je što je u centru pažnje, što je neke slike uspjela prodati, no to je bilo sve.
Njene slike nisu, kako je običavala govoriti, bile male i nevažne u odnosu na Maestrovo slikarstvo, već u odnosu na njeno temeljno životno iskustvo. Svijest o tome djelovala je na Fridu oslobađajuće.

Zato je i mogla slikati svoj abortus, slomljenu kičmu, krvareće srce ili nezacijeljene rane od operacije, kao u Drvu nade. Gledajući tu sliku, lako je zamisliti kirurški nož kako klizi po golim leđima žene koja leži na krevetu i reže njenu nježnu kožu. Zatim zarezuje dublje, u meso, i prodire do kosti. Gledatelj zadrhti dok zamišlja ono što mu slika tako snažno sugerira. Ali čak ni dva krvava reza, koja prva privlače pažnju, ne izazivaju toliko iznenađenje kao činjenica da druga Frida, koja sjedi uz onu prvu, još u narkozi, u ruci drži korzet. Korzet je ružičaste boje, kao da se radi o kakvom ukrasu a ne „instrumentu torture”, kako ga je Frida često nazivala i kakav nosi na sebi ispod široke crvene haljine.
To ortopedsko pomagalo ograničavalo je njene pokrete i izazivalo neugodu i bol, dok joj je istodobno leđa držalo uspravnima i omogućavalo joj da se kreće, sjedi i slika. Trebala je imati ne samo odstojanje već i dozu humora da bi korzet obojila bojom proljetne haljine, mašne za kosu, glazure na dječjoj rođendanskoj torti. Da bi uopće posegnula za tom nježnom bojom oleandrovog cvijeta i tako toj mračnoj slici dala privid lepršavosti i radosti.
Ipak, jedan se element te slike lako mogao previdjeti ili zanemariti. Fridi slikanje ne omogućuje samo čelični korzet nego i njena čelična disciplina. Da bi uopće mogla slikati, ona prvo mora pričvrstiti taj isti ružičasti korzet pa tek onda sjesti na stolicu pred platno. Ili se u krevetu uspraviti u sjedeći položaj. Prije nego što se odjene (ako se osjeća dobro toga dana, možda će se moći odjenuti bez ičije pomoći), mora najprije namjestiti pomagalo. Ovisno o tome kakve je vrste, a promijenila ih je raznih, od gipsanih, koji su je činili nepokretnom i ponekad zahtijevali dugotrajno ležanje, do manje ili više fleksibilnih kožnatih, plastičnih ili metalnih konstrukcija, poput onog koji drži u ruci. Tek tada može navući široku odjeću koja će prikriti napravu. Nije bilo dovoljno da bude disciplinirana kao svaki drugi slikar, Frida je istodobno morala moći podnijeti neugodu koju joj je pričinjavalo slikanje u korzetu.

Zatim će sjediti dok se ne umori, dok je potpuno ne savlada bol. Ponekad samo dvadesetak minuta, ovisno o tome koja bi je vrsta boli obuzela nakon što bi neko vrijeme provela ukočena u istoj pozi. Mogla je to biti trenutačna, probadajuća bol, koja bi prošla nakon što bi promijenila položaj. Ili pak ona potmula ali blaža, koja je odavala prisutnost stalnog žarišta. Često je bol pratila i groznica, i tada je osjećala kako joj nešto lomi kosti na sitne komadiće, kao da je tijelo upalo između dva mlinska kamena. Ta vrsta boli bila je iscrpljujuća i dugotrajna, i tada bi brzo odustajala od slikanja. Ponekad joj se činilo, lakše je podnosila oštru bol jer, iako joj je oduzimala dah, ostavljala joj je i trenutke predaha. No najčešće je trpjela neugodu na rubu boli koju je, uz pomoć injekcije Demerola, mogla gotovo zanemariti, čak zaboraviti i zadubiti se u slikanje.

Kad je dobila upalu pluća, nije željela u bolnicu. Svima bi bilo lakše da je u bolnici, ali ona je još uvijek bila dovoljno tvrdoglava da to odbije. Kity i Maestro vjerovali su kako će ozdraviti, upala pluća nije bila ništa strašno, preživjela je i gore stvari. Nisu razumjeli da je njen problem bio baš u tome što joj je bilo dosta preživljavanja. Na koncu konca, postojalo je nešto kao zbroj bolesti, ožiljaka, boli i umora. Sve se to taložilo u njenom tijelu, tijelo je pamtilo. Ono i nije činilo ništa drugo nego postupno zbrajalo, do konačnog zbroja. Razlika između njih i Fride bila je u tome što je ona toga bila sve vrijeme potpuno svjesna. Odjevena u svoje najljepše haljine, pripijena uz kostur kao svoga vjernog partnera, spremno je i vješto plesala tango smrti.
Pa ipak, da nije bilo nesreće, ne bi bilo ni njenog slikanja. Ni života s Maestrom. Bila bi liječnica u meksičkoj provinciji. Bila bi netko drugi. Iskustvo bola i sve te operacije bile su nit koja je povezivala njeno iskustvo i njene slike, spajajući ih poput konca kojim kirurg zašiva ranu. Ili poput pupčane vrpce, preko koje se slike hrane njenom placentom, usisavajući njen život.
Sada je njenom plesu došao kraj. I ne samo zbog upale pluća, koja ovoga puta nije prolazila, vidjela je to po ljudima oko sebe. Kad bi Kity ulazila u sobu, obično je bila tiha jer je mislila da spava. Naravno, bila je u pravu: spavala je ili se, zahvaljujući lijekovima, ljuljuškala u ugodnom prostoru između sna i jave. Ali posljednjih nekoliko dana osjećala je kako se Kity, uza svu brigu da je ne povrijedi, ponaša drugačije. Više nije bila tako pažljiva. Kao da vježba za život nakon mog odlaska, prošlo joj je kroz glavu. Na to se čovjek mora naviknuti kako bi sam mogao dalje. Nije se radilo o nečemu očiglednom, odao bi je tek neki nehotičan pokret kojim bi izazvala buku, primjerice kad bi pomakla stolicu. Ili njene oči, u kojima se već ugnijezdila neka hladnoća kad bi pogledala prema krevetu kao da je prazan.
Kity je slutila sestrin kraj. Znala je, njeno umiranje više ne može dugo trajati. U tom tijelu koje se raspadalo, još jedva da je i bilo Fride. Odlazila je. Svakog je dana boravila sve duže i duže u tom međuprostoru, omamljena, ne osjećajući bol, ali ni sebe.
Već neko vrijeme nije uspijevala odrediti izvor boli koja je već odavno postala dio njenog tijela, gotovo sinonim za tijelo, ali sad je postala sveobuhvatna, razlivena, preplavljujuća. Više nije bilo trenutaka odmora, nije bilo stanke.

Dezintegracija je jedina precizna riječ koja mi je pala na pamet. Baš glupo da sam se ponekad usuđivala nadati. Čemu? Kako će bol, taj moj demonski gospodar, potpuno iščeznuti? Da će stanke između napada biti duže, a ne kraće? Čemu je služilo to samozavaravanje? Možda tome da ne poludim do kraja. U trenucima kad mi je bilo preteško, bilo je pametno nadati se. Ustvari, ponašala sam se sasvim racionalno, taktizirala sam. Cijelim mojim životom vladalo je tijelo. Mrzila sam što sam bila svedena na taj užasni instinkt samoodržanja: daj što daš samo da se živi! Šepava, kljakava, nikakva, slomljena, polumrtva. A sad već i mrtva, crknuta. Koliko mi je još dana ili sati preostalo? Osjećam kako se još uvijek nešto u meni drži za tu jadnu olupinu u kojoj se trulež širi i osvaja je, samo što me nije progutala.
Što je najgore, svjesna sam da bi se i u ovome ostatku ostataka tijela našlo još snage da se gura dalje. Bez jedne noge, bez obje ako treba, pa onda možda i bez ruku, bez čega li se sve može živjeti? Možda ipak ne bez srca? Guralo bi tijelo, izdržalo bi. Može ti se to uopće nazvati življenjem? Što je najgore, tijelo je pristalo i na postojanje bez ikakvog užitka. Ono - jer više nismo jedno. To što ga još uvijek osjećam, evo, mičem se, okrećem se na bok, kašljem, naprežem se - to ne znači više ništa. Jer mi se gadi. Gadi mi se ta jadna slomljena hrpa mesa, postalo mi je odvratno ovo sustanarstvo. I evo me, na kraju, poražene. Jer što radim? U ranu zoru, još pri ostatku zdrave pameti, opipavam preostale dijelove i brojim operacije!
Kako to da ne brojim orgazme, kojih je svakako bilo više od trideset i dva. Zato što sam orgazme već odavno zaboravila, jer se užitak zaboravlja brže od boli.
Znam i po mirisu, ovo je kraj. Već čujem kako se zemlja poda mnom bestidno naslađuje.

