Frida i Dijego

First topic message reminder :

Najpoznatiji umjetnički par Latinske Amerike, Frida Kalo i Dijego Rivera, osim zbog svojih neprevaziđenih djela, u istoriju su upisani i zbog svoje jedne od najkontroverznijih i najžešćih ljubavi 20. vijeka.
Kada su se upoznali ona je imala samo 15 godina, a on je bio oženjen svojom drugom suprugom. Dijego je oslikavao mural u njenoj školi, a ona je svaki dan dolazila i gledala ga kako slika. Njemu su se svidjeli samopouzdanje, dostojanstvo i čudan plamen u očima ove djevojčice.
Njegova tadašnja supruga Lupe osjećala se ugroženo djevojčicom koja se divila oslikavanju murala njenog supruga.
Ponovo su se sreli kada je Frida imala 18 godina. Mlada slikarka imala je veliku želju da slavni meksički muralista i slikar procijeni njen rad, a on je bio prijatno iznenađen kada je vidio njene slike. Ostao je potpuno pokoren - intelektualno, kreativno i, iako to još nije znao, emotivno.
Posjetio ju je u njenom domu i iduće sedmice, a ona ga je povela u obilazak bašte i kuće i kasnije mu pokazala svoje slike.
Od tada je Dijego bio čest gost kod Kalovih. Iako nije bio fizički privlačan, bio je veliki zavodnik. Ubrzo se između njih počela osjećati i fizička privlačnost, a uprkos razlici od 20 godina, između njih se rodila burna i strasna ljubav.




Dijego je priznao da je ona već tada postala najbitnija osoba u njegovom životu, a Frida je o njemu napisala svojoj prijateljici da je on "kaktus koji uspijeva svuda, na pijesku, na kamenu. A kada cvjeta, njegovi su cvjetovi predivne crvene boje ili su žuti kao Sunce".

Poslije je saznala da je u sudaru ostala bez odjeće i da je ležala na ulici, gola, krvavog tijela posutog zlatnim prahom koji je neki majstor soboslikar vjerojatno bio nosio sa sobom. Maglovito se prisjećala da se neki muškarac sagnuo nad nju, kleknuo na njen trbuh i zatim jednim trzajem izvukao nešto zabijeno duboko u njenu utrobu. Iz trbuha je niz Fridina bedra naglo prokuljala krv. Zaurlala je i ponovno izgubila svijest.
Došla je k sebi tek u bolnici. A tamo, s njom na nosilima, neki su ljudi jurili kroz hodnike i vikali: Brzo, brzo, brzo. U operacijskoj dvorani sestra je prislonila bijelu masku na njeno lice i rekla: Duboko dišite i brojite do deset. Udahnula je eter, ne sluteći koliko će još puta u životu osjetiti taj miris. Napokon je utonula u spasonosni san.
Doktori su s razlogom sumnjali da će preživjeti. Ali preživjela je. Mladi organizam se borio. Spasila se tako što se odmah, već u bolnici, počela navikavati na bol koja se uselila u nju i postala sustanar kojeg se više nikada neće riješiti.
Aleks, koji je kao nekim čudom ostao neozlijeđen, rekao joj je kasnije da joj je desna noga, ona šepava, slomljena na jedanaest mjesta, a stopalo iščašeno i zdrobljeno. Kičma je bila slomljena na tri mjesta u predjelu križa, ključna kost također, kao i treće i četvrto rebro. Lijevo je rame bilo iščašeno. I sve će to doktori nekako moći pokrpati, osim kičme i napukle zdjelice, rekao je. Zatim je opisao ono što je vidio svojim očima: dugačku metalnu šipku koja joj je probila trbuh u visini lijevog kuka i izašla kroz vaginu.
Bio je to držač iz autobusa, rekao je.
Bila je živa nabijena na kolac. Pošto je neki, dovoljno priseban, prolaznik izvukao šipku iz Fridinog tijela, on i Aleks položili su je na biljarski stol u obližnjem baru i čekali pomoć.
Ležala si na zelenoj čohi gola, oblivena krvlju i posuta zlatom. Prolaznici su mislili da si ranjena plesačica iz bara i zato su vikali: Balerina! Bila si tako lijepa - rekao joj je Aleks dok je sjedio pokraj nje drugog dana nakon operacije i držao je za ruku.

Nakon operacije dobro joj je došlo što je još kao dijete naučila mirovati. Nepomična, u gipsu od glave do pete, prvih dana nije mogla ništa drugo nego plakati. Navikla sam na patnju i to je dobro, govorila je Aleksu, kao da je njemu, a ne njoj, potrebna utjeha. Ipak je preživjela i usprkos bolovima osjećala je olakšanje. Ali s vremena na vrijeme preplavio bi je potpuno novi osjećaj krhkosti i prozirnosti svega oko sebe. Našla se s onu stranu smrti i smrt za nju više nije bila apstrakcija nego ledena izvjesnost. Kao da je odjednom dobila sposobnost da vidi kroz ljude i kroz stvarnost koja je okružuje.
U bolnici joj se vratilo već poznato iskustvo tijela kao nečeg stranog, ono iskustvo rascjepa kojeg se sjećala kada je bježala iz sebe k djevojčici iza prozorskog stakla. Postala je svjesna tijela kao mehanizma, izvanrednom oštrinom svih čula pratila je kako i gdje se javlja bol i kako svaki pojedinačni dio tog mehanizma funkcionira potpuno neovisno o njenoj svijesti i volji, poput automata. Bilo joj je očito koliko stanje tijela uvjetuje njene osjećaje, ponašanje, misli. Činjenica da je to tijelo bilo njezino za nju više nije imala isto značenje kao prije nesreće.

Već je bila naučila (dječja paraliza, lekcija prva) da je bol drugoga teško zamisliti, pa čak i kad se radi o vlastitom djetetu. Majka je zanijemila od šoka, a otac se i sam razbolio. Njegovo je zdravlje ionako bilo narušeno sve češćim napadima epilepsije. U tih mjesec dana, koliko je ležala u bolnici nepomična, majka ju je posjetila dva puta, a otac samo jednom. Kao da im je sve to bilo previše. Da nije bilo sestre Matilde, Aleksa i prijatelja iz škole, bila bi sama. Ležala je u sobi s dvadeset pacijenata, položena na leđa u gipsanom oklopu nalik na mrtvački sanduk. Osim prstiju na lijevoj nozi i ruci, nije smjela pomaknuti ni jedan drugi dio tijela.
Bol je u početku bila nepodnošljiva. Ali niti intenzitet niti stupnjeve boli nije znala opisati jer nije nalazila riječi kojima bi to izrekla. Mogla je samo reći da je bol prodorna i sveobuhvatna, ali je već na samom početku odustala. Ne samo da im ništa od toga ne bi bilo razumljivo već bi im za čas dosadila. Kako opisati tijelo koje gori, ranu koja peče? Upravo tim riječima, ali to su, znala je, ipak samo riječi koje im ne bi približile njen osjećaj. Jednom kad se našla u crkvi s majkom i sestrama, neka se mlada žena srušila na pod dok je svećenik govorio. Njeni su se udovi nekontrolirano trzali, a iz usta je izlazio zastrašujuće dubok, prijeteći, muški glas. Demon, demon! - vikao je svećenik i histerično mahao križem iznad nje. Opsjednuta sam, pomišljala je s užasom ležeći u bolnici, ponekad uvjerena da i u njenom mesu i kostima živi takvo demonsko biće.
Bilo bi joj lakše kad bi barem netko znao kako se osjećala, mislila je. Ova lekcija bila je još teža od prve: bol je bila neizreciva. Tješila se onako kako je jedino znala i kako ju je naučila majka. Proći će, govorila je svojim posjetiteljima. Kad ozdravim, sve će biti kao prije! Aleks se složio. Naravno, ljubavi, govorio joj je, naravno da će sve biti kao i prije.
A noću je gledala smrt kako pleše oko njenog kreveta i sanjala da je žuti leptir.

Kasnije, mnogo kasnije, naslikala je sliku koju je nazvala San. Trebalo joj je vremena i snage da je naslika. Tih prvih noći u bolnici bojala se da će smrt doći po nju u snu. Kako pridobiti smrt? Kako odagnati strah? Kad je naslikala kostur, bilo joj je lakše. Poput onih kostura od papirmašea koji se prodaju na tržnici na Dan mrtvih, i ova njena naslikana smrt postala je pripitomljena domaća životinja. Polegla ju je poput lutke i još joj pod lubanju podmetnula dva jastuka kako bi joj bilo udobnije. U naručje joj je položila buket cvijeća.
Tako je svome strahu dala oblik, ali smrt nije umilostivila. Gledatelj otkriva da ono što uznemiruje na toj slici nije kostur, već biljka koja se rasprostire iznad usnule Fride i pušta korijenje, plete mrežu, čeka.

Kod kuće je još tri mjeseca morala ležati u gipsu. Oko nje se dizao zid. Već je bila u samici, na dnu rupe, zatvorena u to tijelo koje nikada više neće ozdraviti i iz kojeg nije bilo bijega osim povremeno.
Iako još sva polomljena, bila je glasna i zahtjevna. Majka je ponovno, kao nekad davno, ponavljala riječi proći će kao da je to kakva čarobna formula koja će joj vratiti zdravlje. Nije znala što bi joj drugo mogla reći kako bi je utješila. Niti zašto je nesreća snašla baš njenu obitelj. Kao dobru katolkinju mučilo ju je to pitanje i odgovor je tražila na nebu. Zašto je njen dobri bog, kojem se redovito moli, dopustio da njena kći toliko pati? Zar nije bilo dovoljno da je preboljela paralizu i da je ostala obilježena za cijeli život? Ili to, možda, bog kažnjava nju, Matilde? Znala je, majka je svaki dan rano ujutro, dok još nije zavladala nesnosna vrućina, odlazila u obližnju crkvu. Najprije bi prste umočila u kamenu posudu s blagoslovljenom vodom na ulazu, kleknula i prekrižila se. Zatim bi sjela na klupu otraga, navukla maramu još više na lice poput kakve starice i dugo se molila bogu neka se smiluje njenom nesretnom djetetu.
Već izmučena, Dona Matilde se podvrgavala dodatnom samomučenju sumnjama pa se Frida zbog nje morala prikazivati još hrabrijom, ne bi li joj barem tako olakšala bol. U svojim lažima bila je hrabra i pomalo patetična, čak je i najbliže oko sebe pokušala lišiti brige. Pogledajte me, pa meni je dobro, sve bolje, govorila je. Ne brini za mene, mama, ja ću preživjeti. Nalazila je snage da utješi druge i tako izbjegavala sažaljenje, od kojeg joj je bilo mučno. Kad joj je nakon nekoliko mjeseci ipak bilo bolje, Dona Matilde platila je misu zahvalnicu uvjerena kako su njene molitve bile uslišane. Neko vrijeme, čak prilično dugo, bila je dobre volje.
Frida se nije pitala zašto se baš njoj dogodila nesreća. Jer već tada nije vjerovala da postoji itko kome bi mogla postaviti to pitanje.

Čim je prizdravila a bolovi u kičmi i nozi postali podnošljiviji, počela ju je mučiti dosada. Od svojih je prijatelja zahtijevala da je posjećuju, da joj pišu i šalju knjige. Od kuharice je izvolijevala specijalna, samo za nju pripremljena jela. Od Kity je tražila da stalno bude s njom i pravi joj društvo, kao nekada. U pismima Aleksu najviše se tužila upravo na dosadu i zavidjela mu na putovanju po Evropi. Ali dosada je bila znak da joj je stvarno bolje.
Ponekad je vezla posteljinu, ali najviše je čitala. Dona Matilde je znala kako njena nesretna kći ipak ne može neprestano čitati. Palo joj je na pamet da bi se možda mogla zabaviti slikanjem. Ljeto prije nesreće provela je radeći u štampariji očevog prijatelja. Dolazila je kući pričajući s oduševljenjem o švedskom slikaru Andersu Zornu, čije je slike kopirala. Uz to, otac ju je naučio retuširati fotografije i vrlo brzo postala je pravi znalac za nijanse boja i finoću kistova. On sam nerijetko je hvalio njeno strpljenje i koncentraciju. I tako je Dona Matilde zaključila, slikanje bi joj moglo poslužiti kao privremena razbibriga, tek da joj prođe vrijeme dok se posve ne oporavi. Poslije, kad kosti zarastu i kad ustane, neće joj više biti potrebna takva vrsta zabave. Rekla joj je to donoseći joj jednog jutra boje i kistove - očeve kistove, dobro joj poznate.
Majka je, sjećala se, stajala uz njen krevet u tamnosmeđoj satenskoj haljini koja je isticala njenu blijedu put. Već je neko vrijeme pobolijevala, mučili su je povremeni oštri bolovi u trbuhu, koji bi zatim nestali i pojavili se ponovno tek za koji mjesec. Imala je i glavobolje, zbog kojih je često ostajala u sobi preko dana. Nisu bile bliske njih dvije, majka nije bila bliska ni s jednom od četiriju kćeri, možda jedino s Kity, koja je još bila djetinjasta i nikad joj se nije suprotstavljala. Između njih je postojala praznina, odmak popunjen služavkama koje su kuhale, prale ih i čuvale, žene čija su velika, troma tijela stajala između djevojčica i majke. Premalo dodira, premalo zagrljaja. Stalno je imala osjećaj da je majka prisutna, ali u nekoj drugoj sobi, nikada sasvim prisutna, hirovita, tužna, i sama bolesna.
Kad se primakla njenoj postelji s kistovima i bojama u rukama, bila je iznenađena. Slikanje joj nije palo na pamet. Ovo će te možda zabaviti, rekla je majka, slikanje će ti pomoći da se smiriš i ne misliš na nesreću. Primijetila je kako je Doni Matilde teško dok izgovara tu riječ. Pokazala joj je i mali štafelaj koji je dala izraditi kako bi se mogao smjestiti na krevet. Osjetila je kako joj se grlo suši i kako joj naviru suze. Bila je zahvalna majci što joj je pokazala koliko se brine za njeno zdravlje. Nije imala običaj iskazivati ljubav tako izravno i stoga je bila sigurna da je Dona Matilde u tom času vjerovala kako će joj kći ostati nepokretna.
Zgrabila je majčinu ruku i poljubila je. Dona Matilde je bila uzbuđena. Pogladila ju je po čelu i okrenula glavu da sakrije svoje osjećaje. Nije mogla gledati kako njena živahna djevojčica leži nepokretna, izmučena, a ipak tako strpljiva. Tješila se da će biti bolje kad ustane i kad joj konačno skinu gips. Zaboravit će bol, rane će zacijeliti, život će se nastaviti tamo gdje je stao.
Kako je od svoje šeste godine trenirala sportove i čak igrala nogomet, bila je snažna i mišićava, uvijek u pokretu, spretna poput dječaka. A nakon nesreće morala je ležati, biti posve mirna i ponašati se upravo suprotno od naučenog. Vježbala je nepomičnost. Vježbala je trpljenje. Najprije su je mučili jaki bolovi. Zatim ju je izluđivalo mirovanje. Više nije bilo njene prijateljice koja joj je pomagala da izađe iz sebe kad je bila mala. Ipak, zapamtila je ono što je uz njenu pomoć naučila (lekcija druga!): kada te bol primorava da budeš previše u tijelu, tad moraš izaći i odvojiti se od tijela ne bi li nekako preživjela. Morala je ponovno pronaći način da bude mirna, a ipak negdje drugdje, netko drugi. Majčina ideja da bi mogla slikati zaintrigirala ju je. A kad je otac došao na ideju da učvrsti zrcalo iznad kreveta kako bi mogla vidjeti svoje lice, počela je slikati najbliži objekt - sebe.
Otac se još nije pribrao od njene nesreće. Postao je još povučeniji, jedva je otvarao usta. Majka mu je sama služila večeru. Jeo je sam za stolom, bez riječi, a zatim se zatvarao u sobu i svirao klavir. Don Guillermo doseljenik u Meksiko, kao da je došao iz drugog svijeta i kao da se nikada nije posve preselio k njima. Teško je podnosila njegovu tugu. Pogotovo zato što on nije imao boga kome bi se obratio. Svejedno se ponekad znala upitati kako je majka uopće mogla živjeti s tako neizmjerno zatvorenim, tužnim čovjekom.

