Džordž Gordon Bajron

First topic message reminder :

Lord Džordž Gordon Bajron (engl. George Gordon Byron, 1788—1824) je bio pesnički prvak engleskog romantizma; stekao je međunarodnu književnu slavu romantičnim epom „Čajld Harold“, a potom i poemom „Don Žuan“ i poetskim dramama „Manfred“ i „Kain“. Bajron se rodio kao deklasirani aristokrata, no kasnije pripada najvišim krugovima, iako je po prirodi buntovnik i slobodoumnih nazora. Umire od malarije u borbi za oslobođenje Grčke od turskog jarma. Njegov život i delo usko su povezani, dopunjuju se i stvaraju gotovo nedeljivu celinu. Slobodarski duh i pesničko delo engleskog buntovnika nadahnuli su mnoge velike pesnike, kao što su npr. Puškin, Ljermontov, Lamartin i drugi.
Za Bajronov život, za koji možemo reći i da je nadmudrio njegovu umetnost, važno je to što je bio aristokratski. Aristokrate u 19. veku u Engleskoj imale su mnogo privilegija ali i prepreka. Bajron nije hteo da se ponaša kao engleski lord, i zato je sebe pretvorio u izopštenika. Već u ranoj mladosti, kada su školski tutori uspevali da privole tek da čita lektiru, i kad se tek začinjao njegov sočan ljubavni život, Bajron je već imao status ukletog ljubavnika «koji na svojoj i tuđoj patnji iznova započinje zidanje peščanih kula».

Na Kembridžu, gde kao mladi aristokrata i nije imao prave potrebe da uči, zanimao Bajron se zanimao čitanjem i liberalno političkim idejama. Ostalo vreme provodio je u Londonu, na zabavama, poprilično raskalašnim i čiji je bio idejni predvodnik. Za te žurke imao je ono što je bilo potrebno – «neobuzdanu individualnost i često napadan stil ponašanja i življenja». Bio je lep, zgodan – i hrom – lutka visokog društva. Njegova rana poezija izazvala je slabašan odjek. U časovima dokolice 1807. mladi Bajron je izjavljivao kako mu krajnji cilj i nije da bude pesnik, već da se posveti širem javnom i političkom delovanju.

Bajron je na apsolventskom putovanju po Mediteranu proveo pune dve godine – od 1809-1811, i upravo na tom «velikom putovanju», on je stekao neophodna iskustva potrebna da bude pesnik. Među najvažnijima stoji osećanje svetskog bola - Veltšmerc(nem. Weltschmerz). To je posebna vrsta romantičarske nejasne i neizlečive tuge, i osećanja da je ovaj svet najgori od svih mogućih svetova, koji će Bajron donekle integrisati u svoje pesništvo.

Već u prvom odgovoru na negativne kritike, mladi Bajron je pokazao da on ne nudi nikakvu «novu poeziju za novo doba» već da želi da degenerisanoj sadašnjosti ponudi lepšu prošlost – Bajron je bio privržen klasicističkim pravilima i normama više no ijedan drugi romantičar.

Priliku da i sam odigra ulogu bajronovskog junaka, pošto ga je uobličio svojim «Hodočašćem Čajlda Harolda» i nizom «istočnjačkih priča» u stihu, Bajron dobija 1816. kada ga zbog greha bluda (afera sa svojom sestrom Ogastom) svetina napada. Lišen poze, a prisiljen da živi njenu stvarnost, Bajron počinje da izražava svoj najvažniji stav – da je samo stvaranje put iz iskrene tragike i besmislenosti ljudskog života. Zato na početku trećeg pevanja Harolda Bajron poredi svoj pad sa Napoleonovim padom, opisujući, simbolički, Vaterlo.

Kako nije mogao da izdrži izrugivanje svetine, i detronizaciju koju je u Engleskoj doživeo, pesnik je otišao u novo lutanje - samoprognanstvo, na kome je prikupio materijal za dela koja je pisao.

Njegovo prvo odlično delo jeste Šijonski Sužanj*, napisan u Švajarskoj, nakon susreta sa Šelijem. Osnovna poruka o robu koji se oslobađa iz tamnice je u tome da svi ideali, pa i sloboda, gube vrednost kada se ostvare. Tu istinu otkriva i Čajld Harold u drugoj polovini speva. Za čitavu životnu tragediju iskusniji, junak koji je do malopre lutao obalama Mediterana, i najmanji spoljašnji povod u predelima koje nalazi koristi za samopreispitivanje, povod za razišljanje o velikoj tajni života, i još većoj tajni umetničkog stvaranja.

Produkt ovakve umetničke samosvesti je Don Žuan. Bajron sad već živi u Veneciji i još prezire sve što je englesko – do te mere da menja svoju sadržinu pod utiskom italijanskog duha i književne tradicije, a iz metrike uzima otava rimu – laku tečnu i izuzetno pogodnu za pesničko pripovedanje.

U neku ruku, kroz Don Žuana koji i nije tipičan Bajronovski junak, pesnik pokušava da se razračuna sa svojim «drugim ja» iz ranih priča u stihu, pesama, i speva Čajld Harold. 16000 hiljada stihova imao je Don Žuan 1824, kada je Bajron umro, od malarije, razočaran u svoje pokušaje da pomogni Grčkoj da pobedi u ratovima protiv Turaka, i stane na noge.

Don Žuan, u nezavršenom vidu u kome ga danas čitamo pisan je šest godina. U mnogom, građen je kao prvi pravi proizvod Bajrona, još uvek romantičarski ličan, pošto je reč o autoironiji (samoruganju), ali podosta širi i obuhvatniji od prethodnih Bajronovih pesničkih poduhvata.

Bajron se smatra prvom slavnom ličnošću u modernom smislu. To je bila delom i pesnikova strategija, kada je nagonio slikare da ga prikazuju kao čoveka od akcije, ili kada se putem svojih stihova samoreklamirao.
Lord Gordon bio je nastariji u takozvanom drugom krugu engleskih romantičara, i jedan je od najzaslužnijih za stvaranje mita o romantičarama zbog svojih stihova koji govore o seti, egzilu i čežnji.

Svi predstavnici drugog kruga romantičara (Bajron, Šeli, Kits) su rano i tragično stradali pesnici čije stvaralaštvo i život doprinose stvaranju romantičnog stereotipa, a to je – pobuna protiv društva, patnja i tugovanje i eksperimentisanje sa halucinogenim drogama.

Za dela Bajrona indikativan je jedan poseban tip junaka, čiji se veliki deo karakteristika može pripisati samom piscu. Proučavaoci su pronašli tragove bajronovskog junaka u Džonu Miltonu i mnogim stvaraocima Romantičkog pokreta. To je idealizovan karakter čiji su atributi talenat, strast, prezir prema društvu i njegovi institucijama, nedostatak poštovanja prema rangu i privilegijama (iako ih junak poseduje), gajenje ljubavi koju je srušilo društveno neodobravanje ili smrt, pobuna, prognanstvo, tajna prošlost, arogancija, preterano samopouzdanje ili nedostatak dubljeg uvida i na kraju, samodestruktivnost.

Veličina Bajronove poezije je u tome što je promenila književna shvatanja Evrope. Bajronovski junak je puno obrađivan, i emocionalna težina koju stvara je naravno neizmeriva. Bajronov idealizam, njegov «svetski bol», i njegova, najblistavija od svih bajronskih sudbina, učinili su ga jednom od najvećih figura romantizma. Romantizam, kao reakcija na strahovladu razuma, reda i poretka, sa Bajronom je dobio novi pravac.

Brojne borbe za nezavisnost (Francuska, Grčka, Amerika, Španija) svorile su i konretne socijalne teme romantizma, o nedopustivosti bestidnog bogatstva, o besmislenosti rata i o krahu tiranija.Pesnički fokus je na malom junaku, običnom čoveku.