Na slici Korijenje iz Fridinog tijela poleglog na zemlju već niču zelene biljke mesnatih listova. Obavijaju ga kao pipci neke životinje, plaze naokolo, prodiru u pukotine suhe zemlje, ruju po njoj sve dublje i dublje. Na njihovim vrhovima niču korjenčići, tanki poput žilica ispunjenih krvlju. Pitanje je vremena kad će sva njena krv iscuriti u žednu zemlju. Srce je već ispražnjeno, kao i utroba, kroz rupu koja je nastala vidi se dio krajolika. Tijelo koje leži načeto je, ali još uvijek cijelo. Možda nije imala snage naslikati raspadanje živog mesa, zato se gledateljima na prvi pogled može učiniti da je naslikala tek jednu od onih dekorativnih, morbidnih, ali još uvijek lijepih slika na kojima višak ljepote bode oči. Je li ljepotom željela izazvati sažaljenje za tu ženu/sebe koja mirno leži, dok je proždiru biljke? Ali kad se bolje pogleda, Frida je nalakćena na jastuk, kao da se sunča, a ne kao da je i sama već napola biljka. Ta samoironija onemogućuje sažaljenje i unosi zbunjenost.
Oči su joj otvorene, još je živa, iako iz nje već rastu mesožderke. Ljepota živog leša očito nije ni ugodna ni privlačna. Upravo obratno, skladno tijelo je tu da podcrta kako se neizbježno rastače i pretvara u hranu za biljke, u biljno gnojivo. Zato umiruća Frida ne izaziva sažaljenje nego užas od smrti, čije sjeme svi nosimo u utrobi. Iz tog je sjemenja niknulo gigantsko bilje koje čereči njenu nutrinu prije vremena.
Ali zašto je onda tako mirna, zašto ne pokazuje znakove agonije? Zato što njena agonija predugo traje i što se na nju naviknula. Izgleda kao da je ignorira. Očito, ona je osoba koja zatomljuje bol i k tome prezire smrt. Leži na zemlji, što je mali ustupak gledatelju koji će tako lakše pojmiti blizinu smrti. Jer da leži na krevetu, moglo bi se pomisliti da je sve to lišće puka dekoracija, zgodna dosjetka, a ne povijuša smrti. Njena razdiruća bol postaje očigledna, njen urlik ne izlazi iz stisnutog grla, nego iz samog prizora tijela razorenog biljkama. Jer kako bi netko drugi razumio njenu patnju, osim ako je sam ne doživi barem tako što će ga ova slika na neki način potresti.

Jučer joj je Kity - je li to bilo jučer ili neki drugi dan, nije više bila sigurna - donijela svježe ruže. One žarkocrvene koje se, čudnog li slučaja, zovu Don Juan. Uronila je lice u buket i duboko udahnula. Umorna sam, rekla joj je. Kity ju je razumjela, znala je točno o čemu govori. U posljednje vrijeme ona joj je davala injekcije protiv bolova. Znala je gdje je Frida skrivala zalihe Demerola i morfija. Stvar je bila jednostavna, trebalo je povući malo više te blažene supstance u špricu i više se ne bi probudila.
Oslobodi me ovog strašnog zarobljeništva, rekla joj je pomislivši kako sada moli za spas, istim riječima kojima je nekada davno Maestra molila za ljubav.
Ali Kity joj nije odgovorila. Nije rekla ni da ni ne. Podigla joj je glavu i prinijela čašu vode njenim suhim usnama. Zatim joj je na čelo stavila novi oblog od razvodnjenog octa. Svoju hladnu ruku položila je na njen gorući dlan i držala je tako dok temperatura nije malo popustila. Disala je plitko, svaki joj je udisaj predstavljao napor. Molim te, rekla je tihim, preklinjućim glasom. Molim te.
Prije nego što je otišla, Kity je stavila ruže u vazu i odložila je na stol kako bi ih mogla vidjeti. Doći ću ponovno sutra popodne, rekla je. Sutra popodne, pomislila je Frida, kako je daleko to njeno sutra.

Osjećala je kako gori. Groznica je uzmakla pred visokom temperaturom. Pred očima su joj skakale svjetleće mrlje, više nije jasno razaznavala predmete u sobi, iako se danilo. Koliko još vremena treba proći kako bi dočekala kraj?
I zašto bi ga uopće čekala?
Već dugo, umjesto Maestra, s njom je u krevetu spavala smrt. Njihov je prešutni dogovor bio da Frida na nju ne obraća pažnju, iako je osjećala njenu prisutnost. Bila je mirna susjeda, nije se nametala niti je imala potrebu oglašavati svoju nazočnost. Smrt ju je puštala na miru dok ne dođe njeno vrijeme. Sada je to vrijeme došlo.
Maestro ne može podnijeti da te gleda ovakvu, rekla joj je neki dan Kity. Toliko te voli da ne može gledati kako patiš. Maestro je kukavica, odgovorila joj je i istog trenutka zažalila zbog svoje grubosti. Siroti čovjek, nije on bio kriv što nije mogao gledati raspadanje i smrt, pomislila je. Obično bi se pojavio rano ujutro da joj poželi dobar dan. Kako si ljubavi, pitao bi je tek da nešto kaže. Što mu je uopće mogla odgovoriti? Dobro sam, rekla bi mu, dobro sam, danas mi je bolje. Lagala bi, naravno, ali tako bi joj bilo lakše, tako bi im oboma bilo lakše. Dosadilo joj je govoriti istinu jer to više nije vodilo ničemu. Neće joj biti bolje, to je bilo posve izvjesno, pa zašto trošiti riječi? Još nedavno mu je podnosila detaljni dnevni izvještaj, nabrajala mu što je točno boli, kako i koliko. Zapravo, dosadila je sama sebi, kako ne bi i njemu? Ionako joj nije više mogao pomoći. Najviše što je mogla postići bio je njegov osjećaj krivnje što joj ne može pomoći, a njega bi ionako ubrzo nadvladalo samosažaljenje. Predvidivi slijed. Znala je, njen je odgovor „dobro mi je” bio opravdanje za njegovu mirnu savjest, neka vrsta njenog blagoslova da nastavi živjeti kao da je sve normalno.

Stalno mi govoriš da ti je bolje, govorio je Maestro koketno, s lažnim predbacivanjem.
Svejedno je, dragi moj, što ti ja govorim, mislila je Frida. Važnije je ono što ti ne govorim, to si do sada već mogao naučiti. Za mene riječi više ne znače ništa, razumiješ li? Pitam se ponekad što sada uopće vidiš u meni.
Ja bih da me ništa ne pitaš, da ne govorim. Da legneš uz mene i da me zagrliš.