Tada sam još premalo znala o muškarcima, o zajedničkom životu i o tome je li bolje da su šutljivi ili govorljivi, razmišljala je, sad već sasvim razbuđena. Soba je još bila u tami, ali to više nije bilo ono baršunasto, sigurno crnilo noći. Svjetlost kao da je imala svoj život, svoju misiju, da joj pokloni još jedan dan.
Bila je uvjerena, demonska bol u nozi koju je osjetila u djetinjstvu bila je neka vrsta pripreme za nesreću. Usjekla joj se u pamćenje potpuna nijemost u koju ju je zarobio prvi napad. Činjenica da se bol ne može izraziti riječima, samo urlicima koji su nerazumljivi; bila je prepreka koju još nije znala preskočiti. Trebalo je proći vremena da počne slikati, a zatim, još više vremena da naslika slike koje urlaju. Umjesto samih urlika. Umjesto objašnjavanja riječima. Dugovala je to ocu, mislila je, onom njegovom izbezumljenom pogledu koji nikada nije zaboravila i njegovim riječima: Reci mi, reci mi!

Kada je prvi put uzela u ruku kist i boje, ponovno je ležala u istoj sobi kao kad je bila dijete, ali ovaj put bila je doživotno osuđena na bol. Jer više se nije radilo o jednoj, određenoj bolesti. Bol se raspoređivala i grrupirala u njenom tijelu, zauzimala položaje, pripremala se da tamo ostane.
Dugotrajna nepomičnost izoštrila je njene promatračke sposobnosti. Činilo joj se kao da gleda svijet kroz povećalo, da više ništa oko nje nije ni jednostavno ni plošno. Otkrivala je jedva vidljive znakove na naoko glatkim površinama, na predmetima oko sebe, u sobi. Primjećivala je detalje na koje prije nije obraćala pažnju: deblje i tanje niti i način na koji se isprepleću i tvore neravnine u tkanju lanene plahte na krevetu; na zidu koji joj se prije činio ravan i bijel, primjećivala je rupice i pukotine u kojima se taložila prašina; zasmetala joj je nepravilnost u ružama izvezenim na jastučnici, trenutak kada je zbog nepažnje nečija ruka (majčina? sestrina?) zabola iglu s crvenim koncem milimetar dalje od plave linije crteža, možda zato što je netko ušao u sobu, pozvao je i poremetio koncentraciju vezilje. Ili ogrebotina na nozi stolića, nešto svjetlije poprečne pruge na tamnosmeđoj boji baš kao da ju je mačka ogrebla. Ali zašto bi mačka ogrebla nogu stola, pitala se. I već bi se tako našla u drugom svijetu, zamišljajući ruke, zamišljajući mačke. U svom novom, umanjenom svijetu, koji se, imala je osjećaj, iz dana u dan sve više smanjivao, na novi je način promatrala i ljude. Obraćala je više pažnje na crte lica, izraze, grimase, na nijanse glasa i boju odjeće. Kao da je ležeći u krevetu opažala više, sve više, te je svijet postupno poprimao drugačije, zanimljive dimenzije.
I sebe je vidjela drugačije. Na licu u ogledalu uočila je nesklad između svoje mlade kože i tamnog, gotovo mračnog pogleda. Starim, pomislila je, već mi se starost vidi u očima. Čini mi se da sam sve naučila odjednom, u sekundi. Moje prijateljice sporo postaju žene, a ja sam ostarila u času. Kao da je sve postalo jednostavno i sad znam da s druge strane nema ničega, jer da ima, ja bih to vidjela - pisala je Aleksu.

Sada je slikala gotovo svakodnevno - skice, studije i portrete ljudi oko sebe, a najviše samu sebe. To više nije bila samo zabava. Slikarstvo je potpuno zaokupilo njenu pažnju. Marljivo je učila, studirala je povijest evropske umjetnosti - naročito slike renesansnih majstora - i vježbala ruku. Brzo je napredovala, ruka joj je postajala sve sigurnija i sve je brže postizala ono što je željela. Kad je naslikala autoportret za Aleksa, bila je zadovoljna. Poslala ga je Aleksu. Iz očaja, iz ljubavi, iz potrebe da ga približi sebi. Tolike je riječi potrošila na njega, pisala mu je svakoga dana, ali to nije bilo dovoljno. Pisao je i on njoj, no bio je nekako pristojan, već udaljen i hladan. Kao da je netko od odraslih čitao njegova pisma prije nego što bi ih poslao. Aleks je bio njena prva ljubav i nije se mogla pomiriti s mišlju da bi ih njena nesreća mogla rastaviti. Njeno je jadno stanje bilo samo privremeno, pisala mu je u početku, imaj malo strpljenja, Aleks. Ali Aleks se udaljavao, još dok se oporavljala, pripremao se za put.
Aleks je bio vođa njihove male grupe. Zbog njega joj u školi nije bilo dosadno. Tri su godine proveli zajedno, od početka srednje škole sve do sudara. Najvjerojatnije joj je baš on spasio život. Posjećivao ju je, ali sve rjeđe, zatim je otputovao. Nije ga bilo mjesecima, sve vrijeme dok je ležala u krevetu, on je putovao po Evropi. Kako bi ga odvojili od njegove djevojke, koja će - to je njegovim roditeljima bilo posve jasno - nakon nesreće ostati trajni invalid, njegovi su ga roditelji poslali na taj dugi put, što dalje od nje. A ona se kasnije pitala je li Aleks već tada slutio kako će nesreća promijeniti njihov odnos.

Na tom prvom autoportretu Frida ima mek izraz lica, melankoličan pogled, trag tužnog osmijeha. Njeno tijelo izražava prikriveni izazov, ali lice joj je ozbiljno, oči mirne i tužne. Slika sugerira blagost, nježnost, produhovljenost. I usamljenost u crnilu koje je okružuje i izdvaja iz okoline. Još je uvijek nježna, ranjiva mlada djevojka naglašene ženstvenosti koja moli Aleksa da je zaštiti. Na kasnijim autoportretima više nema te nježnosti, kao da je navukla oklop. Ili masku.
Iste godine naslikala je i portret sestre Adriane. Ona ima na sebi dekoltiranu haljinu koja samo što nije skliznula niz glatku, bijelu kožu i posve razotkrila njeno raskošno tijelo. Taj portret kao da je namjerno naslikala kao suštu suprotnost sebi. Na Adriani nema ni traga suzdržanosti i produhovljenosti, ona je inkarnacija putenosti. Međutim, na oblačnom nebu iza nje ipak ima svjetla, vidi se kupola s osvijetljenim prozorom. Za nju ima nade, dok je iza Fride samo tamni, zatvoreni prostor.

Tek je puno kasnije postala svjesna toga koliko je ta slika drugačija od svih drugih njenih autoportreta. Razlog nije bilo samo neiskustvo. Prvi autoportret bio je drugačiji baš zato što se osjeća skrivena namjera - tom je slikom željela pridobiti Aleksa da joj se vrati. Bio je to njen očiti pokušaj zavođenja Aleksa jedinim načinom koji joj je bio na raspolaganju. Nakon što je dobio njen portret, Aleks joj se vratio, još neko vrijeme bili su zajedno. Već tada postajala je svjesna onoga što će kasnije postati glavno obilježje njenog slikarstva - da njene slike imaju moć govora.

Naglo je odrasla. Kao da je do nesreće živjela bez prave svijesti o sebi, poput majmunčića koji skače s grane na granu i ciči od radosti, iako ga drugi tu i tamo podsjete da je ipak drugačiji od njih. Sjećala se toga stanja, tog povremenog blaženstva samozaborava, iako je još od djetinjstva osjećala da neka tamna sjena lebdi iznad nje i da je uvijek u njenoj blizini. Ponekad, kad bi u dvorištu ležala na leđima i gledala u kvadrat čistog plavog neba omeđen zidovima kuće, odjednom bi se niotkuda pojavio oblak i naglo zatamnio dvorište. Proželi bi je srsi. Ili kad bi se navečer umorna uvukla u krevet, trenutak prije nego što bi utonula u san, već zatvorenih očiju, skutrena pod plahtom koja lagano grebe (taj snažni osjećaj prisutnosti osjećala je čak i sada, na toj istoj postelji), znalo joj se učiniti da je dodiruje nečija hladna ruka. Jeza koja bi joj prošla kroz kosti u tim neočekivanim trenucima dolazila je od one tamne sjene u njenoj pratnji.
Istodobno, u njoj je rastao otpor koji ju je tjerao da to brzo zaboravi. Napad euforije koji bi obično uslijedio, podsjetio bi je na igru skrivača ili šaha. Kao da je u jednom času izbjegla smrt, kako bi joj ona nešto kasnije zadala još jači udarac.

Sada znam, sve što je uslijedilo nakon nesreće bila je samo taktika bijega i zavaravanja. Kad te pogodi ne samo udarac trolejbusa koji te gotovo potpuno smrska, nego i spoznaja kako je to kraj - od toga nema oporavka, samo privremeni odmor.
Bol me učinila svjesnom tijela. Tijelo me učinilo svjesnom propadanja i smrti. Ta svijest me učinila starom. Dobila sam odgodu smrtne kazne, ali morala sam živjeti s dvostrukim saznanjem: ne samo da ću umrijeti - u tome nisam bila nikakav izuzetak, samo što me ta spoznaja pogodila prilično rano - nego i što to točno znači. Već sam imala to iskustvo. Za razliku od drugih osuđenika, kojima je smrt apstrakcija jer, zapravo, nemaju predodžbu što ih točno čeka, moja je odgoda uključivala i stalno podsjećanje, prisutnost boli.

Kad je konačno ponovno stala na noge, bilo joj je devetnaest godina. Za njeno školovanje više nije bilo novca. Morala je naći posao. Jedino što je u međuvremenu naučila, bilo je slikati. Nakon što je na nekoj zabavi slučajno upoznala Maestra, najpoznatijeg meksičkog slikara, zabila je sebi u glavu da će upravo njemu pokazati svoje slike. On će joj reći ima li njen plan uopće smisla. Ni u jednom času nije pomislila da bi je Maestro mogao odbiti. I ranije je, kao dijete, bila neobično svojeglava, a nakon nesreće postala je naprosto drska. Usuđivala se činiti stvari koje drugi nisu, preživljena nesreća podarila joj je hrabrost onih koji ionako nemaju što izgubiti.
Zaputila se u grad, do zgrade na kojoj je Maestro radio na fresci. Čak je od njega tražila da siđe sa skele, jer se nije mogla popeti gore sa svojim platnima. Zaintrigiran tom sitnom djevojkom hrapavog glasa, Maestro je sišao. Prišao je Fridi i zagledao se u njeno zanimljivo lice punih usana i gustih crnih obrva. Ona ga je, nimalo zbunjena, gledala ravno u oči. Donijela je sa sobom tri slike i odložila ih na zid ispred zgrade na kojoj je radio. Uzela je jednu po jednu i okrenula ih prema njemu. Nije imala vremena za gubljenje, rekla je, morala je hitno naći posao. Slikala je zato jer joj je to bilo najlakše i najmanje dosadno. Bilo bi dobro kada bi mogla zarađivati slikanjem. O Maestrovom je mišljenju ovisilo hoće li morati potražiti neki drugi posao, nije se željela zavaravati kako je talentirana. Može li joj pomoći i reći joj istinu? Frida je sve to izrekla brzo, gotovo bez daha. Zatim je prekrižila ruke i zagledala se u njega.
Nije mu rekla da joj je slikanje bilo jedini način da izađe iz samice u kojoj je živjela, da voli način na koji joj slikanje potpuno zaokuplja pažnju i kako joj se, dok slika, čini da se vratila maloj prijateljici u ledenoj dvorani.
Maestro je pažljivo razgledao slike. Njen je zahtjev bio neobičan, ali mu se svidjelo njeno objašnjenje, naročito njena želja da slikanjem zarađuje jer joj je to najmanje dosadno. Dojmila ga se njena odlučnost i ozbiljnost. Ona je čekala, nestrpljiva, nervozna. Mislila je kako Maestrovo razgledavanje slika predugo traje.
Bez sumnje je talentirana, rekao joj je, ali želio bi vidjeti i druge radove prije nego joj da tako važan savjet. Pozvala ga je neka je posjeti u roditeljskoj kući. Obećao je. Tek tada je odahnula. Ako se Maestru svide i druge njene slike, možda će ipak moći zarađivati slikanjem. Mislila je tih dana samo na novac, na oca koji više nema dovoljno posla. Bio je sve depresivniji, davno je prošlo vrijeme kad je Don Guillermo kao fotograf mogao zarađivati za pristojan život. I na majku, iscrpljenu njenom bolešću, svojom vlastitom bolešću, obavezama, strahom od siromaštva. Iako je preživjela nesreću, još uvijek je trebalo plaćati njene doktore, lijekove, proteze. Ako se Maestro za nju založi, možda će se to promijeniti.
Kad je za nekoliko dana pogledao njenu malu kućnu izložbu, Maestro više nije nimalo dvojio - pred njim je bio izuzetan talent. Svakako moraš slikati, rekao joj je ozbiljno. Već je tada gledao i nju i njene slike kao da ih se ne može nagledati, kao da ne može posve odvojiti njeno slikarstvo od njene neobične osobnosti. Naročito mu se svidjelo što je, u situaciji u kojoj se našla, radije slikala, nego dopustila da joj bolest postane izlika da ništa ne radi. Tako je remetila ustaljeni red stvari. Bilo je nečeg neobičnog u toj djevojci, u njenoj žustrini, žudnji za životom koja je izbijala iz svakog njenog pokreta. Tome se čovjek morao diviti. Uz to je otkrio kako je nedavno postala članica komunističke partije, i to ih je još više zbližilo. No, Maestru je politika, nakon njegovog slikarstva, bila druga najvažnija stvar u životu, dok je za nju i njene nove prijatelje iz umjetničkog svijeta, poput Tine Modotti, ideologija svakako bila manje važna od činjenice da im ona pruža priliku za okupljanje i druženje.