ATENSKA DJEVO, PRIJE NEG SATI

Živote moj, volim te

Atenska djevo, prije neg sati
Rastanka dođu, srce mi vrati,
Ili ga, jer mi ode iz grudi,
Zadrži, i sve što ti nudi!
Odlazim, čuj moj uzdah i bo,

Živote moj, volim te

Tako mi tvoje nemirne kose
Što egejski je vjetrovi nose,
I obrva što crne rube
Nježno ti lice te ga Ijube,
I zjena kao u srne, o,

Živote moj, volim te

Tako mi usni tih koje žudim
I struka tvoga za kojim ludim,
I ovog cvijeća što o sreći
I Ijubavi zna reć' što reći
Riječ ne zna; bilo dobro, zlo,

Živote moj, volim te

Atenska djevo, valja se nama
Rastati, misli na mene, sama.
Prem' Istambul me zove tog trena,
Srce mi, dušu uze Atena;
Uvijek ću tebe voljet! Znaj to!

Živote moj, volim te

KAD JE NA LETA MNOGA...

Kad je na leta mnoga trebalo,placuc nemo i srca slomljenoga,
da se rastanemo,
bledilo tvojih obraza i tvojih usana led jasno mi,jasno predskaza
nesrecnih godina sled!
Jutarnja rosa sto pade ledena na me sa granja nagovestaj mi dade
danasnjih osecanja.
Prekrsi sve sto rece,slavna si sad-al cime?Stid me zbog tebe pece
kada ti spominju ime.
Ja cujem,kad pomenu tebe,mrtvacka zvona,i lako stresem se,srce zazebe:
zasto te voleh onako?
I ne slute za nas dvoje oni sto tebe su znali:dugo ce,dugo moje
srce za tobom da zali.
U potaji smo se sreli,u cutnji sad jadujem dane:sto srce ti zaborav preli?
Sto duh tvoj da me obmane?
Ako se ikad ja i ti na svetu jos sretnemo,kako cu pozdraviti tebe?
-Placuci nemo.

]Maid of Athens, ere we part

Maid of Athens, ere we part,
Give, oh, give back my heart!
Or, since that has left my breast,
Keep it now, and take the rest!
Hear my vow before I go,
Zoë mou sas agapo.

By those tresses unconfined,
Wooed by each Aegean wind;
By those lids whose jetty fringe
Kiss thy soft cheeks' blooming tinge;
By those wild eyes like the roe,
Zoë mou sas agapo.

By that lip I long to taste;
By that zone-encircled waist;
By all the token-flowers that tell
What words can never speak so well;
By love's alternate joy and woe,
Zoë mou sas agapo.

Maid of Athens! I am gone:
Think of me, sweet! when alone.
Though I fly to Istambol,
Athens holds my heart and soul:
Can I cease to love thee? No!

Djaur

Pogled viri ispod kamilavke
Pun uzasa - nepogodne slike.
Crne oci u zgaslom plamenu
O prosastom govore vremenu -
I prem boje nisu navek jedne,
Mnogima su nemilo-pogledne,
A groznijeg moze l' biti cara,
Nego koj' cutec dusu, srce para.-
Nesagibim i duh vele jaki,
Nadmocnije pogled javlja svaki!
Ko sto s' zaman ptica letit sili
Gled kad zmije moc joj uzme krili:
Hrabrost i moc drugi gube tako
Kroz gledanje njegovo opako,
Ako samog kaludjer ga sretne,
Pol' ustrasen tek na stranu letne -
A njegovih crtica smejanje
I na druge prenosi kajanje.
Reko s' smeje, a kat to ucini,
Bas se onda vidi u istini
Da na podsmev svojim jadom cini.
Kako l' drhce bledilo usana!
Ko da j' mu kraj mu dotrajao dana,
Ko da briga, koja njega muci,
Od smejanja sasvim ga odluci.
I tako je: veselja uzasna
Ne isticu iz srdasca jasna.
A jos grdje b' ispitivat bilo,
Cim bi s' lice tako razvedrilo,
I casi mu crte ne zbrisase,
No sa jasnim mracne izmesase;
Nit ga svasvim ostavise boje,
Pored greha, kojih toliko je
On imao, za mladosti svoje.
U njim vidi tek bezdelje mnogi,
Koje sledi njegov udes strogi,
Slavan porod al ispitatelji
Uvidjaju, i duh njegov velji,
I da j' sve to bas kod njega bilo,
Pa sad tugom, jadom odletilo,
To tek prostom ne b' stvorenju dano
Za te dare da bude izabrano;
I uzvisen strah neki obuzme,
Koj' o tome razmisljati uzme:
Nuz kolebu kojoj krov opo je,
Nece zdrzat putnik stope svoje,
Ali kule, sumna razvalina,
Mada jedna jos stoji zidina,
Zove oko s uzasnih milina.
Komad stuba u vencu brsljana,
Gordo zbori o prosastih dana.

Redovi napisani na jednom
peharu načinjenom od lobanje



Ne boj se - i znaj da je moj duh još uvek sa mnom;
Jedina lobanja ja sam iz koje - mada se pije, -
Nasuprot glavama živim u ovom svetu tamnom,
Ma šta isteklo, ništa nikada glupo nije.
I ja sam živeo kao i ti; i voleo i pio,
I umro: nek se zemlja odriče kostiju mojih;
Ti toči; mene nećeš okružiti, ma htio;
Usne su crva uvek odvratnije od tvojih!
Jer bolje je u sebi nositi sokove skupe
No blatnom gojiti crvu naraštaj glibav i sluzav;
Bolje je nuditi redom uzevši oblike klupe
To piće bogova, nego hranu za porod puzav.
Tu, gde se nekad, možda, moj duh pun snage sjao,
Kroz druge opet moja nek blesne sadržina;
Kad je već iz glava naš mozak izčezao,
Kakvu bi mogli naći zamenu bolju od vina?
Dok možeš, pij, jer ko zna? - Možda će buduće pleme
Kad ti, i tvoji kao ja budete mrtvo ime,
I tebe spasti jednom iz krila zemlje neme,
I s mrtvim stihove plešće i pirovaće s njime.
Što ne? kad naše glave u kratkom danu života
Toliko malo mogu koristi da nam pruže,
Pošto ih poprave crvi, i blatna spremi toplota,
Za njih je sreća ako bar tako nečemu služe.

JEDNOJ GOSPI
upitan zbog cega napuštam Englesku u proljet
Kad Covjek, istjeran iz Raja,
Za casak zasta pokraj vrata,
Svaki ga prizor bivšeg sjaja
Nagna klet' kob što mu je data.
Al' iduc kroz daleke kraje,
Nauci snosit grijeh svoj prijek;
Tad drugo vrijeme cu mu vaje,
U radu svome nade lijek.
Tako ce, gospo, sa mnom biti,
Ne smijem vidjet car vaš, jao:
Dok krzman, uz vas, necu kriti,
Uzdišem zbog sveg' što sam znao.
Mudriji bit ce bijeg moj taj
Od napasti što vreba samo;
Ne mogu gledat u svoj raj
Bez želje da ne živim tamo.

MRAČAN MI DUH JE

Mračan mi duh je - o, brzo strune
Harfe dotakni da čujem njih;
Nek blagi zvuci uši mi pune
Uz prsta tvojih dodir tih.

Ako još nada puni grud meni,
Taj zvuk će je izmamit znat,
Ako još suza ima u zjeni,
Poteći će, i bol će stat.

Nek trzaj bude dubok i snažan,
Nek vedra nota ne bude prva;
Minstrele, čuj me, plač mi je važan
Prije neg' bol mi srce shrva,

Jer tuga je odnjihala njega
I duga, nijema bol i nesan,
Sad spoznat najgore od svega
Mora, i puknut - il' rodit pjesan.

She Walks in Beauty

She walks in beauty, like the night
Of cloudless climes and starry skies;
And all that's best of dark and bright
Meet in her aspect and her eyes:
Thus mellow'd to that tender light
Which heaven to gaudy day denies.


One shade the more, one ray the less,
Had half impair'd the nameless grace
Which waves in every raven tress,
Or softly lightens o'er her face;
Where thoughts serenely sweet express
How pure, how dear their dwelling-place.


And on that cheek, and o'er that brow,
So soft, so calm, yet eloquent,
The smiles that win, the tints that glow,
But tell of days in goodness spent,
A mind at peace with all below,
A heart whose love is innocent!

GLE, IDE LEPA KAO NOĆ

Gle, ide lepa kao noć kraja
Zvezdanog neba, vedrih klima,
Sve najlepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima.