Da me griješ. Hladno mi je, to bih ti željela reći. Zapuhuje me hladnoća iz groba. Budi sa mnom dok umirem, bit će mi lakše ako me držiš u naručju, ne želim umrijeti sasvim sama. Drži me. Neće to dugo trajati, obećajem ti. Osjećam, imam još sasvim malo snage, tek toliko da se saberem, da pogledam oko sebe i u sebe. A sada je i to pri kraju. Ruke su mi ledene, mili moj, ugrij ih. Otići ću mirno, evo pogledaj kako sam mirna. Nisam više ljuta. Sada samo čekam. I tebe sam već otpustila, ljubavi moja, dijete moje. Još sinoć, kad sam ti dala prsten koji si trebao dobiti tek na našu dvadeset i petu godišnjicu braka, za nepunih tjedan dana. Tako si se začudio! Zašto mi sada poklanjaš prsten, zar nije još rano, pitao si. A meni je bilo drago što se čudiš. U tebi je, pomislila sam, bilo još nade, nade koja se izmjenjivala s beznađem.
Znam, jedini moj, teško je kad ne možeš pomoći onome koga voliš. Kad gledaš kako se muči. Odlazim, brzo ću te napustiti, rekla sam ti sinoć. I evo, sada se to događa. A tebe nema. Prekasno je i uzaludno da se pitam jesi li ikada bio uz mene u najtežim trenucima. Kad sam imala prvi abortus, ili kad sam imala operaciju noge ili kičme, kad su mi stavljali novi korzet ili kad sam se noću prevrtala u agoniji. Uvijek su tu bile sluškinje i bolničarke, sestre, prijateljice. Uz mene su u najtežim trenucima bile samo žene, bez njih ne bih preživjela. Kuhale su juhe, prale me, presvlačile. Češljale su me kako bih bila lijepa - za tebe. Da bih se uvijek iznova mogla pretvarati kao da mi nije ništa, kao da je moje stanje samo mala neprilika. Proći će to, govorila sam, već prolazi. Iz mene je govorio strah da bih te mogla suviše opteretiti, da bi se mogao uplašiti svojih obaveza i odgovornosti, da bi ti mogle dosaditi moje boleštine. Moj je strah bio opravdan, one su ti ipak dosadile, unatoč svim mojim mjerama opreza, zavaravanja i samozavaravanja. Ti nisi imao vremena ni strpljenja baviti se sa mnom na taj način, kao što ga nemaš ni sada. Ti si, ljubljeni moj, od onih muškaraca koji se ne sjete pitati trebam li čašu vode. Ti mi nosiš cvijeće, ali ne i vodu. Plaćaš druge, uglavnom žene, da se za mene brinu. Da, ponekad sam ti zbog toga radila scene, bacala ti predmete u glavu. U napadu bijesa, zapravo bespomoćnosti. Jer nisi bio uz mene kad sam te trebala. Ali to je bilo uzaludno. Opet skrećeš pažnju na sebe, pa ti nisi centar svijeta, bio je tvoj komentar koji sam bila primorana slušati. Poniženoj, pokunjenoj, nije mi preostalo drugo nego da se vratim u ulogu heroine. Heroina šutke podnosi patnju, ne tuži se i ne zahtijeva. Sve radi sama. I umire sama, to se samo po sebi razumije.
Obično ponovno svraćaš navečer, kako bi mi zaželio laku noć, iako za mene već dugo nema ni lakog dana ni lake noći. Obavija me nešto ljepljivo i teško što se taloži u svijesti poput katrana. Hoće li mi i zemlja biti tako teška? Izranjam povremeno iz tog taloga, otimam se na odlasku posljednjim snagama. Kako li je samo to odupiranje, to trzanje karakteristično za mene! Nije lako prepustiti se smrti, čak ni kad je priželjkuješ. A onda te ponekad danima nema. Ponašaš se poput dječaka koji bježi iz škole jer zna da će učiteljica toga dana ispitivati. Ah, kako ljudsko biće čuva sebe, štedi sebe, uvijek sebe! Jer bol drugoga nije tvoja bol. Samo tvoja bol te boli, samo se ona računa. I što u ovoj situaciji radi moj ljubljeni? Već ima drugu, rezervnu ženu. Emma te - kakvog li paradoksa - tješi u tvojoj patnji zbog mene.
Ne kažem, i ti patiš, ali rano si se počeo tješiti (pogledaj, u meni se još koprca smisao za ironiju!). Smiješno mi je tvoje ponašanje, smiješno, jadno i nevažno. No, potvrđuje mi koliko si ti još živ, za razliku od mene. Razumijem te, uz Emminu pomoć ti spašavaš svoj život, već unaprijed pokušavaš ublažiti gubitak i bol. Kako je to sve prozirno i jednostavno. I kako tipično muški.
A morala bih biti blaža prema tebi. Već sama tvoja prisutnost u mome životu bila je potvrda koju sam tražila, činjenica da me, usprkos svemu, nisi napustio. Dobila sam od tebe najviše što sam mogla. Ali zašto ti sve to nisam rekla, ljubljeni moj? Zato jer sam te štitila? Zar i sada? Možda sumnjam da bi me razumio i ne želim to znati. Bolje je ovako. Štitim, dakle, sebe.
Umirem. Umiranje je, znam to - naslikala sam to - usamljenički posao. Ali ne mogu a da te ne poželim uz sebe. Jer najteže mi je rastati se od tebe. Ipak si sve vrijeme bio uz mene. Ti si jedini našao načina da uđeš u moju samoću i u njoj se nastaniš. Trebala sam ti i to reći, ali bila sam kukavica.
Ali u svemu ovome, dragi Maestro, ozbiljno govoreći, važno mi je bilo znati da si u mojim slikama nešto vidio, da su te se dojmile.
Bila je sama toga jutra i bojala se. Nije više bila ni heroina ni glumica. Navečer se bojala zaspati, jer nije znala hoće li se probuditi. Ujutro se bojala dana jer je predugo trajao i donosio još više boli.
Negdje je pročitala da je svaki čovjek uvijek na gubitku. A ona je činjenicu da je preživjela paralizu, nesreću, pa čak i silovanje metalnom šipkom, računala kao dobitak. I bila je zahvalna da je takva nezdrava živjela u svijetu zdravih i normalnih. Znala je da je glupo zbrajati i oduzimati dobitke i gubitke, da je ta njena matematika gotovo komična, a, uz to, sjećanje je koštalo napora.
Znala je također, zapravo će prestati postojati kad se prestane sjećati, i bila je zahvalna za taj predsmrtni trenutak jasnoće.
Osloboditi se strašnog tereta.

Presjeći nit.
Otpustiti. Oprostiti. I vratiti se u ništavilo.
Nije je bilo briga što će biti poslije, kada više ne bude ona, Frida. Da bi bila ona, trebalo joj je ovo tijelo. Sada joj je još preostao zadnji napor: prerezati onu tanku nit kojom se svijest još drži za tijelo, za svijet. Jer jedino tako može poletjeti i konačno se vinuti izvan i iznad svega, poput onog divnog leptira koji joj je jednom sletio na ruku.

A prije samo tjedan dana proslavila je svoj četrdeset i sedmi rođendan. Znala je da je to njen posljednji rođendan, posljednja šansa da okupi svoje prijatelje i da se od njih oprosti. Cristi i Mayet okupale su je tako da su je posjele na stolicu postavljenu u kadu. Dugo su je sapunale i oprale joj kosu.
Frida nije dizala glavu. Izbjegavala je pogled u zrcalo preko puta kade. Klonula je zureći u batrljak, u nogu koje više nema. Ništa je na njenom tijelu nije rastuživalo kao pogled na goli, zaobljeni dio noge odmah ispod koljena s nježnom ružičastom kožom. Sjetila se zadaha prije amputacije, zadaha koji je dolazio od njene vlastite noge. Bio je to miris truleži, ali ne one vlažne i zagušljive biljne truleži ili kiselkastog skašenog voća. Činilo joj se, njena je noga zaudarala kao ostaci mesa u mesnici po najgoroj vrućini, zaudarala je neljudski, na smrt. Možda nije bilo tako, ali imala je osjećaj da se nije riješila toga smrada ni onda kad je noga amputirana i kad je rana zarasla. Ostao je u kutevima sobe, u pregibima pokrivača, ispod jastuka, ispod njenih pazuha. Nije se dao odagnati i pitala se osjećaju li ga i drugi, njeni posjetitelji koji pristojno šute i brzo napuštaju njenu sobu. Osjećaš li još uvijek taj smrad, Kity, pitala je. Ili možda haluciniram? Kity ju je pokušala umiriti. Umišljaš, govorila joj je, pa noga jedva da ima neki miris... Pažljivo je posušila i zamotala batrljak, a zatim joj pomogla da remenjem pričvrsti svoju umjetnu nogu, već obuvenu, koja je stajala naslonjena na zid kupaonice nekako suviše stvarna i zato jeziva.
U bijeloj haljini i crvenim čizmama, iako svjesna kičaste simbolike tih boja, tog se popodneva pojavila u dnevnom boravku. Njen režirani oproštaj bio je, naravno, morbidna ali vesela predstava. Posljednji put u ulozi hrabre, ponosne, nepobjedive heroine gledala je svoje goste kako se tiskaju oko stola prepunog hrane i naprezala se da pokaže radost. Čitavog života nosila je tu masku radosti. Osim na svojim slikama. Kao i svaki klaun, živjela je dvostrukim životom. Sve te godine provedene u poniženju i samoći, sada je tome kraj, mislila je. Ljudi vide samo ono što žele vidjeti, samo kulise. Razumijevanje znači odgovornost. Razumijevanje bi obavezalo na pomoć. Čak i kad su mi željeli pomoći, moj im ponos to nije dopuštao, razmišljala je gledajući kako njen nećak Antonio pohlepno puni usta kolačima.
U njenom životu već dugo nije bilo zadovoljstva. A ipak, bilo joj je teško napustiti sve te ljude, kuću, stvari... Sjedila je za stolom i gledala razrezane zelene lubenice s crvenom utrobom, crvenom poput mesa. Bile su sočne i žive. Za razliku od mrtvog mesa njene noge. Već na sve gledam iz te perspektive, vrijeme je da odem, pomislila je.
Jedan dječak joj je prišao i ljupko spustio glavu na njeno krilo. Nekome će ipak nedostajati. Spustila je umoran poljubac na njegov meki obraz. Oprezno, kao da se bojala da bi ga mogla zaraziti svojim raspadanjem.
Miris dječakove kože. Blisko. Toplo. Koža. Dodir Maestrove tople kože noću u krevetu kad bi se prenula iz sna i sasvim se pripila uz njegovo usnulo tijelo grijući se uz njega, udišući njegov miris po začinima, duhanu, suhom voću. Maestro je mirisao tako jestivo da bi mogla zagristi u njegovo glatko tijelo od silne dragosti. Ili možda kako bi se uvjerila da on postoji, da je stvaran i leži pokraj nje. Da je samo mogla, da joj je bilo dano ostati tako opružena uz njega dok spava.
Nekada je dovoljna i sama prisutnost. Disati tiho, sve tiše.

Bojala se da će je smrt ugrabiti dok spava, kao u onom davnom snu nakon nesreće. Ponekad se budila gušeći se. Tada bi vikala. Kad se nitko ne bi odazvao, drhtala bi budna do jutra.
Dok je milovala dječakovu kosu, mislila je kako joj je teško dok sjedi s njima te večeri pretvarajući se da još ima snage. I kako više nema želje za predstavama.
U osam sati se pozdravila sa svima i povukla u spavaću sobu.