Fridina raspuštena kosa ležala je na jastuku. Bila je vlažna i ljepljiva pod njenim prstima. Još uvijek gusta i tamna, tek malo prošarana sijedim vlasima. Pomislila je kako bi je trebala oprati, zatim se nasmiješila na vlastitu automatsku reakciju. Njeno tijelo se nije predavalo tek tako. Odmakla je pramenove s čela. Kosa je bila još jedini njen živi dio. I otac je imao tako bujnu kosu. Sjećala se kako bi ponekad zastao u pola rečenice i provukao kroz nju ruku i kako je voljela tu njegovu gestu, znak odsutnosti. Govorio joj je da je njena kosa čvrsta poput konjske strune. Maestro bi u nju zagnjurio lice i udisao njen miris. On je govorio sasvim drugačije, da joj je kosa mekana poput najfinije svile. Kad bi se češljala, mislila bi na njega, kako će je rasplesti navečer dok na vratu osjeća njegov topli dah. I kako su ta dvojica najvažnijih muškaraca u njenom životu njenu kosu vidjela na sasvim različit način.
Bila je tako sama u toj sobi. Otac je već odavno bio mrtav, a Maestro u krevetu neke druge žene. Kity je bila umorna, njeni prijatelji daleko. Sve se više bojala svjetla i dana koji je nemilosrdno nadirao.
Mislila je na ono što bi rekla Maestru da je sada s njom.
Maestro, rekla bi, sjećam se kada sam se prvi put pred tobom skinula gola. Oklijevala sam, naravno. Onako mladoj, dvadeset godina mlađoj od tebe, i nesigurnoj - moje je jedino oružje bila drskost. Odlučila sam te iskušati izloživši ti svoje tijelo. Da sam ti samo mogla vidjeti oči dok si me odmjeravao. Moju tanju nogu. Moje ožiljke od operacija, sve ono što nije bilo za pokazivanje nikome osim mojim doktorima. Željela sam te, a istodobno sam strepila, stisnutog grla, stisnutog srca. Dok smo se penjali u tvoj atelje, rekla sam sebi: Ne, neću se skinuti pred njim, ne smijem riskirati da ga odmah izgubim, suviše mi je stalo do njega. A odmah zatim odlučila sam učiniti upravo suprotno. Skinut ću se, neka me gleda, neka odmah sve vidi! Neću se igrati skrivača, ne s ovim čovjekom. Pa ako mu se smuči od pogleda na moje tijelo, preživjet ću i to. Oklopljena sam izvana i iznutra, imam tvrdu kožu. Nadala sam se da ćeš prepoznati onu drugu mene, koja se ne može sagledati očima, onu koja živi u dubokoj rupi i koja izlazi na vidjelo samo na slikama.
Onda smo ušli u tvoj atelje. Pamtim još samo svjetlost, jasnu i jaku, nemilosrdnu. Posegnuo si za mnom čim si zatvorio vrata, onim pokretom ruke na koji sam se kasnije naviknula. Odgurnula sam te, snažno. Malo si zateturao, iznenađen mojom grubošću, a ja sam se nasmijala. Mislio si, to je neka igra, neka moja predstava, kad sam se skinula gola nasred ateljea i okrenula ti leđa. Rekla sam, izvoli, dobro me pogledaj. Prvo pogledaj moja leđa puna ožiljaka od operacija, moju tanju nogu i iskrivljeno stopalo, pa mi priđi, ako se usuđuješ, ako me još želiš.
Jesam li ikada do tada o sebi mislila kao o invalidu? Mrzila sam već i samu tu riječ. Zašto bi netko bio bezvrijedan jer teže hoda? Odbijala sam pomisao da bi se ta riječ mogla odnositi i na mene, iako sam znala da ljudi misle baš to o meni kad me vide kako šepam, još od djetinjstva. No kad smo se ti i ja sreli, osjećala sam se dobro i jedva sam povremeno vukla nogu. Na dnevnoj svjetlosti, u tvome ateljeu, kad sam ti izložila svoje tijelo, prvi mi je put postalo jasno pravo značenje te riječi ispisane grubim rezovima kirurškog noža uzduž moje kičme. Bila sam obilježena, kao žigosana užarenim željezom. Osjetila sam poniženje i strah, vratio mi se isti onaj osjećaj kao kad sam kao dijete vozila bicikl kroz park, a djevojčice su za mnom vikale: Evo ide šepavica! Maestro, nisam ni mogla zamisliti što će u meni vidjeti slikar koji je imao najljepše žene. Osjećala sam kako tvoj ispitujući pogled klizi po mojim leđima zaustavljajući se na svakom ožiljku kao da opipava moju kartu bola. Ne znam koliko sam dugo tako stajala. Kad sam se okrenula, gledao si u mene kao da sam utvara, nisi ni trepnuo.
Zatim si me uzeo u naručje. Spustio si me u bakrenu kadu i pustio vodu. Ležala sam zatvorenih očiju dok si me sapunao, pažljivo dodirujući dlanom moju kožu kao da se bojiš da ćeš me povrijediti. Prvi put me preplavila jasna spoznaja da više nisam sama. Tada se u mome životu dogodilo čudo, Maestro. Prepoznao si me i zato te sada želim uz sebe, želim i istodobno ne želim.
Nitko nikada nije bio tako gol kao ja u tom trenutku. Obični su ljudi samo goli. Moje je tijelo bilo golo i ranjeno, i zbog toga ranjivo. Moji te ožiljci nisu prestrašili. Ožiljci su mjesta kroz koja jedno biće ulazi u samoću drugoga, naučila sam toga dana od tebe, s tobom.
Kasnije sam slikala te ožiljke kako bi i drugi doprli do moje samoće.

Ponovno je skrenula pogled na pokrivač i na nogu koje više nije bilo, a ipak ju je osjećala - još je bila živa, još uvijek je bila dio nje. Čak je mogla pomicati nepostojeće prste.
Kakva je sve poniženja doživjela zbog te noge! Bila je to baš ona noga kojoj se izrugivala bivša Maestrova žena Lupe na njenom vjenčanju prije dvadeset i pet godina. Tek kad su joj napokon odrezali tu nogu koju je cijelog života nevoljko vukla naokolo, shvatila je - ta je žena imala pravo. Lijepa Lupe bila je pijana i očajna što se Maestro ženi Fridom. Već je pala noć kad su se okupili u salonu, uz konjak i tekilu, neki su plesali, drugi pili i sjedili na kanapeu. U jednom je času Lupe rastvorila prorez na uskoj crnoj suknji i pokazala svoju desnu nogu, golu, bijelu, dugačku. Maestro, pogledaj što gubiš! - dobacila mu je glasno, preglasno. Lupe je znala što radi. Znala je, njegova se nova žena nije mogla mjeriti s njom, ne na taj način. Fridina noga, ni ona dobra, a kamoli ona osušena, nije se mogla usporediti s njenom. Stajala je tako nepomična, ili joj se samo učinilo da je bila nepomična, poput prekrasne mramorne skulpture. Njena je bjelina zabljesnula u polumraku sobe.
Svi su vidjeli tu provokaciju, nisu to mogli izbjeći. Dim, glazba, nečiji smijeh. Lupe u elegantnoj večernjoj haljini priljubljenoj uz tijelo, otkrivenih ramena. Ona u seljačkoj nošnji koju je posudila od služavke kako bi zadovoljila Maestrov ukus. Na užas majke, bijelu je vjenčanicu ostavila odbačenu na krevetu. Osjetila je kako je obuzima bijes. Došlo joj je da skoči i iskopa oči toj glupači koja ju je ponizila na vlastitom vjenčanju.
Vidjela je tu nogu i Dona Matilde odjevena u svečanu haljinu koja bi prije pristajala sprovodu nego vjenčanju. Stroga i ukočena, bila je sušta suprotnost Lupe, ali i svojoj kćeri, jer ona i Lupe bile su sličnije jedna drugoj nego što su to željele. Frida je pogledala majku i uočila kako je ubrzano trepnula nekoliko puta, kao da ne vidi dobro ili ne vjeruje svojim očima. Poznavala je dobro govor njenog tijela, njenu suzdržanost, njen strah od blizine, od dodira. Nije to trajalo više od sekunde. Zatim je Dona Matilde ustuknula, ukočila se i brzo okrenula leđa tom prizoru.
Da se takvo što dogodi na svadbi njene kćeri, da njegova bivša žena javno pokazuje svoju golotinju! Ima li uopće kraja sramoćenju koje joj priređuju njene kćeri? Matilde je pobjegla od kuće... A ova se upravo udala za starca, i to odjevena u služavkinu odjeću. Pa još i taj skandal s nogom.
Dona Matilde se okrenula od tog prizora kao da se opekla, kao da u životu nije vidjela golu nogu. Vidjela je kako se njena majka zgrozila, ne toliko od pogleda na čvrsto, glatko tijelo, već od pomisli na ono što bi muški pogled na njega mogao izazvati. Zabolio ju je majčin očiti, vječni strah od drugih žena. Čak ni u času njenog vjenčanja nije povjerovala da je ona dobitnica, ta njena nesretna bolesna kći. Možda je to i bila, ali samo nakratko. Neće se moći suprotstaviti ljepoticama s kojima ovaj slikar očito stalno imao posla - glasine o Maestru doprle su i do nje. Jer Dona Matilde je već tada slutila koliko će borba za Maestra biti teška i koliko će Frida propatiti.
Ali i na nju je izazivački isturena noga djelovala poput pljuske. Lupeino ju je ponašanje potreslo i prvi put otkad je upoznala Maestra, zabrinula se da se neće moći nositi sa svim tim ženama oko njega. Osjetila je zahvalnost prema Maestru što je odbacio Lupe i odabrao nju. Bila je još suviše mlada da bi razumjela, bila je to scena koja se odigravala između Lupe i nje, njega se to uopće nije ticalo. Nije još mogla znati ono što će se uskoro pokazati - novo vjenčanje nije otvaralo i novo poglavlje u njegovom životu. Maestro će i dalje posezati za lijepim nogama, jer za njega to ionako nije imalo nikakve veze s njegovom ljubavi prema trećoj ženi koju je oženio.
Maestro je bio već poprilično popio. Kad je Dona Matilde okrenula leđa prizoru, Frida nije vidjela njegov pogled. U sumraku zadimljene sobe, u prigušenom svjetlu lampi, morao je zadržati oči na njenoj nozi. Morao je čuti njeno izazovno dobacivanje. Ali on ju je odlučio ignorirati, naprosto se okrenuo i nastavio razgovor. Vidjela je muškarca, svog muža, kojem je cijeli taj mali igrokaz jednostavno bio zabavan. Odahnula je. Prožeo ju je osjećaj nadmoći. Prišla je Lupe i pridržala je da ne padne. Boli me glava, rekla je Lupe zatvorenih očiju, sad već sasvim klonula. Netko je donio čašu vode. Već sasvim pribrana, namočila je ubrus i stavila joj oblog na glavu. Pred sobom je vidjela ženu koja je bila lijepa, ali je izgubila bitku od nje, šepavice. Oprosti, izustila je tiho Lupe, ne gledajući je. Nemam ti što oprostiti, rekla je, uživajući na tren u svojoj velikodušnosti. Bila je to situacija čiju je okrutnost pojmila tek poslije, kad je shvatila da je i ona gubitnica. I tad se sjetila Lupe.
Ipak, u tom trenutku, na dan svoga vjenčanja, mislila je kako je ona bila odabrana i ljubljena, iako nije imala ništa od one raskoši tijela koju je posjedovala Lupe. Bio je to trenutak trijumfa njene mladosti i vjere u samu sebe. A njena majka, koja je s odstojanja strepila nad Fridom, nikada, baš nikada, nije ju podučila onome što će uskoro iskusiti - da je njena pobjeda kratkotrajna; da su pobjeda i poraz brat i sestra; da će lijepe noge uvijek nadvladati one šepave, jer to je božji zakon. Kao i tome da ljubav može - premda rijetko, ali samo iznimno - prerasti u nešto sasvim drugo što ne mora imati veze s ovakvim ili onakvim nogama. Frida tada još nije razumjela, niti bi mogla podnijeti, tu tako prokleto žensku patnju, ženski osjećaj odbačenosti.
Ali nije dugo trebalo da i sama upozna taj osjećaj.

Zauvijek je zapamtila taj trenutak i tri žene s tri različita iskustva - jednu napuštenu ljepoticu, jednu naivnu bolesnicu i jednu zgroženu katolkinju. A u pozadini muškarci. Maestro, njen otac, prijatelji, koji su se svi ponašali kao da ti histerični ženski ispadi s njima nemaju nikakve veze. Taj se nevažni događaj utopio u njihovom razgovoru i u muzici.
Ipak, kad god bi se toga sjetila, uvijek bi je iznova zaboljela ona majčina gesta, tren kad je Dona Matilde rukom skupila haljinu, okrenula se i izašla. Malo povijenih leđa, i sama nekako poražena.

Ubrzo nakon vjenčanja iskusila je kako za Maestra ljubav prema njoj ne isključuje i druge veze.
Naravno, on traži druge žene, znala je reći sebi, pogledaj se bolje, otvori oči. Dragi Maestro, moja bol, moje bolesti, bile su tvoj najveći saveznik. Počelo je s mojom zahvalnošću što si me uopće udostojio pažnje. Mene onako neuglednu i jadnu i k tome još bezobraznu. Bila sam nitko, talentirana početnica koja je razmazivala boje po platnu i maštala o tome kako će izdržavati obitelj prodajući svoje slike. A ti si bio poznat, najpoznatiji meksički slikar. I zavodnik. Znala sam to, naravno, svi su to znali. Ali sam umišljala, kao i tvoje dvije bivše žene, da ću te baš ja promijeniti i pripitomiti svojom neizmjernom ljubavlju. Jer, naravno, nitko te nikada nije volio kao ja.
Ali tada sam prvi put shvatila... Ne, ne, nije bilo tako, ništa nisam shvatila. Bila sam suviše djetinjasta i samouvjerena. Ti si mi sam to rekao, onako usput si mi spomenuo svoju najnoviju „asistenticu” Ione. Oh, da, upamtila sam taj trenutak, njeno ime, onaj osjećaj utrnuća kad još vidim, još čujem, ali me više nema, ne osjećam svoje ruke ni noge, srce ne kuca više. Ne mogu se pomaknuti niti izustiti ijednu riječ. Tonem. Nema me. Tvoja me ruka pridržava da ne padnem. Smještaš me na stolicu. Tvoje lice je zabrinuto, ali ja sve to vidim samo iz daljine. Odsutna, odrvenjela.
Bila sam, priznajem, istodobno osupnuta i fascinirana jer si mi činjenicu da spavaš s tom ženom, spomenuo onako usput, u razgovoru. Ne u svađi. U sasvim običnom razgovoru. Jer za tebe je seks s drugim ženama - tvojim „modelima”, tvojim „asistenticama”, prijateljicama, zaštitnicama - bio upravo takav, usputan. Bile su ti pri ruci, uvijek oko tebe. Okruživale su te poput zraka. U početku sam pokušala razumjeti tvoju potrebu za osvajanjem, za posjedovanjem lijepih žena, kao nešto što pripada tvojoj umjetničkoj prirodi, tvojoj težnji za apsolutnom ljepotom u svemu. Ali pokazalo se da ti je slikanje samo pružalo prilike koje drugi muškarci nisu imali. Često su bile gole - jer volio si slikati aktove, i to je bio način njihovog posjedovanja - izložene tvome oku, tvojoj ruci, svim tvojim čulima. Baš kao da su na pladnju. Slikao si ih, ali si također reagirao poput mužjaka kakve životinje. U tvome ponašanju, očito, nije bilo mjesta razmišljanju, nije ti ni palo na pamet da bi me tim svojim činom mogao povrijediti. Toga dana, kad sam prvi put shvatila prirodu tvoje veze s Ione, pokušao si mi objasniti kako ti ustvari do njih nije stalo. Rekao si mi, to je za tebe sasvim površan, tjelesan odnos. Tjelesan , rekao si, upotrijebio si baš tu riječ. Kako si bio nepromišljen kad si to rekao meni, čiji je život teroriziralo tijelo. A ipak, šutjela sam. Bila sam zatečena.
Postoji jedna tvoja fotografija s Mariom Felix, ispred njenog portreta koji si ti naslikao, Maestro. Ona stoji u profilu odjevena u svijetlu haljinu. Golih ramena, tamne, guste kose koja joj pada niz leđa. Desnu ruku drži na tvom ramenu. Stojite blizu, tijela vam se gotovo dodiruju. Njena gesta je posjednička. Gleda te ravno u oči i kao da ti upravo govori: Moj si! Ti si tada već bio malo pogrbljeni gospodin prorijeđene kose. Stajao si i gledao je smiješeći se tako blažena izraza lica da mi je ta fotografija ostala u sjećanju upravo zbog tvog očiglednog blaženstva. Najprije mi se činilo kao da se diviš njenoj ljepoti i da zbog toga uživaš u njenoj prisutnosti. Slučajno je to bila Maria Felix, a ne neka druga ljepotica, rekla sam sebi kad sam tu fotografiju vidjela u novinama. I ne bih se bila uzbudila, ostala bih ravnodušna, da nije bilo tvoje ruke koja pridržava njezinu. Držao si je za nadlakticu i zbog toga se činilo kao da ste uhvaćeni u trenutku plesa, da ćete se okrenuti oko sebe i otplesati zajedno iz vidnog polja. No, odavao te način na koji si je pridržavao, tvoj je dodir bio suviše prisan. Maestro, bilo mi je jasno da dobro, predobro, poznaješ tu zanosnu, tamnokosu ženu. Bol koju sam tada osjetila bila je poput migrene koja te zgrabi naglo, traje danima i nikada te posve ne napusti. Živiš u očekivanju, u strahu od njenog ponovnog napada.

Nakon udaje neko vrijeme više nije ozbiljno slikala. U prvim godinama braka iznevjerila je samu sebe i zanemarila svoj talent, premda je upravo po tome bila izuzetna. Maestro joj je postao važniji od slikanja. Vjerovala je da je našao put do one druge osobe skutrene u kutu zatvora. Tu i tamo slikala je uglavnom portrete, ništa dramatično, još ništa bolno ni krvavo. Novca je bilo, o njemu više nije morala brinuti.
Trebala je smoći snage pa nastaviti slikati pokraj jednog od najvećih slikara. Živjela je okružena njegovom slavom, i to ju je u početku učinilo još nesigurnijom. U novinama su o njoj pisali samo kao o njegovoj šarmantnoj supruzi, ne kao o slikarici. Talentirana mlada žena koja nema akademiju, ne prodaje slike, nema izložbe, odmah je nakon udaje postala svjesna svog položaja Maestrove supruge. Tada joj je gotovo posve ponestalo samopouzdanja.
Zato je njen novi ideal bio da postane barem dobra supruga i nauči kuhati Maestrova omiljena jela, koja će mu nositi na skele u košarici ukrašenoj cvijećem. Zbog njega je posve promijenila i svoj izgled. Za njega je odijevanje bilo klasno pitanje, u svakom slučaju dio popularne nacionalne ideologije „meksikanizma”. Ona je ponajprije željela zadržati njegovu pažnju, fascinirati ga. Znala je, naročito je volio odjeću meksičkih seljanki iz Tehuane. I odjednom je počela oblačiti dugačke suknje i šalove živih boja, ukrašavati kosu cvijećem i vrpcama, tako da su se ljudi na ulici za njom u čudu okretali. Do jučer gradska djevojka, moderna mlada žena koja je obično nosila hlače, kožnate jakne i muške čizme, svjesno se preobrazila u seljanku iz Tehuane. Egzotična odjeća u početku joj je pružala mogućnost da mu ugodi, a tek je kasnije postala element njene individualne estetike, njenog stila. Svima koji su je poznavali, njena preobrazba bila je zapanjujuća. Ali ona se odijevala za Maestra, kuhala je za Maestra, živjela je za Maestra.
I ideologija joj je poslužila za približavanje Maestru. Okružena siromaštvom i osjetljiva na nepravdu dijelila je s njim vjeru u komunističku ideologiju i ideju pravde. Ali komunizam je za nju sve više bio otjelovljen u Maestru, osobi koja je u njenom univerzumu bila iznad svih drugih.