Tek sena jača, manja zraka-
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
Il' blaga svetlost, licu dana,
Gde kaže slatka misao svaka
Svu draž, čistoću svoga stana.

S tog obraza i čela nežna
-Što tiho je, a reč ne gubi-
Smešci zbore i boja nežna,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih čežnja,
A srce njeno čisto ljubi.

ŠIJONSKOM SUŽNJU

Ti večni duše uma nesalomiva,
u tamnici sjaš, Slobodo, snagom svom,
jer u njoj tebi samo je srce dom;
tek ljubav za te to srce okiva.
Kad u lancima decu tvoju skriva
pod svodovima tmurna, vlažna, tama,
tad zemlja kliče njihovim žrtvama,
i glas Slobode svetom se odziva.
Tvoj je, šijone, zatvor mesto sveto,
jer on, ko mošti, stope sužnja krije:
po podu tvome Bonivar se kreto
dok ko u travu trag usnio nije;
nek niko trag taj ne zbriše: on, eto
do Boga vapi protiv tiranije.

Danas Navršavam 36 Godina

Mog srca zaludan je trud,
sad srce mora postat kam;
Ne mogu biti voljen hud
a volet znam.

Svi dani su mi listak žut -
I Ljubavi je sveo cvet;
Bol, živa rana i jad ljut
sav moj su svet.

Taj požar sažiže mi grud
ko lavin plam vulkanov drob;
Dok oko mene vlada stud,
ja vruć sam grob.

Sad beznađe svu ima vlast
nad ljubavlju u vatri toj;
Meni je strana njena slast
a ljužim njoj.

Zar ovde da u ovaj tren
moj um razdire takav bes
kad borac leži okićen
il njegov les?

Na mač sad misli, steg i mit
o borcu Sparte, svima zanan,
što mrtav pade na svoj štit
al slobodan!

Grčka je, budna, ne i ti!
Tvoj praded ne znade za plač!
Ne izdaj krv, ko preci svi
sad trgni mač!

Pa zgazi svoju naglu strast
za lepoticom divnom tom!
Na prvom mestu nek je čast
u umu tvom!

A što da žališ život svoj
kad prestao si biti mlad?
Sred Jelade u častan boj
ti kreni sad!

I palog borca traži kob,
bez napora ćeš naći nju,
pa biraj za se tle i grob,
i umri tu.

U Lepote Nema Kćeri

U Lepote nema kćeri
s čarom tim bez kraja;
Ko zvuk vode što treperi
tvoj me glas osvaja
kad umilan on zatravi
sav okean plavi,
pa val leži utišan
i spi vetar uljuškan.
A ponoćni mesec niže
niz svetlosti iznad dna
dok grud mu se blago diže
ko detetu usred sna;
Baš tako se klanja duša
kad pobožno tebe sluša
i sva buja od elana
ko val letnjeg okeana.

Childe Harold
George Gordon
Byron

U cjelokupnoj svjetskoj književnosti bilo bi teško naći pjesnika čiji život i djelo čine toliko jedinstvenu i impresivnu cjelinu, stvaraoca koji je iz svoga vlastitog života, kao iz kakve hirovite, bogate iako kratkotrajne zlatne žile crpio i sadržaje i stil i duh svojih djela, a istodobno živio i nastojao živjeti razmetljivim, burnim i nepredvidljivim životom svojih likova. Čini se da postoji samo jedan takav: George Gordon, Lord Byron.
Uzaludno i nepotrebno bilo bi povlačiti tu granicu, kao što je uzaludno i nepotrebno i Byron pokušavao povući tu crtu i razgraničiti Childea Harolda od sebe, sebe od Childea Harolda. "Uzaludno sam tvrdio i zamišljao da sam povukao crtu između autora i hodočasnika; i sama želja da održim tu razliku, te razočaranje u otkriću da mi je to uzaludno, toliko su slomili moje snage pri pisanju da sam sve to zajedno odlučio napustiti — i tako učinih", piše Byron u predgovoru IV. pjevanju Childea Harolda, u pismu Johnu Hobhouseu, prijatelju i suputniku po gotovo svim zemljama kuda se kretao. Premda dalje s pravom dodaje da "djelo ovisi o samom sebi a ne o piscu", da "autor koji nema drugih izvora u svom duhu osim vlastite slave, prolazne ili trajne, što mora izvirati iz njegovih književnih napora, zaslužuje sudbinu svih autora", u obzir je potrebno uzeti i jedno i drugo, i život i djelo, slijedeći upravo tu usku i najčešće teško održivu i razgraničivu crtu među njima, neprestano imajući na umu da je to hod po bridu vrlo oštra sječiva.
Ovaj tobožnji Leandar, šepavi Apolon, lijepi demon i pali anđeo, kako su ga već sve nazivali, iskazivao je kao i svi pjesnici njegova doba svojstveno zanimanje za gotsko, sablasno, krvavo, bizarno, egzotično, egzaltirano, strastveno, neobuzdano, divlje i iskonsko. Taj amalgam je ona prepoznatljiva oznaka svakog romantičara, a Byron je barem svojim životom i najvećim dijelom svoga opusa upravo to i bio.
Volio je samotnu i divlju prirodu. Byronov glavni užitak bio je, piše jedan od njegovih bliskih prijatelja, povući se na neko osamljeno mjesto, sjesti na visoku stijenu iznad mora i tamo ostati satima, gledajući nebo i more, onako kao što naš Preradović primjerice sjedi pod čempresom u Lukoranu nasuprot Zadru i gleda kako iznad utihle pučine puca ružoprsta ilirska zora.

Sjedit na hridi, gledat slap što pada,
Sanjareć lutat rubom šumske sjene
Gdje sve je nad čim ljudski stvor ne vlada,
Gdje smrtnik nikad ili rijetko skrene;
Peti se sam kroz neprohodne stijene
Sa stadom divljim što ne pozna tor,
Nagnut nad ponor gdje se vode pjene,
Samoća nije to već razgovor
S prirodom, pogled u njen razotkriti dvor.
Childe Harold II, 25

Tad osjećaj nam beskrajnog se budi
U osami gdje sami smo najmanje,
Istina, što nam cijelim bićem rudi
Čisteć nas od nas: to je zvuk i stanje
Duše i glazbe vir gdje leži znanje
Vječnoga sklada...
Ch. Har. III, 90

Nisam nikada vidio sliku ili skulpturu koja bi se slagala s mojom koncepcijom ili očekivanjem; ali vidio sam mnogo planina i mora, rijeka i pejzaža, i dvije-tri žene što su ih daleko nadmašivali, piše Byron u jednom svom pismu, izražavajući time svoju panteističku ljubav prema prirodi i svoje gnušanje, ne toliko prema ljudima,

Ne volim ljude manje, nego više
Prirodu volim
Ch. Har. IV, 178

koliko prema društvu i zamornom bruju grada gdje

Malo tko — nitko — ne nađe što voli.
Ch. H. IV, 125

osjećajući vrlo dobro po sebi samom da

Lažan je život naš: i s redom stvari
Nije u skladu.
Ch. H. IV. 126

Upravo s tim redom stvari Byron se titanski bori.
Koliko god istinski volio prirodu, mnoge panteističke izjave iz III. pjevanja Childea Harolda više su plod razgovora što ih je sa Shelleyjem vodio uz slikovite i mirne obale Lemanskog (Ženevskog) jezera nego izraz njegovih vlastitih pogleda, jer ni sama priroda i sva njezina iskonska divljina, o kojoj on s toliko strastvena zanosa piše, nije mogla ublažiti Byronovu bol — onu toliko prepoznatljivu svjetsku bol čija se sjena povlači licem svih mladih ljudi onoga doba, od Werthera, koji je njihovo utjelovljenje, pa sve tamo, usudio bih se reći, do Rimbauda koji je na neki način jedan od onih zadnjih "zmajevih zuba" što ih je bajronizam posijao po Europi i po svijetu — nije mogla ublažiti onaj osjećaj beskućništva, onaj Sehnsucht, čežnju za apsolutnim iz koje se hrani i razvija toliko puta spominjani i analizirani Byronov titanizam. Byron je, naime, poeziju očito pisao u uvjerenju da se njegov vlastiti "ja" ne treba prožimati, nego suprotstavljati prirodi, svijetu i društvu. Ovo suprotstavljanje postaje bravado cijeloga njegova života.