Zraka svjetlosti počivala je na plahti bjelinom od koje je željela pobjeći. Pogledala je injekciju na poslužavniku. Još jedan čas, pomislila je, još samo jedan čas.
Rukom je prešla preko praznog mjesta na krevetu. Njena prijateljica Adela bila je s njom kad je doktor Farill odlučio, krajnji je čas za amputaciju, ne može se čekati, bilo bi opasno. Frida je izvukla nogu ispod pokrivača i pokazala joj. Nije više imala prstiju. Noga je izgledala kao da nije bila dio ljudskog tijela. Sjećala se lica prijateljice kad je ugledala to nešto što je prije sličilo na osušenu granu nego na nogu. Odstraniti je bio je još samo tehnički dio posla. Ionako više ničem ne služi, rekla je razumna Adela, jedva prikrivajući mučninu. Sjeća se kako je tada dotakla svoju pocrnjelu, iskrivljenu nogu posljednji put. Nije osjećala ništa, niti svoje prste koji dodiruju kožu. Ponovno, po tko zna koji put, pomislila je kako joj je baš ta noga odredila sudbinu. Kao i zaboravljeni suncobran, Maestro koji je sišao sa skele da vidi njene slike, gola Kity u njegovom ateljeu... Ili je sve to bio samo niz slučajnosti?
U životu Natalije jedina slučajnost bio je njen susret s Trockim u Parizu. Da toga dana nije otišla na izložbu, ne bi ga susrela. Poslije se više ništa nije odvijalo slučajno. Natalijinim životom zavladala je volja i logika jednog jedinog čovjeka koji je progonio Trockog. Da ona sama onoga dana nije sjela u autobus, ne bi doživjela nesreću i bol se ne bi uselila u njeno tijelo i upravljala njenim životom. Slučaj je sudbina, rekla je sebi dok je opipavala svoju već mrtvu nogu, opraštajući se od nje.
Prije operacije gledala je dio svoga tijela kako trune i zamišljala kako će tijelo polako trunuti u sanduku pod zemljom i pretvoriti se prvo u istu takvu trulu hrpu usmrdjelog mesa, a zatim će postati zemlja. Od te joj se pomisli smučilo više nego od samog smrada. Obećaj da ćete me spaliti, rekla je sestri. Kity je iskolačila oči i pogledala je ustrašenim pogledom koji je prezirala i koji bi Fridu obično razbjesnio. Obećaj mi! - izderala se na nju. Morala joj je obećati. I Maestro joj je obećao, iako ju je pokušao uvjeriti da bunca. Zašto govoriš o spaljivanju, pa bit će ti bolje nakon operacije, rekao je. Znala je da je to rekao samo zato što je još uvijek bila u stanju povisiti glas, dobro joj je bila poznata njegova moć samozavaravanja.
Kako se samo bojiš smrti, odvratila mu je ironično. Maestro je problijedio i onako golem sagnuo se da je poljubi, iako je morao osjetiti neugodan bolesnički miris njenog tijela i zaudaranje noge iz tolike blizine. I u tom času učinilo joj se kako je Maestro hrabriji od nje, jer ona nije više podnosila slatkasti zadah gangrene. Čitavog je života mrzila tu vječno bolesnu, odvratnu nogu koja baš kao da i nije bila njezina. Kad su je napokon otpilili, mržnja - taj mračni dio nje koji je cijelog života zatomljivala i prikrivala veselošću - izbila je naglo na površinu. Bila je invalid, sada se to više nije dalo prikriti dugačkim suknjama ni glumom. Nedostajao joj je dio tijela i više nego ikada imala je osjećaj da je izložena i potpuno nezaštićena. Sva se njena obrana srušila. Nakon operacije zamrzila je sebe.
Kao da se ona odvratnost koju je osjećala prema nozi zadržala u ostatku tijela i trovala ga.

Kad je ostala bez noge, Maestro je naručio drvenu protezu. Proteza je bila savršeno izrađena, imala je oblik kakav njena noga nikada nije imala. Puni list, lijepo izrađeni prsti s lakiranim noktima, čak je i boja bila ista kao boja njene kože. Ta umjetna noga bila je daleko ljepša od prave i zato morbidno privlačna. Uzela bi je u ruke i razgledala sa znatiželjom i divljenjem. Gotovo mi i nije žao što sam ostala bez noge, sada imam ovu divnu zamjenu - mjesec dana nakon amputacije rekla je Kity s osmijehom. Bilo je to nalik na nju da izgovara takve zapanjujuće rečenice, pomislila je Kity. Nije joj ništa odgovorila. Moglo se lako dogoditi da joj Frida sljedećeg časa baci tu istu protezu u glavu, mijenjala je raspoloženja tako brzo da to nitko nije mogao pratiti.
Uz protezu, dobila je na dar i par novih crvenih čizama od najfinijeg telećeg boksa sa zvončićima izvezenim zlatnom žicom. Još su mirisale na novu kožu kad je otvorila kutiju. Bila je tako vesela, prvi put nakon operacije nasmiješila se Maestru, koji je stajao pokraj njenog kreveta očaran njenim dobrim raspoloženjem. Ne brini, Frida, još ćeš ti plesati, rekao je veselo. Zagrlila je nove čizme kao dijete novu igračku. Maestro je pogodio njen ukus, njenu boju i model. Znao je da će je podsjetiti na one stare dječje čizmice, prve koje je dobila nakon preležane paralize, koje su služile da sakriju tanju nogu. Nosila ih je i po najvećoj vrućini dok ih nije prerasla i dobila nove. Još ih je čuvala kao relikviju. Već tada, s prvim parom čizmica, svladala je vještinu kamufliranja. Nove crvene čizme poslužit će joj da sakrije protezu. Ponovno ću moći hodati, još bolje nego s bolesnom nogom, rekla mu je i poljubila ga, oduševljena.
Kad bi obula te čarobne čizme, da, tako ih je zvala, učinilo bi joj se na trenutak kao da je opet cijela. Njen izgled zavarao bi slučajnog prolaznika. Ali ona je već bila navikla na to da svojim izgledom zavarava, zavodi, fascinira. Hodanje s protezom bilo je nešto sasvim drugo. Zahtijevalo je novu vrstu napora. Morala je, poput djeteta, ponovno naučiti hodati. Najprije bi sjela na rub kreveta i ogolila batrljak. Kity bi joj kožnatim remenjem pričvrstila protezu. Trebalo ju je namjestiti tako da ostatak noge prianja u ležište i ne žulja dok hoda, da joj drvena noga pruži oslonac, a istodobno bude udobna poput iznošene cipele. Zatim bi ustala uz pomoć sestre koja bi je primila ispod ruke i naglo povukla prema gore. Bila je mršava, nije imala ni pedeset kila. Kao da si vreća brašna, govorio je Maestro smijući se kad bi je podizao i smještao u krevet. Taj ga je nerazmjer među njima zabavljao - doista su izgledali kao slon i golubica, kako su ih zvali prijatelji. Činila se smiješno malom i lakom uz onako golemog čovjeka. U početku bi stajala neko vrijeme oslanjajući se samo na svoju vlastitu nogu. Trebalo je uhvatiti ravnotežu, a nije se usuđivala rasporediti težinu i na drugu, novu, nogu. Nakon amputacije, osjećaj da je njena noga još uvijek na mjestu, bio je jači od činjenice kako sada umjesto noge ima protezu. Ali upornost je uvijek bila njena jaka strana. Pridržavajući se za Kity ili Maestra, za krevet, stol ili stolicu, uvježbavala je prve korake.
Njeni su koraci u početku bili ukočeni kao da joj je cijelo tijelo drveno. Samo ju je želja da nosi crvene čizme natjerala da ustraje. Živcirala ju je sporost i nespretnost vlastitih pokreta. Uvjeravali su je kako će to s vremenom nestati, da će pokreti omekšati i da će naučiti hodati opušteno, prirodno, kao da je to uopće ikada mogla.
Iako malodušna, nije odustala od vježbanja. Maestro je bio oduševljen napretkom. Kad je jednom neočekivano naišao i našao je kako nešto radi u kuhinji, kleknuo je i poljubio protezu. Sve će biti dobro, ljubavi, rekao je, hodat ćeš, čak ćeš i plesati, znam ja tebe. Pogladila je njegovu već prorijeđenu sijedu kosu. Dirnule su je njegove riječi i nije imala snage reći kako je već kasno i kako nema više snage za ples.
Ali, zaplesala je. Poslije joj se činilo da je to samo sanjala, ali nakon samo tri mjeseca vježbanja toliko se navikla na protezu da je zaista mogla plesati. Okretala bi se oko sebe sigurnija u svoje noge nego ikada ranije. Znala je čak zaplesati komplicirani ples jarabe tapatio, čije je korake naučila još kao sasvim mala. Zanesena, zaboravila bi na nogu i plesala sve brže i brže dok ne bi malaksala sjela na krevet, zadihana, zaljubljena u pokret. Frida, jednonoga žena, dođite i pogledajte kako pleše! Cirkus je u vašem gradu još samo danas, ne propustite priliku! - smijala se Kity. Bilo je to posljednji put da je, iako već bez noge, imala osjećaj slobode pokreta. Dok je plesala, zvuk potpetica odjekivao je na drvenom podu, i to je bio zvuk njene pobjede, još jedne pobjede nad tijelom, nad samom sobom. Opet je bila na nogama, opet je na čas bila ona stara Frida.

