Aleksa Šantić

First topic message reminder :

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu "Emina" :


Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet' neće

VOLIM KNJIGU



Volim knjigu, u njojzi mi nacrtane stoje slike,
A u njima domovine vidiš borce, trudbenike.

Volim knjigu, knjiga uči da prihvata bratac brata.
Volim knjigu, jer proklinje izdajicu svoga jata.

Volim knjigu, ona vodi na izvore zlatne sreće,
Gdje sunašce ljepše blista, neuvelo miris cv'jeće.

Volim knjigu, ona priča pradjedova patnje klete,
Što se biše i boriše za opstanak vjere svete.

Volim knjigu, ona vodi kaq istini i vrlini,
Ojača mi duh i razum, u čelik me sama čini.

Volim knjigu, moć božanstva u njojzi mi krasno sije, -
Prema čemu srce moje s poštovanjem žarkim bije.

Volim knjigu, jer mi ona pokazuje svjetlost puta,
Po kome je u vijence sveta slava razasuta.

Volim knjigu, dobru knjigu, slogu ljubi ko je štuje,
A za slogom srpska majka cvili, tuži, jadikuje.

Volim knjigu, - okov teški sa robova patnih skida;
Slabe diže, svjetlošću im one gorke rane vida.


1888.

GORI



Oj ti goro, čarna goro,
Što te volim tako?
Iz tvoga se ne bih nikad
Zagrljaja mak'o.

Tu bi mojoj mladoj duši
Najmilije bilo,
Kao čedu kad ga majka
Postavi na krilo.

Tu bi gled'o surog orla
Sa sokolom sivim,
Kako klikću u slobodi,
Sa poletom živim.

Tu bi srce zaplamtilo
Sa tvojom milinom,
A pjesma bi horila se
Širom i daljinom.

Tu bi s' grudi osnažile,
Napile se raja, -
Nestalo bi njima bola,
Nestalo bi vaja...

Oj ti goro, čarna goro!
Ja te volim jako!
Iz tvoga se ne bih nikad
Zagrljaja mak'o.


1888.




U GAJU



Vjetrić piri
Ruža miri,
Po njoj trepti rose sjaj;
Slavuj poje
Pjesme svoje
Ljulja mili zel'ni gaj.

Ja na travu
Mirisavu,
Leg'o - slušam njegov poj,
Pa u grudi
Mojim s' budi,
Divnih želja čitav roj:

Srpče svako,
Čilo, lako,
Da imade srdašce,
Da je čisto,
Kao - isto
Slavujevo srdašce.

Da se glasi:
Da ga krasi
Bezazlenost, divni cv'jet!
I da ima
Pred očima,
Boga, što nam stvori sv'jet.

Da mu s' moli,
Da ga voli
Kao Srpstvo, jezik svoj,
Da ga slavi
Kao pravi,
Taj nevini slavlja poj!

Često tako -
Hitro, lako
U zeleni odem gaj,
Od miline,
Srce sine -
Pjeva, jer tu vidi raj!


3. maja 1888.

PRED IKONOM SVETOG SAVE



Na istoku zora plava
Prvim zrakom prosijava,
Iz ložnice ja ustadoh,
Pred ikonu divnu stadoh
Svetitelja Save,
Naše srpske slave.

Skrstih moje ruke dvije,
- Mlađano mi srce bije,
Pa iz čistog osjećaja,
S dušom mojom što se spaja,
Molitvu sam dao,
I nju otpjevao:

"Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Podaj Srbu snage, moći,
Izbavi ga crne noći,
Nek mu sunce sja,
Molim ti se ja!

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Daj slobodu Srbu tvome,
Ukloni mu s glave grome,
Silom tvojom daj
Robovanju kraj!...

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Bratstva mržnju, opačinu,
Sori, stvori u prašinu,
Nek ih ljubav vodi,
Nek se sloga rodi.

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Nek se bratske duše spletu
Pa nek dižu školu svetu
Rad poroda svog,
Što im dade Bog.

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Ubriši nam majci suze,
Daj joj spokoj, što joj uze,
Onaj tužni dan,
Tužni Vidov-dan!

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Ukr'jepi me silom mlada,
Daj mi volje, daj mi nada,
Srcu svježi žar,
Pregnuće i mar!"


1888.