Ne ljubljah svijet nit ljubljaše svijet mene:
Smradnom mu dahu ne laskah nit svijah
Koljeno pred idolima mu, zlene
Jeke mu glasno ne štovah nit smijah
Ikad se lažno; u gomili bijah
Al ne drža me njenim; kroz nju luto
Ja sam, al ne bjeh njen; njoj tuđim grijah
Razmišljanjem se, i još bih da u to
Nisam pretrpo um svoj, što sam stog se sputo.
Ch. H. III, 113

stoga što

... sred mnoštva, vreve, ljudske buke,
Čut, vidjet, imat, osjećati, znati,
Lutat sam, žitelj svijeta bit, pun muke,
Blagoslov ne znat ni primit ni dati;
Miljenik sjaja mrzeć sve što pati!
To znači biti sam; samoća to je, to je!
Ch. H. II, 26

Koliko god je taj titanizam težio nedohvatnom i gotovo nezemaljskom, njegovi su korijeni barem u osnovi svojoj počivali na zemlji. Byron je, naime, u ranoj mladosti prebolio dječju paralizu i ponekad je sve što bi radio taj prvi lord engleske literature jednostavno bila kompenzacija te njegove tjelesne mane. Zar mislite da bih ja ikada mogla što osjećati prema ovom šepavom dječaku, izjavila je jednom, ne znajući da je on sluša, Mary Craworth, jedna od prvih mladenačkih Byronovih ljubavi, a on, koji je već u sedamnaestoj svojoj godini dobro vladao grčkim i latinskim, koji je na Malti učio arapski a u Veneciji armenski, 3. svibnja 1810, za vrijeme boravka u Turskoj, preplivao je — oponašajući antičkog Leandra — Helespont za sat i deset minuta.

Teško je reći tko prođe bolje:
     O smrtni! još vas bozi gaze!
On strati truda a ja volje:
     On potonu, ja imam nazeb.
(prev. L. P.)

U osamnaestoj godini anonimno je tiskao svoje Mladenačke pjesme (Juvenile Poems), koje su se poslije pojavile pod naslovom Sati dokolice (Hours of Idleness) i doživjele oštru kritiku u tada najuglednijem književnom časopisu "Edinburgh Review", našto je Byron poslije oštro odgovorio satirom Engleski bardi i škotski kritičari (English Bards and Scotch Reviewers), kojom je tada, prije svojih poznatih skandala, zadobio opće simpatije. Živo se sjećam dojma koji je na mene ostavila edinburška kritika: to bješe svijetlo bjesnilo i odluka da prkosim i da se osvećujem, ali nikakav poraz ili očaj. Nemilosrdna je kritika otrov za mlada pisca (tu Byron očito misli na sudbinu Johna Keatsa s čijom se knjižicom stihova kasnije utopio Shelley o kojemu Byron piše u svojoj već spomenutoj satiri), ona me oborila na zemlju, ali ja skočih na noge s čvrstom odlukom da njeno groktanje sam osramotim.

Izreć i utjelovit kad bih mogo
Sve što u meni leži — dati mah
Mislima svojim, kad bih snage smogo,
Um, srce, čuvstva jaka, slaba, dah,
Ono što tražih i još tražim plah,
Snosim, znam, ćutim — u riječ jednu slit,
To grom bi bio, reko bih je; ah,
Ovako ja ću uvijek nečut bil
I nijemu misao u sebi, ko mač, krit.
Ch. H. III, 97

Ovom gordom, nedodirljivom osamljeniku najsilnije radosti, kako kaže M. Šrepel, bijahu već rano trijumfi taštine. Njegov prvi govor u Domu lordova, kada mu je bilo tek jedanaest godina, bio je obrana notinghamskih radnika koji su u bijesu prve tehničke revolucije razorili svoje tkalačke strojeve.
Vraćajući se jednom iz Pireja s kupanja, susreo je četu turskih vojnika koji su vukli neku mladu ženu zašivenu u vreću da bi je bacili u more, jer je, kako je Byron iz razgovora s njima saznao, vodila ljubav s nekim kaurinom. S pištoljem u ruci prisilio ih je da se vrate natrag, te podmićivanjem i prijetnjama oslobodio jadnu djevojku koja je, dakako, kako se to već moglo očekivati, završila u njegovu zagrljaju. Ostatak vremena utrošio sam na neke poslovne stvari, te na to da dobijem gonoreju, što mi je vrlo žao, jer sam se tek bio riješio teškog tripera koji sam uhvatio nigdje drugdje, nego upravo u Grčkoj, piše ovaj bljedoliki ljepotan u pismu koje je nedavno pronađeno u Londonu, u ostavštini njegova prijatelja Daviesa Scropea, ženskara, pijanice i kockara, s čijim je novcem Byron i krenuo na svoje putovanje po Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj, ondašnjoj Albaniji i Bliskom istoku.
Kao student doveo je na sveučilište u Cambridgeu medvjeda da se zajedno s njim sprema za profesorski natječaj.
Godine 1821. ovaj se romantični pjesnik i melodramatični pozer, podrugljivac i sentimentalac, lijepi muškarac koji tvrdi da nikada nije zaveo nijednu ženu, buntovnik i narcisoidni ljubitelj sebe sama, pridružuje revoluciji u Italiji, druguje s karbonarima* i kuću mu stalno drže pod prismotrom.
Dvije godine kasnije priključuje se grčkoj revoluciji i pomaže je i novcem i savjetima. Naprijed! Hrabro! Ne bojte se! Slijedite moj primjer — zadnje su njegove riječi.
Postoji zajamčeno sredstvo da čovjek oko sebe okupi gomilu — treba samo jako vikati, pisao je Hippolyte Taine u povodu Byronova stila, ne shvaćajući zapravo da je to glavna oznaka Byronova života, slikovita i bučna gesta.
Nema u mene ni nade ni straha s onu stranu groba, piše on prijatelju Hobhouseu 10. kolovoza 1811., u trenutku kad mu se utopio dragi i bliski prijatelj Charles Skinner Mathews čiju je smrt u šali, videći ga kako slabo pliva, jednako kao i svoju, na neki način bio naslutio i prorekao.
Osjećaj gorde nadmoći i posvemašnjeg prezira rađao je na drugu stranu stanje samodopadljive klonulosti i umora koji se na licu cijele te rano ostarjele mladeži zapažao tako lako i bio joj tako svojstven. Byron, nespokojni taj histrion, naprotiv, živio je u akciji. Njegovi su sportovi bili jahanje, plivanje, ronjenje i pucanje, boks, kriket i — lijepe žene. Pisao je brzo, ponekad još dok se svlačio nakon dolaska kući s raznih plesova i maskerada, što svjedoči o nemaru i brzini, jednako koliko i o strasti i opčinjenosti pisanjem. Možda to i nije najbolje,

Ali za srce naglo mir je pako.
Ch. H. III, 42

Posve je shvatljivo da je opća zasićenost, s obzirom na Byronovu prirodu i njegovo prerano životno iskustvo, neizbježna,

Osjeti Childe da sitost njega davi,
Stvar gora nego nesreća i kuga.
Ch. H. I, 4

rađa akciju, želju za bijegom koji je zapravo nemoguć,

Koji Prognanik pobjeć može
od sebe?
Ch. H. I, VI Za Iñez

želju za akcijom, a Byron je tako živio i umro, nemajući vremena da ostari,

Starit, zar ima od tog veće boli?
Što nam u čelo brazdu dublju zada?
Mrtve sve vidjet koje srce voli
I sam na svijetu biti ko ja sada.
Ch. H. II, 98

stoga na usta svoga Childea Harolda, kao odgovor na prethodne stihove, u istoj strofi uzvikuje:

Tecite dani mahnito! od kada
Vrijeme sve duši drago mi ukrade,
I s jadom Starosti mi smiješa dane mlade.
Ch. H. II, 98

Koliko god je u trenutku kad je u newsteadskoj opatiji vino ispijao iz srebrom okovane lubanje nekoga bezimenog fratra, u tom činu bilo nečega od svjesno hinjene hamletovske poze, Byron se često, govoreći o svijetu, o nadmoći pjesnika i njegovoj gotovo božanskoj ulozi u univerzumu, znao uzdići do stvarnih šekspirovskih gledanja, pa mu je čovjek