Čizme, ortopedske cipele, korzeti, proteze, kolica - čitavog je života trebala pomagala. Sasušena noga na početku života, odrezana na kraju.
Između ta dva događaja - nesreća, Maestro i napor da preživi i prikrije šepavu nogu, ožiljke, bolesti, bol, tugu, usamljenost. Nepodnošljivu usamljenost.
Drvena noga joj je na čas povratila volju za životom. No, uzalud je naučila kako hodati, bolovi u leđima postali su tako jaki da bi jedva ustajala iz kreveta. Iako je odmah nakon operacije osjetila olakšanje, bilo joj je posve jasno da se više neće oporaviti, da se osteomijelitis neće povući. Hodanje više nije bilo vrijedno napora. Onoliko koliko se kretala, invalidska kolica bila su joj sasvim dovoljna. Nije joj preostalo ništa osim tableta za umirenje, tableta za spavanje, injekcija protiv bolova. Umiriti bol, uspavati demona, to joj je još jedino bilo na pameti. Tablete je gutala tako da bi ih istresla na dlan ne brojeći ih. Nije više mogla slikati. Bila je svjesna predaje. Tonula je, nestajala. Kao da je amputacija bila ona jedna operacija previše.
Tijelo joj se sve više urušavalo, ona unutrašnja životna supstanca se potrošila. Ostala je još ljuštura, krhka i prozirna struktura, kao kod nekih vrsta kukaca.
Osjećala se kao ranjena životinja koja umire sama u šumi.

Isto uzavrelo nebo i pusta, neplodna zemlja kao na slici Djevojčica sa maskom smrti. Usamljeno biće ovoga puta nije dijete nego jelen s ljudskim licem. To je žensko, Fridino lice, ali ona na glavi ima muške rogove. U tijelo jelena zabijene su brojne strelice. Iz rana lije krv, potočići krvi slivaju se niz još živo tijelo plemenite životinje. Na prvi pogled izgleda kao da će se ranjeni jelen svakog časa srušiti, svaka bi se ovako pogođena životinja već srušila. Ali ne i Frida. Životinja je naslikana u skoku, teško je reći dopiru li joj rane do srca, čak ni ona na vratu iz koje najviše krvari. Fridino lice je mirno: možete me gađati ali me vaše strelice neće dokrajčiti. Moja je volja za životom jača od rana. Rane me bole, ali navikla sam podnositi bol. Preživjet ću. Životinja Frida će preživjeti. Neće se srušiti na zemlju. Neće zalutati među drvećem. Neće je sustići lovci ni psi. Izbjeći će smrti, još jednom.

Posljednjih nekoliko dana pred očima joj se više puta pojavila slika tog njenog ranjenog jelena. Znala je, strelice su prodrle preduboko. Jelen će iskrvariti, pasti, već je pao. Ni nove crvene čizme ni proteza neće joj više pomoći da ustane, stane na noge i pobjegne lovcima. Preostalo joj je čekati smrt. Ili će, možda, ipak pokušati ustati, još jednom?
Deset dana prije smrti četiri je sata po kiši, zajedno s Maestrom, sudjelovala u uličnom maršu solidarnosti s vladom Guatemale. Doktor joj je zabranio izlazak. Ona ga, naravno, nije poslušala. Nije pokušala hodati, za to je već bila preslaba. Sjedila je u invalidskim kolicima. Maestro, koji je pred sobom gurao kolica, stalno je zapitkivao je li joj hladno i provjeravao je li dobro zaogrnuta dekom. Nije osjećala ni hladnoću ni toplinu. Bila je s njim ta četiri sata, s ljudima, na ulici.
Na fotografiji njenog posljednjeg pojavljivanja u javnosti lice joj je mršavo, oči upale. Glave pokrivene rupcem, očigledno se naprežući da se osmijehne, izgledala je kao da joj je šezdeset godina, a ne četrdeset i sedam, koliko je za koji dan trebala navršiti. S naporom je podigla desnu ruku i stisnula šaku. Njena patetično mala šaka i mršava ruka više nikome nisu prijetile. Maestro je položio svoju ruku na njeno rame kao da je štiti, ali zaštititi je nije mogao. Fridu nitko nije mogao zaštititi od nje same.
U maršu su sudjelovale tisuće ljudi. Osluškivala je zvuk njihovih koraka, zvuk ljudske mase. Čula je kako pjevaju Internacionalu, pjesma je počela negdje daleko na začelju, a zatim je u valovima došla i do njih u prvim redovima. Netko joj je u prolazu u krilo položio crveni karanfil i odjednom je pomislila da prisustvuje vlastitom sprovodu. Uhvatila ju je tuga.
Zašto je toga hladnog dana po pljusku, usprkos zabrani liječnika, otišla na demonstracije riskirajući upalu pluća? Je li bila svjesna opasnosti? Ideologija je više nije zanimala. Ni njeno zdravlje je nakon amputacije više nije zanimalo. Ali željela je biti s Maestrom, pokušala je biti dio njegovog života do samog kraja.
Znala je da joj se približava kraj kad ju je napustila taština i kad je toga dana - ustvari prije samo deset dana, a kako joj se to sada čini daleko - izašla na demonstracije bez trunke šminke na licu, bez frizure, bez šarene odjeće. Još nedavno ne bi takva mogla izaći, osjećala bi se kao da je gola.
Izgled je za nju bio objava postojanja. Nije to bilo samo pitanje estetike, radilo se o taktici namjernog skretanja pažnje sa svojih mana. I još važnije, o želji da bude viđena. Vikala je: Gledajte me, živa sam!

Njeno je ukrašavanje imalo isti smisao kao i okvir autoportreta na slici Okvir, koji je integralni dio slike. Bez ptica i cvijeća koji uokviruju njeno lice, ne bi postigla vedrinu kojom slika odiše. Žarkocrvena, ružičasta, narančasta i plava boja odražavaju se na njenom licu poput odsjaja sunca na vodenoj površini. Okvir zapravo dominira tom slikom, iako Frida pazi da se pogled gledatelja ne zaustavlja samo na okviru koji sugerira egzotiku. Okvir upućuje na lice, na njen osmijeh. Ovo je jedan od rijetkih autoportreta na kojima se nazire smiješak. Sa žutom krizantemom u kosi, na plavičastoj pozadini, slika Okvir je kao i svi njeni autoportreti izraz njenog unutrašnjeg stanja.
I svoju zadnju čistu, preciznu sliku, Autoportret s dr. Farillom, naslikala je bez taštine. Fridina je kosa uredno počešljana ali bez ukrasa, odjevena je jednostavno, u crnu suknju i široku bijelu tuniku. Lice joj je izmučeno, izraz ozbiljan. Kao da joj nije bilo dosta naslikati svoje ranjeno tijelo, sada slika sebe u zadnjoj životnoj fazi, tijelo koje je bespomoćno klonulo u invalidska kolica. Razgolićuje se još jednom, na nov način. Koliko načina postoji da se pokaže degradacija tijela? Soba je prazna. Portret doktora na štafelaju je minuciozan, gotovo fotografski. Frida u ruci drži paletu, ali, umjesto boja, na njoj je golemo ljudsko srce. Iz kista kaplje krv.

Ali nije se radilo samo o tome da nije imala snage za uređivanje. Mogla je zamoliti služavku ili Kity ili neku prijateljicu da joj počešljaju kosu i upletu vrpce i cvijeće kao obično. Ali za tim više nije osjećala potrebu. Taština je nužno (uvijek) povezana s tijelom, sa životom. A toga dana Frida je već bila negdje drugdje, izvan svog tijela.
Zrcalo je još uvijek bilo pričvršćeno na krevet iznad uzglavlja. Mjesecima je gledala kako se sve više pretvara u vlastitu karikaturu. Neka, sve manje poznata, žena ležala je u njenom krevetu, zauzimala njeno mjesto, govorila kroz njena usta. Kad je bila našminkana, njeno je lice bilo još samo groteskno. Oči je isticala crnom olovkom, ali kako ruka više nije bila sigurna, crte nisu bile ravne i precizne. Umjesto očiju, vidjela je dvije crne mrlje razlivene boje. I onu krvavo crvenu rupu koja bi trebala predstavljati usta. Kao da joj se to lice iz zrcala rugalo i govorilo joj: Ti više ne stanuješ ovdje. Otiđi već jednom, makni se, zauvijek.

Napokon je iz ladice izvadila dvije bočice morfija. Dvije, za svaki slučaj. Stisnula ih je u ruci i pričekala da se ugriju.