BORBA



Gledajte ih, braćo mila,
Dva jelena, hrabra, čila
Kako s' bore
Usred gore.
Rod su jednog zavičaja.
Pa što čine okršaja?
E pa zašto? - ja ću reći:
S l'jeve strane jelen veći,
Primak'o se tome manjem,
Sa poskakom i igranjem;
[I poljubit' šćeo ga je;]
- Ali ovaj i ne haje,
Za to bratsko milovanje,
Nego zlobno rogovima
Igranje mu prima.
Tad i ovaj smjelo stade,
U borbu se s njime dade.
Al' gle tamo zv'jeri -
Što se vide s desne strane,
Kako svojim okom mjeri:
Al' će biti za nju hrane,
Ako oni ne slože se,
U ljubavi ne smire se!
Jer kad bratstvo, ljubav spoji
Dušmana se tad ne boji.


1888.




ĐAČKA PJESMA



Evo zore! Evo dana!
Hajd' na noge ko je zdrav,
Koji dugo leži, spava,
život mu je težak sav.

Eno škole, svetog zdanja!
Zvonom eno, zove nas,
Da nam dade sv'jesti, znanja,
- Znanje nam je slabim spas! -

Pa hajdemo, krećimo se,
Složno, druzi, svi na rad!
Knjizi svetoj učimo se,
Dok je razum i duh mlad.

Razumu nam mlađanome,
Daje krila, svježu moć;
Ljubimo je, pa sa njome
Razgnaćemo srpsku noć.

Sreća će nam sa svih strana
Kao bujna r'jeka teći;
Bud'mo braćo sad valjana:
Sa učenjem snagu steći!

Na nas će se osmjehivat'
Anđ'o božji milostiv,
I krilima gonit', skrivat'
Teški sa nas oblak siv.

Sunašce će zasijati,
Da razvedri srpski kraj: -
Prestati će naša mati
Da u grudi nosi vaj.

Eno škole! Krećimo se
Složno, druzi, svi na rad!
Knjizi svetoj učimo se -
Ona goni tamu, jad.


U Dubrovniku 16. avgusta 1888.

SLAVUJU



Oj ti tiče milopojče,
Laganoga leta,
Druže gore, druže luga
I mirisnog cv'jeta!

Što umuknu s pjesmom slatkom,
Što se snuždi, tiče?
Zar iz duše radost bježi,
A tuga ti niče?...

Zar ti nemaš nade vrele
Što ti srce zgr'jeva?
Zar ti nemaš nade vrele
Što o dobru pjeva?

Gledajuć' te, čini mi se,
Da je tvoja tuga:
Što bez cv'jeća vidiš goru,
Vidiš pusta luga;

Što se vihor oko tebe
Širi lomeć' grane,
I što tama gusta, crna
Prati naše dane...

Al' ne tuži, milopojče,
Nek' te grije nada!
Vihor, jesen, zima, hala
Vječno nam ne vlada.

Sa proljećem vratiće se
Bujan život, snaga!
Tad će s' opet da zahori
Tvoja pjesma draga.


U Mostaru 5. oktobra 1888.

NA DUNAVU



Lako se lađa kreće. Pramene gustog dima
Hlađani tihi vjetrić na krilu nebu diže,
Eno, i ševa laka na pozdrav leti njima,
S ljupkom ih pjesmom stiže.

Kako je svuda bajno! Hučni se Dunav plavi,
Na cvijetnim obalama bijelo pase stado,
Pod sjenkom gustog drvlja, kraj stada svog na travi,
Čobanče svira mlado.

Po dugoj bajnoj ravni gle klasje plodnog žita
Pod krilom lahorovim povija smjerno glavu;
A tamo opet kosac sa pjesmom poslu hita
I gustu kosi travu.

Al' što je tebi, srce, te tako biješ sada?
Oh, eto Fruške Gore, Srijemu dična kruna! -
O kojoj mnogo, mnogo snivaše duša mlada.
Slatkog čeznuća puna...

Oj, divna srpska goro, kapicu skidam s glave,
Sin kršnih surih st'jena žarki ti pozdrav šalje!
Klanjam se, klanjam tebi, prepuna vječne slave
Oj, goro Svetog Save!

U RAVNOM SRIJEMU



Oh, kako duša moja u slatkom milju plovi,
Kako li srce moje uživa rajski sklad!
Ljepote, što ih samo pružaju zlatni snovi,
Na javi gledam sad.