Sumnje i smrti čedo, kom je slamka nada
Ch. H. II, 3

i

... njihalo, kog smijeh i suza vlači
Ch. H. IV, 109

a ratnici, bez obzira iz kojih vremena,

... sprave to su davne
Slomljeni alat, što ih tiran sije
Bez broja, put kad svoj popločat htije
Srcima ljudskim — zašto? — za san prosti.
Obujmit zar će to zbog čeg se bije?
Il nazvat svojim ped tla gdje se gosti,
Osim tog gdje na kraju past će, kost do kosti?
Ch. H. I, 42

Byron se često zna hamletovski zamisliti nad tamom groba,

     Lubanju uzmi otud i razvali:
     Zar Bog hram ima unutar te zdjele,
Kad čak ni crvi izbu trulu tu ne žele?
Ch. H. II, 5

zna napisati gnomički duboke i svevremeno aktualne stihove,

1000 ljeta treba da se stvori Država; tren je sruši,
Ch. H. II, 84

zna sa svoje manfredovske visine barda, pjesnika-vizionara, Napoleonu nadmoćno dobaciti:

Osvajač zemlje i rob njezin ti si!
Ch. H. III, 37

dijeleći mu cijelim nizom strofa u III. pjevanju trajnu povijesnu i šekspirovski dijalektičku lekciju. Premda je Haroldova, dakle Byronova nošnja, kako uspjelo ističe M. Šrepel, samo domino na krabuljnom plesu, ona krije mladića s ognjenim čuvstvom, oštrim razumom, tamnim dojmovima životnim i sa neobičnom ljubavlju k slobodi. Ova sloboda, koja se najprije manifestira kao sloboda naroda, sloboda svih potlačenih naroda, evoluira postupno u širi misaoni pojam sveopće slobodne misli. U tom rasponu Byron nerijetko zna, po imperativu svoga temperamenta i svoga načina, anarhično ustvrditi: Ja sam pojednostavio svoju politiku. Ona se sastoji u tome da osudim na smrt sve vlade koje postoje.
On nije čovjek svoga naroda, nego svoga doba, napisao je u svojoj studiji već prije spomenuti Šrepel. A Byronovo doba, doba je američke, industrijske i francuske revolucije, zatim vrijeme napoleonovskih ratova, krvavih bitaka kod Albuere, Talavere, Austerlitza, Trafalgara i onoga velikog završnog prizora kod Waterlooa, što ga je Byron tako plastično slikovito i tako uspješno dočarao u svome Childeu Haroldu. Oba prva pjevanja ovog spjeva pokazuju s kolikom je žestokom ironijom Byron mislio i pisao o engleskoj vanjskoj politici i s kolikom je žestinom govorio o tada najaktualnijim društvenim i političkim pitanjima Europe. Ona su nam danas, iz perspektive našega vremena, poprilično daleka i blijeda, nezanimljiva, otprilike onako kao punski ratovi kakvu gimnazijalcu, pa nam se može učiniti da se Byron pomalo samodopadno i nepotrebno nad njima pjeni, da je svoje djelo nepotrebno opteretio aktualnostima koje danas ne možemo shvatiti bez obimna komentara u fusnotama. Sve je to bez dvojbe na svoj način točno, ali mi moramo shvatiti da je Byron i želio i morao svojom pjesničkom riječju biti prisutan u zbivanjima svoga vremena iz čije je krvave pragmatike znao izvući i iskazati i neke trajno valjane poruke i misli:

                                          tko žudi
     Slobodu, mora sam se za nju biti
     Desnicom valja da se za nju trudi.
Ch. H. II, 76

     Nek bijele kosti i krv kiša pere,
     Na poprištu nek sve se groze sjate:
Da djeca naša to što vidjesmo mi, shvate!
Ch. H. I, 88