Dvije godine nakon vjenčanja naslikala je njihov zajednički portret. Odjevena u široku tamnozelenu suknju i zaogrnuta crvenim šalom, ona stoji i drži za ruku Maestra. Glavu je koketno nagnula prema njemu, kao da će mu se svakoga časa nasloniti na rame. Maestro u desnoj ruci drži paletu i kistove. On je slikar. Njene su ruke prazne. Ona je samo slikareva supruga, izgleda kao obična meksička seljančica. Na ovoj slici nema ničega od zavodljivosti prvog autoportreta niti od ozbiljnosti kasnijih. Naslikala je samu sebe, ali kao da to nije ona. Umiljata je i pokorna, nekako bezlična. Ni traga zanimljivoj djevojci, slikarici u koju se zaljubio Maestro, budućoj fascinantnoj ženi. U središtu slike je on, ona je tek dodatak, odjek, sjena.

Nakon preobrazbe, nakon što je kreirala novu sebe, njena prva velika javna uloga bila je uloga egzotične supruge velikog umjetnika. Njome je, prije nego svojim slikama, osvojila publiku. Svakoga jutra oblačila se kao da se priprema za nastup na pozornici. Poput profesionalnog glumca, svako je jutro pažljivo birala kostim koji će najbolje odgovarati ulozi zbog koje je spremno potiskivala vlastitu ličnost. Svaki je detalj bio u skladu s njenom percepcijom te uloge. Više nije bilo spontanosti u nastupu, uvijek se radilo o pažljivo planiranoj prezentaciji sebe. Oblačila se zato da bi ušla u ulogu i počela glumiti.
Već odavno je bila svladala tehniku disocijacije, odvajanja od svoga tijela. Još onda kad je kroz nepostojeća vrata u mašti bježala svojoj maloj prijateljici. Ili kad je mjesecima ležala u gipsu i netremice gledala u vlastito lice u ogledalu. Nakon nekog vremena nije više vidjela sebe. Vidjela je masku. Gotovo svaki njen autoportret prikazivao je ukočeno lice maske. Maske su joj bile važne, skrivale su stvarnost. I kao i svakom glumcu, maska i kostim pružili su joj mogućnost da postane što god zaželi. Uskoro je njen život s Maestrom postao teatar u kojem je sama kreirala kostime, crtala scenografiju, izmislila sadržaj, dramatizirala ga, režirala i glumila. A zatim je sve to još i slikala.
Češljala se i odijevala satima, rutinu je pretvorila u ritual. Imala je osjećaj da sebe nekako drži na okupu kostimom, šminkom, frizurom. Imala je i smisla za humor. Zabavljalo ju je to paradiranje uz Maestra, uživala je u svojoj glumi, u trikovima. Kad bi ujutro stala pred zrcalo i vještim pokretom nanosila jarkocrveni ruž na usne, u istom bi se trenu osjetila drugačijom, postala bi neka druga žena. Kao kad s kostura lepršaju vesele, šarene krpice.
Mučilo ju je pitanje: ako zbog bolesti ne voliš svoje tijelo, kako ga može voljeti netko drugi? Povjerovala je da je u Maestru našla tu osobu i nije smjela riskirati da ga izgubi. Nije se radilo samo o taštini. Nikada, osim u najranijem djetinjstvu, odnos prema tijelu za nju nije bio jednostavan. Njeno je tijelo bilo bolni teret i objekt medicinskih intervencija. Zatim objekt njenog slikarstva. Instrument taštine. Instrument užitka, također, ali ponajprije objekt i instrument.
Kao kad je bila mala i oporavljala se od paralize, ponovno se našla u situaciji u kojoj se mogla sasvim povući i, zatajujući svoje nedostatke, zatajiti samu sebe. Ili je mogla skrenuti pažnju na sebe i svoju namjerno kreiranu egzotičnost učiniti takvom da bude omiljena i voljena. Radila je na tome da postane omiljena i voljena. Sklapala je saveze, nemoćni uvijek sklapaju saveze. Tako joj je Lupe, njena dojučerašnja neprijateljica, postala najboljom prijateljicom. Svaku novu ženu koja bi se pojavila u Maestrovoj blizini, shvatila bi kao prijetnju i nastojala bi je okružiti svojim prijateljstvom. Poput zmije, najprije bi je hipnotizirala, a zatim neutralizirala svojim šarmom. Ošamutila bi je svojim otrovom. Bojala se da će je Maestro ostaviti. Branila se kako god je znala.
U to vrijeme o svojim je slikama govorila kao o malima i nevažnima, baš kao da je to neki hobi, poput vrtlarstva ili vezenja goblena. Tako nije ništa riskirala. Između umjetnosti i preživljavanja, odabrala je ovo drugo. Poput svakog bolesnika posjedovala je snažan instinkt koji bi je stalno držao na oprezu, čak i kad za to nije bilo stvarnog razloga. Bio je to instinkt žene koja zna da ne smije riskirati da u Maestru izazove osjećaj ugroženosti. Ne grizi ruku koja te hrani! Dugo se skrivala iza svoje skromnosti i navodnog hobija jer se najsigurnije osjećala dok je u Maestrovim očima bila samo žena koja slika onako usput, iz dosade, za zabavu. Upravo onako kao što je Dona Matilde zamišljala njeno slikanje kad joj je poklonila prve kistove i boje. Odgovaralo joj je održavati taj privid.
Maestro je podržavao njeno slikanje, prijateljski, pokroviteljski, kao što je podržavao i svoje studente. Govorio joj je kako slika portrete bolje od mnogih poznatih slikara, bolje od njega, bolje od Picassa. Učio ju je da u slikanju nikog ne oponaša i da bude svoja. Uputio ju je u tradiciju zavjetnih sličica u crkvama, formu koju je zdušno prihvatila. Prepoznao je njen talent, ono nešto u njenim slikama - osobno, intimno, bolno i potpuno samosvojno. Bio je svjestan koliko su različite od njegovih. Lišene ideologije, povijesti i politike, njene su slike bile izvanredno dojmljive na drugačiji način. Ali nije ni pomislio da bi mu Frida mogla postati konkurencija. On je ipak bio svjetski poznati slikar, a ona je bila poznata ponajprije kao njegova žena.
Kad je sagradio dvije kuće povezane mostom za njih dvoje, ona je također dobila svoj atelje, ta njegova sitna ženica koja je iz puke samoobrane tvrdila kako se slikanjem samo zabavlja, kako to zapravo nije ništa ozbiljno.
Ipak, postojao je još jedan razlog njenog oklijevanja i posustajanja. Trebalo joj je vremena da prihvati činjenicu kako demon boli u njoj nije prebivao samo povremeno već je povremeno bilo samo ono stanje između, kad su bol i bolest bili primireni i uspavani. Trebalo joj je snage da prihvati svoju osudu i nastavi slikati, da ne pristane ostati zakopana i ne dopusti bolesti da je proždre do kraja.

Maestro je dobivao važne, velike narudžbe ne samo u Meksiku nego i u Americi, u Detroitu, New Yorku, San Franciscu.
Bila je prvi put u Americi. Bilo joj je hladno. Boljela ju je kičma. Maestro je radio negdje vani na skelama. Ona nije točno znala što bi započela sa sobom u toj stranoj zemlji. Nije navikla na samoću i plašila se, naročito noću. Taj strah joj je usadila bolest. Kod kuće u Meksiku nikad nije bila sama, imala je Kity, roditelje, druge sestre i prijatelje. Zašto je uopće došla ovamo?
Kako je moguće da Maestro nije vidio da ona nije mogla živjeti u Americi? Zar mu nije bilo očito da ju je mučila odsutnost (iz sebe, iz Meksika) i da se u Americi nije osjećala dobro? Ali njemu je bilo dobro, kako bi i vidio išta osim sebe i svoje važnosti? Udvarala mu se cijela njujorška elita, čak i bogati industrijalci, iako je bio komunist. Maestro je bio tašt i pragmatičan te u tome nije vidio ništa paradoksalno, niti suprotno svojim uvjerenjima. Njegovi su američki poslovi donosili novac, a novca nikada nije bilo dosta.
Za to je vrijeme njegova egzotična ženica - njegov ukras, poput cvijeta u zapučku, znao je reći - bila melankolična, čak depresivna. Više od svega mučila ju je nostalgija. Ponekad se pitala što je ustvari radila, na što je trošila vrijeme. Na Maestra, na prijatelje... Je li to bilo trošenje vremena? Ni ona sama na to nije imala odgovor. Još uvijek nije bila načisto je li uopće slikarica. Znala je da je htjela jedino slikati i prodavati slike kako bi zarađivala i bila samostalna.
I kako se zatim pretvorila u suprugu genija.
Dok je on slikao svoje subverzivne i kontroverzne freske ogromnih razmjera, Frida je sjedila kod kuće, osamljena, i kad bi je na to natjerala ona unutarnja demonska sila, posegnula bi za kistom.
Te njene sličice bile su bolne i neobične. Iako zapravo ispovjedne, bile su duboko provokativne jer su, poput bodeža, prodirale u drugo biće. Čak i kad njihovo značenje nije bilo odmah vidljivo, od njih bi gledatelja zabolio želudac i postalo bi mu mučno.

Iz Amerike je donijela sliku Moja haljina visi tamo. Te je zime u New Yorku padao gusti snijeg i pri tmurnoj svjetlosti koja je ugmizala u stan kroz uske, visoke prozore slikala je tu sliku, dodajući otrovnozelenu boju haljini koja visi razapeta na konopcu između zahodske školjke i urne na pozadini ledenosivih tonova mora i grada u daljini. Tuga meksičke haljine koja tako visi iznad smeća i dimnjaka, iznad nebodera, iznad burze, crkvenog tornja sa znakom dolara, tog novog boga kome se Amerikanci mole i Kipa slobode u daljini. Ispražnjena od tijela, sama, nekako izgubljena u tom stranom okruženju. Pokraj nje, u pozadini, veliki pano sa slikom filmske zvijezde i slika žene ili onoga što je od nje napravio Hollywood. Na toj slici nema žive duše, ničega živog. To nije čudno. Čudno je što nema Fride. Onome tko je poznaje, njena odsutnost, to odustajanje od sebe same, sliku čini začudnom. Umjesto da, kako to obično čini, slika sebe, kako bi se uvjerila da postoji, nje jednostavno više nema.

Prvi pobačaj, ubrzo potom drugi. Sjećanje je bilo još uvijek živo, poput noćne more: budi se u krvi, toliko krvi na plahtama. Sama je, plače. Zatim zove upomoć. Hitno je odvoze u bolnicu. Njeno tijelo leži na stolu u operacijskoj dvorani Bolnice „Неnry Ford“ u Detroitu. Svjetla blješte i osvjetljavaju njeno blijedo lice zatvorenih očiju, kapi znoja ljeskaju se na njenom čelu. Noge su raširene i dignute na prečke sa strane. I dalje krvari, plahta ispod nje natopljena je krvlju, kao da ispod njenog tijela cvatu ružičaste, jarkocrvene i grimizne ruže. Sestre pripremaju zastrašujuće metalne instrumente: igle, noževe, kuke, lopatice. Tijelo je mirno, uspavano. Ovaj put izbjeći će bol. Doktor sjeda između njenih raširenih nogu i počinje svoj mesarski posao. Uvlači instrument. Kad pruža ruku prema sestri koja mu dodaje novi instrument, rukavice su mu krvave. Duboko iz tijela usnule mlade žene izvlači ostatke fetusa, čisti njenu maternicu od nakupina mrtvog tkiva. Čini joj se besmislenim tu krvavu masu nazvati djetetom. To je njen prvi pobačaj. Uskoro će se probuditi s mučninom, u hladnom znoju. Povraćat će. Još će neko vrijeme krvariti iz razrovane utrobe. Osjećat će se kao da je netko izvrnuo naopako cijelu njenu nutrinu.
Sliku „Bolnica Неnrу Ford” počela je slikati još dok je tamo ležala. Maestro joj je donio knjige o anatomiji, a doktor jedan fetus u formalinu. Kasnije joj je Maestro rekao da je naslikala remek-djelo. Štoviše, da nikada ni jedna žena nije takvo što naslikala. Ako je to bila istina, skupo je platila tu svoju sliku.
Željela je Maestru roditi dijete, iako je on prema toj ideji bio prilično ravnodušan. Imao je već dvoje djece i nije mu bilo osobito stalo da dobije još jedno. Bila je dovoljno neiskusna da vjeruje kako će ga tako još više vezati uz sebe. Poslije joj je postalo jasno da to nije bio njen jedini razlog. Željela je dijete ipak najviše zbog sebe. Znala je, žene koje imaju djecu nikada nisu tako očajnički osamljene, i ona bi se s djetetom osjećala manje sama. Ljubav nije bila dovoljno jak lijek za njenu boljku, njenu posvemašnju izoliranost.
Preostale su joj lutke. Skupljala je lutke, a u noćnim morama vidjela bi svoj pobačeni fetus kako pliva u formalinu. Jesu li ga izvadili cijelog? Koliko je bio velik? Kojeg je spola bio? U nekom drugom snu njeno je nerođeno dijete bilo živo, plivalo je i micalo prstićima. Imalo je plave oči. Smijalo se. Ali to nije bilo dijete, već njena omiljena lutka. Lutka je bila mrtva. Dijete je bilo mrtvo.

Naslikala je sebe s lutkom, žalovanje za djetetom koje nikad neće imati. Na slici ne drži lutku u naručju, ne igra se s njom, ne dodiruje je, uopće je ne gleda. Lutka joj nije zamjena za dijete, samo podsjetnik, mrtvi predmet.
I tako Frida sjedi u sablasno praznoj sobi, na krevetiću, pokraj gole lutke. Sjedi, gleda, puši. Ništa joj drugo ne preostaje. Usamljena je kao i prije. Više ništa ne očekuje. Tuga, praznina.

U Detroitu, neko vrijeme nakon abortusa, kamo god bi pogledala, vidjela je smrt. Ima li izlaza, pitala se. Već tada je razmišljala o samoubojstvu. Ali bila je svjesna da je smrt uvijek prisutna kao mogućnost. Njoj, koja se mora napregnuti da preživi, smrt se cerila iz svake injekcije, prije svake operacije. Uvijek joj je bila na dohvat ruke. Život, a ne smrt, još je uvijek za nju bio daleko veći izazov. Trebalo je poroditi samu sebe. Oživjeti samu sebe. Podnositi svoju osudu bez mogućnosti žalbe. Živjeti. Kad bi mu samo mogla objasniti koliko je dubok i uništavajući taj njen osjećaj izopćenosti i nijemosti. Razumije li je Maestro, pitala se, je li ju ikada razumio? Ponekad bi joj se učinilo da je razumije, barem dijelom, na nekoj razini. A zatim bi se uvjerila da oni ipak govore različitim jezicima. On jezikom politike i ideologije, jer njih je doživljavao kao svoju stvarnost. Ona jezikom osjećaja, jezikom boli i samoće. Muško i žensko slikarstvo? Nije razmišljala na taj način. Bila je svjesna razlike između muškog i ženskog iskustva stvarnosti, ali također između iskustva bolesne i zdrave osobe.