Preda mnom raj se pruža, ravnice nepregledne,
Po širokome polju do cv'jeta pao cv'jet!
Po njivam', što ih ruke ratara kopaju vr'jedne,
Počiva plodan svet.

Pokraj Dunava plavog, na obalama bajnim,
U stadu bogatome pastirev hori se glas;
Laka se ševa digla u zrakam' sunašca sjajnim,
Proljetni slavi kras.

Seoske kuće male, sa trskom pokrivene
Kako vas željno gleda presrećan pogled moj!
Doline, polja, njive, oh, kako divi mene
Milina vaših roj!...

Zaludu diram žice na mladoj mojoj liri,
Tananih žica ovih slabačak još je glas -
Da ovog milja, što se preda mnom sada širi,
Opjevam sveti kras!

Pa šta će sinak st'jena, nego da klikne jasno:
Kitnjasti srpski Sreme, pozdravljam tebe mlad!
Vječno mi divan bio! Krunilo cv'jeće krasno
Ratara tvoga rad!

NAŠOJ GORI



Al' divna bješe, goro, oj naša goro mila!
Divno je svuda majsko kitilo tebe cv'jeće,
Viš' tebe suri or'o širio moćna krila
Kličuć' ti pjesme sreće...

Al' mjesto njega sada viš' tebe s' tama vije...
I mile grane tvoje, k'o pakla demon klet,
Pomaman vihor lomi, mraznim te krilom bije,
Čupa ti svaki cv'jet...

Ne čuješ više pjesme, vesele pjesme tvoje,
Nad tobom vila plače, a krešti sovin glas...
Milosti za te nema, - sve strane n'jemo stoje -
I nebo ne čuje nas...

LJUBIMO SE



Ljubimo se! U ljubavi
Proniče nam sreće cv'jet,
Ljepše nam se nebo plavi -
S njega bježi oblak klet.

Ljubimo se! Već odavna
Prezreli smo ljubav mi...
Pa s toga nam zora slavna
Pritisnuta tamom spi...

Ljubimo se! Jednoj cjel;ji
Upravljamo misli smjer,
Nek nam svane danak želji -
Nek nesloga pane - zv'jer.

Ljubimo se! Pa će opet
Izgubljeno naše biti,
Slava nam se u vis popet',
Anđ'o prestat' suze liti.

Ljubimo se! Iz grobova
Djedova nam zbori glas. -
Čujmo! Eno, i s Kosova
Vila za te moli nas...

NA RAD



Na rad, nek' nas sloga vodi!
Koga srpska majka rodi,
Nek' ne žali truda svog!
Ta zdrave su naše grudi,
U njima se plamen budi
Čelikom nas stvori Bog!

Prezirimo l'jenost, pak'o,
Poskočimo hitro, lako,
Složno, braćo, svi na rad!
Sa radom se meti stiže
I novoj se slavi diže
Čvrst i stalan jaki grad!

Sjetimo se prošlog doba.
Sjetimo se da u groba
Mnoga stara sreća spi!...
Sa odvažnim voljnim radom,
S pouzdanjem, vjerom, nadom
Možemo je dići mi!

Na rad, nek' nas sloga vodi!
Koga srpska majka rodi,
Nek' ne žali truda svog!
Ta zdrave su naše grudi,
U njima se plamen budi
Čelikom nas stvori Bog!

MOME BRATU U DALJINI
Jeftanu, koji je otišao u
Novi Sad, u gimnaziju



Iz kršnijeh ovih st'jena,
Gdje 'no krvca premilena
Srpskog roda vri; -
Gdje 'no srpska vila živi,
Gdje se leže soko sivi, -
Kojemu se svijet divi
Kad poklikne, poleti;

Otiš'o si, brate mili,
Sa drugovi tvoji čili
Na daleki kraj; -
Otiš'o si Fruškoj Gori
- Al' je divno, Bože, stvori! -
Tu se srpska pjesma hori,
Tu je zemni raj!

Otiš'o si brate mio,
Tu si knjigu prigrlio
Da iskustva stečeš zrak,
Da t' nauka snage dade,
Jer ona je sve nam sade,
Bez nje moći ne imade,
Ona goni mrak.