znajući uza sve to ostvariti retke trajne ljepote i liričnosti, uspijevajući vrlo često pronaći onu pravu jedinu riječ, zvjezdani, npr. kada u IV. pjevanju Childea Harolda govori o Galileju.
U estetskom i književnom pogledu bilo je to doba romantizma, onoga širokog literarnog, i ne samo literarnog zbivanja što je u Europi započelo s pojavom sentimentalizma, s Jeanom Jacquesom Rousseauom, Madame de Stael, Klopstockom, Lessingom, Wielandom, Bürgerom, Goetheom i Schillerom, Macphersonom i njegovim Osijanom, Chattertonom, Blakeom i Robertom Burnsom, a oslanjalo se na djela Shakespearea, Spencera, krvave, mračne škotske balade, Scotta, Wordswortha i Coleridgea te njihove Lirske balade. Pojavom Byrona, koji je u neku ruku postao stjegonošom i rodonačelnikom goleme i brojne obitelji romantičara što se, sve tamo od grupa u Jeni (oko 1800.) i Heidelbergu (1808.), preko grupe u Stuttgartu (između 1810. i 1830.), protezala od Francuske (Hugo, Musset, George Sand, A. de Lamartine, A. de Vigny, Mérimée), preko Italije (Manzoni, Leopardi, Silvio Pelico), Rusije (Puškin, Ljermontov), Poljske (Mickiewicz, Slowacki, Krasinski), Češke (Kollar, Karol Maha), Mađarske (Petőfi), Švicarske, Rumunjske i Grčke, sve do naših strana (Prešeren, Jenko, Kopitar, Mažuranić, Preradović, Vraz, Njegoš, Jakšić), stvoren je bajronizam i prototip romantičnoga junaka koji, da bi to uistinu bio, u sebi mora nositi prezir prema konvencionalnom licemjernom moralu, mora izazivati sudbinu osjećajući se na neki način obilježenim i predodređenim za tragičnu kob, mora se posebno odijevati i bježati od društva u egzotičnu divljinu, najčešće na Istok, mora prezirati bližnje, ali se ponekad i žrtvovati za njih, mora ljubiti slobodu i potajno u sebi patiti od krivnje, vjerovati u idole pomalo mračne i maglovite, mora posjedovati poseban osjećaj za misteriozno, nadnaravno i teatralno, mora patiti od Etne osjećaja i od Vezuva strasti.
Bilo je to doba kada, kako piše naš A. G. Matoš, cijela legija snobova čezne za dalekim krajevima, pišu nostalgijske pjesme, i žene se rastavljaju, jer im muževi ne žele za njima u Španiju, u Italiju, u Carigrad. Gospođice pate od adrijaticizma, od florencitisa, od venecitisa. Svijet je pun fatalnih ljudi koji s jedne strane ljubav proglašuju jedinim ciljem egzistencije, a s druge su puni apsurdnoga spleena i Schopenhauera koji je, kako to izvanredno definira Maucauly, iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec ponavljao da je sudbina svih biti bijedan, da je sudbina izvanrednih biti izvanredno bijedan; da sve želje kojim smo prokleti podjednako vode bijedi; ako nisu zadovoljene, bijedi razočaranja, ako pak jesu, bijedi zasićenosti. Njegovi junaci su ljudi koji su različitim ciljevima došli do istog cilja očajanja, ljudi koji su siti života, koji su na ratnoj nozi s društvom, koji su u svojoj boli potpomognuti jedino nepobjedivom ohološću, sličnoj oholosti Prometeja na stijeni ili oholosti Satane u užarenom laporu, ljudi koji mogu svladati svoje muke snagom svoje volje, i koji do kraja prkose svoj sili zemlje i neba. Takav junak je i Childe Harold.
Svoj spjev Byron je počeo pisati 1809. god. za boravka u slikovitoj, egzotičnoj i tada zaista posve nepoznatoj i Bogu iza leđa smještenoj Albaniji, gdje mu je gostoprimstvo pružio Alipaša od Janine, stvarni, utjelovljeni njegov mladenački Zelucco. Byronov hodočasnik putuje najprije Portugalom i Španjolskom gdje se divi ljepoti zemlje i opisuje krvava ratišta, smrt na bojnom polju i smrt u koridi, značaj muškaraca i ljepotu žena. Zatim preko Malte dolazi u zemlju bogova, omiljenu i toliko sanjanu Grčku. Dok se Keats u Britanskom muzeju divi i uči na onim istim vazama, urnama i mramorima što ih je u Englesku, ploveći preko mora nesklonoga, dovukao lord Elgin, Byron se pjeni i bjesni nad barbarskim oskvrnućem djevičanskih grčkih spomenika. Nakon toga, kršćanskom svijetu kazavši zbogom, putuje u Albaniju i Tursku, pa zatim opet natrag u Grčku, te u Englesku. To je sadržaj prva dva pjevanja ovog spjeva koji je istodobno knjiga dnevnika, povijesti, satire i politike, životopisnih pojedinosti i epigrama, samoraščlanjivanja i smjelih karakterizacija velikana iz prošlosti i suvremenosti, slobodarskoga revolta i literarnih aluzija, običaja i zabava, sklop banalnoga i suptilno uspjelog.
Nedavno sam započeo jednu pjesmu u Spenserovu stilu i strofi, u kojoj namjeravam dati potpun mah svojoj sklonosti, biti šaljiv i patetičan, deskriptivan i sentimentalan, nježan i satiričan, prema raspoloženju, navodi Byron dra Beattiea u predgovoru I. i II. pjevanja svoga spjeva, koja su ga, kada su se 29. veljače 1812. pojavila u Londonu, preko noći učinila slavnim, pa je onda s pravom mogao u pismu svome prijatelju pjesniku Thomasu Mooreu napisati: Probudio sam se jednog jutra i otkrio da sam slavan. Byronu je tada bilo 25 godina.
Childe Haroldov Laku noć, najpoznatiji je, najviše spominjan i svakako najčešće prevođen lirski fragment ovog spjeva. Umetnut između 13. i 14. strofe prvog pjevanja, on je zapravo izvanredna sjetna kantilena koja u neku ruku sadrži sukus romantičarskog pogleda na svijet. On nam otkriva jednu od najsvojstvenijih crta bajronizma, onaj prividni nehaj i prezir prema svijetu i životu koji evoluira u posvemašnju čežnju za beskonačnim, u poriv što ga Fichte definira kao nagon za nečim potpuno nepoznatim, koji se očituje samo nekom potrebom, nekom nevoljkošću, nekom prazninom koja teži z'a ispunjenjem a ne kaže odakle, i koja se ne da utažiti ničim osim ljubavlju.
Niječući, jednu za drugom, ljubav prema majci, ljubav prema ženi i ljubav prema domovini, Byron — Harold, ta karakteristično romantičarski rascijepljena osoba, ta dva ega, dva pola iste nepomirene i nepomirljive ličnosti koja se neprestano kritički sumnjičavo promatraju, taj promatrani promatrač otkriva se pred nama kao pomalo djetinjast i ironičan fantasta koji, kako piše Schiller u svome djelu o naivnom i sentimentalnom pjesništvu — ne zlorabi prirodu nego slobodu, dakle razvija se iz sposobnosti koja je sama po sebi vrijedna štovanja i beskrajno se može usavršiti, koji se napokon ruši u beskrajnom padu u bezdanu dubinu i može završiti samo potpunim uništenjem. Byron upravo to i radi: beskrajno, svojim životom i djelovanjem usavršava tu sposobnost, težeći s jedne strane prometejskim sintezama, rušeći s druge okove svakog sustava, predajući se istodobno potpuno čarima života.
U trećem pjevanju, koje je 1816. godine napisano u Veneciji, Byron nas vodi preko Waterlooa kroz Njemačku u kojoj, putujući kroz divnu i slikovitu dolinu Rajne, nježno čezne za svojom polusestrom Augustom koju je volio cijeli svoj život, a zatim u Švicarsku, opisuje Lemansko jezero, noćnu tišinu i svu jarost ljetne oluje u planinama, piše apoteozu Rousseauu, Voltaireu i Gibbonu, a zatim nam s Alpa daje tek naslutiti Italiju, zemlju svojih snova, kojoj je u cijelosti posvećeno četvrto pjevanje Childea Harolda, napisano 1818. godine.
Razmak između I. i II. pjevanja, te između III. i IV. razdoblje od šest odnosno osam godina, veliko je ljudsko i pjesničko iskustvo Byronovo. Childe Harold se postupno sve više pretvara u Don Juana, a Byron sve više u satiričara, gubeći tako postupno jednu od najosnovnijih komponenata romantičarskog pjesnika. Satirički pristup zahtijeva, kako to ističe Marius Bewley, postojanje svijeta i društvenog poretka, neovisnih o pjesničkoj percepciji. Satira u Byrona, u ovom slučaju, ne postaje samo oblik društvene kritike, nego istodobno biva i oblik vrlo suptilnog mazohizma.
U svojim djelima, pogotovu u Childeu Haroldu i Don Juanu, Byron je, uza sve oscilacije stila i ukusa, ostvario stranice neprolazne vrijednosti i ljepote. Da je kojim slučajem bio slikar a ne pjesnik, slikao bi zacijelo kao Delacroix, da je bio skladatelj, stvarao bi najvjerojatnije poput Chopina. Ovaj hromi Titan, Caligula, Heliogabal i ovaj Henry VIII, kako su ga zbog raskalašena života često znali nazivati, pjesnik je za kojega se zadnjih godina sve više zanimaju i u Engleskoj i izvan nje, stvaralac je koji svejedno ostaje najmarkantnijom i najzanimljivijom ličnošću svoga stoljeća, čovjek je koji je tako muški i istodobno tako djetinjasto samodopadno znao kazati:
Sàm stojim ja i stajah — zapamćen il ne!
Ch. H. III, 112

* Karbonari – članovi tajnog talijanskog revolucionarno-demokratskog udruženja koje se borilo za ujedinjenje Italije (nap. ur.)

Hodočašće
Childea Harolda
ROMAN

Svijet je jedna vrsta knjige iz koje smo, ako smo vidjeli samo svoju zemlju, pročitali samo prvu stranicu. Ja sam ih prolistao prilično velik broj i našao da su sve jednako loše.
To istraživanje nije ostalo neplodnim. Mrzio sam svoju domovinu. Sve neuljudnosti različitih naroda među kojima sam boravio, izmirile su me s njom. Da nisam iz svojih putovanja izvukao nikakvu drugu korist osim te, ne bih žalio ni troška ni truda.

KOZMOPOLIT[1]

Predgovor
(Prvom i drugom pjevanju)

Sljedeća pjesma najvećim je dijelom napisana u krajevima koje pokušava opisati. Započeta je u Albaniji, a dijelovi koji se odnose na Španjolsku i Portugal spjevani su prema autorovim zapažanjima u tim zemljama. Toliko treba reći glede točnosti opisa. Prizori koje pokušava ocrtati iz Španjolske su, Portugala, Epira, Akernanije i Grčke. Tu se, za sada, pjesma zaustavila; o tome kako bude prihvaćena ovisi hoće li se autor usuditi svoje čitatelje povesti do glavnoga grada Istoka, kroz Joniju i Frigiju: ova dva pjevanja čisti su pokušaj.
Uvedeno je izmišljeno lice kako bi se djelu dala stanovita povezanost; ona, uza sve to, ne teži tome da bude dosljedno provedena. Neki moji prijatelji, do čijeg mišljenja visoko držim, primijetili su da bi ovaj izmišljeni lik, "Childe Harold", mogao izazvati sumnju kako se pod njim krije neka stvarna osoba; neka mi se dopusti da to, jednom i za svagda, opovrgnem — Harold je čedo mašte, stvoreno u već spomenutu svrhu. U nekim vrlo beznačajnim pojedinostima, u onim potpuno lokalnim, moglo bi se naći osnove za takvu primjedbu, ali u glavnim točkama, nadam se, nema baš nikakve.
Gotovo je nepotrebno spomenuti da je naziv Childe, kao u Childe Waters, Childe Childers itd., upotrijebljen zato što je suglasniji sa starom strukturom versifikacije koju sam usvojio. "Laku noć", na početku prvog pjevanja, nadahnula je pjesma "Laku noć Lorda Maxwella",[2] objavljena u Pograničnoj poeziji[3] koju je objavio gosp. Scott.
U prvom dijelu, koji se bavi Pirinejskim poluotokom, mogla bi se naći kakva neznatna podudarnost s različitim objavljenim pjesmama sa španjolskim motivima,[4] ali to može biti samo slučajno; jer, s izuzetkom nekoliko završnih strofa, cjelina ove pjesme napisana je na Levantu.
Spenserova strofa,[5] prema mišljenju jednog od naših najuspješnijih pjesnika, dopušta svaku raznolikost. Dr Beattie[6] primjećuje sljedeće: Nedavno sam započeo jednu pjesmu u Spenserovu stilu i strofi, u kojoj namjeravam dati potpun mah svojoj sklonosti, biti šaljiv i patetičan, deskriptivan i sentimentalan, nježan i satiričan, prema raspoloženju; jer, ako ne griješim, metar koji sam prihvatio, dopušta jednako sve ove vrste kompozicije. — Ohrabren u svom mišljenju takvim autoritetom, i primjerom nekih od najvećih talijanskih pjesnika, neću se opravdavati zbog pokušaja sličnih varijacija u sljedećem sastavu; zadovoljan što će, ako ne uspiju, neuspjeh počivati prije u mojoj izvedbi nego u osnovi, utvrđenoj djelom Ariosta, Thomsona[7] i Beattiea.
London, veljače 1812.