Kad god bi se sjetila kako je već jednom umirala, kad god bi se pokušala prisjetiti svih operacija i koliko je puta naslikala svoju i tuđu smrt, sve te kosture i lubanje, svoje mrtve fetuse i tuđu mrtvu djecu, pitala se što je još drži na životu. Što to još nije obavila? Dočekala je otvorenje svoje prve meksičke izložbe, proslavila je rođendan, vidjela je prijatelje, u sebi se od svih oprostila, pa i od Maestra. Njeni najbliži su znali da ta promjena, klizanje prema dnu, traje već tri godine. Živjela je zato što nije prihvaćala svoju stvarnost. Sada ju je prihvatila. Odustala je od borbe. Ponekad danima nije govorila, samo je gledala kroz prozor u dvorište. Drveće, ptice, kišu. Nebo. Bila je budna ali potpuno odsutna. Cijena savladavanja bola bila je odsutnost, trajanje, a ne život. Njenim životom upravljao je Demerol.
Sada je još samo željela da je smrt ne zatekne nespremnu. Zašto bi čekala jutro? Zašto bi, kojim pravom, molila Kity za smrtonosnu injekciju kad je još uvijek imala toliko svijesti da je mogla donijeti vlastitu odluku? I toliko snage da je izvrši. Jer kad bi bila pri svijesti, bojala se da će zatvoriti oči i otići, nesvjesna kako odlazi zauvijek. Nije znala zašto, ali strah od nesvjesne smrti bio je jači od straha od same smrti.
Poželjela je da Kity bude pokraj nje i da je drži za ruku, kao i toliko puta do sada kad bi se bijela gaza s eterom približila njenom licu u operacijskoj dvorani.
Bila je mirna. Njen kraj, znala je, neće biti drugačiji od uspavljivanja pred operaciju. Bit će to tek nagli gubitak svijesti, nikako drama s plakanjem i samrtničkim hropcem. Osjeća da je na ovome svijetu drži samo njen prkos i želja da se ne prepusti smrti, nego da njena smrt bude njena odluka, samo njena.
Prisjetila se samoubojstva Dorothy Hale. Kad je po narudžbi jedne gospođe u New Yorku naslikala portret preminule mlade glumice, njene prijateljice Dorothy Hale, koji je ova željela pokloniti njenoj majci, gospođa je bila duboko uvrijeđena mračnom slikom koju je dobila. Umjesto portreta prelijepe djevojke, Frida je naslikala njeno samoubojstvo. I kao u filmu, naslikala ju je kako pada s nebodera, kao sasvim malu figuru pri vrhu koja se povećavala približavajući se tlu. I napokon, Dorothy kako leži na pločniku, mrtva. Ukočena poput lutke, otvorenih očiju, u elegantnoj crnoj haljini koja se pri padu nije niti zgužvala. Ispod njene ljupke glave širi se lokva krvi i samo je njeno lice poprskano s nekoliko kapljica. Zgrožena gospođa poslije je priznala kako je htjela uništiti sliku.

Bila sam tako nemilosrdna, tako okrutna prema jadnoj Dorothy. Ta slika... tako hladna. Zato što sam prezirala samoubojice. Bila sam bijesna na nju. Zato što je bila mlada. Zato što je bila lijepa. Zato što je bila zdrava i sve je to bacila kroz prozor. Bila mi je muka od pomisli da je prezrela život, da ga se odrekla. Da je samo jednom, jedan jedini put osjetila bol koju sam ja svakodnevno osjećala - mislila sam dok sam slikala - ili da je morala ležati u gipsanom oklopu, nepomična, samo tjedan dana, ne bi se odlučila na skok. Veselila bi se svakom trenutku koji bi provela bez bola, slobodna od oklopa. Uvijek sam vjerovala da je samoubojstvo najlakši izlaz i zato kukavički čin. A kukavice nisam podnosila. Svaki čovjek nađe barem jedan razlog da poželi sebi oduzeti život. I nije se lako suočiti s tom prazninom. Ali još je teže živjeti u sustanarstvu s demonom boli. Svatko je dužan napraviti najbolje što može od onoga što ga je zapalo jer smisao života je upravo življenje samo. Postojati, usprkos svemu. Osjećati, gledati, sudjelovati. Veseliti se. Nije nam dana druga šansa, drugi život.
Zato tada nisam bila spremna oprostiti Dorothy samoubojstvo. Zato je slika hladna, na njoj se ne vidi njena usamljenost, patnja koja ju je razarala i onaj trenutak kad se našla na rubu ponora, sama. Njeno mirno lice ne odaje užas s kojim se morala suočiti, krik koji je odjeknuo toga ranog jutra dok je padala kroz maglu. Ili je možda ipak, trenutak prije nego što je zakoračila u prazninu, bila mirna, pomirena s odlukom? Jer izvjesnost, bilo kakva, donosi smirenje.
Otkrila sam poslije - prekasno za sliku - da postoji granica. Ljudsko biće ima pravo na takvu vrstu odluke kad nad svojim tijelom i nad svojim životom izgubi svaku kontrolu. Kad postojiš još samo kao olupina, školjka, truplo koje je već zaposjela smrt. Kad život više nije život nego biološko trajanje, kad traješ kao što traju nežive stvari. Tada je smrt utjeha.

Morala je otići. Bilo je ponižavajuće tako umirati, dio po dio. Trajalo je predugo, bojala se ravnodušnosti ljudi oko sebe. Čovjek se ne može predugo trošiti na sažalijevanje, to je naporno, iscrpljujuće. Vidjela je to na Maestru i Kity, na nećakinji i prijateljima, na liječniku, čak na služavci. Kad bi ušli u njenu sobu, primijetila bi na licu promjenu, kao da su prije toga stajali pred vratima i namještali osmijeh koji im ne stoji najbolje i jedva prikriva tragove nečeg drugog. Nestrpljenja? Iznenađenja? Kao kad ispod kape ispadnu pramenovi neoprane kose. Ponekad proviri i radost, vesele se što je još živa. Još - to je za njih ključna riječ. Ali kad umiranje traje i traje, zasićenje nastupa od trenutka kad je smrt izvjesna. Preostaje čekanje. Izvjesnost nije izlika za nestrpljenje - pokazati nestrpljenje bilo bi nepristojno - ne, nije im mogla zamjeriti njihovu slabo prikrivenu ravnodušnost.
Odlazila je jer joj se vratio stari osjećaj nemoći i srama, jer u sebi nije našla više ništa čime bi se tome osjećaju suprotstavila. Duh je bio umrtvljen sedativima, oči zamućene, pokreti teški. Preostalo joj je zapomaganje, psovanje, zazivanje milosti. Što je bilo najgore, bila je ponovno svedena na nemoćno dijete, samo ovoga puta bez nade. Tijelo joj je bilo posve potrošeno, biće iznutra već usahlo. Prije je bila bolesna, ali ne samo i isključivo bolesna. Sada je smrt ispunila njenu kožu kao da je njen kaput. Namjestila je rukave, popravila okovratnik, udobno se smjestila i čekala. Za nju nije ostavila prostora. Frida je bila istisnuta jer smrt je bila posve ravnodušna prema tijelu osobe koju je zaposjela.
Zato je samoubojstvo bilo logičan izlaz. Njena odluka, bila je u to uvjerena, proizašla je iz hrabrosti, a ne iz slabosti. Ili straha. Bit će to čin moje volje prije potpune dezintegracije ličnosti, čin prkosa, pomislila je.

Kad je razmišljala o razlozima, znala je da je trebala nježnosti i da Maestro za nju više nije imao vremena, ne onoliko koliko joj je trebalo. Kako mu je mogla reći da joj treba sve njegovo vrijeme? Uspijevala ga je prisiliti da sjedi uz nju samo kad je bio uvjeren da joj je doista jako loše. Tada bi sjedio uz nju sat ili dva dulje. Bila je svjesna da je, moleći za njegovu milost, činila ono što je čitavog života prezirala. Jednako tako je znala da se nakon nekog vremena samilost otopi i da u čovjeku ostaje još samo umor. Maestro se branio od njene ucjene. Dovela ga je do toga da bježi ljubavnici, politici, drugim ljudima. Što dalje od njenog bolesničkog kreveta.
Nakon njena dva nespretna pokušaja samoubojstva u posljednjih godinu dana, Maestro ju je uvjeravao kako mu je potrebna i kako bez nje ne može živjeti. Sada joj je jasno da je to bila laž, lijepa i plemenita, ali ipak samo njegova laž. I još jedan dokaz njene taštine i samoobmane. Jer već neko vrijeme živio je bez nje.
Još je ležala na svom krevetu i micala se, sasvim malo. I jedva govorila. Ali to više nije bilo isto biće i Maestro je to znao. Još su ga samo sažaljenje i dužnost primoravali da bude uz nju. Više nikome nije bila potrebna, i to je bio dobar povod za odlazak, između ostalih. A razlog je bio očigledan: gubitak kontrole, raspad, nepostojanje.

Oprosti mi, dragi moj, bila sam gruba prema tebi. Nepotrebno gruba i ogorčena. Ne želim takva otići, ali nemam više vremena ni za što drugo osim da te zamolim za oprost. Pogriješila sam u očekivanjima. Očekivala sam od tebe više nego što itko može dati. S kojim pravom? Zbog toga što sam i od sebe očekivala više? Zato što sam morala u životu tražiti više da bih dobila barem nešto? Jednostavna i sasvim očekivana opravdanja... A ipak, trebao mi je čitav život da shvatim kako svi ljudi nisu jednaki i kako čine samo ono što mogu, da daju samo koliko imaju - i da je to dragocjeno. Bila sam slijepo malo biće koje se očajnički borilo da preživi. I bojim se da u svojoj kratkovidnosti nisam vidjela ljude onakve kakvi jesu, nego kakvi bi trebali biti. I sebi i tebi nanijela sam nepotrebnu patnju. Da, sada vidim da sam od života očekivala više od patnje. Tvoja je ljubav, Maestro, trebala biti rješenje svih mojih problema. U ljubavi sam vidjela spas. Ljubav je bila moja religija. Čovjek valjda ima potrebu izmisliti nešto poput boga. Što je drugo moglo slijediti nego još veća patnja i još veće razočaranje? Jer spasa nema.
Na koncu konca, što je ljubav? Sad mi se čini da je to tek riječ za čitav niz osjećaja, od nježnosti do solidarnosti i strasti. Jer ne treba zaboraviti da je jezik neprecizan instrument, za razliku od slikarstva ili muzike. Ljubav je zajednički nazivnik, obična košara u koju čovjek trpa svašta. Svaštara, dakle.
Kasno je sada reći da sam ti svojim pretjeranim očekivanjima da me usrećiš i da me tako spasiš, na leđa navalila preveliku odgovornost. Bio si moja opsesija, moja fiksacija. Tvoje je ime za mene bilo sinonim za sreću. Naravno da nisi mogao činiti čuda jer to nije bilo u tvojoj moći. Kriva sam, Maestro, što sam te pretvorila u boga i dala ti božanski zadatak, a zatim bila razočarana kad ga nisi ispunio. Jadna luđakinja, ta tvoja Frida, neponošljivo zahtjevna i zato nepodnošljivo nesretna.
I što je najgore, vjerovala sam čvrsto da imam pravo na tebe, na ljubav, na život.