Ponekad, poput nesavladive sile, onaj, njoj dobro poznati demon morao je izići van. Tražio je put. Izlazio je kroz suze, krikove, psovke, ali ništa osim slikanja nije ga moglo smiriti i nadvladati. Jer dok je slikala, samo u tim trenucima, osjećala je kako više ne boravi u tijelu. Ono bi postalo samo medij. Zaboravila bi na njega, na sebe. Ti dragocjeni trenuci mira bili su joj nagrada.
Na svojim autoportretima slikala je sebe kako, urlajući iz rupe u koju je upala, doziva Maestra. Morala je vjerovati da je komunikacija među njima bila moguća. Da su njihove duše jedno. Istodobno, gore na površini, živjela je ona vesela, šarena osoba koja je sve zabavljala, koju su svi obožavali i koja se uglavnom nije žalila na svoje stanje.
Otkrila je da joj slikanje vlastitog lica pomaže u stjecanju samopouzdanja. Osnovna razlika između njenog prvog „zavodničkog” autoportreta i ostalih bila je u nedostatku samosvijesti, tako očigledno prisutne kasnije. Kasnije je postala brutalna i izravna. Na tim slikama više nije bila lijepa, samo čudna. I nije zavodila, samo je izazivala pažnju. Njena su lica postala ukočena, ozbiljna, istaknutih jagodica i naglašenih obrva, kao da su isklesana od kamena. Crne oči strogo gledaju ili kroz čovjeka ili mimo njega. Znala je svjesno pretjerati u grubosti autoportreta. Govorila je: Pogledajte me, živa sam, boli me. Osjećala je kao da tim slikama sama sebi ispisuje potvrde o postojanju: jedna, dvije, tri, četiri... Ekshibicionizam, govorili su o njenim autoportretima. Ali za nju je slikanje autoportreta bilo neka vrsta magijskog obreda, poput egzorcizma.
Nije se ulizivala gledateljima, a ponajmanje ih zavodila. Osim tog prvog, svi su njeni autoportreti, kao i sve njene slike, nemilosrdne ne samo prema njoj nego i prema gledatelju. Kao da ju nimalo nije bilo briga hoće li se nekome svidjeti. Slikala je svoj život, zašto bi se on nekome morao svidjeti? Tako je na svom licu naslikala jedva vidljive brčiće, koje bi svaka druga žena izbijelila, iščupala, obrijala, sakrila. Izazivala je, a zašto i ne bi? Tko kaže da žena ne smije imati brkove iznad žarkocrveno namazanih usana? Maestru se njena androginost činila zanimljivom, taj muški element na ženskom licu djelovao mu je privlačno. Ah, muškarci su nesvjesni homoseksualci, uzbuđuje ih što iznad ženskih usana vide tih par dlačica kao u tek stasalog mladića, objašnjavala je ona veselo, kao da joj je ta pomisao naročito zabavna. U svakom slučaju, bila je svjesna da je to bio element koji je zbunjivao, zaustavljao pogled i tjerao čovjeka na gledanje. Oko gledatelja moralo se zadržati na tom neobičnom detalju, ali i uočiti ne samo njene brčiće nego i oči, izraz lica, odjeću, cijelu osobu. Bila je to još jedna provokacija, začudan postupak kojim je primoravala gledatelje ne samo da gledaju nego i da vide.
Kad ni to nije bilo dovoljno, posegnula je za još jačim, okrutnijim jezikom. Slikala je slomljenu kičmu, rane na nozi, izrezano srce, krv koja istječe iz prerezane žile, strelicama izbodeno tijelo, sebe mrtvu, sebe uraslu u zemlju. Slikala je fetuse i pobačaje, krvave mrlje na bijelim plahtama i porod - raskrečene noge, dječju glavu koja se između njih upravo pomalja. U kriku žene koja rađa, u kriku djeteta - sebe koja se rađa - nije bilo ničeg nježnog ni umiljatog.
Ali i dalje je često imala osjećaj da na nju vreba sjena smrti i nadvija se nad svaku njenu sliku. Njen je zadatak, činilo joj se, bio u tome da tu sjenu zadrži na odstojanju, savlada strah od nje, možda tako što će je zarobiti na svojim slikama. Maestro je izjavljivao kako je slikanje njegov život. Ona nije govorila ništa, iako samo na prvi pogled to nije bio i njen slučaj. Svoje je slike glasno omalovažavala, no slikanje je za nju bilo poput pojasa za spašavanje koji ju je održavao na površini i omogućavao joj da pliva, da diše.

Dugotrajna bolest, a zapravo se radilo o nizu bolesti koje su proizašle jedna iz druge, pretvorila se u gotovo neprekidno stanje trpljenja bolova. Sve je više bila primorana usredotočiti se na samu sebe. Iako se trudila da ne zanemaruje ljude oko sebe, oni su to ponekad doživljavali kao njenu sebičnost i egocentričnost. A radilo se o pukom preživljavanju. Kako im to objasniti, pitala se. Kako im reći da u sve one svakodnevne radnje kao što su ustajanje, pranje, hodanje, sjedenje - a ponekad od bolova uopće nije mogla sjediti - mora uložiti izvanredan, drugima nezamisliv napor. Njeno fizičko naprezanje bilo je neprenosivo iskustvo, što bi drugima postalo očito tek u trenucima njenog potpunog kolapsa. Mislila je da je sama kriva za nerazumijevanje koje je doživljavala. Predbacivala je sebi što se prikazivala snažnijom nego što je bila. Cijena takvog ponašanja bila je da su se ljudi naviknuli na jaku ženu, ženu koja sve može sama, koja ne treba pomoć, nego još pomaže drugima. Njoj je to godilo, ali često bi klonula od napora.

A kad više ne bih mogla dalje, kad bih morala pokazati koliko sam slaba, tada bi me optužili da sam sebična. Ili da svojom slabošću skrećem pažnju na sebe. Ne, nema kompromisa između bolesnih i zdravih, nema istinskog razumijevanja. Shvatila sam to, ali prekasno, mislila je dok se jutro prikradalo kroz prozor sve bliže i bliže, a groznica je tresla sve jače.

Obično bi svakog jutra najprije provjerila stanje svoga tijela. Oprezno, da je ne bi iznenadila neka oštra bol. Ponavljala bi iste pokrete, pomicala se i istezala uvijek vrlo oprezno, u strahu da će je bol zaskočiti ako se samo usudi opustiti. Najprije bi pomaknula nogu. Zatim bi se usredotočila na kičmu, od vrata prema križima, jer bol je najčešće bila tamo uglavljena. Tupa ili oštra, najradije se ponovno javljala baš pri dnu leđa. To provjeravanje sada je bilo samo još navika, koja više nije imala nikakve važnosti u stanju u kojem se nalazila. Ali nije joj bilo lako riješiti se tih ustaljenih postupaka, pa čak i kada su postali već sasvim besmisleni. Jer ti rutinski, gotovo automatski, postupci još su je jedini vezivali za tijelo.
Odjednom joj se u sjećanje vratio početak jednog drugog dana prije dvadeset godina. I jedne druge nesreće, izdaje koju je doživjela od dvoje najbližih ljudi. Učinilo joj se kao da se to dogodilo jučer:
Najprije se pojavila svjetlost. Sporo se uvlačila pod kapke, topla i crvena poput krvi. Kao da je sebe gledala iznutra, ispod kože, gdje se gusta krv razrjeđuje u tankim žilicama i postaje svijetloružičasta od dodira sunca. Još joj se nije dalo otvoriti oči. Kapci su ponekad bili njena jedina obrana od stvarnosti. Dva tanka kožnata poklopca koja su joj omogućavala da se povlači sve dublje u sebe, dok ne dospije tamo gdje je ni ljudi ni stvari više ne mogu povrijediti. Bilo joj je toplo i osjećala se sigurnom toga jutra dok je ležala uljuljana u neku vrstu odsutnosti.
Znala je što će vidjeti kad otvori oči. Na lijevoj strani kreveta nalazio se noćni ormarić i na njemu bočica Demerola na metalnom pladnju, zajedno s injekcijom, vatom i alkoholom. I čaša vode koju je ostavila Mayet prije nego što joj je prethodne večeri popravila pokrivač, zatvorila prozor i ugasila svjetlo u njenoj sobi. Po stijenkama su se nahvatali sićušni mjehurići zraka, poput minijaturnih prozirnih perli. Bila je tu i vaza s buketićem cvijeća s tržnice, kutija cigareta i šibice. Na stolu je bila i zdjela sa svježim šipkovima, a iznad nje na zidu fotografije u okviru od tamnog drveta koje su isticale bjelinu zida. S desne strane vidjet će veliki prozor bez zastora. A ako se pridigne pa pogleda kroz prozor, vidjet će zelenilo drveća. Još se nije bila sasvim navikla na spavaću sobu i atelje na drugom katu nove kuće koju je, odmah pokraj svoje, za nju sagradio Maestro.
Njena je spavaća soba u novoj kući bila prostrana i svijetla, toliko različita od stare mračne sobe pune teškog namještaja u prizemlju roditeljske kuće u kojoj je odrasla. Još uvijek zatvorenih očiju, pružila je ruku i posegnula za injekcijom za umirenje bolova. To je činila svakoga jutra: najprije injekcija, zatim cigareta, koju je pušila još u krevetu čekajući da lijek počne djelovati. Tek su zatim slijedile sve ostale pripreme za novi dan: ustajanje, pranje, odijevanje, hranjenje. Prsti su joj već bili dohvatili injekciju, ali se predomislila. Toga joj se jutra učinilo da bi mogla ustati i bez Demerola. Nije osjećala bol u nozi iako je znala, vjerojatno će je zaboljeti čim ustane. Bila je spremna to riskirati jer se toga dana probudila bez uobičajenog korzeta na sebi koji bi joj presjekao dah i izazvao uobičajenu tupu bol u cijelom prsnom košu.
Prethodnog je dana došao doktor Velasco у Polo, jedini u kojeg je imala povjerenja da neće izmisliti neku novu, još bolniju napravu za mučenje zvanu korzet. On joj je napokon, nakon mjesec dana, skinuo gips. Udahnula je duboko, punim plućima. Ležala je tako još neko vrijeme i uživala u izvanrednom osjećaju slobode. Mora da su se tako osjećali srednjovjekovni vitezovi kad bi skinuli željezni oklop koji ih je u bitkama štitio od sigurne smrti, premda ih je istodobno gušio i onemogućavao im kretanje. Lišena stege, napokon se osjećala laganom poput onog leptira koji je za sobom upravo ostavio tijelo gusjenice. Svaki put kad bi se ta procedura ponovila, u času kad bi ostala bez gipsanog ili kakvog drugog kaveza za torzo, doživjela bi to kao potpunu odsutnost tijela. Odjednom bi osjetila nevjerojatno olakšanje. Taj osjećaj bestjelesnosti ne bi potrajao dugo, samo tren, možda kao treptaj oka. Ali to bi iskustvo bilo toliko snažno, pomislila je, da bi gotovo bilo vrijedno nositi taj nesretni oklop, to njeno teško tijelo. Kako mora da je divno letjeti, a ne puzati, poput mene, oduševljavala se toga davnog jutra po tko zna koji put. Doktor je pregledao ožiljke na kičmi od posljednje operacije i nešto zadovoljno promrmljao; već je zamišljala kako će leći u kadu punu mlake vode i ostati tako uronjena satima produžujući osjećaj lakoće. Jer dok je uronjeno u vodu, njeno će tijelo i dalje biti gotovo bez težine. Čeznula je za tim da osjeća samo toplinu i meki dodir vode, da uopće više ne osjeća svoje tijelo. Mora da se zdravi ljudi tako osjećaju sve vrijeme, sve dok ih nešto ne zaboli, mislila je. Fascinirala ju je pomisao kako oni svoje tijelo uglavnom ne osjećaju. Kad ga počnu osjećati, kad ga postanu svjesni, to je uglavnom loš znak. Osjećaj neudobnosti ili boli skreće im pažnju na to da ono postoji. I osjećaj užitka, ne smije zaboraviti užitak. Jer da je zdrava, ne bi osjećala tijelo kao kavez iz kojeg nema izlaza. Naprosto bi ustala i koračala misleći na nešto sasvim drugo jer njen bi tjelesni mehanizam radio savršeno i ne bi joj ometao kretanje. Kao što to svakodnevno čine ljudi oko nje: Kity, Maestro, djeca... Ali tješila se da je odsutnost svijesti o tijelu luksuz zdravih. Kad si bolesna čitavog života, osjećaš se poput zatvorenice koja služi doživotnu kaznu u samici.
Ipak, sjećala se, toga je jutra prije dvadeset godina bila zadovoljna što se probudila bez gipsanog oklopa i što je neko vrijeme mogla slobodno disati. Zapalila je cigaretu, sad već otvorenih očiju. Duboko je uvukla dim, osjećajući kako joj se pluća šire, a nikotin prodire u krv. Bio je to još jedan jutarnji ritual, senzualna zabava, neka vrsta užitka. Voljela je miris duhana i dodir finog papira dok među prstima vrti cigaretu, a mrvice duhana osipaju joj se u krilo. Kad je sunce nahrupilo u sobu, svaki joj se predmet odjednom učinio posve novim. Boje oko nje vrištale su kao da su žive. Već dva dana nije povraćala, možda je to bio znak da ipak ima nade za djetešce koje je nosila. Bio joj je to treći pokušaj. Posljednji put doktor joj je rekao: Trudnoća će vas dokrajčiti, ostanite u drugom stanju samo ako želite izvršiti samoubojstvo. Frida je još uvijek željela roditi, željela je sebi dokazati kako i to može, no istodobno se bojala svoga tijela koje se do sada svaki put pobunilo protiv takvog tereta.
Reći će služavki kako je odlučila da neće doručkovati u krevetu. Bila je slobodna i proslavit će to tako što će sjesti za stol kao normalna osoba i doručkovati listajući novine. Ako je u toj namjeri ponovno ne spriječi bolesna noga. Bol se probudila, ali bila je još podnošljiva, još nije postala demonska. Znala je, smirit će se nakon injekcije, ali hodati neće moći, možda samo do Maestrovog ateljea u drugoj kući. Moram se pripremiti na amputaciju prstiju, pomislila je. Nakon što joj je jedan prst sam otpao, više nije mogla odgađati operaciju. Gangrenu nije mogla zaustaviti samo snagom svoje volje, shvatila je to kad je u zavoju našla pocrnjeli komadić usmrdjelog mesa. Ali toga jutra nije željela misliti na gangrenu.
Kad god bi pomislila na taj dan, prvo bi se prisjetila kako je bila neobjašnjivo vesela. U kupaonici je provela gotovo cijelo dopodne, sluškinja joj je zbog oboljele noge pomagala kod pranja. Zatim je došla medicinska sestra da je previje. Loše izgleda, morat ćete uskoro nešto poduzeti, rekla je, kao da ona i sama to nije znala. Sutra, odgovorila je, sutra ću se s doktorom dogovoriti o operaciji. Samo ne danas, pomislila je, danas sam slobodna, bez korzeta, bez crnih misli. Uplela je kosu i pričvrstila je s dva nova češlja od kornjačevine koja je nedavno dobila na dar od Maestra. Poslije je popila jaku crnu kavu i pojela voćnu salatu. Uz doručak je pročitala i novine. Uspon fašizma i događaji u Njemačkoj te 1934. godine zaokupili su njenu pažnju.
Napokon je krenula k Maestru u atelje, polako, oslanjajući se na štap. Krenula je k njemu da mu kaže kako se jutros osjeća dobro, možda će čak uspjeti sačuvati trudnoću. Odlučila mu je to reći bez obzira na to što će se on namrštiti pri spominjanju trudnoće, uvjeren da nije trebala riskirati zdravlje tako uporno, tako ludo.
Kao da nije znao kako su za nju karakteristični upravo nemogući pothvati, nepotrebni rizici, luda tvrdoglavost i naprezanje tijela do krajnjih mogućih granica.