Pa de uči, brate mili,
Sa drugovi tvoji čili -
Trud polaži knjizi toj!
Kad "naučiš", tvoji dani
Biće srećom obasjani;
Kad naučiš, onda počni
Radit', živit' za rod svoj!

***



Ja na brdu - zora sviće,
Vas miriše kraj,
A rosica na cvjetiće
Prosula je sjaj.

U rumenu mile zore
Jedna zvjezda sja,
Mrakovi se s njome bore -
Danica je ta.

Podig'o se oro suri -
Krilim' goni mrak,
I soko se s njime žuri,
Polet mu je jak.

U tišini, u milini,
Slušam tičiji hor;
Pogled bacih: - u daljini
Jedan srušen dvor...

Vas u gustoj crnoj tami
Krije mu se lik,
(Iz daljine izgleda mi
Kao mučenik.)

Sve mu mrtvo, mukom muči,
Iščezn'o mu glas,
Katkad samo sova buči -
Noći na užas.

Kam po kamen sve se ruši,
Hladan kao led,
A u zimskoj crnoj duši,
Otrova je jed.

Prema njemu ona stala -
Ta on joj je rob...
Sa radošću zaciktala,
Njegov vidi grob...

Po njemu se bršljan vije.
S kraja do na kraj, -
K'o da tužne suze lije
Za minuli sjaj...

Oh, i jeste slavan bio
Obasjav'o nas,
Ali ga je porušio
Jedan tužni čas...

Na njemu je sunce sjalo
Rasipalo moć,
Al' se sunce stropoštalo
Prikrila ga noć...

Na njemu je odsjajiv'o
Zlatni sreće cv'jet -
Više njega soko živo
Razavio let.

Pa se pitam ovdje sada,
Pijuć' cvjetni mir.
I gledajuć' kako pada
Iz kamena vir:

Kada će se porušeni
Obnoviti dvor?
Kad će s njega crna sjeni
Poći na umor?

Kad će sunce, što još spava,
Rasvijetlit' noć?
Kada će mu prošla slava
Ra෫iriti moć?

K'o da čujem odgovora.
K'o da šapće cv'jet:
Kada svane sloge zora,
Srca bratski splet.

ĐURI JAKŠIĆU



Sa obale sinjeg mora
Gledam jednu st'jenu golu,
Šibaju je b'jesni vali,
Predavaju ljutom bolu.

Ona trpi sve udare,
Trpi muke, jade same.
Ta stijena usred mora,
Na tvoj život potsjeća me.

I tebe su boli trli,
Lomila te crna tuga,
- Al' ti nisi, Đuro, vrli,
Nikom htio biti sluga. -

Trpio si... Nemilosno,
Sudbina ti jade slala,
Al' za milost nije s' nikom
Tvoja glava preklanjala.

Imao si divnu vilu,
Mehlem tvojih ljutih rana,
Njoj si pjev'o pjesmu milu,
Lučom svetom obasjana.

Pa i Srpstvu pjevao si,
Moć mu pjesmom srcu liv'o; -
Tvoju pjesmu slava nosi,
Vječnost joj je Bog dariv'o.

Oni mnogi, što su bili
Za vremena tužna tvoga
U kadifi i u svili,
Sred groba su ledenoga.

Za ime im ne zna niko
- K'o da nisu nigda bili -
A tebi se, naša diko,
Lovorovi v'jenci svili.

Tvoje ime svijet znade,
Tebe Srbin obožava,
Jer ga tvoja pjesma kr'jepi
I duši mu snage dava.

Pa dok srpsko sunce blista, -
Kog, v'jekovi kivni, gase -
Dopiraće tebi gori,
Ti ćeš čuti roda glase;

"Neka mu je vječna slava!
Za Srpstvo je rad polag'o,
Pjevao mu noću, danju -
Ostavio njemu blago!"

MITI POPOVIĆU
srpskom pjesniku



Nadasmo se, da će skoro,
Kroz mrakove, što te kruže,
Zasijati sunce sv'jetlo -
I procvjetat' tvoje ruže...

Nadasmo se, da ćeš naše
Suze gorke ublažiti,
I sa pjesmom srca tvoga
Našu dušu osnažiti.

Nadasmo se, da će opet
Oživiti tvoja vila,
I nad Srpstvom tvojim milim
Raširiti draga krila.