Ne, čovjek nema nikakva prava niti garancije, ni za što. On postoji, koprca se, manje ili više je usamljen, i to je sve.
Čovjek ne može dati više nego što ima, pomislila je i sjetila se jednog davnog i gotovo posve zaboravljenog događaja kada je to i sama iskusila s mladom djevojkom koja se pred njom ubila. Sjetila se njenih ludih očiju u kojima se gasila svjetlost. Bila je opsjednuta Fridom i sanjala je o tome da s njom vodi ljubav. Ali ona je prema njoj osjećala samo odbojnost. Zabranila je da je puštaju u kuću. Ipak, tog je dana došla k njoj u atelje, mora da služavke nije bilo kod kuće kad joj je to uspjelo.
Čim se pojavila na vratima, zaprijetila je Fridi neka joj se konačno smiluje ili će se ubiti. Frida je - sjeća se dobro - prasnula u smijeh. Smijala se glasno, objesno, okrutno. Luđakinja je ponovila: Ubit ću se. Frida je stajala i gledala je. Njeno je lice bilo blijedo. Donja usna nekontrolirano je drhtala. U ruci koju je ispružila prema njoj vidjela je bočicu, ali nije se pomakla, nije je pokušala spriječiti da proguta njen sadržaj. Njenu prijetnju nije shvatila ozbiljno.
Djevojka je nato naglo iskapila prozirnu tekućinu. Frida je gledala kako djevojka pada, kako joj se suknja zadiže i otkriva sablasnobijela bedra, kako se bočica kotrlja po podu. Stajala je iznad nje, nije se micala. Nije zvala pomoć. Nije osjećala ništa dok su oči umiruće djevojke gledale ravno u nju.
Nikada je zbog toga događaja nije zapekla savjest. Dapače, osjećala je gađenje prema emocionalnoj ucjeni i prezir prema odbacivanju života. Sada je prvi put osjetila gađenje prema sebi. Po čemu se ona razlikovala od te djevojke? Zar nije bila opsjednuta Maestrom, zar nije pokušavala izazvati njegovu samilost iz dana u dan prisiljavajući ga da provodi vrijeme s njom protiv svoje volje? Zar ga nije emocionalno ucjenjivala? I napokon, zar nije i sama već dva puta pokušala samoubojstvo, na isti način i iz istog razloga kao i ta luda djevojka? Jednom je to Maestro protumačio napadom ljubomore, drugi put pijanstvom. Oba je puta bio u pravu, ali povod je bio najmanje važan.

Sinoć, ustvari bilo je to prije samo nekoliko sati, čula je doktora kako upozorava Maestra da joj je jako loše. Da, da, odgovorio mu je Maestro odsutno. Ali stvarno joj je loše, ponovio je doktor upozorenje. Da, rekao je Maestro i nastavio razgovarati o nečemu drugom. Te je riječi primio kao usputnu informaciju, ravnopravnu tolikim drugima - da mora platiti neki račun, odgovoriti na pismo odvjetnika, nazvati galeriju... Da, da, Fridi je bilo loše, ali to nije bilo ništa novo ni neočekivano.
Iako u groznici, čula je ozbiljan ton i inzistiranje u doktorovom glasu. Čula je i Maestrov nervozni, umorni odgovor. I kao da je u njoj toga trenutka konačno nešto puklo. Onaj zamišljeni kameni stup se srušio, kičma se prelomila, pukla je ona jedna jedina tanka nit koja ju je još držala među ljudima.
Vrijeme je, odlučila je, došlo je vrijeme.

Kad se prošli put pokušala ubiti, bio je to nepromišljen, očajnički, amaterski pokušaj u trenutku rastrojenosti. Poput one djevojke, izvukla je sve svoje zalihe tableta iz ladica i kutija, istresla ih, pomiješala i progutala. Posljednje čega se sjećala, bio je osjećaj olovne težine u kapcima i udovima. Nije se pripremila, bio je to čin očajne osobe.
Barem se uvjerila kako je lako i bezbolno otići. Donijela je zrelu i racionalnu odluku sada, dok je još potpuno vladala sobom. Željela je vladati sobom do kraja. Previše je dobro poznavala smrt da bi joj se predala pod njenim uvjetima. Uvjete svoje smrti, kao i svoga života, odredila je sama. Znala je, mnogi će pomisliti da osoba koja toliko voli život ne može dići ruku na sebe, ne uviđajući da je baš to njen razlog: osoba koja diže ruku na sebe želi preduhitriti trenutak koji je odabrala smrt.

Kasnije, kad su liječnik i još neki posjetitelji otišli, ostali su sami. Izvadila je prekrasno izrađen starinski zlatni prsten. Zašto mi dar daješ sada, začudio se Maestro.
Zato što slutim da ću te uskoro napustiti , odgovorila mu je.
Ali on je nije slušao, nije čuo njene riječi. Kao i toliko puta do sada, imala je osjećaj da joj riječi cure iz usta poput sline, da su u njegovim ušima to neki nepovezani zvukovi, besmisleno trabunjanje, bučni slap. Možda je ne čuje jer vidi da otvara usta kao riba i da ništa ne izlazi, samo voda. Ili mu izmiče smisao riječi, njihov zvuk se odbija od njega i vraća njoj kao prazna jeka. Ne čuješ me, ne čuješ me, znala je urlati i udarati ga šakama po prsima, dok bi se on iskreno čudio. Ali već joj je sasvim ponestalo snage za objašnjenja.

Bila je sigurna da će Maestro srediti da se njeno samoubojstvo ne pretvori u skandal, baš kao što je to učinio i za onu djevojku. Nikada se nije saznalo za taj slučaj. Učinit će to zbog nje, ali i zbog sebe. Maestro neće dopustiti da samoubojstvo pokvari sliku njegove supruge, izvanredne, iznimne osobe koja je živjela i slikala sudbini usprkos - vesele, snažne, blistave Fride. Uostalom, koga zanima slaba i očajna Frida, koja više ne može slikati, Frida čije se tijelo raspada od infekcije, a duh rastače od droge?
Doktori će, naravno, ustanoviti vjerojatni uzrok smrti, i to će biti službena verzija. I tako će slika nepobjedivog Fridinog duha ostati očuvana za buduće generacije.
Ipak, njen dnevnik i njene slike i crteži iz tih zadnjih mjeseci svjedoče o rastakanju njene ličnosti, ali i o njenoj svijesti o tom procesu.
Frida je također bila svjesna da je već tada mit o njoj bio jači od istine i da ionako nitko neće povjerovati da je počinila samoubojstvo.