Poslije joj je bilo čudno što toga dana nije imala nikakav loš predosjećaj, baš kao ni pred sudar autobusa i trolejbusa. Umišljala je kako zna čitati znakove, kako je uvijek mogla naslutiti kad bi se u Maestrovom životu pojavila nova žena. Znala je to po njegovom izbjegavanju pogleda, po nervozi u njegovim pokretima, po žurbi. Zatim po odsutnosti pogleda i onoj lažno veseloj atmosferi za ručkom. Razgovor bi skrenuo na političke događaje kako bi izbjegao govoriti o onome što se stvarno s njima događa. Bili su to Maestrovi mali trikovi kako bi situaciju u kući učinio koliko-toliko podnošljivom.
Uz to, bila je čvrsto uvjerena, njegovu novu ljubavnicu može prepoznati po mirisu. Kad bi joj Maestro dao ovlašni, brzi poljubac u obraz prije odlaska u atelje, vjerovala je da na njemu može osjetiti miris druge žene. Ali toga dana ipak nije prepoznala miris svoje sestre Cristine. Možda zato što je na njega bila naviknuta. Kity je uvijek bila u njihovoj blizini, a njen miris već dugo pomiješan s njenim mirisom i mirisom samog Maestra. Ili ga možda, razmišljala je poslije, tada nije osjetila jer njenog mirisa na njemu još nije ni bilo. Možda ih je toga dana strast prvi put preplavila, iznenada, poput morskog vala.
Cristina je Maestru često pozirala, čak je jednom rekao da mu je ona najdraži model. Osim toga, bila mu je pri ruci, uvijek prisutna, dio njegovog života. Ali Frida se pitala kako je i zašto postala njegova ljubavnica. Kako se dogodilo da su je oboje zanemarili, iako su morali znati koliko će je njihova dvostruka izdaja povrijediti? Možda nije bila pravedna prema Kity, razmišljala je poslije, kad je u prvi čas svu odgovornost za tu vezu pripisala samo svojoj sestri. Ali što je uopće mogla učiniti? Maestro je od samog početka njihovog braka svoju slobodu uspostavio kao svoj uobičajeni obrazac ponašanja na koji se morala priviknuti ako ga nije željela izgubiti. Trebalo joj je odmah biti jasno da je on morao biti taj koji je povukao prvi potez, a ne Cristina. Ona je uvijek bila klasično, pasivno žensko biće, možda je baš zbog toga bila privlačna Maestru.
Da, poslije je postala svjesna da je Cristinu optužila kako je zavela Maestra i da je to učinila instinktivno. Tako je u svojim očima umanjila njegovu odgovornost za izdaju i opravdala ga sama pred sobom. Bilo joj je više stalo do toga da opravda Maestra nego Cristinu. Nije smjela riskirati da izgubi njegovu ljubav, bez nje ne bi mogla preživjeti. Bez Cristine bi mogla, vjerovala je tada, iako, kako su godine prolazile, sve je manje u to bila sigurna. Kity joj se posljednjih nekoliko godina, točnije od operacije kičme, kad joj se zdravlje naglo pogoršalo, potpuno posvetila. Ona je, a ne Maestro, s njom provodila dane i noći, pravila joj društvo, zabavljala je, hranila, prala, češljala i podnosila njene nagle promjene raspoloženja. Je li to Cristina činila upravo zbog svoje izdaje i osjećaja krivnje, pitala se. Ali sve se to dogodilo prije dvadeset godina, zar se osjećala toliko krivom? Znala je da ni ona sama nije bila bez krivice. Prije Cristinine veze s Maestrom, nikad u nju nije posumnjala, nikada na nju nije bila ljubomorna. Nikada u njoj nije vidjela ženu, samo sestru.
Bože, kako sam samo bila arogantna, razmišljala je sada, tako sigurna kako se Cristina ni u čemu ne može s njom mjeriti.

Tijelo. Cristina. Fridino bolesno tijelo i Cristinina izdaja. Jedanaest mjeseci mlađa, plaha i povučena Kity. Majka dvoje djece, njenih obožavanih nećaka Antonija i Izolde. Jedina od četiriju sestara i dviju polusestara Kahlo koja je imala djecu. Nitko joj, osim Maestra, nije bio važniji od njene male sestrice. Nije ni pamtila vrijeme prije Kity. Poslije su bile kao blizanke, uvijek zajedno, no Frida je bila ta koja je dominirala. Vrtić, škola, dječja paraliza. Njena poslušna Kity koja zna koliko se boji samoće i koja je ne ostavlja samu, tješi je kad plače, leži s njom u krevetu dok ne zaspi. Bile su nerazdvojne sve dok nije krenula u srednju školu. Po mišljenju Don Guillerma, Kity je, kao i ostale dvije sestre, bila nezainteresirana i „spora”. Zelenooka, svjetloputa, mekana, obla. Uz to, tiha i nezahtjevna. Uvijek njoj podređena. Ona je sve što ja nisam, mislila je. Ipak, bilo joj je prirodno da je njena mlađa sestra sluša. I da je služi. Jesam li nešto previdjela, pitala se nakon što je sve prošlo i sve bilo oprošteno. Da, previdjela je da je Cristina bila ljepotica i poželjna žena.
Jednom je došla u Maestrov studio dok mu je Cristina pozirala. Sjedila je na stolici posve gola, već očigledno umorna. Nije se ni pokušala zaogrnuti zbog sestrinog posjeta. Kako je lijepa, pomislila je tada Frida gledajući je s nježnošću. Imala je ravan trbuh i čvrste grudi, kao da dva poroda nisu utjecala na njen izgled. Maestro je bio nervozan, nije mogao slikati dovoljno brzo jer se Cristina umarala u nemogućoj pozi s jednom nogom u zraku. Njen ih je dolazak oraspoložio, jeli su zajedno i smijali se, ona i njen muž i njezina gola sestrica.

Bilo je već rano poslijepodne kad se toga dana napokon iz svoje sobe uputila u atelje. Zastala je pred odškrinutim vratima. Nije čula glasove, a to je obično značilo da je sam i da radi. Otvorila je vrata i ušla. U prvi tren nije ga vidjela. Maestro nije bio za stolom nagnut nad skicama, niti je stajao ispred štafelaja. Kad se okrenula prema izlazu, pogled joj je pao na krevet u kutu. Još uvijek je mogla prizvati u svijest tu sliku, baš kao da toga trena stoji na onom istom mjestu na vratima njegovog ateljea, na drvenom pragu. Ili kao da se radi o fotografiji koju je često gledala.

Možda još jedna slika koju nikad nisam naslikala, pomislila je, neočekivano uznemirena tim sjećanjem.

...na krevetu je ležala gola Cristina. Zaspala je na boku skupljenih koljena, onako kako je kao dijete znala pokraj nje ležati u krevetu. Zagrli me, rekla bi joj tada. Ona bi joj rukom obgrlila trbuščić i držala je tako obgrljenu sve dok ne bi zaspala. Godinama poslije Cristina će nju grliti kad ne bude mogla zaspati.
Ležala je mirno, kao da je mrtva. Blago popodnevno svjetlo milovalo je njenu blijedu kožu. Vidjela je kako je Cristinino tijelo cjelovito i savršeno. S praga ateljea, pogled joj je skliznuo na bijeli ožiljak ispod njenog koljena, jedinu sitnu nesavršenost na Cristininom tijelu. Sjetila se kako su se igrale u parku i kako ju je Cristina molila da vozi njezin bicikl. Ali bila je nespretna i već je nakon nekoliko metara pala i raskrvarila koljeno. Očistila joj je ranu od kamenčića i zemlje i izvukla komadić stakla koji se zabio duboko u meso. Sjećala se kako je krv bila ljepljiva na njenim prstima i kako je digla prozirno zeleno staklo prema suncu.
Maestro je spavao pokraj nje. I on je bio gol. Pokraj njegovog velikog tijela Cristina se doimala krhkom poput lutke. Ako se samo pomakne, ako se nasloni na nju, zgnječit će je, pomislila je.
Neko je vrijeme stajala naslonjena na dovratak, nepomična, dok je u nju ulazio taj trenutak, taj dan. I kao da je Kity stvarno umrla, iskrsnule su joj pred očima slike: Kity koju drži za ruku dok uči hodati u dvorištu, ili kako se penje na njen krevet dok leži bolesna, kako joj se smije i pruža ruke uprljane čokoladom. Kity kako doji malu Izoldu, s modricom od muževih udaraca na licu, kako je žlicom hrani juhom, u operacijskoj dvorani drži je za ruku dok tone u narkozu.
Nebo je bilo azurnoplavo, bez ijednog oblaka. Kroz prozor je čula glas muškarca s ulice koji je nešto dovikivao, zatim lajanje psa. Do nje je dopirao miris boja, lanenog ulja i nečeg još intenzivnijeg. Bio je to miris njihovih tijela. Dok ih je tako promatrala, osjetila je kako je onaj nekadašnji komadić stakla ušao u nju i zarinuo se negdje duboko u njeno meso. Naviknuta na bol, ispustila je jedva čujni jecaj.
Maestro je prvi otvorio oči. Bio je iznenađen što je vidi kako stoji naslonjena na dovratak i gleda ih. Nije izgledao uzrujano. Lagano je dotaknuo Cristinino rame. Cristina se polako budila. Okrenula se prema njemu. Tek tada, slijedeći njegov pogled, ugledala je sestru. Naglo je sjela i bez riječi uronila lice u ruke, kao da će zaplakati. Sjedila je tako pognute glave i skrivenog lica sve dok Frida nije konačno izašla i za sobom zatvorila vrata.

Ponovno se osvrnula po sobi. Neko je vrijeme promatrala napredovanje svjetlosti, ali pogled joj se mutio od temperature. Između nje i drugih ljudi bio je već navučen neki tanak ali neproziran zastor, poput onog koji ponekad okružuje bolesnički krevet u bolnici. Ne samo njen pogled, nego ni njen glas, ni plač, ni molbe, ni dodiri, nisu više do njih dopirali. Nije li uvijek bilo tako, pitala se. Nije li cijeli život provela umotana u opnu koja sada postaje sve mutnija, sve nepropusnija? Preostalo joj je još samo hirovito i nesigurno sjećanje. I učinilo joj se, to njeno sjećanje je poput mreže satkane od fine paučine. Još joj je uspijevalo balansirati na tankoj niti između dviju rupa, sa slabom nadom da će joj se na koncu ipak ukazati cijela mreža, da će se pokazati kako je njen život ipak imao smislenu strukturu.
U mislima se ponovno vratila na sliku, dokaz Cristinine izdaje. Stotinu je puta prije tog događaja vidjela sestru golu. Kad su se kao djeca kupale u kadi, kad je dobila prvu menstruaciju, kad su se zajedno presvlačile... Ipak, toga dana kao da ju je vidjela prvi put. Ležala je na krevetu, gola i lijepa, toliko ljepša od nje. I savršeno podatna - očima, kistu, rukama. Svijetle puti i oblina koje kao da su bile isklesane. Tad je prvi put vidjela svoju sestru Maestrovim očima, očima muškarca i slikara. Bila je uvjerena kako je Cristinino tijelo za njega istodobno bilo umjetnički predmet. I čak joj se činilo nekako razumljivim što je on, u čežnji za harmonijom, posegnuo za tim tijelom. Bio je to dvostruki izazov kojem nije mogao odoljeti, mislila je kad se pribrala od tog prizora.
Ali nije joj bilo jasno, barem ne u tom trenutku, zašto je njena sestra, njena mala sestrica, njena čuvarica i zaštitnica, prešla granicu. Osim ako je ta granica - razumjela je to tek poslije - postojala samo u njenoj, Fridinoj, glavi.
Znala je i prije toga događaja da je Maestro vara. U stvari, nije to zvala prevarom. Dok je bila sasvim mlada, tješila se kako mu je potrebna takva vrsta zanosa, bio je umjetnik željan senzacija, vječno u nekoj potrazi. A žene su se i same bacale na njega. Željele su mu pozirati i biti ovjekovječene na njegovim muralima. Seks s Maestrom bio je prečica do vječnosti. Ta podavale su se i za manje dobitke, sigurno, poznavala je neke od njih.
Bjesnjela je. Vrijeđala se. Povremeno je to sebi mogla dopustiti. Ali postojala je još jedna, samo njoj poznata, brutalna strana priče. Njeno bolno, ranjeno tijelo nije moglo biti na raspolaganju Maestru kad god bi on to poželio. Često je mjesece provodila u bolnici, još češće je bila umorna ili u bolovima. Zato je ponekad osjećala kako ona izdaje njega. Tako je jedne godine, doduše mnogo poslije događaja s Kity, imala sedam operacija na kičmi. U bolnici je provela devet mjeseci. Osjećala se nemoćnom i nije bila u poziciji od njega zahtijevati vjernost, tako je barem mislila.
A on je konzumirao žene kao što drugi jedu svoje omiljeno voće ili kuglice sladoleda. Nije se mijenjao. Ali nakon događaja sa sestrom, nešto se u njoj zauvijek promijenilo.

Zamišljeno je prstom prešla preko suhih usana. I preko zuba, kao da ih prebrojava. Zubi su joj bili ružni, neki i pokvareni. Uvijek je morala paziti kako se smije. Sjetila se kako bi njena služavka, koja je također imala loše zube, rukom pokrila usta kad bi se smijala. Zbog toga se Frida uglavnom samo smješkala. Kad bi se nasmijala, ako bi se zaboravila, vidjeli bi se njeni potamnjeli zubi, od cigareta, možda od lijekova. Ona koja je vodila računa o svakom detalju svoga izgleda, o boji ruža i nakitu, o vrsti cvijeća u kosi, ipak je zanemarila zube. Još da i o tome brine, pokraj bolesne kičme, rana na leđima, prstiju koji gnjiju... Mučilo ju je da na njoj ništa, baš ništa, nije funkcioniralo samo od sebe. Čak joj ni zubi nisu bili zdravi. Ali loši su se zubi također mogli sakriti. Bolesnu nogu skrivala je dugačkim suknjama, korzet širokim košuljama, a pokvarene, nelijepe zube sakrivala je osmijehom i - zlatnim navlakama. U posebnim, svečanim, prilikama stavila bi zlatne navlake s ugrađenim ružičastim dragim kamenom i tada se smijala vedrim, širokim osmijehom. Lakše je bilo kamuflirati se, smješkati se tako da se zubi ne vide. Volja, kamuflaža, kontrola, to su ionako bili njeni principi pomoću kojih je preživljavala.
Baš zbog tog suzdržanog osmijeha na fotografijama je izgledala nježnije nego na autoportretima, iako se pred kamerom nikada nije mogla posve opustiti. Uvijek je pozirala. Bila je dobra glumica. Voljela je djelovati spontano, iako je zapravo vjerovala u čvrstu volju. Njena volja bila je poput čeličnog oklopa koji joj je stezao tijelo bolje od omrznutih korzeta. Volja joj je omogućavala da preživi.
A Kity je svoj život živjela bez te posebne volje i takvog napora oko svojih tjelesnih funkcija. Na tome joj je cijelog života zavidjela, još od vremena kad je kao dijete mjesecima ležala u krevetu, dok je Kity trčala od njene sobe do kuhinje, donosila joj hranu, dodavala igračke, zabavljala je plešući... I tako je, na račun bolesti, svoju sestru, kao i sve druge u svojoj blizini, pretvorila u svoje sluge. Kity je imala slobodu kretanja koju Frida nikada nije imala. Imala je tijelo koje nije nagrdila nikakva bolest niti nesreća, čak niti dva poroda. Imala je dvoje djece, dok je Frida imala samo pobačaje, zbog kojih je svaki put bila na rubu smrti. Već joj je zbog tih činjenica bilo teško preživjeti sestrin udarac.
Imala je zdrave noge, zdrave zube, osmijeh - sve što Frida nije imala. Ona je sve to morala nadoknaditi, stvoriti novu sebe uz pomoć egzotične odjeće i čudnih frizura, šminke, nakita. Morala se naprezati, iz dana u dan. A Kity nije trebala ništa od toga, baš ništa. Osim toga, ona je jedina točno znala koliko joj je potrebno snage da se svako jutro ustane iz postelje, opere, obuče, prohoda. Ali ipak nije imala sažaljenja. Izdala ju je bez razmišljanja i bez milosti! Njena je izdaja bila drugačija od Maestrove, ali jednako intimna i zbog toga jednako bolna.
Ti me tretiraš kao glupaču, rekla joj je sestra jednom kasnije. On razgovara sa mnom, sluša me, razumiješ li? Za razliku od tebe, ponaša se prema meni kao prema ljudskom biću. Ali rekla je to u pogrešnom trenutku jer tada je Frida još bila uvjerena da je Kity ustvari počašćena što je Maestro konačno i na nju obratio pažnju. Bila je tamo, bila mu je model. Zašto bi se baš ona oduprla velikom Maestru kad tolike druge to nisu uspjele? Mogla je točno zamisliti tu scenu među njima, njegov izraz tužnog djeteta: Tako sam usamljen, Kity! I Kity ga je tješila. Uvijek su ga žene tješile. Izazivao je u njima divljenje i sažaljenje istodobno. Njemu je bilo svejedno na koji će ih način pridobiti. I zašto bi ta afera nju pogodila više nego druge veze, za koje je, naravno, znala? Zašto, zaboga, od svega radiš dramu? - rekao joj je Maestro.
Njih dvoje bili su joj najbliže osobe, toliko bliski da su znali za svaki njen ožiljak i ranu, sve ono što je tako pažljivo skrivala od drugih ljudi. Nikad više, obećala je sebi toga dana, nikad više nikome neću dopustiti da mi priđe toliko blizu. To je opasno po život.
Još se dobro sjeća tog obećanja koje je dala sama sebi, nemogućeg, naravno. Jer ni Kity ni Maestra nije mogla ukloniti iz svog života, jednako kao što nije mogla sama sebi odrezati trulu nogu.