Nadasmo se, da će opet
Pjevat' srpske slave zori; -
Od pjesama v'jence viti
Srb-junaku što se bori.

Al' nam nada evo pada -
Tebe nema više, Mito...
Pod zemlju je tvoje sada
U tuđini t'jelo skrito.

Panulo ti sunce sjajno,
Uvehnule tvoje ruže;
Gore, polja mirisava
I slavuji s njima tuže...

Al' te braća mila neće
Izgubiti iz pameti:
Dok se burno kolo kreće,
I dok srpska pjesma leti.

Tvoje će se ime znati
Dok je srpskog neba plava,
Na grobu ti braća klicat':
Oj, slava ti, Mito, slava!

VIDA



Kraj stazice, sred travice,
Pune milja, pune baja,
Gdje rosice miljenice
Pokazuju nevin-sjaja:

U ritama Vida sama,
K'o tičica bez svog jata -
Tužno sjedi, bolno gledi
Jad joj srce obuhvata.

Ljubičica i ružica
Kotarica kod nje mala;
Ruzmarina, divnog krina,
U kitice savezala.

Pružila je, podigla je
U ručici te miline;
Niti zbori, nit' govori,
Samo gledi u visine...

A po stazi sv'jet prolazi -
Sred mirisnog stiže kraja,
Pesmu pjeva, grudi zgr'jeva,
Nestaje mu svakog vaja.

Al' ni jedno čedo b'jedno,
Oko nije pogledalo,
Nit' na licu boljeticu
Njemu tužnu pročitalo:

"Pomoć, pomoć, sv'jete, pomoć!...
Bolna mi je mila mati,
Nema sanka, svakog danka
Sve to veće bolje pati...

Za paricu naj ljubicu,
I kiticu krina meka;
Za paricu naj ružicu, -
Pa da kupim majci l'jeka...

Da ublaži, da osnaži
S njim bolane svoje grudi,
Pa da gleda još svog čeda,
Što se za njeg muči, trudi...

A ja šta bi', snaga slabi'
'Vako mala na sv'jet bila?
Kad bi raka gustog mraka,
Moju majku zapljenila? -

Pomoć, pomoć, sv'jete, pomoć!...
Ta ne meni, siročetu; -
Majka čeka davno l'jeka,
Da ublaži bolju kletu...

Zašto, ljudi, pogled tudi
Dolje na me ne baciste?
I paricu za ružicu
Siročetu ne pružiste?

Zar ne znate, zar nemate
Dužnost svetu pred očima?
Zar u sjaju, uživanju
Sa srca se vašeg snima?

Vršite je! Ona sve je!
Plete v'jenac vašoj glavi!
Nakon vaše smrtne čaše
Ona živi, a u slavi!

Na grob sije, što vas krije -
Svjetlost joj je vječnost prava! -
Vršite je! Ona sve je!
Spomen vašoj glavi dava!"

TICI U ZATVORU (II)



Tico moja, tico mala
U zatvoru,
Zar ti srce, malo srce
Jad ne mori?

Zar te boli ne slomiše,
Što te tudi
Zatvoriše, usamiše
Gr'ješni ljudi?

Zar ti jošte i u ropstvu
Sija nada?
Zar je žica zlokobnica
Ne savlada?

Ta zar ti je pjesma jača
Od svih zala,
Te još i tu pjevat' možeš,
Tico mala?

"Ta zar može ljubav
Zatrt' koja sila,
Ljubav što se u gorici
Razavila?

Zar i pjesmu može kogod
Da zaguši,
Dogod traje iskre žara
Još u duži?

Zar ko može iščupati
Miris cv'jetu? -
Zar bez nada može živit'
Rob na sv'jetu?

Nad i ljubav pjesme moje
Snažaju me, -
Bogu lete, Bog ih čuje,
Bog razum'je".

NOĆNA PJESMA MALIJEH SRPKINJA



Oj zvjezdice naše mile,
Što širite treptav sjaj!
Poigrajte lake, čile,
Drž'te bratski zagrljaj.

I mi ćemo zagrljeni,
Pjevat', širit' kola splet,
Nek se njiha premileni
Od pjesmice gorski cv'jet.

Pjesmom ćemo slavit' Boga,
Pozdravljati srpski rod,
I reći mu: " Samo t' sloga,
Obnoviće slavni hod.