Gdje si sada, Kity?
Za sat-dva ući ćeš u sobu i naći na krevetu moje tijelo koje se hladi. Znam da ćeš najprije u nevjerici dodirnuti moje lice jer smrt je, začudo, uvijek neočekivana, čak i kad je to samo pitanje dana ili sati. Zato se nadam da ćeš se brzo sabrati i najprije mi zatvoriti usta. Donju čeljust treba samo gurnuti prema gore, prije nego nastupi kočenje. Ne znam događa li se to zato jer duša umrlog izlazi baš tuda, ali sigurno bi se složila da je prizor razjapljene čeljusti prilično odvratan.
Zatim ćeš me izljubiti, a tvoje će suze kapati po mome licu i kosi koja će još rasti. Sjećam se kad smo kao djeca o tome zajedno čitale ležeći u krevetu i nismo mogle vjerovati da kosa i nokti rastu još danima nakon smrti jer su još uvijek živi. Što je smrt, pitala si me, kada je čovjek, zapravo, mrtav? Sada ti mogu odgovoriti: biološke funkcije nisu važne. Važan je smisao. Smrt je kad ti od tvog života ne ostane više ništa, zapravo ti je svejedno da li još dišeš i rastu li ti kosa i nokti. Ti ionako više ne postojiš. Zato, obriši suze, Kity. Odlazim u miru jer više nisam ja. Pogledaj samo moje posljednje slike i sve će ti biti jasno. A i zbog toga što je briga za mene postala pretežak i besmislen teret. Ja sam samo malo ubrzala taj odlazak, tek toliko da ja (a ne ona!) budem ta koja će odlučiti o tom trenutku.
Ne znam bih li toliko dugo izdržala bez tebe, da nisi bdjela uz mene i brinula hoću li pojesti juhu ili dječju kašicu, uzimam li sve lijekove ili previše njih, jesam li zaspala. Kupala si me i oblačila, davala mi injekcije i previjala moj nesretni batrljak. Spavala si u kući i pravila mi društvo kad Maestro za to više nije imao ni snage ni volje. Ne mogu opisati bol koju sam osjetila kad sam te ugledala s Maestrom. Kad sam naslikala izmrcvarenu ženu iz koje na sve strane lipti krv, nikada ti nisam rekla da sam slikajući je zamišljala da si ubojica na njoj bila ti, a ne Maestro.
Da, bila sam nakon toga poput leša, iz mene je iscurio sav život. Ljubav te slomi. Najprije si cijela, a zatim se raspukneš, poput oraha. Vidiš svoje rane, svoju golu krvavu unutrašnjost. Vjerovala sam u njegovu ljubav, ona je bila odgovor na sva moja pitanja, rješenje za moju patnju. U mojoj je imaginaciji njegova ljubav imala moć izlječenja mojih bolesti, spašavala me od usamljenosti. Vjerovala sam da ljubav može uskrsnuti i mrtve. Bilo mi je teško izdržati vašu dvostruku izdaju. Naročito tvoju. Ali, zahvaljujući svemu tome, oslobodila sam se iluzije. Shvatila sam da mi je ta ljubav bila neka vrsta invalidskog pomagala, poput štake ili korzeta koji mi omogućavaju da preživim.
Ipak, nisam se mogla odreći ni tebe ni Maestra. Panika od tavorenja u mojoj samici bila je veća od bijesa i prezira koje sam prema vama osjećala. Kasnije mi je tvoja privrženost i nježnost pomogla da zarastu one iste rane koje si mi zadala. Ti si, naravno, znala o ljubavi mnogo više nego ja, o tome kako ljubav može biti brutalna. Muž te tukao, ostala si živjeti sama s dvoje djece... Kakve si ti iluzije mogla imati o ljubavi, muškarcima, braku, osim povremenog samozavaravanja. A ja sam bila zaslijepljena i nezasitna. Bojala sam se, Kity, da ne ostanem prepuštena sama sebi i svojoj bolesti. Oprosti mi moju sebičnost, ako možeš.
Kasnije sam ti bila zahvalna jer sam zbog tebe počela ozbiljno slikati. Kad je bol postala neizdrživa, kad je zaprijetila da će me ugušiti, morala sam je izbaciti iz sebe.
Što sam bila bolesnija, Maestro je bio udaljeniji. Nitko osim tebe nije mogao podnijeti toliku količinu užasa. Bolest ne zbližava, bolest udaljava - najprije dolazi sažaljenje, a zatim fizičko udaljavanje. Tko ne bi pobjegao već od samog vonja moga tijela? Prije je znao leći pokraj mene i čitati mi ili pričati dok ne zaspim. Na koncu sam ga morala moliti da barem posjedi uz mene, makar kratko. Ni to nije mogao. Odlazio je žurno. Kamo? Nisam više pitala.
A ti, ti si mi previjala odvratne rane na leđima, od kojih su svi bježali, kad sam ležala zarobljena u gipsanom korzetu dok mi se leđa nisu pretvorila u gnojnu ranu. Čistila si me i prala kad nisam mogla sama na zahod. Kao kakva pokajnica, a možda si to i bila. Možda si tako izdržavala kaznu koju si sama sebi nametnula, pokora je bila tvoj način iskupljenja. Mogla si sve to prepustiti drugima, sestrama, služavki. Ali nisi. Kako si samo plakala kad si mi oprala nogu prije amputacije. Činila si to nježno i pažljivo, kao da pereš svoje vlastito dijete, a ne moju sasušenu gangrenoznu nogu. Doista sam ponekad bila tvoje dijete, zahtjevno i razmaženo, ni nalik na tvoja dva mala anđela.
A evo kako, na kraju, izgleda moja računica: trideset i dvije operacije u četrdeset sedam godina života. Zapravo, ako računam da sam prvu operaciju imala s osamnaest godina, bilo je to i više od jedne operacije godišnje. Moja je jedina utjeha, ako to uopće može biti utjeha, da sam od svog života pokušala napraviti nešto.
Sestrice, moje je tijelo uvijek bilo moj zatvor, a sada, evo, postaje i grobnica.

Usamljenost je bila gora od boli, pomislila je, usamljenost u koju ju je bol zarobila i na koju je bila osuđena čitavog života.
Nije bilo Kity. Nije bilo etera. Njen instrument smrti bila je šprica. Odlučno je pružila ruku i uzela je. Bila je hladna na dodir. Mirno ju je napunila tekućinom iz bočica, još toplih od njenog dlana. Mislila je kako ju je konačno sustigao onaj oblak iz djetinjstva. Još jednom se nad nju nadvila njegova tamna sjena, ali nije imala kamo pobjeći. Nije ni željela bježati. Bila je bez očekivanja, bez nade. Ali je barem imala snage ostati dosljedna sebi.
Je li ponovno osjetila poznati vonj sažaljenja u mirisu ruža koje je donijela Kity? U redu je, pomislila je, da živi sažalijevaju umirućeg jer tako sažalijevaju i sebe.
Na trenutak joj se učinilo kako već lebdi i na sve gleda odozgo. Napokon se osjećala onako kako je žudjela čitavog života. Bila je leptir. Zamislila je kuću nakon svog odlaska, sobu, svoj prazni krevet. Znala je da će Maestro, Kity i njeni prijatelji biti tužni, neko vrijeme. Mislit će na nju, neko vrijeme. Zatim još samo povremeno. Postojat će kao daleka uspomena. Već je, zapravo, i bila uspomena, i to joj je bilo drago. Više nije bila Frida koju su poznavali, jer sada, na kraju, više nije bila ona. Njene su slike bile ona.
Pomislila je još kako je oduzimanje života, posljednji čin njene volje, taj mali ubod iglom, zapravo njen posljednji istinski poraz. Ne njena odluka, niti sam čin, već način na koji je odlazila. Činjenica da je primorana zadnjim mrvicama snage sama sebi oduzeti život, nakon toliko napora da preživi.
Prisjetila se kako je prije posljednjeg susreta sa smrću, prije gotovo trideset godina, oblizala usne s okusom naranče i kako je u tom trenutku bila živa, tako nezaboravno živa i još neokrnjena njenim dodirom.
Ubod nije ni osjetila. Preplavila ju je bjelina.
Bijelo, a ne crno, bila je boja njene smrti.
Na kraju joj se učinilo kako se otvaraju vrata i u njenu sobu ulazi njena bezimena prijateljica iz djetinjstva. Kao nekada davno, primila je za ruku. I kao nekad, Frida joj se potpuno prepustila.

1 Fizička bol ne samo što ne dopušta jeziku da ga opiše nego ga razara, primoravajući ga da se povuče u stanje koje mu je prethodilo, svodeći ga na zvukove i krikove koje ljudsko biće proizvodi prije nego što nauči govoriti.
2 Moje slikarstvo odašilje poruku boli.

" Ne tražim od tebe da me poljubiš,niti
da mi se izvinjavaš kad pomislim da si u krivu.
Neću te ni zamoliti
da me zagrliš kad mi
je najpotrebnije.
Ne tražim da mi kažeš koliko sam lijepa,makar to
bila laž, niti mi
napišeš nešto lijepo.
Neću te ni zamoliti da me pozoveš da mi kažeš kako ti je
prošao dan,niti da mi
kažeš da ti nedostajem.
Neću tražiti od tebe da mi se zahvališ za sve što činim za tebe niti da se brineš o meni kada mi je duša dolje i naravno neću te tražiti da me podržiš u mojim odlukama.
Neću te tražiti ni da me slušaš kad imam tisuću priča da ti ispričam.
Neću te tražiti da učiniš ništa čak ni da budeš uz mene zauvijek.
Jer ako te moram pitati,
ne želim to više.

Na kraju možemo izdržati mnogo više nego što mislimo.

"Ti sve razumeš. Konačno jedinstvo. Patiš, uživaš, voliš, besniš, ljubiš, smeješ se. Rođeni smo za isto. Puni želje za otkrićem i ljubavi prema otkrivenom, skrivenom i boli što ga uvek gubimo.
Lep si. Tvoju lepotu ja ti dajem. Naoružaj se protiv svega što te ne oslobađa. Pobuni se protiv svega što te okiva. Ti voliš sebe. Voli me kao centar. Kao sebe.
Čuj me, miluj me onim što tražiš i onim što si našao.
Idem ka tebi i ka sebi.
Kao svaka dobra pesma."

Frida Dijegu

"Ne tražim od tebe da me poljubiš, niti
da mi se izvinjavaš kad pomislim da si u krivu.
Neću te ni zamoliti da me zagrliš kad mi
je najpotrebnije.
Ne tražim da mi kažeš koliko sam lijepa,
makar to bila laž,
niti mi napišeš nešto lijepo.
Neću te ni zamoliti da me pozoveš da mi kažeš kako ti je prošao dan, niti da mi
kažeš da ti nedostajem.
Neću tražiti od tebe da mi se zahvališ za sve što činim za tebe niti da se brineš o meni kada mi je duša dolje i naravno neću te tražiti da me podržiš u mojim odlukama.
Neću te tražiti ni da me slušaš kad imam tisuću priča da ti ispričam.
Neću te tražiti da učiniš ništa čak ni da budeš uz mene zauvijek.

... JER AKO TE MORAM PITATI, NE ŽELIM TE VIŠE!"