Cristinina veza s Maestrom trajala je barem godinu dana. Kupio joj je stan u blizini roditeljske kuće, potom i auto. Vozila je njime oca i djecu i njega, sve osim sestre. Frida se pravila da Kity više ne postoji. Za to vrijeme, imala je abortus i operaciju u kojoj su joj amputirani prsti na nozi. Prazna maternica, rana, bolovi u leđima, osjećaj totalne napuštenosti.

Na slici je gola, izbodena žena, toliko je krvi oko nje da se prelijeva na okvir. Umočila je kist u crvenu boju, svjetliju i zagasitiju od krvi, i zatim je razmazala po podu, po košulji ubojice koji stoji pokraj mrtve žene dok mu se s noža još uvijek cijedi njena krv. Ubojica, grubi macho s ciničnim smiješkom na licu i jednom rukom u džepu govori: Pa što, samo nekoliko malih uboda. Ženina noga sa spuštenom čarapom i elegantnom crnom cipelom doima se grotesknom, kao i pretjerana količina krvi. Možda zbog toga cijeli prizor gledatelja naočekivano tjera na smijeh.

Njihove su svađe - a uvijek su to bile ljubavne svađe - proizlazile iz dvaju različitih pristupa ljubavi. Ta razlika joj je postala očita tek poslije, nakon njenih drugih veza, koje nisu nimalo umanjile njenu vezanost za Maestra niti su ublažile njenu patnju. Nije bila sigurna ima li to veze s tim što je on muškarac. Ali njemu je njegova umjetnost bila važnija od ljubavi. Njoj je bio najvažniji Maestro. U takvoj hijerarhiji ona je bila predodređena za patnju.
Kad ju je prevario sa sestrom, Fridi je bilo dvadeset i sedam godina. Dogodilo se, mislila je, ono zbog čega je strepila (i o čemu je šutjela) njena majka Dona Matilde. Sve su Maestrove ljubavnice imale nešto što ona nije imala - tijelo s kojim se nije mogla natjecati. Tada je vjerovala da je to razlog njegovih čestih prevara i zbog toga patila. Ali u jednom njena majka ipak nije bila u pravu. Koliko god je Maestro, kao umjetnik, čeznuo za posjedovanjem ljepote same, one harmoničnosti koju njeno tijelo nije imalo, jednako je tako, ako ne i više, čeznuo za slobodom da posjeduje bilo koju ženu, bez obzira na njen izgled. Da je njeno tijelo bilo savršeno zdravo, da je bila lijepa poput najljepše glumice toga vremena, Dolores del Rio, koja mu je (ona je to znala) također bila ljubavnica, ni to ga ne bi zaustavilo. To joj je postalo jasno tek kada je već bilo prekasno za nju, kad u svome životu više ništa nije mogla promijeniti.

Godinama sam tolerirala njegove veze jer, mislila sam, ljubavnice mu pružaju nešto što mu ja ne mogu pružiti - nešto tjelesno, naravno. I godinama su to bile poznate ljepotice, a ja sam davno odustala od pokušaja da se s njima natječem. Napokon se zaustavio na Emi. Ema je bila sve samo ne ljepotica, ali je imala strpljenja i razumijevanja koje je Maestru trebalo. Možda sam i prije bila u krivu, možda ni prije nije čeznuo za harmonijom, za savršenstvom. Maestru je jednostavno trebalo rame za plakanje. Spao si na Emu, rekla sam mu zlobno. Bila sam odvratna prema njemu, a još više prema njoj. I to ne zato što sam imala nešto protiv jadne Eme, koja ga je godinama izdaleka obožavala, prodavala njegove slike u svojoj galeriji, pomagala mu i vjerojatno patila jer na nju nije obraćao pažnju. Ne, bila sam odvratna jer sam bila ogorčena. Osjećala sam se bijedno jer me je, svjesno ili ne, očito smatrao posljednjom glupačom. Gotovo sve vrijeme, svih tih dvadest i pet godina braka s Maestrom, živjela sam u uvjerenju da u njegovom izboru žena ima nečeg od uzvišene čežnje umjetnika za savršenstvom. Nečeg u čemu ja, takva kakva jesam, nisam mogla sudjelovati. I trudila sam se to nadoknaditi upotrebom najrazličitijih ženskih trikova. Kakav gubitak vremena... Oduzimala sam vrijeme od slikanja, do kojeg mi je jedino bilo stalo, da bih se njemu umilila, da bih ga zavela, da bih bila u njegovoj blizini.
Mislila sam, to je ona vrsta natjecanja u kojem ja - možda briljantna, ali svakako bolesna - nikako ne mogu pobijediti. Tješila sam se, međutim - a što mi je drugo preostalo? - da smo ja i Maestro povezani na poseban način i da je naša duhovna povezanost toliko čvrsta da je druge veze samo privremeno mogu ugroziti. Činjenica je, drugi ljudi u našim životima nisu imali značenje koje smo nas dvoje imali jedno za drugo. Naša je ljubav, bila sam uvjerena, tako posebna vrsta ljubavi u kojoj ti drugo biće predstavlja cijeli univerzum koji te ispunjava, u kojem postojiš, u kojem ne postoji više ni muško ni žensko, već samo bića.
Neko sam vrijeme u očajanju slikala samo slike s Maestrom. Kao da ću ga tako, poput neke čarobnice, začarati i zadržati samo za sebe.
U našem odnosu nije bilo ravnoteže. Ja sam bila ta koja je osjećala neizmjernu potrebu za njim, uvijek gladna ljubavi, uvijek željna pažnje, željna potvrđivanja. U mojem su svijetu svjetlo i toplina dolazili od njega. Maestro je bio moja hrana, moja droga, moja opsesija. Zašto sam dopustila da mi se to dogodi i da postanem potpuno ovisna o njemu? Zato što sam bila bolesna i zbog toga ranjiva i slaba.

Jezikom je ponovno prešla preko preostalih zuba. U donjoj čeljusti nedostajala su joj tri, u gornjoj dva, ako nije računala one koje bi trebala izvaditi, mada joj se i sama pomisao na budućnost činila besmislenom. Imala je osjećaj da joj se svi klimaju i da bi ih mogla iščupati prstima. Ionako je već mjesecima poput djeteta jela samo kašice i juhe. Jadno je kako bolest odraslog čovjeka na kraju svede na dijete, mislila je. Njeni su zubi bili stariji od njenih četrdeset i sedam godina, kao što su to bile i njene kosti. Njena unutrašnja računica govorila joj je da ima dvostruko više godina jer joj je za preživljavanje trebalo ulagati dvostruko više napora nego zdravoj osobi. Dakle bilo joj je barem osamdeset, čak možda devedeset četiri godine. Ta joj je pomisao odjednom postala zabavna. Još nije izgubila smisao za humor.

Napustila je Maestra. Nakon događaja s Cristinom odselila se iz kuće koju je za nju sagradio. Kuća je imala atelje i bilo joj ga je žao napustiti. Svakako, nije se mogla žaliti da on nema poštovanja za nju kao umjetnicu. Nakon što je odbolovala treći pobačaj i operaciju noge, našla je jednog ljubavnika, pa drugog; zatim ih nije više brojala, niti joj je bilo važno jesu li bili muškarci ili žene. Koža, dodir, strast, to joj je bilo važno. Uz njih je naučila odijeliti ljubav (ono što je zvala ljubavlju, a sve je više sličilo na ovisnost) od strasti, što joj nikako nije uspijevalo s Maestrom. Od njega je željela oboje, ali u njihovom zajedničkom univerzumu neutaživa strast je bila jednostrana, samo njena. Za nju je strast značila potvrdu njegove ljubavi, i trebala se dogoditi Cristina kako bi shvatila da to dvoje nije nužno povezano. Ali ona je i dalje za njega tražila opravdanje. Možda ljudima koji osjećaju neizmjernu strast prema svojoj umjetnosti ne preostaje više strasti za ljude? - pitala se ponekad u svojoj tuzi. Ili je strast jednostavno neka posebna vrsta energije koja nije neiscrpna? Ili je problem upravo u njihovoj bliskosti? Mogu li dva toliko bliska bića osjećati strastvenu požudu? Napokon, možda je njena (da li pretjerana?) seksualna požuda bila izraz strasti prema samom životu? Ali sve su to bila pitanja koja su je mučila još i prije događaja s Cristinom.

Počela je ozbiljno piti i ozbiljno slikati. Morala je slikati jer je bol koju je osjećala zbog raskida - i koja kao da se nataložila poput sedimenta na njenu fizičku bol - bila prevelika da bi ostala zatvorena samo u njenoj nutrini.
Osjećala se bolje kad je bila s nekim muškarcem, tako je liječila ranu koju joj je nanio Maestro. Njen mladi ljubavnik, kipar, koji je dobro poznavao obje sestre, opisao joj je razliku među njima: Ti u sebi imaš vatru, Cristina nema. I još joj je rekao: Takvu vatru imaju u sebi samo oni koji poznaju smrt.
Danju je slikala, a navečer su odlazili na ples. Imala je potrebu raditi sve ono što ne može. Zato je plesala, promatrala ga. Sviđao joj se taj mladić preplanulog tena i fino oblikovanog lica, odjeven u bijelu košulju, njegovi glatki mišići i čvrst trbuh. Dok je u polumraku zadimljene prostorije njeno tijelo pratilo njegove pokrete, osjećala je kako čezne za njim. Naslonila bi mu glavu na rame i udisala njegov miris dok se privijala uz njega. Utapala se u njegovoj blizini. Zatim bi joj iskliznuo iz ruku, izmaknuo iz zagrljaja. Brz i okretan, izgubio bi se u gomili plesača da bi joj se opet vratio. Primila bi ga čvršće, sve dok ne bi osjetila toplinu njegovog tijela. Uskladili bi svoje pokrete. U tom trenutku ništa joj ne bi bilo važno osim njegovog dodira i žudnje za njim. Želim te, šapnula bi mu u uho. Zahvaljujući tom muškarcu osjećala se živom, snažnom, poželjnom.
A poslije, dok su razgovarali o ljubavi, rekla mu je: Ti si moj ljubavnik, ali ne i moja ljubav. Mladić je gledao i nasmiješio se. Nije ga bilo briga za njene riječi. Te noći u sobi dodirivala je njegovo usnulo tijelo vrhovima prstiju, nježno, da ga ne probudi. Mlado muško meso. Pohlepna sam, mislila je. Želim užitak, želim da moje tijelo iskusi nešto drugo osim boli...
Je li joj se to samo činilo ili je ona oštra zraka svjetlosti sada pala na pod i puzala poražena dok je tama ponovno osvajala sobu? Ili ju je groznica toliko savladala da više nije mogla razlikovati nijanse svjetla i tame oko sebe, pitala se, sve umornija.
Dok je ležala u svome krevetu u praskozorje, osjećala je još samo pojedine dijelove svoga tijela: nogu koje nema, zube, lice, ruke, kosu, srce. Srce? Njeno je srce još kucalo i tjeralo joj krv kroz žile, ali već s naporom. Bilo je izmučeno to njeno srce koje je toliko puta naslikala ranjeno, na zemlji, u svom krilu... lijeva klijetka, desna klijetka, lijeva pretklijetka, desna pretklijetka... zalisci, vene, arterije. U anatomskom atlasu to je jednostavna pumpa. A u stvarnosti, njenoj stvarnosti, srce je zgnječena, krvava, bolna gruda koja podrhtava od zvuka njegovog glasa, od izostanka njegovog glasa.
Mislila je na Maestra i njegove ruke u kojima je dugo, sve ove godine, podrhtavalo njeno živo srce, njen život.

Nakon svega, trebalo je vremena da se iz njenog tijela iskristalizira slika. Boje su sićušni kristali boli koji se dugo talože u organizmu. Zatim putuju krvotokom do vrhova prstiju. Ruka uzima kist i dodiruje boju. Kist dodiruje platno. Započinje proces u kojem se kristali sele na platno i tada se dogodi slika. Poslije toga, neko joj je vrijeme lakše, baš kao da je njeno slikanje primitivni obred istjerivanja zlih duhova. Obredi, misli dok slika, ne mogu bez njih. Previše se crnog nakupilo u meni, hoću li izdržati?
Na slici Autoportret s odrezanom kosom Frida sjedi na stolici i u ruci drži škare. Već je odrezala dugu svilenkastu kosu koju Maestro toliko voli i crni dugački pramenovi razbacani su svuda po podu. Oko nje vlada nered, nered i pustoš. Boje su tamne, atmosfera teška i sumorna. Frida je skinula dugačke suknje i šalove, seljačku odjeću koju je nosila zbog Maestra. I kao nekada, ponovno je u muškom odijelu. Maestro je sada kažnjen. Nema više tvoje Fride, poručuje mu Frida sa slike.

Boli me ovdje, unutra me boli, govorila je pritiskajući grudi rukom. Pila je litru konjaka dnevno. Nakon Cristine sve je postalo komplicirano. Ona i Maestro živjeli su odvojeno, ali nisu mogli jedno bez drugoga. Nastavili su se viđati svakodnevno.
„Živimo lažne živote prepune gluposti, ne mogu to više podnijeti. Njemu je na prvom mjestu posao, koji ga štiti od mnogo čega, a zatim slijede avanture koje ga zabavljaju. Ljudi traže njega, a ne mene. Znam, on, kao uvijek, ima puno briga u vezi s poslom, pa ipak, živi punim životom, bez moje praznine. Ja nemam ništa, jer nemam njega... Vjerovala sam da mu pomažem da živi koliko god sam mogla i da sama mogu riješiti svaku situaciju u svome životu bez poteškoća. Ali sada shvaćam, nisam drugačija od bilo koje druge žene koja je razočarana jer ju je ostavio muškarac. Potpuno sam bezvrijedna, ne znam ništa raditi, ne mogu živjeti sama.
Moja mi se situacija čini toliko glupom i besmislenom, i drugima je teško zamisliti koliko sam sama sebi nepodnošljiva i koliko sebe mrzim. Potrošila sam svoje najbolje godine kao izdržavana žena, radeći ono za što sam mislila da je dobro za njega i da će mu pomoći. Nisam uopće mislila na sebe, a nakon šest godina njegov je odgovor bio da je vjernost malograđanska vrijednost, da ona postoji samo radi eksploatacije i u svrhu ekonomskog dobitka”, pisala je prijateljici.
Nije željela da je Maestro i dalje uzdržava. Htjela je napokon zarađivati svoj novac. Počela se pitati je li novac bio razlog zbog kojeg je, sve do veze s Kity, tolerirala Maestrove seksualne eskapade. Novca nikada nije bilo dovoljno u roditeljskoj kući. Gutali su ga lijekovi, doktori, korzeti, injekcije, bolničarke. Nakon nesreće nije mogla biti sigurna da će ga otac imati dovoljno i da se zbog toga njeno stanje neće pogoršati. Nedugo nakon vjenčanja, još dok su boravili u Detroitu, liječnici su Fridi rekli da se stanje njene kičme pogoršalo zato što nije bila operirana na vrijeme, odmah nakon nesreće. Vjerojatno zbog toga jer roditelji nisu mogli platiti još i tu operaciju. Potrošili su na nju svu ušteđevinu. Zato je i htjela raditi, slikati, prodavati slike. Onda joj se dogodio Maestro. On je preuzeo na sebe financijski teret njezine bolesti. Njoj nije bilo stalo do novca, ali je bila svjesna da ga treba. Htjela ga je imati dovoljno kako bi se osjećala sigurnom. A nije ga mogla sama zaraditi. U potpunosti je ovisila o Maestru, uvjerila se u to čim je počela živjeti odvojeno od njega.