Zasjat' će ti sunce sreće,
Rasvijetlit' tavnu noć,
A sa svake strane - teć' će
Vrela, što će davat' moć.

PaŃće okov sred ponora,
Tvojoj muci doć' će kraj;
Pjevaće ti vila s gora,
Minuće je ljuti vaj.

A soko će letit' sivi,
Udešavat' burni klik,
Kad ti sloga, hoj oživi,
Kad cjelivaš njezin lik!"

Rodu ćemo tako reći,
Nas malenih čuće glas;
Zbližiće se slozi, sreći
Kucnuće im željni čas.

Ded zvjezdice bajne, mile,
Raširite kola splet.
I mi ćemo s vama, čile,
Igrat', pjevat', slavit' sv'jet!

PONOĆI JE...



Ponoći je mirno doba, svako spava,
Ja budan, svijeća mi sobu osvjetljava.

Za astalom na starome stocu sjedim,
Rastvorio knjige mnoge, pa ih gledim.

Evo jedne početak joj: "Pošten budi,
Bez poroka mirne će ti biti grudi."

Druga knjiga divno uči: "Vrlina je
Suncu sestra, pa i ona vječno sjaje!"

Treća opet govori mi: "Rodu služi!
To si dužan, pa se, brate, i oduži."

A četvrte slova vele: "Uči s', trudi,
U starosti da t' spokojstva zora rudi."

A sad petu knjigu čitam, oh milina!
U njojzi su pjesme same srpskog sina.

Al' vas volim, pjesme drage, kao cv'jeće!
Ta pune ste svježe snage, pune sreće.

Ja vas nosim na srdašcu, vi ste moći,
Što tješite srpskog sina usred noći.

Ali evo u čiraku svijeće nema,
Izgorela, a i meni već se drema.

I u peći žeravice nestalo je,
Al' je toplo za spavanje mjesto moje!

Laku noć vam, pjesme moje, sveta moći!
Sad ću spavat', Bože, bud mi u pomoći!

RUČAK



U izdrtom suknu, pod murvom kraj puta,
Prekrstio noge na rapavoj ploči,
I tu lomi komad hljeba otvrdnuta
I glavicu luka uza nj slatko smoči

Pod bremenom tvrdim, sve do pola dana,
Proveo je stari povijene šije,
Još mu sa široka lica namrežgana
I s runjava koša znoj curi i lije.

Pokraj njega česma oronula pljušti,
I prah vode, sjajan kao sedef sušti,
S dugama se raspe i na suncu umre.

I ćuteći sreću i blagoslov neba,
Zguren hamal žudno, uz tvrd komad hljeba,
Sluša kako nad njim s grana guču kumre.


1918.

POGLED S VRHA



Lepote! Uz reku, kao labud beo,
Leži Mostar i, pun sunca, adiđara,
Sav trepti, i stremi s kopljama munara
Kao da bi nebu poleteti hteo.

Sve vidim, i baštu komšije Muktara,
I isti kapidžik, i pčelinjak ceo;
Pod orahom, gdje je neko na panj seo,
Jošte česma prska kite đulbehara.

Preko zida vise i sad grane rotke
S kojih me plod rumen u detinjstvu zvaše,
I meni je - k'o da kukom navrh motke

Snova svijam račve i kradem glavaše,
Muktar viče, a ja, bos i golih gnjata,
Preko plota s vencem raspuklih granata.


1918.

TAMNI TRENUCI



Ne hvataj, draga, više rukom belom
Za moje stablo. Zatresti se neće,
U slatkoj žudnji i sa snagom celom
Po tebi lepo da razaspe cveće...

Gledaj, u njemu sada gnezda viju
Pauci kobni i crv grize, dube...
Otrubile su sve njegove trube
Vihora, strasti i čeznuća sviju.

Ono sad misli samo da je varka
Sve ovde što je, a istina sušta
Jedino ona crnoriđa barka
Sa nama što se izgubi i spušta

Tamo gde Lete val huji i ječi...
Ono sad misli: prave sreće čaša
Na tom svetu da je smrt naša,
Jer kroz nju bogom biva sin čoveči...

-----------------------------------------

Vaj, sve je vetar i zvuk praznih reči...


1918.