 
Dodatak predgovoru
Čekao sam sve dok gotovo svi naši časopisi nisu istresli svoju uobičajenu porciju kritike. Ispravnosti većega dijela njihovih kritika nemam što prigovoriti; ne bi mi priličilo prigovarati njihovim vrlo blagim pokudama koje bi, vjerojatno, da su bile manje ljubazne, bile iskrenije. Zahvaljujući stoga svima i svakome od njih na njihovoj širokogrudnosti, usuđujem se primijetiti samo jedno. Između mnogih prigovora opravdano upućenih ništavnom značaju "lutalice Childea" (za koga ja, unatoč mnogim sumnjama, i dalje tvrdim da je izmišljeno lice), bilo je ustvrđeno da je on, osim svoje anakroničnosti, i vrlo neviteški, jer su vremena Vitezova bila vremena Ljubavi, Časti i tako dalje. Međutim, činjenica je da su dobra stara vremena, kada je l'amour du bon vieux temps, l'amour antique[8] cvala, bila najrazuzdanija od svih mogućih stoljeća. Koji u to imalo sumnjaju mogu konzultirati Sainte-Palayea,[9] passim,[10] a posebno sv. II, str. 69. Viteški zavjeti nisu se držali bolje od bilo kojih drugih zavjeta; i pjesme trubadura nisu bile pristojnije, a zacijelo su bile manje profinjene nego Ovidijeve. U Cours d'amour, parlemens d'amour, ou de courtesie et de gentilesse[11] ima mnogo više ljubavi nego udvornosti i plemenitosti. Vidi o tome Rolanda[12] kao i Sainte-Palayea. Što god se drugo moglo primijetiti najneljubaznijoj ličnosti Childea Harolda, on je do sada, po svim svojim osobinama bio savršen vitez — Ne sluga, nego vitez hramovnik. Uzgred rečeno, bojim se da ni Sir Tristan ni Sir Lancelot[13] nisu bili bolji nego su morali biti, premda su bili vrlo poetične ličnosti i pravi vitezovi sans peur,[14] premda ne i sans reproche.[15] Ako povijest utemeljenja Reda podvezice[16] nije izmišljotina, vitezovi toga reda nosili su kroz nekoliko stoljeća znamen jedne grofice od Salisburyja, koja nije ostala u osobitoj uspomeni. Toliko o viteštvu. Burke[17] nije morao žaliti što su ta vremena prošla; uostalom Marie-Antoinette[18] bila je jednako toliko kreposna kao i većina onih u čiju su se čast lomila koplja i obarali vitezovi.
Još od prije Bayardovih,[19] pa sve do Sir Joseph Banksovih[20] dana (najkreposnijih i najslavljenijih od svih starih i novih vremena), malo iznimki može se naći za ovu tvrdnju; i bojim se da bi nas malo istraživanje podučilo da ne žalimo za onim nakaznim lakrdijama srednjega vijeka.
Sada ostavljam Childea Harolda da proživi svoj vijek onakav kakav jest; bilo bi puno ugodnije, a nesumnjivo i mnogo lakše naslikati kakav ugodniji značaj. Bilo bi lako prikriti njegove mane, navesti ga da više radi a manje iskazuje, ali on nije nikada bio zamišljen da bude uzor, osim da pokaže kako rana izopačenost misli i morala vodi prezasićenosti u prošlim užicima i razočaranju u novim, i kako su čak i ljepote prirode i draži putovanja (izuzevši ambiciju, najsnažniju od svih uzbuđenja) za dušu tako ustrojenu izgubljene, ili prilično krivo usmjerene. Da sam nastavio s ovim spjevom, taj bi se značaj produbljivao što bi se više približavao kraju; jer obris koji sam jednom mislio ispuniti baveći se njime, bio je, uz neke izuzetke, nacrt kakva modernog Timona, [21] i možda poetskog Zeluccoa. [22]
London, 1813.

ZA IANTHE
Nit one zemlje kud nedavno lutah,
     Premda im po ljepoti ravne nije,
     Ni snoviđenja, kada srcem gutah
     Obličja što ih žudi, al tek snije,
     Ni san ni java sličnu ti ne krije:
     Vidjev' te jednom zar da težim ja
     Slikat tvoj čar što mijenja se dok zrije —
     Tko ne vidje te, nije za nj stvar ta;
A onaj tko te vidje, što taj reći zna?
Ah! budi uvijek kao što si sada,
     Nek te ne izda nikad proljet mila,
     Lijepa u licu, čista srca, mlada,
     Na zemlji slika ljubavi bez krila,
     Bezazlena nad Nadom da bi bila!
     Zacijelo ona što sad nježno gledi
     U tebi mladost što ti sja iz žila,
     Budućih njenih ljeta dugu slijedi,
Pred čijom rajskom bojom svaka tuga blijedi.
O mlada Peri[1] sa Zapada! — za me
     Stariji dvaput bit neg ti, jest sreća;
     Motre te oči bestrasne mi same
     I mirno prate čar tvoj što se vèća;
     Sretan, ja neću vidjet ga bez cvijeća;
     Sretniji što, dok mlada srca pate,
     Moje će izbjeć smak što ga obèća
     Tvoj pogled tim što divljenje mi prate,
I, s bolom, pit još slađe Ljubavi će sate.
Oh! nek taj pogled koji, ko gazèli,
     Sad stidljivo je lijep, sad smjelo sja,
     U zjeni blista, osvaja što želi,
     Padne na ovaj list, mom stihu dâ
     Osmijeh zbog kojeg zalud čežnja sva
     Da više sam neg prijatelj ti sad:
     To red je; nemoj pitat zašto ja
     Spjev stvoru tako mladom dat sam rad,
Već ljiljan jedan vijencu mom daj, čist i mlad.
S imenom ti se stih moj tako spaja;
     I sve dok pogled bude bacat zjena
     Na Haroldov spjev, Ajantu[2] sred sjaja
     Spazit će prvo, znat do zadnjeg trena:
     Kad kucne čas mi da tê hvale sjena
     K liri tog što te slavio tvoj bijeli
     Privuče prst, najljùpkija od žéna,
     To je što hoće spomen ná me cijeli;
Više bi Nada, manje zar Drugarstvo želi?

 
 
PRVO PJEVANJE
1.
O ti! božanskog roda, iz Helade
     Muzo![3] što volja pjesnika te sklada!
     Jer sramno mnoga lira već te krade,
     Neću te s brijega svetog zvati sada:
     Ipak ti lutah uz potok što pada;
     Da! s uzdahom sred pustih Delfa sjèdih,
     Gdje, osim zelenca slabašnog, muk vlada;
     Neće trun moj probudit Devet blijedih[4]
Da časte mi tu priču — kojom te uvrijedih.
2.
U Albionu[5] bješe mladić jedan
     Što se vrlinom nikakvom ne krijepi;
     Već bančenju najbučnijem je predan
     I vikom sneno uho noći čepi.
     Jao! to zbilja besramnik bje lijepi,
     Sav ogrezo od grijeha i od vina;
     Jer on za malo zemnih stvari hlepi
     Osim svog bludnog društva, konkubina
I pjanaca iz društva nižeg ili fina.
3.
Childe Harold on bje: — ali otkud ime
     To i podrijetlo, nije zgodno reći;
     Slavni su, dosta kazuje se time,
     U davno doba ugled bje im veći:
     Al s nekog svoga[6] zao glas će steći,
     Koliko god su nekoć moćni bili;
     Ni heraldi[7] u grobni prah im zréći,
     Ni cvjetna proza, ni stih što se sili,
Zbrisali zlòće nisu, nit su zločin skrili.