Ujesen 1938. našla se prvi put sama u New Yorku. Za prijašnjih posjeta bila je samo gospođa Rivera, suprugova pratilja. Mlada. Sramežljiva. Nije još odavala ništa od buduće fascinantne egzotične ličnosti. Ali na otvorenju svoje izložbe bila je posve druga žena, žena koja je okupila ljubitelje avangardne umjetnosti i njujoršku elitu. Iako su neki od pozvanih došli samo zbog Maestra, nakon izložbe promijenili su mišljenje. Njene slike, njih dvadeset i pet, bile su drugačije od svega do tada viđenog. Polovicu je odmah prodala i zbog toga je osjećala više samopouzdanja nego ikada prije. Upoznala je nove ljude koji su joj se divili i koje je šarmirala svojim izgledom i smislom za humor. Napokon je bila sama, uspješna i - činilo joj se - oslobođena Maestra. „Mala Frida”, tepali su joj kritičari koji su pisali o njoj nakon izložbe. Kao da je dijete, a bila joj je trideset i jedna godina. Ali pisali su o njenim slikama, i to joj je davalo nade da će napokon postati neovisna. Bila je neobično ravnodušna za slikaricu koja je prvi put izložila svoje slike američkoj javnosti, zabilježili su kritičari.
Dobro se sjeća kako je te večeri samo u jednom trenutku osjetila istinsko uzbuđenje. Na otvorenju se pojavila i Georgia O’Keeffe. Poznavala je slike te američke slikarice i njene stilizirane, seksualizirane cvjetove. Julien, vlasnik galerije, upoznao ju je sa ženom u dugoj svijetloj tunici i s turbanom na glavi. Primila je Fridu za ruku - ruka joj je bila topla - i odvela pred njenu sliku „Rađanje”. Stala je i pažljivo gledala. Nitko prije vas nije se to usudio naslikati. Naslikali ste ono što se ne gleda, u što se ljudi ne usuđuju gledati, jer ih šokira moć žene koja daje život, rekla joj je. Osjetila je kako se naježila. Ta žena nije mogla znati da joj te riječi znače više nego riječi ijednog kritičara, čak više nego riječi samog Maestra. Njene su je baršunaste oči gledale prodorno, ozbiljno, kao da vide kroz njenu pažljivo namještenu masku, ispod slojeva šarene odjeće, ispod korzeta, ispod njene kože. Kad joj je Georgia, nimalo slučajno, lagano dotaknula usne svojima, uzdrhtala je. Ne od želje, nego zbog njenog ispunjenja, trenutačnog prepoznavanja. Osjetila je da je s tom, potpuno nepoznatom ženom, kojoj je bio dovoljan jedan jedini pogled na njenu sliku, dosegla razumijevanje za kakvim je oduvijek žudjela.
Ošamućena i kao zabljesnuta spoznajom da je takvo što doista moguće, makar na kratko, gledala je svoju vlastitu sliku kao da je prvi put vidi. Ali približavao joj se vlasnik galerije, i sam potpuno očaran i njom i njenim slikama. I već je bila s nekim drugim, i već joj je taj drugi govorio nešto o njenim slikama, samo joj to više nije bilo važno. Bio joj je važan jedino onaj djelić sekunde u kojem je drugo biće pokazalo potpuno razumijevanje.
Te se večeri kretala među ljudima kao Frida Khalo, slikarica. Zavodljiva i zanimljiva. A bol je toga časa šutjela, milostivo, mislila je. Njen demon je spavao, umiren, zavaran.
Već sutradan nije mogla hodati. Na stopalu joj se otvorila rana. Tek toliko da je podsjeti kako nije sama, da postoje dvije Fride - ona vidljiva i ona druga skrivena, izložena na njenim slikama. Zato je najradije sjedila u kavani i promatrala ljude. Nije mogla pobjeći od sebe, od bolesti.

Dane je provodila s Nickom, u njegovoj blizini. Otkad ga je upoznala u Meksiku, nedostajali su joj njegov glas, ruke, smijeh. Pisala mu je kako je njihova Ijubav tako stvarna i prekrasna, da zbog nje zaboravlja svu bol i probleme, čak i kad je daleko od nje. Tako sam ti blizu da čujem tvoj smijeh, napisala mu je.
U svom ateljeu Nick je razvijao fotografije dok bi ona slušala muziku. Ili ju je fotografirao. Dok je fotografirao, podsjećao ju je na oca. Stajao je nagnut, glave pokrivene crnim platnom. Vidjela je samo njegove noge i ruke. Kao da je čudovište, napola čovjek, napola mašina. I Don Guillermo je, kad je fotografirao, zahtijevao mir i pažnju, dok bi se sestre namještale i kikotale pripremajući se da ih fotografira „za vječnost”, kako je govorio. Uozbiljite se, ovo je fotografiranje za vječnost. Ta riječ, vječnost, Fridi se nije sviđala i na tren je pomislila da će to reći ocu, ali se predomislila. Što bi mu, ustvari, mogla reći? Da vječnost ne postoji. Postoji samo ovaj trenutak, komešanje njihovih tijela, njegove riječi, miris naftalina zaostao u posuđenom svijetlom muškom odijelu koje je imala na sebi, dodir sestrine haljine, iščekivanje. Bila sam tamo. Vjeruj mi, tamo nema ničega, mislila je dok je netremice gledala u oko očeve kamere. Ali ništa od toga nije izgovorila. Već je tada dobro poznavala nemoć riječi.

Dok ju je Nick fotografirao, smiješila se pred njegovim kiklopskim okom. Bila je umotana u šal boje ciklame. Ti njegovi lijepi dugački prsti, volim njihov nježni dodir, mislila je napola zatvorenih očiju, kao da upravo tone u njegov zagrljaj. To njegovo mršavo i vretenasto tijelo ispruženo uz moje... Nick ju je promatrao kroz oko kamere. Ostani tako, rekao je. I ona je stajala nepomična sanjajući još trenutak. Kamera je uhvatila trag tog snenog, sretnog osmijeha na njenim usnama, osmijeha koji se nikada nije pojavio na njenim slikama.
Svjetlost koja je obasjala njeno lice toga dana bila je rasplinuta i meka. Nick je bio majstor svjetlosti. Princ svjetlosti, tako ga je zvala još otkada je prvi put vidjela njegove fotografije, tamo u Meksiku. Nick je bio lijep muškarac, uskog, pravilnog lica. Najviše je voljela blagost u njegovom glasu i pokretima. Nije joj bilo teško pozirati za njegovu kameru. Gledala ga je sa čežnjom. Razgrnula je šal, kao da će mu se predati. Šal je skliznuo niz njenu glatku kožu otkrivajući vrat i ramena. Boja ciklame njenom je licu dala vedrinu, kao da se otopilo ono nešto mračno i tvrdo u njenim očima. U jednom trenu Nick je ostavio kameru i zagrlio je. Iz ateljea je na terasu dopirala muzika i tužan glas neke pjevačice. Nježno ju je poljubio. Prenježno, pomislila je i nije joj bilo dosta. Zašto mi nikada nije dosta nježnosti i strasti, nikada? - pitala se, čak i u tom tako savršenom trenutku predanosti.
Ponovno je vidjela oca u njegovom ateljeu, prije toliko godina. Otac se nasmijao njenom muškom odijelu, njenoj pozi arogantnog mladića izazovnog pogleda. Kad je snimanje bilo završeno, Don Guillermo joj je prišao, potapšao je po ramenu odmahujući glavom. Kakva sjajna ideja, rekao joj je, slikati se kao muško! Oboje je zabavljala ta njena ideja i otac je na čas zaboravio koliko je njegova kći bolesna. Čovjek s njom lako zaboravi koliko je bolesna, pomislio je. Krajičkom oka primijetila je da Dona Matilde ne odobrava njenu šalu i to ju je rastužilo.
Uznemirena zbog tog sjećanja na majku, ponovno je skupila šal i pokrila ramena. Ne moraš ništa skrivati, doviknuo joj je Nick, još uvijek s glavom ispod crne krpe. Opusti se! Istoga je časa Frida još čvršće omotala šal oko sebe. Začas se skupila u loptu, poput ježa, kao da se priprema za slučaj da je Nick povrijedi. Neke riječi bi u njoj izazvale takvu reakciju. Zašto joj je govorio riječi koje mrzi, koje u njoj bude sumnju? Ne, nije mogla biti sigurna ni u Nicka. Nije se mogla sasvim opustiti i predati mu se jer je znala, njegove bi je povrede previše zaboljele. Odjednom joj je bilo žao što se ponadala, još jednom. Dopustila mu je da priđe preblizu, bila je svjesna da ponavlja pogrešku. Ostavit će me, pomislila je s tugom, kao da je u njegovom prenježnom poljupcu već osjetila gorak okus udaljavanja i naslutila svoj budući poraz.
Ubrzo po njenom povratku kući Nick joj je poslao pismo u kojem je potvrdio njen strah. Dok ga je čitala, ruke su joj drhtale od bijesa. Bila je bijesna na sebe. Trebala sam to znati, mislila je. Žena u njoj bila je poražena, ponovno je bila odbačena od muškarca do kojeg joj je bilo stalo. Nešto kasnije, kao odgovor, napisala mu je posljednje, sasvim smireno i prijateljsko pismo, kao da se među njima nikada ništa nije dogodilo. Ili kao da je ono što se dogodilo bilo ništa, tek mala, zanemariva avantura. Bio je to njen način osvete.
Njena odluka da živi sama i bude nezavisna bila je kratkog vijeka. Slike se nisu prodavale, a njena je bolest zahtijevala novac koji nije imala. Osiromašeni roditelji nisu joj mogli pomoći. Nije pomoglo ni to što je prodala slike s izložbe u New Yorku, niti sve veća javna priznanja. Morala je promijeniti odluku, nije imala drugog izlaza. Kao i toliko puta do tada, morala se prilagoditi situaciji.
Izdržala je bez Maestra godinu dana. I onda mu se vratila. Rekla mu je kako mu je sve oprostila. Nikoga nikada nije volio kao nju, rekao je on. Nije mu vjerovala. Bili su ponovno zajedno, ali ništa više među njima nije bilo isto. Oprostila je i Kity jer ni bez nje nije mogla, iako nije bila sigurna da je oprost bila prava riječ za ono što je osjećala.
Počela je slikati autoportrete s dugom, raspuštenom kosom. Nakon Maestrove veze s Mariom Felix, duga je kosa postala još jedan znak tuge. Maestro je volio kada bi je podigla na vrh glave, poput krune. Ali kruna je pala, duga se kosa zaplela oko vrata kao da će je ugušiti. Mislila je kako bi, zapravo, umjesto sebe trebala naslikati vlakove, dva vlaka koji voze paralelnim tračnicama jedan uz drugi i nikada se ne sretnu. Pokušala se sjetiti trenutka u kojem je njihov zajednički život krenuo u dva pravca, kad jedna osoba više nije prepoznavala nijanse u ponašanju one druge jer na nju više nije obraćala dovoljno pažnje. Nije se mogla sjetiti.
Ali možda se taj trenutak i nije dogodio. Možda su tako živjeli od samog početka, a da ona toga nije bila svjesna.

Više se nije mogla boriti s drugim ženama za njegovu naklonost, a da bi joj situacija bila podnošljiva, primijenila je iskušanu taktiku. Sprijateljila se s Marijom Felix, kao što se bila sprijateljila s njegovom bivšom ženom Lupe, s Carmen, Lolom, Paulette, Dolores... Njegove ljubavnice postale su njene prijateljice, tako ih je neutralizirala. Dolazile su nove, ali nakon Kity Frida više nije imala snage za taktiziranje. Od bolova u kičmi nije mogla sjediti, ponekad nije mogla ni ležati. Koliko god korzeta je isprobala, svi su bili neudobni, smetali su, stezali, otežavali disanje i spavanje. Stanje noge se pogoršavalo i nakon amputacije prstiju. Ipak, tješila se, Maestro je i dalje bio tu negdje, u njenoj blizini.

Sanjala je, ne prvi put, kako se iščahurila iz tijela i poletjela. Kako se napokon riješila tijela, kao da je leptir a ne ljudsko biće. A zatim je shvatila da je moguće da se i ljudsko biće oslobodi vezanosti za tijelo. Iz kruga tijelo-prevara-ljubomora izaći će tako što će prestati dijeliti krevet s Maestrom. Rekla mu je da među njima seks više ne dolazi u obzir. Njihov je odnos prerastao tijelo, rekla mu je. Čemu mučiti i sebe i njega? Ta i sam Maestro joj je puno puta tumačio kako seks za njega nema neko posebno značenje. Ako doista nikada nije prestao voljeti onu njenu nevidljivu stranu, dodala je, bit će mu lako zanemariti njeno tijelo. Kad ju je ponovno zaprosio, rekla je: Dobro, samo zapamti da te ne želim u svome krevetu. Pristao je. Suviše lako, učinilo joj se poslije, kao da je to jedva dočekao. Ipak, bez obzira na tu sumnju, novi odnos snaga donio joj je olakšanje.

Kako su se sve više udaljavali jedno od drugoga, Maestro kao da je postajao sve manji i manji, sve dok se nije pretvorio u dijete koje bi mogla držati u naručju.
Tako se dogodilo da se njen muž, odrastao muškarac stariji od nje dvadeset godina, postupno pretvorio u sina kojeg nikad nije imala. Maestro je te promjene i sam bio svjestan, možda čak prije nego ona. Na muralu San ljetnog popodneva naslikao je sebe kao dječaka od dvanaest, trinaest godina kako drži za ruku Gospođu Smrt u elegantnoj haljini i šeširu ukrašenom perjem. Naslikao je i Fridu kako ga zaštitnički grli, poput majke. Na tome portretu, s njenom rukom na dječakovom ramenu, ništa nije bilo slučajno.
Ono što Maestro nije želio ili nije mogao artikulirati ni na koji drugi način izrazio je, poput nje, na svojim freskama. Iako nije slikao intimne scene, ona je znala odgonetati njegove znakove. Prema položaju žene na slici, kao i po drugim detaljima, primjerice po tome kako je naslikao oči, jednostavno je znala koji mu je od modela bila ljubavnica.
Nakon Cristine, njegove su je ljubavne avanture posve prestale zanimati. Nije mu više radila scene. U svojoj bolesti pronašla je tako uvjerljivo, tako očito, opravdanje za njegovu nevjeru. Ali ga je prezirala, jer nije mogao svladati svoju seksualnu pohlepu, i to je bio novi element u njihovom odnosu. Ako je išta mrzila, bio je to gubitak samokontrole. Iz njene perspektive to je bio jedan od smrtnih grijehova. Maestro je pak mrzio samokontrolu.
Ponekad, u trenucima sumnje, predbacivala si je sebičnost. U ljubavi je sreća drugoga važnija od vlastite sreće, mislila je. Maestro je - u to je bila sigurna - nije prestao voljeti, ako ljubav podrazumijeva brigu i životnu podršku. No, njegovo poimanje ljubavi nije isključivalo odnose s drugim ženama. Odnose, tako je on to nazivao. Jedno ne isključuje drugo, govorio je. Nije to bilo prvi put da čuje takve njegove izjave i prisiljavala se na njih naviknuti disciplinirano vježbajući nezamjeranje. Čak se, nakon što ga je zatekla s Cristinom, počela pitati zašto bi mu to uskraćivala, zar joj njegovo zadovoljstvo nije važnije od njezinoga? Štoviše, tek su sada, lišeni tjelesne veze, mogli postići onu razinu duhovne povezanosti o kojoj je nekoć maštala. U takvim trenucima postajala je svjesna paradoksalne situacije, da je upravo zahvaljujući sestrinoj izdaji, njen odnos s mužem ušao u novu, gotovo uzvišenu fazu.
Jer čežnja za apsolutnim jedinstvom i dalje je postojala. On je i dalje ispunjavao njezin svijet. Je li to bilo iz straha od napuštenosti i neimaštine ili zato što je težila nemogućoj ljubavi, bilo joj je svejedno. Nije željela analizirati svoje motive, bojeći se onoga što bi možda otkrila duboko u sebi. Istodobno, postala je svjesnija prepreke koju predstavlja tijelo - njeno vlastito kao i drugih žena - prepreke koja je oduvijek postojala, a sad se pretvorila u nepremostivi zid. Zid koji ona sama više nije mogla preskočiti.
Zbog toga je bila primorana pronaći drugu formu njihovog odnosa. I baš kao da je ljubav tekućina koju je lako pretočiti iz jedne u drugu posudu, našla je načina da svoju ljubav, ljubav žene pretoči u ljubav majke. Za nju je to bilo bolno, no vjerojatno jedino rješenje. I samo zahvaljujući samodisciplini, hrabro je prebrodila tu promjenu. Kad nije uspjela potisnuti svoje tijelo, ostala joj je ista ljubav, ista toplina, isti osjećaj bliskosti i ovisnosti.
I jednaka želja za posjedovanjem drugoga.