U LJULJAJCI



U avliji, sama, ljulja se Ferida,
U ljuljajci lakoj o murvovoj grani.
Sve što imam kmeta, njiva nebrojani',
Sve bih za nju dao, i još život prida!...

Blizu smo. Moj prozor u avliju njenu
Gleda, i ja vidim, kô šetaljka sata,
Tamo-amo miče, a kô plamen zlata
Vihore joj kose... Malo, pa da krenu

Do prozora moga tabani joj rudi!...
Mila li je! Kao da se sabah budi
I o grani ljulja uz pjesme i zvuke!...

O lijepa, plava mezimico majke,
Omakla se u moj prozor iz ljuljajke,
I ja te u svoje dočekao ruke!...


1918.

ŠERIFA



Istom sunce sjeknu. Kô plava kadifa,
Prostrlo se nebo, a vita i laka,
Niz očevu baštu, po ćilimu maka,
Pjevajući hodi jedina Šerifa.

Na nju zrelo voće smije se sa grana;
Leptiri je prate, prvi zraci miju;
Po petama golim nanule joj biju,
A pod grlom trepte odblesci đerdana...

Gle, zembilju punu krupnih zerdelija
Na ramenu nosi, a sve joj se vija
S glave jašmak crven, kô sabah na visu.

Aman, što je kršna, i sjajna, i vedra!
Što li joj se tresu ona pusta njedra,
Nabrekla kô šipci što još prsli nisu!...


1918.

IZ BOLNIČKE ĆELIJE



Kako si lepa,
Sestro Pavina!

Ponoć je, je li?
Svrh vrata bije
Časovnik stari.
Napolju vije
Vetar, i sipa
U okna naša
Pahulje bele.
Zaklopi zbornik
Pa sedi bliže
Uz odar moj.
Pogledaj kako
Vatra se žari,
I hukti, i bukti
U peći toj.

Gle kako njena
Koralna pruga
Veselo igra
Po zidu gore!
Veruj mi, tako
I moje srce
Hukti i bukti,
Igra i besni,
Mahnito, ludo -
Ne zna šta radi,
Sasvim se smelo;
I evo, evo, izgore celo,
Izgore celo!

A znaš li zašto
Ono poluđe?
U moje srce
Ti noćas uđe,
Pa s njega ode
Svih bola tama,
I ti ga vatrom
Zapali sama -
Jer iskre same
Iz tebe biju,
Lepše od sviju
Anđela raja,
Što nežno šušte,
Kô behar beli,
U toploj reči
Molitve tvoje.

Pogledaj: širom
Ćelije naše
Te svetle iskre
Lepote tvoje
Kako se viju,
Kako se roje
I rasipaju
Po svakoj strani,
Kô zapaljeni
Sami đerdani!
I svuda, eno,
Gde koja pane,
Po jedno zlatno
Kandilo plane...

Položi zbornik
Na stočić tamo,
I mani sada
Anđele cele,
Pa sedni ovde
Uz odar moj,
Do zore bele
Da gledam samo:
Kako si lepa,
Sestro Pavina!

MOJI PUTEVI



Nikada se nisam puzajući peo
Uz pragove gorde, štono vode skutu
Visokih i moćnih; niti sam na putu
Svome igda čelom prah po tlima meo.

Moja duša nije u taštini grezla,
Nit' je bilo grubog crva da je načne.
Ja sam išô visu gdeno beskonačne
Podižu lepote svoja carska žezla.

Svojim čelom samo pred njihove skute
Padô sam, i cvećem osipô im pute,
I klečô gde njihov svetli oltar stoji.

One su mi dale svoga srca deo,
I zagrljaj njihov i poljubac vreo
Veliki i sjajni ordeni su moji.

BEGLER-BEG



Rano jutro trepti sa dalekih strana.
Sam Begler-beg sjedi pred kulom u hladu,
Tiho vjetar vije sa razraslih grana
Pa povija starcu dugu, meku bradu.

Pred njim puklo polje. Ispod tanke pare
Zdrela žita šume umivena rosom,
I odmorni težak san sa oka tare
I u vrhu njiva zamahuje kosom.

Kô preplašen jelen u skrovište tavno,
Il' kô vjetar kada diže šušanj slabi,
Na domaku sela, niz prisoje ravno,
Pune, guste grive hitri konjic grabi.