4.
Na podnevnom se suncu Harold peko
     Uživajuć ko muha svaka druga;
     Ne misleć dok dan kratki ne bi kleko
     Da studen srh ga može snać i tuga.
     Jedva što próđe trèćinu svog kruga,
     Osjeti Childe da sitost njega davi;
     Stvar gora nego nesreća i kuga:
     Odvratnost k rodnom kraju mu se javi,
Pustijem neg je zaklon isposnički pravi.
5.
Jer dug se hodnik grijeha za njim gubi,
     Al kajao se nije za svoj blud,
     Čezne za mnogim al tek jednu ljubi, [8]
     Ta pripast mu, vaj! neće uz sav trud.
     O, sretna! cjelov izbjegnu mu hud
     Što bio bi okaljao joj čast;
     Zapusti čar njen, prosti tražeć svud,
     I stre njen vrt da drač mu može cvast,
Domaćeg kuta nikad da ne spozna slast.
6.
Childe Harold, dakle, u srcu bje tužan,
     I pobjeći bi òd te družbe pjane;
     Kaže se, tmurni plač je nekad nužan,
     Al zaledi mu Ponos suze slane:
     Osamljen nujno snatreć lutat stane,
     I otići iz rodnog kraja teži
     U vruće zemlje moru s one stráne;
     Zatrovan čežnjom, žudi on bol svježi,
Za vidik drugi čak i s mrtvim bi da leži.

7.
Junoša póđe iz očinskog dvora; [9]
     To ogromna i časna bješe zgrada;
     Stara toliko ko da sad past mora,
     Al stup joj svaki čvrst još bje i tada.
     O, samostane, kojim podlost vlada!
     Gdje sujevjerja jednom bješe stan
     Paphoskih cura[10] smijeh i poj sad pada;
     Fratrima ko da njihov svanu dan,
Ne lažu li ti kojim taj red svet je znan.
8.
Ipak bi često sred radosti lude
     Bol čudna prošla Haroldu kroz čelo
     Ko spomen ljut na neke kavge hude
     Il prevarenu strast što vreba vrelo:
     Nitko to ne zna, nit bi mu se htjelo;
     Ne bje on prosta, otvorena duša
     Što lakše joj je kad bol kaže smjelo,
     Nit savjet druga i utjehu sluša,
Unatoč bolu što ga, jači od njeg, kuša.
9.
Ne voli njega nitko: premda zbira
     Razuzdan svijet u dom sa svake strane,
     Dobro on znade laskavce te s pira;
     Te bezdušne muktaše vječno pjane.
     Ne vole njega čak ni — kurtizane —
     Raskoš i sjaj, tô privlači tek ženu,
     Gdje tog je tu lak Eros[11] cvasti stane;
     Djeve, ko moljci, nalijeću k plamènu,
I Mamon[12] vlada tu gdje Seraf[13] bolno svenu.

10.
Majku je Harold — nezabòravljenu,
     Imao — ne htje oprostit se s tom;
     Ljubljenu sestru, ali kada krenu
     Na put svoj mučan, ne vidje se s njom:
     Ne kaza zbogom drugu bilo kôm.
     Ali od gvožđa grud mu bila nije:
     Vi, koji znate što je snagom svôm
     Ljubiti drâge, znate kako rije
Bol rastanka grud kojoj lijek htješe bit prije.
11.
Nasljeđe, kuću, dom i zemlje svoje,
     I gospe vedre, slast što bje mu svaka,
     Čiji plav pogled, pram, dlan snježne boje
     Poljuljali bi svetost pustinjaka,
     Čim tažila se njegova glad jaka;
     Pehar na kom od vina bješe kora,
     I sve što vodi do užitka laka,
     Bez suza pusti on, da prođe mora
I zemlje bezbožne, pa preko èkvatora.[14]
12.
Napeta bjehu jedra, vjetrić blag
     I sretan što iz doma njega vuče;
     Iščeznu brzo bijelih hridi trag
     I nesta sav u valima što huče:
     I grižnja, možda, tad se u nj uvúče
     Što ode, ali grudi njemu kriju
     Šutljivu miso, usnice se muče
     Ne pustit glas, a drugi suze liju,
Nemuževno, dok vjetri bezobzirni viju.

13.
Ali kad sunce k moru tonut stade,
     On primi harfu koju nekad prije
     Znao bi trznut, premda pjev ne znáde,
     Kad vidje tuđih uši da tu nije:
     Oko nje prste svoje tada svije
     U sumrak tamni pojuć zbogom svoje,
     Dok brod pod snježnim jedrom morem plije
     I obale se brze usput roje,
Svoj zadnji "Laku noć"[15] s elèmentima poje.
I.
Adieu, adieu![16] moj rodni žal
     U plavom tone dnu;
Uzdiše vjetar, urla val,
     I galeb kriči tu.
Za suncem što u more pada
     Sad i mi ćemo poć;
Njemu i tebi zbogom sada,
     Rodno tlo — Laku noć!
II.
Sunce će skoro dić se gore
     Da jutru život dâ;
I pozdravit ću svod i more,
     Al zemlju neću ja.
Pust sada lijepi moj je dom,
     Zapušten u taj čas
Korov na zidu raste mom;
     Uz dver mi cvili pas.
III.
"Priđi mi, priđi, pažu mali,[17]
     Zbog čega plačeš ti?
Zar bojiš se što huče vali
     Il stog što vjetar vri?
Obriši svoje suzno oko;
     Brz je i jak naš brod;
I ne bi nâjbrži naš soko
     Stići mu mogo hod."
IV.
"Nek vjetar zviždi, val nek bije,
     Ne plaši taj me šum;
Ipak, Sir, nek vam čudno nije
     Što tužan moj je um;
Jer oca svog napùstih ja,
     I majku osim tog,
Jedini drug su ta mi dva,
     I ti — i gore Bog.
V.
Blagoslov otac meni dade
     Ne kazujuć bol svoj;
Majka još gore trpi jade
     Dok ne vratim se k njoj." —
"O dosta, dosta, drago dijete!
     Suze ti teku već;
Da sam ja duše lako svéte,
     Plako bih, moram reć.[18]
VI.
Priđi mi, priđi, vjerni slugo,[19]
     Zašto si tako blijed?
Plaši te Francuz, il što drugo?
     Divljega vjetra led?" —
"Misliš da strah me u tom trenu,
     Sir, nisam tako mlak;
Miso na ostavljenu ženu
     Licu blijed daje znak.
VII.
Žena i djeca uz dom tvoj
     Kraj jezera mi stoje,
Što će im reć, bol krijuć svoj,
     Kad oca zovne kòje?" —
"O dosta, dosta, slugo moja,
     Ne korim ja tvoj jad;
Ja, što sam nešto lakšeg soja,
     Smijuć se bježim sad."
VIII.
Tko vjerovati suzi žene
     Il ljubavnice smije?
Nov[20] osuši joj smjesta zjene
     A suzna bje čas prije.
Za radost ne marim posvèma
     Ni propast blisku tako;
Žalim što odlazim a nema
     Ničeg za čim bih plako.
IX.
I sad na svijetu ja sam sâm
     Sred pučine nâjveće:
Za kim da jecam kada znam
     Da za mnom nitko neće?
Možda će pas moj lajat samo,
     Stranac će jest mu dat;
Al kad se opet vratim tamo
     Na me će režat stat.[21]
X.
S tobom, moj brode, daj da plovim,
     Nek nosi val me taj
K zemljama bilo kojim novim,
     Samo ne u moj kraj.
Zdravo, o zdravo, morske milje!
     A kad vas budem proć,
Zdravo, vi pustinje, vi spilje!
     Rodno tlo — Laku noć!