Stari Begler puši. I dok dim se diže,
U novoj mu vatri sjaju oka oba:
Pod zorinim velom, sve bliže i bliže,
Njemu tiho stupa prošlo, davno doba.

I on vidi sebe za mladosti svoje,
Kad mu oko bješe i od munje brže:
Za pojasom ljute kuburlije stoje,
A pod njime snažno laki žerav rže.

Hitre iskre biju iz kaldrme stare,
Na prozore trče sve ruže Mostara;
Od groznice slatke lica im se žare,
Pa junaku mašu kitama behara.

A on, gord i silan kao ruka smrti,
Samo jezdi dalje uz carevu džadu;
Za njim jure brzi ogari i hrti, -
I ravan mu niko ne bješe u gradu.

On je onda vladô sam kako je htio,
I njegovoj volji ko je na put stao?!
Na čalmi mu zlatan polumjesec bio,
A u njemu zelen, krupan alem sjao.

Po poljima ovim širokim i travnim
Čadori su bili silnih turskih četa,
I zeleni barjak sa znamenjem slavnim
Vijao se gordo nizom dugih ljeta.

On sanja i gleda... Pod pokrovom zore
Vrh dalekih brda kao vatra rudi,
I begove oči tihom srećom gore,
I radosni uzdah ote se iz grudi.

Al' đaurska truba, čuj, sa grada pisnu!
Stari Begler prenu, i na kobne zvuke
On zajeca ljuto i od bola vrisnu,
Pa obori glavu među suhe ruke.

Staro drvo šumi. Negdje uvrh grana
Ogladnjeli kobac s plijenom se bori.
Meka, topla svila leti preko strana,
I kroz tanku paru zlatno jutro gori.

PROLETNJA BURA



Smrklo se. Kô vojske široke sa strana,
Sa hukom i besom silne bure stižu,
Sukobe se, krše. lome se i dižu,
I urlaju lišće kidajući s grana.

Ja strukom zavijen uvrh sela stojim;
Preda mnom se šiblje ogoljelo svija,
Kao da se snoplje posadilo zmija
Pa sikćući maše repovima svojim.

Evo pljuska. Sevnu. I porfira strele
Pokri i obasja vrh samotne jele,
I grom tuče. Jekom otpozdravljaju ga

Provale i ždrela, borovi i smrči.
Razbarušen neko bos niz polje trči.
I nad gorskim rtom eno izbi duga.

PROLJEĆE



Gle krasote, gle ljepote
Što se sada stvori!
Gle kako se ljupka, mila
Tica pjesma hori.

Pupoljci nam sa svih strana
Svoje glave dižu,
A mirisi raznog cv'jeća
U grudi nam stižu.

Ljubičica krasna, mila,
Širi liste svoje,
A slavujak kod nje stao,
Umiljato poje.

Čelica nam laka, hitra,
Oko cv'jeća l'jeće,
Proljeće je milo došlo,
Mirovati neće.

Zabruj'o je već i potok
Studeni i 'ladni,
Vesel'te se sada i vi,
Siromasi jadni.

Radostan je sada pastir,
Pa uz frulu svira,
Oko njega milo stado,
Pa travicu bira.

Ratari se sa svih strana
Žure svojim ralom,
- Sada ima i leptira,
Blago Niki malom! -

Doletjela hitra lasta,
Kroz zrak se vijuga,
Ponosito stao slavuj,
Gleda je iz luga.

Hvala tebi, mili Bože,
Na ovakom daru!
Još Srbinu uz proljeće
Pošlji slavu staru!...


1887.

BOG SE SMILOVAO



Tiha noć je, zvijezde trepte,
Među njima mjesec sjajni;
Na sve strane proljetnoga
Širi s' cv'jeća miris bajni.

Sva priroda stišala se,
Svaka duša mirno spava,
Samo tamo jednu sobu
žižak slabi osvjetljava.

U sobici tužna majka
Pokraj svoje šćerke kleči,
Boga moli da s' smiluje,
Da joj šćerku izliječi.

Bog milostiv smilova se,
Pa podiže šćerku bonu.
Od radosti velje majka
Na zemljicu doli klonu.

A više nje šćerka stade,
Poljupcima majku osu; -
I zorici bilo drago,
Pa na prozor zračak prosu.


1887.